Zakon.hr

Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

Poslovni broj: Gž-173/2025-3

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca Filke Pejković kao predsjednice vijeća, suca izvjestitelja Svjetlane Pražić i Kristine Vukelić Aničić, kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja GC iz [adresa]., OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnicima iz OD Šuster, Kobaš, Buntić d.o.o. odvjetnicima iz Pule, protiv tuženika Privredne banke Zagreb d.d., Zagreb, Franje Račkog br. 6., OIB: 02535697732, zastupanog po punomoćnicima iz OD Leko i partneri odvjetnicima iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući po žalbama stranaka, izjavljenim protiv presude Općinskog suda u Pazinu, Stalna služba u Poreču-Parenzo, poslovni broj P 745/2024 od 28. studenog 2024., sjednici vijeća održanoj 3. rujna 2025.

p r e s u d i o j e

I.Odbija se kao neosnovana žalba tuženika Privredne banke Zagreb d.d., te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Pazinu, Stalna služba u Poreču-Parenzo, poslovni broj P 745/2024 od 28. studenog 2024., u točkama I., II. III. i IV. izreke u cijelosti, te u odlukama o parničnom trošku sadržanim u točkama VI. i VII. izreke.

II.Uvažava se žalbe tužitelja ČC, te se preinačuje citirana prvostupanjska presuda u točki V. izreke i sudi:

„Nalaže se tuženiku da isplati tužitelju na ime razlike pogrešno obračunate glavnice iznos od 10.390,81 eur sa zakonskim zateznim kamatama počam od 30. rujna 2015."

III.Nalaže se tuženiku da naknadi tužitelju trošak žalbenog postupka u iznosu od 1.554,68 eur u roku od 15 dana.

IV.Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka kao neosnovan.

Obrazloženje

1.Presudom suda prvog stupnja, točkom I. izreke, utvrđena je ništetnom odredba o jednostranoj promjeni kamatne stope sadržanoj u čl.4.1. Ugovora o kreditu broj 901257436, koja glasi: " … promjenjiva sukladno odluci Banke …", u čl.4.2 koja glasi: " … visinu kamatne stope Banka može promijeniti …", zbog čega da te odredbe ugovora kao i sve kasnije izmjene te odluke ne proizvode nikakve pravne učinke između ugovornih strana, točkom II. izreke naloženo je tuženiku da isplati tužitelju iznos od 20.525,21eur sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama. Točkom III. izreke utvrđene su ništetnim odredbe predmetnog Ugovora kojima je ugovorena valutna klauzula sadržane u čl.1. Ugovora, koja glasi: "…po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan korištenja kredita.", u čl.4.3. koja glasi: " … kamata se obračunava u CHF …. ", u čl.5.2. koja glasi: " … obračunava se u CHF,a naplaćuje u kunama po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja…. ", u čl. 6.2. koja glasi: " … obračunava se u CHF, a naplaćuje u kunama po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja kamate…. ", te u čl. 7.2. koja glasi: " … plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju CHF tečajne liste banke važeće na dan plaćanja…. ", pa da stoga navedene odredbe ugovora kao i sve kasnije izmjene te odluke ne proizvode nikakve pravne učinke između ugovornih strana.

Točkom IV. izreke naloženo je tuženiku da isplati tužitelju iznos od 23,280,02 eur sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, točkom V. izreke odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 10.390.81 eur sa pripadajućim zateznim kamatama, točkom VI. izreke naloženo je tuženiku da naknadi tužitelju parnični trošak u iznosu od 13.720,13 eur sa pripadajućim zateznim kamatama, a točkom VII. izreke odbijen je zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška.

2.Prvostupanjsku presudu u točkama I., II., III., IV. izreke, te u odlukama o parničnom trošku sadržanim u točkama VI. i VII. izreke pobija tuženik, a odluku sadržanu u točki V. izreke, pobija tužitelj, oboje iz svih žalbenih razloga sadržanih u čl. 353. st.1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/1991, 91/1992, 112/1999, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 84/2008, 123/2008, 57/2011, 148/2011, 25/2013, 89/2014, 70/2019, 80/2022, 114/2022, 155/2023, u daljnjem tekstu: ZPP-a).

3.Odgovori na žalbe nisu podneseni.

4.Žalba tužitelja je djelomično osnovana, dok žalba tuženika nije osnovana.

5.Ocjenjujući prvostupanjsku presudu u granicama žalbenih razloga parničnih stranaka, ovaj sud nije utvrdio da bi bila počinjena apsolutno bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2.,4.,8.,9.,13. i 14. ZPP-a, a na koje bitne povrede odredaba parničnog postupka ovaj sud pazi po službenoj dužnosti u smislu čl. 365. st.2. ZPP-a, kao ni postupovna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st.2. t.11. ZPP-a, jer pobijana presuda nema nedostatak zbog kojih se nije mogla ispitati.

6.Nisu osnovani navodi tuženika kojima upire na ostvarenje žalbenog razloga pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, kao ni pogrešne primjene materijalnog prava u odnosu na odluke sadržane u točkama I., II. i III. izreke.

7.Naime, iz stanja u spisu u bitnome proizlazi:

-da su tužitelj kao korisnik kredita te tuženik kao kreditor 8. lipnja 2007. sklopili predmetni Ugovor o kreditu, kojim je tužitelju odobren kredit u iznosu od 315.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju za CHF važećeg na dan korištenja kredita, da je čl.7.1. Ugovora, predmetni kredit odobren na rok od 360 mjeseci, da je čl.4. Ugovora ugovorena kamata po godišnjoj stopi promjenjivoj po Odluci tuženika, a koja je na dan sklapanja kredita iznosila 4,15%; da je ugovorena i valutna klauzula uz valutu CHF prema tečajnoj listi tuženika na dan plaćanja prema otplatnoj tablici koja je bila sastavni dio Ugovora,

-da su stranke sklopile Dodatak Ugovora o kreditu kojim su izmijenile ugovorne odredbe u pogledu valute odnosno kojim je izvršena konverzija iz valute CHF u valutu

EUR i u pogledu kamatne stope,

-da je iz provedenog financijskog vještačenja vidljivo da razlika uslijed promjene kamatne stope, odnosno da se ista nije mijenjala do konverzije kredita, iznosi 20.552,21 eur; da pod pretpostavkom da je tijekom cijelog razdoblja otplate kredita tečaj CHF bio jednak tečaju na dan isplate kredita, da je tužitelj na ime tečajnih razlika više uplatio u visini od 23.280,02 eur; da pod pretpostavkom da je tijekom cijelog razdoblja otplate kredita tečaj CHF bio jednak tečaju na dan isplate kredita, da je tužitelj na ime tečajnih razlika više uplatio u visini od 23.280,02 eur da pod pretpostavkom da je tijekom cijelog razdoblja otplate kredita tečaj CHF bio jednak tečaju na dan isplate kredita, da je tužitelj na ime tečajnih razlika manje uplatio u visini od 18,51 eur,

-da je iz iskaza tužitelja u bitnome razvidno da je predmetni kredit podignuo 2007. radi dovršetka obiteljske kuće, da ga je nazvao direktor podružnice tuženika u [adresa] i rekao da nude povoljni kredit, kad je došao u banku video da je kredit u CHF, da je tada bio dosta povoljniji u odnosu na kredite u eurima, da je Ugovor o kreditu dobio samo na potpis, da je sam Ugovor već bio sastavljen u cijelosti, da ga je pročitao, nije razumio odredbe Ugovora koje se odnose na kamatnu stopu i valutnu klauzulu, da mu nitko nije objasnio razliku između valute u eur i u CHF, da je vjerovao direktoru podružnice tuženika.

8.1.U kontekstu ovakvih utvrđenja, ovaj sud u cijelosti prihvaća razloge kojima se rukovodio prvostupanjski sud kada je prihvatio utvrđenja i stajališta iznesena u presudama Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P 1401/2012 od 4. srpnja 2013. (dalje: P 1401/12), Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž 7129/2013 od 13. lipnja 2014. (dalje: Pž 7129/13), Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt 249/2014 od 9. travnja 2015. (dalje: Revt 249/14), Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž 6632/2017 od 14. lipnja 2018. (dalje: Pž 6632/17), Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev 2221/2018 od 3. rujna 2019. (dalje: Rev 2221/18). Naime, prednje citiranim presudama je utvrđeno da je između ostalih i tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, tako što je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, kao i ugovorne odredbe uz koje je vezana glavnica švicarski franak.

8.2.Vezano za primjenu utvrđenja iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, prvostupanjski se sud poziva na čl. 138.a. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 125/2007 i dr., dalje: ZZP/07), kao i na čl. 502.c. u svezi čl. 502.a. st.1. ZPP-a.

Pored toga vodeći računa o rezultatima dokaznog postupka, uključujući i iskaz tužitelja), sud zaključuje da tuženik nije dao razloge za jednostranu promjenjivost kamatne stope, kao ni valutnu klauzulu, a koji bi se mogli smatrati načelnim i objektivnim kriterijima koji bi trebali omogućiti potrošaču da provjeri opravdanost razloga za promjenu kamatne stope tijekom trajanja razdoblja kredita, niti da se to može utvrditi iz tuženikovih Općih akata, posljedično čemu odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli drži nerazumljivim, a time i nepoštenim. Isto tako, stajalište je prvostupanjskog suda da je na tuženiku teret dokaza da Ugovor kojeg je tužitelj sklopio s tuženikom ne odgovara sadržaju ugovora koji su zaključivani u razdoblju od 1. travnja 2004. do 31. prosinca 2008. odnosno od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., što da međutim, tuženik u tijeku ove parnice nije učinio.

8.3.Obzirom na dosadašnja utvrđenja, sud prvog stupnja smatra da je tuženik ugovaranjem jednostrane promjenjive kamatne stope, ali i valutne klauzule, postupio protivno tada važećeg čl. 81., 82. i 90. Zakonu o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/2003, dalje: ZZP/03), čl. 96. i 97. ZZP/07. Ujedno se sud poziva na odluku donesenu u predmetu Suda Europske unije C 186/2016. Dodaje sud i to da su navedene zakonske odredbe povrijeđene i zbog toga što banke, a time i tuženik prije sklapanja ugovora i u vrijeme sklapanja ugovora, kao trgovci nisu pojedinačno pregovarali sa potrošačima, odnosno korisnicima kredita, niti su ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metode izračuna istih, a koji utječu na odluku o promjeni stope zatezne kamate, što da je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

Glede pitanja pozivanja na utvrđenja iz ranije spomenutih presuda, prvostupanjski sud osim čl. 502.c. ZPP-a, također uvažava i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 41/2014 i dr., u daljnjem tekstu: ZZP-a/14), cijeneći i pravno shvaćanje izraženo u odluci Vrhovnog suda RH poslovni broj Rev 2868/2018 od 12. veljače 2020. (dalje: Rev 2868/18).

8.4.Obzirom na izvršenu konverziju, sud ne prihvaća argumente tuženika koji pozivajući se na čl. 19.c. st.1. t.6., 19.b. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 102/2015, dalje: ZID ZPK-a), osporava tužitelju pravni interes za podnošenje tužbenih zahtjeva na način kako je razvidno iz uvodnog dijela obrazloženja, a obzirom na sklopljen Dodatak Ugovora o kreditu odnosno izvršenu konverziju valute iz CHF u eur; pravo tužitelja da u situaciji kada je sklopio Dodatak kojim je utvrđena određena preplata, ipak zatraži isplatu daljnjih iznosa na temelju ništetnosti pojedinih ugovornih odredaba

U svezi toga, stav je suda i da se navedenim Dodatkom Ugovora o kreditu sklopljenim prema odredbama ZID ZPK-a, uređuju pitanja kamatnih stopa nakon sklapanja istih, ali ne i onih, nepoštenim postupanjem banaka, prethodno ugovorenih te da iz sadržaja navedenog dodatka ne proizlazi da se prilikom njegovog sklapanja tužitelj odrekao ovih svojih prava, koja u ovom postupku zahtjeva. Sukladno tome, sud prvog stupnja drži da su u konkretnom slučaju, sklapanjem navedenog Dodatka, tužitelj i tuženik trajno i konačno uredili svoj pravni odnos, ali za razdoblje nakon njegova sklapanja, ali ne i razdoblje koje je tome prethodilo.

Nadalje, sud prvog stupnja uvažavajući sadržaj čl. 3. ZZP-a/07, kao i čl.2. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o ugovornim odredbama u potrošačkim ugovorima koji se protive načelu savjesnosti i poštenja (nepoštene odredbe – dalje: Direktiva 93/13 EEZ), zaključuje da tužitelj ima status potrošača.

8.5.Vezano za visinu tužbenih zahtjeva tužitelja sadržanih u točkama II. i IV. izreke, sud prvog stupnja prihvaća nalaz i mišljenje sudskog vještaka financijske struke kao objektivan, stručan.

Kako su prema uvjerenju suda prvog stupnja sporne ugovorne odredbe ništetne, to pozivom na čl. 1111. u svezi čl. 323. st.1. Zakona o obveznim odnosima (“Narodne novine” broj 35/2005 i dr., dalje ZOO-a), odlučuje kao u točkama I. i III. izreke, te posljedično tome, zaključuje da je tuženik u obvezi vratiti tužitelju stečeno bez osnove, odnosno iznose navedene u točkama II. i IV. izreke. O pravu tužitelja na zatezne kamate na dosuđene glavnice, odlučuje pozivom na čl. 1115. ZOO-a, kao i čl. 29. st.1. i 2. istog Zakona.

Neutemeljenim smatra prvostupanjski sud tuženikov prigovor zastare potraživanja tužitelja, pozivajući se pri tome na čl. 225. i 241. ZOO-a, ali isto tako i pravno shvaćanje zauzeto od strane Građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 30. siječnja 2020., te od 1. ožujka 2022.

Odluke o parničnom trošku sud temelji na čl. 154. st.5. ZPP-a.

9.1.U kontekstu svega do sada navedeno, neutemeljenim drži žalbene tvrdnje tuženika da je sud prvog stupnja donoseći pobijanu presudu, u potpunosti ignorirao činjenicu da su stranke sklopile Dodatak Ugovora o kreditu, odnosno da je sklapanjem istog prestao egzistirati osnovni Ugovor o kreditu.

Protivno tumačenju tuženika, pravilno je sud prvog stupnja postupio kada je unatoč tome što je sklopljen Dodatak Ugovora, udovoljio ponajprije zahtjevima tužitelja za utvrđenje ništetnosti spornih odredaba iz Ugovora o kreditu i to onih kojima je ugovorena valutna klauzula i promjenjiva kamatna stopa, te nastavno tome i kada je kao posljedicu utvrđenih ništetnosti tih odredaba, prihvatio zahtjeve tužitelja za isplatu razlika.

Prednje navedeni žalbeni navodi tuženika, po ocjeni ovog suda dovode u dvojbu postojanje pravnog interesa tužitelja za postavljanje najprije deklaratornih tužbenih zahtjeva (t. I. i III. izreke), a onda i kondemnatornih (t.II. i IV. izreke)

9.2.Ovo prvenstveno iz razloga, jer je iz svega do sada iznijetog, razvidno da je predmetni Dodatak, a nastavno tome i konverzija kredita iz CHF u EUR izvršen temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 102/2015, u daljnjem tekstu: ZID ZPK-a). Radi se o aktu kojim se temeljem zakona nalaže bankama izmjena odredbi iz osnovnog Ugovora o kreditu, te eventualno kasnije sklopljenih dodataka i to valuta kredita, kamatna stopa i iznos preostale neotplaćene glavnice kredita, te postiže sporazum iz čl. 19.c točka 6. ZID ZPK-a na način kako to nalaže zakon.

Ono što je ovdje odlučno je to da odredbama ZID ZPK-a, a niti Dodatkom Ugovora izrijekom ne spominje način rješavanja ugovornih odredbi kojima se u ugovorima o kreditima s valutom u CHF ugovarala promjenjiva kamatna stopa, kao što se ne spominje ni na koji način bi se trebalo riješiti eventualna ništetnost tih odredbi koje se tiču promjenjive kamatne stope, a koja ništetnost je nastupila zbog činjenice da su banke bez prethodnog pregovaranja sa korisnicima kredita same, tj. nepošteno mijenjale kamatne stope u ugovorima o kreditima s valutom u CHF.

9.3.Glavni motiv i ratio legis navedenog zakona bio je da se položaj korisnika kredita u valuti CHF, kao potrošača, izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u valuti EUR. Iako se Aneksima ugovora o kreditima uređuje pitanje određivanja kamatne stope nakon sklapanja istih, ali se ne rješava pitanje preplaćenih kamata u kreditima u valuti CHF kroz ovdje utuženi period. Osim toga, konverzija se prema ocjeni ovog suda odnosi isključivo na ugovorne obveze proizišle iz osnovnog Ugovora o kreditu, a niti jedna odredba ZID ZPK ne širi primjenu konverzije na druge

- izvanugovorne odnose među strankama.

Odredbom čl. 323. st. 1. ZOO-a, propisano je da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora te je, po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, u predmetnoj pravnoj stvari valjalo primijeniti institut stjecanja bez osnove iz čl. 1111. st. 1. ZOO-a.

Slijedom izloženog, ovaj sud je uvjerenja da sklapanjem Dodataka Ugovora o kreditu nije prestala obveza tuženikova izvanugovorna odgovornost na ime vraćanja stečenog bez osnove, odnosno time što je do sklapanja spomenutog Dodataka došlo zbog stupanja na snagu ZIDZPK-a, ne znači da je tužitelj u potpunosti obeštećen po osnovi kamatne stope.

10.1.Nije u pravu tuženik kada tvrdi da je točkom III. izreke u cijelosti utvrđen ništetnim čl.1. Ugovora, koji po ocjeni tuženika ne uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, jer da je istim definirana visina kredita.

Protivno takvom tumačenju tuženika, iz točke III. izreke, jasno je razvidno za koji je dio čl.1. Ugovora utvrđena ništetnost, odnosno netočno je da je isti u cijelosti utvrđen ništetnim, već samo u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula odnosno glavnica vezana za valutu CHF.

10.2.Vezano za prednje, valja reći da je suprotno ocjeni tuženika, iz historijata tužbe tužitelja, kao i iz obrazloženja pobijane presude, razvidno između ostalog temeljem čega tužitelj i sud prvog stupnja tu ugovornu odredbu u pobijanom dijelu drže ništetnom, a to su u bitnom utvrđenja sadržana u presudama Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P 1401/2012 od 4. srpnja 2013. (dalje: P 1401/12), Vrhovnog suda RH poslovni broj Revt-249/2014 od od 9. travnja 2015. (dalje: Revt-249/14), Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. (dalje: Pž- 6632/17), Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2218/2018 od 3. rujna 2019. (dalje: Rev-2218/18) u dijelu u kojem je između ostalog pravomoćno utvrđeno da su banke, uključujući i ovdje tuženika, u potrošačkim ugovorima o kreditima koristile nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, o čemu se nije pojedinačno pregovaralo, da su takve ugovorne odredbe bile nerazumljive za klijente, jer da im nisu na valjan način objašnjene posljedice i doseg takvih odredaba, da su banke kao trgovci bile svjesne rizika po korisnike kredita kao potrošače zbog ugovaranja kredita uz primjenu valutne klauzule u CHF, da su banke imale saznanja o izglednoj budućoj promjeni u tečaju CHF prema kuni na štetu potrošača, a da su ih unatoč tome poticali na sklapanje ugovori sa valutnom klauzulom u CHF, te da su banke svjesno propustile o tome informirati klijente kao buduće korisnike kredita, čime da su postupile čl. 81., 82. i 90. Zakona o zaštiti potrošača (“Narodne novine” broj 96/2003, dalje: ZZP-a/03), odnosno čl. 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača (“Narodne novine” broj 79/2007 i dr., dalje: ZZP- a/07).

11.1.Isto tako, nisu ovome sudu prihvatljive tvrdnje tuženika da zbog sklapanja Dodatka Ugovora o kreditu, tužitelj nema pravo na isplatu bilo kakve razlike, pa ni one utvrđene provedenim financijskim vještačenjem, u svezi kojih se poziva na pravno shvaćanje izraženo u odluci Vrhovnog suda RH poslovni broj Gos 1/2019., kao i na presudu Suda Europske unije u predmetu C 81/19, te Direktivu Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o ugovornim odredbama u potrošačkim ugovorima koji se protive načelu savjesnosti i poštenja (nepoštene odredbe – dalje: Direktiva 93/13 EEZ).

11.2.U odnosu na pravno shvaćanje izraženo u odluci poslovni broj Gos-1/19, koje tuženik drži relevantnim vezano za učinke sklopljenog Dodatka Ugovora o kreditu, odnosno utjecaj tog Dodatka na pravo tužitelja za postavljanje kako deklaratornih zahtjeva kojima se traži utvrđenje ništetnosti pojedinih odredaba osnovnog Ugovora o kreditu, tako i kondemnatornih zahtjeva kojima se traži isplata kao posljedica utvrđene ništetnosti utuženih ugovornih odredaba, skreće se pažnja tuženiku na razloge iznesene u točki 9.2. ovosudnog obrazloženja, na koje se upućuje tuženik radi izbjegavanja suvišnog ponavljanja

Što se tiče ranije spomenute presude Suda EU, napominje se da je u toj odluci navedeni sud izrazio pravno shvaćanje da izraz koji se sadržan u čl.1. st.2. Direktive EEZ 93/13 o isključenju iz njena područja primjene ugovornih odredaba koje su odraz „obaveznih zakonskih ili regulatornih odredaba“ ne obuhvaća samo odredbe nacionalnog prava koje se prisilno primjenjuju među ugovornim stranaka neovisno o njihovoj volji, već i one koje su dispozitivne i stoga automatski primjenjive onda kada se ugovorne strane u tom smislu nisu drugačije sporazumjele odnosno kada nije utvrđivano drugačije rješenje, te da je to isključenje opravdano činjenicom što je načelno legitimno pretpostaviti da je nacionalni zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza stranaka određenih ugovora

11.3.Slijedom prednje izloženog, ovaj sud drži da su ugovorne stranke, prilikom sklapanja spornog Ugovora o kreditu, na drugačiji (određeni) način uredile svoja prava i obveze, što ima za posljedicu da takve odredbe ipak ulaze u područje primjene Direktive EEZ 93/13, kao i ispitivanju ne/poštenosti, napose iz razloga jer isključivanje iz područje primjene spomenute Direktive treba tumačiti izuzetno restriktivno. Iz do sada izloženog, razvidno je da je u konkretnom slučaju spornim Ugovorom o kreditu, istodobno ugovorena i valutna klauzula s valutom CHF, kao i promjenjiva kamatna stopa, što znači da se za tužitelja, kao korisnika kredita, radilo o povećanom riziku koji se ubrzo pokazao, što je imalo za posljedicu značajno povećanje iznosa anuiteta kredita u odnosu na početni.

Zbog svih tih razloga, ugovorne odredbe o ugovaranju CHF kao valute za koju je vezana glavnica kredita, uz obvezu korisnika kredita da snosi cjelokupni rizik tečajne razlike, opravdano je i prema prosudbi ovog suda utvrđena nepoštena u sporu za kolektivnu zaštitu interesa i prava potrošača, što je neupitno i u skladu s pravom Europske unije u duhu kojeg treba tumačiti sporna pitanja, pored ostalog i iz ugovora sklopljenih prije službenog ulaska Republike Hrvatske u članstvo Europske unije, a na što se u konačnici Republika Hrvatska obvezala i sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju (primjenjuje se od 2005.), sukladno čemu su i sudovi u RH obvezni tumačiti nacionalno pravo u duhu Europske unije i njene sveopće pravne stečevine.

12.Nastavno prednjem, ovaj sud u cijelosti prihvaća i razloge temeljem kojih je sud prvog stupnja utvrdio da su osnovani tužbeni zahtjevi tužitelja za isplatu s osnova ništetnosti ugovornih odredaba kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula, a sve sukladno provedenom financijskom vještačenju, koje je i prema uvjerenju ovog suda sačinjeno prema pravilima struke, te kao objektivno i stručno, pozivajući se pri tome na pravilne materijalnopravne odredbe.

13.1.Pogrešnim nadalje drži ovaj sud navode tuženika u dijelu u kojem upire na čl. 22. st.1. ZOO-a, sukladno kojem je ugovaranje valutne klauzule dopušteno, slijedom čega smatra da nije bilo osnove udovoljiti zahtjevu za ništetnost dijela čl.1. Ugovora.

Naime, točno je da je ugovaranje valutne klauzule dopušteno u smislu gore spomenutog čl. 22. st.1. ZOO-a, budući je riječ o odredbi koja je dispozitivne naravi i koja se primjenjuje automatski ako nije utvrđeni drugačije rješenje. No, protivno ocjeni tuženika, iz sadržaja čl. 4.3., 5.2., 6.2. i 7.2. Ugovora o kreditu koje sadrže valutnu klauzulu, proizlazi da je pri izračunavanju mjesečnog anuiteta kredita, korisnik kredita taj koji u cijelosti snosi rizik promjene tečaja, što prema prosudbi ovog suda ipak nije odraz čl. 22. st.1. ZOO-a.

Ovdje se također ponovno ukazuje na pravno shvaćanje izraženo u već ranije spomenutoj presudi Suda Europske unije C 81/19, glede tumačenja čl. 1. st.2. Direktive EEZ 93/13, koje u bitnome po uvjerenju ovog suda ukazuje u bitnome na to da načelno i u pravilu valutna klauzula sadržana u čl. 22. st.1. ZOO-a (kao i nekadašnji čl. 395. ZOO-a/91), nije i ne bi smjela biti izvor neravnoteže između prava i obveza stanaka bilo kojih ugovora, pa tako ni ugovora o kreditu kao potrošačkih ugovora. U konačnici na taj se način izjasnio i Ustavni sud RH u svojoj odluci poslovni broj U-I-392/2011 i dr. od 13. prosinca 2016., koji je u bitnome naveo da je čl. 22. ZOO- a po svojoj naravi dispozitivna odredba koja je neutralna prema svojim adresatima, što znači da u pravnom smislu osigurava jednakost obije ugovorne strane određenog pravnog posla.

13.2.Budući da u konkretnom slučaju sporni Ugovor sadrži odredbe kojima je sav rizik tečajnih razlika prebačen na tužitelja kao korisnika kredita kao tužitelja, tada je po ocjeni ovog suda nedvojbeno da takve odredbe unose neravnotežu u prav ai obveze stranaka i to na štetu tužitelja kao korisnika kredita, te posljedično tome, takve ugovorne odredbe ne mogu biti odraz dispozitivnog čl. 22. st.1. ZOO-a (kao i nekadašnjeg čl. 395. ZOO-a/91).

Slijedom prednje izloženog, ovaj sud drži da su ugovorne stranke, prilikom sklapanja spornog Ugovora o kreditu, na drugačiji (određeni) način uredile svoja prava i obveze, što ima za posljedicu da takve odredbe ipak ulaze u područje primjene Direktive EEZ 93/13, kao i ispitivanju ne/poštenosti, napose iz razloga jer isključivanje iz područje primjene spomenute Direktive treba tumačiti izuzetno restriktivno.

13.3.U kontekstu do sada izloženih razloga, pravno irelevantnim smatra ovaj sud preostale opširne žalbene tvrdnje tuženika vezano za značaj i domet sklopljenog Dodatka Ugovora, te u svezi sa time i pravna shvaćanja izražena u pojedinim odlukama pored ostalog i sudova u RH.

14.1.Nije u pravu tuženik ni kada smatra da ni odredba Ugovora o kreditu kojom je ugovorena promjenjiva kamatna stopa nije uzrokovala neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, ističući da su kriteriji promjene kamatne stope, odnosno načina obračuna kamate određeni Općim uvjetima poslovanja tuženika.

14.2.Vezano za prednje, valja reći da kada se analizira sadržaj čl. 4.1. i 4.2. Ugovora u pobijanom dijelu, da se nameće zaključak da se radi o odredbama koje su jasne i uočljive, no istodobno nerazumljive.

Ovo ponajprije iz razloga jer istih proizlazi da se promjena kamatne stope čini ovisnom isključivo o Odluci banke. Pri tome se skreće pažnja da je iz čl.4.2. Ugovora razvidno da visina kamatne stope ovisi o grupi proizvoda ili ovisno o korištenju grupe proizvoda, urednosti poslovanja korisnika kredita, uz jedino ograničenje da visina kamatne stope ne može biti veća od važeće kamatne stope propisane odlukom tuženika.

Vodeći računa o prednjem, proizlazi po ocjeni ovog suda da temeljem spomenute ugovorne odredbe, ni jedan korisnik kredita, uključujući ni ovdje tužitelja, ne može sa sigurnošću utvrditi da li će se i u kojoj mjeri kamatna stopa koja je ugovorena Ugovorom o kreditu mijenjati, jer ova ugovorna odredba prema prosudbi ovog suda ne sadrži sve potrebne parametre koji su neophodni da bi se ipak moglo sa sigurnošću znat hoće li doći do promjene visine kamatne stope ili ne.

14.3.S obzirom na nespornu činjenicu da i u konkretnom Ugovoru, tuženik koristi odredbu o promjeni kamatne stope, a da istodobno ne određuje referentnu stopu, te imajući u vidu da u vrijeme zaključivanja Ugovora o kreditu nije bilo propisano da ugovor u slučaju ugovaranja promjenjive kamatne stope mora sadržavati element za koji se veže promjena te način promjene, banka je kao savjesni gospodarstvenik, rukovodeći se načelom savjesnosti i poštenja, prema uvjerenju ovog suda, ipak trebala odrediti elemente za koji se veže promjena i način njihove primjene.

Ovo stoga, što je odredba o promjeni kamatne stope ključna ugovorna odredba a ista je u konkretnom slučaju ovisna isključivo o odluci jednog ugovaratelja - banke, bez da su istodobno precizno određeni uvjeti promjenjivosti i referentna stopa za koju se veže promjena, pa ista odredba na taj način uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Shodno tome, nedvojbeno da se radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu korisnika kredita kao potrošača jer su predmet i cijena bitni sastojci ugovora, a putem ove ugovorne odredbe tuženik je potpuno izbjegao utjecaj druge ugovorne strane na cijenu (kamate), što je suprotno čl. 247. ZOO-a koja propisuje da je ugovor sklopljen kad su se stranke suglasile o bitnim elementima ugovora.

14.4.Nastavno tome, nameće se stajalište da je sporna ugovorna odredba protivna i načelu savjesnosti i poštenja u smislu čl. 4. ZOO-a, iz razloga jer je i prema prosudbi ovog suda, trebala postojati moralna obveza ugovaratelja (tuženika) prilikom zasnivanja obveznog odnosa da vodi računa ne samo o svom interesu, već da uvažava i interese potrošač - tužitelja, što međutim tuženik nije učinio, nego je iskoristio činjenicu da nema propisa koji mu to nalaže, potrošaču nametnuo ugovorne odredbe koje ga stavljaju u neravnopravan položaj, koji uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a na štetu potrošača.

Obzirom na prethodno iznesene razloge, protivno ocjeni tuženika, odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi sadržana u čl. 2.t.1. predmetnog Ugovora, ništetna je sukladno čl. 81. st.2. i 3., 83., 84, i 87. ZZP-a/03 koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora, ali isto tako i čl. 96. st.1., čl. 99. i dr. ZPP-a/07, koje uređuju pitanje nepoštenih odredbi u potrošačkim ugovorima.

15.Kako je shodno svemu do sada iznesenom, prvostupanjski sud pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje koje je relevantno za odluke o osnovanosti tužbenih zahtjeva tužitelja sadržanih u točkama I., II., III. i IV. izreke, to ovaj sud u cijelosti prihvaća zaključke suda prvog stupnja o postojanju pravno relevantnih činjenica glede tih zahtjeva, koje tuženik iznošenjem vlastitih pravnih shvaćanja nije uspio dovesti u dvojbu.

Slijedom svega izloženog, ističe se da se pravna stajališta navedena u pobijanoj presudi u odnosu na gore navedene zahtjeve, zasnivaju na pravilnoj primjeni mjerodavnog materijalnog prava i prihvatljivom tumačenju relevantne zakonske norme, u okviru kojeg postupka je od strane suda prvostupanjskog suda uslijedila odgovarajuća pravna argumentacija koja upućuje na to da pobijana odluka u tom dijelu nije posljedica proizvoljnog tumačenja niti pogrešne primjene mjerodavnog prava.

16.Međutim, osnovano tužitelj svojim navodima upire na postojanje žalbenog razloga pogrešne primjene materijalnog prava u odnosu na odluku sadržanu u točki V. izreke predmet kojeg je zahtjev za isplatu razlike na ime premalo umanjene glavnice izvršenom konverzijom u iznosu od 10.391,81 eur sa pripadajućim zateznim kamatama, iz razloga koji će se nastavno obrazložiti.

17.1.Glede tog zahtjeva tužitelja stav je suda prvog stupnja da su se parnične stranke suglasile o pitanju glavnice utvrđene Dodatkom Ugovora o kreditu, koja ujedno nije bila predmet ispitivanja u postupku za kolektivnu zaštitu interesa i prava potrošača, te da posljedično tome, tužitelju ne pripada pravo na isplatu tog iznosa po pravilima o stjecanju bez osnove, jer da taj iznos tuženik nije stekao bez osnove već temeljem pravnog posla – sklapanjem Dodatka Ugovora o kreditu.

17.2.Iz pismenog nalaza i mišljenja vještaka financijske struke proizlazi pored ostalog da je tuženik preplate temeljem ništetnosti promjenjive kamatne stope i valutne klauzule uzeo u obzir, stavio ih u odnos s uplatama koje su bile potrebne da bi se namirila potraživanja po simuliranom EUR kreditu i primijenjenim tečajem EUR/kn na dan pojedinih uplata tužitelja, odnosno da je tuženik proveo konverziju predmetnog kredita iz CHF u EUR na 30. rujna 2015. sukladno odredbama ZID ZPK-a i time matematički izjednačio tužitelja s jednakim kreditom podignutim sa valutnom klauzulom EUR. No isto tako je vještak naveo i to da polazeći od pretpostavke da je ugovorna odredba kojom je ugovorena valutna klauzula ništetna, da je u toj situaciji, prilikom konverzije prema odredbama ZID ZPK-a, glavnicu trebalo umanjiti za daljnji iznos od 10.389,81 eur.

Shodno tome, nameće se zaključak da je tuženik u konkretnom slučaju, obračun preostale glavnice na 30. rujna 2015. vršio prema tečaju na taj dan, a koji se tečaj zbog svih do sada opširno iznesenih razloga nije mogao primijeniti upravo zbog utvrđene ništetnosti te odredbe o valutnoj klauzuli, posljedično čemu je obračun trebalo vršiti prema početnom tečaju CHF. Slijedom izloženog, razvidno je da je upravo primjenom pogrešnog tečaja, nastala razlika koja se očituje upravo u premalo umanjenoj glavnici, koja prema izračunu vještaka u konkretnom slučaju iznosi 10.389,81 eur, što znači da tužitelj opravdano potražuje isplatu i tog novčanog iznosa, odnosno da je dakle i taj tužbeni zahtjev, protivno tumačenju prvostupanjskog suda osnovan i pravno utemeljen.

17.3.Nastavno prethodno navedenim razlozima, valjalo je preinačiti odluku suda sadržanu u točki V. izreke, te udovoljiti i zahtjevu tužitelja za isplatu predmetnog iznosa sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama.

18.Konačno nije u pravu tuženik ni kada pobija odluku o parničnom trošku, sadržanu u točki VI. izreke, napose osporavajući pravo tužitelja na dosudu troška za pristup na ročište za objavu, smatrajući da se ne radi o trošku u smislu čl. 155. ZPP-a. Protivno stavu tuženika, pravilno je postupio sud prvog stupnja kada je tužitelju pored ostalog dosudio i taj parnični trošak, kojeg ovaj sud drži potrebnim u smislu čl. 155. ZPP-a, budući da se uz pristupanje stranke na ročište za objavu presude vezuju određene pravne posljedice, pa se tako stranci na tom ročištu uručuje ovjereni prijepis presude (čl. 335. st. 8. ZPP-a). Ukoliko stranka koja je uredno pozvana za to ročište ne pristupi, smatra se da joj je dostava presude obavljena tog dana (st.9.), što znači da joj od presumiranog uručenja teče rok za izjavljivanje pravnog lijeka.

Također, obzirom na ishod ovog postupka, pravilno je sud prvog stupnja točkom VII. izreke odlučio i o troškovima parničnog postupka tuženika.

19.Kako je uvažavanjem žalbe tužitelja, preinačena pobijana presuda u točki V. izreke, na način da je u cijelosti udovoljeno tom zahtjevu, to je primjenom čl. 166. st.1. ZPP-a, valjalo odlučiti o troškovima žalbenog postupka tužitelja, sukladno čl. 154. st.1. ZPP-a.

Dosuđeni trošak odnosi se na nagradu za sastav žalbe, uz uvećanje za PDV odnosno sveukupno 1.554,68 eur.

20.Zbog svih iznesenih razloga valjalo je odbiti žalbu tuženika, potvrditi presudu suda prvog stupnja u točkama I., II., III. i IV. izreke, kao i u odlukama o parničnom trošku sadržanim u točkama VI. i VII. izreke, primjenom čl. 368. st.1. ZPP-a, a uvažavanjem žalbe tužitelja preinačiti prvostupanjsku presudu u točki V. izreke, primjenom čl. 373. t.3. ZPP-a, na način pobliže naveden u točki II. izreke ove presude.

21.Tuženiku nisu dosuđeni troškovi žalbenog postupka jer isti nije uspio u žalbenom postupku, pa je stoga primjenom čl. 166. st. 1. ZPP-a odlučeno kao u točki III. izreke ove presude.

U Rijeci, 3. rujna 2025.

Predsjednica vijeća

Filka Pejković

Za pristup ovom sadržaju morate biti prijavljeni i imati aktivnu pretplatu.

Prijavite se Besplatno se registrirajte