- 1 -              Rev 647/2021-2

 

 

 

 

 

 

Broj: Rev 647/2021-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Jasenke Žabčić predsjednice vijeća, Ivana Vučemila člana vijeća i suca izvjestitelja, Marine Paulić članice vijeća, Dragana Katića člana vijeća i Darka Milkovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice L. D. A., OIB ... iz P., ..., zastupane po punomoćnici T. T., odvjetnici iz P., protiv tuženice P. Z. d.d., OIB ..., Z., ..., zastupane po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva L. i partneri sa sjedištem u Z., radi isplate, odlučujući o reviziji tuženice podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Puli – Pola poslovni broj Gž-202/2018-3 od 7. travnja 2020., kojim je potvrđena presuda Općinskog suda u Puli-Pola poslovni broj P-2950/2015-24 od 19. prosinca 2017., u sjednici održanoj 5. rujna 2023.,

 

 

p r e s u d i o   j e:

 

              Odbija se revizija tuženice, kao neosnovana.

 

 

Obrazloženje

 

1.1. Prvostupanjskom presudom u t. I. i I. izreke utvrđen je djelomično ništetnim Ugovor o kreditu br. 9013184701 zaključen između parničnih stranaka 18. listopada 2007. i potvrđen po javnom bilježniku N. K. u P. pod poslovnim brojem OV-18752/07 23. listopada 2007. i to u čl. 4.1. u dijelu koji glasi: "koja je promjenjiva sukladno odluci banke o kreditiranju građana" i u čl. 4.2. istoga, da te odredbe i sve njene kasnije izmjene ne proizvode pravne učinke, pa da se na ugovorni odnos stranaka primjenjuje ugovorna kamata od 4,88% godišnje.

 

1.2. U t. I. i II. izreke naloženo je tuženici da plati tužiteljici 33.190,48 kn i pripadajuće zatezne kamate prema iznosu i rokovima pobliže navedenima u izreci pobijane presude.

 

1.3. U t. I. i III. izreke naloženo je tuženici da tužiteljici nadoknadi parnični trošak u iznosu od 11.789,00 kn i pripadajuće zatezne kamate od presuđenja pa do isplate.

 

2. U t. II. izreke je odbijen, kao neosnovan, u preostalom dijelu tužbeni zahtjev tužiteljice.

 

3. U t. III. izreke odbijen je zahtjev tuženice za nadoknadu parničnih troškova, kao neosnovan.

 

4. Drugostupanjskom presudom je potvrđena presuda Općinskog suda u Puli-Pola poslovni broj P-2950/2015-24 od 19. prosinca 2017. u t. I. izreke i u odluci o troškovima postupka, te je odbijen, kao neosnovan, zahtjev tuženice za nadoknadu troškova žalbenog postupka.

 

5. Ovaj sud je rješenjem broj Revd-2992/2020-2 od 16. prosinca 2020. dopustio reviziju protiv drugostupanjske presude zbog pitanja:

 

              "1. Može li se tužitelj u sporu radi utvrđenja ništetnim odredaba ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi u kunskom ugovoru o kreditu prema kojoj banka ima pravo promjene kamatne stope pozivati na pravomoćnu presudu iz spora za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u švicarskim francima, koja sadrži pravno utvrđenje o ništetnosti odredaba ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi prema kojoj banka ima pravo promjene kamatne stope u ugovorima o kreditu s valutnom klauzulom u švicarskim francima?

 

              2. Može li se odredba članka 502.c Zakona o parničnom postupku, koja propisuje da je sud vezan pravnim utvrđenjima iz presude donesene u sporu za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u individualnoj parnici koju pokrene fizička ili pravna osoba pozivajući se na navedenu presudu, primijeniti i u situacijama u kojima se predmet tužbenog zahtjeva u individualnoj parnici ne odnosi na istu kategoriju pravnih odnosa (s obzirom na drugu valutu obveze iz ugovora o kreditu), o kojima je sud odlučivao u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača?''.

 

Odnosno,

 

              "Je li sud u individualnoj parnici koju potrošač pokrene pozivajući se na presudu donesenu u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača iz ugovora o bankarskom kreditu, vezan pravnim utvrđenjima iz takve presude ukoliko se u takvoj individualnoj parnici ne radi o istoj kategoriji pravnih odnosa (ugovor o kreditu s drugom valutom obveze) koji su bili predmetom odlučivanja u parnici vođenoj po članku 502.a ZPP?

 

              3. Smatra li se ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi po odluci banke u ugovorima o kunskom kreditu nedovoljno određenom, preciznom i utvrđenom ukoliko do stupanja na snagu Zakona o izmjeni Zakona o potrošačkom kreditiranju nije postojala zakonska obveza glede izmjene ili usklađivanja odredaba u postojećim ugovorima o kreditu na način da definira parametre promjenjivosti?

 

              4. Može li se podnošenje tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (kojom se ne traži utvrđivanje, osiguranje ili ispunjenje točno određene, individualne tražbine vjerovnika, već je svrha iste zaštita potrošača na općenitoj razini) smatrati vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom/drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja konkretne tražbine iz ugovora o kunskom kreditu, a kojom se radnjom prekida zastara u smislu odredbe članka 241. Zakona o obveznim odnosima (''Narodne novine'' broj 35/05, 41/08 i 125/11)?"

 

6. Postupajući po navedenom dopuštenju, protiv navedene presude tuženica je podnijela reviziju pozivom na odredbu čl. 382. Zakona o parničnom postupku (''Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14 i 70/19 – dalje: ZPP) zbog pravnih pitanja zbog kojih je dopuštena. Predlaže preinačiti nižestupanjske presude i u cijelosti odbiti tužbeni zahtjev tužiteljice i tuženici dosuditi troškove postupka, podredno predlaže ukinuti obje nižestupanjske presude i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje, a potražuje i trošak revizijskog postupka.

 

7. Odgovoru na reviziju nije podnesen.

 

8. Revizija je neosnovana.

 

9. Predmet raspravljanja i u revizijskom stadiju postupka je djelomična ništetanost čl. 4.1. Ugovora o kreditu zaključen između parničnih stranaka 18. listopada 2007. u dijelu koji glasi: "koja je promjenjiva sukladno odluci banke o kreditiranju građana" i u čl. 4.2. istoga ugovora, te posljedično tome da te odredbe kao i sve njene kasnije izmjene ne proizvode pravne učinke, i da se na ugovorni odnos stranaka primjenjuje ugovorna kamata od 4,88% godišnje.

 

10. S obzirom na sadržaj pitanja zbog kojih je revizija dopuštena i u ovom stadiju postupka je sporno je li odredba čl. 4. predmetnog ugovora o kreditu, u dijelu u kojem je ugovoreno da se promjena kamatnih stopa vrši sukladno Odluci banke o kreditiranju građana na čiju primjenu korisnik kredita bezuvjetno pristaje ništetna i bez pravnog učinka za ugovorne strane, sporan je prigovor zastare, te je sporno je li sud u individualnoj parnici koju potrošač pokrene pozivajući se na presudu donesenu u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača iz ugovora o bankarskom kreditu, vezan pravnim utvrđenjima iz takve presude, kao i može li se odredba čl. 502.c ZPP-a primijeniti i u situacijama u kojima se predmet tužbenog zahtjeva u individualnoj parnici ne odnosi na istu kategoriju pravnih odnosa (s obzirom na drugu valutu obveze iz ugovora o kreditu), o kojima je sud odlučivao u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u švicarskim francima.

 

11. U postupku koji je prethodio reviziji utvrđeno je:

 

- da se prema čl. 4. predmetnog ugovora korisnik kredita (tužiteljica) obvezala platiti banci (tuženici) kamatu po godišnjoj kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno odluci Banke o kreditiranju građana, a koja na dan sklapanja ugovora iznosi 4,88%, a koju visinu kamatne stope banka može promijeniti i sukladno broju grupa proizvoda te urednosti poslovanja korisnika kredita i to na dan 1. siječnja, a primjenjuje se za razdoblje od 1. siječnja do 30. lipnja tekuće godine i na dan 1. srpnja, a primjenjuje se za razdoblje od 1. srpnja do 31. prosinca tekuće godine, s time da kamatna stopa ne može biti viša od važeće kamatne stope propisane odlukom Banke o kreditiranju građana za stambene kredite bez umanjenja kamatne stope sukladno broju grupa proizvoda i urednosti poslovanja korisnika kredita u trenutku promjene. Kamata se obračunava mjesečno, dekurzivnom proporcionalnom metodom, sadržana je u anuitetima i dospijeva na naplatu zajedno s njima;

 

- da stranke nisu ugovorile elemente – parametre temeljem kojih banka ima pravo promijeniti kamatnu stopu;

 

- da je navedena odredba uočljiva, ali da njezin sadržaj nije lako razumljiv u smislu čl. 99. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12, 58/13 i 41/14 - dalje: ZZP/07), pa je dopušteno ocjenjivati je li ona poštena ili nije;

 

- da je ugovor sklopljen prema unaprijed otisnutom sadržaju koji je pripremila i predložila jedna ugovorna strana, ovdje tuženica;

 

- da se za vrijeme otplate kredita po ugovoru kamatna stopa s početnog postotka više puta mijenjala na više, uslijed čega je došlo do povećanja iznosa mjesečnih anuiteta;

 

- da je tužiteljici pri odobravanju kredita rečeno da rata kredita trebala iznositi mjesečno 2.400,00 kuna, da može malo porasti, ali da se osim toga o njoj nije pojedinačno pregovaralo, niti je tužiteljica mogla pregovarati o sadržaju čl. 4. ugovora koji se tiče promjenjive kamatne stope, već da je ugovor ponuđen po sistemu "uzmi ili ostavi", a da tužiteljica nije upoznata s uvjetima i kriterijima za promjenu kamatne stope niti su ti uvjeti bili određeni;

 

- da je nakon prve ili druge rate rata kredita porasla na 2.998,00 kuna.

 

12. Polazeći od utvrđenja:

 

- da je navedena ugovorna odredba o kamati uočljiva ali da njezin sadržaj nije lako razumljiv u smislu čl. 99. i da je dopušteno ocjenjivati je li ona poštena ili nije,

 

- da je ugovor sklopljen prema unaprijed otisnutom sadržaju koji je pripremila i predložila jedna ugovorna strana, ovdje tuženica i da ga treba tumačiti, primjenom čl. 320. Zakona o obveznim odnosima (''Narodne novine'' broj 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15 - dalje u tekstu: ZOO), u korist tužiteljice,

 

- da tužiteljica nije mogla pregovarati o čl. 4. Ugovora koji se tiče promjenjive kamatne stope, da nije upoznata s uvjetima i kriterijima za promjenu kamatne stope niti su ti uvjeti bili određeni,

 

- da je tuženica visoko specijalizirana novčarska ustanova čiji predmet poslovanja je novac kojeg plasiraju potrošačima nudeći im svoje usluge, bila je dužna maksimalno odgovorno postupiti svakom pojedinom potrošaču, pa tako i tužiteljici u smislu da je istu morala ozbiljno i precizno informirati o smislu i sadržaju te ekonomskom značaju odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i skrenuti joj pozornost na parametre o kojima ovisi kamatna stopa u budućem razdoblju trajanja kredita, a da to nije učinila u ovom slučaju,

 

- da je u ugovoru navela nedorečenu i nerazumljivu formulaciju o promjenjivosti kamatne stope koristeći se pritom unaprijed formuliranim standardnim ugovorom,

 

nižestupanjski sudovi smatraju:

 

- da je navedena odredba predmetnog ugovora o kreditu ništetna, sukladno odredbi čl. 270. ZOO-a, jer je protivna odredbi čl. 272. ZOO-a, s obzirom da joj je činidba neodređena ili neodrediva,

 

- ali da je ništetna i sukladno odredbi čl. 322. ZOO-a jer je protivna i čl. 4. ZOO-a (načelu savjesnosti i poštenja), s obzirom da se radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka, i to na štetu tužiteljice, jer su predmet i cijena bitni sastojci ugovora, a putem navedene ugovorne odredbe tuženica je potpuno izbjegla utjecaj druge ugovorne strane na cijenu, što je suprotno čl. 247. ZOO-a, koji propisuje da je ugovor sklopljen kada su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora,

 

- da je tuženica postupajući na navedeni način tužiteljici nametnula spornu ugovornu odredbu stavivši je u neravnopravni položaj, a što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja, te odredbama čl. 3. i 4. ZOO-a, jer je prema čl. 4. predmetnog ugovora o kreditu promjena ugovorene kamatne stope tokom postojanja ugovorne obveze ovisila o odluci banke, bez da su pritom ugovoreni kakvi relevantni kriteriji za takvu odluku i da je tužiteljica o istim upoznata.

 

12.1. Drugostupanjski sud se, prihvaćajući u cijelosti navedena utvrđenja i pravna shvaćanja, pozvao i na činjenicu da je način ugovaranja promjenjive stope ugovornih kamata bio predmet kolektivne tužbe za zaštitu potrošača, na činjenicu da je ta tužba prihvaćena i da je takav način ugovaranja promjenjive stope ugovornih kamata utvrđen nepoštenim, te je ocijenio da je prvostupanjski sud prilikom odlučivanja o pojedinačnom tužbenom zahtjevu (o osnovanosti pravne osnove zahtjeva tužiteljice) "pravilno utvrdio odluku iz presude kojom je odlučeno o tužbi za zaštitu kolektivnih interesa potrošača", te je u nastavku obrazloženja iznio pravno shvaćanje iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12, (koja je potvrđena presudom Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Pž-7129/13-4, koja je djelomično, u tom dijelu, potvrđena odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-249/14-2, a ona odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske poslovni broj U-III-2521/2015.), a u kojoj je utvrđeno ''da odredbe o ovakvom načinu ugovaranja promjenjive kamatne stope u ugovorima o kreditu kojeg su banke, pa tako i tuženik, sklapale s potrošačima, nisu bile uočljive, jasne, a niti razumljive, što je dovelo do neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih stranaka, nedvojbeno na štetu potrošača. Sve to je suprotno temeljnim načelima obveznog prava, između ostalog načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima te načelu dužnosti njihove suradnje i zabrani zlouporabe prava, pa se radilo o nepoštenoj odredbi, zbog čega su takve odredbe Ugovora o kreditima bile ništetne''.

 

12.2. Uz to je cijenio da su citirane odluke donesene na temelju odredbe čl. 131. ZZP-a, da temeljem odredbe čl. 138. tog Zakona odluka kojom sud usvaja takav tužbeni zahtjev povodom kolektivne tužbe za zaštitu potrošača obvezuje ostale sudove u postupku kojeg potrošač osobno pokrene radi naknade štete kojeg mu je uzrokovana postupanjem tuženika, da je predmetni ugovor zaključen 18. listopada 2007., pa je zaključio da se glede pitanja jesu li neke odredbe tog ugovora nepoštene trebaju primijeniti odredbe Zakona o zaštiti potrošača (ZZP/07), a koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja tog ugovora, te je, pozivom na odredbu čl. 96. ZZP/07., imajući u vidu naprijed navedena utvrđenja, prema kojima se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, da je predmetna odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca tako da potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, da njezin sadržaj nije lako razumljiv u smislu odredbe čl. 99. ZZP/07., zaključio je da je ta ugovorna odredba suprotna načelu savjesnosti i poštenja, da uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača, i da je, kao takva, nepoštena, to pogotovo jer tom ugovornom odredbom nisu definirani parametri koji prate promjene prvotne ugovorne promjenjive kamatne stope od 4,88%, a o kojima bi tužiteljica kao potrošač prilikom sklapanja ugovora na jasan i transparentan način bila informirana o kretanju kamatne stope, kako bi mogla predvidjeti posljedice koje iz toga za nju proizlaze, dok je banka, kao jača ugovorna strana, dala si pravo da jednostrano određuje obvezu dužnika koji na promjenu ne može utjecati što samo ukazuje na neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

 

12.3. Vezano za prigovor zastare prvostupanjski sud smatra da restitucijski zahtjev kao posljedica ništetnosti ugovorne odredbe ne podliježe zastari, dok drugostupanjski sud smatra da je pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u predmetu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 došlo do prekida zastare na temelju odredbe čl. 241. ZOO-a, te da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe (presuda Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014.), zbog čega, u konkretnom slučaju, zastara tužiteljičine novčane tražbine počinje teći od 14. lipnja 2014., a kako je tužba tužiteljice predana sudu 7. listopada 2015. tj. prije isteka roka iz čl. 225. ZOO-a, navedeni prigovor ocijenili su neosnovanim, a u kom pravcu su se pozvali na odluku revizijskog suda poslovni broj Rev-2245/17-2 od 20. ožujka 2018.

 

13.1. U odnosu na prvo postavljeno pitanje tuženica prije svega naglašava da se odluka o tužbenom zahtjevu radi utvrđenja i isplate temelji na tvrdnji o ništetnosti, odnosno nepoštenosti dijela odredaba predmetnog ugovora o kreditu, a koji se odnose na ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu za ugovore o kreditu u kunama i bez ugovorene valutne klauzule pa da se drugostupanjski sud pogrešno pozvao na presudu VTS-a poslovni broj Pž-3129/13 donesenoj povodom tužbe Udruge F. za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, koja je potvrđena presudom Vrhovnog suda RH poslovni broj Revt-249/14-2. Tom presudom je utvrđeno da bi jednostranom promjenom kamatne stope bili povrijeđeni kolektivni interesi, međutim, nije utvrđeno da je povrijeđen i konkretan individualni interes ili pravo bilo kojeg konkretnog potrošača jer to očito ovisi o svakom pojedinom slučaju.

 

13.2. Uz navedeno smatra da sud nije pravilno utvrdio pravnu osnovu tužbenog zahtjeva, što je bio dužan učiniti sukladno odredbama ZPP-a, obzirom da je iz tužbe i načina na koji je postavljen tužbeni zahtjev razvidno da se u konkretnom slučaju ne radi o parnici radi naknade štete, već o parnici radi utvrđenja i sjecanja bez osnove, pri čemu je pozivanje tužiteljice na utvrđenja suda iz presude VTS-a poslovni broj Pž-7129/13 pravno irelevantno u smislu odredbe 502.c. ZPP-a, jer se u konkretnom slučaju, pravna zaštita kakvu tužitelj traži odnosi se na ugovor o kreditu u kunama, dakle bez ugovorene valutne klauzule, što u konkretnom slučaju, isključuje primjenu odredbe čl. 502.c ZPP-a, o pravu potrošača da se u pojedinačnoj parnici poziva na pravna utvrđenja iz presude donesene u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, konkretno, na pravna utvrđenja iz citirane presude VTS-a, obzirom da se ona odnosi isključivo na stambene kredite ugovorene s valutnom klauzulom u švicarskim francima.

 

14.1. Prema shvaćanju ovoga suda, a sukladno odredbi čl. 502.a-h ZPP-a sud je nadležan za odlučivanje o tome je li određenom poslovnom praksom ili korištenjem određene ugovorne odredbe došlo do povrede prava i interesa potrošača, što se utvrđuje presudom donesenom u sporu za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, a pojedini potrošač, u pojedinačnoj parnici za naknadu štete, prema odredbi čl. 502.c ZPP-a ovlašten je pozvati se na utvrđenja iz presude donesene u kolektivnom sporu, a u tom slučaju će sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

 

14.2. S obzirom da je, prema utvrđenjima iz odluke ovog suda poslovni broj Revt-249/14-2 i VTS-a poslovni broj Pž-3129/13., donesenoj povodom tužbe Udruge F. za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, predmet tog spora bila zaštita kolektivnih interesa potrošača u smislu odredbi Zakona o zaštiti potrošača iz ugovora o kreditu koje su tužene banke sklapale s potrošačima u utuženim razdobljima, a kojim odredbama je bio ugovoren švicarski franak kao valuta, uz koju je vezana glavnica, te ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom trajanja ugovornih obveza promjenljiva, dok je u ovom konkretnom slučaju tužiteljica s tuženicom zaključila ugovor o kreditu s valutom u kunama, pravilno tuženica ističe da se utvrđenja iz gore navedenih presuda ne mogu koristiti u odnosu na ugovore o kreditu u kunama jer zaštita kolektivnih interesa nije tražena niti je utvrđena u odnosu na ugovore o kreditu s valutnom u kunama.

 

15. Prema navedenom, u konkretnom slučaju, pravna zaštita kakvu tužiteljica traži odnosi se na ugovor o kreditu u kunama, dakle bez ugovorene valutne klauzule, što u konkretnom slučaju, isključuje primjenu odredbe čl. 502.c ZPP-a, o pravu potrošača da se u pojedinačnoj parnici poziva na pravna utvrđenja iz presude donesene u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, konkretno, na pravna utvrđenja iz presude VTS-a poslovni broj Pž-7129/13, obzirom da se ista odnosi isključivo na stambene kredite ugovorene s valutnom klauzulom u švicarskim francima, zbog čega se i presuda na koju su se tužiteljica i drugostupanjski sud pozvali nikako se ne bi mogla izravno primijeniti na konkretan slučaj jer zaštita kolektivnih interesa nije tražena niti je utvrđena u odnosu na ugovore o kreditu s valutnom u kunama već na ugovore o kreditima u švicarskim francima.

 

16. Slijedom iznesenog odgovori na prva dva postavljena pitanja glase:

 

              1. U sporu radi utvrđenja ništetnim odredaba ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi u kunskom ugovoru o kreditu prema kojoj banka ima pravo promjene kamatne stope tužitelj se ne može pozivati na pravomoćnu presudu iz spora za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u švicarskim francima koja sadrži pravno utvrđenje o ništetnosti odredaba ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi, prema kojoj banka ima pravo promjene kamatne stope u ugovorima o kreditu s valutnom klauzulom u švicarskim francima.

 

              2. Odredba čl. 502.c Zakona o parničnom postupku, koja propisuje da je sud vezan pravnim utvrđenjima iz presude donesene u sporu za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u individualnoj parnici koju pokrene fizička ili pravna osoba pozivajući se na navedenu presudu, ne može se primijeniti i u situacijama u kojima se predmet tužbenog zahtjeva u individualnoj parnici ne odnosi na istu kategoriju pravnih odnosa (s obzirom na drugu valutu obveze iz ugovora o kreditu), o kojima je sud odlučivao u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača,

 

odnosno,

 

Sud u individualnoj parnici koju potrošač pokrene pozivajući se na presudu donesenu u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača iz ugovora o bankarskom kreditu, nije vezan pravnim utvrđenjima iz takve presude ukoliko se u takvoj individualnoj parnici ne radi o istoj kategoriji pravnih odnosa (ugovor o kreditu s drugom valutom obveze) koji su bili predmetom odlučivanja u parnici vođenoj po čl. 502.a ZPP-a.

 

17.1. U odnosu na treće postavljeno pitanje treba imati u vidu da je tužbeni zahtjev tužiteljice usmjeren na utvrđenje ništetnosti odredbe čl. 4. Ugovora o kreditu od 18. listopada 2007., koji je sklopljen između stranaka, te isplatu iznosa uz pripadajuću zakonsku zateznu kamatu, što bi, prema navodima iz tužbe, predstavljalo iznos za koji je tužiteljica "preplatila" rate kredita po predmetnom ugovoru o kreditu, a osporavajući pobijanu presudu, postavljajući to pitanje tuženica navodi da su tom odredbom stranke ugovorile promjenjivu kamatnu stopu, a da do stupanja na snagu izmjena Zakona o potrošačkom kreditiranju (dalje: ZPK) iz 2013. nije postojala zakonska obveza glede izmjene ili usklađivanja odredaba o kamatnoj stopi u postojećim ugovorima o kreditu na način da se definiraju i ugovore parametri za promjenu kamatnih stopa, ali su tuženika obvezivale odredbe tada važećih propisa na definiranje uvjeta promjenjivosti kamatne stope, pa bi primjena ZPK-u na predmetni ugovorni odnos, predstavljala retroaktivnu primjenu zakonskog propisa koja je zabranjena samim Ustavom.

 

17.2. Tuženica tvrdi da je dogovorena visina kamate odrediva u razdoblju otplate kredita obzirom na elemente koji utječu na promjenu kamatne stope navedene u ugovoru o kreditu i Općim uvjetima, a u svjetlu tada važeće zakonske regulative, te da u vrijeme sklapanja spornog ugovora o kreditu niti jednim relevantnim zakonskim propisom nije bila propisana obveza tuženika da utvrdi egzaktne parametre i metode izračuna istih prilikom donošenja odluke o promjeni kamatne stope, već je postojao pojam uvjeta za promjenu kamatne stope, a koji su uvjeti navedeni u čl. 4. ugovora o kreditu, a koje uvjete diktira domaće i inozemno tržište novca, a da je tek izmjenama Zakona o potrošačkom kreditiranju iz 2013. koje su stupile na snagu 1. siječnja 2014. određen pojam parametara i metoda za izračun istih u skladu s kojim je izmjenama tuženica uskladila svoje Opće uvjete primjenjive na potrošačko kreditiranje u kojima je odredila tražene egzaktne parametre i metodu izračuna istih, te ih je u tom smislu primijenila na potrošačke ugovore o kreditu.

 

17.3. Pojasnila je da su troškovi izvora sredstava na domaćem i međunarodnom tržištu novca, regulatorni troškovi HNB-a, kreditni rizik zemlje (CDS), te marža koja uključuje operativne troškovi banke i kreditni rizik klijenta, objektivni kriteriji, odnosno uvjeti promjenjivosti koji određuju ''cijenu'' kredita, a da cijena kredita, odnosno parametri koji na tu cijenu utječu, određuju i visinu kamatne stope. Posebno je istakla da su svi elementi koji su utjecali i utječu na cijenu kredita, kao i na način promjene kamatne stope javno dostupni i nisu proizvoljni elementi bilo koje od banaka, već ovise o svim navedenim parametrima, i da je sve to notorno i da su se banke ponašale u skladu s tom regulativom.

 

17.4. Napominje da je u predmetu P. u odnosu na jednu od tuženih banaka odbijen tužbeni zahtjev da se utvrdi nepoštenom korištenje odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi u ugovorima o kreditu s građanima jer je promjenu kamatnih stopa na stambene kredite vršila u skladu s usvojenom formulom i pripadajućim parametrima (euribor, cds spread i marža), a tako formirane kamatne stope na stambene kredite nisu odstupale od kamatnih stopa drugih banaka za iste ili slične kredite u RH, u to vrijeme, iz čega proizlazi zaključak da ne postoji razlika u kretanju kamatnih stopa po stambenim kreditima između banaka koje su kamatne stope po kreditima mijenjale sukladno odlukama uprave i banke koja je promjene kamatnih stopa radila na isti taj način, s jedinom razlikom u tome što je u ugovorima o kreditu izrijekom navela parametar uz koji se veže promjena kamatne stope.

 

17.5. Zaključno je navela da su kamatne stope na stambene kredite u RH padale u razdoblju od 2004. do 2007. i da su u siječnju 2008. bile niže od usporedivih kamatnih stopa u nekim zemljama koje su tada već bile uvele Euro, da je porast kamatnih stopa u razdoblju od 2008. do 2010. evidentan, ali da intenzitet toga porasta nije bio nimalo neuobičajen, s tim da je prosječni intenzitet rasta (cca 150-200 bps od minimuma 2007. do maksimuma 2010.) manji je nego u zemljama Eurozone koje su imale najveće kamatne stope na kredite stanovništvu, te zaključuje da nije zlorabila mogućnost povećanja kamatnih stopa čije kretanje nije bitno odudaralo od kretanja u drugim sličnim manje razvijenim europskim državama.

 

18.1. Vezano za navedeno pitanje, prije svega se ističe da je u odluci ovoga suda broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015., izraženo pravno shvaćanje prema kojem "polazeći od naravi banaka kao novčarskih institucija čiji krajnji cilj je ostvarivanje zarade, ovaj sud ne dovodi u pitanje njihovo legitimno pravo da u ugovorima o kreditu ugovaraju promjenljivu kamatnu stopu, koja je sa aspekta isplativosti njihovog poslovanja nužnost (posebno kada se radi o ugovorima o kreditu koji se sklapaju na duže vremensko razdoblje), a sve s obzirom na brojne ekonomske čimbenike koji izravno ili neizravno utječu na određivanje njezine visine", te se pri odgovoru na postavljeno pitanje polazi od navedenog shvaćanja.

 

18.2. Kako je naprijed navedeno, kamatna stopa (''cijena'') u predmetnom kreditu u trenutku sklapanja ugovora je ugovorena u visini od 4,88 %, a ugovoreno je da je banka može promijeniti sukladno broju grupa proizvoda te urednosti poslovanja korisnika kredita i to na dan 1. siječnja, i na dan 1. srpnja, s tim da kamatna stopa ne može biti viša od važeće kamatne stope propisane odlukom banke o kreditiranju građana za stambene kredite bez umanjenja kamatne stope sukladno broju grupa proizvoda i urednosti poslovanja korisnika kredita u trenutku promjene, te da se kamata obračunava mjesečno, dekurzivnom proporcionalnom metodom, sadržana je u anuitetima i dospijeva na naplatu zajedno s njima. Takva ugovorna odredba o kamati, je i prema ovome sudu uočljiva, ali i ovaj sud smatra da njezin sadržaj nije lako razumljiv, odnosno nije dovoljno određen i precizan (čl. 99. ZZP/07), i te je i po ovome sudu dopušteno ocjenjivati je li ona nepoštena ili nije.

 

18.3. Pri razmatranju je li ona nepoštena ili nije mora se imati u vidu da su prema  čl. 295. ZOO-a opći uvjeti ugovora, ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koje jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formularnom (tipskom) ugovoru, bilo da se na njih ugovor poziva. Opći uvjeti ugovora dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru, i u pravilu obvezuju kao i ove, a da je odredbom čl. 270. ZOO-a određeno da je ugovor ništetan kad je činidba neodređena ili neodrediva.

 

19. Prema odredbi čl. 3. st. 1. Direktive 93/13/EEZ ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora, a prema odredbi čl. 5. Direktive u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo.

 

20.1. Glava IX ZZP/07., koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora, nosi naslov POTROŠAČKI ZAJAM, te je u čl. 71. st. 1. tog zakona dana definicija pojma potrošačkog zajma, a ta odredba glasi:

 

              (1) Ugovorom o potrošačkom zajmu obvezuje se zajmodavac da potrošaču stavi na raspolaganje određeni iznos novca, a potrošač se obvezuje da mu plaća određenu kamatu i dobiveni iznos vrati u vrijeme i na način utvrđen ugovorom.

 

20.2. Odredbom čl. 74. st. 1. propisan je sadržaj ugovora o potrošačkom zajmu,a ona glasi:

 

              Ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a između ostalog, poglavito: odredbu o iznosu zajma, odredbu o nominalnoj godišnjoj kamatnoj stopi i pretpostavkama pod kojima se godišnja nominalna kamatna stopa može promijeniti, odredbu o efektivnoj kamatnoj stopi, odredbu o pretpostavkama pod kojima efektivna kamatna stopa na zajam može biti promijenjena, ukupan iznos tih uplata, a u slučaju kada nije moguće izraziti efektivnu kamatnu stopu, pisani ugovor, prema st. 2. te odredbe, mora sadržavati odgovarajuću obavijest potrošaču koja mora sadržavati najmanje obavijest o nominalnoj godišnjoj kamatnoj stopi i troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se oni mogu izmijeniti.

 

20.3. Prema odredbi čl. 77. ZZP/07., zajmodavac (zajam je vrsta ugovora o kreditu) je dužan, u primjerenom roku prije sklapanja ugovora, u pisanom obliku, obavijestiti potrošača o najvišem iznosu zajma, ako takav postoji, o nominalnoj godišnjoj kamatnoj stopi te pretpostavkama pod kojima se ona može promijeniti, o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se oni mogu promijeniti, kao i o pretpostavkama i postupku raskida ugovora.

 

21.1. Glava XI. citiranog Zakona ima naslov NEPOŠTENE ODREDBE U POTROŠAČKIM UGOVORIMA, te sadrži definiciju pojma nepoštene ugovorne odredbe.

 

Članak 96. citiranog zakona glasi:

 

              ''(1) Ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

 

              (2) Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

 

              (3) Ako se pojedinačno pregovaralo o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi, a cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da je riječ o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca, to neće utjecati na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima.

 

              (4) Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.''.

 

U čl. 97. propisane su pojedine ugovorne odredbe koje se mogu smatrati nepoštenima, uz ispunjenje pretpostavki iz čl. 96. ovoga Zakona, a to su između ostalih:

 

              "– odredba kojom se potrošaču nameću određene obveze, a da potrošač prije sklapanja ugovora nije bio u mogućnosti upoznati se s tom odredbom,

 

– odredba kojom se trgovcu dopušta da jednostrano mijenja ugovorne odredbe bez valjanog, ugovorom predviđenog razloga,

 

– odredba kojom se cijena robe ili usluge utvrđuje u vrijeme isporuke robe, odnosno pružanja usluge ili odredba kojom se trgovcu dopušta povećanje cijene, u oba slučaja ne priznajući pritom potrošaču pravo na raskid ugovora, ako je stvarna cijena znatno viša od cijene dogovorene u vrijeme sklapanja ugovora.''.

 

21.2. Prema odredbi čl. 98. ZZP/07., prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena uzimat će se u obzir narav robe ili usluge koja predstavlja predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, s obzirom na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor.

 

"Odredbom čl. 99. istog zakona određeno je da je nedopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive.

 

Člankom 100. ZZP/07., određeno je ''ako na temelju zakona ili sporazuma stranaka, ugovor mora biti u pisanom obliku, njegove odredbe moraju biti napisane jasno i razumljivo te moraju biti lako uočljive.''.

 

Člankom 101. ZZP/07 propisana su pravila za tumačenje ugovora, a prema toj odredbi dvojbene ili nerazumljive ugovorne odredbe tumače se u smislu koji je povoljniji za potrošača.

 

Člankom 102. propisane su posljedice nepoštene ugovorne odredbe, te je određeno da je nepoštena ugovorna odredba ništetna, s tom da ništetnost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništetnost i samog ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe.''.

 

22. Imajući u vidu navedene odredbe, a vodeći računa o utvrđenjima nižestupanjskih sudova prema kojima:

 

- je ugovor sklopljen prema unaprijed otisnutom sadržaju koji je pripremila i predložila jedna ugovorna strana, ovdje tuženica i da ga treba tumačiti, primjenom čl. 320. ZOO-a, u korist tužiteljice,

 

- tužiteljica nije mogla pregovarati o čl. 4. Ugovora koji se tiče promjenjive kamatne stope, da nije upoznata s uvjetima i kriterijima za promjenu kamatne stope niti su ti uvjeti bili određeni,

 

- je tuženica visoko specijalizirana novčarska ustanova čiji predmet poslovanja je novac kojeg plasiraju potrošačima nudeći im svoje usluge, bila je dužna maksimalno odgovorno postupiti svakom pojedinom potrošaču, pa tako i tužiteljici u smislu da je istu morala ozbiljno i precizno informirati o smislu i sadržaju te ekonomskom značaju odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i skrenuti joj pozornost na parametre o kojima ovisi kamatna stopa u budućem razdoblju trajanja kredita, a da to nije učinila u ovom slučaju,

 

- da je u ugovoru navela nedorečenu i nerazumljivu formulaciju o promjenjivosti kamatne stope koristeći se pritom unaprijed formuliranim standardnim ugovorom, te da je time uzrokovala neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača,

 

i prema shvaćanju ovoga suda, odredbom predmetnog ugovora kojom promjenu ugovorne kamate čini ovisnom isključivo o odluci jednog ugovaratelja, konkretno tuženice, bez da istovremeno precizno odredi uvjete promjenjivosti i referentnu stopu za koju se veže promjena, vjerovnik (tuženica) jednostrano određuje obvezu dužnika (tužiteljice), koji promjenu ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može ni provjeriti jer nema nikakvih egzaktnih kriterija, zbog čega tužiteljica nije ni mogla znati zašto se uopće mijenja kamatna stopa (jer su odredbe Ugovora o kreditu o tome bile nerazumljive i neprecizne) da bi uopće mogla istaknuti prigovor pa ni zatražiti prestanak ugovornog odnosa (s obzirom da zbog same nerazumljivosti razloga zbog čega se mijenja kamatna stopa ne mora tužiteljica automatski zatražiti prestanak ugovora). Tužiteljici je i prema ovome sudu trebalo ponuditi - objasniti razloge promjene kamatne stope, pojedinačno o tome razgovarati i na taj način joj omogućiti, kao klijentu-potrošaču, da pristane na takve odredbe (koje jasno definiraju uvjete i razloge zbog kojih se kamatna stopa može mijenjati) i iskoristi neke od navedenih solucija, odnosno prigovoriti povećanju stope redovne kamate ili zatražiti okončanje ugovornog odnosa.

 

23.1. Primjenom predmetne ugovorne odredbe tuženica je izbjegla utjecaj druge ugovorne strane (tužiteljice) na ''cijenu'', što je suprotno čl. 247. ZOO-a koji propisuje da je ugovor sklopljen kad su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora, a bitni sastojci su predmet i cijena, s tim da kamate neizostavno predstavljaju cijenu. Takva jednostrana određena ugovorna odredba protivna je i načelu savjesnosti i poštenja iz čl. 4. ZOO-a jer je neizvjestan i iznos glavnice kredita kojeg klijent (tužiteljica) ima obvezu vratiti banci, a time i cijena.

 

23.2. Predmetna odredba u ugovor je unesena samo od strane tuženice, na koju odredbu tužiteljica nije mogla utjecati jer se o njoj nije pojedinačno pregovaralo (kako su to utvrdili nižestupanjski sudovi), a u ugovoru nisu navedeni egzaktni parametri za promjenu kamatne stope ni metoda izračuna tih parametara, što sve čini predmetnu ugovornu odredbu suprotnu načelu savjesnosti i poštenja, a nije postojala ni mogućnost da tužiteljica predloži da određena točka ugovora glasi drugačije od onoga što je ponuđeno, te da joj je jedino rečeno da rata može malo porasti.

 

24. Stoga nisu prihvatljivi niti pravno opravdani navodi tuženice da nije zlorabila mogućnost povećanja kamatnih stopa čije kretanje nije bitno odudaralo od kretanja u drugim sličnim manje razvijenim europskim državama, da je bespredmetna rasprava o tome jesu li banke i kako smjele mijenjati kamatne stope prije stupanja na snagu ZPK-u jer je način promjene kamatne stope bio reguliran i prije ZPK-i, kao i da su se banke ponašale u skladu s tom regulativom, da tako formirane kamatne stope na stambene kredite nisu odstupale od kamatnih stopa drugih banaka za iste ili slične kredite u RH, u to vrijeme iz čega bi proizlazio zaključak da ne postoji razlika u kretanju kamatnih stopa po stambenim kreditima između banaka koje su kamatne stope po kreditima mijenjale sukladno odlukama uprave i banke koja je promjene kamatnih stopa radila na isti taj način, s jedinom razlikom u tome što je u ugovorima o kreditu izrijekom navela parametar uz koji se veže promjena kamatne stope.

 

24.1. Dakle, kako je navedeno, i prije stupanja na snagu Zakona o izmjeni Zakona o potrošačkom kreditiranju iz 2013., postojala je zakonska obveza glede preciznijeg definiranja parametra o promjenjivoj kamatnoj neovisno o tome što do stupanja na snagu Zakona o izmjeni Zakona o potrošačkom kreditiranju iz 2013. nije postojala zakonska obveza glede izmjene ili usklađivanja odredaba u postojećim ugovorima o kreditu na način da definira parametre promjenjivosti, a navedena nepoštena postupanja banaka su i bila povod na preciznijim normiranjem navedene zakonske obveze.

 

24.2. Slijedom iznesenog odgovor na treće postavljeno pitanje glasi:

 

              Ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi po odluci banke u ugovorima o kunskom kreditu smatra se nedovoljno određenom, preciznom i utvrđenom, te je i do stupanja na snagu Zakona o izmjeni Zakona o potrošačkom kreditiranju iz 2013. (ZID ZPK) postojala zakonska obveza glede preciznog definiranja parametara o promjenjivoj kamatnoj stopi, neovisno o tome što do stupanja na snagu ZID ZPK iz 2013. nije postojala zakonska obveze glede izmjene ili usklađivanja odredaba u postojećim ugovorima o kreditu na način da definira parametre promjenjivosti.

 

25.1. Prema čl. 241. ZOO-a zastara se prekida svakom radnjom vjerovnika poduzetom protiv dužnika na sudu ili pred drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja ili ostvarenja tražbine, a prema odredbi čl. 140. Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'' broj 79/2007 – dalje: ZZP/07) pokretanje ili vođenje postupka radi zaštite kolektivnih interesa potrošača ne sprječava potrošača da protiv trgovca pokrene pojedinačni postupak radi zaštite svojih povrijeđenih subjektivnih prava.

 

25.2. Međutim, prema shvaćanju ovoga suda, podnošenje kolektivne tužbe u slučaju P. koji se odnosi na kredite u CHF, u smislu citiranog zakonskog članka, u sporu potrošača vezano za ugovor o kreditu u kunama bez ugovorene valutne klauzule, ne prekida zastaru u konkretnom slučaju u smislu odredbe čl. 241. ZOO-a, pa se stoga potrošača u takvoj pojedinačnoj parnici ne može pozivati na pravna utvrđenja iz presude donesene u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača za kredite u CHF, pa ni na zastaru jer se ona odnosi isključivo na stambene kredite ugovorene s valutnom klauzulom u CHF, zbog čega se ni presuda na koju su se tužiteljica i drugostupanjski sud pozvali (Rev-2245/17-2 od 20. ožujka 2018.) nikako se ne bi mogla izravno primijeniti na konkretan slučaj jer zaštita kolektivnih interesa nije tražena niti je utvrđena u odnosu na ugovore o kreditu s valutnom u kunama već na ugovore o kreditima u švicarskim francima. No neovisno o tome u pogledu četvrtog postavljenog pitanja uz navedeno valja odgovoriti da je ovaj sud izrazio pravno shvaćanje u pogledu početka tijeka roka zastare u pogledu restitucijskih zahtjeva na temelju ništetnih odredbi u nizu svojih odluka, kao i na sjednici Građanskog odjela ovog suda Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020. koje glasi:

 

              "Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavka 1. ZOO/05., kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora." Kako je u konkretnom slučaju ništetnost utvrđena pobijanom presudom, u ovom slučaju nije ni moglo doći do zastare tražbine tužitelja.

 

26. Slijedom navedenog nije osnovana tvrdnja tuženice o zastari tužiteljičine tražbine, neovisno o "podrednom" i to pogrešnom obrazloženju drugostupanjskog suda o prigovoru zastare.

 

26.1. Prema svemu navedenom, u sporu radi utvrđenja ništetnim odredaba ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi u kunskom ugovoru o kreditu prema kojoj banka ima pravo promjene kamatne stope tužitelj se ne može pozivati na pravomoćnu presudu iz spora za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u švicarskim francima koja sadrži pravno utvrđenje o ništetnosti odredaba ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi, prema kojoj banka ima pravo promjene kamatne stope u ugovorima o kreditu s valutnom klauzulom u švicarskim francima, niti se odredba čl. 502.c Zakona o parničnom postupku, koja propisuje da je sud vezan pravnim utvrđenjima iz presude donesene u sporu za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u individualnoj parnici koju pokrene fizička ili pravna osoba pozivajući se na navedenu presudu, može primijeniti i u situacijama u kojima se predmet tužbenog zahtjeva u individualnoj parnici jer se ne odnosi na istu kategoriju pravnih odnosa (s obzirom na drugu valutu obveze iz ugovora o kreditu), o kojima je sud odlučivao u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, odnosno, sud u individualnoj parnici koju potrošač pokrene pozivajući se na presudu donesenu u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača iz ugovora o bankarskom kreditu, nije vezan pravnim utvrđenjima iz takve presude ukoliko se u takvoj individualnoj parnici ne radi o istoj kategoriji pravnih odnosa (ugovor o kreditu s drugom valutom obveze) koji su bili predmetom odlučivanja u parnici vođenoj po čl. 502.a ZPP-a.

 

26.2. Međutim, neovisno o navedenom "podredno" obrazloženje drugostupanjskog suda u kojem se pozvao na citirane odluke donesene u sporu P. a koje su vezane isključivo za kredite u CHF, i koje odluke izravno ne mogu biti primijenjene na konkretni slučaj, odgovori na postavljena pravna pitanja nisu doveli u pitanje pravilnost primjene materijalnog prava, s obzirom da je i prvostupanjski i drugostupanjski sud utvrdio odlučne činjenice i to činjenicu da je pobijana odredba ugovora nepoštena i da je takva odredba dovela do znatne neravnoteže u pravima i obvezama stranaka, dok ni jedno pitanje koje je postavljeno u reviziji nije usmjereno na navedene odlučne činjenice. Pri tome se ponavlja da se navedene odluke u slučaju P. ne mogu izravno primijeniti na ovaj konkretni slučaj jer se ovdje radi o ugovoru o kreditu u kunama (bez valutne klauzule) dok se odluke na koje se drugostupanjski sud "usput-podredno" pozvao odnose na kredite u CHF, ali to ujedno ne znači da se principi (načela), način utvrđivanja, i zaključivanja o valjanosti ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i sl. ne mogu primijeniti u nekom drugom postupku, neovisno što tada te odluke u tom postupku ne vežu sud u smislu odredbe čl. 502.c ZPP-a.

 

27. S obzirom da su u konkretnom slučaju nižestupanjski sudovi utvrdili da je ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi po odluci banke u ugovorima o kunskom kreditu bila nedovoljno određena, precizna i utvrđena, da je bila uočljiva, ali da njezin sadržaj nije lako razumljiv u smislu čl. 99. ZZP-a, da je ugovor sklopljen prema unaprijed otisnutom sadržaju koji je pripremila i predložila jedna ugovorna strana, ovdje tuženica i da ga treba tumačiti, primjenom čl. 320. ZOO-a, u korist tužiteljice, da tužiteljica nije mogla pregovarati o čl. 4. Ugovora koji se tiče promjenjive kamatne stope, da nije upoznata s uvjetima i kriterijima za promjenu kamatne stope niti su ti uvjeti bili određeni, a nasuprot tome da je tuženica visoko specijalizirana novčarska ustanova čiji predmet poslovanja je novac kojeg plasiraju potrošačima nudeći im svoje usluge, bila je dužna maksimalno odgovorno postupiti svakom pojedinom potrošaču, pa tako i tužiteljici u smislu da je istu morala ozbiljno i precizno informirati o smislu i sadržaju te ekonomskom značaju odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i skrenuti joj pozornost na parametre o kojima ovisi kamatna stopa u budućem razdoblju trajanja kredita, a da to nije učinila u ovom slučaju, te da je navedena odredba predmetnog ugovora o kreditu protivna odredbi čl. 272. ZOO-a, i da je tom odredbom, kako su to utvrdili nižestupanjski sudovi, uspostavljena znatna neravnoteža u pravima i obvezama između stranaka, i to na štetu tužiteljice, a imajući u vidu stroga pravila ZPP-a o reviziji i činjenicu da se postavljenim pitanjima ne problematizira, zaključak nižestupanjskih sudova, prema kojima je citiranom ugovornom odredbom o kreditu došlo do uspostavljanja znatne neravnoteže u pravima i obvezama stranaka, naprijed navedeni odgovori na postavljena pitanja nisu doveli do nezakonitosti pobijanih odluka.

 

28. Iz navedenih razloga, valjalo je odbiti reviziju tužitelja primjenom odredbe čl. 393. ZPP-a.

 

Zagreb, 5. rujna 2023.

 

                            Predsjednica vijeća

                            Jasenka Žabčić, v.r.