REPUBLIKA HRVATSKA

Županijski sud u Puli – Pola

Kranjčevićeva 8, 52100 Pula – Pola

Poslovni broj: Gž-405/2025-2

Poslovni broj: Gž-406/2025-2

Poslovni broj: Gž-407/2025-2

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Puli – Pola, u vijeću sastavljenom od sudaca Mirne-Nade Terlević Sebastijan, kao predsjednice vijeća, Miroslava Ružića, kao člana vijeća i suca izvjestitelja te Zorana Šarića, kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice SŠ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćnici Sandri Fridrih, odvjetnici iz Siska, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. sa sjedištem u [adresa], OIB: 53056966535, zastupanoga po punomoćnicima – odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Glamuzina & Grošeta d.o.o. sa sjedištem u [adresa], radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Kutini poslovni broj: P-60/2023-20 od 20. prosinca 2024., žalbama tužiteljice i tuženika protiv rješenja Općinskog suda u Kutini poslovni broj: P-60/2023-23 od 16. siječnja 2025. i žalbi tužiteljice protiv rješenja Općinskog suda u Kutini poslovni broj: P-60/2023-28 od 21. veljače 2025., na sjednici vijeća održanoj 3. rujna 2025.

r i j e š i o  j e

I Prihvaća se kao osnovana žalba tuženika i ukida presuda Općinskog suda u Kutini poslovni broj: P-60/2023-20 od 20. prosinca 2024. pa se predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

II Prihvaćaju se kao osnovane žalbe tužiteljice i tuženika i ukida rješenje (sadržajno dopunska presuda) Općinskog suda u Kutini poslovni broj: P-60/2023-23 od 16. siječnja 2025. pa se predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovan postupak.

III Prihvaća se kao osnovana žalba tužiteljice i ukida rješenje Općinskog suda u Kutini poslovni broj: P-60/2023-28 od 21. veljače 2025. pa se predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovan postupak.

IV O troškovima postupka u povodu pravnih lijekova odlučit će se u konačnoj odluci.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom prvostupanjskog suda suđeno je:

„I Utvrđuje se da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu broj 158-50-2993215 koji su 10. kolovoza 2005. sklopili tužiteljica SŠ iz [adresa] kao korisnik kredita i tuženik Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Petrinjska 59 kao kreditor u dijelu u kojem je tužiteljica obvezna platiti kamatu po godišnjoj kamatnoj stopi koja je promjenljiva sukladno odluci tuženika o kreditiranju građana, a preko ugovorene kamatne stope od 4,95 % godišnje.

II Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Petrinjska 59 da tužiteljici SŠ iz [adresa] isplati iznos od 985,18 € (devetsto osamdeset i pet eur i osamnaest cent), sa zakonskom zateznom kamatom i to:

- na iznos od 16,20 € od 30.11.2007.,

- na iznos od 16,19 € od 31.12.2007.,

do 31.12.2007. po članku 1. Uredbe o visini stope zakonske zatezne kamate, od 1.1.2008. do 31.7.2015. po stopi u visini eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanom za pet postotnih poena, od 1.8.2015. do 31.12.2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uve godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatim za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, od 1.1.2023. do 29.12.2023. prema stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, te od 30.12.2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine i to:

- na iznos od 16,18 € od 31.1.2008.,

- na iznos od 16,17 € od 29.2.2008.,

- na iznos od 16,16 € od 31.3.2008.,

- na iznos od 16,15 € od 30.4.2008.,

- na iznos od 32,16 € od 31.5.2008.,

- na iznos od 32,15 € od 30.6.2008.,

- na iznos od 32,13 € od 31.7.2008.,

- na iznos od 32,11 € od 31.8.2008.,

- na iznos od 32,09 € od 30.9.2008.,

- na iznos od 32,08 € od 31.10.2008.,

- na iznos od 32,06 € od 30.11.2008.,

- na iznos od 32,04 € od 31.12.2008.,

- na iznos od 32,02 € od 31.1.2009.,

- na iznos od 32,00 € od 28.2.2009.,

- na iznos od 31,98 € od 31.3.2009.,

- na iznos od 31,96 € od 30.4.2009.,

- na iznos od 31,94 € od 31.5.2009.,

- na iznos od 31,91 € od 30.6.2009.,

- na iznos od 31,89 € od 31.7.2009.,

- na iznos od 31,87 € od 31.8.2009.,

- na iznos od 31,85 € od 30.9.2009.,

- na iznos od 31,82 € od 31.10.2009.,

- na iznos od 31,80 € od 30.11.2009.,

- na iznos od 31,78 € od 31.12.2009.,

- na iznos od 31,75 € od 31.1.2010.,

- na iznos od 31,73 € od 28.2.2010.,

- na iznos od 31,70 € od 31.3.2010.,

- na iznos od 31,68 € od 30.4.2010.,

- na iznos od 31,65 € od 31.5.2010.,

- na iznos od 31,63 € od 30.6.2010.,

- na iznos od 31,60 € od 31.7.2010.,

- na iznos od 2,69 € od 31.8.2010.,

- na iznos od 2,69 € od 30.9.2010.,

- na iznos od 2,69 € od 31.10.2010.,

- na iznos od 2,68 € od 30.11.2010.,

- na iznos od 2,68 € od 31.12.2010.,

- na iznos od 2,67 € od 31.1.2011.,

- na iznos od 2,67 € od 28.2.2011.,

- na iznos od 2,66 € od 31.3.2011.,

- na iznos od 2,66 € od 30.4.2011.,

- na iznos od 2,65 € od 31.5.2011. do isplate, sve u roku od 15 dana.

III Utvrđuje se da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu broj 158-50-2993215 koji su 10. kolovoza 2005. sklopili tužiteljica SŠ iz [adresa] kao korisnik kredita i tuženik Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Petrinjska 59 kao kreditor u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF.

IV Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Petrinjska 59 da tužiteljici SŠ iz [adresa] isplati iznos od 4.067,41 € (četiri tisuće šezdeset i sedam eur i četrdeset i jedan cent), sa zakonskom zateznom kamatom od 1.8.2015. do 31.12.2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatim za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, od 1.1.2023. do 29.12.2023. prema stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, te od 30.12.2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine i to:

- na iznos od 1,25 € od 31.10.2008.,

- na iznos od 4,81 € od 31.12.2008.,

- na iznos od 7,38 € od 31.1.2009.,

- na iznos od 8,54 € od 28.2.2009.,

- na iznos od 5,34 € od 31.3.2009.,

- na iznos od 5,95 € od 30.4.2009.,

- na iznos od 1,07 € od 31.5.2009.,

- na iznos od 0,32 € od 31.8.2009.,

- na iznos od 0,16 € od 30.9.2009.,

- na iznos od 1,84 € od 30.11.2009.,

- na iznos od 4,72 € od 31.12.2009.,

- na iznos od 8,83 € od 31.1 2010.,

- na iznos od 7,89 € od 28.2.2010.,

- na iznos od 13,45 € od 31.3.2010.,

- na iznos od 12,40 € od 30.4.2010.,

- na iznos od 14,46 € od 31.5.2010.,

- na iznos od 32,28 € od 30.6.2010.,

- na iznos od 28,61 € od 31.7.2010.,

- na iznos do 36,81 € od 31.8.2010.,

- na iznos od 33,23 € od 30.9.2010.,

- na iznos od 27,47 € od 31.10 2010.,

- na iznos od 39,62 € od 30.11.2010.,

- na iznos od 55,07 € od 31.12.2010.,

- na iznos od 44,13 € od 31.1.2011.,

- na iznos od 47,97 € od 28.2. 2011.,

- na iznos od 43,09 € od 31.3. 2011.,

- na iznos od 43,96 € od 30.4. 2011.,

- na iznos od 64,68 € od 31.5. 2011.,

- na iznos od 65,35 € od 30. 6.2011.,

- na iznos od 82,31 € od 31.7.2011.,

- na iznos do 73,60 € od 31.8.2011.,

- na iznos od 64,06 € od 30.9.2011.,

- na iznos od 63,04 € od 31.10.2011.,

- na iznos od 62,30 € od 30.11.2011.,

- na iznos od 66,85 € od 31.12.2011.,

- na iznos od 70,82 € od 31.1.2012.,

- na iznos od 71,35 € od 29.2.2012.,

- na iznos od 68,60 € od 31.3.2012.,

- na iznos od 70,46 € od 30.4.2012.,

- na iznos od 71,72 € od 31.5.2012.,

- na iznos od 69,59 € od 30.6.2012.,

- na iznos od 70,15 € od 31.7.2012.,

- na iznos do 68,55 € od 31.8.2012.,

- na iznos od 65,10 € od 30.9.2012.,

- na iznos od 68,78 € od 31.10.2012.,

- na iznos od 70,55 € od 30.11.2012.,

- na iznos od 69,31 € od 31.12.2012.,

- na iznos od 62,36 € od 31.1.2013.,

- na iznos od 68,27 € od 28.2.2013.,

- na iznos od 68,78 € od 31.3.2013.,

- na iznos od 66,47 € od 30.4.2013.,

- na iznos od 59,27 € od 31.5.2013.,

- na iznos od 59,09 € od 30.6.2013.,

- na iznos od 60,86 € od 31.7.2013.,

- na iznos do 63,69 € od 31.8.2013,

- na iznos od 67,61 € od 30.9.2013.,

- na iznos od 65,59 € od 31.10.2013,

- na iznos od 67,02 € od 30.11.2013.,

- na iznos od 68,65 € od 31.12.2013.,

- na iznos od 62,18 € od 31.1.2014.,

- na iznos od 64,09 € od 28.2.2014.,

- na iznos od 63,47 € od 31.3.2014.,

- na iznos od 61,36 € od 30.4.2014.,

- na iznos od 60,68 € od 31.5.2014.,

- na iznos od 60,99 € od 30.6.2014.,

- na iznos od 63,38 € od 31.7.2014.,

- na iznos od 65,40 € od 31.8.2014.,

- na iznos od 64,98 € od 30.9.2014.,

- na iznos od 66,72 € od 31.10.2014.,

- na iznos od 67,91 € od 30.11.2014.,

- na iznos od 67,21 € od 31.12.2014.,

- na iznos od 68,31 € od 31.1.2015.,

- na iznos od 68,16 € od 28.2.2015.,

- na iznos od 68,16 € od 31.3.2015.,

- na iznos od 68,16 € od 30.4.2015.,

- na iznos od 68,16 € od 31.5.2015.,

- na iznos od 68,16 € od 30.6.2015.,

- na iznos od 68,16 € od 31.7.2015.,

- na iznos od 68,16 € od 31.8.2015.,

- na iznos od 68,16 € od 30.9.2015. do isplate, sve u roku 15 dana.

V Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Petrinjska 59 da tužiteljici SŠ iz [adresa] isplati iznos od 2.838,72 € (dvije tisuće osamsto trideset i osam eur i sedamdeset i dva cent), sa zakonskom zateznom kamatom od 1.10.2015. do 31.12.2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatim za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, od 1.1.2023. do 29.12.2023. prema stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, te od 30.12.2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku 15 dana.

VI Odbija se u cijelosti prigovor radi prijeboja koji glasi:

„Utvrđuje se postojanje tražbine tuženika prema tužiteljici u iznosu od 10.995,86 €, sa zakonskom zateznom kamatom od 1.10.2015. do 31.12.2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatim za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, od 1.1.2023. do 29.12.2023. prema stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, te od 30.12.2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku 15 dana.“

VII Nalaže se tuženiku da tužiteljici naknadi parnični trošak u iznosu od 1.892,57 €, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom računajući ovu od 20.12.2024.do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku 15 dana.“

2. Pobijanim rješenjem suda prvog stupnja od 16. siječnja 2025. (koje sadržajno predstavlja dopunsku presudu) riješeno je:

„I Dopunjuje se presuda ovog suda poslovni broj:P-60/2023 od 20. prosinca 2024. u izreci, točka II, redak šesti, tako da se iza Uredba o visini stope zatezne kamate dodaju riječi: 15% godišnje i u izreci, točka IV, redak četvrti, tako da se dodaje: sa zakonskom zateznom kamatom od 1.1.2008.do 31.7.2015. po stopi u visini eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanom za pet postotnih poena.

II Nalaže se tuženiku tužiteljici naknaditi daljnji trošak postupka u iznosu od 187,50 €, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom računajući ovu od 20.12.2024.do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku 15 dana.

III Za iznos parničnog troška od 300,00 € tužiteljica se odbija.“

3. Pobijanim rješenjem prvostupanjskog suda od 21. veljače 2025. riješeno je:

„I Za daljnji iznos parničnog troška od 75,00 € tužiteljica se odbija.“.

4. Protiv navedene presude žalbu, pravovremeno, podnosi tuženik. Žalbu podnosi zbog „svih zakonom predviđenih razloga“. U žalbi, u bitnomu, navodi: da mu je pobijanom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje koje obuhvaća pravo na obrazloženo sudsku odluku i pravo na procesnu jednakost jer je prvostupanjski sud navode i dokazne prijedloge tuženika zanemario u cijelosti, čak i ako ih je proveo, a za takvo postupanje ne daje nikakve razloge; da je donošenjem pobijane presude prvostupanjski sud počinio apsolutno bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP jer pobijana presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati obzirom da je izreka presude proturječna njezinu obrazloženju, sama izreka presuda se ne može ispitati, presuda nema razloga o odlučnim činjenicama, a dani razlozi su međusobni proturječni i u suprotnosti s ispravama u spisu i drugim provedenim dokazima; da je po predmetnom kreditu provedena konverzija sukladno odredbama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj: 75/09, dalje: ZPK), što u ovomu postupku nije sporno, međutim, prvostupanjski sud pogrešno tumači učinke konverzije i posljedice na postavljeni tužbeni zahtjev, zanemarujući sve isprave koje je tuženik dostavio u spis, ali i prisilne odredbe Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj: 102/2015, dalje: ZID ZPK/15) i odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske u oglednom postupku pod poslovnim brojem: Gos-1/19 kojom je vezan; da za prvostupanjski sud nije sporno da je svrha ZIDZPK odnosno konverzije bila izjednačiti korisnika kredita u švicarskim francima s korisnikom kredita u eurima, međutim, sud prvog stupnja pri tomu smatra da sama konverzija ne utječe na postavljeni tužbeni zahtjev jer da se ista odnosi isključivo na ugovorne obveze, a ne i na druge izvanugovorne obveze te da „ne rješava pitanje preplaćenih kamata u kreditima u valuti CHF kroz utuženi period“; da je pobijana presuda, koja u cijelosti zanemaruje učinke konverzije, posljedica pogrešnog tumačenja odredaba ZPK; da prvostupanjski sud prihvaća tužbeni zahtjev kojim tuženiku nalaže isplatiti tužitelju iznos od 2.838,72 eura sa zateznom kamatom od 1. listopada .2015. do isplate, a da takvu odluku ni na koji način ne obrazlaže; da se obrazloženje pobijane presude svodi se isključivo na stavove suda prvog stupnja o tomu zašto bi tužitelj imao pravo na povrat s osnove promjenjive kamate i valutne klauzule u švicarskim francima, dok o zahtjevu za isplatu s osnove razlike glavnice nema niti slova pa se pobijana presuda u tomu dijelu uopće ne može ispitati jer nema baš nikakve razloge pa se tuženik takvu odluku ne može niti argumentirano pobijati obzirom da je nemoguće znati kojim se razlozima vodio prvostupanjski sud; da je način izračuna preostale neotplaćene glavnice na dan 30. rujna 2015. bio strogo određen zakonom i to odredbom članka 19.c stavkom 7. ZPK pa je izračun glavnice kojeg je izvršio vještak po prijedlogu tužitelja, a kojeg sud prvog stupnja neobrazloženo smatra osnovanim, protivan izričitim zakonskim propisima; da ako je tužbeni zahtjev tužitelja osnovan, tada konverzija ne može ostati na snazi jer se ista temelji na otplatnom planu kojeg tužitelj osporava i u tomu bi slučaju tužitelj morao vratiti koristi koje je imao provedbom konverzije pa je zbog navedenog i istaknut prigovor radi prebijanja jer umanjenje preostale neotplaćene glavnice predstavlja korist koju je tužitelj ostvario konverzijom, međutim, prvostupanjski sud se o navedenom uopće ne očituje pa se pobijana presuda ni u tomu dijelu uopće ne može ispitati; da je tuženik nalazu vještaka prigovorio obzirom da je izrađen kao da konverzija uopće nije provedena, jer se temelji na otplatnom planu koji više ne postoji budući je konverzija provedena s učinkom od dana zaključenja Ugovora o kreditu, o čemu se sud prvog stupnja ni na koji način ne očituje te se presuda niti u navedenom dijelu ne može ispitati; da sve i da su odredbe o promjenjivoj kamati i valutnoj klauzuli u švicarskim francima bile ništetne, što se spori, iste su provedbom konverzije koja je za tuženika prisilna (prisilan propis) i pristankom tužitelja (volja stranaka) novirane, no obzirom da se prvostupanjski sud o navedenom ni na koji način ne očituje, pobijana se presuda ni u ovomu dijelu ne može ispitati; da je tuženik tijekom postupka iznio niz argumentiranih prigovora potkrijepljenih dokazima koji ukazuju da u ovomu predmetu postoji niz okolnosti zbog kojih sporne odredbe nisu nepoštene i da se stoga ne mogu primijeniti utvrđenja iz postupka kolektivne zaštite, međutim, sud prvog stupnja o ovim prigovorima ni na koji način ne očituje jer smatra da su sve odlučne činjenice utvrđene u postupku kolektivne zaštite; da je pobijana presuda utemeljena na pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju obzirom da prvostupanjski sud potpuno zanemaruje utjecaj konverzije na postavljeni tužbeni zahtjev iako otplatni plan u švicarskim francima na kojem tužitelj temelji tužbeni zahtjev ne postoji nakon provedene konverzije već je isti u cijelosti retroaktivno izmijenjen u otplatni plan u eurima i to s učinkom od dana zaključenja Ugovora o kreditu; da sud prvog stupnja uopće nije utvrđivao jesu li sporne odredbe o valuti tužitelju bile jasne, razumljive i lako uočljive, je li se o istima pojedinačno pregovaralo niti jesu li uzrokovale znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača suprotno načelu savjesnosti i poštenja; da je prvostupanjski sud neosnovano odbio tuženikov prigovor smatrajući da je podnošenjem kolektivne tužbe prekinuta zastara; da obzirom da tuženik smatra da pobijana presuda nije zakonita i da je tužbeni zahtjev trebalo odbiti u cijelosti, tuženik pobija odluku o troškovima.

4.1. Žalbeni je prijedlog da se pobijana presuda preinači i tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti odbije kao neosnovan uz naknadu troškova prvostupanjskog postupka uvećanih za troškove žalbenog postupka odnosno, podredno, da se pobijana presuda ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

5. Protiv rješenja suda prvog stupnja od 16. siječnja 2025. (u odbijajućem dijelu pod točkom III izreke) žalbu, pravovremeno, podnosi tužiteljica. Žalbu podnosi zbog bitne povrede odredaba postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP, pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. U žalbi, u bitnomu, navodi: da prvostupanjski sud pri donošenju odluke kojom je odbio tužiteljicu sa zatraženim troškom sastava podneska od 2. listopada 2024. nije dao jasno obrazloženje svoje ocjene svih konkretnih okolnosti pa je time počinio bitnu povredu odredbe članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP, jer odluka suda o tomu zahtjevu ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati jer nema razloga o odlučnim činjenicama i to prije svega iz kojih razloga taj podnesak nije bio potreban za vođenje parnice; da s obzirom na činjenicu da je tuženikov podnesak od 16. rujna 2024., a kojim se tuženik očitovao na nalaz vještaka, ujedno sadržavao i daljnje prigovore - protivljenje preinaci tužbe, prigovor zastare te tuženikova shvaćanja ovoga postupka, a i prigovor radi prebijanja (s tim da je tuženik taj podnesak dostavio izvan roka od 30 dana, dodijeljenog mu rješenjem broj P-60/2023-10 od 6. lipnja 2024. te bez traženja produljenja roka ili odobrenja za dostavu podneska izvan roka), tužiteljica je smatrala nužnim reagirati na takve tvrdnje i prigovore tuženika, što je učinila svojim podneskom od 2. listopada 2024., dostavljenim sudu odmah po primitku podneska tuženika, a i 8 dana prije održavanja sljedećeg ročišta, što sve nije bila u mogućnosti učiniti ranije, prije negoli je tuženik svoje prigovore iznio u podnesku od 16. rujna 2024. pa joj stoga pripada trošak sastava toga podneska prema odredbi Tbr. 8. točki 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 138/23; dalje: Tarifa) s pripadajućim PDV-om (Tbr. 46. Tarife); da se na ročištu održanom 10. listopada 2024. nije raspravljalo samo o procesnim pitanjima, već je istaknut i materijalnopravni prigovor zastare pa je, posljedično tomu, prvostupanjski sud, prigodom odlučivanja o troškovima postupka zastupanja tužiteljice po punomoćniku odvjetniku na tomu ročištu pogrešno primijenio materijalno pravo i to odredbe članka 151. i članka 155. ZPP u vezi Tbr. 9. točke 1. i Tbr. 46. Tarife, jer se na istom očito raspravljalo i o glavnoj stvari.

5.1. Žalbeni je prijedlog tužiteljice da se pobijana odluka o troškovima postupka preinači sukladno žalbenim navodima uz dosudu troškova sastava prijedloga za donošenje dopunskog rješenja i žalbe, s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom.

6. Protiv rješenja suda prvog stupnja od 16. siječnja 2025. (u dosuđujućem dijelu pod točkama I i II izreke) žalbu, pravovremeno, podnosi i tuženik. Žalbu podnosi zbog „svih zakonom predviđenih razloga“. U žalbi, u bitnomu, navodi: da odluku pod točkom I izreke pobija zbog svih razloga zbog kojih je po njemu već prethodno 3. siječnja 2025. podnesena žalba protiv presude od 20. prosinca 2024.; da odluku pod točkom II izreke pobija jer smatra da prvostupanjski sud pod opravdanjem ispravka ili

dopune presude zapravo mijenja prethodno donesenu odluku o trošku, odnosno ispravlja odluku o suđenju, a što nije ovlašten učiniti.

6.1. Žalbeni je prijedlog tuženika da se pobijano rješenje ukine u cijelosti bez potrebe vraćanja na ponovno suđenje te tužiteljici naloži da tuženiku naknadi trošak sastava žalbe sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja drugostupanjske odluke do isplate.

7. Protiv rješenja suda prvog stupnja od 21. veljače 2025. (kojim je odbijen kao neosnovan tužiteljičin zahtjev za naknadu preostalog parničnog troška u iznosu od 75,00 eura) žalbu, pravovremeno, podnosi tužiteljica zbog pogrešne primjene materijalnog prava. U žalbi, u bitnomu, navodi: da se iznos od 75,00 eura faktično odnosi na iznos PDV pripadajući iznosu od 300,00 eura osnovice, za koji iznos je prvostupanjski sud rješenjem P-60/2023-23 od 16. siječnja 2025. odbio njezin zahtjev za naknadu troškova postupka, ali tada tim rješenjem nije odlučio i o pripadajućem iznosu PDV na odbijajući dio troška pa je stoga tužiteljica podnijela prijedlog za dopunu tog dijela odluke o troškovima postupka, kako bi sud prvog stupnja donio odluku i o razlici između zatraženog i ukupno dosuđenog troška postupka, o kojoj do donošenja rješenja od 21. veljače 2025. nije bilo odlučeno; da je tužiteljica žalbom od 14. veljače 2025. pobijala odluku suda o odbijajućem dijelu troška i kod te žalbe ostaje i nadalje, s tim da ovom žalbom pobija i odluku prvostupanjskog suda od 21. veljače 2025. jer je punomoćnica tužiteljice obveznik plaćanja PDV, zbog čega je i zahtjevom za naknadom troškova postupka zatražila dosudu pripadajućeg PDV na sve zatražene troškove zastupanja tužiteljice u predmetnom postupku, s tim da je odluka o zatraženom, a sada odbijenom zahtjevu za dosudu pripadajućeg PDV na zatražene. ali odbijene troškove postupka, vezana za osnovnu odluku o troškovima te odluku o dosudi iznosa osnovice.

7.1. Žalbeni je prijedlog tužiteljice da se pobijano rješenje preinači sukladno žalbenim navodima uz dosudu dosadašnjih troškova postupka uvećanih za troškove žalbenog postupka.

8. Sa žalbama tužiteljice i tuženika postupljeno je prema odredbi članka 359. stavka 1. ZPP.

9. Na žalbe nije odgovoreno.

10. Žalbe tužiteljice i tuženika su osnovane.

11. Predmet ovoga spora je zahtjev tužiteljice za utvrđenje ništetnima dijelova ugovornih odredbi o ugovorenoj promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli sadržanih u Ugovora o kreditu broj: 158-50-2993215 od 10. kolovoza 2005., sklopljenog između nje, kao korisnika kredita i tuženika, kao davatelja kredita i, posljedično tomu, isplatu onoga što je uz primjenu ništetnih ugovornih odredbi tuženik od nje neosnovano naplatio, sve sa pripadajućom zateznom kamatom i sve po pravilima o stjecanju bez osnove, utemeljen na odredbama Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj: 96/03 - dalje: ZZP/03) i pravnim shvaćanjima izraženim u pravomoćnim presudama Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. i Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž- 7129/2013 od 13. lipnja 2014. i poslovni broj: Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., kao i zahtjev za isplatu „na ime razlike neotplaćene glavnice na dan konverzije“.

12. U ovomu postupku nije sporno da je između tužiteljice i tuženika 10. kolovoza 2005. sklopljen Ugovor o kreditu broj: 158-50-2993215, temeljem kojeg je tuženik, kao kreditor, stavio na raspolaganje tužiteljici iznos od 63.586,80 švicarskih franaka u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora na dan isplate kredita, uz redovnu kamatu od 4,95 % godišnje koja je kamatna stopa promjenjiva prema Odluci o kamatnim stopama kreditora i ugovoreni rok otplate od 300 mjeseci, a koji se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za švicarski franak važećim na dan dospijeća. Nesporno je i da je 1. veljače 2016. između tužiteljice i tuženika sklopljen Dodatak Ugovoru o kreditu, odnosno Ugovor o konverziji sukladno odredbama ZID ZPK.

13. Sporno je, prije svega, je li sklapanjem tog Dodatka od 1. veljače 2016. (Ugovora o konverziji) postignut učinak zaštite tužiteljice, kao potrošača i time otklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana. Prijeporno je i jesu li sporne ugovorne odredbe tužiteljici bile jasne, razumljive i lako uočljive, je li se o istima pojedinačno pregovaralo i jesu li uzrokovale znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača suprotno načelu savjesnosti i poštenja. Sporno je i je li nastupila zastara predmetne tužiteljičine tražbine.

14. Odlučujući o ovim spornim pitanjima i posljedično tomu osnovanosti zahtjeva tužitelja prvostupanjski sud je, nakon ocjene provedenih dokaza (članak 8. ZPP), kao osnovan prihvatio takav zahtjev tužiteljice zaključujući, u bitnomu, da osnovanost takvog zahtjeva tužiteljice proizlazi iz navedenih pravnih shvaćanja izraženih u spomenutim pravomoćnim presudama donesenim u postupcima radi zaštite kolektivnih prava potrošača, na koja se pravna shvaćanja tužiteljica i poziva, kao i provedenih dokaza (sadržaja predmetnog Ugovora o kreditu i iskaza tužiteljice kao parnične stranke), pa posljedično tomu zaključuje da su u konkretnomu slučaju ispunjeni svi uvjeti za takvo utvrđenje budući se radi o ugovornim odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo niti su one bile razumljive prosječnom potrošaču, zbog čega je došlo do znatnog porasta anuiteta i glavnice kredita, a na što potrošači, korisnici kredita, prigodom sklapanja ugovora nisu bili upozoreni pa je posljedično tomu prouzročena značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana. Posljedično tomu, a cijeneći i sadržaj odredbe članka 502.c ZPP iz kojih proizlazi da je sud vezan za utvrđenja iz navedenih odluka donesenih povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, prvostupanjski sud zaključuje da su ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli ništetne i da posljedično tomu, tužiteljici pripada pravo na zahtijevanu isplatu po pravilima o stjecanju bez osnove na temelju odredbe članaka 1111. i 1115. Pri tomu je prvostupanjski sud kao neosnovan odbio i po tuženiku istaknuti prigovor zastare, zaključujući da u konkretnomu slučaju tražbina tužiteljice temeljem odredbe članka 225. ZOO zastarijeva u općem zastarnom roku od pet godina, ali je podnošenjem kolektivne tužbe potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu prekinuta zastara, koja je ponovno počela teći od dana pravomoćnosti presude te presude (13. lipnja 2014. u pogledu ugovorene promjenjive kamatne stope i 14. lipnja 2018. u pogledu ugovorene valutne klauzule) pa računajući od tada pa do podnošenja tužbe u ovomu postupku (12. lipnja 2019.) nije protekao navedeni zastarni rok od pet godina. Nadalje, sud prvog stupnja utvrđuje i da je u postupku provedenim vještačenjem po vještaku financijske struke utvrđeno da je uz primjenu navedenih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, tuženik od tužiteljice više naplatio određene novčane iznose (i to iznos od 985,18 eura osnovom promjenjive kamatne stope te iznos od 4.067,41 euro osnovom ugovorene valutne klauzule u švicarskim francima) kao i da razlika neotplaćene glavnice na dan konverzije iznosi 2.838,72 eura, koje „preplaćene iznose“ u ovomu postupku tužiteljica osnovano zahtjeva da joj tuženik isplati po pravilima o stjecanju bez osnove, jer je unatoč skopljenom Dodatku ugovora o kreditu pripada pravo na potpunu restituciju „kroz povrat svih neosnovano isplaćenih (preplaćenih) iznosa s osnove ništetnih ugovornih odredbi iz osnovnog ugovora o kreditu. Pri tomu je prvostupanjski sud odbio kao neosnovan po tuženiku istaknuti procesni prigovora radi prijeboja (u iznosu od 10.995,86 eura, a koji iznos se odnosi na u konverziji umanjenu neotplaćenu glavnicu) zaključujući kako tužiteljica navedeni iznos nije primila odnosno nije ga stekla bez osnove to niti ne postoji njena obveza vraćanja navedenog iznosa.

15. Ispitujući pobijanu presudu u granicama žalbenih navoda žalitelja, a pazeći pri tomu dodatno - po službenoj dužnosti temeljem odredbe članka 365. stavka 2. ZPP na bitne povrede odredaba parničnog postupka i na pravilnu primjenu materijalnog prava, osim u odnosu na primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka, ocjena je ovog drugostupanjskog suda da pobijana presuda ima nedostatke zbog kojih se ne može ispitati čime je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz odredbe članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP, na koju osnovano ukazuje tuženik.

16. Naime, prema odredbi članka 338. stavka 4. ZPP propisano je da pismeno izrađena presuda, između ostalog, mora sadržavati i obrazloženje, u kojem će sud izložiti zahtjeve stranaka i njihove navode o činjenicama na kojima se ti zahtjevi temelje, dokaze, a i propise na kojima je sud utemeljio svoju presudu.

17. Pri tomu, pravo je prvostupanjskog suda da prema svomu vlastitom, slobodnom uvjerenju, a na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog pojedinog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka odlučuje koje će činjenice uzeti kao dokazane (članak 8. ZPP), ali je isto tako obveza suda da o tim odlučnim činjenicama da valjane, logične i napose uvjerljive razloge.

19. Međutim, ovoj pobijanoj odluci takvi razlozi, kraj iznesenih žalbenih razloga žalitelja, nedostaju pa se navedena presuda ni ne može ispitati, radi čega je i ostvarena navedena bitna povreda odredbi parničnog postupka, već radi koje je valjalo, prihvatiti žalbu žalitelja i pobijanu presudu ukinuti te temeljem odredbe članka 369. stavka 1. ZPP riješiti kao pod točkom I izreke ovog rješenja.

20. Naime, tijekom postupka tuženik je, osporavajući osnovanost zahtjeva tužiteljice, još u odgovoru na tužbu istaknuo da je sklapanjem Dodatka od 1. veljače 2016. (Ugovora o konverziji) postignut učinak zaštite tužitelja, kao potrošača i time otklonjena (eventualna) neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana te da je, s tim u svezi, provedbom konverzije tužiteljici neotplaćena glavnica kredita smanjena za ukupno 10.855,28 eura. Međutim, ovaj prigovor tuženika prvostupanjski sud nije raspravio, a niti je o tomu dao ikakve valjane, određene, konkretne razloge već je pod točkom 22. obrazloženja pobijane presude, s tim u svezi, samo općenito naveo: „Odredbom članka 19. b ZID ZPK je propisano da konverzija kredita denominiranog u CHF u kredit denominiran u EUR i kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR podrazumijeva konverziju kredita radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i provodi se na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Slijedom navedenog proizlazi da provođenje konverzije i izračun na temelju kojeg je ona provođena (članak 19 c ZID ZPK) nisu polazili od nepoštenosti ugovaranja valutne klauzule i promjenljive kamatne stope, već ispravljanja položaja u kojem su se našli ugovaratelji koji su ugovorili kredite denominirane u CHF u odnosu na one koji su takve kredite ugovorili u valuti EUR, te je u svakom konkretnom slučaju potrebno utvrditi da li je provođenje konverzije dovelo do pravične ravnoteže u ugovornim odnosima između stranaka, odnosno da li je konverzija u cijelosti ispravila neravnotežu koja je nastala u slučaju utvrđenja nepoštenosti ugovornih odredbi o promjenljivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Ako to nije slučaj tada potrošači moraju imati pravo ostvarivanja pune zaštite i konverzija ne može smanjiti stupanj zaštite koji im pripada obzirom da Zakon na temelju kojeg je konverzija provedena nije isključio mogućnost potrošača na ostvarenje restitucije na temelju nepoštenih ugovornih odredbi. Takvo stajalište proizlazi i iz standarda ustanovljenog u okviru jurisprudencije Europskog suda (predmet C-118/17 EŠ protiv Erste Bank Hungary od 14. ožujka 2019., ECLI:EU:C:2019:207.).“, nakon čega je, bez da je prethodno utvrdio (upravo ono što je sam sud prvog stupnja prethodno naveo) je li u ovomu konkretnom slučaju provođenje konverzije dovelo do pravične ravnoteže u ugovornim odnosima između stranaka, odnosno da li je konverzija u cijelosti ispravila neravnotežu koja je nastala u slučaju utvrđenja nepoštenosti ugovornih odredbi o promjenljivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, sud prvog stupnja pod točkom 23. obrazloženja zaključio „Slijedom navedenog tužiteljici unatoč sklopljenom Dodatku ugovora o kreditu pripada pravo potraživati od tuženika vraćanje iznosa koji je tuženik stekao na temelju ništetnih ugovornih odredbi odnosno pripada joj pravo na potpunu restituciju kroz povrat svih neosnovano isplaćenih (preplaćenih) iznosa s osnove ništetnih ugovornih odredbi iz osnovnog ugovora o kreditu.“ pa se pobijana presuda već iz ovog razloga ne može pravilno ispitati jer nema razloga o odlučnim činjenicama (o tomu je li provođenje konverzije u konkretnomu slučaju dovelo do pravične ravnoteže u ugovornim odnosima između stranaka, odnosno da li je konverzija u cijelosti ispravila neravnotežu koja je nastala u slučaju utvrđenja nepoštenosti ugovornih odredbi o promjenljivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli), zbog čega je i počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz odredbe članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP, na koju osnovano ukazuje tuženik.

20.1. Povratno, u odnosu na Dodatak koji je sklopljen 1. veljače 2016. valja istaknuti da po pravnom shvaćanju ovog suda potrošač koji je sklopio Sporazum o konverziji kredita iz članka 19.c stavka 1. točke 6. ZID ZPK/15 nakon sklapanja tog Sporazuma ima pravo na povrat više uplaćenih iznosa po osnovi nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u slučaju ako bi postojala razlika na štetu potrošača između ukupnog iznosa koji bi mu pripadao po osnovi ništetnosti navedenih odredbi do dana izvršene konverzije i uplaćenog iznosa koji je potrošaču banka uračunala prigodom izračuna konverzije kredita u skladu sa navedenim člankom (u ovomu, konkretnomu slučaju, prema odredbi članka 5. stavka 2. Dodatka koji glasi: „Ugovorne strane su suglasne da nakon što se temeljem Zakona i ovog Dodatka, provede konverzija, novčana obveza korisnika kredita prema kreditoru u odnosu na dio glavnice kredita u visini 10.855,29 eura prestaje, a korisnik kredita ne ime preostale neotplaćene glavnice duguje kreditoru na dan 30. rujna 2015. 31.824,38 eura u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora na dan dospijeća.“) i to po pravilima o stjecanju bez osnove, a sve za slučaj da to izrijekom nije između stranaka riješeno navedenim sporazumom (a o čemu pobijana presuda ne sadrži valjane razloge pa se u tomu dijelu ni ne može ispitati).

21. Osim toga, prvostupanjski sud je počinio i bitnu povredu iz odredbe članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP u dijelu u kojem je odlučio o pravu tužiteljice na isplatu iznosa od 2.838,72 eura, s pripadajućim zakonskom zateznom kamatom, koji se odnosi na isplatu „razlike neotplaćene glavnice na dan konverzije“ jer u tom dijelu pobijana presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati njena pravilnost i zakonitost budući ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama. Naime, visina glavnice utvrđena je sklapanjem navedenog dodatka i o njoj su se ugovorne strane međusobno suglasile, a sve nakon što je tužiteljica o tomu, na temelju odredbe članka 19.d ZID ZPK/15, bila obaviještena i ona nije bila predmetom ispitivanja u tzv.„ kolektivnom sporu potrošača“ pa nije jasan zaključak prvostupanjskog suda da tužiteljici pripada pravo i na ovu zahtijevanu isplatu budući, po pravnom shvaćanju ovog drugostupanjskog suda, tuženik pravo na utvrđeni iznos glavnice na dan sklapanja navedenog Dodatka, nije stekao bez osnove već upravo temeljem navedenog pravnog posla – sklapanjem navedenog Dodatka, kojima su ugovorne strane riješile, kako je to i prethodno navedeno, svoje buduće odnose proizašle iz prethodno ugovorenog osnovnog Ugovora o kreditu. Posljedično tomu, obrazloženje pobijane presude nejasno je i u dijelu koji se odnosi na pitanje zastare, koja sasvim sigurno u odnosu na ovaj dio zahtjeva tužiteljice nije prekinuta pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod poslovnim brojem: P-1401/2012, 4. travnja 2012. (članak 241. ZOO) jer ona nije ni bila predmetom ispitivanja u navedenomu postupku.

22. U nastavku postupka prvostupanjski sud otklonit će ove ukazane mu bitne povrede odredaba parničnog postupka te će nakon toga pažljivom ocjenom svih provedenih dokaza (članak 8. ZPP), kao i ostalih žalbenih razloga žalitelja te cijeneći pri tomu i navedena shvaćanja ovog drugostupanjskog suda donijeti novu, u skladu sa odredbom članka 338. stavka 4. ZPP, pravilno obrazloženu presudu.

23. Obzirom da je pobijana presuda ukinuta valjalo je, posljedično tomu, ukinuti i pobijano rješenje (sadržajno dopunsku presudu) suda prvog stupnja poslovni broj: P- 60/2023-23 od 16. siječnja 2025. te rješenje prvostupanjskog suda poslovni broj: P- 60/2023-28 od 21. veljače 2025., dakle dopunjenu odluku u pogledu plaćanja zakonske zatezne kamate i u pogledu odluke o troškovima postupka (članak 380. točka 3. u vezi odredbe članka 166. stavka 2. ZPP), o kojima će se, kao i o troškovima povodom pravnih lijekova stranaka, odlučit u konačnoj odluci (članak 166. stavak 3. ZPP).

U Puli – Pola 3. rujna 2025.

Predsjednica vijeća:

Mirna-Nada Terlević Sebastijan