Zakon.hr

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-1286/2025-9

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu po sucu toga suda Tanji Hučera kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja VĆ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Davoru Pavičiću, odvjetniku iz Odvjetničkog društva Pavičić & partneri d.o.o. iz Zagreba, protiv tuženika Privredna banka Zagreb d.d. iz Zagreba, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, zastupan po punomoćniku Hrvoju Matiću, odvjetniku iz Zagreba, generalnog punomoćnika tuženika po generalnoj punomoći Su-154/08, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon glavne i javne rasprave zaključene dana 21. srpnja 2025., održane u nazočnosti tužitelja osobno, i JĆ, odvjetničku vježbenicu i zz za Davora Pavičića, odvjetnika iz Odvjetničkog društva Pavičić & partneri d.o.o. u Zagrebu kao punomoćnika tužitelja, i GĆ, odvjetničke vježbenice i zz za odvjetnika Hrvoja Matića, odvjetnika u Zagrebu kao generalnog punomoćnika tuženika po generalnoj punomoći Su-154/08, dana 03. rujna 2025.

p r e s u d i o j e

I. Utvrđuje se da je ništetna odredba Ugovora o kreditu broj: 9012354974 od 22.03.2007. godine sklopljenog između tužitelja VĆ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i tuženika Privredna banka Zagreb d.d., Radnička cesta 50, 10000 Zagreb, OIB: 02535697732, a koja:

u dijelu čl. 11.3. glasi „Korisnik kredita obvezuje se prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,50°% (jedan zarez pedeset posto), od iznosa kredita…“

II. Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d., Radnička cesta 50, 10000 Zagreb, OIB: 02535697732 da isplati tužitelju VĆ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] iznos od 270,24 EUR, zajedno s pripadajućom zateznom kamatom od 28. ožujka 2007. godine pa do isplate, po stopi koja je do 31. prosinca 2007. godine određena prema čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, za period od 01. siječnja 2008. godine pa do 31. srpnja 2015. godine u visini stope određene člankom 29. Zakona o obveznim odnosima i to prema eskontnoj stopi HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015. godine pa do pa do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2023. pa do 29. prosinca 2023. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 30. prosinca 2023. godine pa nadalje do isplate, po stopi prema čl. 29. st. 7. ZOO-a (NN 155/23), po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve to u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d., Radnička cesta 50, 10000 Zagreb, OIB: 02535697732, nadoknaditi VĆ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], trošak parničnog postupka u iznosu od 249,58 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama, a koje teku od dana 03. rujna 2025. godine pa do isplate, po stopi prema čl. 29. st. 7. ZOO-a (NN 155/23), po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve to u roku od 15 dana.

O b r a z l o ž e n j e

1. Tužitelj je dana 24.02.2025. godine podnio tužbu protiv tuženika radi utvrđenja ništetnosti i isplate, u kojoj navodi da je tužitelj dana 22.03.2007. godine, kao korisnik kredita, sklopio s tuženikom kao Kreditorom, Ugovor o kreditu broj: 9012354974, temeljem kojeg je tuženik tužitelju odobrio namjenski kredit za kupnju vozila u kunskoj protuvrijednosti od 29.899,30 CHF (slovima: dvadesetidevettisućaosamstodevedeseidevet zarez trideset švicarskih franaka) po srednjem tečaju Kreditora na dan korištenja kredita (dalje: Ugovor o kreditu). Odredbom čl. 11. 3. predmetnog Ugovora tuženik je obvezao tužitelja na plaćanje jednokratne naknade za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,50% (jedan zarez pedeset posto) od iznosa kredita, prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita.

2. Tužitelj u tužbi ističe da o predmetnoj ugovornoj odredbi o visini naknade za obradu zahtjeva ugovorne strane nisu pojedinačno pregovarale u smislu da je tuženik, prethodno ili naknadno, tužitelju jasno i nedvosmisleno razjasnio koji su to objektivno nastali konkretni troškovi koji bi se trebali pokriti iz iznosa naknade za obradu i odobravanje kredita, tim više što je odredba bila unaprijed formulirana od strane tuženika. Nadalje, predmetna odredba je prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja (potrošača) i u kvalitativnom i u kvantitativnom smislu, s obzirom da isti nije mogao utjecati na navedenu odredbu, jer je ista ponuđena po principu „uzmi ili ostavi“.

3. Tužitelj napominje da slijedom navedenog, a u skladu s čl. 81., 83., 85. i 87. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03, dalje: ZZP) ugovorena odredba iz čl. 11.3. predmetnog ugovora je nepoštena i time ništetna.

4. Tužitelj navodi kako je razvidno kako je tuženik odobreni iznos kredita tužitelju u stvarnosti umanjivao za proizvoljno utvrđene troškove obrade kredita zbog čega mu je u stvarnosti isplaćivan drugi iznos kredita. Iz svega navedenog, jasno je, da su te ugovorne odredbe nepoštene, jer su protivne prisilnim propisima, konkretno relevantnim odredbama ZZP/03 i ZOO/05. Time su ispunjeni uvjeti ništetnosti tih odredbi ugovora propisani čl. 87. ZZP/03 te čl. 322. ZOO/05.

5. Na osnovi navedeno, temeljem odredbe čl. 323., čl. 1111. i 1115. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23) tužitelj potražuje isplatu iznosa od 270,24 EUR, a koji je tuženik primio s osnova ništetne ugovorne odredbe zajedno sa zakonskom zateznom kamatom od dana 31.03.2007. godine do isplate, te predlaže da sud donese sljedeću presudu: „I. Utvrđuje se da je ništetna odredba Ugovora o kreditu broj: 9012354974 od 22.03.2007. godine sklopljenog između tužitelja VĆ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i tuženika Privredna banka Zagreb d.d., Radnička cesta 50, 10000 Zagreb, OIB: 02535697732, a koja:

6. Nakon tuženikova odgovora na tužbu, na isti se očituje tužitelj svojim podneskom od 24.06.2025. godine, gdje navodi da se prima na znanje priznanje visine tužbenog zahtjeva, dok se tužitelj protivi svim navodima tuženika, a koji su protivni tužbi i tužbenom zahtjevu.

7. Tužitelj navodi da tuženik neosnovano prigovara vrijednosti predmeta spora kako je to tužitelj naznačio u predmetnoj tužbi, jer da je tužitelj u odnosu na tuženika postavio dva tužbena zahtjeva koja imaju istu pravnu i činjeničnu osnovu i to zahtjev za utvrđenje ništetnosti odredbe Ugovora o kreditu te zahtjev za isplatu plaćenog iznosa na ime naknade za obradu kredita, pa da sukladno čl. 37., st. 1. Zakona o parničnom postupku, u takvoj situaciji, vrijednost predmeta spora se određuje zbrajanjem zahtjeva. Tužitelj ističe da u slučaju kada tužbeni zahtjev glasi na utvrđenje, treba primijeniti odredbu iz čl. 19. Zakona o sudskim pristojbama, odnosno uzeti iznos koji je tužitelj naznačio u tužbi, a ovdje je to iznos od 1.327,23 EUR.

8. Slijedom navedenog, pravilnom primjenom čl. 37., st. 1. Zakona o parničnom postupku, a suprotno tvrdnjama tuženika, treba uzeti u obzir i deklaratorni zahtjev pri utvrđivanju vrijednosti predmeta spora, jer zakon ne navodi kako se zbrajaju samo kondemnatorni zahtjevi, već svi u predmetnim pravnim stvarima.

9. Tužitelj osporava ovim podneskom i osnovanost ostalih istaknutih tuženikovih prigovora iznesenih u odgovoru na tužbu, pa tako i prigovor zastare, gdje tužitelj ističe da je isti neosnovan, s obzirom da je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30.01.2020.god. zauzeto pravno shvaćanje koje se nedvojbeno treba primijeniti u predmetnoj pravnoj stvari te se isto u nastavku citira: „Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak.1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91), kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.“

10. Nadalje, tužitelj napominje da je pogrešan i neosnovan navod tuženika kako tužiteljeva tražbina nije niti dospjela, jer je predmet ovog spora utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe o plaćanju naknade za obradu kredita te posljedično, a po utvrđenju ništetnosti odredbe, isplata s tako utvrđene ništetne osnove, te da neosnovano tuženik navodi kako je riječ o zabrani manjeg značaja u skladu s čl. 326., st. 2. Zakona o obveznim odnosima, s obzirom da je zaštita potrošača usmjerena ne samo na zaštitu pojedinačnog interesa, već i na zaštitu pravnog poretka i javnog interesa, a što je potvrđeno odredbama čl. 87. Zakona o zaštiti potrošača i čl. 4. Zakona o obveznim odnosima, kao i izmjenama Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o potrošačkom kreditiranju u dijelu obveznog sadržaja ugovora o kreditu.

11. Tužitelj navodi da sukladno čl. 81., st. 1. Zakona o zaštiti potrošača, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a st. 2. smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, a posebice ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, te da tuženik na okolnost pregovaranja s tužiteljem nije dostavio niti predložio dokaze, dok je predmetna odredba nedvojbeno bila unaprijed formulirana od strane istog, s obzirom da je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog i tipiziranog ugovora tuženika.

12. Podredno, tužitelj navodi da je na tuženiku teret dokaza okolnosti da je o spornoj odredbi pregovarao s tužiteljem, što tuženik ne dokazuje, a da se prilikom ocjenjivanja (ne)poštenosti pojedine odredbe trebaju uzeti u obzir sve okolnosti, pa tako i narav robe ili usluga koje predstavljaju predmet ugovora, okolnosti prije i poslije sklapanja ugovora, kao i ostale ugovorne odredbe.

13. Tužitelj navodi da je za tuženika uz ostale, utvrđeno da je povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što su u potrošačkim ugovorima o kreditu koristili nepoštene ugovorne odredbe kojima je ugovorena redovna kamatna stopa promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke te ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarskog franka o čemu se također nije pojedinačno pregovaralo, okolnosti konkretne pravne stvari nedvojbeno upućuju i na nepoštenost odredbe o plaćanju naknade za obradu kredita.

14. Tužitelj naglašava da se ovdje radi o unaprijed sastavljenom, tipiziranom ugovoru tuženika, a što tuženik niti ne spori u t. 26. odgovora na tužbu.

15. Tužitelj ne spori da je bilo dopušteno ugovoriti naknadu za obradu kredita, no da bi takva odredba bila poštena, odnosno zakonita, o toj se odredbi potrošaču, odnosno tužitelju moralo omogućiti da posebno pregovara s kreditorom, odnosno tuženikom te o istoj dati potpune i jasne informacije, što ovdje tuženik nije učinio te je naknada po svom karakteru bila neodrediva.

16. Tužitelj ne spori da tuženik kroz naknade naplaćuje svoje usluge, no predmetni Ugovor ne sadrži konkretan opis troškova niti usluga koji se plaćanjem sporne naknade naplaćuju u vrijeme sklapanja ugovora, a niti su ti troškovi samorazumljivi.

17. Tuženik je člankom 11. 3. Ugovora o kreditu na tužitelja prenio obvezu plaćanja naknade i troškova koji ne odgovaraju stvarno pruženim uslugama ili troškovima, a niti tuženik dokazuje da su prije isplate kredita stvarno nastali troškovi i stvarno pružane usluge u visini od 1,50% njegove visine što utječe na pravni položaj tužitelja i na njegovu štetu stvara značajnu neravnotežu u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere. Da bi postupanje tuženika bilo pošteno i savjesno nije dovoljno da odredba tužitelju bude gramatički razumljiva, već je isti tužitelju trebao dati informaciju o tome zašto isti treba platiti navedenu naknadu, kao i strukturu te naknade, točnije temeljem kojih je parametara naknada određena u visini od 1,50 % od iznosa kredita.

18. Tužitelj navodi kako tuženik ne dokazuje opravdanost naplate naknade u navedenom postotku od odobrenog iznosa kredita, pa tako niti ne dokazuje stvarne troškove koje je imao prilikom obrade svakog pojedinog zahtjeva i odobravanja kredita, pa da je iz tog razloga nejasno pozivanje tuženika na presudu Suda Europske unije, C-621/17 od 03.10.2019. god., a kojom se utvrđuje kako je nužno detaljno navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetne iznose, a u skladu s čim tuženik nije postupio.

19. Tužitelj zaključuje da je sporna odredba sadržana u tipskom ugovoru tuženika te je kao takva bila unaprijed formulirana od strane istog, stoga se o toj odredbi nije pregovaralo niti je tužitelj kao potrošač mogao utjecati na istu, zbog čega je nedvojbeno došlo do ograničenja prava i nametanja dodatnih obveza, a s kojima tužitelj nije bio upoznat niti su te obveze transparentno navedene u ugovoru, zbog čega je takva odredba rezultirala značajnom neravnotežom u pravima i obvezama na štetu tužitelja kao potrošača, dok pravno shvaćanje Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 5. ožujka 2004., na koje ukazuje tuženik, nije relevantno u konkretnoj pravnoj situaciji, jer se odnosi na savjesnost ugovornih strana iz ugovora o zajmu.

20. Tužitelj navodi da vezano uz sudsku praksu dostavljenu od strane tuženika, tužitelj ističe kako su presude na koje se poziva tuženik pravno i činjenično različite od ovosudnog predmeta.

21. Tužitelj ustraje kod tvrdnje da je tuženik nedvojbeno nepošteni stjecatelj, a sve u skladu s čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima, jer je odgovoran za ugovaranje ništetnih ugovornih odredbi kojima je pak povrijedio interese i prava tužitelja kao potrošača, nametnuvši mu obvezu plaćanja naknade za obradu kredita u visini od 1,50% od iznosa kredita, bez da je tužitelj mogao o istom pregovarati, zbog čega je tuženik dužan platiti i zakonsku zateznu kamatu tekuću od dana plaćanja te naknade.

22. Tužitelj osporava osnovanost svih tuženikovih prigovora istaknutih u odgovoru na tužbu, te ovim svojim podneskom tužitelj obavještava sud kako je omaškom pogrešno naznačio početak tijeka zakonskih zateznih kamata, u tužbi od 24.02.2025.god., pa tužitelj ispravlja točku III. tužbe i predlaže da sud donese slijedeću presudu:

„I. Utvrđuje se da je ništetna odredba Ugovora o kreditu broj: 9012354974 od 22.03.2007. godine sklopljenog između tužitelja VĆ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i tuženika Privredna banka Zagreb d.d., Radnička cesta 50, 10000 Zagreb, OIB: 02535697732, a koja:

u dijelu čl. 11.3. glasi: „Korisnik kredita obvezuje se prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,50°% (jedan zarez pedeset posto), od iznosa kredita…“

23. U tijeku ove parnice, do zaključenja glavne rasprave, tužitelj ustraje kod tužbenog zahtjeva kako je konačno postavljen podneskom tužitelja od 24.06.2025. godine, te potražuje troškove postupka prema troškovniku koji do zaključenja glavne rasprave dostavlja u spis i na te troškove potražuje zateznu kamatu tekuću od presuđenja pa do isplate.

24. Tuženik u svom odgovoru na tužbu u cijelosti se protivi tužbi i tužbenom zahtjevu.

25. Tuženik prvenstveno prigovara naznačenoj vrijednost predmeta spora od 1.597,47 EUR kao suviše visoko naznačenoj u odnosu na stvarni predmet spora. Glavni (kondemnatorni) zahtjev tužbe odnosi se na povrat iznosa od ukupno 270,24 EUR, što predstavlja stvarni imovinski interes tužitelja. Naime, deklaratorni dio tužbenog zahtjeva služi kao pravna osnova za kondemnatorni zahtjev. S obzirom na navedeno, tuženik predlaže da sud – na temelju članka 40. stavka 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91., 91/92., 112/99., 129/00., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 96/08., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11. - službeni pročišćeni tekst, 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23., dalje: „ZPP“) – odredi vrijednost predmeta spora u iznosu od 270,24 EUR.

26. Tuženik ističe prigovor zastare navodeći da u odnosu na zahtjev za povratom spornih naknada, tuženik ističe kako se kod ništetnosti primjenjuju pravila o stjecanju bez osnove pa da je zastarni rok pet godina od dana plaćanja, te da je bespredmetno tužiteljevo eventualno pozivanje na zaključak Građanskog odjela Vrhovnog suda RH donesen na sjednici održanoj dana 30. siječnja 2020., prema kojemu zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva za vraćanjem primljenog na temelju ništetne ugovorne odredbe počinje teći od dana pravomoćnosti odluke kojom je ta ništetnost utvrđena.

27. Naime, osnovna zadaća suda je suditi na temelju Ustava, međunarodnih ugovora, zakona i drugih važećih izvora prava, te da je sud ovlašten tumačiti zakonske odredbe kada iste postoje, pa ukazuje na odluku Europskog suda C- 561/21, pa ovo shvaćanje Europskog suda ukazuju na to da nije moguće zanemariti institut zastare u situaciji kada je od sklapanja ugovora o kreditu i odredbi koje su predmet ovog spora prošlo više od 18 godina, te tužitelj ističe da razdoblje od 18 godina znatno premašuje neki razuman period u kojemu je potrošač odnosno tužitelj mogao steći svijest tj. saznanje o ništetnosti pojedinih odredbi Ugovora o kreditu odnosno odredbi o ulaznim i izlaznim naknadama, a to i više ima li se na umu kao su ulazne naknade plaćene neposredno po sklapanju ugovora o kreditu, a na što je tužitelj bio upozoren kroz umanjenu isplatu glavnice zbog je djelomične kompenzacije za iznos ulazne naknade.

28. Slijedom iznesenog, a temeljem načela djelotvornosti na koje se poziva Europski sud, treba uzeti u obzir da objektivan rok od 5 godina od dana kada je izvršeno plaćanje spornih naknada predstavlja razuman period u kojemu je prednik tužitelja i tužitelj mogao postati svjestan eventualnih ništetnosti tih odredbi, a u skladu s općim načelima o institutu zastare, te je isto trebalo primijeniti u ovom postupku odnosno, utvrditi da je nastupila zastara tužiteljeva potraživanja, pa je tako potraživanje tužitelja u odnosu na isplatu u zastari.

29. Tuženik ne spori da je dana 22. ožujka 2007. s tužiteljem sklopio ugovor o kreditu broj 9012354974 (dalje: „Ugovor“) te da je tužitelju naplaćena jednokratna naknada u iznosu naznačenom u tužbi, ali da tužitelj u petitu zahtjeva isplatu iznosa od 270,24 EUR sa zakonskim zateznim kamatama od dana 14. rujna 2005., no s obzirom da je ugovor sklopljen 2007. godine te da je predmetna naknada naplaćena 23. srpnja 2007. tuženik pretpostavlja da se radi o omašci u petitu tužbe. Stoga tužitelj neopravdano zahtjeva isplatu zakonskih zateznih kamata od dana 14. rujna 2005.

30. Nadalje, tuženik ističe da je u Ugovoru potpuno jasno, lako razumljivo i uočljivo navedeno kako se prije isplate kredita jednokratno odbijaju troškovi obrade u iznosu od 1,50% iznosa kredita, stoga sporna odredba stavka 3. članka 11. ne podliježe testu nepoštenosti iz članka 84. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/03, dalje: ZZP/03).

31. Tuženik navodi da je predmetna odredba ne samo gramatički razumljiva, već ispunjava i uvjet predvidljivosti i daje mogućnost tužitelju da na temelju točnih i razumljivih kriterija utvrdi ekonomske posljedice koje za njega proizlaze iz sporne odredbe. Također, tuženik je predmetnu ugovornu odredbu sastavio u skladu sa zahtjevom tržišne transparentnosti koja omogućuje tužitelju da na tržištu usporedi druge ponude za prodaju iste robe ili iste usluge, a sam način na koji je predmetna odredba napisana nesporno daje mogućnost tužitelju da sagleda sve učinke sklapanja Ugovora pa tako i činjenicu da će prilikom isplate biti naplaćena naknada za obradu kredita u iznosu 1,50% (ugovorna transparentnost). Tuženik navodi da on, kao i svaka druga kreditna institucija, prilikom odobravanja kredita ima troškove koji su određeni kroz paušalnu naknadu, te da troškovi obrade, zajedno s ugovorenom kamatom, predstavljaju cijenu predmetnog kredita jer tuženik pruža uslugu kreditiranja (za koju je cijena određena ugovornom kamatom) te uslugu obrade tog kredita (za koju je cijena određena naknadom za obradu kredita).

32. Tuženik smatra kako ima pravo naplatiti usluge koje pruža, te da činjenica što obrada kredita ulazi u redovni opis posla zaposlenika banke to pravo ne umanjuje niti spornu odredbu čini ništetnom. Tuženikova djelatnost je puno šira od samog kreditiranja i on bi svaki proizvod i uslugu koju pruži morao smjeti i naplatiti, a da se tuženik financira upravo kroz naknade, a zbir svih naknada je izvor iz kojeg se, između ostalog, isplaćuju plaće radnicima čiji je onda opis poslova i obrada kreditnih zahtjeva. Tuženik naglašava da on kroz spornu naknadu naplaćuje svoju uslugu, a o primjerenosti cijene se ne može raspravljati u kontekstu poštenosti, te se poziva na sudsku praksu domaćih sudova koju i citira, kao i na definiciju instituta efektivne kamatne stope. Naime, Hrvatska narodna banka definira kamatnu stopu kao slijedi: „Efektivna kamatna stopa jedinstven je način prikazivanja kamatne stope s ciljem transparentnosti i lakše usporedbe uvjeta za odobravanje kredita/depozita kod svih kreditnih institucija i kreditnih unija. Osim nominalne kamatne stope u izračun se uključuju i naknade koje se plaćaju pri odobravanju kredita ili ulaganja depozita te predstavlja realniji prikaz ukupne cijene kredita/depozita.“

33. Uz sve navedeno, da bi se neka odredba u potrošačkom ugovoru mogla smatrati nepoštenom, tuženik navodi da je potrebno da su kumulativno ispunjeni uvjeti iz čl. 81. ZZP/03 i to: da se o istoj nije pojedinačno pregovaralo i da se, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, takvim uređenjem uzrokuje značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

i) pojedinačno pregovaranje o ugovornim odredbama, navodeći da je nesporno da se u predmetnom slučaju radi o tipskom ugovoru (što samo po sebi ne dovodi do zaključka kako se u vezi s ugovornim odredbama nije moglo pregovarati kako tužitelj pogrešno ističe u tužbi). Međutim, pregovaračka moć potrošača se ogleda u njegovom pravu da odabere između različitih ugovornih proizvoda tuženika, njihove cijene te usporedi ponudu na tržištu kako bi odabrao ekonomski i pravno za njega najprihvatljiviju ponudu.

34. Tuženik navodi da je tužitelj prilikom sklapanja Ugovora ovisio jedino o svojoj slobodnoj volji te je mogao sam odlučiti odgovara li mu ta odredba. Riječ je o naknadi koja se naplaćuje odmah prilikom puštanja kredita u tečaj i tužitelj je bio upoznat s tom odredbom od prvog trenutka pregovora o uvjetima kredita, a da je tužitelj samostalno procjenjujući rizike, odabrao sklopiti Ugovor s tako ugovorenim troškovima obrade očito iz razloga jer je taj model u vrijeme sklapanja Ugovora za tužitelja bio najpovoljniji.

ii) neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, i navodi kako tužitelj pogrešno ističe da je ugovaranjem sporne naknade došlo do znatne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana, te da takav stav nije utemeljen na zakonu, niti proizlazi iz okolnosti slučaja.

35. Tuženik napominje da je nejasno je zbog čega tužitelj smatra da bi ugovorena odredba bila nepoštena, kao i da tužitelj samo paušalno navodi da nije imao bilo kakvog utjecaja na sadržaj iste, stoga se smatra nepoštenom.

36. Tuženik ističe kako je o svim relevantnim okolnostima obavijestio tužitelja pri sklapanju Ugovora, kao i upozorio na činjenicu da će se troškovi obrade odmah naplatiti. To je uostalom i potpuno životno logično jer nije riječ o nekakvoj obvezi koja je nenadano iskrsnula nakon proteka nekoliko godina ispunjavanja Ugovora, nego je riječ o jednokratnoj obvezi koja je ispunjena odmah prilikom puštanja novaca te je tužitelj već u tom trenutku bio svjestan te obveze, te se poziva na odluke domaćih sudova koje citira.

37. Tuženik ukazuje i na recentnu sudsku praksu u kojoj je o transparentnosti sporne ugovorne odredbe zauzet jednak stav te naglašava da ZZP propisuje značajnu neravnotežu kao pretpostavku nepoštenosti. Dakle, ne bilo kakvu neravnotežu, nego veći stupanj neravnoteže. Ugovorom je odobren i isplaćen iznos od 29.899,30 CHF (u kunskoj protuvrijednosti), a sporna naknada je naplaćena u iznosu od 1,50 %. Iz navedenog je razvidno kako predmetna naknada ni po čemu ne uzrokuje značajnu neravnotežu, te tuženik opreza radi ističe kako bi eventualni navodi tužitelja da ugovorna odredba o naknadi za obradu kredita treba sadržavati strukturu troškova, tj. od čega se isti sastoje, a da je u suprotnom takva odredba nepoštena te u konačnici i ništetna bili neosnovani, obzirom da takva obveza za kreditne institucije nije postojala u vrijeme sklapanja Ugovora, a ne postoji niti danas. Tuženik se vezano uz ove svoje stavove poziva se i na Sud Europske unije koji je u svojoj praksi zauzeo jasan stav da u ugovorima o kreditu nije potrebno navesti što čini trošak obrade kredita, kao npr. u predmetu C-565/21, Ciaxabank SA protiv X (ECLI:EU:C:2023:212), kao što se poziva i na presudu u predmetu C-621/17, Kiss protiv CIB Bank (ECLI:EU:C:2019:820).

38. Tuženik navodi da opreza radi, ukoliko bi se tužitelj pozivao na utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe o naknadi za obradu kredita temeljem navoda kako u trenutku sklapanja ugovora korisnik kredita nije bio na jasan i nedvojben način upoznat sa strukturom navedenih troškova, odnosno od čega se isti sastoje, a da prema praksi Suda EU takve okolnosti ne znače ujedno da bi sporna odredba bila nepoštena, tuženik navodi da je očito kako bi takav zahtjev tužitelja bio neosnovan, pa tuženik napominje da je slijedom iznesenoga, nesporno je da ne postoji niti jedan opravdani razlog na temelju kojeg bi odredba stavka 3. članka 11. Ugovora bila ništetna, niti tužitelj ima pravo na isplatu predmetnog iznosa.

39. Uz navedeno, tuženik prigovara i postavljenom zahtjevu za plaćanjem zatezne kamate od dana navedenog u tužbi pa do isplate, jer sukladno čl. 1115. ZOO-a zatezne kamate vraćaju se od dana stjecanja samo ako je stjecatelj nepošten, a inače od dana podnošenja zahtjeva, u ovom slučaju tužbe. Sudska praksa nepoštenje (nesavjesnost) stjecatelja veže uz to je li neosnovano osiromašeni zahtijevao vraćanje stečenog bez osnove prije podnošenja tužbe. S obzirom na to da u ovom postupku tužitelj nije dokazao da je prije podnošenja tužbe zahtijevao vraćanje stečenog bez osnove, prema tome nije dokazao ni da je tuženik prije podnošenja tužbe postao nesavjestan stjecatelj, odnosno da nije postupao u dobroj vjeri prilikom sklapanja Ugovora, pa se tuženik poziva na stav građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske kojim je zauzeto shvaćanje da ugovorne strane iz ništavog ugovora o zajmu u smislu odredbe čl. 214. Zakona o obveznim odnosima treba smatrati savjesnim, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva.

40. Slijedom navedenog, tuženik predlaže da sud odbije tužbeni zahtjev tužitelja te ga obveže da naknadi troškove postupka tuženiku. Tuženik ostaje kod odgovora na tužbu i svojih navoda ostaje do zaključenja glavne rasprave, s time da izričito čini nespornim nespornim visinu tužbenog zahtjeva u iznosu od 270,24 EUR, te zatraženi tijek zatezne kamate počev od 28.03.2007. pa do isplate, dok i nadalje osporava osnovanost takvog zahtjeva tužitelja, te tuženik potražuje troškove postupka prema troškovniku koji dostavlja u spis do zaključenja glavne rasprave, kao i zatezne kamate na trošak počev od presuđenja pa do isplate.

41. Sud je u tijeku postupka proveo dokaze: uvidom i čitanjem dokumentacije dostavljene po strankama u spis, te je proveo dokaz saslušanjem tužitelja osobno kao stranke, pa kako stranke nisu imale daljnjih dokaznih prijedloga, to je sud riješio da se daljnji dokazi neće provoditi.

42. Nakon ovako provedenog postupka cijeneći sve izvedene dokaze u smislu propisa članka 8 i čl. 221a Zakona o parničnom postupku (ZPP-a) sud je ocijenio da je tužbeni zahtjev tužitelja osnovan kao u izreci ove presude. Treba napomenuti da je sud na prigovor tuženika utvrdio VPS ovog spora sa 270,24 EUR prema visini kondemnatornog dijela tužbenog zahtjeva, a sve u skladu s postojećom ustaljenom sudskom praksom vezanom uz ovakvu vrstu sporova i tužbenog zahtjeva, a prema odredbi čl. 40. st. 3. ZPP-a, cijeneći iznos neosnovano plaćene naknade za obradu kredita kao VPS u ovoj pravnoj stvari kao visinu tužbenog zahtjeva, te je sud utvrdio da se tuženik osnovano poziva na recentne sudske odluke obrazlažući osnovanost ovog svog prigovora, jer deklaratorni dio tužbenog zahtjeva za utvrđenje ništetnosti dijela ugovorne odredbe čl. 11.3. koji glasi: „Korisnik kredita obvezuje se prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,50°% (jedan zarez pedeset posto), od iznosa kredita…“, služi isključivo za utvrđenje osnovanosti tužbenog zahtjeva na isplatu.

43. Među strankama nije sporno da je tužitelj sklopio s tuženikom predmetni ugovor o kreditu, da isti sadrži spornu odredbu utvrđenje ništetnosti koje traži tužitelj u ovom sporu, da je tužitelj temeljem iste ugovorne odredbe platio tuženiku utuženi iznos, da visina tako plaćenog iznosa od 270,24 EUR nije sporna s naslova tzv. ulazne naknade, odnosno, naknade za obradu kredita, kao i konačno postavljen zahtjev za tijek zatezne kamate, ali tuženik osporava da bi tuženik bio nesavjestan u vrijeme stjecanja predmetnog iznosa koji je predmet ovog spora, te spori osnovanost tužbenog zahtjeva tužitelja u cijelosti.

44. Sporno je da li je predmetna odredba čl. 11.3. Ugovora o kreditu ništetna, da li je nastupila zastara potraživanja tužitelja, da li je tuženik bio savjestan u vrijeme stjecanja utuženog iznosa prema navedenoj odredbi čl. 11.3., da li je predmetna odredba iz čl. 11.3. Ugovora bila jasno vidljiva i uočljiva, da li je predmetna odredba dovela do znatne neravnoteže na teret tužitelja, da li je tužitelj imao utjecaja na sadržaj i ugovorne odredbe predmetnog Ugovora, te da li je tužitelj kao prosječni potrošač mogao izračunati visinu ove naknade, obzirom na naznačeni postotak i visinu kredita, sporna je savjesnost tuženika.

45. Sud je iz iskaza tužitelja osobno kao stranke, utvrdio da je tužitelj rođen 1980. po zanimanju limar - vodoinstalater, koji navodi da prije dizanja predmetnog kredita nije bio klijent banke tuženika, a digao je kredit za kupnju osobnog vozila koji je izabrao u autosalonu koji autosalon je imao suradnju s bankom tuženika, pa je tužitelj tako od tuženika digao kredit za kupnju ovog vozila. Vozilo je tužitelju trebalo za osobne potrebe, za tužitelja i njegovu obitelj. Tužitelj je iskazao da je kredit bio vezan uz CHF, a da su kod tuženika imali ponudu i za kredite vezano u EUR gdje je kamatna stopa bila skoro još jedanput veća, nego od one kamatne stope koja je bila vezana uz CHF, pa da se tužitelj odlučio za kredit vezanu uz CHF, te da je on osobno otplatio cijeli kredit.

46. Tužitelj je iskazao da je on pročitao Ugovor, ali nije primijetio odredbu za plaćanje obrade kredita, ali da je platio sve što se od njega tražilo, pa i tu naknadu. Tužitelj navodi da on ne zna na što se točno odnosila ta naknada, te da ga nitko nije upozorio na tu odredbu, a bio je i 20 godina mlađi, pa su mu različite stvari bile bitne. Želio je kupiti auto koji mu se svidio i koji mu je trebao, a radilo se o Opel Astri, te pojašnjava u svom iskazu da mu je bio bitan iznos kredita, rok otplate te iznos mjesečnih obveza, a da mu je mjesečna obveza od početka kredita, pa do konačne isplate narasla sa oko 1.600,00 kuna na oko 3.050,00 kuna. Tužitelj iskazuje da nije mogao utjecati na pojedine odredbe Ugovora, osim što je izabrao valutu, iskazao potrebu za određenim iznosom kredita i dogovorio rok otplate.

47. Sud je iskaz tužitelja saslušanog osobno kao stranke prihvatio cijelosti kao istinit, jer je dan logično, uvjerljivo, životno i u skladu je sa spisom priležećom dokumentacijom. Sud je iz tog iskaza utvrdio da se radilo o potrošačkom ugovoru o kreditu, a što proizlazi i iz samog Ugovora o kreditu, da je sadržavao odredbu o obvezi tužitelja plaćanju ulazne naknade, da je tužitelj istu naknadu platio, te da nije sporno da je tužitelj izvršio tu svoju ugovornu obvezu i isplatio jednokratno tuženiku kao naknadu za obradu kredita iznos od sadašnjih 270,24 EUR, što je činilo 1,50% od iznosa kredita prema odredbi čl. 11.3. Ugovora, a kredit je iznosio kunsku protuvrijednost iznosa od 29.899,30 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora na dan korištenja kredita.

48. Sud je utvrdio iz iskaza tužitelja, da je vozilo kupljeno ovim kreditom koristio u osobne svrhe, te je tako tužitelj dokazao svoj status potrošača, kao i da niti u banci tuženika, niti drugdje, npr. kod javnog bilježnika, nije bio upoznat s time od čega se i kojih točno pojedinačnih usluga i iznosa tih usluga sastoji ulazna naknada od upravo 1,50% od iznosa kredita, niti zašto bi bila u obvezi istu naknadu platiti prema odredbi čl. 11.3. Ugovora, upravo u tamo propisanom postotku, a ugovor je tipski sačinio sam tuženik, dok je utjecaj na njegov sadržaj tužitelj imao navodeći valutu uz koju će biti vezan kredit, koji mu novčani iznos kredita treba, te ugovaranjem roka otplate.

49. Prema utvrđenju suda, u odnosu na sadržaj ovdje sporne odredbe tuženik nije dokazao, a teret dokaza je ove činjenice na tuženiku, da bi tužitelj imao utjecaja na visinu ove naknade, da je tužitelj na njezinu visinu mogao utjecati, te da bi se o njoj pojedinačno pregovaralo, kao i da bi tužitelju tuženik ili netko treći (iako ne postoji obveza trećih za to, pa niti javnog bilježnika koji je solemnizirao ugovor) objasnio od kojih se točno to troškova i u kojim iznosima nominalnim sastoji sam trošak obrade kredita. Tužitelj je dokazao, prema utvrđenju ovog suda, svoj status potrošača, aktivnu legitimaciju, pravni interes za podizanje ove tužbe, kao i osnovanost i dospjelost svog tužbenog zahtjeva.

50. Sud je utvrdio da niti iz samog teksta Ugovora kao niti iz Općih akata tuženika koji su prema odredbi čl. 295. ZOO-a sastavni dio Ugovora, ne proizlazi za koje točno svrhe i radnje koje treba poduzeti tuženik za sklapanje predmetnog kredita nastaje navodni trošak za koji se naknada naplatila tužitelju za obradu kredita, od čega bi se ta naknada sastojala i u čemu su u kojim iznosima nastali ti troškovi, a tuženik ne navodi niti u odgovoru na tužbu, te nisu navedeni niti u Ugovoru niti u općim aktima tuženika koji nesporno u smislu odredbe čl. 295. ZOO-a čine sastavni dio Ugovora, a niti u odgovoru na tužbu, kao niti u tijeku ovog parničnog postupka, su nominalno navedeni pojedini iznosi tih troškova. Dakle, tuženik je samoinicijativno, naplatio tužitelju koliko je sam odredio i htio za obradu kredita, a plaćanje koje je bio uvjet za dobivanje istog kredita. Prema ocjeni suda, ovdje se sigurno ne radi o načelu savjesnosti, ravnopravnosti stranaka, jednakosti davanja i sl., kao i ostalim osnovnim načelima obveznog prava iz ZOO-a, koja sva načela je, prema utvrđenju suda tuženik prekršio. Prema utvrđenju ovog suda, tužitelj nije imao mogućnost pregovarati o visini ulazne naknade, niti ju odbiti platiti, ako je želio dobiti kredit, kao i što je tužitelj dokazao da ga tuženik nije upoznao od čega bi se ta naknada nominalno sastojala i to upravo od 1,50 % kredita. Troškovi moraju biti točno specificirani vezano uz koje usluge pojedinačno i u kojem iznosu pojedinačno nastaju, a ne fluidni i ničim opravdani, kao što su to u ovom slučaju bili.

51. U odnosu na utvrđenje ništetnosti dijela ugovornih odredbi kojima je nametnuta tužitelju tzv. jednokratni troškovi obrade kredita, tj. jednokratna naknada za obradu kredita i njezino plaćanje tuženiku u iznosu od 1,50 % od iznosa kredita, prije ili istovremeno s korištenjem kredita, sud smatra da treba naglasiti da u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu bio je na snazi ZZP/03 koji je regulirao pitanje nepoštenih odredbi u potrošačkim ugovorima te je čl. 81. st. 1. ZZP/03 propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca (st. 2.). Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati (st. 4.). Nadalje, odredbom čl. 84. ZZP/03 je propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive, a odredbom čl. 87. ZZP/03 je propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava, s time da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe.

52. Iz sadržaja predmetnog Ugovora o kreditu proizlazi da je odredba čl.11.3. koja se odnosi na ugovaranje plaćanja naknade za obradu kredita, koja je predmet ovog spora, sud je uočio da je ista odredba bila lako uočljiva, dakle ta odredba je bila transparentna, međutim, sama ta okolnost ne isključuje ocjenu o tome je li ta odredba tužitelju bila razumljiva kao korisniku kredita i potrošaču te je li ta odredba poštena u smislu čl. 84. ZZP/03.

53. Sud smatra da pri tom treba imati na umu da je Direktivom 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. određeno da zaštita potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi ukazuje na podređen položaj potrošača, jer nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima poslovanja banke, a prema presudi Suda EU od 30. travnja 2014. u predmetu broj C- 26/13 navodi se da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva. U navedenom smislu ovaj sud je cijenio sadržaj iskaza tužitelja i utvrdio da tužitelj kao potrošač nije bio u mogućnosti pregovarati s tuženikom u vezi naknade za obradu kredita, te da mu ta odredba nije pojašnjenja i odgovoreno zašto ju točno mora platiti i od čega se taj trošak nametnut tužitelju u stvari sastoji, niti da je sastavljena na temelju jasnih i razumljivih kriterija kako bi mogla predvidjeti posljedice koje iz takve odredbe proizlaze, slijedom čega se radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužitelja, jer načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da svi sudionici obveznih odnosa, kao u konkretnom slučaju, dužni su međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznih odnosa.

54. Sud je utvrdio da vezano uz uspješnost isticanja ništetnosti dijela ugovorne odredbe obzirom da je isti ugovor solemniziran, nije od značaja sama solemnizacija tog ugovora, jer na isto ukazuje vrlo bogata sudska praksa, a niti prema jednom propisu, pa niti prema Zakonu o javnom bilježništvu, nije zadatak javnog bilježnika da prilikom solemnizacije ugovora objašnjava i rasčlanjuje korisniku kredita od čega se sastoji tvz. ulazna naknada, tj. naknada za obradu kredita jer je to bio zadatak tuženika, za koji tuženik u ovoj parnici nije dokazao da bi ga izvršio.

55. U odnosu na visinu naknade, treba navesti da je ona u samom Ugovoru navedena naknada samo naznačena u postotku od iznosa kredita od 1,50%, te je utvrđeno da je tužitelju naknada naplaćena u utuženom iznosu od sadašnjih 270,24 EUR. Sud je utvrdio da ta sporna ugovorna odredba ne sadrži podatke temeljem čega je tuženik kao banka odredio tu visinu, dakle, iz te odredbe nije vidljivo koji su to troškovi tuženika kao banke koji su mu nastali radi obrade kredita, a rad službenika i stručnih službi tuženika koji su zaposlenici tuženika na obradi kredita, sastavni je dio poslova radi obavljanja kojih su i zaposleni i plaćeni po tuženiku, pa dio obrazloženja tuženika o osnovnosti tako naplaćenih troškova za sud neprihvatljiv kao uvjerljiv i istinit. Dakle, prema utvrđenju ovog suda, nije dovoljno da banka samo u navedenoj odredbi odredi visinu naknade, tj. postotak iznosa kredita, već je potrebno da banka razgraniči i na transparentan način objasni koji troškovi banke su sadržani u toj naknadi. Kako je tuženik tu naknadu odredio u ugovoru samo kao obvezu tužitelja u postotku od visine kredita, kako tužitelj nije mogao pregovarati o visini predmetne naknade i kako je ista bila uglavljena u tipski ugovor dan tužitelju na potpis, tako i ovaj sud zaključuje da je ta naknada nametnuta tužitelju, kao i da je na strani tuženika u pogledu naknade za obradu kredita bio teret dokaza da ta naknada koja je naplaćena tužitelju odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima tuženika, što tuženik u ovom parničnom postupku, prema utvrđenju ovog suda, nije dokazao. Argumenti i objašnjenje tuženika da za nastanak ovih „troškova“ nije od značaja što su obradu kredita radili njihovi zaposlenici kojima je to dio redovnih radnih zadataka, su neosnovani i neprihvatljivi, prema utvrđenju ovog suda.

56. Navodi tuženika da ta naknada za obradu kredita nije uzrokovala značajnu neravnotežu između prava i obveza ugovornih strana, povezujući je s visinom naknade u utuženom iznosu, te dovodeći visinu naknade u odnos s visinom odobrenog kredita, ovaj sud je utvrdio da ne znači da visina te naknade nije uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, to zbog toga jer plaćanje naknade za obradu kredita je u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere kad tuženik kao financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, pa tako postojanje "znatnije neravnoteže" ne zahtjeva nužno da troškovi koje neka ugovorna odredba stavlja na teret potrošača moraju imati značajan ekonomski utjecaj u odnosu na iznos predmetne transakcije, već znatnija neravnoteža može proizlaziti iz činjenice da se dovoljno ozbiljno šteti pravnom položaju u koji je stavljen potrošač kao stranka predmetnog Ugovora u obliku nametanja dodatne obveze. Nastavno treba navesti da odredbama čl. 1021. do 1024. ZOO-a nije predviđeno plaćanje jednokratne naknade prilikom korištenja kredita, niti je takva obveza bila previđena tada važećim Zakonom o bankama ( „Narodne novine“ br. 84/02 i 141/06). Naime, u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, ugovaranje naknade nije bilo predviđeno dispozitivnim odredbama koje se primjenjuju automatski, niti prisilnim odredbama, već se plaćanje naknade trebalo ugovoriti pa je riječ o odredbama koje nisu izuzete iz područja primjene odredbi ZZP/03 o zaštiti od nepoštenih ugovornih odredaba.

57. Konačno, sud napominje da prilikom utvrđenja nepoštenom, odnosno ništetnom ugovorne odredbe o visini naknade za obradu kredita, treba ukazati i na praksu Suda EU, presudu u spojenim predmetima C-224/19 i C-259/19 povodom dva zahtjeva za prethodnu odluku na temelju članka 267. UFEU-a, a koje pitanje se odnosi na primjenu članka 3. stavka 1. Direktive 93/13 da li odredba o "naknadi za obradu kredita" kada se o njoj nije pojedinačno pregovaralo i kada financijska institucija nije dokazala da ona odgovara uslugama koje su stvarno pružene i troškovima koji su joj stvarno nastali uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka iz ugovora, zbog koje bi je nacionalni sud trebao poništiti, na koje je Sud odgovorio "da članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba ugovora o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada ne odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, što je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri.

58. Sud je, slijedom iznesenog, utvrdio da je osnovan dio tužbenog zahtjeva tužiteljice za utvrđenje ništetnosti dijela ugovorne odredbe iz čl.11.3. Ugovora o kreditu, te presudio o istoj odredbi kao u presudi pod toč. I. izreke usvojivši deklaratorni dio tužbenog zahtjeva u cijelosti, a iz svih već ranije obrazloženih razloga, te da je tužitelj imao pravni interes za isticanje ništetnosti ovog dijela ugovorne odredbe, jer se nije radilo o manjoj zabrani u realiziranom ugovoru, pa da tima tužitelj ne bi mogao utužiti za ništetnost.

59. Sud je utvrdio da je tuženik svojim nametanjem ugovorne odredbe o obvezi korisnika kredita da plati jednokratne troškove obrade, te da je na osnovi već iznesenog, utvrdio da je utuženi dio ugovorne odredbe čl. 11.3. kao pod toč. I. izreke ove presude nepošten i ništetan, a primjenom propisa čl. 269. st. 2. i čl. 270, kao i čl. 271. – sve ZOO-a, te utvrdio da je ništetan tužbenim zahtjevom obuhvaćen pojedini dio konkretnog ugovora, kao i da sud i po službenoj dužnosti pazi na ništetnost, te da zahtjev za isticanje ništetnosti ne zastarijeva, a sve u smislu i odredbi čl. 327. i 328. ZOO-a, utvrdio da je tužbeni zahtjev tužitelja osnovan u cijelosti, kao u izreci ove presude. Sud je utvrdio da činjenica što je predmetni ugovor solemniziran po javnom bilježniku nije ni od kakvog utjecaja na uspješnost tužitelja vezano uz ništetnost dijelova ugovornih odredbi kao što je sud presudio pod toč. I. izreke ove presude. Sud je utvrdio da je osnovan i tužbeni zahtjev kao što je postavljen pod toč. II. petita tužbenog zahtjeva za isplatu plaćenog iznosa naknade, što je potraživanje tužitelja spram tuženika s naslova stečenog bez pravne osnove, kako je sud i dosudio tužitelju kao pod toč. II. izreke ove presude, a sud je obrazložio kako je utvrdio da se ne radi o manjoj zabrani u realiziranom kreditu, te da nije od značaja na pravo tužitelja da ističe ništetnost ovog dijela ugovorne odredbe, pa je time utvrdio da tužitelj ima pravo isticati ništetnost dijela ugovorne odredbe iz čl. 11.3. Ugovora.

60. Sud je utvrdio da upravo argumenti koje navodi tuženik u ovoj parnici o osnovanosti i opravdanosti svog postupanja kod ugovaranje sporne naknade, su argument koji ide u korist tužitelja, jer je jasno da tuženik nije želio ništa riskirati, već se unaprijed osigurao ništetnim dijelovima ugovornih odredbi da ne bi bio na gubitku, te svalio teret takvog svog postupanja u cijelosti na tužitelja kao potrošača, sve suprotno odredbama čl. 3., čl. 4., čl. 5., čl. 6., čl. 7., čl. 8., čl. 10., - sve ZOO-a, što ponašanje tuženika u ovoj pravnoj stvari, da nema niti jednog drugog posebnog propisa koji bi isti ugovorni odnos regulirao, čine protuzakonitim, a po svojoj prirodi i nemoralnim, jer je tuženik tužitelja doveo u nepovoljnu poziciju, a time je predmetna odredba ugovora ništetna, sve u smislu odredbe čl. 322. st. 1. ZOO-a (kao u izreci ove presude pod toč. I.). Obzirom da je sud utvrdio odredbe ugovora obuhvaćene toč. I. petita tužbenog zahtjeva kao pod toč. I. izreke ove presude, ništetnima, to se ima primijeniti i odredbe čl. 323. ZOO-a, kao i odredba čl. 1111., te odredbe čl. 1115.

– sve ZOO-a.

61. Kako se prema ZOO-u zahtjev za utvrđenjem ništetnosti ne gasi, tj. za njega nema zastare, a nema osnova za primjenu odredbi ZOO-a o zabranama manjeg značaja i ispunjenju ugovora, to je sud deklaratorni dio tužbenog zahtjeva, koji zasigurno nije u zastari, a sud je utvrdio da u odnosu na tužiteljev kondemnatorni zahtjev, isti nije u zastari u smislu odredbi čl. 225. ZOO-a u vezi odredbi čl. 323. te čl. 1111. i čl. 1115., čl. 215. st. 1. i čl. 216. - sve ZOO-a, te da je tako tuženikov prigovor zastare neosnovan u cijelosti, i to iz razloga što prema stavu Vrhovnog suda Republike Hrvatske, gdje se radi o zaštiti potrošača, što tužitelj jeste, znači da za tužitelja počinje teći zastarni rok nakon pravomoćnosti izreke ove presude pod toč. I. izreke ove presude, obzirom na potraživanje isplate zbog stečenog bez pravne osnove po tuženiku vezano uz utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe o tzv. ulaznoj naknadi, tj. naknadi za obradu kredita. Utvrdivši ništetnost dijelova ugovornih odredbi kao pod toč. I. izreke ove presude, sud je dosudio tužitelju pod toč. II. izreke ove presude zatraženi iznos plaćene naknade, jer je taj iznos postavljen u visini koja odgovora dokumentaciji koju je o tom plaćanju načinio sam tuženik.

62. Obzirom da visina tužbenog zahtjeva, nije sporna, sud je utvrdio da je tužitelj osnovano zatražio tijek zatezne kamate na utuženi iznos plaćene naknade kao u konačnoj specifikaciji tužbenog zahtjeva gdje je ispravio datum početka tijeka zatezne kamate, a primjenom odredbe čl. 29. st. 1. i čl. 1115. ZOO-a, što proizlazi iz dokumentacije, to je sud tako postavljen tužbeni zahtjev tužitelja usvojio u cijelosti. Sud je na osnovi provedenog postupka utvrdio da tuženik, suprotno svojim tvrdnjama, nije bio savjestan u vrijeme stjecanje utuženog iznosa bez pravnog osnova od strane tužitelja, zbog čega je tuženik dužan tužitelju platiti zateznu kamatu od stjecanja (utuženi tijek od dana nakon stjecanja po tuženiku), pa do isplate, a kako je sud presudio pod toč. II. izreke ove presude i dosudio tužitelju zatraženi iznos od 270,24 EUR zajedno sa zateznom kamatom tekućom na isti počev od 28.03.2007. godine, tj. nakon što je tuženik tužitelju neosnovano naplatio ovu naknadu, pa do isplate.

63. Sud je utvrdio da nije nastupila zastara tražbine tužitelja, a cijeneći isto pitanje u skladu s pravnim shvaćanjem zauzetim na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020., prema kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva, iz čl. 323. st. 1. ZOO-a, kao posljedice utvrđenja ništavosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Pored toga, treba napomenuti da u predmetima C-609/19 i u spojenim predmetima C-776/19 do C-782/19, Sud EU je u skladu sa svojom dosadašnjom praksom dao tumačenje da Direktiva Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. ne dopušta zastarijevanje utvrđenja nepoštenosti ugovorne obveze, odnosno da stav prema kojem bi zastarni rok za restituciju zbog nepoštenosti ugovorne odredbe istekao prije nego što je potrošač mogao saznati za nepoštenost odredbe, ne može ni u kojem slučaju biti u skladu s Direktivom.

64. Sud je utvrdio tijek zateznih kamata sukladno odredbi čl. 1115. ZOO-a, jer se prema utvrđenju ovog suda tuženik prilikom ugovaranja spornih ugovornih odredbi nije pridržavao načela savjesnosti i poštenja te je odgovoran za ugovaranje ništetne ugovorne odredbe zbog čega se smatra nesavjesnim stjecateljem, te je tuženik bio nesavjestan i u vrijeme primanja uplate tog iznosa od tužitelja, pa je sud slijedom iznesenog, prigovor zastare, kao i prigovor tijeka zatezne kamate u odnosu na konačno postavljen ispravljen tužbeni zahtjev tužitelja, utvrdio neosnovanim u cijelosti, a kao i sve ostale prigovore osim prigovora vezano uz po tužitelju naznačeni VPS u tužbi, a kako je to sud već sve obrazložio u ovoj presudi.

65. Obzirom da je utuženi dio ugovorne odredbe iz čl. 11.3. Ugovora ništetan (toč. I. izreke), to tužitelj u smislu odredbe čl. 323 st. 1. i čl. 1111, kao o odredbe čl. 1115 ZOO-a, ima pravo tražiti od tuženika povrat onoga što je tuženik od tužitelja stekao bez pravnog osnova, tj. primjenom ništetnih ugovornih odredbi, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od uplate tužitelja utuženog iznosa, tj. nakon uplate utuženog iznosa, pa do isplate, sve kao pod toč. II. izreke ove presude, a to iz razloga što je iz ranije navedenih i obrazloženih utvrđenja ovog suda, sud utvrdio da je tuženik bio nesavjestan u vrijeme stjecanja ove uplate, obzirom da je tuženik sam sastavio u tipskom ugovoru iste odredbe i dao ih na potpis i sklapanje tužitelju, pa slijedom iznesenog, te primjenom odredbe čl. 29. st. 1. i čl. 1115. ZOO-a. Slijedom ovih utvrđenja, sud je tužitelju dosudio i zateznu kamatu tekuću na zatraženi iznos od 270,24 EUR počev od stjecanja, tj. prema postavljenom tužbenom zahtjevu nakon stjecanja po tuženiku istog od strane tuženika, tj. kako su zatražene u petitu tužbenog zahtjeva, a obzirom da je za ovaj sud nesavjesnost tuženika u vrijeme stjecanja od potrošača – tužitelja, bez osnove neupitna, a kamate su postavljene od prvog dana nakon što je tužitelj izvršio predmetno plaćanje tuženiku.

66. Sud je slijedom iznesenog, utvrdio da je neosnovan u odgovoru na tužbu istaknut prigovor vezano uz savjesnost tuženika. Sud je, slijedom iznesenog, utvrdio da je tužitelj dokazao svoj status potrošača, osnovanost, visinu i dospjelost svog tužbenog zahtjeva, a zbog čega je sud isti tužbeni zahtjev tužitelja i usvojio u cijelosti u izreci ove presude. Tuženik, osim vezano uz naznačeni VPS po tužitelju u tužbi, nije dokazao osnovanost niti jednog drugog svog prigovora isticanog u tijeku ovog postupka.

67. Odluka suda o stopi zateznih kamata donesena je za period do 31. prosinca 2007. godine donesena je primjenom odredbe čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, a za period od 01. siječnja 2008. godine pa do 31. srpnja 2015. godine prema odredbi čl. 29 st. 2-6 i st. 8 ZOO-a (NN 35/05), za period od 01. kolovoza 2015. godine pa do 31. prosinca 2022. godine prema odredbi čl. 29 st. 2-6 i st. 8-9 ZOO-a (NN 78/15), a za period od 01. siječnja 2023. godine pa do 29. prosinca 2023. godine, prema čl. 29. st. 2. ZOO-a (NN 114/22) i Uredbe o izmjeni Zakona o obveznim odnosima NN 156/22, a za period od 30. prosinca 2023. godine, pa nadalje, po stopi prema čl. 29. st. 7. ZOO-a (NN 155/23), a kao u izreci ove presude, pod toč. II. i III. izreke ove presude.

68. Odluka suda o parničnim troškovima ovog postupka donesena je primjenom propisa članka 154 st. 1. i čl. 155 ZPP-a, a isti se sastoji od troška zastupanja tužitelja po punomoćniku koji je odvjetnik, te troška plaćene sudske pristojbe na tužbu i troška sudske pristojbe na presudu, te je visinu tih naknada sud cijenio prema VPS-u koji je odredio po na prigovor tuženika, po službenoj dužnosti.

69. Trošak je određen na slijedeći način: sastav tužbe, podnesak 24.06.2025., ročište 21.07.2025. – svaka od ovih parničnih radnji po 25 bodova, te podnesak 30.06.2025. – 6,25 bodova, što čini ukupno 81,25 bodova, a vrijednost jednog boda zajedno s paušalom je 2,00 EUR, što čini 162,50 EUR, koji iznos je valjalo uvećati za 25% PDV-a, što čini iznos 40,63 EUR, te čini zbir od 203,13 EUR, čemu je valjalo dodati trošak plaćene sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 33,18 EUR, te trošak sudske pristojbe na presudu u iznosu od 13,27 EUR, što čini ukupan trošak tužitelja u ovoj parnici u iznosu od 249,58 EUR i dosuđen je tužiteljici kao pod toč. III. izreke ove presude.

70. Odluka suda o zateznim kamatama na dosuđeni parnični trošak, koje teku od dana donošenja presude prvog stupnja, što je dan 03. rujna 2025. godine, pa do isplate, zasniva se na propisu članka 30. st. 2 Ovršnog zakona.

71. Slijedom svega iznesenog valjalo je odlučiti kao u izreci ove presude.

U Zagrebu, 03. rujna 2025.

Sudac:

Tanja Hučera

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dozvoljena je žalba koja se podnosi pismeno u četiri istovjetna primjerka u roku od 15 dana od dana primitka pismenog otpravka, a preko ovog suda na županijski sud.

DNA:

1. tužitelju po pun. uz rješenje s pozivom na plaćanje sudske pristojbe na presudu u iznosu od 13,27 EUR

2. tuženiku po pun.

Za pristup ovom sadržaju morate biti prijavljeni i imati aktivnu pretplatu.

Prijavite se Besplatno se registrirajte