REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-1311/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Renate Šantek predsjednice vijeća, mr. sc. Igora Periše člana vijeća i suca izvjestitelja, mr. sc. Dražena Jakovine člana vijeća, Željka Pajalića člana vijeća i Jadranke Anić-Matić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Općina Vrhovine, Vrhovine, Senjska 48, OIB: 07738949649, kojeg zastupa punomoćnik Dejan Španović, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika Hrvatski Telekom d.d., Zagreb, Roberta Frangeša Mihanovića 9, OIB: 81793146560, kojeg zastupa punomoćnik Tin Lovrić, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Bogdanović, Dolički & Partneri, Zagreb, Miramarska 24, radi isplate, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-689/2023-2 od 20. veljače 2024., kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-2493/2019-20 od 14. prosinca 2022., u sjednici održanoj 3. rujna 2025.,

r i j e š i o  j e:

Revizija se odbija kao neosnovana.

Obrazloženje

1. Drugostupanjskom presudom potvrđena je prvostupanjska presuda kojom je odlučeno:

„I. Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

„Nalaže se tuženiku da tužitelju isplati 189.251,91 kn/ 25.118,04 eura1 zajedno sa zateznom kamatom tekućom na:

- 52.664,81 kn od 1. siječnja 2012. pa do isplate,

- 25.751,21 kn od 1. siječnja 2013. pa do isplate,

- 25.751,21 kn od 1. siječnja 2014. pa do isplate,

- 25.751,21 kn od 1. siječnja 2015. pa do isplate,

- 25.751,21 kn od 1. siječnja 2016. pa do isplate,

- 25.751,21 kn od 1. siječnja 2017. pa do isplate,

- 7.831,05 kn od 1. siječnja 2018. pa do isplate,

s tim da zakonske zatezne kamate od dospijeća svakog pojedinog iznosa pa do 31. srpnja 2015. budu isplaćene po stopi iz čl. 29. st. 2. ZOO određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za osam postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do isplate po stopi iz čl. 29. st. 2. i 8. ZOO koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, a koju prosječnu kamatnu stopu za referentno razdoblje utvrđuje Hrvatska narodna banka, za pet postotnih poena te da tužitelju nadoknadi troškove parničnog postupka sa zateznim kamatama po navedenoj stopi tekućim od dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate, sve u roku od 8 dana.“

II. Nalaže se tužitelju naknaditi tuženiku trošak parničnog postupka u iznosu od 12.500 kn/1.659,04 eura1, u roku od 15 dana.“

2. Rješenjem ovog suda poslovni broj Revd-2502/2024-2 od 5. lipnja 2024. tužitelju je dopušteno podnošenje revizije protiv drugostupanjske odluke zbog pravnih pitanja:

„1. Ima li infrastrukturni operator obvezu da vlasniku nekretnine plaća naknadu za pravo puta prije nego što mu, na njegov zahtjev, Hrvatska regulatorna agencija za mrežne djelatnosti izda potvrdu o pravu puta ili, na zahtjev vlasnika, donese rješenje u postupku utvrđivanja infrastrukturnog operatora i visine naknade za pravo puta?

2. Je li infrastrukturni operator, u smislu odredbe članka 3. stavka 1. Pravilnika o potvrdi i naknadi za pravo puta - „Narodne novine“ broj 152/11, 151/14 i 95/17 (ranije: Pravilnika o potvrdi i naknadi za pravo puta – „Narodne novine“ broj 31/09 i 89/10), prema kojoj „u svrhu izdavanja potvrde o pravu puta, u slučajevima propisanim ovim Pravilnikom, infrastrukturni operator dostavlja HAKOM-u (Agenciji) zahtjev za izdavanje potvrde o pravu puta“, u obvezi Hrvatskoj regulatornoj agenciji za mrežne djelatnosti podnijeti zahtjev za izdavanje potvrde o pravu puta i ako tu obvezu ima, kada mu ona nastaje i dospijeva, odnosno nastaje li i dospijeva li ta obveza u trenutku kada je stekao pravo puta?

3. Zlouporabljuje li infrastrukturni operator pravo na prigovor zastare, a i postupa li protivno načelu savjesnosti i poštenja, prigovorom zastare vlasnikove tražbine naknade za pravo puta kojim on hoće zadržati imovinsku korist stečenu na teret vlasnika i ograničava li se nerazmjerno vlasniku pravo na pristup sudu i "rješavanje spora", a i pravo vlasništva, prihvaćanjem takvog prigovora zastare?"

3. Postupajući po navedenom dopuštenju, tužitelj je izjavio reviziju prema odredbi čl. 382. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje: ZPP) zbog gore navedenih pravnih pitanja. Predlaže da revizijski sud preinači pobijanu presudu i prihvati tužbeni zahtjev ili da podredno ukine obje nižestupanjske presude i predmet vrati na ponovno suđenje.

4. Tuženik je u odgovoru predložio reviziju odbiti u cijelosti.

5. Revizija nije osnovana.

6. Predmet spora je zahtjev tužitelja za plaćanje naknade za korištenje nekretnina u njegovom vlasništvu u razdoblju od 2011. do 22. travnja 2017.

7. U postupku pred nižestupanjskim sudovima utvrđene su slijedeće činjenice:

- da je tuženik infrastrukturni operator koji je prije 2008. izgradio elektroničku komunikacijsku infrastrukturu i povezanu opremu na zemljištu kojim upravlja tužitelj i koja je u njegovom vlasništvu,

- da tuženik koristi elektroničku komunikacijsku infrastrukturu i povezanu opremu na ustrojstvenom području tuženika bez sudskog spora s tužiteljem od 90-ih godina prošlog stoljeća,

- da je tuženik na svim tim nekretninama stekao pravo puta na temelju odredbe čl. 28. st. 1. podst. 2. Zakona o elektroničkim komunikacijama (Narodne novine br. 73/08, 90/11, 133/12, 80/13, 71/14 i 72/17; dalje: ZEK)

- da je tužitelj 30. prosinca 2016. podnio zahtjev Hrvatskoj regulatornoj agenciji za mrežne djelatnosti (dalje u tekstu: HAKOM) za utvrđenjem infrastrukturnog operatora i naknade za pravo puta,

- da su tužitelj i tuženik imali sklopljen Ugovor o osnivanju prava služnosti od 8. lipnja 2015. te da su u čl. 5 st. 2. navedenog Ugovora ugovorili iznos koji će tuženik platiti za razdoblje prije sklapanja tog ugovora, kao i godišnji iznos naknade koji će plaćati za buduće razdoblje,

- da je tuženik ispunio svoje obveze prema tužitelju prema gore navedenom Ugovoru.

8.1. Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja nižestupanjski sudovi ocijenili su tužbeni zahtjev neosnovanim u cijelosti s obrazloženjem da tuženik kao infrastrukturni operater nije dužan plaćati naknadu za pravo puta za razdoblje prije podnošenja zahtjeva za utvrđenje infrastrukturnog operatera jer je tužitelj kao vlasnik nekretnine na kojoj je infrastrukturni operater izgradio elektroničku komunikacijsku infrastrukturu pokrenuo postupak za utvrđivanje infrastrukturnog operatera i visine naknade za pravo puta tek 29. prosinca 2016. Podredno, nižestupanjski sudovi su u odnosu na potraživanje za razdoblje od 2011. do 2013. zaključili da je nastupila zastara „jer je tražbina po osnovi korištenja nekretnine za razdoblje od 2011. do 2013. dospjela istekom tih godina (1. siječnja 2012., 1. siječnja 2013., 1. siječnja 2014.) a tužba u predmetnoj pravnoj stvari podnesena je 30. prosinca 2019., dakle protekom roka od pet godina u odnosu na navedeno razdoblje.“

8.2. Zaključak o nepostojanju obveze plaćanja naknade prije izdavanja potvrde o pravu puta za razdoblje do 22. srpnja 2017., kao dana stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o elektroničkim komunikacijama (Narodne novine br. 72/17, dalje: ZIDZEK/17), nižestupanjski sudovi obrazložili su time da Pravilnik o potvrdi i naknadi za pravo puta (Narodne novine br. 31/09, 89/10, 152/11, 151/14 i 95/17, dalje: Pravilnik/17) propisuje da obveza plaćanja naknade za pravo puta, u skladu s odredbama Zakona o elektroničkim komunikacijama, nastaje u trenutku izdavanja / zaprimanja potvrde o pravu puta od strane infrastrukturnog operatora.

8.3. Nižestupanjski sudovi naveli su i to da nisu ostvarene niti pretpostavke odgovornosti za štetu tuženika s obzirom na mogućnost, a ne i obvezu tuženika, da podnese zahtjev za izdavanje potvrde o pravu puta, pa se propuštanje podnošenja zahtjeva ne može smatrati protupravnim.

9. Prema odredbi čl. 391. st. 3. ZPP u povodu revizije iz čl. 382. tog Zakona revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u dijelu u kojem je revizija dopuštena i samo zbog pitanja zbog kojeg je dopuštena.

10. Tužitelj je u reviziji u bitnom naveo da je tuženik kao infrastrukturni operator u obvezi njemu kao vlasniku nekretnine plaćati naknadu za pravo puta prije nego što mu, na njegov zahtjev, HAKOM izda potvrdu o pravu puta u postupku izdavanja potvrde o pravu puta ili, na zahtjev vlasnika, donese rješenje u postupku utvrđivanja infrastrukturnog operatora i visine naknade za pravo puta zbog toga što infrastrukturnom operatoru pravo puta i obveza plaćanja naknade za to pravo nastaju po samom zakonu, a ne potvrdom (rješenjem) HAKOM-a.

11.1. Prema odredbi čl. 28. st. 1. Zakona o elektroničkim komunikacijama (Narodne novine br. 73/08, dalje: ZEK/08) smatra se da infrastrukturni operator ima pravo puta ako je izgradio elektroničku komunikacijsku infrastrukturu i povezanu opremu na općem dobru ili na nekretninama iz članka 27. st. 1. ZEK/08, uz ispunjavanje jednog od sljedećih uvjeta: da posjeduje građevinsku dozvolu izdanu na svoje ime ili na ime svojih univerzalnih ili pojedinačnih pravnih prednika ili da se koristi elektroničkom komunikacijskom infrastrukturom i povezanom opremom bez sudskog spora s upraviteljem općeg dobra ili vlasnikom nekretnine, na kojoj je izgrađena ta infrastruktura, u razdoblju od najmanje tri godine od početka njezina korištenja. Slijedom navedenog, pravilan je zaključak nižestupanjskih sudova da tuženik nekretnine u vlasništvu tužitelja nije koristio bez pravne osnove s obzirom na to da ih je koristio na temelju prava puta koje je stekao po samom zakonu na temelju gore navedene odredbe čl. 28. st. 1. ZEK/08.

11.2. Međutim, nižestupanjski sudovi pogrešno su zaključili da je stupanjem na snagu ZIDZEK/17 u bitnom izmijenjena odredba o obvezi plaćanja naknade za pravo puta te da do tada nije postojala obveza tuženika za plaćanje naknade. Naime, predlagatelj ZIDZEK/17, ne prihvaćajući primjedbe ovlaštenih operatera u odnosu na izmjene čl. 29. st. 1. ZEK, određeno je naveo da "Odredbom izmijenjenog čl. 29. st. 1. Zakona o elektroničkim komunikacijama jasnije je propisano da stjecanjem prava puta na temelju zakona (ex lege) nastaje i obveza plaćanja naknade za pravo put.". Iz navedenog proizlazi da je već i ranijim odredbama ZEK bila propisana obveza plaćanja naknade na temelju prava puta na temelju zakona, pri čemu postojanje potvrde o pravu puta nije bilo od odlučnog značenja.

11.3. Obveza plaćanja naknade za pravo puta proizlazi iz odredbe čl. 28. st. 4. Zakona o elektroničkim komunikacijama (Narodne novine br. 73/08 i 90/11, dalje: ZEK/11), prema kojoj je infrastrukturni operator obvezan plaćati upravitelju općeg dobra ili vlasniku nekretnine naknadu za pravo puta, a upravitelj općeg dobra ili vlasnik nekretnine obvezan je infrastrukturnom operatoru omogućiti ostvarivanje prava puta. Odredba čl. 29. st. 1. ZEK, kojom je uređeno određivanje naknade u upravnom postupku i parametri za određivanje te naknade, predstavlja tek provedbenu odredbu razrađenu Pravilnikom o potvrdi i naknadi za pravo puta (Narodne novine br. 152/11, dalje: Pravilnik/11), koja ne isključuje načelnu obvezu plaćanja naknade za pravo puta propisanu čl. 28. st. 4. ZEK/11 za razdoblje koje prethodi donošenju potvrde o pravu puta. Odredba čl. 6. st. 7. Pravilnika, koja propisuje da obveza plaćanja naknade za pravo puta započinje danom izdavanja potvrde o pravu puta te da se mora isplatiti u roku od petnaest dana od dana zaprimanja potvrde, uređuje dospjelost obveze operatora utvrđene u upravnom postupku, a ne i postojanje same obveze koje proizlazi iz čl. 28. st. 4. ZEK.

11.4. Visina gore navedene naknade izvan upravnog postupka uređuje se nagodbom sklopljenom između stranaka, odnosno u sudskom postupku pokrenutom tužbom radi ispunjenja zakonske obveze infrastrukturnog operatera, a prema parametrima kroje propisuje odredba čl. 29. st. 1. ZEK/11.

12.1. Slijedom navedenog, odgovor na prvo pitanje zbog kojeg je dopuštena revizija je taj da infrastrukturni operator, nakon što je stekao pravo puta, ima obvezu plaćanja naknade za pravo puta po samom zakonu i prije nego što mu, na njegov zahtjev, HAKOM izda potvrdu o pravu puta ili, na zahtjev vlasnika, donese rješenje u postupku utvrđivanja infrastrukturnog operatora i visine naknade za pravo puta.

12.2. S obzirom na to da odredbama ZEK/11 i Pravilnikom/17 nije bila propisana obveza infrastrukturnog operatora da zahtijeva izdavanje potvrde o pravu puta, već je tek propisano njegovo pravo da zahtijeva izdavanje potvrde o pravu puta, odgovor na drugo pitanje je taj da infrastrukturni operator nije bio u obvezi podnijeti HAKOM zahtjev za izdavanje potvrde o pravu puta.

13. U skladu s odredbom čl. 214. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15, dalje: ZOO) zastara nastupa kad protekne zakonom određeno vrijeme u kojem je vjerovnik mogao zahtijevati ispunjenje obveze. Ona počinje teći prvog dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano (čl. 215. st. 1. ZOO). Obveza plaćanja naknade za pravo puta nastaje po samom zakonu i dospijeva godišnje, pa ispunjenje te obveze ovlaštenik prava na naplatu naknade može zahtijevati po njenom dospijeću, dakle, po isteku godine na koju se naknada odnosi. Po ocjeni ovog suda, u situaciji kad je vlasnik nekretnine opterećene pravom puta mogao zahtijevati plaćanje naknade po njenoj dospjelosti u mirnom postupku te sklopiti nagodbu, ili kad je to svoje pravo mogao ostvariti u sudskom postupku i prije izdavanja potvrde o pravu puta, operator koji je propustio podnijeti zahtjev Agenciji radi izdavanja potvrde o pravu puta, isticanjem prigovora zastare ne zloupotrebljava pravo na isticanje prigovora zastare, što je i odgovor na treće pitanje zbog kojeg je dopuštena ova revizija.

14.1. Slijedom navedenog, ovaj sud ocjenjuje da je pogrešno pravno shvaćanje nižestupanjskih sudova u pogledu prva dva pravna pitanja zbog kojih je dopuštena revizija. Međutim, tužbeni zahtjev trebalo je odbiti, ali iz drugih razloga od onih koji su navedeni u nižestupanjskim odlukama. Naime, ovaj je sud, u odlukama koje su proizašle iz činjenično i pravno podudarne situacije (odluke poslovni broj Rev 569/23 od 29. travnja 2025. i Rev-458/2023-2 od 10. prosinca 2024.) izrazio pravno shvaćanje da u slučaju kad su stranke svoje odnose u pogledu plaćanja naknade za pravo puta za cijelo razdoblje obuhvaćeno tužbenim zahtjevom uredile ugovorom i kada je obveza tuženika za plaćanje naknade na temelju rješenja Agencije nastupila nakon razdoblja obuhvaćenog utuženim zahtjevom – da u takvoj situaciji, sve dok su stranke vezane ugovorom, tužitelj nije ovlašten zahtijevati plaćanje naknade preko ugovorenog godišnjeg iznosa, niti postoji obveza tuženika za plaćanje preko ugovorenog iznosa. Zato je tužbeni zahtjev u odnosu na potraživanje naknade za razdoblje trajanja ugovornog odnosa neosnovan s obzirom na to da se tražbina tužitelja u ovome predmetu odnosi na razdoblje koje su stranke uredile Ugovorom o osnivanju prava služnosti od 8. lipnja 2015.

14.2. Iz toga je za zaključiti da unatoč regulaciji čl. 8. st. 4. Pravilnika/11 (kao i ranije važećih pravilnika koji su na uglavnom podudarna način regulirali tu materiju) u slučaju postojanja takvog ugovornog odnosa, izostaje pravo tužitelja zahtijevati plaćanje naknade preko ugovorenog godišnjeg iznosa. Ta podzakonska odredba regulira prestanak prava puta u tim slučajevima koji se navode u toj odredbi, ali ne isključuje mogućnost prethodne ugovorne regulacije koja je bila prije donošenja rješenja Agencije, koja je ovdje postojala i kako ju tumači ovaj sud.

15. Zato je ovaj sud reviziju ocijenio neosnovanom i na temelju čl. 391. st. 6. ZPP odlučio kao u izreci presude.

Zagreb, 3. rujna 2025.

Predsjednica vijeća:

Renata Šantek