- 1 -              Rev 548/2023-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev 548/2023-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Đura Sesse predsjednika vijeća, mr. sc. Dražena Jakovine člana vijeća i suca izvjestitelja, mr. sc. Igora Periše člana vijeća, Goranke Barać-Ručević članice vijeća i Mirjane Magud članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja I. S., OIB ... iz Đ., kojeg zastupa punomoćnik M. P., odvjetnik u Z., protiv tuženice Republike Hrvatske, OIB ... koju zastupa po Općinsko državno odvjetništvo u Z., radi isplate, odlučujući o reviziji tuženice protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž R-1062/2020-2 od 15. srpnja 2020., kojom je potvrđena i preinačena presuda Općinskog suda u Zlataru, Stalna služba u Krapini poslovni broj Pr-51/2019-12 od 29. rujna 2020., u sjednici održanoj 5. rujna 2023.,

 

 

p r e s u d i o   j e:

 

I. Prihvaća se revizija tuženice i preinačuje se presuda Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž R-1062/2020-2 od 15. srpnja 2020. u dijelu pod točkama I. i III. izreke, kojom je preinačena presuda Općinskog suda u Zlataru, Stalna služba u Zaboku poslovni broj Pr-51/2019-12 od 29. rujna 2020. i u dijelu pod točkom IV. i V. izreke i sudi:

 

Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Zlataru, Stalna služba u Zaboku poslovni broj Pr-51/2019-12 od 29. rujna 2020. u dijelu pod točkom I. izreke kojim je odbijen tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 18.600,00 kuna s pripadajućim zateznim kamatama kao i u dijelu pod točkom II. izreke.

Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troška za sastav žalbe.

 

II. Nalaže se tužitelju naknaditi tuženici parnični trošak u iznosu od 696,79  Euro (7.043,24 kn) u roku od 8 dana.

 

III. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troška sastava odgovora na reviziju kao neosnovan.

 

 

 

Obrazloženje

 

1. Presudom suda prvog stupnja odbijen je tužbeni zahtjev i naloženo je tužitelju naknaditi tuženici trošak parničnog postupka u iznosu od 5.000,00 kuna.

 

2. Presudom suda drugog stupnja prihvaćena je žalba tužitelja i preinačena je presuda suda prvoga stupnja te je naloženo tuženici isplatiti tužitelju iznos od 18.600,00 kuna s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama (točka I. izreke), odbijen je zahtjev tuženice za naknadom troškova postupka (točka III. izreke) te je naloženo tuženici naknaditi tužitelju trošak za sastav žalbe (točka IV. izreke) dok je odbijen zahtjev tuženice za naknadom troška odgovora na žalbu (točka V. izreke).

 

3. Ovaj sud je rješenjem broj Revd-953/2023-2 od 14. ožujka 2023. dopustio tuženici reviziju protiv drugostupanjske presude u dijelu pod točkama I., III., IV. i V. izreke zbog pitanja:

 

1.) Smatra li se svakodnevno i redovno obavljanje poslova granične kontrole na graničnim prijelazima koji su ustrojeni sukladno Uredbama o graničnim prijelazima Republike Hrvatske, a koje poslove obavljaju policijski službenici Republike Hrvatske u „zonama“ koje su, iako geografski smještene na području strane države, područja na kojima policijski službenici Republike Hrvatske imaju pravo vršiti kontrolu graničnog prometa, a što im je i u opisu posla, radom izvan stalnog mjesta rada za koji rad se ostvaruje pravo na dodatak za rad na terenu u smislu članka 56 KU/13 odnosno članka 50 KU/17?

 

2.) Može li se Tumačenje Zajedničke komisije br. 7/55 od 22. svibnja 2014., kojim se tumače članci 55. i 56. Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike iz 2013. godine, a tumačenje se odnosi na specifične okolnosti vezane za granični prijelaz D. u Republici Sloveniji (policijski službenici koji su izvanredno upućeni na rad u D., koji granični prijelaz nije ustrojen prema Uredbi o graničnim prijelazima, te se radi o željezničkom graničnom prijelazu i policijski službenici svoj posao obavljaju u vlaku tijekom vožnje vlaka i ulaze do 3 km u područje druge države), primjenjivati i prilikom donošenja odluke o ostvarivanju prava na terenski dodatak policijskih službenika koji rade na cestovnim graničnim prijelazima ustrojenim prema Uredbi o graničnim prijelazima?

 

3.) Primjenjuje li se Tumačenje Zajedničke komisije br. 1/50 od 04. veljače 2019. na razdoblje koje prethodi njegovom donošenju, obzirom da je dano za Kolektivni ugovor za državne službenike i namještenike (Narodne novine br. 112/17, 12/2018, 02/19 i 119/19) koji se primjenjuje i na dio utuženog razdoblja u ovom predmetu?

 

4.) Ima li pravnih osnova da se obavljanje poslova na zajedničkim graničnim prijelazima koji su oformljeni na području Republike Slovenije temeljem Sporazuma između Vlade RH i Vlade Slovenije, a koji Sporazum je potvrđen Zakonom o potvrđivanju Sporazuma između Vlade Republike Hrvatske i Vlade Republike Slovenije o jednostavnijem obavljanju granične kontrole u cestovnom i željezničkom prometu (Narodne novine Međunarodni dio br. 2/2004) smatra radom na državnom teritoriju druge države ili se rad na takvim zajedničkim lokacijama - graničnim prijelazima ima smatrati radom na području Republike Hrvatske?

 

5.) Je li sama činjenica "eksteritorijalnosti" zajedničkih lokacija na graničnim prijelazima pravno odlučujuća da se rad na istima smatra terenskim radom te u tom kontekstu razmatranja imaju li policijski službenici prilikom rada na zajedničkim graničnim prijelazima na području Republike Slovenije pravo na terenski dodatak prije i poslije 1.11.2017. (izmjene Kolektivnog Ugovora o državnim službenicima i namještenicima), odnosno ima li sama udaljenost od granične crte utjecaja na ostvarivanje prava na terenski dodatak propisan Kolektivnim ugovorom obzirom na tumačenje broj 1/50 Zajedničke Komisije?

 

6.) Ima li način korištenja dnevnog odmora u zakonom propisanom trajanju, obzirom na specifičnosti radnih zadataka i uvjete rada policijskih službenika za graničnu kontrolu, utjecaj na ocjenu ostvarivanja prava na isplatu na ime terenskog dodatka?

 

4. Postupajući po navedenom dopuštenju tuženica je podnijela reviziju protiv drugostupanjske presude pozivom na odredbu čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14 i70/19 – dalje: ZPP) pobijajući je zbog pravnih pitanja zbog kojih je dopuštena s prijedlogom da se ista preinači na način da se potvrdi prvostupanjska presuda i odbije zahtjev uz naknadu parničnog troška.

 

5. U odgovoru na reviziju tužitelj se istoj protivi i predlaže je odbiti uz naknadu troška.

 

6. Revizija je osnovana.

 

7. Pobijana je presuda, sukladno odredbi čl. 391. st. 1. ZPP-a ispitana samo u dijelu u kojem je dopuštena i samo zbog pitanja zbog kojih je dopuštena.

 

8. Predmet ovoga spora je zahtjev tužitelja kao policijskog službenika Republike Hrvatske, Ministarstva unutarnjih poslova, Policijske uprave K.-z., Postaje granične policije M. za isplatom dodatka za rad na terenu – terenskog dodatka u razdoblju od 1. lipnja 2015. do 30. studenoga 2018. u ukupnom iznosu od 18.600,00 kuna s pripadajućim kamatama, zbog obavljanja policijskih poslova granične kontrole na međunarodnim cestovnim graničnim prijelazima L.-D., H. n. S.-R. i M. T.-R. na području državnog teritorija Republike Slovenije, a pozivom na članak 55. i 56. Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike ("Narodne novine" broj 104/13 – dalje: KU/13), te članak 50. Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike ("Narodne novine" broj 112/17 –dalje: KU/17), a sve to s obzirom na tumačenje Zajedničke komisije za tumačenje kolektivnog ugovora broj 7/55 od 20. svibnja 2014. kao i tumačenje Zajedničke komisije broj 22/56 od 11. studenog 2016.

 

9. U postupku pred sudom prvoga stupnja polazi se od, među stranaka nespornih činjenica da je tužitelj u utuženom razdoblju bio zaposlenik Ministarstva unutarnjih poslova, PU K.-z., Postaje granične policije M., na poslovima radnog mjesta policijskog službenika za zaštitu granice, te da je prema rasporedu rada obavljao kontrolu na graničnim prijelazima L. –D., H. n. S. – R. i M. T. – R.. te da je tužitelj u utuženom razdoblju imalo stalno mjesto boravka u Republici Hrvatskoj (dalje RH) i da je visina tužbenog zahtjeva određena prema evidenciji poslodavca, te da mu nisu isplaćene dnevnice.

 

9.1. Na temelju takvih utvrđenja sud prvoga stupnja zaključuje da u konkretnom slučaju nisu ispunjeni posebni uvjeti za priznavanje dodatka za rad na terenu na temelju čl. 50 KU /17, a u skladu sa tumačenjem Zajedničke komisije za tumačenje odredaba i praćenje primjena KU za državne službenike i namještenike od 12. veljače 2019., prema kojem je to pravo policijskim službenicima iznimno priznato u onim slučajevima u kojima policijski službenici ne mogu za vrijeme pauze samostalno prijeći na teritorij RH, a nije im organiziran ili dostupan prijevoz na teritorij RH, odnosno pod uvjetom da nije organiziran ili ne postoji organizirani prijevoz odnosno nemaju mogućnosti prijevoza službenim vozilom na teritorij RH u vrijeme pauze, i uz to da udaljenost, u jednom smjeru, do teritorija RH iznosi najmanje 500 metara ili da se policijski službenici ne mogu samostalno kretati po području oko zajedničkog službenog mjesta za obavljanje granične kontrole na način da bi koristili mogućnosti u svezi i s vremenom pauze. U odnosu na tumačenje 7/55 sud prvoga stupnja smatra da je riječ o Tumačenju čl. 55 i 56 KU za državne službenike i namještenike iz 2013. godine (NN 104/13) koje je izričito dano vezano uz rad namještenika na Graničnom prijelazu D. koja se nalazi na udaljenosti od granične crte RH do mjesta obavljanja granične kontrole oko 3000 metara, te do kojeg službenik na putu provodi između 4 do 12 sati i dio je druge granično ustrojstvene jedinice – PGP Z.. Isto tako, sud prvoga stupnja zaključuje da je za vrijeme važenja KU/17 doneseno i obvezatno tumačenje odredbe čl. 101 KU/17 od 14. lipnja 2018., broj 1/101, po kojem važeći KU nema odredbu koja predviđa obvezu primjene tumačenja koje je prethodna Zajednička komisije dala za prethodni KU. Zaključuje i da se tumačenje broj 7/55 od 20. svibnja 2014. ne može primijeniti nakon 9. studenog 2017. kada je na snagu stupio KU/17, već se od 9. studenog 2017. restriktivno pravo na terenski dodatak određuje tumačenjem 1/50 od 4. veljače 2019., a u skladu s kojim, kako je naprijed navedeno, tužitelj obavljajući službu na svom radnom mjestu u utuženom razdoblju, nije ispunio posebne uvjete na temelju kojih bi ostvario pravo na terenski dodatak u smislu odredbe čl. 50. KU/17, niti je na isti imao pravo na temelju čl. 56. prethodno važećeg KU/13.

 

10. Sud drugoga stupnja prihvaća tužbeni zahtjev pozivom na odredbu članka 56. KU/13, odnosno članka 50. KU/17 zaključujući da prema tim odredbama službenik ima pravo za vrijeme rada izvan stalnog mjesta rada u kojem je zaposlen i izvan mjesta njegovog stalnog boravka na dodatak za rad na terenu, ako je na terenu proveo najmanje 8 sati bez obzira na to koliko je dana radio, i to u iznosu od 150,00 kn dnevno odnosno 170,00 kn dnevno.

 

11. Osnovano revidentica kroz dopuštena pitanja osporava pravilnost primjene materijalnog prava kod prihvaćanja tužbenog zahtjeva.

 

12. Odlučujući o osnovanosti tužbenog zahtjeva drugostupanjski sud je pošao od pojma stalnog mjesta rada, što jest pravilno jer se terenski dodatak i priznaje u ovisnosti o tome je li konkretni rad službenika izvršen u stalnom mjestu rada ili izvan tog mjesta. Međutim, drugostupanjski sud je pogriješio u primjeni materijalnog prava kod tumačenja pojma stalnog mjesta rada tužitelja zato što je taj pojam u slučaju tužitelja tumačio proizvoljno, bez obzira na propise kojima je uređeno mjesto rada tužitelja kao policijskog službenika za zaštitu granice konkretne policijske postaje.

 

13. Pri tumačenju pojma mjesta rada policijskih službenika za zaštitu granice valja najprije imati na umu da je odredbom čl. 25. st. 3. Zakona o nadzoru državne granice (''Narodne novine'', broj 83/13, 27/16, 114/22 i 151/22 – dalje u tekstu: ZNDG), propisano da se granična kontrola ili dio granične kontrole može, sukladno međunarodnim instrumentima, obavljati i na području druge države, dok u skladu s odredbom čl. 37. st. 2. istog Zakona, policijski službenici Republike Hrvatske smiju, sukladno međunarodnom ugovoru ili odredbama važećih propisa, u drugim državama obavljati određene radnje i poslove iz područja nadzora državne granice i druge poslove međunarodne suradnje, pod uvjetima određenim međunarodnim ugovorom.

 

14. Između Republike Hrvatske i Republike Slovenije u vezi s obavljanjem granične kontrole međunarodni ugovor predstavlja Sporazum o jednostavnijem obavljanju granične kontrole u cestovnom i željezničkom prometu potpisan u K. 14. travnja 2003. i potvrđen Zakonom o potvrđivanju Sporazuma između Vlade Republike Hrvatske i Vlade Republike Slovenije o jednostavnijem obavljanju granične kontrole u cestovnom i željezničkom prometu (''Narodne novine - Međunarodni ugovori'' broj 2/2004 - dalje: Sporazum).

 

15. Tim je Sporazumom u čl. 2. st. 1. ugovoreno da će ugovorne stranke unutar njegova okvira pojednostavniti i ubrzati obavljanje granične kontrole u cestovnom i željezničkom prometu, dok je u stavku 2. istog članka propisano da će u tu svrhu u domaćoj državi biti određena službena mjesta na kojima se unutar zone obavlja granična kontrola susjedne države. U stavku 3. članka 2. Sporazuma određeno je da službene osobe susjedne države imaju pravo u skladu s ovim Sporazumom obavljati graničnu kontrolu u domaćoj državi u zoni, koja se određuje sukladno ovom Sporazumu.

 

16. U navedenom Sporazumu su i definirana značenja pojedinih pojmova, pa tako prema čl. 1. točki 2. izraz ''domaća država'' označava ugovornu stranku na čijem državnom području nadležna tijela susjedne države obavljaju graničnu kontrolu, izraz ''susjedna država'' označava ugovornu stranku čija nadležna tijela obavljaju graničnu kontrolu na državnom području domaće države (točka 3. čl. 1. Sporazuma), dok izraz ''zona'' označava područje domaće države u kojem službene osobe susjedne države imaju pravo obavljati graničnu kontrolu (točka 6. čl. 1. Sporazuma). Izraz ''službena osoba'' označava službenika tijela državne uprave nadležnih za obavljanje granične kontrole i službenika ovlaštenog za službeni nadzor (točka 7. čl. 1. Sporazuma).

 

17. Prema odredbi čl. 3. st. 1. Sporazuma, zona u cestovnom prometu može obuhvaćati: a) službene prostorije određene za obavljanje granične kontrole susjedne države, b) cestovne dionice, c) druge objekte i d) cestu između državne granice i službenog mjesta za obavljanje granične kontrole. U skladu s odredbom čl. 4. stavka 1. Sporazuma, u zoni za obavljanje granične kontrole susjedne državne vrijede svi propisi susjedne države za prijelaz osoba preko granice te za uvoz, izvoz i provoz stvari. Službene osobe susjedne države provode ove propise u jednakom opsegu i s jednakim posljedicama kao na vlastitom državnom području, dok prema st. 2. istog članka službene radnje koje u zoni obave službene osobe susjedne države smatraju se kao da su bile obavljene u općini susjedne države na čijem se državnom području nalazi granični prijelaz.

 

18. Na temelju čl. 2. st. 4. naprijed spomenutog Sporazuma te čl. 17. Uredbe (EZ), broj 562/2006 Europskog parlamenta i Vijeća od 15. ožujka 2006., kao i poštujući dobru praksu obavljanja granične kontrole na graničnim prijelazima za pogranični promet, vlade dviju država su 12. lipnja 2013. postigle i Dogovor o uvođenju zajedničkih službenih mjesta za obavljanje granične kontrole, kao i Dogovor o dopuni navedenog dogovora te su, među ostalim mjestima, utvrdile da su takva mjesta i GP M. T. - R., GP L. – D. te GP H. n. S. – R., za obavljanje hrvatske granične kontrole na slovenskom državnom području (čl. 1. st. 1. točke 8., 31. i 37. Dogovora).

 

19. Prema odredbi čl. 183. Uredbe o područjima, sjedištima, vrstama i kategorijama policijskih uprava i policijskih postaja (''Narodne novine'' broj 117/11, 50/14, 32/15) koja je bila na snazi u utuženom razdoblju, u Policijskoj upravi krapinsko-zagorskoj osnivaju se Policijska postaja Z., Policijska postaja D. S., Policijska postaja K., Policijska postaja K., Policijska postaja P., Policijska postaja Z. B., Postaja granične policije M. i Postaja prometne policije K.. Prema odredbi čl. 191. navedene Uredbe Postaja granične policije M. je specijalizirana – granična policijska postaja III. kategorije sa sjedištem u Krapini, nadležna za kontrolu prelaska državne granice na pripadajućim graničnim prijelazima.

 

20. Pod pojmom ''stalno mjesto rada'' prema odredbi čl. 50. st. 2. KU-a podrazumijeva se ''mjesto odnosno područje u kojem službenik i namještenik obavljaju poslove radnog mjesta na koje je raspoređen, s obzirom na opis poslova radnog mjesta iz pravilnika o unutarnjem redu i nadležnosti ustrojstvene jedinice u koju je raspoređen, utvrđenu u aktu o unutarnjem ustrojstvu državnog tijela''.

 

21. Iz navedenoga proizlazi da policijska postaja nadležna za nadzor državne granice, odnosno kontrolu prelaska državne granice u osnovi predstavlja geografsko područje nadležnosti utvrđeno posebnim propisima na kojem policijski službenici za zaštitu granice obavljaju poslove koji čine opis poslova tog radnog mjesta. U konkretnom je slučaju to geografsko područje određeno spomenutim međudržavnim dogovorom kao mjesto rada policijskog službenika za zaštitu granice u predmetnoj policijskoj postaji koja je ujedno nadležna i za nadzor državne granice, odnosno kontrolu prelaska državne granice s Republikom Slovenijom u zoni graničnog prijelaza za cestovni promet M. T. – R., L. – D. i H. n. S. – R.

 

22. Tužitelj je tužbu utemeljio na tvrdnji da mu predmetni terenski dodatak pripada zbog činjenice što njegovo mjesto rada obuhvaća i područje Republike Slovenije koje se nalazi izvan mjesta sjedišta postaje granične policije, jer je u utuženom razdoblju prema rasporedu rada, obavljao poslove policijskog službenika za graničnu kontrolu na zajedničkim graničnim prijelazima koje pokriva Policijska uprava k. - z., Postaja granične policije M., a to su GP M. T. – R., GP L. – D., GP H. n. S. – R., na kojima se obavlja kontrola na području Republike Slovenije, smatrajući da ta činjenica znači da je on upućen na rad izvan stalnog mjesta rada u kojem je zaposlen. Pritom se tužitelj pozvao na odredbe članka 56 KU/13 odnosno članka 50. KU/17 kojima je propisano da za vrijeme rada izvan stalnog mjesta rada u kojem je zaposlen i izvan mjesta njegova stalnog boravka, službenik i namještenik ima pravo na dodatak za rad na terenu, ako je na terenu proveo najmanje osam sati bez obzira na to koliko je dana radio.

 

23. Ovaj sud, imajući na umu naprijed navedeni pravni okvir, pogrešnim smatra zaključak drugostupanjskog suda da je tužitelj u obavljanju službe na radnom mjestu policijskog službenika za zaštitu granice u Postaji granične policije M., koja je ujedno nadležna i za nadzor državne granice GP M. T. – R., GP L. – D., GP H. n. S. – R., odnosno kontrolu prelaska državne granice s Republikom Slovenijom u zoni graničnog prijelaza u Hrvatskoj i u Sloveniji radio izvan stalnog radnog mjesta u kojem je zaposlen. To stoga što njegovo stalno radno mjesto uključuje i područje Republike Slovenije u kojem je ovlašten obavljati svoje redovne poslove vezane uz graničnu kontrolu i što se njegove službene radnje obavljene u zoni Republike Slovenije kao susjedne države smatraju kao da su obavljene u PU k.-z., a u skladu s naprijed navedenim sadržajem međudržavnog Sporazuma. U tom je smislu ta zona kao područje Republike Slovenije u kojem tužitelj ima pravo obavljati graničnu kontrolu odnosno redovne poslove svog radnog mjesta, u skladu s međudržavnim Sporazumom, sastavni dio njegovog radnog mjesta zbog čega njegov rad u toj zoni nema obilježje rada izvan njegovog stalnog mjesta rada.

 

24. Slijedom iznesenog pogrešan je zaključak drugostupanjskog suda prema kojem je tužitelj u konkretnom slučaju bio upućen na rad u Republiku Sloveniju budući da radno mjesto tužitelja kao policijskog službenika za zaštitu granice obuhvaća i područje Republike Hrvatske i područje Republike Slovenije. Upućivanje policijskih službenika na rad u inozemstvo je sasvim drugi pravni institut. Naime, prema odredbi čl. 7. točke 9. Zakona o policiji (''Narodne novine'' broj 34/11, 130/12, 89/14, 151/14, 33/15, 121/16 i 66/19 - dalje: ZP), Ministarstvo unutarnjih poslova, radi stvaranja uvjeta rada policije organizira, među ostalim, i upućivanje policijskih službenika na rad u inozemstvo. Tako se, u skladu s odredbom čl.77. st. 2. ZP, policijski službenik upućuje na rad u inozemstvo na temelju utvrđenih pravila o međunarodnoj policijskoj suradnji te posebnih pravila.

 

25. Prema navedenom, kada pravila o međunarodnoj suradnji u vezi s obavljanjem granične kontrole u cestovnom i željezničkom prometu, kao što su ZNDG i spomenuti međudržavni Sporazum, propisuju da je mjesto rada policijskog službenika za nadzor granice i područje domaće države u kojem službene osobe susjedne države imaju pravo obavljati graničnu kontrolu, a da se službene radnje koje u toj zoni obave službene osobe susjedne države smatraju kao da su obavljene u općini susjedne države na čijem se državnom području nalazi granični prijelaz, tada se ne radi o upućivanju radnika na rad u inozemstvo, već se radi o tome da redovno i stalno mjesto rada tih policijskih službenika obuhvaća i geografski prostor domaće države i geografski prostor susjedne strane države. Tako tužitelj zbog činjenice da stalno mjesto njegova rada obuhvaća i područje druge države nije upućen na rad u inozemstvo u skladu s propisima koji reguliraju upućivanje policijskih službenika na rad u inozemstvo, već je raspoređen na radno mjesto koje, u skladu s posebnim propisima, uključuje i rad na području druge, susjedne države.

 

26. Ovakvo je pravno shvaćanje sasvim blisko pravnom shvaćanju ovoga suda izraženom u presudi broj Revr 391/2009-2 od 3. lipnja 2009., iako ne u istim već srodnim činjeničnim okolnostima, ali primjenjivim i u konkretnom slučaju. Prema tom pravnom shvaćanju, terenski dodatak služi za povećane troškove službenika koji se sastoje u izdacima za hranu i smještaj za vrijeme boravka na terenu, pri čemu se rad policajca koji je premješten na rad u drugo mjesto rada unutar iste policijske uprave ne može smatrati radom na terenu. Primjenjivo na konkretni slučaj, rad policijskog službenika unutar jedne policijske postaje u kojoj su pojedine točke u kojima se taj rad obavlja međusobno udaljene, ali čine cjelinu sastava te policijske postaje, ne može se smatrati radom na terenu niti je obuhvaćeno odredbom članka 56 KU/13, kao ni članka 50. KU/17 zato što policijski službenik u takvim okolnostima radi unutar svog stalnog mjesta rada.

 

27. Sud drugog stupnja je prihvatio tužbeni zahtjev i na temelju ocjene da se konkretnom slučaju može primijeniti Tumačenje Zajedničke komisije broj 7/55 u vezi s primjenom članka 55. i 56. KU/16 prema kojem službenik koji je temeljem posebnog rasporeda upućen obavljati poslove radnog mjesta na području graničnog prijelaza, u tom slučaju u D. na državnom teritoriju Republike Slovenije, ima pravo na terenski dodatak u visini od 150,00 kuna ako je na terenu proveo najmanje osam sati, u koje vrijeme se ubraja i vrijeme putovanja pri čemu se terenski dodatak i dnevnice isključuju.

 

28. Osnovano tuženica ukazuje na nepravilnost primjene materijalnog prava kod prihvaćanja spomenutog Tumačenja kao osnove za ocjenu osnovanosti konkretnog tužbenog zahtjeva. Naime, ovo je Tumačenje dano u drugačijim činjeničnim okolnostima, i to u okolnostima upućivanja djelatnika PU Zagrebačke i posebnog rasporeda rada policijskog službenika na područje Graničnog prijelaza D. uz službeno ovlaštenje za rad na GP D. izdano na temelju članka 9. Sporazuma pri čemu u Postaji granične policije Z. nema ustrojenog graničnog prijelaza D. na području Republike Slovenije i granični prijelaz D. ne ulazi u područje nadležnosti MUP RH sukladno Uredbi o unutarnjem ustrojstvu MUP.

 

29. U okolnostima konkretnog slučaja, tužitelj je redovno i stalno, a ne po posebnom rasporedu, raspoređen na rad na radno mjesto policijskog službenika za zaštitu granice u Policijskoj upravi krapinsko-zagorskoj, Postaja granične policije Macelj, a ta policijska postaja, u skladu s posebnim propisima, obuhvaća područje graničnog prijelaza M. T., L., H. n. S. u Republici Hrvatskoj i graničnog prijelaza R., D. i R. u Republici Sloveniji za obavljanje hrvatske granične kontrole na slovenskom državnom području. Taj se rad obavlja u skladu s odredbom čl. 4. Sporazuma, a ne na temelju odredbe čl. 9. Sporazuma, kao u slučaju na koji se odnosi spomenuto Tumačenje. Osim toga, sadržaj pitanja koje je postavljeno Zajedničkoj komisiji upućuje da u Postaji granične policije Z. nema ustrojenog graničnog prijelaza D. na teritoriju Republike Slovenije, što je u skladu s odredbama članaka 25. i 27. Uredbe o područjima, sjedištima, vrstama i kategorijama policijskih uprava i policijskih postaja (''Narodne novine'' broj 117/11, 50/14, 32/15). U takvim se okolnostima Tumačenje broj 7/55 ne može primijeniti u konkretnom slučaju.

 

30. Stoga odgovor na prvo, četvrto i peto pravno pitanje glasi:

 

Svakodnevno obavljanje poslova granične kontrole policijskih službenika za zaštitu granice na graničnim prijelazima koji su ustrojeni sukladno Uredbi o graničnim prijelazima Republike Hrvatske odnosno Uredbi o područjima, sjedištima, vrstama i kategorijama policijskih uprava i policijskih postaja, a koje policijski službenici za zaštitu granice Republike Hrvatske obavljaju u zonama koje su, iako fizički smještene na području Republike Slovenije kao susjedne države, u skladu sa Zakonom o potvrđivanju Sporazuma između Vlade Republike Hrvatske i Vlade Republike Slovenije o jednostavnijem obavljanju granične kontrole u cestovnom i željezničkom prometu, smatra se radom obavljenim u okviru stalnog mjesta rada za koji nisu ispunjene pretpostavke za isplatu terenskog dodatka. To stoga što nadležnost Policijske uprave k.-z., Postaja granične policije M. obuhvaća područje graničnog prijelaza M. T., L., H. n. S. u Republici Hrvatskoj i graničnog prijelaza R., D. i R. u Republici Sloveniji te predstavlja zajedničko službeno mjesto za obavljanje granične kontrole u zoni tog graničnog prijelaza, i to za obavljanje hrvatske granične kontrole na slovenskom državnom području.

 

31. Odgovor na drugo i treće postavljeno pitanje glasi:

 

Policijski službenici Republike Hrvatske, koji poslove granične kontrole obavljaju na graničnim prijelazima koji se nalaze na području Republike Slovenije, ustrojenim prema Uredbi o graničnim prijelazima Republike Hrvatske, obavljaju poslove radnog mjesta na koje su raspoređeni, te se njihov rad ne smatra radom izvan stalnog mjesta rada za koji se ostvaruje pravo na dodatak za rad na terenu u smislu čl. 56. Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike (NN 104/13, 150/13, 71/16 i 123/16) odnosno čl. 50. Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike (NN 112/17, 12/18, 2/19 i 119/19).

 

32. Odgovarajući na šesto postavljeno pitanje valja reći da način korištenja dnevnog odmora u zakonom propisanom trajanju, uzimajući u obzir specifičnosti radnih zadataka i uvjete rada policijskih službenika za graničnu kontrolu, nema utjecaj na ocjenu ostvarivanja prava na terenski dodatak.

 

33. Ovim odgovorima reafirmiraju se pravna shvaćanja ovoga suda izražena u presudama broj Rev-275/2023-2 od 19. travnja 2023. i Rev-360/2023-2 od 9. svibnja 2023.

 

34. Stoga je reviziju tuženice valjalo prihvatiti i preinačiti pobijanu presudu odbijanjem tužbenog zahtjeva te temeljem odredbe čl. 395. st. 1. ZPP presuditi kao u izreci pod točkom I.

 

35. O parničnom je trošku tuženice odlučeno na temelju odredbe članka 166. stavka

2. u vezi s člankom 154. stavkom 1. i člankom 163. ZPP. Tuženici je parnični trošak odmjeren prema vrijednosti predmeta spora 2.468,80 EUR (18.600,00 kn), a u skladu s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22 i 126/22 - dalje: Tarifa), i to: za sastav odgovora na zahtjev za mirno rješenje spora 132,72 Euro, odnosno 1.000,00 kuna, za sastav odgovora na tužbu 132,72 Euro odnosno 1.000,00 kuna (Tbr. 8. točka 1. Tarife), za zastupanje na ročištima 10. rujna 2019. i 7. srpnja 2020. svako po 132,72 Euro, odnosno po 1.000,00 kn (Tbr. 9. točka 1. Tarife), za sastav revizije 298,63 Euro, odnosno 2.250,00 kn (Tbr. 10. točka 6. Tarife). Navedeni iznosi zbrojeni daju iznos od 696,79 Euro koliko je tuženici dosuđeno jer je ona u cijelosti uspjela u parnici. Pritom treba reći da tuženici nije priznat trošak sastava podneska od 7. srpnja 2020. jer, po ocjeni ovoga suda, navedeni trošak nije bio potreban za vođenje ove parnice u smislu članka 155. stavka 1. ZPP stoga što je tuženica u bitnom ovim podnescima ponavljala navode iz odgovora na tužbu. Isto tako joj nije priznat trošak sastava odgovora na žalbu jer nije bio potreban za odlučivanje. Slijedom izloženog, odlučeno je kao u toč. II. izreke.

 

36. Kako tužitelj u sporu nije uspio, tako je valjalo odbiti njezin zahtjev za naknadu troškova odgovora na reviziju (čl. 154. st. 1. ZPP-a).

 

 

37. Na temelju odredbi Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj (''Narodne novine'' broj 57/22 i 88/22) ovaj sud je dvojno iskazao cijene, uz primjenu fiksnog tečaja konverzije i sukladno pravilima za preračunavanje i zaokruživanje iz ovog Zakona (1EUR=7.53450).

 

Zagreb, 5. rujna 2023.

 

                            Predsjednik vijeća:

              Đuro Sessa, v.r.