Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Split

Poslovni broj: Gž-1626/2025-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Splitu u vijeću sastavljenom od sudaca ovog suda i to Vedrane Perkušić, predsjednice vijeća, dr. sc. Ivana Tironija, člana vijeća i suca izvjestitelja te dr. sc. Daniele Pivčević, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja LO iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Frani Bazini, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženika Privredne banke Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, zastupane po punomoćnici Maji Čuljak, odvjetnici u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženice protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj: P-6348/2024-13 od 7. svibnja 2025., na sjednici vijeća održanoj 3. rujna 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Djelomično se odbija žalba tuženice kao neosnovana, te se djelomično potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj: P- 6348/2024-13 od 7. svibnja 2025. u dijelu:

a) pod točkom I. izreke,

b) pod točkom II. izreke,

c) pod točkom III. izreke i to baš u dijelu u kojem je naloženo tuženici isplatiti tužitelju iznos od 368,88 eura sa zateznim kamatama i u dijelu dosuđenog iznosa parničnog troška do iznosa od 293,68 eura sa pripadajućim zateznim kamatama, d) pod točkom IV. izreke.

II. Djelomično se preinačava presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj: P-6348/2024-13 od 7. svibnja 2025. u dijelu pod točkom III. izreke presude i to baš u dijelu u kojem je tužitelju dosuđen iznos parničnog troška preko iznosa od 293,68 eura do iznosa od 856,18 eura (dakle za razliku od 562,50 eura) sa pripadajućim zateznim kamatama, na način da se u ovom dijelu zahtjev tužitelja za naknadom parničnog troška odbija kao neosnovan.

III. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženice da joj tužitelj naknadi parnični trošak u svezi sastava i podnošenja žalbe.

Obrazloženje

1. Nakon provedenog dokaznog postupka prvostupanjski je sud donio presudu kojom je u točki I. izreke utvrdio ništetnom ugovornu odredbu članka 11. stavak 3. Ugovora o kreditu broj 9012534781 koji su 25. svibnja 2007. sklopili tužitelj, kao korisnik kredita, i tuženica, kao kreditor, u dijelu kojim se korisnik kredita obvezuje prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,50% od iznosa kredita sukladno odluci Banke o kreditiranju građana za kupnju motornih vozila. U točki II. izreke presude prvostupanjski je sud utvrdio ništetnom ugovornu odredbu članka 9. predmetnog Ugovora o kreditu broj 9012534781 koji su 25. svibnja 2007. u dijelu kojim se Korisnik kredita obvezuje platiti Banci naknadu za prijevremenu otplatu kredita u visini određenoj aktima Banke važećim na dan prijevremene otplate kredita. Nadalje, u točki III. izreke prvostupanjski je sud naložio tuženici isplatiti tužitelju ukupan iznos od 368,88 eura na ime naplaćene tzv. „ulazne naknade“ po osnovu ništetne odredbe za plaćanje naknade za obradu kreditnog zahtjeva i tzv. „izlazne naknade“ po osnovu ništetne odredbe za plaćanje naknade za prijevremenu otplatu kredita. Također je u točki III. izreke prvostupanjski sud odlučio o parničnom trošku na način da je naložio tuženici s ovog osnova platiti tužitelju iznos od 856,18 eura sa zateznim kamatama. U točki IV. izreke prvostupanjski je sud odbio kao neosnovan zahtjev tuženice za naknadom parničnog troška.

2. Protiv prvostupanjske presude tuženica je podnijela žalbu i to zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog pogrešne primjene materijalnog prava, žalbenih razloga predviđenih odredbama članka 353. stavak 1. točke 1., 2. i 3. Zakona o parničnom postupku (“Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07. - Odluka USRH, 84/08., 96/08. - Odluka USRH, 123/08., 57/11., 148/11.

- pročišćeni tekst, 25/13.,89/14. - Odluka USRH, 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23., dalje ZPP). Tuženica predlaže da drugostupanjski sud preinači presudu na način da odbije tužbeni zahtjev kao neosnovan odnosno podredno da ju ukine i vrati predmet prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

3. Tužitelj nije podnio odgovor na žalbu.

4. Žalba tuženice djelomično je osnovana, a djelomično nije osnovana.

5. Predmet spora u ovoj žalbenoj fazi postupka jest tužbeni zahtjev za utvrđenjem ništenih ugovornih odredbi o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva i naknadi za prijevremenu otplatu kredita te zahtjev tužitelja za isplatom iznosa od 368,88 eura s osnova naplaćene tzv. „ulazne naknade“ i tzv. „izlazne naknade“.

6. Prvostupanjski sud prihvatio je tužbeni zahtjev pozivom na odredbe članka 81., 82. i 87. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 96/2003; dalje ZZP) te članka 1024. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj: 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22, 156/22. i 155/23., dalje ZOO), sve u svezi s odredbom članka 323. stavak 1. ZOO-a i obvezao tuženicu na isplatu iznosa od 368,88 eura s osnova plaćenih naknada sa zateznim kamatama.

7. Prema odredbi članka 365. stavak 2. ZPP-a drugostupanjski sud ispituje prvostupanjsku presudu u granicama razloga navedenih u žalbi pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava. Pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točke 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a, ovaj sud nije našao da bi prvostupanjski sud povrijedio neku od navedenih odredbi. Također prvostupanjski sud nije počinio povredu odredbe članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a (na koju povredu tuženica u žalbi posebno ukazuje) jer pobijana prvostupanjska presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati. Pored toga, ona je jasna, razumljiva i nije kontradiktorna.

8. Nakon provedenog dokaznog postupka prvostupanjski je sud utvrdio slijedeće odlučne činjenice, odnosno došao do ovih zaključaka:

- da su tužitelj i tuženica 25. svibnja 2007. sklopili Ugovor o kreditu na temelju kojeg je tuženica, kao kreditor, predala tužitelju, kao korisniku kredita, iznos od

25.432,45 CHF u kunskoj protuvrijednosti,

- da je odredbom članka 11.3. predmetnog ugovora o kreditu ugovorena obveza korisnika kredita platiti tuženici prije korištenja kredita, na ime naknade za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, 1,50% na iznos kredita,

- da je odredbom članka 9. predmetnog ugovora o kreditu ugovoreno da je naknada za prijevremenu otplatu kredita moguća u visini određenoj aktima Banke važećim na dan prijevremene otplate kredita,

- da je tužitelju prilikom isplate kredita naplaćena predmetna naknada za obradu kredita u iznosu od 224,39 eura, dok mu je prilikom prijevremene otplate kredita naplaćena naknada od 144,49 eura, što ukupno iznosi 368,88 eura,

- da je predmetni ugovor sklopljen na standardiziranom, unaprijed pripremljenom obrascu u pogledu kojeg tužitelj nije imao mogućnost pregovaranja o pojedinačnim odredbama ugovora, niti je mogao utjecati na odredbu o visini naknade,

- da tužitelj u pogledu odredbe članka 11.3. predmetnog ugovora o kreditu nije informiran na što se točno odnosi tzv. ulazna naknada, posebno ne u pogledu strukture troškova koji se podmiruju tom naknadom,

- da je predmetni kredit tužitelj podigao radi kupnje motornog vozila za osobne potrebe.

9. Na temelju navedenog, prvostupanjski je sud zaključio da su ništetne odredbe ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena naknada za obradu kredita i naknada za prijevremenu otplatu kredita, pa je prihvatio tužbeni zahtjev tužitelja i obvezao tuženicu da isplati tužitelju naplaćenu naknadu s osnove te ništetne odredbe.

10. Žalbenim razlozima tuženice, koji se svode na osporavanje zaključka i razloga zbog kojih prvostupanjski sud smatra da je citirana ugovorna odredba ništetna, nisu dovedene u pitanje pravilnost i zakonitost pobijane presude.

11. Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi Rev-673/2023-2 od 13. veljače 2024. izrazio je pravni stav da sud ocjenu o tome da je odredba potrošačkog ugovora, kojom se ugovara naknada za obradu kredita, uzrokovala suprotno načelu savjesnosti i poštenja znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (test nepoštenosti), u smislu odredbe čl. 81. st. 1. ZZP ne može temeljiti isključivo na tome da se radi o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i da trgovac (tuženik) nije dokazao stvarne troškove koje je imao prilikom obrade kredita već je sud prilikom provođenja testa nepoštenosti, dužan uzeti u obzir je li odredba jasna i lako razumljiva te lako uočljiva (zahtjev transparentnosti) te druge okolnosti kao što su narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora te ostale ugovorne odredbe, sve u smislu odredbi članka 81. stavka 1. ZZP-a u svezi odredbi članka 83. i 85. ZZP-a.

12. Slijedom navedenog potrebno je navesti slijedeće.

13. Prema odredbi članka 81. stavka 1. ZZP-a, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Nadalje, iz odredbe stavak 2. istog članaka, proizlazi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca.

14. Sud je, u pojedinačnom postupku u kojemu potrošač zahtijeva restituciju zbog nepošteno ugovorenih i posljedično ništetnih ugovornih odredbi, dužan utvrđivati pretpostavke nepoštenosti tih ugovornih odredbi, pa tako i u smislu ako je tuženica predložila dokaze na okolnost da se s tužiteljem pojedinačno pregovaralo u svezi razjašnjenja svih okolnosti predmetnog ugovora o kreditu. U ovom postupku tuženica nije predložila izvođenje dokaza na okolnost utvrđenja činjenice da je tužitelju u postupku sklapanja ugovora o kreditu predmetna odredba bila jasna, razumljiva, uobičajena za ugovor o kreditu te da su je korisnici mogli očekivati prema samoj formulaciji teksta ugovora. S druge strane, nije doveden u pitanje iskaz tužitelja koji je naveo da nije imao mogućnost pregovaranja i da mu nije objašnjeno na što se točno odnosi predmetna naknada.

15. Stoga prvostupanjski sud pravilno zaključuje da je okolnost da tužitelju banka (tuženica) nije prezentirala o kakvim se točno stvarnim troškovima radi koji ulaze u spornu naknadu, okolnost da se radi o tipskom ugovoru, te okolnost da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, očito prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama strana na štetu potrošača, pa je takva ugovorna odredba ništetna u smislu odredbi članka 81. stavka 1. i članka 87. stavka 1. ZZP. Nadalje, u konkretnom slučaju, povrijeđeno je načelo savjesnosti i poštenja koje podrazumijeva da su svi sudionici u obveznom odnosu dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa. Time što tuženica nije dokazala opravdanost sporne naknade u ugovorenom postotku od iznosa kredita, proizlazi zaključak da predmetnom naknadom nisu pokriveni stvarni troškovi koje je tuženica imala pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanja kredita. Dakle, tuženica nije dokazala da je jasno i nedvosmisleno tužitelju kao potrošaču prezentirano u čemu se sastoje stvarni troškovi banke koji se podmiruju iz te naknade (konkretne usluge, troškovi i dr.).

16. U pogledu testa nepoštenosti koji bi trebao imati u vidu cjelinu sadržaja odredbi članka 81. stavka 1., članka 83. i članka 85. ZZP-a, za navesti je slijedeće.

17. Odlukom Suda Europske unije, presuda od 3. listopada 2019., Kiss i CIB Bank, C-620/17, ECLI:EU:C:2019:820, odlučeno je: „1. Članak 4. stavak 2. i članka 5. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima treba tumačiti na način da zahtjev prema kojem ugovorna odredba treba biti jasno i razumljivo sastavljena ne nalaže da u odredbama ugovora o potrošačkom zajmu, poput onih u glavnom postupku - o kojima se nisu vodili pojedinačni pregovori i u kojima se točno utvrđuju iznosi troškova upravljanja zajmom i isplatne naknade na teret potrošača, njihova metoda izračuna i trenutak kada ih je potrebno platiti - također treba detaljno navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetne iznose. 2. Članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba o naknadi za upravljanje zajmom, poput one u glavnom postupku - koja ne omogućava da se nedvojbeno utvrdi koje se konkretne usluge pružaju u zamjenu za te troškove - načelno ne uzrokuje na štetu potrošača, u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora.“

Za napomenuti je da se pojedine direktive ne primjenjuju izravno u našem pravnom sustavu već je iste potrebno implementirati pri čemu proizlazi da u vrijeme kada je sklopljen ugovor o kreditu, Republika Hrvatska nije bila članica Europske unije. Međutim, Sud EU ustanovio je u pravu EU načelo koje obvezuje sudove u državama članicama da interpretiraju interno pravo u svjetlu prava EU, te mu kroz interpretaciju pokušaju dati isto značenje i učinke kakvi bi nastali izravnom primjenom norme Zajednice a sve u svrhu da europsko pravo bude djelotvorno ako se ciljevi europske integracije doista žele ostvariti. Direktiva Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o ugovornim odredbama u potrošačkim ugovorima, koje se protive načelu savjesti i poštenja (nepoštenim odredbama) implementirana je u naše zakonodavstvo stupanjem na snagu Zakona o izmjenama i dopunama zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 78/12.).

18. Zahtjev transparentnosti koji je sadržan u odredbi članka 85. ZZP-a (prema kojoj, ako na temelju zakona ili sporazuma stranaka ugovor mora biti u pisanom obliku, njegove odredbe moraju biti napisane jasno i lako razumljivo te moraju biti lako uočljive), podrazumijeva da su odredbe jasne, razumljive i lako uočljive, ali i da potrošač iz njih može na temelju točnih i razumljivih kriterija procijeniti sve ekonomske posljedice koje iz toga proizlaze za njega. Međutim, to ne znači nužno da u ugovoru o kreditu specificirano treba navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetni iznos naknade za obradu i odobravanje kredita. Kod provođenja testa poštenosti mora se preispitati tiče li se navodna nepoštenost sporne odredbe, među ostalim, odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga.

19. Iz utvrđenja prvostupanjskog suda proizlazi da je tužitelj informiran o obvezi plaćanja predmetne naknade, ali nije bio informiran o razlozima koji opravdavaju plaćanje te naknade (koje usluge i koji troškovi tu ulaze i u kojoj visini svaki od njih). S druge strane, proizlazi da je tužitelj predmetni ugovor o kreditu sklopio na temelju unaprijed formuliranog obrasca, što upućuje na to da je tužiteljica već i prije sklapanja ugovora o kreditu imao informaciju o obvezi plaćanja predmetne naknade i da je mogao razumno izvesti zaključak o njenoj visini (jer je određena u postotku od iznosa kredita), ali ne i njenoj krajnjoj svrsi.

20. Kod ocjene postupanja suprotno načelu savjesnosti i poštenja (zahtjev dobre vjere), treba ocijeniti je li, imajući u vidu da je predmetna odredba sadržana na standardiziranom obrascu ugovora, tuženici bilo razumno očekivati da bi potrošači prihvatili takvu odredbu i slijedom pojedinačnih pregovora odnosno, je li banka uzela u obzir i zakonite interese potrošača pa da je shodno tomu mogla razumno pretpostaviti da bi potrošač pristao na spornu ugovornu odredbu. Međutim, iz okolnosti da se u konkretnom slučaju radi o tipskom ugovoru, da se o spornoj odredbi nije ni moglo pregovarati (iskaz tužitelja), može se zaključiti da banka o tim zakonitim interesima potrošača nije vodila računa.

21. Uzrokuje li se predmetnom spornom ugovornom odredbom značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, i to na štetu potrošača, ocjenjuje se ne samo kvantitativnom ocjenom odnosa iznosa kredita i iznosa ugovorene naknade za obradu i odobravanje kredita, već i ocjenom da li bi neprihvaćanjem te odredbe od strane potrošača, on bio ograničen u ostvarivanju svog prava (zahtjeva za kredit ili sadržaja ugovora o kreditu ili nametanjem neke druge dodatne obveze ili naknade). Kako je prvostupanjski sud utvrdio, tužitelju je banka priopćila da mora platiti naknadu za obradu kredita kako bi mu se uopće odobrio kredit i isplatio.

22. Prema odredbi članka 83. ZZP-a, treba imati u vidu sve okolnosti prije i prilikom sklapanja samog ugovora, ostale ugovorne odredbe te narav robe ili usluge koja predstavlja predmet ugovora, sve s obzirom na vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu. Imajući u vidu narav robe ili usluge koja predstavlja predmet ugovora odnosno, da se radi o namjenskom kreditu za kupnju vozila, pri čemu je potrošač bio ograničen uvjetima iz standardiziranog ugovora, ostale ugovorne odredbe a posebice o valutnoj klauzulu CHF i jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi, koje su također nepoštene i time ništetne, može se zaključiti da tuženica nije postupala u dobroj vjeri i da tužitelj kao potrošač nije imao objektivne mogućnosti ni za pregovaranje oko sporne odredbe o naknadi za obradu i odobravanje kredita ni oko njenog ne/prihvaćanja, što je sve prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

23. Slijedom svega navedenog prvostupanjski je sud imao u vidu sve navedene pravno relevantne okolnosti iz odredbi članka 81., 83. i 85. ZZP-a/03, slijedom kojih je pravilnom primjenom materijalnog prava zaključio da je sporna odredba članka 5. predmetnog Ugovora o kreditu u smislu odredbe članka 87. ZZP/03 nepoštena i time, ništetna. To stoga jer se o odredbi o plaćanju naknade za obradu i odobravanje kredita nije pojedinačno pregovaralo, jer je ta odredba, iako jasna i uočljiva, bila unaprijed formulirana od strane banke, jer na nju tužiteljica kao potrošač nije imala utjecaja, jer ona suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (neovisno o visini iznosa naknade), posebno imajući u vidu da su i neke druge ugovorne odredbe nepoštene (o valuti CHF i jednostrano promjenjivoj katnoj stopi), te da tužiteljici nije razjašnjena relacija odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga (u smislu koji su to objektivno nastali konkretni troškovi koji bi se trebali pokriti iz iznosa naknade za obradu i odobravanje kredita).

24. Kako se u ovom predmetu radi o ugovoru o kreditu radi kupnje vozila, pravilno je prvostupanjski sud ocijenio da se u konkretnom slučaju radi o potrošačkom kreditu i da tužitelj ima svojstvo potrošača.

25. I prigovor zastare prvostupanjski je sud pravilno ocijenio neosnovanim. Naime, Vrhovni sud Republike Hrvatske je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su-IV-47/2020 održanoj 30. siječnja 2020. za pravne situacije restitucijskog zahtjeva kod ništetnog ugovora zauzeo pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne stranke dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Dakle, zastara restitucijskog zahtjeva još nije ni počela teći, nego će početi teći tek pravomoćnošću ove presude u kojoj je odlučeno o ništetnosti predmetne ugovorne odredbe.

26. Pitanje tijeka zakonske zatezne kamate prvostupanjski je sud pravilno utvrdio sukladno odredbi članka 1115. ZOO-a od dana plaćanja te naknade pa do isplate, jer je banka (tuženica) nesavjesna ugovorna strana koja je koristila nepoštene ugovorne odredbe.

27. Slijedom navedenog ovaj drugostupanjski sud u cijelosti prihvaća razloge prvostupanjskog suda u pogledu utvrđenja ništetnosti tzv. ulazne naknade tj. naknade za obradu kredita te je ujedno pravilno naloženo tuženici platiti tužiteljici iznos od 368,88 eura sa zateznim kamatama tekućim od 29. svibnja 2007. do isplate, kada je tuženica, naplatila tužitelju tu naknadu (članak 1111. i članak 1115. ZOO-a).

28. Nadalje, žalbenim razlozima tuženice, koji se svode na osporavanje zaključka i razloga zbog kojih prvostupanjski sud smatra da je ugovorna odredba o naknadi za prijevremenu otplatu kredita ništetna, nisu dovedene u pitanje pravilnost i zakonitost pobijane presude ni u tom dijelu.

29. Prema odredbi članka 1024. ZOO-a korisnik kredita može raskinuti ugovor prije nego što je počeo koristiti kredit (stavak 1.); kredit može vratiti i prije roka određenog za vraćanje, ali je dužan o tome unaprijed obavijestiti banku (stavak 2.); u oba slučaja korisnik kredita dužan je naknaditi štetu ako ju je davalac kredita pretrpio (stavak 3.); u slučaju vraćanja kredita prije određenog roka banka ne može uračunati kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kad ga je po ugovoru trebalo vratiti (stavak 4.).

Osim pravila o prijevremenoj otplati kredita iz članka 1024. stavak 2. ZOO-a, postoji i opća odredba o prijevremenom ispunjenju novčanih obveza propisana u članku 25. ZOO-a. Prema toj odredbi, dužnik novčane obveze može je ispuniti prije roka, a pravo od iznosa duga odbiti iznos kamata za vrijeme od dana isplate do dospjelosti obveze ima samo ako je na to ovlašten ugovorom ili to proizlazi iz običaja.

30. Odredbe članka 1024. stavak 3. i 4. ZOO-a predviđaju, dakle, dužnost korisnika kredita naknaditi banci štetu samo ako ju je banka pretrpjela, kao i zabranu davatelju kredita da korisniku kredita za slučaj prijevremene otplate kredita uračunaju kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kad ga je po ugovoru trebalo vratiti.

31. Tuženica je tijekom postupka tvrdila da je mogućnost prijevremene otplate kredita usluga koju tuženica pruža klijentima, koju uslugu je konkretno pružila tužitelju i za koju uslugu je tužitelju obračunala naknadu koja predstavlja cijenu te usluge prema Tarifi banke (144,09 eura). Time tuženica negira da bi naplata sporne naknade bila naknada za štetu koja joj je nastala prijevremenom otplatom kredita. Nadalje, tuženica, osim općenitog pozivanja na svoje Opće uvjete poslovanja i Tarifu koja propisuje visinu naknade za prijevremenu otplatu kredita, ne navodi u čemu bi se sastojali troškovi prijevremene otplate kredita niti na što se odnosi visina tih troškova.

Tuženica bi imala pravo na naknadu stvarno pretrpljene štete, odnosno onih troškova koji bi joj, kao vjerovniku, nastali prijevremenom otplatom kredita (objektivno nastali troškovi), ali ta se naknada, imajući na umu kogentne zakonske odredbe, ne bi smjela odnositi na naknadu štete zbog izgubljenog dijela iznosa kamate (neostvarene kamate) koju je tuženica trebala dobiti da nije bilo prijevremene isplate. Pritom je potpuno neodlučno pozivanje tuženice na osnovno načelo građanskog prava (načelo dispozitivnosti) te s tim u vezi činjenicu da je takva naknada slobodno ugovorena među strankama (članak 10. stavak 2. Ugovora o kreditu) budući da se takva ugovorna odredba, ako je ništetna, ne može ugovarati. Pored toga što tuženica tijekom postupka nije dokazala koje je to pravedne i objektivno nastale troškove izravno pretrpjela prijevremenom otplatom kredita, niti je dokazala na što se točno odnosi visina troškova prijevremene otplate kredita (paušalno pozivanje na svoje akte, pa tako i Tarifu kojom je propisana visina te naknade to zasigurno nije), opravdano je za zaključiti da opisana pravila naplaćivanja naknade za prijevremenu otplatu kredita ne predstavljaju ništa drugo nego nadoknađivanje dijela iznosa kamata koje je prema ugovoru tuženica trebala dobiti do kraja trajanja tog ugovora, dakle naknadu neostvarenih kamata (izmakle dobiti). Kako je takva odredba suprotna kogentnoj zakonskoj odredbi i nepoštena, radi se o ništetnoj odredbi.

Ovakvo shvaćanje, da banke nemaju pravo zahtijevati naknadu koja se sastoji u izmakloj dobiti radi gubitka kamata, odnosno da ne smiju potrošaču naplatiti naknadu za prijevremeno (djelomično ili u cijelosti) ispunjenje svoje obveze iz ugovora o stambenom potrošačkom kreditu potvrđeno je i donošenjem Zakona o stambenom potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 101/17.), a kojim Zakonom se u pravni poredak Republike Hrvatske prenijela Direktiva 2014/17/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 4. veljače 2014. o ugovorima o potrošačkim kreditima koji se odnose na stambene nekretnine i o izmjeni Direktiva 2008/48/EZ i 2013/36/EU i Uredbe (EU) br. 1093/2010 (SL L 60, 28.2.2014.). Iako se, dakle, vodeći računa o danu sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, taj Zakon ne primjenjuje na konkretan slučaj, evidentno je da je taj Zakon otklonio nedostatke do tada važećeg zakonskog uređenja i onemogućio bankama da potrošače penaliziraju za prijevremeno ispunjenje njihovih obveza. Banke bi u tom slučaju imale pravo na naknadu samo onih troškova izravno povezanih s prijevremenom otplatom kredita, prije svega administrativnih troškova vezanih uz potrebne radnje u svezi s prijevremenim zatvaranjem kredita i sl., a ne i na (posebnu) naknadu za prijevremenu otplatu kredita.

32. I u ovom dijelu prigovor zastare tuženice prvostupanjski je sud pravilno ocijenio neosnovanim pozivom na stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzet na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su-IV-47/2020 od 30. siječnja 2020. prema kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne stranke dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Stoga zastara restitucijskog zahtjeva u predmetnom slučaju još nije ni počela teći, nego će početi teći tek pravomoćnošću ove presude u kojoj je odlučeno o ništetnosti predmetne ugovorne odredbe.

33. I pitanje tijeka zakonske zatezne kamate prvostupanjski je sud pravilno utvrdio sukladno odredbi članka 1115. ZOO-a od dana plaćanja te naknade (2. srpnja 2011.) pa do isplate, jer je banka nesavjesna ugovorna strana koja je koristila nepoštene ugovorne odredbe.

34. Slijedom navedenog trebalo je žalbu tuženice djelomično odbiti kao neosnovanu te potvrditi prvostupanjsku presudu u pobijanim točkama pod I. i II. izreke presude, kao i u dijelu pod točkom III. izreke u kojem je naloženo tuženici da plati tužitelju iznos od 368,88 eura sa zateznim kamatama, a sve ovo na temelju odredbe članka 368. stavak 1. ZPP-a. Stoga je odlučeno kao u točki I.a), I.b) i I.c) izreke ove drugostupanjske presude.

35. Tuženica se u žalbi posebno žali na odluku o parničnom trošku iz točke III. i IV. izreke prvostupanjske presude. U tom smislu za reći je kako je njezin prigovor previsoko određene vrijednosti predmeta spora (dalje VPS) osnovan. U predmetnom slučaju tužitelj je podnio tužbu protiv tuženice te postavio tužbeni zahtjev za utvrđenjem ništetnim dvije odredbe ugovora (koji je zaključen između stranaka 25. svibnja 2007.) te isplate iznosa od 368,88 eura. Ovaj zahtjev za isplatom je postavljen, i od prvostupanjskog suda u cijelosti prihvaćen, upravo na temelju stjecanja bez osnove radi ništetnosti spornih ugovornih odredbi ugovora o kreditu. Tužitelj je još u tužbi označio kao vrijednost predmeta spora iznos od 1.579,40 eura. Tužbeni zahtjev se sastoji od dijela koji se ne odnosi na novčanu svotu (utvrđenje ništetnosti) te dijela koji se odnosi na novčanu svotu (zahtjev za isplatom). Dakle, u konkretnom slučaju tužitelj postavlja tužbeni zahtjev za utvrđenjem ništetnosti dvije odredbe predmetnog ugovora o kreditu (riječ je o deklaratornom tužbenom zahtjevu) u svrhu odlučivanja o zahtjevu za isplatom ukupnog iznosa od 368,88 eura (stjecanje bez osnove).

Kod takvog stanja stvari, kad deklaratorni zahtjev istaknut uz tužbeni zahtjev na činidbu treba poslužiti samo za ocjenu valjanosti tužbenog zahtjev za činidbu – isplatu (o čemu se nedvojbeno radi u konkretnom slučaju), takav deklaratorni zahtjev ne uzima se u obzir pri utvrđivanju vrijednosti predmeta spora. Vrijednost predmeta spora se u tom slučaju određuje samo prema vrijednosti tužbenog zahtjeva za činidbu – isplatu. U tom smislu izjasnio se i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odlukama broj Rev 688/2000-2 od 7. siječnja 2004., Revr-475/08 od 27. listopada 2008. i broj Revr-31/02 od 9. svibnja 2002.

36. Slijedom navedenog prvostupanjski je sud pogrešno obračunao parnični trošak tužitelju očigledno polazeći od pretpostavke kako je vrijednost predmeta spora iznosila 1.579,40 eura, umjesto pravilno 368,88 eura.

37. Odredbom članka 164. stavak 1. ZPP-a propisano je kako o naknadi troškova odlučuje sud na određen zahtjev stranke, bez raspravljanja. Nadalje, odredbom članka 164. stavak 2. ZPP-a je određeno kako je stranka dužna u zahtjevu određeno navesti troškove za koje traži naknadu, dok je odredbom stavka 3. navedenog članka propisano kako je zahtjev za naknadu troškova stranka dužna staviti najkasnije do završetka raspravljanja koje prethodi odlučivanju o troškovima. Uzimajući u obzir vrijednost predmeta spora od 368,88 eura i Tarifu o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/23 - dalje: Tarifa), proizlazi kako je tužitelj imao trošak: trošak sastava tužbe u visini 50 bodova (Tbr. 7/1 Tarife), trošak sastava podnesaka od 5. ožujka 2025. u visini 50 bodova (Tbr. 8/1 Tarife), trošak zastupanja na ročištu održanom 7. travnja 2025. u visini 50 bodova (Tbr. 9/1 Tarife), što uz vrijednost boda od 2,00 eura prema Tbr. 54. Tarife iznosi 150,00 eura, uvećano za 25% PDV-a (37,50 eura), sudsku pristojbu na tužbu u iznosu od 53,09 eura i sudsku pristojbu na presudu u iznosu od 53,09 eura, ukupno iznosi 293,68 eura. Prvostupanjski je sud pravilno dosudio zatezne kamate na iznos parničnog troška na temelju odredbe članaka 151. stavak 3. ZPP-a u svezi s odredbom članaka 29. ZOO/05.

38. Slijedom navedenog odlučeno je kao u točki I.c) izreke ove drugostupanjske presude u dijelu koji se odnosi na parnični trošak, kao i u točki I.d) izreke, a sve na temelju odredbe članka 368. stavak 1. ZPP-a.

39. Odluka iz točke II. izreke ove drugostupanjske presude donesena je u suglasju s odredbom članka 373. točka 3. ZPP-a.

40. Zahtjev tuženice za naknadom parničnog troška sastava i podnošenja žalbe ovaj drugostupanjski je odbio kao neosnovan u smislu odredbe članka 154. stavak 1. ZPP-a s obzirom da tuženica niti dijelom nije uspjela sa žalbom u odnosu na odluku o glavnoj stvari. Zbog navedenog odlučeno je kao u točki III. izreke ove drugostupanjske presude.

U Splitu 3. rujna 2025.

Predsjednica vijeća:

Vedrana Perkušić