K-Rz-2/2012-333 - Županijski sud u Osijeku

Republika Hrvatska

Županijski sud u Osijeku

Osijek, Europska avenija 7

Poslovni broj: K-Rz-2/2012-333

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Osijeku, u vijeću sastavljenom od suca za ratni zločin Vesne Osmanović, kao predsjednika vijeća te sudaca za ratni zločin Damira Krahuleca i Miroslava Rošca, kao članova vijeća, uz sudjelovanje zapisničara Ane Mahmutović, u kaznenom predmetu protiv II-opt. ZN i dr., zbog kaznenog djela iz čl. 120. st. 1. Osnovnog krivičnog zakona Republike Hrvatske („Narodne novine“ broj 53/91., 39/92., 91/92., 31/93., 108/95., 16/96. i 28/96. – dalje: OKZ RH), povodom optužnice Županijskog državnog odvjetništva u Slavonskom Brodu broj K-DO-11/2001 od 20. svibnja 2010., koju je preuzelo Županijsko državno odvjetništvo u Osijeku broj K-DO- 5/2012 29. ožujka 2012., izmijenjene 28. srpnja i 1. rujna 2025., nakon javnih rasprava održanih 3. listopada, 6. studenoga, 13. studenoga, 21. studenoga 2023., 23. siječnja, 7. veljače, 25. ožujka, 16. travnja, 22. travnja, 28. svibnja, 12. srpnja, 11. rujna, 1. i 21. listopada i 18. prosinca 2024., 3. veljače, 5. ožujka, 28. travnja, 16. svibnja, 4. lipnja i 1. rujna 2025., održane u prisutnosti Mirele Šmital, zamjenice županijskog državnog odvjetnika u Slavonskom Brodu, upućene na rad u kaznenom predmetu Županijskog državnog odvjetništva u Osijeku broj KO-DO-99/2020 (raniji K-DO-5/2012), branitelja II-opt. ZN, VN, odvjetnika iz [adresa], branitelja III-opt. FN, ČN, odvjetnika iz [adresa], branitelja V-opt. ŽN, JN, odvjetnika iz [adresa], branitelja VI-opt. LN, MN, odvjetnice iz [adresa], branitelja VII-opt. UN, HN, odvjetnika iz [adresa] i IX-opt. DN, Marte Perak, odvjetnice iz Osijeka, u odsutnosti II-opt. ZN, III-opt. FN, V-opt. ŽN, VI-opt. LN, VII-opt. UN i IX-opt. DN, kojima se sudi u odsutnosti, 3. rujna 2025. objavio je, a 1. rujna 2025.

p r e s u d i o j e

I. II-optuženi RN, JMBG: [jedinstveni matični broj građana], zvan Z, sin V i F rođ. Č, rođen **.**.1956. u [adresa], s prebivalištem u [adresa], državljanin Republike Srbije, radnik, oženjen, otac troje punoljetne djece, vojsku služio 1975. u Skoplju, sa završenom srednjom ugostiteljskom školom, nekažnjavan, neosuđivan, nalazi se u bijegu,

III-optuženi FN, JMBG: [jedinstveni matični broj građana], sin UN i Ž rođ. J, rođen **.**.1948. u [adresa], s prebivalištem u [adresa], državljanin BiH i [adresa], umirovljenik, sa završenom osnovnom školom, oženjen, otac jednog punoljetnog djeteta, vojsku služio 1967./1969. u Nišu, nekažnjavan, neosuđivan, nalazi se u bijegu,

V-optuženi ŽN, JMBG: [jedinstveni matični broj građana], sin L i Miroslave rođ. M, rođen **.**.1953. u [adresa], s prebivalištem u [adresa], državljanin BiH i [adresa], upravno-pravni tehničar, sa završenom srednjom školom, oženjen, otac jednog punoljetnog djeteta, vojsku služio 1979. u Smederevskoj Palanci, nekažnjavan, neosuđivan, nalazi se u bijegu,

VI-optuženi LN, JMBG: [jedinstveni matični broj građana], sin GN i U, rođen **.**.1948. u [adresa], s prebivalištem u [adresa], državljanin Republike Hrvatske i Republike Srbije, socijalni radnik, oženjen, otac jednog punoljetnog djeteta, vojsku služio 1972. u Novom Sadu, nekažnjavan, neosuđivan, nalazi se u bijegu,

VII-optuženi UN, JMBG: [jedinstveni matični broj građana], sin LN i Ž rođ. H, rođen **.**.1956. u [adresa], s prebivalištem u [adresa], državljanin BiH i [adresa], autoelektričar, sa završenom srednjom školom, oženjen, otac četvero punoljetne djece, vojsku služio 1975. u Puli i Splitu, nekažnjavan, neosuđivan, nalazi se u bijegu,

IX-optuženi DN, JMBG: [jedinstveni matični broj građana], sin D i R rođ. G, rođen **.**.1948. u [adresa], s prebivalištem u [adresa], državljanin Republike Hrvatske, BiH i Republike Srpske, upravni tehničar, sa završenom srednjom školom, oženjen, otac troje punoljetne djece, vojsku služio 1967./1968. u Podgorici, nekažnjavan, neosuđivan, nalazi se u bijegu,

k r i v i s u

što su:

u vremenskom razdoblju od 5. rujna 1991. do 16. studenoga 1993. u Staroj Gradiški, tijekom oružanog sukoba Oružanih snaga RH sa postrojbama JNA i pridruženim paravojnim formacijama pobunjenih B, u prostoru bivšeg Kazneno popravnog doma u kojemu je bio zatvor i logor, u koji su dovedeni i zatočeni civili nesrpske nacionalnosti:

BN, KN, EN, AN, CN i SN, protivno pravilima međunarodnog ratnog i humanitarnog običajnog prava u postupanju s civilnim zarobljenicima, kršeći odredbe čl. 3. st. 1. t. a) i čl. 32. Ženevske konvencije o zaštiti građanskih osoba u vrijeme rata od 12. kolovoza 1949. i protivno čl. 4. st. 1. i 2. t. a) Dopunskog protokola ženevskim konvencijama od 12. kolovoza 1949. o zaštiti žrtava nemeđunarodnih oružanih sukoba od 8. lipnja 1977. (Protokol II), kao stražari, zajedno i po prethodnom dogovoru, zatočenike psihički i fizički zlostavljali, na način da su ih tukli rukama, nogama, palicama, kablovima, kundacima i drugim predmetima, po cijelom tijelu,

dakle, kršeći pravila međunarodnoga prava za vrijeme oružanoga sukoba, nečovječno postupali prema civilnom stanovništvu, te mu nanosili velike patnje,

čime su počinili kazneno djelo protiv čovječnosti i međunarodnog prava – ratni zločin protiv civilnog stanovništva – opisano i kažnjivo po čl. 120. st. 1. Osnovnog krivičnog zakona Republike Hrvatske ("Narodne novine" broj 53/91., 39/92., 91/92., 31/93., 35/93., 108/95., 16/96. i 28/96. – dalje: OKZ RH)

II. pa se II-opt. RN, III-opt. FN, V-opt. ŽN, VI-opt. LN, VII-opt. UN i IX-opt. DN na temelju čl. 120. st. 1. OKZ RH, svaki ponaosob,

o s u đ u j u

NA KAZNU ZATVORA U TRAJANJU 5 (PET) GODINA.

III. Na temelju čl. 148. st. 6. ZKP/08 II-opt. RN, III-opt. FN, V-opt. ŽN, VI-opt. LN, VII-opt. UN i IX-opt. DN u cijelosti se oslobađaju obveze plaćanja troškova kaznenog postupka iz čl. 145. st. 2. toč. 1. - 6. ZKP/08, te nagrade i nužnih izdataka branitelja po službenoj dužnosti, te isti padaju na teret proračunskih sredstava.

Obrazloženje

1. Optužnicom Županijskog državnog odvjetništva u Slavonskom Brodu broj K-DO- 11/2001-44 od 20. svibnja 2010. preuzetom od Županijskog državnog odvjetništva u Osijeku pod brojem K-DO-5/2012 od 29. ožujka 2012., optuženi su I-opt. TN, II-opt. RN, III-opt. FN, IV-opt. ĆN, V-opt. ŽN, VI-opt. LN, VII-opt. UN, VIII-opt. ĐN, IX-opt. DN i X-opt. NN, zbog kaznenog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz čl. 120. st. 1. OKZ RH.

2. Rješenjem Županijskog suda u Slavonskom Brodu broj Kv-176/2011-3 (K-19/2010) od 30. studenoga 2011., pravomoćno 16. prosinca 2011., Županijski sud u Slavonskom Brodu proglašen je stvarno i mjesno nenadležnim, a kao stvarno i mjesno nadležnim sudom određen Županijski sud u Osijeku.

3. Odlukom Glavne državne odvjetnice Republike Hrvatske broj DU-82/2021-2 od 28. travnja 2021., Mirela Šmital, županijska državna odvjetnica u Županijskom državnom odvjetništvu u Slavonskom Brodu upućena je na rad u kaznenom predmetu Županijskog državnog odvjetništva u Osijeku broj KO-DO-99/2020 (raniji K-DO- 5/2012).

4. Rješenjem ovoga suda poslovni broj K-Rz-2/2012-48 od 12. travnja 2021., pravomoćno 16. travnja 2021., obustavljen je kazneni postupak protiv I-opt. TN, zbog smrti istoga. Rješenjem istoga suda poslovni broj K-Rz-2/2012-47 od 12. travnja 2021., pravomoćno 16. travnja 2021. obustavljen je kazneni postupak protiv IV-opt. ON, zbog smrti istoga. Rješenjem poslovni broj K-Rz-2/2012-86 od 12. lipnja 2013., pravomoćno 21. lipnja 2013., obustavljen je kazneni postupak protiv VIII-opt. ĐN, zbog smrti istoga, te rješenjem broj K-Rz-2/2012- 93 od 4. svibnja 2016., pravomoćno 10. svibnja 2016., obustavljen je kazneni postupak protiv X-opt. IN također zbog smrti istoga.

5. Rješenjem izvanraspravnog vijeća Županijskog suda u Osijeku broj Kv-Rz-13/2021- 6 od 15. listopada 2021., koje je postalo pravomoćno 8. studenoga 2021. protiv II-opt. ZN, III-opt. FN, IV-opt. ŽN, VI-opt. LN, VII-opt. UN i IX-opt. DN određeno je suđenje u odsutnosti.

6. Pisanim podneskom broj KO-DO-99/2020. od 28. srpnja 2025. Županijsko državno odvjetništvo u Osijeku izmijenilo je činjenični i zakonski opis, te na raspravi 1. rujna 2025. činjenični opis kaznenog djela za koje se II-opt. RN, III-opt. FN, V-opt. ŽN, VI-opt. LN, VII-opt. UN i IX-opt. DN terete.

7. Ošt. žrtva BN, KN, AN, CN i SN do okončanja kaznenog postupka nisu postavili imovinskopravni zahtjev, dok se ošt. žrtva EN tijekom postupka očitovao da postavlja imovinskopravni zahtjev, no isti do okončanja dokaznog postupka nije određeno naznačio svoj zahtjev (osnov i iznos) iz kojeg razloga sud niti nije donosio odluku u smislu čl. 158. ZKP/08 o imovinskopravnom zahtjevu ovog oštećenika.

8. S obzirom da se II-opt. ZN, III-opt. FN, V-opt. ŽN, VI-opt. LN, VII-opt. UN i IX-opt. DN sudilo u odsutnosti, smatra se da su se negativno očitovali o krivnji.

9. U dokaznom postupku sud je neposredno ispitao ošt. žrtvu PN (list 458- 459 spisa), ošt. žrtvu ŠN (list 531-533 spisa), ošt. žrtvu ZB (list 533-535 spisa), ošt. žrtvu VB (list 535-538 spisa), ošt. žrtvu GN (list 538-540 spisa), ošt. žrtvu FB (540-542 spisa), ošt. žrtvu ČB (list 542-545 spisa), ošt. žrtvu ŽB (list 603-604 spisa), ošt. žrtvu JB (list 904-906 spisa), ošt. žrtvu LB (list 950-953 spisa), ošt. žrtvu EN (list 953-954 spisa), svjedoka MB (list 460- 461 spisa), svjedoka UB (list 506-507 spisa), svjedoka HB (list 644- 645 spisa), svjedoka DB (list 700-701 spisa), svjedoka RB (list 702-703 spisa), svjedoka GB (list 821-822 spisa), svjedoka BB (list 832-833 spisa), svjedoka KB (list 833-834 spisa), svjedoka EB (list 1023-1024 spisa), svjedoka AB (list 1024-1025 spisa), svjedoka CB (list 1025-1026 spisa), te sudskomedicinskog vještaka dr. sc. Borisa Dumenčića, dr. med. (list 1049 spisa).

9.1. Audio-video konferencijskom vezom sukladno odredbi čl. 191. st. 1. u svezi čl. 193. ZKP/08 putem Županijskog suda u Karlovcu ispitani su ošt. žrtva SB (list 962-963 spisa), ošt. žrtva TB (list 963-966 spisa) i ošt. žrtva ĆB (list 1001-1003 spisa).

9.2. Na temelju čl. 431. st. 1. toč. 6. ZKP/08 uz suglasnost stranaka, pročitani su iskazi svjedoka ošt. žrtve BN sa zapisnika o raspravi ovoga suda od 20. ožujka 2023. (list 420-422 spisa), svjedoka ošt. žrtve BN sa zapisnika suca istrage Županijskog suda u Zadru broj Kir-70/96 od 5. ožujka 1996. (list 159- 160/1. dio Kio-10/02 spisa), svjedoka ĐB sa zapisnika o raspravi ovoga suda od 20. ožujka 2023. (list 422-423 spisa), svjedoka ĐB sa zapisnika istražnog suca Županijskog suda u Bjelovaru ispitanog pred Općinskim sudom u Pakracu od 16. siječnja 1996. pod poslovnim brojem Kio.274/95-16 od 16. siječnja 1996. (list 123/1. dio Kio-10/02 spisa), svjedoka NB sa zapisnika o raspravi ovoga suda od 20. ožujka 2023. (list 423-424 spisa), svjedoka ošt. žrtve OB sa zapisnika suca istrage Županijskog suda u Gospiću od 9. travnja 2001. broj Kir-41/01-2 (list 406-407/2. dio Kio-10/02 spisa), svjedoka ošt. žrtve IB sa zapisnika suca istrage Županijskog suda u Karlovcu, ispitanog pred Općinskim sudom u Slunju 11. srpnja 2002. broj Kir-201/01-12 (list 444/2. dio Kio-10/02 spisa), svjedoka PB sa zapisnika suca istrage Županijskog suda u Karlovcu, ispitanog pred Općinskim sudom u Slunju 11. srpnja 2002. broj Kir-201/01-7 (list 439/2. dio Kio-10/02 spisa), svjedoka ŠB sa zapisnika suca istrage Županijskog suda u Karlovcu, ispitanog pred Općinskim sudom u Slunju 15. srpnja 2002. (list 445/2. dio Kio-10/02 spisa) i svjedoka ZO sa zapisnika suca istrage Županijskog suda u Gospiću od 12. lipnja 2001. broj Kir-56/01-2 (list 417-418/2. dio Kio-10/02 spisa).

9.3. Nadalje, na temelju čl. 431. st. 1. toč. 2. ZKP/08 pročitani su iskazi svjedoka za koje je ovaj sud pribavom izvatka iz matice umrlih utvrdio da su preminuli i to, svjedoka KN sa zapisnika suca istrage Županijskog suda u Požegi od 17. siječnja 1996., broj Kio.274/95-9 (list 112-113/1. dio Kio-10/02 spisa), svjedoka ošt. žrtve CN sa zapisnika suca istrage Županijskog suda u Požegi od 30. siječnja 1999., broj Kio-274/95-29 (list 143-146/1. dio Kio-10/02 spisa), svjedoka AN sa zapisnika suca istrage Županijskog suda u Slavonskom Brodu od 15. veljače 2010., broj Kio-10/02-71 (list 651-652/2. dio Kio-10/02 spisa), svjedoka SN sa zapisnika suca istrage Županijskog suda u Slavonskom Brodu od 15. veljače 2010. broj Kio-10/02-70 (list 648-649/2. dio Kio-10/02 spisa), svjedoka VO sa zapisnika suca istrage Županijskog suda u Požegi od 17. siječnja 1996., broj Kio.274/95-13 (list 120/1. dio Kio-10/02 spisa), svjedoka FO sa zapisnika suca istrage Županijskog suda u Požegi od 17. siječnja 1996., broj Kio.274/95-11 (list 115-118/1. dio Kio-10/02 spisa), svjedoka ČO sa zapisnika suca istrage Županijskog suda u Požegi od 17. siječnja 1996., broj Kio.274/95-14 (list 121/1. dio Kio-10/02 spisa), svjedoka ŽO sa zapisnika suca istrage Županijskog suda u Bjelovaru ispitanog pred Općinskim sudom u Pakracu od 16. siječnja 1996., broj Kio.274/95-17 (list 124-125/1. dio Kio-10/02 spisa), svjedoka JO sa zapisnika suca istrage Županijskog suda u Bjelovaru ispitanog pred Općinskim sudom u Pakracu od 16. siječnja 1996., broj Kio.274/95-18 (list 126- 128/1. dio Kio-10/02 spisa), svjedoka LO sa zapisnika suca istrage Županijskog suda u Bjelovaru ispitanog pred Općinskim sudom u Pakracu od 16. siječnja 1996., broj Kio.274/95-15 (list 122/1. dio Kio-10/02 spisa), svjedoka MO sa zapisnika suca istrage Županijskog suda u Karlovcu ispitanog pred Općinskim sudom u Slunju od 16. srpnja 2002., broj Kir-201/01-20 (list 452/2. dio Kio- 10/02 spisa), svjedoka UO sa zapisnika suca istrage Županijskog suda u Karlovcu ispitanog pred Općinskim sudom u Slunju od 11. srpnja 2002., broj Kir- 201/01-6 (list 438/2. dio Kio-10/02 spisa), svjedoka HO sa zapisnika suca istrage Županijskog suda u Karlovcu ispitanog pred Općinskim sudom u Slunju od 11. srpnja 2002., broj Kir-201/01-11 (list 443/2. dio Kio-10/02 spisa), svjedoka DO sa zapisnika suca istrage Županijskog suda u Karlovcu ispitanog pred Općinskim sudom u Slunju od 15. srpnja 2002., broj Kir-201/01-16 (list 448/2. dio Kio- 10/02 spisa), svjedoka RO sa zapisnika suca istrage Županijskog suda u Karlovcu ispitanog pred Općinskim sudom u Slunju od 15. srpnja 2002., broj Kir- 201/01-19 (list 451/2. dio Kio-10/02 spisa), svjedoka GO sa zapisnika suca istrage Županijskog suda u Karlovcu ispitanog pred Općinskim sudom u Slunju od 15. srpnja 2002., broj Kir-201/01-17 (list 449/2. dio Kio-10/02 spisa), svjedoka BO sa zapisnika suca istrage Županijskog suda u Karlovcu ispitanog pred Općinskim sudom u Slunju od 18. srpnja 2002., broj Kir-201/01-30 (list 462/2. dio Kio- 10/02 spisa), svjedoka KO sa zapisnika suca istrage Županijskog suda u Karlovcu ispitanog pred Općinskim sudom u Slunju od 16. srpnja 2002., broj Kir- 201/01-22 (list 454/2. dio Kio-10/02 spisa), svjedoka EO sa zapisnika suca istrage Županijskog suda u Karlovcu od 25. veljače 2010., broj Kir-44/10-3 (list 645-656/2. dio Kio-10/02 spisa), svjedoka AO sa zapisnika suca istrage Županijskog suda u Zagrebu od 24. kolovoza 1999., broj II-Kir-84/96 (list 412-413/2. dio Kio-10/02 spisa). Temeljem potonjeg članka pročitan je i iskaz svjedoka CO sa zapisnika suca istrage Županijskog suda u Karlovcu ispitanog pred Općinskim sudom u Slunju od 16. srpnja 2002., broj Kir-201/01-15 (list 447/2. dio Kio- 10/02 spisa), za kojega je ovaj sud provedenim sudsko-medicinskim vještačenjem od strane stalnog sudskog vještaka Borisa Dumenčića dr. utvrdio da zbog izrazito otežane pokretljivosti uslijed degenerativnih promjena na oba koljena i pretilosti uz brojne komorbiditete (povišen krvni tlak, poremećaj srčane funkcije, proširene vene na nogama s kroničnom ranom na desnoj nozi, šećerne bolesti i gihta) dolazak na sud ovog svjedoka bi bio izrazito otežan; svjedoka SO sa zapisnika suca istrage Županijskog suda u Karlovcu ispitanog pred Općinskim sudom u Slunju od 11. srpnja 2002., broj Kir-201/01-4 (list 436/2. dio Kio-10/02 spisa), budući je ovaj sud za istoga svjedoka provedenim sudsko-medicinskim vještačenjem od strane prethodno imenovanog vještaka utvrdio da isti svjedok zbog uznapredovalog metastatskog karcinoma bubrega s neadekvatnim odgovorom na suvremenu onkološku terapiju nije sposoban za pristup i sudjelovanje na sudskim raspravama; svjedoka TO sa zapisnika suca istrage Županijskog suda u Karlovcu ispitanog pred Općinskim sudom u Ogulinu od 10. srpnja 2002., broj Kir-201/01-2 (list 434/2. dio Kio-10/02 spisa), za kojega je ovaj sud provedenim psihijatrijskim vještačenjem stalnog sudskog vještaka Mislava Čavajde utvrdio da uslijed progresije psihoorganskih smetnji sa značajnim kognitivnim deficitima postoji mala vjerojatnost kako bi isti svjedok na raspravi mogao smisleno i razumno iskazivati i odgovarati na pitanja te svjedoka ĆO sa zapisnika suca istrage Županijskog suda u Karlovcu ispitanog pred Općinskim sudom u Ogulinu od 16. srpnja 2002., broj Kir-201/01-26 (list 458/2. dio Kio-10/02 spisa), za kojega je ovaj sud pribavom presude Općinskog suda u Karlovcu broj K-381/2022-28 od 27. listopada 2022. utvrdio da je istome zbog počinjenja protupravnih djela zakonskih obilježja iz čl. 139. st. 2. KZ/11 određen prisilni smještaj u psihijatrijsku ustanovu u trajanju od 6 (šest) mjeseci, te da se isti prema obavijesti Neuropsihijatrijske bolnice dr. Ivan Barbot Popovača od 10. srpnja 2024. ovome sudu temeljem rješenja Županijskog suda u Karlovcu broj R1-17/2023-3 od 18. siječnja 2023. nalazi na prisilnom liječenju na osnovi prethodno navedene pravomoćne presude Općinskog suda u Karlovcu.

9.4. Na temelju čl. 435. st. 2. ZKP/08 pročitan je zapisnik Okružnog suda u Beogradu, Vijeća za ratne zločine, broj Kri.b.131/2009 od 1. srpnja 2009. o ispitivanju osumnjičenog ZN (2. dio spisa broj Kio-10/02, list 593-601) zajedno s ovjerenim prijevodom navedenog zapisnika (list 1064-1073/11. dio spisa), zapisnik o ispitivanju osumnjičenog FN, Okružnog tužilaštva Banja Luka, broj KTA-RZ- 17/09 od 6. srpnja 2009. (list 533-536 spisa), zapisnik o ispitivanju osumnjičenog ŽN, Okružnog tužilaštva Banja Luka, broj KTA-RZ-17/09 od 6. srpnja 2009. (list 537-539 spisa), zapisnik Okružnog suda u Beogradu, Vijeća za ratne zločine, broj Kri.b.139/2009 od 20. srpnja 2009. o ispitivanju osumnjičenog LN (2. dio spisa broj Kio-10/02, list 571-578) zajedno s ovjerenim prijevodom navedenog zapisnika (list 1085-1093/11. dio spisa), zapisnik o ispitivanju osumnjičenog UN, Okružnog tužilaštva Banja Luka, broj KTA-RZ-17/09 od 6. srpnja 2009. (list 541-545 spisa), zapisnik o ispitivanju osumnjičenog DN, Okružnog tužilaštva Banja Luka, broj KTA-RZ-17/09 od 14. srpnja 2009. (list 550-552 spisa). Radi se o iskazima II-opt. ZN, III-opt. FN, IV-opt. ŽN, VI- opt. LN, VII-opt. UN i IX-opt. DN koji su rezultat procesne radnje međunarodne pravne pomoći izvršene od nadležnih tijela strane države (Okružnog suda u Beogradu - Vijeće za ratne zločine i Okružnog tužilaštva u Banja Luci) pribavljenim u skladu s propisima zamoljene države koji imaju formalno- pravnu važnost u Republici Hrvatskoj, bez obzira što ti propisi u potpunosti ne odgovaraju propisima države moliteljice. Unatoč činjenici da tada osumnjičeni ĐO i FN prilikom prvog ispitivanja nisu imali branitelja, ovaj sud nalazi da su zapisnici o njihovom ispitivanju zakonit dokaz, imajući u vidu da je odredbom čl. 53. tada važećeg Zakona o krivičnom postupku (''Službeni glasnik Republike Srpske'' broj 50/03 od 27. lipnja 2003., 111/04, 115/04, 29/07, 68/07, 119/08, 55/09, 80/09, 88/09 i 92/09) propisana obvezna obrana već prilikom prvog ispitivanja, ako se sumnjiče za kazneno djelo za koje se može izreći kazna zatvora dugotrajnog zatvora, a da se imenovane osumnjičenike teretilo za kazneno djelo iz čl. 120. st. 1. OKZ RH za koje djelo je čl. 120. OKZ RH propisana kazna zatvora najmanje pet godina ili kazna zatvora od dvadeset godina, što upućuje na zaključak da su osumnjičeni ĐO i osumnjičeni FN mogli biti ispitani i bez prisutnosti branitelja.

9.5. Od materijalnih dokaza sukladno odredbi čl. 329. ZKP/08 pročitana je naredba Komande 5. korpusa od 7. siječnja 1992. (list 976-977 spisa), naredba Komande 2. vojne oblasti od 29. veljače 1992. (list 978 spisa), popis stražara u logoru KPD Stara Gradiška pribavljen od strane Ministarstva obrane RH, Uprave za branitelje s popratnim dopisom Ministarstva hrvatskih branitelja, KLASA: 023-01/23-01/119, URBROJ: 522-2/2-2-23-2 od 29. prosinca 2023. (list 480-482, 980 spisa), upitnik za prijem u rad u organima unutrašnjih poslova za LN s prilozima (list 990- 998 spisa), spisak pritvorenika u logoru KPD Stara Gradiška s popratnim dopisom SAO Zapadne Slavonije SM Bučje, broj 02/2-281/91. od 13. prosinca 1991. (list 85-92, 979 spisa), medicinska dokumentacija za ošt. žrtvu PN (list 190-192 i 195-196 spisa), potvrda o stradavanju ošt. žrtve PN (list 193 spisa), zahtjev za priznavanje svojstva ratnog vojnog invalida PN (list 194 spisa), medicinska dokumentacija za ošt. žrtvu NO (list 199-202 spisa), medicinska dokumentacija za ošt. žrtvu OO (list 217-222 spisa), nalaz i mišljenje prvostupanjske liječničke komisije za pregled osoba obuhvaćenih Zakonom o zaštiti vojnih i civilnih invalida rata na ime ošt. žrtve RO od 3. kolovoza 1994. (list 223-224 spisa), medicinska dokumentacija za ošt. žrtvu ŠN (list 230-231 i 235-236 spisa), potvrda o stradavanju MUP-a, PU Karlovac za ŠN (list 232 spisa), rješenje Povjereništva Vlade RH u Općini Slunj od 16. veljače 1993. kojim se ŠN priznaje svojstvo ratnog vojnog invalida (list 233 spisa), nalaz i mišljenje drugostupanjske liječničke komisije za pregled osoba obuhvaćenih Zakonom o zaštiti vojnih i civilnih invalida rata od 25. kolovoza 1993. na ime ošt. žrtve ŠN (list 234 spisa), medicinska dokumentacija za ošt. žrtvu LB (list 238-240 spisa), nalaz i mišljenje drugostupanjske liječničke komisije za pregled osoba obuhvaćenih Zakonom o zaštiti vojnih i civilnih invalida rata od 11. kolovoza 1994. na ime ošt. žrtve LB (list 241 spisa), obrazac za ranjene pripadnike pričuvnog sastava OS RH operativne zone [adresa], V.P. 2132-17 za ošt. žrtvu IB (list 248 spisa), medicinska dokumentacija za ošt. žrtvu IB, Instituta za medicinska istraživanja i medicinu rada Sveučilišta u Zagrebu od 24. lipnja 1992. (list 249-251 spisa), zahtjev za priznavanje svojstva ratnog vojnog invalida na ime IB od 25. rujna 1992. (list 252 spisa), nalaz i mišljenje drugostupanjske liječničke komisije za pregled osoba obuhvaćenih Zakonom o zaštiti vojnih i civilnih invalida rata od 3. lipnja 1993. na ime ošt. žrtve IB (list 253- 254 spisa), potvrda o stradavanju PU Karlovac za ošt. žrtvu ŠB od 15. veljače 1993. (list 259 spisa), nalaz i mišljenje prvostupanjske liječničke komisije za pregled osoba obuhvaćenih Zakonom o zaštiti vojnih i civilnih invalida rata od 24. ožujka 1993. na ime ošt. žrtve ŠB (list 260-261 spisa), medicinska dokumentacija za ošt. žrtvu ŠB (list 262-264 spisa), medicinska dokumentacija za ošt. žrtvu BO (list 267-268 i list 271 spisa), nalaz i mišljenje liječničke komisije za pregled osoba obuhvaćenih Zakonom o vojnim invalidima od 22. listopada 1992. na ime ošt. žrtve BO (list 269-270 spisa), medicinska dokumentacija za ošt. žrtvu RO (list 300-303 spisa), potvrda o stradavanju PU Karlovac od 16. rujna 1992. na ime RO (list 304 spisa), nalaz i mišljenje prvostupanjske liječničke komisije za pregled osoba obuhvaćenih Zakonom o zaštiti vojnih i civilnih invalida rata od 9. prosinca 1993. na ime ošt. žrtve MO (list 306-310 spisa), potvrda o pripadništvu pričuvnog sastava MUP- a RH, PP Slunj od 29. listopada 1992. za MO (list 311 spisa), obrazac za ranjene pripadnike pričuvnog sastava OS RH, V.P. 2132-17 od 11. rujna 1992. za MO (list 312 spisa), povijest bolesti za MO (list 313 spisa), medicinska dokumentacija za ošt. žrtvu PN (list 320 spisa), potvrda o posjeti Crvenog križa zatvoreniku TB od 1. travnja 1993. (list 319 spisa), zahtjev za priznavanje svojstva ratnog vojnog invalida za GN (list 324 spisa), medicinska dokumentacija za ošt. žrtvu GN (list 325-328 spisa), nalaz i mišljenje liječničke komisije za pregled osoba obuhvaćenih Zakonom o zaštiti vojnih i civilnih invalida rata od 16. listopada 1992. na ime ošt. žrtve GN (list 329- 330 spisa), rješenje Ministarstva obrane, Uprave za obranu Zadar, Ureda za obranu T. Korenica od 22. srpnja 1994. o priznavanju svojstva hrvatskog ratnog vojnog invalida ošt. žrtvi OB (list 331-333 spisa), nalaz i mišljenje drugostupanjske liječničke komisije za pregled osoba obuhvaćenih Zakonom o zaštiti vojnih i civilnih invalida rata od 22. kolovoza 1994. na ime ošt. žrtve OB (list 334-335 spisa), potvrda Ministarstva obrane o svojstvu logoraša za ošt. žrtvu OB (list 336 spisa), obrazac za ranjene pripadnike pričuvnog sastava OS RH, V.P. 2132- 17 od 11. rujna 1992. za OB (list 337 spisa), medicinska dokumentacija za ošt. žrtvu ZB (list 346-347 spisa), nalaz i mišljenje drugostupanjske liječničke komisije za pregled osoba obuhvaćenih Zakonom o zaštiti vojnih i civilnih invalida rata od 16. kolovoza 1994. na ime ošt. žrtve ZB (list 348 spisa), potvrda Ministarstva obrane, PU Karlovac, PP Slunj od 11. lipnja 1992. o svojstvu logoraša za ošt. žrtvu ZB (list 349 spisa), medicinska dokumentacija za ošt. žrtvu FB (list 351-355 spisa), obrazac za ranjene pripadnike pričuvnog sastava OS RH, V.P. 8257 od 9. ožujka 1993. na ime FB (list 356 spisa), potvrda Ministarstva obrane, Komisije za postupanje s osobama zarobljenim u oružanim sukobima u RH od 14. siječnja 1992. na ime ošt. žrtve FB (list 358 spisa), izvješće o stradavanju MUP-a, PU Karlovac, od 10. studenoga 1992. na ime ošt. žrtve VB (list 360 spisa), medicinska dokumentacija na ime VB (list 361 spisa), prijava za ostvarivanje prava ratnog vojnog invalida Općine [adresa], Sekreterijata društvenih djelatnosti, Službe boračko-invalidske zaštite na ime ošt. žrtve VB (list 362 spisa), medicinska dokumentacija za ošt. žrtvu ČB (list 367-373 i list 375-376 spisa), potvrda o stradavanju MUP-a, PU Karlovac, od 7. prosinca 1992. na ime ČB (list 374 spisa), nalaz i mišljenje drugostupanjske liječničke komisije za pregled osoba obuhvaćenih Zakonom o zaštiti vojnih i civilnih invalida rata od 9. prosinca 1994. na ime ošt. žrtve ČB (list 377 spisa), potvrda o stradavanju PU karlovačke od 20. lipnja 1994. za ošt. žrtvu JB (list 382 spisa), medicinska dokumentacija na ime JB (list 383-384 spisa), nalaz i mišljenje drugostupanjske liječničke komisije za pregled osoba obuhvaćenih Zakonom o zaštiti vojnih i civilnih invalida rata od 11. veljače 1994. na ime ošt. žrtve JB (list 385-386 spisa), nalog Županijskog suda u Slavonskom Brodu broj Kio-

10/02-28 od 20. siječnja 2009. za sudsko-medicinsko vještačenje (list 499 spisa), zapisnik Okružnog suda u Požegi, broj Kir-588/93 o prepoznavanju osoba od strane ošt. žrtve CN (list 31 spisa), original dnevnika čuvara zatvora u [adresa] (pomoćni omot spisa) koji odgovara preslici dnevnika čuvara zatvora u [adresa] (list 708-813 spisa), e-mail Hrvatskog državnog arhiva (pošiljatelj IO) od 29. svibnja 2025. (list 1029 spisa), dopis Ministarstva pravosuđa, uprave i digitalne transformacije RH, Uprave za službenički sustav, Sektora za ljudske potencijale, KLASA: 053-01/25-01/747, URBROJ: 514-08-03-03/05-25-02, od 27. svibnja 2025. s Odlukom Vlade RH o ukidanju Kazneno-popravnog doma u Staroj Gradiški (list 1031-1033 spisa), e-mail Hrvatskog državnog arhiva od 2. lipnja 2025. (list 1034-1036 spisa), nalaz i mišljenje sudskomedicinskog vještaka Borisa Dumenčića od 3. lipnja 2025. (list 1039-1046 spisa). Na završetku dokaznog postupka na temelju čl. 418. st. 5. ZKP/08 pročitana je potvrda Odjela za prekršajne evidencije na ime II-opt. ZN od 27. kolovoza 2025. (list 1152-1153/11. dio spisa), potvrda Odjela za prekršajne evidencije na ime III-opt. FN od 27. kolovoza 2025. (list 1154-1155/11. dio spisa), potvrda Odjela za prekršajne evidencije na ime V- opt. ŽN od 27. kolovoza 2025. (list 1156-1157/11. dio spisa), potvrda Odjela za prekršajne evidencije na ime VI-opt. LN od 27. kolovoza 2025. (list 1158-1159/11. dio spisa), potvrda Odjela za prekršajne evidencije na ime VII-opt. UN od 27. kolovoza 2025. (list 1160-1161/11. dio spisa), potvrda Odjela za prekršajne evidencije na ime IX-opt. DN od 27. kolovoza 2025. (list 1162- 1163/11. dio spisa), uvjerenje Odjela za kaznene evidencije na ime II-opt. ZN od 27. kolovoza 2025. (list 1168-1169/11. dio spisa), uvjerenje Odjela za kaznene evidencije na ime III-opt. FN od 27. kolovoza 2025. (list 1170- 1171/11. dio spisa), uvjerenje Odjela za kaznene evidencije na ime V-opt. ŽN od 27. kolovoza 2025. (list 1172-1173/11. dio spisa), uvjerenje Odjela za kaznene evidencije na ime VI-opt. LN od 27. kolovoza 2025. (list 1175- 1176/11. dio spisa), uvjerenje Odjela za kaznene evidencije na ime VII-opt. UN od 27. kolovoza 2025. (list 1177-1178/11. dio spisa), uvjerenje Odjela za kaznene evidencije na ime IX-opt. DN od 27. kolovoza 2025. (list 1180-1181/11. dio spisa).

9.6. Sukladno odredbi čl. 329. st. 3. ZKP/08 pregledana je fotodokumentacija PU brodsko-posavske, II PP Nova Gradiška (1. dio spisa broj Kio-10/02), DVD medij s popisom i fotografijama osoba za koje se pretpostavlja da su tijekom Domovinskog rata radili kao čuvari u Zatvoru Stara Gradiška (list 988 spisa), potvrda Ministarstva unutrašnjih poslova, Sekreterijata unutrašnjih poslova Okučani za LN bez vidljivog datuma s prijevodom (list 579/2. dio Kio-10/02 spisa i list 1143-1146/11. dio spisa), rješenje Ministarstva unutrašnjih poslova, Sekreterijata unutrašnjih poslova Okučani od 6. rujna 1994. o premještaju LN s prijevodom (list 580/2. dio Kio-10/02 spisa i list 1147-1150/11. dio spisa), rješenje Ministarstva unutrašnjih poslova, Sekreterijata unutrašnjih poslova Okučani od 28. siječnja 1993. o rasporedu LN s prijevodom (list 581/2. dio Kio-10/02 spisa i list 1139-1142/11. dio spisa), potvrda SUP-a Okučani, SM Stara Gradiška bez datuma za LN (list 582/2. dio Kio-10/02 spisa), original vojne knjižice na ime ZN od 10. srpnja 1992. (list 630/2. dio Kio-10/02 spisa), potvrda Republike Srpske Krajine, MUP- a, SUP-a, SM Stara Gradiška od 6. travnja 1993. na ime DN (list 60/1. dio spisa), preslika stranice vojne knjižice na ime DN (list 61/1. dio spisa) te CD medij s mapom 1 – Dosjei zaposlenika, mapom 2. Osobni kartoni radnika, mapom 3. – Spisak umirovljenika KPD Stara Gradiška koji su obukli uniformu SAO Krajine, mapom 4. – Nacionalna struktura djelatnika straže, mapom 5. – Izvješća povodom ukidanja KPD Stara Gradiška i mapom 6. – Rješenja o preuzimanju radnika – uzorak (list 1038/11. dio spisa) na panou za prezentaciju te je pročitana presuda Županijskog suda u Slavonskom Brodu broj K-22/00-31 od 31. siječnja 2001. (list 1125-1138/11. dio spisa).

10. Slijedom svih provedenih dokaza, ovaj sud smatra da je činjenično stanje utvrđeno u dovoljnoj mjeri za donošenje pravilne i zakonite sudske odluke.

11. Neovisno o činjenici da su II-opt. RN, III-opt. FN, V-opt. ŽN, VI-opt. LN, VII-opt. UN i IX-opt. DN tijekom istrage ispitani putem međunarodne pravne pomoći od strane nadležnih tijela zamoljene države, kojom prilikom su dali iskaz izuzev V-opt. PO i IX-opt. DN koji su se branili šutnjom, imajući u vidu činjenicu da se u ovom postupku istima sudilo u odsutnosti smatra se da su se optuženici negativno očitovali o krivnji, slijedom čega su u ovom postupku sporne sve činjenice koje se navode u činjeničnom opisu, pa su tako sporni vrijeme i mjesto inkriminacije, jesu li II-opt. RN, III-opt. FN, V-opt. ŽN, VI-opt. LN, VII-opt. UN i IX-opt. DN u vrijeme inkriminacije bili u KPD Stara Gradiška i u kojem svojstvu odnosno jesu li bili stražari logora ili nisu, kao što to tvrdi obrana i jesu li u tom svojstvu i na koji način sudjelovali u zlostavljanju zatočenih civila nesrpske nacionalnosti, točnije svjedoka ošt. žrtava BN, KN, EN, AN, CN i SN, jesu li radnje koje su izvršili optuženici obuhvaćene blanketnim odredbama koje im se u izreci stavljaju na teret i jesu li u uzročnoj vezi s oružanim sukobom. Na koncu sporno je jesu li naprijed imenovane žrtve imale status civila, kako to tvrdi optužba ili se pak radilo o ratnim zarobljenicima, kako to tvrdi obrana.

12. II-opt. RN je u svom iskazu danom pred sucem istrage Okružnog suda u Beogradu, Vijeća za ratne zločine, naveo da nikada nije bio stražar u [adresa], te da je tijekom rata neko vrijeme radio u vojnoj policiji koja je uhićivala samo pripadnike njihove vojske, dezertere i to B te ih odvodila do prijamnice KPD Stara Gradiška. Tom prilikom nije ulazio u zatvor u [adresa]. Naveo je, da je stupio u vojsku 1991. godine i da je bio u nekoliko jedinica, a da je sve to pripadalo 18. Korpusu. Prvo je bio u teritorijalnoj obrani 1991., a zatim u 18. Korpusu nakon što je teritorijalna obrana prešla u Korpus. 1993. je bio u vojnoj policiji nekih sedam do osam mjeseci. Nikada nije bio u policiji SAO Krajine, niti stražar u zatvoru. Ne poznaje druge osumnjičenike koji su obuhvaćeni rješenjem o provođenju istrage.

13. III-opt. FN u svom iskazu danom pred tužiteljem Okružnog tužilaštva u Banja Luci naveo je da je do 1991. godine živio i radio u [adresa] u Republici Hrvatskoj, te da se još 1973. zaposlio kao stražar u KPD Stara Gradiška, sve do mirovine 1990. godine. U kolovozu 1991. mobiliziran je od strane Teritorijalne obrane Okučani i bio je pripadnik rezervnog sastava policije oko desetak dana. Nakon toga raspoređen je u mjesto Medare u minobacačku jedinicu u kojoj je ostao do konca 1992., a posao mu je bio da vrši osiguranje te jedinice. 1994. godine na zahtjev Komande 18. Korpusa vraćen je u [adresa], s obzirom da je imao položen ispit za vatrogasca te je kao vatrogasac sve do svibnja 1995. radio u [adresa]. U vrijeme inkriminacije kao stražar u KPD Stara Gradiška proveo je samo jedan dan i to na zahtjev dežurnog ŠO koji je u međuvremenu poginuo. Taj dan za njega bio je uobičajen. Zatvorenici su bili u ćelijama, a on je obavljao svoju stražarsku dužnost po pravilima službe. Osim tog dana više nikada nije bio angažiran u KPD Stara Gradiška kao stražar niti je imao bilo kakvog kontakta s pritvorenicima. Taj jedan dan je bio početkom rujna 1991. godine. Za vrijeme inkriminacije je po kuloarima čuo priču da je bilo određenih nezakonitosti i zlostavljanja pritvorenika u KPD Stara Gradiška, no nije čuo konkretno priče tko je to učinio, odnosno tko je od pritvorenika ubijen. Osobno nikoga nije ubio i fizički zlostavljao.

14. V-opt. ŽN pred tužiteljem Okružnog tužilaštva u Banja Luci nije iznosio obranu, već se branio šutnjom.

15. VI-opt. LN u svom iskazu danom pred zamjenikom tužitelja za ratne zločine pred Okružnim sudom u Beogradu, Vijećem za ratne zločine, u svom iskazu je naveo da je u zatvoru u [adresa] radio do rata, a poslije rata uopće nije ulazio tamo. Jedanput išao po izjavu ZĆ koji je poslije bio načelnik u SUP-u u Okučanima, koji je bio zatvoren zato što je surađivao s ustašama. U razdoblju od 1991. do 1995. godine bio je u teritorijalnoj obrani koju je netko vodio kao policiju, no oni nisu imali policijsku uniformu i nisu imali palice. Na upit istražnog suca misli li da su teritorijalna obrana i policija isto, navodi da u njegovoj knjižici piše ''Policija TO''. TN i ZN uopće ne poznaje. TN zna, ali misli da nije radio u zatvoru. FN nije radio u zatvoru, ŽN je radio u zatvoru, UN nije. FN je bio s njim u teritorijalnoj obrani. Zatvor u [adresa] je bio vojno- istražni zatvor kojim je upravljano iz [adresa]. To nije bio koncentracijski logor. Tamo su zatvarani i K i B i E. Zatvor je trajao do dolaska UNPROFOR-a, kada se taj zatvor povlači u [adresa] kao izvidno odjeljenje vojno-istražnog zatvora [adresa]. U teritorijalnoj obrani je bio od 8. prosinca 1991. godine. Kada je prestala raditi teritorijalna obrana, nije znao što će raditi te ga je časnik A preporučio časniku C u [adresa] kada je tamo otišao u kasarnu ''Kozara'', gdje su ga obukli u vojničku uniformu, kao rezervni sastav za vanjsko osiguranje izvida. To je bilo 1992. godine povlačenjem Banjalučkog Korpusa kada je tražio da ga skinu iz vojno- maslinaste uniforme i da ga premjeste u policiju koja je ponovno uspostavljena, zvala se Policijska postaja Stara Gradiška koja je uspostavljena u veljači/ožujak 1991. godine. U policiji u [adresa] je ostao do 1994. godine. Na upit suca istrage zašto ga stavljaju u grupu koja je bila u zatvoru, pojasnio je da je netko nešto rekao protiv njega, jer je 1990. godine radio u [adresa] i S VĆ kupuje od njih oružje da bi naoružali hrvatske snage iz KPD Stara Gradiška i on ga optužuje da je htio oteti dvije ''marice'' oružja. Zbog navedenog je 20. listopada 1990. disciplinski optužen i gonjen u Zagrebu gdje su svjedočili dvojica T i jedan Ć, da je cijelo vrijeme bio s njima u smjeni te da nije mogao oteti to oružje. Nakon toga su ga vratili na posao 20. prosinca u isto zvanje nadzornika, međutim nikada nije stupio na to mjesto jer su došli zapovjednici E i K, a njega su poslali da okolo šeta do 1. ožujka 1991. kada se je [adresa] promijenila, pa su ga poslali u Požegu gdje je poučavao njihove nove radnike koji će ih zamijeniti.

16. VII-opt. UN u svom iskazu danom pred tužiteljem Okružnog tužiteljstva u Banja Luci naveo je da je u [adresa] živio u periodu od 1986. godine kada je zaposlen u KPD Stara Gradiška gdje je radio kao zatvorski čuvar od 1978., sve do ožujka 1991. godine kada je došlo do raspuštanja zatvora, a on je dobio premještaj u Pulu gdje je boravio sve do kolovoza 1991. godine, kada se zbog ukupne situacije u to vrijeme u Hrvatskoj vratio u [adresa]. U [adresa] je u to vrijeme formirana Ratna stanica milicije pa se on angažirao u tu miliciju. 19. prosinca 1991. je prešao u Banjalučki Korpus u 1. Oklopnu brigadu, a obzirom da je bio električar, radio je u pozadini. Ne može se točno sjetiti, no čini mu se da je 1994. godine počeo ponovno raditi kao stariji stražar u KPD Stara Gradiška, a to je sada bila pritvorska jedinica Civilnog suda iz Gline gdje su dovođeni pritvorenici i na tim poslovima je ostao sve do svibnja 1995. kada je prešao u [adresa]. Nakon povratka iz Pule u kolovozu 1991. godine, kada je angažiran u Ratnoj stanici milicije, nije imao nikakav kontakt s pritvorenicima u KPD Stara Gradiška. Zna da su tamo bili dovođeni ljudi, među kojima su bile i žene iz [adresa], no sve je to bilo u ingerenciji vojne policije, odnosno vojske, tako da oni uopće nisu mogli imati dodira s tim ljudima i sve da su htjeli. Sjeća se da je 1991. godine u listopadu ubijen jedan zatvorenik muškarac, i to na unutrašnjim stepenicama gdje se ulazu u samicu. Za taj slučaj je čuo, jer je te večeri bio dežurni u stanici milicije. Ime i prezime tog muškarca ne zna, ne zna tko ga je ubio, niti odakle je taj ubijeni. Samo je čuo da je ubijen. KPD Stara Gradiška i stanica milicije gdje je boravio se nalaze jedno uz drugo. Udaljenost između tih objekata je bila zanemariva. Pojašnjava da je objekt stanice milicije zapravo nekadašnji objekt gdje se nalazila komanda straže KPD Stara Gradiška. Garantira svojim životom da nikoga tijekom rata nije taknuo, a kamoli nanio nekakvo zlo, te da mu je savjest čista.

17. IX-opt. DN pred tužiteljem Okružnog tužiteljstva u Banja Luci nije iznosio obranu, već se branio šutnjom.

18. Iskaz II-opt. ZN, posebice u dijelu u kojemu isti poriče da je u vrijeme inkriminacije bio u Zatvoru Stara Gradiška i da je tamo obavljao poslove čuvara, iskaz III-opt. FN u dijelu u kojemu tvrdi da je u vrijeme inkriminacije svega jedan dan proveo u KPD Stara Gradiška te da tom prilikom nije nikoga zlostavljao, iskaz VI-opt. LN u dijelu u kojemu isti poriče da je radio kao stražar u zatvoru i da poslije rata nije ulazio u KPD Stara Gradiška i iskaz VII-opt. UN u kojemu isti navodi da je u KPD Stara Gradiška prestao raditi u ožujku 1991., a ponovno počeo raditi 1994. godine, sud cijeni neuvjerljivim i protivnim sadržaju personalnih i materijalnih dokaza koje je sud ocijenio vjerodostojnim te da takve obrane predstavljaju nastojanje ovih optuženika da od sebe otklone kaznenopravnu odgovornost.

19. Prije svega, valja reći da je u ovom postupku nesporno utvrđena činjenica da je Odlukom Vlade Republike Hrvatske o ukidanju Kazneno-popravnog doma u Staroj Gradiški (''Narodne novine'' broj 6/1991) od 13. veljače 1991. godine, ukinut Kazneno- popravni dom u Staroj Gradiški te da je zaposlenike KPD Stara Gradiška zatečene na radu 12. veljače 1991. preuzela u nadležnost Vlada Republike Hrvatske koja je nadležnost prenijela na Ministarstvo pravosuđa i uprave, koja činjenica proizlazi iz naprijed naznačene Odluke, dopisa (e-maila) Hrvatskog državnog arhiva ovome sudu od 29. svibnja 2025., pregledanog CD medija, točnije mape 5. s izvješćima povodom ukidanja KPD Stara Gradiška i mape 6. – Rješenjima o preuzimanju radnika, kao i da je po ukidanju KPD Stara Gradiška naredbom Komande 5. Korpusa od 24. rujna 1991. formiran sabirni logor za ratne zarobljenike u prostorijama bivšeg KPD Stara Gradiška te Komande 2. Vojne oblasti, te iskaza tijekom dokaznog postupka ispitanih svjedoka ošt. žrtvi SN i AN, koja činjenica tijekom postupka nije niti osporavana.

20. O činjenici da su u logoru KPD Stara Gradiška dovedeni, a potom fizički zlostavljani brojni civili i branitelji (pripadnici MUP-a i ZNG-a) [adresa], koji su se nakon pada [adresa] 16. studenoga 1991. godine po ulasku JNA i Teritorijalne obrane Republike Srpske povukli u Bosnu, gdje su zarobljeni, a potom dovedeni u logor, potvrđuju svojim iskazima svjedoci ošt. žrtva BN, NB, MB, UB, ŠN, ZB, VB, FĆ, FB, ČB, HB, ČĆ, RB, GB, BB, KB, LB, ošt. žrtva EN, SB, TB, OB, IB, ŽĆ, ŠB, ošt. žrtva CN, FO, ŽO, MO, SO, UO, HO, BO, JĆ, LĆ, MĆ, ĆB, GO, UĆ, ĆO, DO, RO, ŠB, ošt. žrtva SN, CO, ošt. žrtva KN i ošt. žrtva AN.

20.1. Pa je tako u svom iskazu pred ovim sudom svjedok ošt. žrtva BN naveo da je bio u zatvoru u [adresa] u razdoblju od 15. rujna do 14. listopada 1991. godine i da je zarobljen kao civilna osoba. Sjeća se da je bio podvrgnut psihičkom i fizičkom zlostavljanju, izgladnjivanju i potpisivanju dopisa koji su od njega zahtijevali da potpiše. Imao je pištolj u ustima, nož pod vratom, pokazuje u sudnici zapešće lijeve ruke gdje su mu rezali vene. Nakon toga su ga poslali u Bosansku Gradiški da mu ozljede saniraju i vratili ga nazad. To su mu učinili bivši stražari koji su obukli odore SAO Krajine RN, FN, ŽN, LN, UN i DN. FN mu je rekao da mu je trebao istjerati bubrege na usta prije no što je otišao u logor u Manjaču. Naveo je da se ne sjeća da ga je tukao RN, već da ga je tukao FN. Također da se ne sjeća je li ga tukao ŽN, LN, UN i DN. Tukli su ga svime što im je bilo pri ruci, palicama, gumenim i drvenim, rukama i nogama po svim dijelovima tijela gdje su stigli. Morao je napisati sve što su tražili od njega i što im je odgovaralo, jer bi se u protivnom na njemu iživljavali dok nisu dobili traženi iskaz. Pištolj u usta mu je stavljao HĆ i ĐN, no više se ne sjeća tko ga je udarao raznim predmetima. Nakon što je svjedoku temeljem čl. 426. ZKP/08 predočen njegov iskaz koji je dao pred Županijskim sudom u Zadru od 5. ožujka 1996. u predmetu Kir-70/96 posebice u dijelu gdje je naveo da je za vrijeme dok je bio u ćeliji da su kod njega slobodno dolazili ĐN, DĆ, HĆ, RĆ, GĆ, TN, RN, FN, BĆ, ŽN, KĆ, UN i DN, koje osobe su za vrijeme Jugoslavije radile kao čuvari u KPD Stara Gradiška i osobno ih je poznavao još od prije, te je po njihovom izgledu i po imenu i prezimenu siguran da se radi upravo o tim osobama, kada bi dolazili kod njega u ćeliju svi su ga udarali po cijelom tijelu s čim su stigli, nogama, rukama, palicom, letvom i slično. Pitali su ga gdje mu je oružje i gdje mu je veza. Kada su ga prebacili u ćeliju zajedno s EĆ i VO i u toj ćeliji je bio izvrgnut maltretiranjima i ponižavanjima, svi ovi koje je malo prije nabrojao su ih tukli. Sjeća se da je morao dubiti na glavi i pjevati im pjesmu ''Druže Đ mi ti se kunemo''. Dnevno su slušali iz drugih ćelija jauke i udaranja drugih zatvorenika, pjevale su se pjesme ''Tko to laže?'' i slično. Njima bi stražari koje je malo prije nabrojao donosili u ćeliju olovku i papir i onda je od njih traženo da napišemo sve ono što je njih zanimalo, tko je veza, gdje je oružje i slično. Za vrijeme dok su to pisali bili su stalno udarani, a posebno bi i ih udarali opet ako bi bili nezadovoljni s onim što su napisali. Upitan na razliku u iskazu, svjedok je na raspravi iskazao da mu je tada (tijekom davanja iskaza kod suca istrage u ožujku 1996.) sjećanje bilo friškije, da se bolje sjećao nego danas nakon 30 godina od proteka događaja te da je istina u dijelovima iskaza koje je dao tada, a koje se razlikuju od današnjeg iskaza, jer je tada konkretno znao tko ga je tukao, dok se danas samo djelomično sjeća nekih stvari, a nekih ne. Također je iskazao da su KĆ i LN ista osoba. Nakon što mu je predočena fotografija broj 62 (fotografija LN) iskazuje da ne može prepoznati je li osoba koja se nalazi na fotografiji optuženi LN.

20.2. U svom iskazu svjedok ošt. žrtva KN je naveo da se priključio Zboru narodne garde 13. kolovoza 1991. godine te da je uhićen 19. rujna 1991. kada su mu oduzeli i pušku i uniformu. U KPD Stara Gradiška bio je do 14. listopada 1991. godine kada je prebačen u Manjaču. Dok je bio u samici, iako je bio sav prebijen i pretučen, u psihičkom stresu i uzbuđenosti, i istovremeno agresivnosti da se othrva prema njima razbio je vrata na samici. Zbog toga ga je posebno tukao KĆ koji ga je šamarao. Drugi ga nitko nije tukao. Cijelo vrijeme boravka u [adresa] bio je u samici.

20.3. U svom iskazu svjedok ošt. žrtva EN je naveo da je do 16. studenoga 1991. godine bio pripadnik Zbora narodne garde te da se zajedno s ostalima povukao u Bosnu gdje je odmah bio organiziran humanitarni konvoj radi njihovog prebacivanja u Hrvatsku. Prethodno se presvukao u civilnu odjeću, a presvukli su se svi hrvatski branitelji kako ih ne bi prepoznali. 18. studenoga 1991. zaustavljeni su u Ključu po pripadnicima tzv. milicije SAO Krajine gdje je skinut s konvoja kao i ostali u većem broju te su odvedeni u KPD Stara Gradiška u kojoj se nalazio koncentracijski logor. Po dolasku u logor pripadnici tzv. milicije SAO Krajine najprije su im oduzeli sve vrjednije stvari kao što su satovi, predmeti od zlata i novac. Odmah po dolasku u logor počela je tortura i svakodnevno fizičko maltretiranje. Tukli su ih svakodnevno, i po danu i po noći, tako da bi ih postrojili licem okrenutim prema zidu sa rukama na leđima i pognute glave, da bi ih tukli straga, rukama i nogama, i raznim predmetima po cijelom tijelu. Od udaraca telefonskim kablovima je imao ozljede na obje ruke koje je morao staviti na zid pa su ga tukli po prstima tako da su mu otpali svi nokti. Dobio je prijelom šake obje ruke kod zgloba. U [adresa] je ostao sve do svibnja 1991. godine.

20.4. U svom iskazu svjedok ošt. žrtva AN je naveo da kada je došlo do okupacije Hrvatskog teritorija u [adresa] otvoren je srpski koncentracijski logor koji je bio bivši zatvor. U taj logor su dovođeni E nad kojima su rađena zlodjela. On je bio pripadnik Zbora narodne garde od 13. kolovoza 1991. godine. 18. listopada 1991. godine je doveden u logor [adresa]. Tu je bio stalno u redovima za mučenje i nije vjerovao da će moći preživjeti.

20.5. U svom iskazu svjedok ošt. žrtva CN je navela da je bila pripadnik Zbora narodne garde u 121. brigadi. 18. srpnja 1993. kada se vraćala s godišnjeg odmora iz Slovenije, u naselju Gavrinica su je uhvatili pripadnici srpskih postrojbi koji su joj oduzeli isprave i automobil te prevezli prvotno u Okučane, a kasnije u KPD Stara Gradiška gdje je bila sve do 16. studenoga 1993. kada je razmijenjena. Kada su joj pročitana imena optuženika prisjeća se točno imena TN koji je bio na odjelu gdje je ona bila u zatvoru u [adresa], no on ju nije fizički zlostavljao, ali ju je cijelo vrijeme psihički mučio i prijetio tako da je doživjela snažne emotivne stresove. Čula je njegove prijetnje i razgovore u kojima je on govorio da ju treba ubiti, a prije toga ''izjebati'' jer to zaslužuje. Prema njoj je osobito grub i agresivan bio RN koji ju je dok je bila sama u ćeliji tukao rukama i prstima, štipao po grudima i tijelu, udarao glavom i tijelom u zid, a kada ju je vodio u Okučane na saslušanje u vojnu policiju i UNPROFOR prijetio joj je zbog toga što su navodno njegovi roditelji tijekom rata zaklani, govoreći joj da ona to mora znati i da će ju on zbog toga ubiti. Za vrijeme boravka u zatvoru izgubila je 24 kilograma. Za vrijeme njezinog boravka u [adresa] cijelo vrijeme je provela u samici. Odmah po uhićenju i dovođenju u zatvor je bila neprekidno maltretirana. Svakog sata su ju izvodili iz ćelije na saslušanje. Na tim saslušanjima su joj na sve moguće načine prijetili, a povremeno i tukli. Kada je bila uhićena bila je u ljetnoj odjeći jer je to bio mjesec srpanj. Imala je samo bluzicu i hlače i kako joj oni u zimu nisu dali ništa za obući od zime i hladnoće doživjela je strašan šok. Za vrijeme boravka u ćeliji u roku od četiri mjeseca uopće nije vidjela tople vode. Za to vrijeme nije se mogla oprati i samo se jednom uz pomoć jednog stražara mogla oprati jer je ugrijala vodu na suncu. Uvjeti smještaja u ćeliji u kojoj je bila su bili neljudski. Vodu koju je dobivala, dobivala je u malim količinama i morala ju je koristiti za piće i za pranje. U ćeliji nije bilo sanitarnog čvora, nego je imala jednu kantu na kojoj se mogla eventualno obrisati ili oprati, a koja je služila i za obavljanje sanitarnih higijenskih potreba. Hranu su dobivali dva puta dnevno i to jako lošu koja se sastojala od juhe bez začina. Za vrijeme boravka u zatvoru nije dobila niti komadić mesa. Prema njoj je, uz ostale, posebno nehuman i nečovječan bio stražar kojeg su zvali '' N', čije prezime ne zna i DN iz O koji bi jednostavno za vrijeme svoje smjene ju neprekidno zlostavljao na način da joj nisu dopuštali da legne iako je bila toliko iscrpljena i izmučena da nije mogla niti stajati. Pojašnjava kada bi legla, oni bi ju promatrali kroz špijunku i odmah budili da mora stajati. Kako je dobila od liječnika ''Apaurine'' koji su se nalazili kod čuvara, kada bi ih zatražila, taj N joj je umjesto ''Apaurina'' donio bombu i davao joj u ruke, što je bio znak da ju navodi da se ubije.

20.6. U svom iskazu svjedok ošt. žrtva SN je naveo da je bivši KPD Stara Gradiška bio pretvoren u srpski koncentracijski logor, a sve se to dogodilo 17. kolovoza 1991. kada je Banjalučki Korpus JNA prešao iz pravca [adresa] preko [adresa] u [adresa]. Uz Korpus su prešle i srpske paravojne grupe. Tu je bilo i srpskih rezervista iz BiH i domaćih iz Bosne. 30. rujna 1991. za vrijeme dok je bio kod susjeda u kući, ispred kuće se zaustavio kamion iz kojeg je izašlo jedno 15-20 pripadnika srpskih oružanih snaga među kojima je bio i TN. Ti ljudi su udarali po kapiji, a kada je izašao i otvorio ugurali su ga u kamion. U kamionu je već bila AĆ, CĆ, a naknadno su pokupili još SĆ i TĆ te su ih odvezli u bivši KPD Stara Gradiška koji je pretvoren u srpski koncentracijski logor. Vodili su ga na kat na ispitivanje i dobro se sjeća da ga je tu ispitivao UN koji je imao palicu i koji ga je prilikom ispitivanja par puta udario po leđima i vratu. Svaku večer u ćelije su dolazili HĆ koji je bio stražar, zatim ĆĆ, ĐN koji je bio ključar, FN i ĐĆ. U sobe su puštali njihove rezerviste. Tukli su ih palicama, debelim kablovima, nogama, njemu su izbili zube kada je pao na pod. Dobro se sjeća da ga je netko od njih udario nogom u usta pa su mu ispali zubi. Kroz vrijeme zatočeništva bila su i teška psihička maltretiranja. Izvodili su ih iz ćelija na hodnike i postrojavali govoreći im da ih odvode na strijeljanje te su ih nakon toga držali dva do tri sata na hodniku, a potom ih ponovno vraćali u ćelije. U [adresa] je bio sve do 19. studenoga 1991.

20.7. U svom iskazu UB je naveo da je prije rata živio u [adresa], a kada su počela ratna događanja na tom prostoru 1991. godine bio zarobljen od osoba šarolikog sastava. Pojašnjava da je tu bilo pripadnika JNA i četnika i drugih osoba u maskirnim uniformama. 6. studenoga 1991. godine uhvaćen je zajedno s dva brata i jednim bratićem te su ih doveli u policiju u [adresa], a kasnije ih iz Korenice prebacili u mjesto Žegar, potom u logor Manjača, a iz Manjače za [adresa]. Kada su došli u [adresa] bilo je veliko mučenje. Primjerice, skinuli bi ih gole, bili su okrenuti prema zidu i pognuti glavama prema naprijed i tako bi stajali satima dok se netko ne bi sjetio da im kaže da se usprave. Batinjanje je bilo svakodnevno. Kako bi im rekli da legnu, nisu imali na što leći jer je pod bio od neke ispresjecane lime u komadima. Njega su ispitivali jer je bio u kriznom štabu za obranu njegovog sela i imao je određene podatke, o čemu su znali. Kako je radio u kuhinji, navodi primjer da bi se netko od kuhara, u svaku posudu u kojoj su nosili hranu zarobljenicima, pomokrio. On to ne bi rekao zarobljenicima, a i sam je to jeo jer nije imao ništa drugo. Bili su u takvom stanju da kada bi primjerice našao komad kruha u zahodskoj školjci pojeo bi ga, jer drugog izbora nije imao. Vrlo je teško bilo procijeniti neku osobu u to vrijeme jer su imali svo vrijeme zabranu da ni u koga ne gledaju i da stalno glavu drže pokunjenu. Nije vidio da je bilo ubojstava. Međutim, čuli su krikove u dvorištu, pa su mogli pretpostavljati što se dogodilo. Po njegovom proračunu u [adresa] je bio 11 dana. Ne može se sjetiti koja je u KPD Stara Gradiška bila formacija. Bilo ih je u civilu, a bilo ih je i u uniformama. Ne zna koju su dužnost obavljale osobe koje su ih zlostavljale. Tijekom boravka u KPD Stara Gradiška bio je tučen, no ne zna imenom i prezimenom točno od kojih osoba. U KPD Stara Gradiška dovezen je kao civil.

20.8. U svom iskazu svjedok LB je naveo da je tijekom 1991. godine sve do pada [adresa] 16. studenoga 1991. bio pripadnik Zbora narodne garde, te da se nakon pada [adresa] zajedno s ostalima povukao u Bosnu u Cazin gdje je bio organiziran humanitarni konvoj za njihovo prebacivanje u Hrvatsku. U trenutku zarobljavanja bio je odjeven u civilnu odjeću. Naime, pojašnjava da su im europski promatrači garantirali siguran prelazak iz Bosne i Hercegovine u Hrvatsku u konvoju, te im je rečeno da se za potrebe prolaza presvuku iz vojnih uniformi u civilnu odjeću, što su i učinili. U tom konvoju, izuzev njega, bilo je drugih pripadnika MUP-a, Zbora narodne garde, a bilo je i civila, žene i djece. Što se tiče odraslih muškaraca u konvoju njih 99% su ustvari bili vojne osobe, za potrebe prolaska presvučene u civilnu odjeću. U Ključu su ih pripadnici tzv. SAO Krajine skinuli s konvoja, kao i veći broj drugih osoba. Potom su odvedeni u KPD Stara Gradiška gdje se nalazio koncentracijski logor. Odmah su im po dolasku oduzeli novac i ostale vrijedne predmete, zlatninu, satove i slično. Njemu su osobno uzeli dva lančića, sat i zlatni prsten te 100 njemačkih maraka. Istovremeno su ih počeli fizički maltretirati tako da bi ih svakodnevno, danju i noću tukli. Postrojavali su ih tako da bi pritom glavom bili okrenuti prema zidu, obavezno pognute glave s rukama otraga, te su ih straga tukli po svim dijelovima tijela, kundacima, žicama, palicama, rukama i nogama. Uslijed tog tučenja je zadobio povredu kičme, pukla mu je čašica na koljenu lijeve noge, a imao je i razbijen nos. Prilikom tih maltretiranja i tuče nisu mogli vidjeti tko ih tuče jer nisu mogli gledati prema mučiteljima.

20.9. U svom iskazu svjedok ŠN je naveo da je tijekom 1991. godine do pada [adresa] bio pripadnik MUP-a RH kao profesionalni policajac te da se nakon pada [adresa] kao i ostali našao u Bosni od kuda je 18. studenoga 1991. bio organiziran konvoj radi njihovog prebacivanja u Hrvatsku. Međutim, pripadnici tzv. SAO Krajine u Ključu su ih skinuli s tog konvoja te su bili odvedeni u KPD Stara Gradiška koji je bio pretvoren u koncentracijski logor. Pripadnici tzv. SAO Krajine su im sve vrijednosti, satove, nakit, osobne dokumente i novac oduzeli. Prvih deset dana bili su danonoćno fizički prebijani i maltretirani. Kao i ostali pretučen je, primio je udarce po glavi, tijelu i kralježnici svakodnevno. Tko ih je tukao nisu mogli dobro uočiti, jer su bili okrenuti licem prema zidu, a udarce su primali s leđa, dok su mogli ''durati'', a kada bi pali udarali bi ih na podu nogama i rukama. Takvo maltretiranje je trajalo nekih deset dana sve dok logor nisu preuzeli pripadnici bivše vojske JNA kada se stanje poboljšalo. On je razmijenjen 12. prosinca 1991. u [adresa] u [adresa].

20.10. U svom iskazu svjedok VB je naveo da je prije pada [adresa] 16. studenoga 1991.bio u redovnom sastavu MUP-a u [adresa]. Nakon pada [adresa] povukao se u Bosnu kao i ostali gdje je bio organiziran konvoj za njihovo prebacivanje u Hrvatsku. Međutim, bio je skinut s tog konvoja kao i ostalih stotinjak u Ključu gdje su ih zaustavili pripadnici tzv. milicije SAO Krajine te su prebačeni u KPD Stara Gradiška koji je bio pretvoren u koncentracijski logor. Prvih 12 dana nalazili su se pod kontrolom I koji su ih odmah počeli fizički maltretirali i to je trajalo svakodnevno po danu i noći. Tukli bi ih i batinali bez ikakvog razloga rukama, nogama i raznim predmetima, kao što su gumene palice te žice telefonskih kablova. Sistem batinjanja je bio taj da su bili prisiljeni biti okrenuti licem prema zidu, rukama na leđima ili na zidu, pognute glave, a Martićevci bi ih tukli po leđima i po cijelome tijelu. On je bio sav izudaran, no srećom prijelome kostiju nije imao, već jedino modrice i natučenja. Doduše, bio mu je oštećen teže jedan pršljen na kralježnici te mu je ostala trajna teška ozljeda. Logorske stražare koji su ih tukli nisu mogli vidjeti, jer im je bilo zabranjeno da gledaju u njih. Nakon 12 dana prebačeni su u zgradu koja se nalazila pod kontrolom bivše JNA gdje je režim bio snošljiviji jer više nije bilo batinjanja. Razmijenjen je 12. prosinca 1991. godine. Također je naveo da kada su došli u logor, oduzet im je sav novac i vrijedni predmeti kao što su zlatni prsteni, lančići i ručni satovi. U trenutku dovođenja u logor [adresa] bio je u civilnoj odjeći. Ne zna koju su dužnost obavljale u logoru osobe koje su ga tukle. Zna da su bili rezervisti. Hranu su dobivali i hrana je bila nikakva.

20.11. U svom iskazu svjedok FĆ je naveo da je prije pada [adresa] bio aktivni djelatnik MUP-a, PP Slunj te da se po padu [adresa] 16. studenoga 1991. , kao i ostali prebacio u Bosnu gdje je bio organiziran konvoj za njihovo prebacivanje u Hrvatsku. U Ključu je skinut sa autobusa kao i mnogi drugi u tom konvoju te prebačen u [adresa] koji je bio koncentracijski logor. Po dolasku u [adresa] u logoru su im oduzeli sav novac i vrijedne predmete. Odmah po dolasku počeli su ih nemilice fizički maltretirati i tuči, neprestano batinjati. To je neprekidno trajalo tri dana i tri noći. U tom batinjanju njemu su izbijeni svi gornji zubi, razbijena donja vilica, imao je dva napuknuća na glavi te su mu polomljena rebra s lijeve strane. Nakon ta tri dana, bio je preuzet u razmjeni. Također je naveo da su ih tukli svi, no da ne može nikoga prepoznati, jer je glava uvijek bila pognuta prema dolje i nisu smjeli dići pogled. Tukli su ih svime čime su stigli, čizmama, nogama, kablovima i puškama. Tukli su ih gdje god bi ih uhvatili pa tako i po tabanima. Izuzev fizičke zlostave, bilo je i psihičke zlostave tako što su ih znali tri do četiri puta tijekom noći voditi na ''klanje''. Tada bi jedan od njih kleknuo na njega, a drugi bi rekao kako se nije dovoljno ugojio. Od toga je doslovce preko noći osijedio. Tjerali bi ih da pjevaju četničke pjesme. NĆ su tukli duplo više od njih jer je bio snažniji.

20.12. U svom iskazu svjedok ZB je naveo da je prije pada [adresa] 16. studenoga 1991. godine bio u pričuvnom sastavu MUP-a u [adresa] te da se nakon pada [adresa] kao i ostali prebacio u Bosnu gdje je bio organiziran konvoj za njihovo prebacivanje u Hrvatsku. U Ključu su ih pripadnici tzv. milicije SAO Krajine skinuli iz konvoja te su njega i još nekih 100 do 120 ljudi prebacili u KPD Stara Gradiška koja je bila pretvorena u koncentracijski logor. Kod dolaska u logor oduzet mu je sav novac i vrijedni predmeti. Odmah po dolasku u logor počelo je njihovo svakodnevno fizičko i psihičko zlostavljanje od strane logorskih stražara. Tukli su ih i batinali i po danu i po noći u svakoj prilici. Tukli su ih rukama, nogama i raznim predmetima, kao što su kundaci, letve, telefonski kablovi i s čime nisu stigli. Zadobio je oštećenje sluha uslijed jakih udaraca po glavi. Najstrašnije je bilo prvih deset dana kada su ih neprestano tukli i maltretirali na razne načine, a potom su prebačeni u drugu zgradu gdje su bili vojnici bivše JNA te su imali malo bolji tretman jer više nije bilo tolikog batinjanja, već više psihičkog maltretiranja. Od batinjanja koje je pretrpio od logorskih stražara tzv. milicije SAO Krajine više je puta znao padati u nesvijest. Razmijenjen je 16. veljače 1992. godine. Od logorskih stražara koji su ih batinali bilo je teško nekoga prepoznati jer u njih nisu smjeli gledati, a kako je bio i psihički jako potresen ne bi mogao nikoga niti prepoznati. Naveo je da je u konvoju bio zarobljen u civilu. Izuzev fizičkog maltretiranja, bilo je i psihičkog maltretiranja tako što su izvođeni na strijeljanje, tjerali su ih da međusobno simuliraju seksualni odnos između njih. Glede vode i hrane u prvih desetak dana nisu dobivali vode. Kada bi dobili hranu oni bi im hranu istepli iz ruku tako da na koncu nisu jeli ništa.

20.13. U svom iskazu svjedok ČB je naveo da je prije pada [adresa] 16. studenoga 1991. godine bio u aktivnom sastavu MUP-a kao specijalni policajac te da se nakon pada [adresa] povukao u Bosnu kao i ostali, da bi se odmah zatim našao u konvoju s kojim je trebao biti prebačen u Hrvatsku. Međutim, iz autobusa su ga skinuli pripadnici tzv. milicije SAO Krajine i prebacili u KPD Stara Gradiška u kojoj se nalazio koncentracijski logor. Odmah po dolasku u logor oduzeli su im novac i sve vrijedne predmete koje su imali kod sebe. U logoru su ih stražari svakodnevno fizički prebijali i maltretirali, a danju su bili izloženi vrijeđanju, udaranju i batinjanju. Tukli su ih rukama i nogama i raznim predmetima. One koje su ih udarali nisu mogli gledati, jer im je bilo naređeno da stoje uz zid, licem okrenuti prema zidu, pognute glave s rukama na zidu, a ako bi netko okrenuo glavu dobio bi još više batina. Nakon nekih deset dana po dolasku u logor bili su premješteni u zgradu koja je bila pod kontrolom bivše JNA pa je tada ipak bilo nešto snošljivije jer ih nisu toliko batinali, ali su ih maltretirali psihički te šamarali i udarali nogom u stražnjicu. Iz logora je razmijenjen 5. svibnja 1992. godine. Naveo je da je uhićen kao civil. Psihička tortura se ogledala u tome da su im znali da imaju plin, struju i spominjati nekakvu spravu za rastezanje na koju će ih staviti. U logoru je proveo negdje oko šest mjeseci.

20.14. U svom iskazu svjedok FB je naveo da je prije pada [adresa] 16. studenoga 1991. godine bio u rezervnom sastavu MUP-a u [adresa]. Nakon pada [adresa] povukao se sa ostalima u Bosnu gdje je bio organiziran konvoj za njihovo prebacivanje u Hrvatsku. Međutim, u Bosanskom Novom bili su zaustavljeni te poslani za [adresa], a od tamo u KPD Stara gradiška. KPD Stara Gradiška je bila pretvorena u koncentracijski logor. Po dolasku u taj logor najprije su im oduzeli sve novce i vrijedne stvari. Odmah po dolasku u logor počelo je njihovo fizičko maltretiranje od strane stražara koji su ih nemilice udarali po čitavom tijelu, rukama i nogama, raznim predmetima, kundacima pušaka, letvama, pendrekom i dr. Dobio je snažan udarac kundakom u lijevo rame od čega mu je čitava lijeva ruka ostala oduzeta. Tukli su ih po rebrima i prsima gdje je imao jake prijelome rebara i kuka. Zadobio je teške udarce i po glavi gdje je imao višekratne prijelome glave. U logoru je bio tri dana i tri noći, a potom je s još 15 ljudi išao u razmjenu. Od logorskih stražara koji su ih tukli, teško bi nekoga mogao prepoznati jer im nisu dopuštali da ih gledaju kada su ih tukli. Stražari su se međusobno zvali nadimcima. Prilikom dovođenja u [adresa] imao je civilnu odjeću s time da je na sebi imao policijsku bluzu. Hrana je bila nikakva. Dobivali bi koricu kruha i to bi bilo to. Vidio je kada su jednog čovjeka izvukli iz ćelije u kojoj se nalazio i bilo je strašno za slušati njegove jauke.

20.15. Iz iskaza svjedoka HB proizlazi da je isti 16. studenoga 1991. nakon pada [adresa] kada su napustili svoj kraj uputio se prema Bosni i tamo se čekalo da bude organiziran konvoj za njihovo prebacivanje na slobodni teritorij Republike Hrvatske što se dogodilo 18. studenoga 1991. U Ključu su od strane uniformiranih policajaca i neke vojske skinuti s autobusa i nakon toga prebačeni u KPD Stara Gradiška koji je bio koncentracijski logor. Što se tiče postupanja prema njima, uvijek su morali imati glavu na dolje, ruke na leđima i nisu smjeli gledati lijevo i desno. Pri dolasku su im oduzeli sav nakit i novac koji su imali kod sebe. Bili su smješteni njih 30-ak na nekih cca. 9 m2. Boravak je bio praćen tučom ili prolaskom kroz špalire. Neki zarobljenici su se morali ljubiti i ponašati na skroz neprimjerene načine. Ujutro je krenulo ispitivanje. Prilikom ispitivanja su ih udarali rukama, šakama, puškama i drugim predmetima. Ispitivali su ih, a u zapisnik bi unosili ono što oni nisu stvarno izjavljivali, već ono što su oni htjeli. On je primjerice rekao da je kod sebe imao lovačku pušku, a oni su u zapisnik unijeli da je to bila vojna automatska puška sa streljivom. Morao se odreći i potpisati da se odriče cijelog svog imanja jer su mu nož držali pod vratom, a kada je htio podići glavu da vidi tko ga ispituje, udarili su ga u glavu i on je odmah spustio pogled prema dolje zbog čega nije vidio o kome se radi. Hrana je bila oskudna. Spavali su na daskama, a koji dan kasnije su im donijeli dvije deke tako da su jednu deku stavili na daske, a drugom se pokrili. Bio je prosinac i bilo je hladno. Osobno je tučen kablovima od struje po leđima, glavom i nogama, tučen je s cijevi od puške ili s puškom, s nekom metalnom cijevi. Ne zna identitet osoba koje su ga tukle. Pretpostavlja da su ga tukli stražari. Ne zna koja je bila funkcija osoba koje su ga tukle. Do pada [adresa] bio je u pričuvnom sastavu MUP-a i danas ima priznati status P, a taj status se odnosi na vrijeme njegovog boravka u KPD Stara Gradiška. U konvoju su se nalazile i muške osobe koje nisu imale navršenih 18 godina života, a bilo je i žena. Ukupno je u logoru proveo 25 dana. Opisuje slučaj sa svojim susjedom NĆ koji je u jednom trenutku, kako više nije mogao trpjeti maltretiranja, počeo bježati kroz vrata, a čuvari su potrčali za njim. Nakon toga, čula su se tri pucnja iz kratkog naoružanja i tada je zavladao muk. Može naslućivati što se s njim dogodilo, no to nije vidio. NĆ se nakon tog dana više nije vratio u prostoriju u kojoj su do tada bili. Isto tako može reći i za zatvorenika EO koji je bio pretučen do te mjere da više nije mogao jesti niti hodati. On je bio civil. Bacili su ga u jedan kut i tamo ostavili i on ga je morao hraniti. Prilikom prvog ispitivanja, ispitivala ga je policija, a u drugom navratu se radilo o osobama obučenim u šarenu, vojnu uniformu, no ne zna čiju.

20.16. U svom iskazu svjedok ČĆ naveo je da je bio pripadnik pričuvnog sastava policije nakon pada [adresa] kada su zajedno s ostalima prebačeni na područje Cazina u BiH, a od tamo im je bio organiziran prebačaj u Republiku Hrvatsku. U Ključu ih je zaustavila tadašnja ''milicija'', a potom su ih istoga dana, 18. studenoga 1991. prebacili u logor [adresa]. U trenutku kada su ih skinuli u ključu bio je u civilnoj odjeći. Kada su došli u [adresa] tamo je započelo maltretiranje, batinjanje, tjeranje zarobljenika da pjevaju četničke pjesme. U početku je u dvije ćelije u svakoj od njih bilo 40 do 50 ljudi. Bila je zima, a oni su ih skinuli do gola i smočili ih vodom. Po hodniku je krenulo batinjanje, njih 20 je bilo u špaliru. Prilikom batinjanja koristili su električne kablove i letve. Ruke su im uvijek bile iza leđa ili na potiljku i bili su u položaju da im nisu mogli vidjeti lica. Za vrijeme boravka u logoru bilo je prisutno izgladnjivanje. Pojašnjava da ih je u sobi bilo 40 i oni bi dobili na 5-6 ljudi po jednu hrenovku, što bi značilo da bi na jednu osobu išao oko 1 cm hrenovke. Svaki puta bi usfalilo hrane za zadnju dvojicu. Tada bi pitali jesu li dobili svi obrok, a kada su se javili ljudi koji nisu dobili, tada bi njih izveli na hodnik i uslijedilo je batinjanje. Čuli su se njihovi krikovi, a nakon što su vraćeni u sobu, slijedilo bi ponovno upit ''Jeste li sada dobili svi obrok?'', a kako su vidjeli o čemu se radi svi su tada rekli da su dobili obrok. Njemu osobno su za vrijeme dok je držao ruke na leđima skinuli s ruke vjenčani prsten. Navodi da ne zna koje su točno dužnosti obavljale te osobe koje su ih tukle. Poznato mu je da je u logoru preminuo NĆ čije tijelo nije pronađeno gotovo 20-ak godina, a sada je pronađeno i sahranjeno. S njim su bili još logoraši OĆ, IĆ, Š ŠN, LĆ, ŠB i HB, PĆ, ŠĆ, SB, NB, TB, RO, LB, IB i BO, MB, FB i ZR kao i druge osobe koje je naveo prilikom davanja svog iskaza u Županijskom sudu u Zagrebu. Navodi još i to da osobe koje su ih tukle se međusobno nisu oslovljavale imenima.

20.17. U svom iskazu svjedok RB je naveo da je zarobljen 4. prosinca 1991. u Bosanskom Petrovcu te u trenutku kada je doveden u [adresa] da je bio u civilu, a inače je bio aktivni pripadnik MUP-a. U [adresa] je bio sve do 5. svibnja 1992. kada je razmijenjen. Režim u [adresa] je bio takav da su uvijek držali glavu spuštenu dolje, ruke su im bile na leđima dok su ih tukli. Ako nisi postupio tako, bio si ''gotov''. Njega su osobno maltretirali tako što su mu dali jedan papir s pitanjima, a kasnije je shvatio po tim pitanjima da su ih više zanimali pripadnici Zelenih beretki, točnije VR, o kojima on nije imao nikakvih saznanja i nije znao ispuniti taj upitnik. Tijekom njegovog boravka u logoru tjerali su ga da pije tablete, iako on nije znao razlog tome. Od pijenja tih tableta je imao halucinacije od kojih se bacao na zid. Spavali su na podu na kojem se samo nalazila vojnička ''čebad''. Bila je zima, a na prozorima od ćelija nije bilo stakla tako da ne zna uopće kako su preživjeli. U početku je bilo tučenja, tukli su ih kundacima, puškama i palicama. Njemu su repetirali pištolj u usta. Morali su pjevati ''njihove'' pjesme, a cijelu noć je gorjelo svjetlo tako da nisu mogli spavati. Hrane su dobivali toliko mizerno da jedva preživiš. Za cijelo vrijeme boravka doslovce je imao priliku i jednom navratu se okupati. Osobe koje su ih čuvale u logoru imale su uniformu JNA. Neki su imali činove, a neki nisu. Vidio je i kokarde, a neki od njih su bili stariji rezervisti, četnici.

20.18. U svom iskazu svjedok GB je naveo da je 1991. godine bio u pričuvnom sastavu Zbora narodne garde, te da su 16. studenoga 1991. kada je pao [adresa] bili pritisnuti prema bosanskoj granici gdje su odložili oružje i otišli prema Velikoj Kladuši. Tamo ih je čekao Crveni križ koji ih je trebao prevesti do [adresa] s dva autobusa. U Velikoj Kladuši dočekali su ih naoružani rezervisti te su njih 120 odveli u ''milicijsku'' stanicu, a potom ih 19. studenoga 1991. prebacili u KPD Stara Gradiška koji je bio koncentracijski logor. Kada su stigli u logor oduzeli su im novac i druge vrijedne stvari. Njemu su oduzeli 200 njemačkih maraka, nešto dinara, sat i jedan srebrni lančić. Tražili su da se izjasne tko je pripadnik Zbora narodne garde, a tko pripadnik policije. Udarili su ih čime su stigli, puškama, pendrecima i slično. U prostoriju u kojoj su se nalazili bi znalo ući njih 7-8 i tada bi ih tukli. Pravilo je bilo da moraju biti pognute glave, nisu ih smjeli gledati i nisu međusobno smjeli razgovarati. Znali su ih skinuti u donje rublje i tjerati ih da cijeli dan stoje bosi. Radilo se o studenom i prosincu kada je bilo hladno, a na prostoriji u kojoj su se nalazili nije bilo prozora. Jednom prilikom su ih vodili na vanjsko tuširanje. Spavali su na betonu. Tražili su od njih da se međusobno udaraju, a ako to ne bi po njihovom mišljenju bilo dovoljno, onda bi ih udarali oni. Hranu su dobivali rijetko. Na poseban upit navodi da su ih tukli čuvari, znali bi ih tući FR iz [adresa] koji su bili odjeveni u šarene uniforme, a s njima su znali doći i rezervisti koji bi ih tukli. U trenutku zarobljavanja u Ključu bio je u civilnoj odjeći, imao je na sebi majicu maslinaste boje. Razmijenjen je 12. prosinca 1991. godine.

20.19. U svom iskazu svjedok BB je naveo da je bio u pričuvnom sastavu Zbora narodne garde te nakon što je pao [adresa] 16. studenoga 1991. iz Cazina su krenuli njih 15-ak privatnim autobusom prema Hrvatskoj te ih je u Derventi skinula iz autobusa vojna policija JNA i dovezla ih u [adresa], a onda su 18. studenoga 1991. prebačeni u [adresa]. U trenutku kada je skinut s autobusa u Derventi bio je u civilu. U [adresa] je proveo ukupno tri dana. Tamo je bilo prisutno stalno batinjanje. Tukli su ih rukama, nogama, raznim predmetima i kablovima. Nisu smjeli pogledati čovjeka, već bi morali gledati prema dolje, a ruke bi im morale biti na leđima. Tijekom boravka vođeni su na ispitivanje, a bili su tučeni prije i poslije ispitivanja. Ne zna koju su točno dužnost obavljale osobe koje su ih tukle, niti im zna imena. Osobno je zadobio rasjekotine po licu i tijelu te mu je utvrđen trajni invaliditet od 20%. Osobe koje su ih tukle su bile obučene u maskirnu uniformu.

20.20. U svom iskazu svjedok KB je naveo da je nakon pada [adresa] 16. studenoga 1991. završio u Bosni, te da je u Ključu skinut od strane osoba u uniformama, a potom 19. studenoga 1991. prebačen u [adresa]. U trenutku kada je skinut s autobusa u Ključu je bio u civilu, a na nogama je imao vojne čizme. Tijekom boravka u [adresa] su bili premlaćivani, više puta ispitivani. Premlaćivali su ih prvo pendrekom i kolcem, a potom električnim kablom što je bilo najbolnije. Smještali su ih 10-12 u ćeliju dimenzije cca. 2x3 metra u kojoj se nalazila samo kanta u kojoj su vršili nuždu. Donosili bi im jednu hrenovku izrezanu na 10 komadića koja bi se dijelila na njih 10. U početku dva i pol dana su bili bez vode i kako su bili dehidrirani mokrili su i to pili. Prilikom ispitivanja bili bi premlaćivani sve do trenutka dok ne bi nešto priznali primjerice od koga su dobili oružje, koliko su zaklali djece i koliko su plaćeni. Ne zna koju su dužnost obavljale osobe koje su ih tukle. Nije mogao vidjeti osobe koje su ih tukle iz razloga jer su ruke morali držati na leđima, a pogled je morao uvijek biti spušten prema dolje. U logoru je bio do 12. prosinca 1991. godine. Također je naveo da bi mu na papiru dali napisanu pjesmu ''Na vrh brda Romanije ustaška se koža vije…'', koju pjesmu je s ostalim zarobljenicima morao pjevati bezbroj puta.

20.21. U svom iskazu svjedok MĆ je naveo da je tijekom Domovinskog rata radio u policiji u Jedinici za posebne namjene PP Slunj te da su po padu [adresa] 18. studenoga 1991. prvotno prešli u Cazin, a potom završili u Mrkonjić Gradu u autobusu zajedno s civilima kada ih je skinula ''milicija'' SAO Krajine, a nakon čega su bili prepraćeni u [adresa]. Po dolasku u [adresa] bilo je zimsko doba, njih je u ćeliji bilo 20-30, a ćelija je bila bez prozora, bez kreveta, bez ičega. Morali su stalno stajati uz zid s rukama na leđima i nisu smjeli gledati čuvare, a ako bi netko to prekršio završili bi u samici u prizemlju zatvora gdje je uslijedio poseban tretman, točnije gdje bi ih tukli sve dok se ne bi onesvijestili. To tučenje je bilo svakodnevno. U trenutku zarobljavanja i dovođenja u [adresa] bio je presvučen u civilnu odjeću. U [adresa] ih je nekad tukla redovna vojska, nekad paravojska, a što se tiče stražara, oni su više osiguravali ulazak ovih drugih koji su ih tukli u ćelije. Znalo se dogoditi i da ih oni tuku, nekad pendrekom, nekad puškom, a nekad bi to bio šamar no to je bilo rjeđe. Kao jedan od vidova torture se znalo događati da ih tjeraju da imitiraju spolni odnos jedan nad drugim. Radilo se o imitiranom spolnom odnosu preko odjeće.

20.22. U svom iskazu svjedok ĆB je naveo da je nakon pada [adresa] završio kao civil u Ključu, nakon čega je prebačen u [adresa] gdje je proveo šest mjeseci. Za vrijeme boravka u logoru, su ga tukli nekih sedam dana, a tukli su ga cijevima od puške i pendrecima. Tukle su ga osobe obučene u šarenu uniformu. Ne zna je li to bila vojska ili su bili rezervisti. Hranu su dobivali, ali je hrana bila masna. Navodi da su u ćeliji spavali na podu, da je bila zima i da je svatko imao po jednu deku. Ne zna imena osoba koje su ga tukle. S njim su bili zajedno logoraši PN, ČR i EN.

20.23. U svom iskazu svjedok OB je naveo da je prije rata živio kod kuće u [adresa] i kada je napadano njegovo mjesto da su se mještani izvlačili prema Bosni, tako da se i on povlačio u konvoju i stigao do Mrkonjić Grada. 18. studenoga 1991. u Mrkonjić Gradu iz autobusa je izvedeno njih 19 i odvedeni su u stanicu ''milicije''. U tom trenutku svi su bili u civilnoj odjeći. U neko doba noći došla je vojna policija i odvezla ih u [adresa], a iz [adresa] u [adresa], nekadašnji zatvor gdje je bio do 13. prosinca 1991. kada je razmijenjen. Prilikom vođenja na tuču, nisu smjeli gledati u ''njih'', jer je glava uvijek morala biti pognuta. U logoru je prvih 5-6 dana bilo najgore. Bili su svi u jednoj prostoriji, a kasnije su ih prebacili u druge prostorije. Prilikom svakog ispitivanja bi ih tukli. Znali su ih tući sve dok netko ne bi pao, a od udaraca više nisu osjećali ni bol. Osobno nije vidio da je bilo ubojstva, a čuo je da je ubijen jedan mladić iz [adresa]. Od ozljeda je zadobio ozljedu desne noge u predjelu koljena, bila mu je oštećena čašica koljena i nije mogao stajati. Prvih dana boravka u logoru tekućine uopće nisu dobivali. Ne zna niti za jedno ime osoba iz logora. Također je naveo da su ih psihički zlostavljali, pa su tako nekoga izveli i rekli da ide na strijeljanje pa su ga vratili nazad i rekli mu kako ustvari nema strijeljanja i u tom pravcu je bilo više zlostavljanja.

20.24. U svom iskazu svjedok IB je naveo da je bio pripadnik Zbora narodne garde te da su 16. studenoga 1991. nakon što su otišli u Bosnu bili uključeni u međunarodni konvoj radi odlaska u Hrvatsku. 17. studenoga 1991. skinut je s konvoja u Ključu te su odvedeni u KPD Stara Gradiška koja je tada bila koncentracijski logor. Pri dolasku su im oduzeli sve vrijedne stvari kao što su novac, zlatnina, satovi i drugo. Njemu su oduzeli sat, jer drugih vrijednih stvari nije imao. U logoru su ih svakodnevno fizički zlostavljali i maltretirali pripadnici tzv. SAO Krajine tako što su ih tukli rukama, nogama, pendrecima, kablovima, kundacima i dr., a kada bi ih tukli morali su licem biti okrenuti prema zidu, pognute glave s rukama na leđima tako da u takvom položaju nisu niti mogli vidjeti tko ih tuče. Tukli su ih gotovo svakodnevno. Njihovi mučitelji su se nazivali prilikom zlostavljanja nadimcima.

20.25. U svom iskazu svjedok ŽĆ je naveo da je tijekom 1991. bio pripadnik policije MUP-a RH, te da je kod obavljanja svog zadatka 28. listopada 1991. bio zarobljen od strane tzv. Martićeve milicije SAO Krajine, da bi ga nakon nekih deset dana prebacili u KPD Stara Gradiška koji je tada bio koncentracijski logor gdje se nalazio sve do 12. prosinca 1991. kada je razmijenjen. Kada je došao u [adresa] dočekali su ih tzv. milicajci SAO Krajine gdje su ih stalno tukli i teško maltretirali. Prvih dana morali su na koljenima i rukama klečati posve goli, da bi ih oni tukli rukama, nogama, palicama, kundacima i žicom. Svi koji su ih tukli, bili su zamaskirani i njima iza leđa, pa nisu mogli znati ni tko ih tuče, a bili su uvijek pognute glave s rukama na leđima, okrenuti leđima, te su ih tako udarali. Kada je došao u [adresa] njemu i ostalima su oduzeli sve što su imali kod sebe, sav novac i druge vrijednosti. Od batina je zadobio povredu kralježnice, ruke i zglobova te mu je utvrđen 50%-tni invaliditet.

20.26. U svom iskazu svjedok ŠB je naveo da je tijekom 1991. bio policajac MUP-a u [adresa], te da su se po padu [adresa] povukli u Bosnu iz koje su trebali biti ponovno vraćeni u Hrvatsku. Našao se u konvoju te je u Ključu bio skinut s autobusima od strane pripadnika tzv. milicije SAO Krajine kao i ostalih 100 policajaca, pripadnika Hrvatske vojske i Zbora narodne garde. Odmah po dolasku u [adresa] koja je bila pretvorena u koncentracijski logor oduzet im je sav novac, zlatnina, satovi i ostale vrjednije stvari koje su imali. U logoru je bila praksa da su ih stražari svakodnevno fizički maltretirali tako što su ih batinali gotovo u svakoj prilici. Bili su udarani kundacima, rukama, palicama, telefonskim kablovima i dr. Bilo je slučajeva da su zatvorenike poredali uza zid, tako da su glave imali okrenute prema zidu, s rukama na leđima, pognutih glava, dok bi ih straga stražari batinali kuda bi stigli. U one koji su ih batinali nisu smjeli gledati. U logoru je proveo 25 dana. Po tijelu je bio gotov sav izubijan s modricama i mnogobrojnim natučenjima.

20.27. U svom iskazu svjedok FO je naveo da je u mjesto Uskoci, Gornja Varoš, obavljao stražarsku dužnost u okvirima Narodne zaštite. Odmah čim je počela vlast tzv. SAO Krajine na području Uskoka bio je pritvoren. 28. listopada 1991. godine su ga zatvorili. U dijelu civilnog zatvora je zadržan sve do 5. prosinca 1991. godine. Prema njemu su bili relativno dobri i nisu ga tukli, no vidio je da su zlostavljali druge ljude na različite načine. Iz sobe u kojoj je bio mogao je čuti i vidjeti kroz razbijena vrata da su u krugu dvorišta zatvora zatvorenike tukli svim mogućim sredstvima, među ostalim letvama, okrajcima i drugim dijelovima dasaka i letava. To tučenje je bilo stravično, čuli su se udarci, ali istovremeno zapomaganje i jaukanje osoba koje su dobivale batine. Nije vidio tko su bile osobe koje su tukle i koje su bile tučene. U jednoj takvoj tučnjavi jedan od zatvorenika je uspio pobjeći u dio prostora i tada je čuo da je opalio pištolj. Zaključio je po tome što je taj čovjek vučen po stepenicama i udarcima glave od stepenice da je taj čovjek ubijen. Ne zna o kome se radi. Nadalje, da je iznad njega u sobi broj 7, točnije u sobi broj 11 čovjek ugušen u nekakvoj posudi za vodu. Čuo je da iznad njega nešto ''burburiće'' te je zaključio da su čovjeka koji je bio na ispitivanju zagnjurili u vodu. Vjerojatno se ta voda prolila pa je čuo nadolijevanja vode u posudu i nakon toga ponovno ugnjurivanje u vodu i na koncu potpuni smiraj iz čega je zaključio da je ta osoba zlostavljana u vodi i ugušena. Čuo je da su tu osobu svukli niz stepenice jer je čuo udaranje glave o stepenicama. U prostoru zatvora bila je jedna prostorija ''za pranje nogu''. On na sreću u toj prostoriji nije bio, ali je vidio i čuo da su u tu prostoriju utjerivali ljude koji su prema onome što je čuo najvjerojatnije goli bili utjerani u hladnu vodu. Radilo se o studenom mjesecu kada je bila vrlo niska temperatura. Sva mučenja bila su uglavnom u vremenu između 22,00 sati do 06,00 sati. Ti ljudi u gornjim prostorijama koji su batinjani su jaukali, derali su se kao mala djeca, jednostavno je bilo stravično za slušati, a sigurno je bilo teže i za doživjeti.

20.28. U svom iskazu svjedok ŽO je naveo da je kao pripadnik Domobranske postrojbe iz [adresa], no u civilnoj odjeći bez oružja uhićen i zarobljen 22. kolovoza 1993. Iz Okučana je odveden u [adresa] u zatvor gdje je kao i svi ostali pritvorenici dobivao batina, a posebno ga je tukao neki čovjek koji je bio mlad, 20-ak godina, po imenu ŽR, čije prezime ne zna. Isto tako, tukao ga je i neki čovjek po imenu DN. Naveo je da im je uskraćivana hrana. U više navrata je bio saslušavan i tučen da prizna ono što uopće nije znao, a što su oni od njega zahtijevali.

20.29. U svom iskazu svjedok MO je naveo da je prije pada [adresa] bio u pričuvnom sastavu MUP-a RH, kada se 16. studenoga 1991. zajedno s ostalima povukao u Bosnu gdje je odmah bio organiziran konvoj radi njihovog prebacivanja u Hrvatsku. Konvojem su krenuli iz Bosne 18. studenoga 1991., međutim, u Ključu su ga kao i ostale skinuli s autobusa pripadnici tzv. milicije SAO Krajine te su prebačeni u KPD Stara Gradiška koji je bio koncentracijski logor. U logoru je bila praksa da su ih stražari svakodnevno i u svim prilikama fizički maltretirali, udarali, rukama, nogama i raznim predmetima, kundacima, pendrecima, raznim kablovima, daskama, do čega su stigli. I on je kao i svi drugi bio isprebijan tako da mu je od tih udaraca napukao lakat lijeve ruke s trajnom posljedicom povrede tetiva te ruke. Prisiljavali su ih da budu okrenuti licem prema zidu s rukama na zidu, pa bi ih udarali po leđima, glavi i cijelom tijelu, a posebice po prstima ruku te na taj način i zadobio povredu tetiva te s tom rukom danas više ništa ne može. U stražare nisu smjeli gledati. Ovakav tretman trajao je svakodnevno, nekih 12 dana, da bi nakon toga bili prebačeni u neku drugu zgradu kada su maltretiranja bar fizičke naravi bila prekinuta. Doživio je slučaj kada je po noći u prostoriju u kojoj su boravili ušao jedan stariji uniformirani čovjek s pratnjom te zatvorenicima naređivao da se međusobno udaraju i šamaraju i to su morali jedno drugoga šamarati sve dok on ne bi rekao da se radi o dobrom udarcu. Razmijenjen je 12. prosinca 1991.

20.30. U svom iskazu svjedok UO je naveo da je do pada [adresa] 15. studenoga 1991. godine bio u rezervnom sastavu garde, kada se zajedno s ostalim ljudima našao u Bosni te konvojem trebao biti s ostalim borcima prebačen u Hrvatsku. Međutim, u Ključu su ih iz konvoja skinuli pripadnici tzv. SAO Krajine te su ih prebacili u KPD Stara Gradiška koji je bio pretvoren u koncentracijski logor. Tamo su im oduzeli sav novac, satove, zlatninu i druge vrijedne stvari. U logoru se nalazio sve do 26. siječnja 1992. godine. Za vrijeme dok je bio u logoru, zatočenike su svakodnevno fizički maltretirali pripadnici tzv. milicije SAO Krajine. Tukli su ih danju i noću i to tako da su oni morali licem biti okrenuti prema zidu, pognute glave, a oni bi ih straga udarali po glavi i tijelu, rukama i nogama, kojekakvim šipkama, kundacima i žicama. One koje su ih tukli nije vidio, jer ih nisu smjeli gledati.

20.31. U svom iskazu svjedok HO je naveo da se prije pada [adresa] nalazio u rezervnom sastavu MUP-a RH, te da je po padu [adresa] 16. studenoga 1991. zajedno s ostalima otišao u Bosnu gdje je trebao biti organiziran humanitarni konvoj od strane Crvenog križa radi njihovog prebacivanja u Hrvatsku. U Ključu zajedno s ostalima, a bilo je preko 120 ljudi, bio je skinut s autobusa te su svi odmah prebačeni u KPD Stara Gradiška u kojem se tada nalazio koncentracijski logor tzv. milicije SAO Krajine. Po dolasku u logor, svima su oduzimane sve vrijednosti koje su imali na sebi, zlatninu, novac, nakit. Pripadnici tzv. milicije SAO Krajine batinali su ih gotovo svakodnevno tako da nitko nije izbjegao batine. Teško je bilo uočiti tko ih tuče, jer su morali stajati okrenuti licem prema zidu, pognute glave, s rukama na leđima. Dobivali su udarce po svim dijelovima tijela, šakama, nogama, kojekakvim predmetima. Razmijenjen je 12. prosinca 1991.

20.32. U svom iskazu svjedok DO je naveo da je tijekom 1991. godine prije pada [adresa] bio pripadnik Zbora narodne garde, a da je po padu [adresa] 16. studenoga 1991. zajedno s ostalima povukao se u Bosnu gdje je trebao biti organiziran humanitarni konvoj radi njihovog prebacivanja u Hrvatsku. Međutim, u Ključu je zajedno s ostalima skinut s konvoja od strane tzv. milicije SAO Krajine i prebačen u KPD Stara Gradiška koji je tada bio pretvoren u koncentracijski logor. Od strane pripadnika tzv. milicije SAO Krajine bili su svakodnevno maltretirani, tako što su ih udarali i tukli u svakoj prilici raznim predmetima, kundacima, kablovima, palicama i slično. Logorski stražari su se međusobno nazivali uglavnom nadimcima, pa je tako čuo da su jednog od onih koji su najžešće tukli zvali JR. U logoru je bio 25 dana, a nakon toga je razmijenjen 12. prosinca 1991. godine. Zbog zlostavljanja koje je prošao utvrđen mu je 20%-tni invaliditet.

20.33. U svom iskazu svjedok RO je naveo da je prije pada [adresa] 16. studenoga 1991. bio policajac MUP-a u Cetingradu, te da se po padu [adresa] povukao zajedno s ostalima u Bosnu gdje je bio organiziran konvoj s više autobusa radi njihovog prebacivanja u Hrvatsku. U Ključu su ih skinuli s autobusa te ih prebacili u KPD Stara Gradiška koji je tada bio pretvoren u koncentracijski logor. Odmah po dolasku u taj logor počela su teška batinjanja i fizička maltretiranja od strane pripadnika tzv. milicije SAO Krajine. Ti su ih stražari mučili i tukli svakoga dana raznim predmetima i to kundacima, pendrecima, letvama, kablovima, palicama, rukama i nogama. Bio je pretučen i izudaran po cijelom tijelu. Dolaskom u logor im je oduzet sav novac i sve stvari. Njemu osobno je oduzeto 150 njemačkih maraka, ručni sat, zlatni prsten i lančić. Dok su bili u nadležnosti tzv. milicije SAO Krajine, bio je zadužen, između inoga, i da raznosi hranu te tom prilikom vidio dosta mrtvih, a siguran je da ih je bilo preko šest koji su smrtno stradali i bili ubijeni od batina. Sjeća se da je u logoru s njim bio i NĆ kojega su stražari ubili, a nakon batinjanja kada su ga izveli iz ćelije su čuli pucanj i NĆ se više nije vratio u ćeliju. U logoru je bio sve do 5. svibnja 1992. kada je razmijenjen.

20.34. U svom iskazu svjedok GO je naveo da je tijekom 1991. godine, prije pada [adresa] 16. studenoga 1991. bio u pričuvnom sastavu MUP-a te da se nakon pada [adresa] povukao u Bosnu zajedno s ostalima u Cazin. Nije kao svi drugi otišao iz Bosne sa konvojem koji je vozio za Hrvatsku, jer je zakasnio na taj autobus te se sam snašao tako da je jednim autobusom kojega je vozio nekakav privatnik krenuo u Hrvatsku. Prije granice sa Hrvatskom taj autobus je zaustavljen od strane pripadnika tzv. milicije SAO Krajine te su svi tako u autobusu bili prevezeni u KPD Stara Gradiška koja je bila pretvorena u koncentracijski logor. Tu su im oduzeli sav novac i sve vrjednije predmete koje su imali sa sobom. Njemu osobno su oduzeli 50 njemačkih maraka koje je imao kod sebe. U više navrata je bio teško pretučen tako da je imao polomljenih sedam rebara i razbijenu glavu. Tukli su ih, no oni nisu smjeli gledati u ove što su ih tukli, već su morali stajati pognute glave s rukama oko vrata. U tim maltretiranjima je bilo i ubijenih ljudi. Takvo stanje u logoru je trajalo nekih deset dana u kojima su stalno bili batinjani, a kada su premješteni u drugu zgradu gdje su bili vojnici JNA tada su fizičke zlostave gotovo prestale, mada je i nakon toga netko bio istučen. Uslijed zlostave koju je pretrpio, utvrđen mu je 50%-tni invaliditet. Razmijenjen je u razmjeni 11. veljače 1992.

20.35. U svom iskazu svjedok BO je naveo da je prije pada [adresa] do 16. studenoga 1991. bio pripadnik pričuvnog sastava MUP-a. Nakon pada [adresa] zajedno s ostalima prebacio se u Bosnu gdje je organiziran konvoj radi njihovog prebacivanja u Hrvatsku. Međutim, u Ključu je 18. studenoga 1991. skinut s konvoja zajedno s ostalima od strane pripadnika tzv. milicije SAO Krajine te prebačen u KPD Stara Gradiška gdje se nalazio koncentracijski logor. Po dolasku u logor oduzet mu je sav novac, kod sebe je imao 500 njemačkih maraka i dinara u protuvrijednosti 150 njemačkih maraka. Kada su došli u logor, pripadnici tzv. milicije SAO Krajine, a i JNA, tukli su ih neprekidno danju i noću. Tukli su ih s kablovima od struje i drugim predmetima. Od te tučnjave je po cijelom tijelu imao modrice, natučenja, izbijena su mu tri zuba te je zadobio povredu glave i kralježnice zbog čega mu je utvrđen 20%-tni invaliditet. Stražari su pod utjecajem alkohola noću dolazili u njihove spavaonice i naređivali im da se međusobno šamaraju, a ako to po njihovoj ocjeni nije bilo dovoljno snažno, tada bi ih šamarali oni.

20.36. U svom iskazu svjedok JĆ je naveo da je prije pada [adresa] 16. studenoga 1991. bio pripadnik redovnog sastava MUP-a u [adresa], te da je po padu [adresa] zajedno s ostalima otišao u Bosnu gdje je bio organiziran konvoj za njihovo prebacivanje u Hrvatsku. U Ključu je kao i ostali skinut s autobusa od strane pripadnika tzv. milicije SAO Krajine te je prebačen u KPD Stara Gradiška gdje se nalazio koncentracijski logor. Po dolasku u logor, oduzeti su im vrjedniji predmeti i novac koji su imali kod sebe. Njemu je oduzeto tadašnjih 200 dinara, 100 njemačkih maraka, ručni sat te zlatni vjenčani prsten. Fizičko zlostavljanje je počelo odmah po njihovom dolasku. Stražari su ih i danju i noću tukli rukama, nogama, kundacima, pendrecima, raznim kablovima, skidali ih i tjerali da stoje u hladnoj vodi i slično. Doživio je da su noću u njihovu ćeliju ušli pijani stražari te ih prisiljavali da jedan drugoga snažno šamaraju. On nije mogao udariti svoga kolegu pa ga je jedan od tih stražara tako snažno udario da mu je puknuo bubnjić u desnom uhu zbog čega danas više ne čuje. Bio je sav pun modrica i natučenja. Od ozljeda koje je zadobio utvrđen mu je 20%-tni trajni invaliditet. Od logorskih stražara koji su ih batinali, mogao bi nekoga prepoznati, iako nisu smjeli gledati u njih kada bi ih udarali, budući su morali stajati licem okrenuti prema zidu, pognute glave. Razmijenjen je 12. prosinca 1991. godine.

20.37. U svom iskazu svjedok LĆ je naveo da se nakon pada [adresa] 16. studenoga 1991. povukao s Hrvatskom vojskom i pripadnicima Seoskih stražara i ostalim civilima u Bosnu. 18. studenoga 1991. krenuli su autobusima Crvenog križa u namjeri da pređu na slobodni teritorij RH, međutim, u Ključu ih je zaustavila tadašnja ''milicija'' koji su ulazili u autobuse i pokazivali koji ljudi trebaju izaći iz autobusa, a kada su izašli iz autobusa pokazali su i na njega. Čitali su s popisa na kojem se nalazilo i njegovo ime te ih odveli u ''miliciju'' na ispitivanje. Drugi dan su mu rekli da ide u Staru Gradiškum jer je ubio 13 srpske djece. NĆ bio je optužen da je ubio 14 srpske djece. Kada su došli u [adresa], tukli su ga cijelu noć i to nogama, slomili su mu vilicu, iščašili rame, a kada su ga prestali tuči morao je ležati na podu, a tada bi oni otišli mučiti i tući druge ljude, pa bi se opet vratili i tukli njega, NĆ i jednog trećeg čovjeka. Te noći su ih pretukli tri puta. Sjeća se da je NĆ i taj čovjek koji je tu noć bio s njim nestao u [adresa], odnosno živ se nije vratio. NĆ i taj čovjek nisu se mogli dići, pa su ih primili za ovratnik i za hlače, izbacili su ih u neku prostoriju za koju je kasnije utvrdio da je riječ o hodniku i poslije ih više nije vidio, a kasnije je doznao da nisu pronađeni živi. Sutradan, 19. studenoga 1991., počeli su ga tući ujutro i to tako da su ta trojica došla u sobu gdje je bio zatvoren s ostalim zatvorenicima te ga prozvali i naredili da se skine do gaća. Rekli su mu da mora jako raširiti ruke i noge, stajati na prstima i nagnuti se prema naprijed tako da može pasti kada ga oni udare. Sjeća se da su ga tada tukla trojica, ostali su igrali kolo oko njega. 19. studenoga 1991. su ga pretukli tako jako da su slušali da li diše, a kako se od batina više nije mogao pomaknuti, polili su ga vodom te bacili njegovu robu na njega, rekli mu da se obuče i da će biti dobro. 20. studenoga 1991. ponovno su ga došli tuči te su ga nakon nekog vremena posjeli i trojica njihovih vojnika se zaletavala prema njemu i slobodno ga udarala tako da su mu natukli jetru i ostale unutarnje organe, a posljedica tih udaraca je bila to da je dobio tri kile koje je kasnije morao operirati u Zagrebu. 20. ili 21. studenoga 1991., više nije siguran, jer je od batina bio sav omamljen, odveli su 26 pritvorenika iz njegove sobe na strijeljanje, a među njima je bio LR iz [adresa]. Na kupanje su išli tek kada je došao Crveni križ, jer su se neki pritvorenici požalili da se nisu mjesecima okupali. Na kupanju su im puštali prvo hladnu vodu, a zatim toplu, i to svega nekoliko sekundi, a kada su završili s kupanjem morali su mokri na hladnoći čekati ostale da bi se svi zajedno vraćali prema zgradi u kojoj su bili smješteni. Kako je bio sav omamljen, nije više mogao ni reagirati, a oni su tražili da potpiše je li za MR, UR i HR ili DR. Tjerali su ih da pjevaju njihove pjesme primjerice ''Tko to kaže, tko to laže?...'' i ''Ako reče Crna Gora, Dubrovnik joj biti mora''. Hrana je bila oskudna. Ujutro su dobivali čaj, kruh i namaz, a ručak samo juha. Kada je bio prebačen u zgradu gdje je bila vojna komanda u sobi je zatekao RR iz [adresa] kojega su prisilili da drži ruke u loncu vruće vode tako da mu je potpuno spala koža s ruku te iz [adresa] GR kojega su, nakon što su ga prepekli užarenom šipkom da provjere je li živ, zalili vodom i sve to ponavljali nakon par dana kada se malo oporavio. Naišao je i na 19-ogodišnjeg mladića iz [adresa] kojemu su polugom otkinuli lijevu ruku do lakta i to mu priručno onda zamotali, no kako je on jako krvario, više i nije mogao stajati, stalno se rušio. Nijedan od tih stražara koji su bili u [adresa] nisu se međusobno dozivali imenom, tako da ne zna imena tih ljudi koji su ih mučili i iživljavali se nad njim i ostalima. U [adresa] je bio sve do 26. siječnja 1992. kada je razmijenjen.

20.38. U svom iskazu svjedok SO je naveo da je do pada [adresa] bio u pričuvnom sastavu MUP-a te da se nakon pada [adresa] prebacio u Bosnu kao i njegovi suborci, od kuda su konvojem trebali biti prebačeni u Hrvatsku. Međutim, u Ključu su ga kao i još 84 borca iz konvoja skinuli pripadnici tzv. SAO Krajine, jer su točno znali tko je od njih pripadnik policije te su svi odvedeni u KPD Stara Gradiška koja je bila pretvorena u koncentracijski logor. Tu su bili pod nadzorom pripadnika tzv. SAO Krajine nekih desetak dana gdje su svakodnevno, dan i noć bili tučeni i prebijani od strane te ''milicije'' i rezervista. Postupak je uglavnom bio uvijek isti tako da su ih postrojavali licem okrenutim prema zidu, pognute glave, dok bi ih oni iza leđa tukli pendrecima, kundacima, kablovima i ostalim. Polijevali su ih hladnom vodom. Kada su došli u koncentracijski logor oduzete su im sve vrijedne stvari. On je kod sebe imao 1000 njemačkih maraka koje su mu uzeli. One ljude koji s u ih tukli nisu smjeli gledati jer su morali biti pognute glave, a ako bi netko podigao glavu, odmah dobio udarac u glavu. Od zlostavljanja i danas ima zdravstvenih poteškoća, boluje na kralježnicu, ima bolove u koljenima obje noge, razbolio se psihički. U logoru je bio sve do 12. prosinca 1991.

20.39. U svom iskazu svjedok CO je naveo da je tijekom 1991. godine bio pripadnik Hrvatske vojske, odnosno Zbora narodne garde. Nakon pada [adresa] 16. studenoga 1991. zajedno s ostalima povukao se u Bosnu gdje je bio organiziran konvoj za njihovo prebacivanje u Hrvatsku. Međutim, pripadnici tzv. milicije SAO Krajine skinuli su njega i ostale koji su išli tim konvojem sa autobusa u Ključu i prebacili ih u [adresa] koja je tada bila pretvorena u koncentracijski logor. Po dolasku u logor oduzet im je sav novac i druge vrjednije stvari. njemu osobno je uzeto 300 njemačkih maraka i ručni sat. U logoru bi ih stražari-pripadnici tzv. milicije SAO Krajine svakodnevno maltretirali i tukli. Udarali bi ih raznim predmetima, pendrecima, kablovima, palicama i kundacima. Zbog zlostavljanja u logoru, utvrđen mu je 20%-tni trajni invaliditet. U logoru je bio 25 dana.

20.40. U svom iskazu svjedok UĆ je naveo da je bio pripadnik Hrvatske vojske te da je nakon pada [adresa] 18. studenoga 1991. se presvukao u civilnu odjeću te kroz šumu došao u Veliku Kladušu. Tamo je Crveni križ prikupljao ljude za put u Zagreb te je i on ušao u autobus. Međutim, u Ključu je autobus zaustavljen od strane pripadnika tzv. SAO Krajine. Kako je u autobusu bilo i T i B, tako su njega odmah skinuli s autobusa te ga još sa 120 ljudi prebacili u [adresa] u bivši KPD Stara Gradiška koji je tada bio pretvoren u koncentracijski logor. Tamo su svi zatočenici bili izloženi stravičnom maltretiranju i mučenju, jer su ih pripadnici tzv. milicije SAO Krajine gotovo svakodnevno fizički zlostavljali. U [adresa] je bio sve do svibnja 1992. godine. Tijekom boravka je bezbroj puta bio izudaran rukama i nogama stražara, a tukli su i ih i nekim gumenim žicama sve do krvi, tako da je znao biti potpuno u modricama i plav. Tukli su ga gotovo svi stražari, a među njima je bio jedan kojeg su zvali '' JR'. Tijekom jedne takve tučnjave stražari su mu na čelu nožem urezali slovo ''U''. Inače kada su došli u koncentracijski logor oduzeli su im sav novac koji su imali i zlatninu i druge vrijedne stvari koje su imali kod sebe.

20.41. U svom iskazu svjedok ĆO naveo je da je prije pada [adresa] 16. studenoga 1991. bio u Hrvatskoj vojsci kao pripadnik Zbora narodne garde te da je nakon pada [adresa] kao i ostali prebacio se u Bosnu te se našao u konvoju koji je bio organiziran radi njihovog prebacivanja u Hrvatsku. Pripadnici tzv. milicije SAO Krajine, FR, su skinuli njega i još stotinjak drugih s tog konvoja te ih prebacili u [adresa] koja je bila pretvorena u koncentracijski logor. Po dolasku u koncentracijski logor oduzeli su im sav novac i vrjednije stvari koje su imali kod sebe. Po dolasku u logor nekih 10 do 12 dana bili su neprekidno batinjani i fizički maltretirani od zatvorskih stražara i pripadnika vojske tzv. SAO Krajine. Tukli su ih svakodnevno po danu i po noći, vrijeđali i bez ikakvog razloga udarali drvenim palicama, telefonskim kablovima, kundacima i raznim drugim predmetima. Imao je strašne otekline i bio je sav crn od glave do pete te posljedice tih udaraca i danas osjeća. Od svih I koji su ih u logoru svakodnevno tukli teško da bi mogao nekoga prepoznati jer im nije bilo dozvoljeno da gledaju u ljude koji su ih tukli. Nakon 12 dana su prebačeni u neku drugu zgradu koja je bila pod kontrolom bivše JNA, pa su tada batinjanja prestala i nisu bili više tučeni, već samo psihički maltretirani. 10. prosinca 1991. je razmijenjen.

20.42. U svom iskazu svjedok TB je naveo da je u neprijateljsko zarobljeništvo pao 18. studenoga 1991. u Mrkonjić Gradu kada je prvotno deportiran u [adresa]. Čim su došli u [adresa] počeli su ih batinjati kablovima i toljagama, a njemu su izbili prednje zube. Tukli su ih ne samo Martićevi policajci, već i stražari u zatvoru i tukli su ih svakodnevno. Stražari se nikada nisu nazivali po imenima, a njima je bilo zabranjeno gledati ih u lice. Čuvara u KPD Stara Gradiška bilo je više, sigurno više od deset. Njemu je u pamćenju ostao '' JR' i '' BR', zvali su ga '' KR'. Ove druge ne može opisati.

20.43. U svom iskazu svjedok MB je naveo da je dana 18. studenoga 1991. pao u neprijateljsko zarobljeništvo u mjestu Ključ, a da je nakon toga zajedno sa stotinjak ER prevezen u logor u [adresa] gdje se zadržao sve do 12. prosinca 1991. kada je razmijenjen. Prvo su bili u rukama I. Tu su preživjeli veliku torturu. Svakodnevno bi ih tukli raznim predmetima i na sve moguće načine. Ljudi koji su ih zlostavljali isu se oslovljavali imenima, a njima je bilo zabranjeno da ih gledaju. Sjeća se samo nadimaka '' JR' i '' AR'. Ispitivanje i torturu provodili su Martićevci, paravojne postrojbe koje nisu bile u sklopu JNA. Pojašnjava da su Martićevci na sebi imali najčešće maskirnu odoru, koja odora nije imala nikakvih službenih obilježja. Ne može sa sigurnošću odgovoriti je li u zatvoru bilo čuvara. Nisu mu poznata imena optuženika u ovom kaznenom postupku. Tortura je bila u vidu tučenja i prebijanja s pendrecima, strujnim kablovima, šakama i nogama i ona je trajala prvih tjedan dana nakon što su prebačeni iz Ključa. Bili su tučeni svi zatvorenici redom. S njim se nalazio njegov brat CR. Hrane bi dobivali toliko malo, da je prvi puta išao na toalet tek nakon 14 dana. Za vodu se ne sjeća u kojoj su ju količini dobivali.

20.44. U svom iskazu svjedok NB je naveo da je uhićen u Ključu 18. studenoga 1991. od strane Martićeve policije, a potom odvezen u [adresa]. Ruke su morali držati na leđima i gledati dolje. Zatvorili su ih u ćelije gdje su ih tukli i ispitivali. Ne zna imena osoba koje su ih tukle. Tukli su ih prilikom ispitivanja, rukama, nogama, pendrecima, remenjem, čak i kablovima gdje su stigli po tijelu. Nisu ih smjeli vidjeti ni gledati budući su morali ruke držati na leđima, a gledati dolje. U trenutku zarobljavanja je bio u civilnoj odjeći, a inače je bio pripadnik pričuvnog sastava MUP- a. Oružje je također predao ranije prilikom ulaska u Bosnu i oružje nije imao kod sebe kada su ga Martićevci zarobili. Oružje je predao bosanskoj policiji.

20.45. U svom iskazu svjedok SB je naveo da je 18. studenoga 1991. nakon pada [adresa] ušao u Bosnu i Hercegovinu s time da su trebali dva do tri dana nakon biti prebačeni u Hrvatsku. Na koncu se dogodilo da su ih u Ključu pripadnici tzv. milicije SAO Krajine skinuli s autobusa te nakon toga je zajedno s njih još stotinjak prebačen u logor u [adresa]. Pojašnjava da je od 28. lipnja 1991. bio pripadnik MUP-a s time da je nakon pada [adresa] oružje i uniformu predao bosanskoj policiji, a u zamjenu su dobili civilnu odjeću u koju su se presvukli. Kada su došli u logor, tukli su ih i batinali svakodnevno, čime god su stigli, rukama, nogama, kundacima pušaka, kablovima i sajlama. U prostorijama su ležali na betonu. Bila je zima, a na prostorijama ćelije nije bilo prozora. Poznato mu je da je najviše batina dobio LĆ. Osobno od batinjanja nije zadobio nikakve prijelome, no bio je sav crn po nogama i leđima. Stražari su ih uvijek okretali glavama prema zidu, jer su se bojali da ih ne prepoznaju. Ostala mu je u sjećanju osoba koju su zvali '' SR', tada je bio u starosti 50-60 godina i tu osobu bi moguće mogao prepoznati, dok ostale ne bi. U logoru [adresa] je bio do 12. prosinca 1991. Po dolasku u logor, prvih deset dana nisu dobili ništa za jesti, već samo vodu, a nakon toga su dobili makarone sa sirom. Martićevci su uzeli sve vrijednosti koje su imali kod sebe, lančiće, novac prstenje i nakon nekih sedam dana kada je došla jugoslavenska vojska, oni su pobjegli. Ti Martićevci su bili stražari u logoru i oni su ih tukli. Tijekom boravka u [adresa], nije vidio da je netko od zarobljenika ubijen, no među zarobljenicima se pričalo da je ubijen NĆ koji je pokušao pobjeći. Sjeća se da su s njim zajedno u [adresa], no ne u istoj ćeliji bili ŠN i TR, misli čak TB.

21. Iz prethodno navedenih sažetaka iskaza svjedoka, evidentno je da svi oni u bitnom suglasno iskazuju da je do njihovog zarobljavanja i dovođenja u prostor KPD Stara Gradiška koji je pretvoren u koncentracijski logor većina njih, uključujući ošt. žrtve, bila dovedena 18. rujna 1991., izuzev svjedoka ošt. žrtve BN koji je doveden 5. rujna 1991., koje vrijeme ujedno predstavlja početak inkriminiranog razdoblja te da su u [adresa] boravili različiti broj dana unutar razdoblja inkriminacije (sve do razmjene), s time da ošt. žrtva CN u svom iskazu navodi da je u KPD Stara Gradiška boravila sve do 16. studenoga 1993. godine, koji datum po utvrđenju ovoga suda predstavlja zadnji dan inkriminiranog razdoblja, te je s tim u vezi ovaj sud intervenirao u činjenični opis optužbe faktički sužavajući vrijeme inkriminacije. Isti svjedoci suglasno su iskazivali o režimu boravka te smještajnih uvjeta u logoru, činjenici da im je odmah po dolasku u koncentracijski logor oduzet sav novac i druge vrijednosti koje su imali kod sebe, načinima ispitivanja kojima su bili izloženi, a koja su bez iznimke uključivala i fizičku zlostavu i sve to bez ikakvih uvjeta smještaja i prehrane. Na temelju njihovih iskaza ovaj sud je nedvojbeno utvrdio da su svi naprijed ispitani svjedoci, uključujući ošt. žrtve, tijekom inkriminiranog razdoblja zlostavljani i premlaćivani tako što su tučeni rukama, nogama, palicama, kablovima, kundacima i drugim predmetima po cijelome tijelu.

22. Iako većina neposredno ispitanih svjedoka pred ovim sudom koji su bili zatočeni u logoru KPD Stara Gradiška, kao i svjedoka čiji su iskazi pročitani tijekom dokaznog postupka, također zatočenika u logoru [adresa], izuzev svjedoka ošt. žrtava BN, KN, EN, AN, CN i SN, nemaju saznanja o tome tko ih je točno tukao i zlostavljao, pa tako niti o sudjelovanju II-opt. ZN, III-opt. FN, V-opt. ŽN, VI-opt. LN, VII-opt. UN i IX-opt. DN u psihičkoj i fizičkoj zlostavi zatvorenika logora [adresa] u svojstvu stražara, ovaj sud istu okolnost cijeni životnom i logičnom, ukoliko se uzme u obzir činjenica da se prema iskazima svjedoka PN, NB, MB, UB, ŠN, ZB, VB, GN, HB, DB, RB, GB, BB, KB, LB, SB, TB, OB, IB, PB, ŠB, MO, SO, UO, HO i KO stražari nisu zvali imenom, već eventualno nadimcima, kao i da im je u trenutku fizičke zlostave bilo zabranjeno gledati njihova lica, već da su od zatvorenika zahtijevali da budu okrenuti prema zidu, sagnute glave i s rukama na leđima, zbog čega većina njih nije mogla vidjeti od strane koga su fizički zlostavljani. Pri tome treba dodatno uvažiti i činjenicu da su zlostavljani zatvorenici bili u strahu za svoj život, primarno usmjereni svaki na sebe i na preživljavanje u uvjetima u kojima su se nalazili, što nedvojbeno proizlazi iz njihovih iskaza.

23. Unatoč tome, suprotno iskazu II-opt. ZN u dijelu gdje isti tvrdi da nikada nije bio stražar u [adresa], već da je neko vrijeme radio u vojnoj policiji kada bi uhićene pripadnike srpske vojske (dezertere) dovodili do prijavnice KPD Stara Gradiška, iskazu III-opt. FN u dijelu gdje isti tvrdi da je u KPD Stara Gradiška bio zaposlen kao stražar od 1973. do 1990. godine kada je otišao u mirovinu, iskazu VI-opt. LN u dijelu gdje tvrdi da je u zatvoru KPD Stara Gradiška radio sve do rata nakon čega tamo nije ulazio, već je bio u teritorijalnoj obrani i iskazu VII- opt. UN koji u svom iskazu tvrdi da je zatvorski čuvar u KPD Stara Gradiška bio u razdoblju od 1978. do ožujka 1991. godine kada je došlo do raspuštanja zatvora, a on dobio premještaj u Puli, iz iskaza svjedoka ošt. žrtava BN, CN, KN, SN, AN i EN proizlazi suprotno, točnije da su II-opt. RN, III-opt. FN, V-opt. ŽN, VI-opt. LN, VII-opt. UN i IX-opt. DN u vrijeme inkriminacije bili u KPD Stara Gradiška, te da su u svojstvu stražara navedenog KPD pretvorenog u koncentracijski logor osobno sudjelovali u radnjama koje, po stavu ovoga suda, predstavljaju radnje počinjenja kaznenog djela iz čl. 120. st. 1. OKZ RH.

23.1. Pa tako, iz iskaza ošt. žrtve BN koji je, kako je to već prethodno navedeno, u zatvoru u [adresa] boravio u razdoblju od 5. rujna do 14. listopada 1991. proizlazi da je bio podvrgnut psihičkom i fizičkom zlostavljanju, izgladnjivanju i potpisivanju dopisa koje su od njega zahtijevali da potpiše, te da su mu to učinili bivši stražari koji su obukli odore tzv. SAO Krajine II-opt. RN, III-opt. FN, V-opt. ŽN, VI-opt. LN, VII-opt. UN i IX-opt. DN. Naveo je da mu je III-opt. FN rekao da mu treba istjerati bubrege na usta prije no što je otišao u logor u Manjaču. Iako je ovaj svjedok iskazujući na raspravi nakon što je prvotno izjavio da su ga fizički zlostavljali svi optuženici, izjavio da se ne sjeća je li ga tukao II-opt. RN, V-opt. ŽN, VI-opt. LN, VII-opt. UN i IX-opt. DN, istovremeno ponovivši da ga je tukao III- opt. FN, nakon što je istome svjedoku u skladu s čl. 426. ZKP/08 predočen dio njegovog iskaza pred Županijskim sudom u Zadru od 5. ožujka 1996. u predmetu broj Kir-70/96 u kojemu je ovaj svjedok naveo da dok je bio u ćeliji da su kod njega slobodno i kada im je palo na pamet dolazili ĐN, DĆ, HĆ, RĆ, GĆ, TN, II-opt. RN, III-opt. FN, BĆ, V-opt. ŽN, VI-opt. LN, VII-opt. UN i IX- opt. DN, a radi se o osobama koje su još za vrijeme Jugoslavije radile kao čuvari u KPD Stara Gradiška i koje je on poznavao još od prije rata kako po izgledu, tako i po imenu i prezimenu te je siguran da se radi upravo o tim osobama, kada bi te osobe dolazile kod njega u ćeliju svi su ga udarali po cijelom tijelu s čim su stigli, nogama, rukama, palicom, letvom i slično, kao i da je bio izvrgnut ''maltretiranjima'' i ponižavanjima od svih ovih koje je nabrojao i nakon što su ga prebacili u ćeliju zajedno sa EĆ i VO upitan da pojasni odstupanje od navedenog iskaza je pojasnio da mu je tada sjećanje bilo svježije, da se zasigurno bolje sjećao nego danas po proteku 30 godina od događaja, potvrđujući da je istina u dijelovima iskaza koje je dao pred sucem istrage, jer je tada konkretno znao tko ga je tukao, dok se danas samo djelomično sjeća nekih stvari, a nekih ne. Također je iskazao da su KĆ i LN ista osoba. Nakon što je istome svjedoku predočena fotografija broj 62 (fotografija LN) svjedok je iskazao da ne može prepoznati je li osoba na fotografiji optuženi LN.

23.1.1. Unatoč činjenici da je ovaj svjedok ošt. žrtva u svom iskazu na raspravi imao odstupanja u iskazu u dijelu gdje govori o osobama koje su ga tijekom boravka u logoru psihički i fizički zlostavljale, kada je prvotno navodeći da su mu to učinili bivši stražari koji su obukli odore SAO Krajine II-opt. RN, III-opt. FN, V-opt. ŽN, VI-opt. LN, VII-opt. UN i IX-opt. DN, na očito pojedinačne izravne upite naveo da se ne sjeća da ga je tukao II-opt. RN, da se ne sjeća je li ga tukao V-opt. ŽN, VI-opt. LN i VII-opt. UN, kao i da se ne sjeća je li ga tukao ĆRopt. DN, u odnosu na svoj prvi iskaz pred sucem istrage u kojemu je eksplicite, poimenično pojašnjavajući od strane koga je tučen, naveo imena svih optuženika, sud ocjenjuje da je upravo potonji iskaz ovog svjedoka vjerodostojan i istinit, jer je takvo odstupanje svjedok pojasnio za sud logičnom i životnom činjenicom da je od događaja proteklo više od 30 godina, da se tada bolje sjećao no danas, ostajući upravo pri iskazu kojega je dao sucu istrage, kao i iz razloga jer svjedok odgovarajući na upite na raspravi nije iskazao da ga II-opt. RN, V-opt. ŽN, VI-opt. LN, VII-opt. UN i IX-opt. DN nisu tukli, već je iskazao da se ne sjeća, koja pak činjenica dodatno upućuje ovaj sud na zaključak da se kod ovog svjedoka ošt. žrtve ne nalazi motiv za neosnovano terećenje optuženika, već upravo suprotno, na nastojanje da iskaže pred sudom samo ono čega se sa sigurnošću sjeća.

23.2. Iz pročitanog zapisnika o ispitivanju svjedoka ošt. žrtve CN koja je u KPD Stara Gradiška bila zatočena u razdoblju od 18. srpnja 1993. do 16. studenoga 1993. proizlazi da je prema njoj bio posebno grub i agresivan II-opt. RN koji ju je dok se nalazila sama u ćeliji tukao rukama, prstima ju štipao po grudima i tijelu, udarao glavom i tijelom o zid. Kada ju je vodio u Okučane na saslušanje u vojnu policiju i UNPROFOR joj prijetio zbog toga što su navodno njegovi roditelji tijekom rata zaklani govoreći da ona to mora znati i da će ju zbog toga ubiti. Nakon što je ošt. žrtvi CN predočena fotografija broj 13 (fotografija IX-opt. DN) ista je navela da prepoznaje čovjeka s fotografije kojemu ne zna ime, no da zna da ju je on tukao zbog toga što je kao ustaškinja od ĐR uzela roman. Zna da se taj čovjek s fotografije broj 13 zove DN, ne zna mu prezime. Za njega se pričalo da je iz [adresa] (iz osobnih podataka IX-opt. DN razvidno je da je isti rođen u [adresa]). Navela je da se prema njoj uz ostale posebno nehumano i nečovječno ponašao stražar kojega su zvali '' N' kojemu ne zna prezime i DN iz O koji bi ju za vrijeme svoje smjene zlostavljali na način da joj nisu dopuštali da legne, iako je bila toliko iscrpljena i izmučena da nije mogla stajati. Oni jednostavno nisu dopustili da legne i kada bi ona legla promatrali su kroz špijunku i odmah ju budili da mora stajati. Nakon što je ošt. žrtvi CN tijekom ispitivanja pred sucem istrage 30. siječnja 1996. godine predočena fotografija broj 20 (fotografija VĆ) ista je navela da je to bio jedini stražar koji je prema njoj bio dobar. Ovdje sud napominje, da su prema utvrđenju iz fotodokumentacije VĆ i osoba VI- opt. LN različite osobe, te da se VI-opt. LN nalazi na fotografiji broj 62.

23.2.1. Iskaz svjedoka ošt. žrtve CN u dijelu u kojemu govori da ju je fizički zlostavljao IX-opt. DN, te u dijelu gdje govori da je prema njoj bio posebno grub i agresivan II-opt. RN, suprotno navodima obrane u završnoj riječi, podudaran je sa zapisnikom o procesnom prepoznavanju Okružnog suda u Požegi od strane CN koja je prilikom prepoznavanja osoba 20. prosinca 1993. godine pod rednim brojem 4. (IX-opt. DN) prepoznala IX- opt. DN koju osobu je prethodno opisala kao osobu imena '' DN stražar u KPD, vrlo grub i bezobrazan prema njoj, prijatelj s osobom zvanom '' N' koja ju je silovala.'', te pod rednim brojem 34. (II-opt. RN) prepoznala II-opt. ZN kao vojnog policajca koji ju je vozio i jedanput ulazio u ćeliju i prijetio joj. Iz istog zapisnika je razvidno da je ova svjedokinja i tada prepoznala pod rednim brojem 3. osobu VĆ za koju je i tada tvrdila da se radi o stražaru koji je prema njoj bio korektan, a koja osoba je, kako je prethodno navedeno, različita od osobe VI- opt. LN. Upravo obzirom na ovu činjenicu, točnije da je svjedok ošt. žrtva CN u dva navrata i to, prilikom procesnog prepoznavanja 1993. godine i prilikom davanja svog iskaza pred sucem istrage 1996. godine kao jednu te istu osobu prepoznala VĆ, koja osoba prema fotodokumentaciji izvedenoj tijekom dokaznog postupka nesporno ima različit identitet od osobe VI-opt. LN, neosnovan je zaključak obrane VI-opt. LN da je kod ove svjedokinje došlo do zamjene identiteta optuženika.

23.3. Nadalje, iz pročitanog zapisnika o ispitivanju svjedoka SN od 15. veljače 2010., koji je svjedok, kako je to već prethodno navedeno boravio u KPD Stara Gradiška u razdoblju od 30. rujna do 19. studenoga 1991. proizlazi da su ga tijekom boravka u bivšem KPD Stara Gradiška koji je bio pretvoren u koncentracijski logor, vodili na kat i na ispitivanje te da se dobro sjeća da ga je tu ispitivao VII-opt. UN, koji je imao palicu i koji ga je prilikom ispitivanja par puta udario po leđima i vratu. Imenovani svjedok je također naveo da su svaku večer u ćelije dolazili HĆ koji je bio stražar, NR, ĐN koji je bio ključar, a isto tako pored ORopt. UN i III-opt. FN i ĐĆ koji su u sobi puštali njihove rezerviste. Tukli su ih palicama, debelim kablovima, nogama, a njemu su izbili zube kada je pao na pod, dobro se sjeća da ga je netko od njih udario nogom u usta pa su mu ispali zubi.

23.4. Iz pročitanog zapisnika o ispitivanju svjedoka ošt. žrtve AN koji je prema naprijed navedenom u KPD Stara Gradiška boravio u vremenu od 18. listopada do 6. prosinca 1991. proizlazi da su ih pored HĆ koji je bio stražar u [adresa] i IR koji je bio vozač u [adresa] do rata tukli i maltretirali III-opt. FN i VII-opt. UN. Ovaj svjedok također potvrđuje svojim iskazom prisutnost u [adresa] V-opt. ŽN i VI-opt. LN, koji su prema njegovim navodima bili ključari, za koje je naveo da ga oni nisu tukli. Također je naveo da je čuo da je IX-opt. DN tukao ljude, no da on to nije vidio.

23.5. Iz pročitanog zapisnika o ispitivanju svjedoka ošt. žrtve KN, koji je prema naprijed navedenom boravio u KPD Stara Gradiška u razdoblju od 19. rujna do 14. listopada 1991. proizlazi da III-opt. FN dobro poznaje još prije rata te da ga tijekom boravka u zatvoru nije vidio, no da je čuo njegov glas u odjeljenju samica gdje je bio smješten. V-opt. ŽN također poznaje iz vremena prije rata, a viđao ga je i za vrijeme njegovog boravka u zatvoru, jer je ŽN radio kao ključar na samicama. Također je naveo da poznaje PR prije rata i iz zatvora, budući je isti radio kao komandir smjene na samicama. Također je naveo da poznaje VII-opt. UN iz vremena prije rata te da ga je sretao za vrijeme dok se nalazio u zatvoru kao i da je UN bio u uniformi kao i ostali. Nadalje, da poznaje IX-opt. DN s kojim je radio prije rata, a dok se nalazio u zatvoru viđao ga je u uniformi i dok je išao na ispitivanje. Nakon što je svjedoku dana na uvid fotodokumentacija izvedena tijekom dokaznog postupka, isti je izjavio da poznaje poimenično sve osobe od broja 1 do 46 (fotografija broj 1 – V-opt. ŽN, fotografija broj 5 – VII-opt. UN, fotografija broj 8 – III-opt. FN, fotografija broj 13 – IX-opt. DN) i da ih je sve vidio kasnije u uniformi u zatvoru u [adresa].

23.5.1. Iako je ošt. žrtva KN u svom iskazu osobu prezimena PR prvotno oslovio imenom '' ŠR' PR, cijeneći činjenicu da je ovaj svjedok optuženog PR poznavao i prije rata, kao i činjenicu da mu je izvjesno prije početka davanja iskaza bilo predočeno da se istraga vodi, između inoga, protiv KĆ za kojega je kasnijim rješenjem Županijskog suda u Požegi broj Kio-274/95 od 18. ožujka 2002. učinjena ispravka osobnih podataka navedenih u zahtjevu za istragu (i rješenju kojim je određen istražni zatvor i raspisana tjeralica) pa je tako umjesto imena ZŽ pravilno označeno ime optuženika '' LN', za ovaj sud nema dvojbe da je imenovani svjedok govorio upravo o VI-opt. LN kojega svjedok u daljnjem tijeku iskaza oslovljava još i imenom '' ZŽ' LN navodeći da dok je bio u samici, iako je bio sav prebijen i pretučen, da je u jednom trenutku u psihičkom stresu i agresivnosti da se othrva prema njima razbio vrata na samici zbog čega ga je posebno tukao KĆ koji ga je šamarao.

23.6. Iz iskaza ošt. žrtve EN koji je prema naprijed navedenom u KPD Stara Gradiška boravio u razdoblju od 18. studenoga 1991. do svibnja 1992. godine proizlazi da osobno pozna IX-opt. DN koji ga je tukao i koji je bio najgori prema zarobljenicima. DN je bila osoba nižeg rasta, jače konstrukcije i crne kose. Nakon što je svjedoku predočena fotodokumentacija, točnije fotografija pod rednim brojem 13 (fotografija IX-opt. DN) svjedok je iskazao da na fotografiji pod rednim brojem 13 prepoznaje osobu DN zvani ' JR' te da je to osoba koja je tukla njega i druge zatvorenike za vrijeme boravka u logoru [adresa]. Na upit predsjednika vijeća svjedok je pojasnio da je moguće da je pomiješao nadimke osoba, no da sa sigurnošću zna da osoba koju je vidio u fotodokumentaciji se zove DN i da je upravo to osoba koja ga je tukla.

23.6.1. Unatoč činjenici da je svjedok EN tijekom davanja iskaza IX-opt. DN nazvao nadimkom '' JR', za koju osobu je tijekom dokaznog postupka nesporno utvrđen identitet, točnije da se radi o osobi NN, za ovaj sud nema dvojbe da je upravo IX-opt. DN osoba koja je tukla EN, budući je ovaj svjedok prethodno pojasnio da poznaje IX-opt. DN, kao i iz razloga jer je za istoga, opisujući njegov izgled naveo da se radi o osobi ''jače konstrukcije i crne kose'', a što upravo odgovara osobi koja se nalazi na fotografiji broj 13 fotodokumentacije, a radi se o IX-opt. DN, kao i iz razloga jer je ovaj svjedok pojasnio da je moguće pomiješao nadimke osoba, ponavljajući da je upravo osoba koju je vidio pod rednim brojem 13 fotodokumentacije osoba koja ga je tukla.

24. Pored iskaza naprijed navedenih ošt. žrtava, suprotno obrani II-opt. ZN, III-opt. FN, VI-opt. VŽ i VII-opt. UN, a sukladno iskazima svjedoka ošt. žrtava, činjenicu prisutnosti svih optuženika u KPD Stara Gradiška u vrijeme inkriminacije potvrđuju svojim iskazima još i svjedoci FO, VO, FŽ, AB, ĐB i JO.

24.1. Iz pročitanog zapisnika o ispitivanju svjedoka FO proizlazi da iako je gledanje u stražare bilo zabranjeno, on je ipak vidio i prepoznao pored TN, BĆ, ĐN, još i III-opt. FN, V-opt. ŽN, PR (za kojega je ovaj sud već prethodno utvrdio da se radi o VI-opt. LN) i VII-opt. UN. Nakon što su svjedoku od strane suca istrage predočene fotografije osoba koje su obavljale stražarske dužnosti u zatvoru [adresa] svjedok je naveo da ih nemalo sve poznaje. Svi su bili u uniformama, nosili oružje (pištolje), svi su nosili pendreke od kojih su neki bili bijele boje, ali crveni od krvi, a to se vidjelo upravo ujutro kada se podizao na doručak.

24.2. Iz pročitanog zapisnika o ispitivanju svjedoka VO također proizlazi da poznaje optuženike čija mu je imena tijekom istrage pročitao sudac istrage, da iste poznaje po viđenju i da ih je vidio da su kao stražari u zatvoru bili uniformirani. Izuzev ĐN i TN su bili još i III-opt. FN, V-opt. ŽN kojega je vidio i kojega poznaje te IX-opt. DN koji je također bio u uniformi.

24.3. Iz pročitanog zapisnika o ispitivanju svjedoka ĐB od 16. siječnja 1996., a nakon što su mu predočene fotografije iz fotodokumentacije proizlazi da isti izuzev ČŽ, ŽŽ i JŽ, prepoznaje osobu koja se nalazi na fotografiji broj 13 (fotografija IX-opt. DN) za koju zna da je bila čuvar, no da ništa posebno ne može reći o njegovom postupanju.

24.4. Iz pročitanog zapisnika o ispitivanju svjedoka JO od 16. siječnja 1996. koji je prema već naprijed navedenom u KPD Stara Gradiška boravio u razdoblju od 4. svibnja do 17. studenoga 1993. proizlazi da kada je došao u [adresa] da je odveden u jednu prostoriju u kojoj je počelo njegovo ispitivanje i zlostavljanje. Tamo je sreo i stražara IX-opt. DN koji ga je nakon saslušanja odveo u ćeliju u koju je bio smješten.

25. Izuzev iskaza svjedoka ošt. žrtava i svjedoka FO, VO, ĐB i JO, prisutnost optuženika u vrijeme inkriminacije u prostoru bivšeg kazneno-popravnog doma, potvrđuje i tijekom dokaznog postupka pročitana i pregledana materijalna dokumentacija i to, pregledani CD medij, točnije mapa 3. na kojoj se nalazi spisak umirovljenih stražara KPD Stara Gradiška koji su obukli uniformu SAO Krajine u kojoj dokumentaciji se nalaze imena III-opt. FN, V-opt. ŽN i IX-opt. DN. Također, popis stražara KPD Stara Gradiška u vrijeme inkriminacije pribavljen od strane Ministarstva obrane RH, Uprave za branitelje, na kojem popisu se nalazi V-opt. ŽN u svojstvu stražara s naznakom '' [adresa] logor'' i LN u svojstvu stražara također s naznakom '' [adresa] logor''. Indikativna je također i činjenica koja proizlazi iz u dokaznom postupku pročitanog originalnog dnevnika stražara KPD Stara Gradiška, za razdoblje od 28. rujna 1991. do zaključno s izvještajem od 6. listopada 1991. u kojem izvještaju za dan 18./19. studeni 1991. (list 70-71 dnevnika) zatvorski čuvar, među inome, navodi da su smjenu preuzeli sada III-opt. FN i LŽ. U izvještaju za dan 2. studeni 1991. stoji, između inoga, naznaka da je pušten MŽ s dvije žene koje je odveo UŽ. (indikativno da se ovdje radi o V-opt. ŽN), dok se nadalje u izvještaju za isti dan spominje kako je podjeli ručka prisustvovao komandir LN (indikativno se radi o VI-opt. LN). U izvještaju od 24. studenoga 1991. i 2. prosinca 1991. spominje se imenom i prezimenom VI-opt. LN. Iz izvještaja za dan 25. studeni 1991. je razvidno da podnositelj izvještaja navodi da je istoga dana radio na ''obezbjeđenju'' zatvora sa poimenično naznačenim kolegama, među kojima se nalazi i prezime '' UŽ' (indikativno se radi o V-opt. ŽN). Iz izvještaja za dan 26. studeni 1991. (list 87 dnevnika), među inim, stoji naznaka da je u 11,30 sati vojna policija dovela HŽ, DŽ i RŽ, da je pritvoreni DŽ kod sebe imao novčanik s 300 DM i 1540 dinara, a pritvoreni GŽ i BŽ 1577 dinara, 110 DM i zlatni lančić, te da je sve primljeno komisijski od tri člana i to, ĐĆ, ovdje VII-opt. UN i starijeg vodnika iz V. policije. Iz izvještaja za dan 26./27. studeni 1991. (list 80 dnevnika) proizlazi da je podnositelj izvještaja istoga dana u 22,00 sati primio smjenu sa brojnim stanjem od 159 zatvorenika te da su zajedno s njim bili ŽN (indikativno se radi o V-opt. ŽN), KŽ, EŽ, AŽ i CŽ. Nadalje, iz izvještaja za dan 30. studenoga 1991. (list 97 dnevnika) proizlazi da je u 16,30 sati zatvor obišao komandir '' SŽ' koji nije imao primjedbi, a što je podudarno s dijelom iskaza svjedoka ošt. žrtve KN koji je u svom iskazu o '' ŠR' SŽ (za kojega je ovaj sud pod točkom 23.5.1. obrazloženja utvrdio da se radi o VI-opt. LN) govorio kao komandiru smjene na samicama.

26. U prilog navoda obrane VI-opt. LN glede okolnosti i statusa VI-opt. LN i njegovog ponašanja u razdoblju inkriminacije ispitani su svjedoci FŽ i AB.

26.1. U svom iskazu svjedok FŽ je naveo da mu nije poznato ništa o događajima u razdoblju od kolovoza 1991. do studenoga 1993. u KPD Stara Gradiška, budući nije bio zaposlenik tog zatvora. Poznaje VI-opt. LN kao poštenog dečka, a cijela mu je takva i obitelj, nije bio nasilan i jamči da on nije nikoga zlostavljao. Poznato mu je da je on bio zaposlenik KPD Stara Gradiška te da je prije 1991. godine dobio neki viši čin i da je radio u KPD Stara Gradiška u civilu, uredski posao. Cijelog rata LN nije vidio nikada u uniformi, već u civilu. Po povratku u Gređane 1998. susreo se sa TŽ koji je nakon rata bio pročelnik općine [adresa] i koji se u razgovoru s njim raspitivao gdje se nalazi LN. On mu je rekao samo da je negdje u Srbiji, na što mu je TŽ rekao da mu prenese ako mu ikada u životu bude trebala bilo kakva pomoć da mu se slobodno obrati. Tom prilikom mu je TŽ pojasnio da je bio zarobljen u [adresa] i da je za vrijeme njegovog boravka tamo bio LN koji je bio korektan prema zatvorenicima, da je znao upitati trebaju li što i slično i da je bio dobar čovjek. Nije mu poznato kada je točno TŽ bio zatvorenik KPD Stara Gradiška, već samo može pretpostaviti da je to bilo 1991. godine. Ovaj svjedok je također naveo da poznaje VII- opt. UN, jer je on bio iz istog sela kao i on te da mu je poznato da je on bio stražar u KPD Stara Gradiška. Također mu je poznato da je bio stražar i u razdoblju od 13. kolovoza 1991. do 17. studenoga 1993.

26.2. U svom iskazu svjedok AB je također naveo da nema saznanja o događanjima u KPD Stara Gradiška u razdoblju od kolovoza 1991. do studenoga 1993. godine. Poznaje LN, jer su susjedi ''preko puta'' i poznato mu je da je on bio zaposlenik [adresa] u vrijeme kolovoza 1991. do studenoga 1993. te da je on tamo obavljao neku funkciju kao civil, jer mu je u razgovoru rekao da je završio višu školu i da je dobio viši čin. Naveo je da ga nikada nije vidio u uniformi. Također, da ni od koga nije čuo da bi LN nekoga zlostavljao u zatvoru. Od optuženika poznaje još i VII-opt. UN te mu je poznato da je isti bio čuvar u KPD Stara Gradiška.

26.3. Sud je iskaze svjedoka obrane EB i AB u dijelu u kojem su isti naveli da im je poznato da je VI-opt. LN u inkriminirano vrijeme bio zaposlenik KPD Stara Gradiška cijenio istinitim, budući su imenovani svjedoci poznavali VI-opt. LN i njegovu obitelj te su s istim očito bili u dobrim odnosima. Njihovi iskazi u tom dijelu podudarni s iskazom ošt. žrtve BN, ošt. žrtve KN, ošt. žrtve CN i svjedoka AN koji svojim iskazima također potvrđuju prisutnost VI-opt. LN tijekom inkriminacije u prostoru bivšeg KPD Stara Gradiška i istovremeno u suprotnosti s obranom samog VI-opt. LN koji u svojoj obrani tvrdi da je u KPD Stara Gradiška radio u zatvoru do rata, no da poslije uopće nije ulazio tamo, točnije da je jedanput išao po izjavu ZĆ koji će mu poslije biti načelnik u SUP-u u Okučanima. Sud je također cijenio istinitim i dio iskaza svjedoka EB u kojemu isti opisuje svoja saznanja o ponašanju VI-opt. LN prema zatočeniku KPD Stara Gradiška TŽ, budući ta činjenica ne isključuje činjenicu da je prema iskazu ošt. žrtve KN ovaj optuženik istoga zlostavljao, kao i dio iskaza svjedoka AB u kojemu isti navodi da nikada nije čuo da bi VI-opt. LN nekoga u zatvoru zlostavljao, posebice ukoliko imamo u vidu činjenicu da su oba svjedoka iskazala da nemaju saznanja o događanjima unutar KPD Stara Gradiška u vrijeme inkriminacije.

27. Pored naprijed spomenutih svjedoka ošt. žrtava BN, KN, SN i AN, činjenicu da su tijekom zarobljeništva u KPD Stara Gradiška, izuzev tzv. ''Martićevih milicajaca'' i rezervista fizički zlostavljani i od strane stražara svojim iskazima potvrđuju svjedoci FO, FŽ, ĐB, JO, VB, GB, MĆ, TB, SB, UĆ, RO, BO, ĆO, VO i CO, pri čemu svjedoci FO, FŽ, ĐB, JO i VO svojim iskazima potvrđuju da su svi optuženici bili stražari KPD Stara Gradiška, čiji iskazi su u tom dijelu podudarni s iskazima svjedoka ošt. žrtava.

27.1. U svom iskazu svjedok FO pojašnjavajući da poznaje optuženike čija su mu imena pročitana od strane suca istrage je naveo da poznaje III-opt. FN, V-opt. ŽN, PR, VII-opt. UN te da iako je gledanje u stražare bilo zabranjeno, da je on iste vidio i prepoznao.

27.2. U svom iskazu svjedok FŽ je naveo da poznaje VII-opt. UN, jer su iz istog sela, te mu je poznato da je bio stražar u KPD Stara Gradiška i u razdoblju od 13. kolovoza 1991. do 17. studenoga 1993.

27.3. U svom iskazu svjedok ĐB, nakon što mu je od strane suca istrage predočena fotodokumentacija, točnije fotografija broj 13 (prema kazalu na fotografiji broj 13 nalazi se IX-opt. DN), je naveo da za osobu na fotografiji broj 13 zna da je bila čuvar, no da ju ne poznaje po imenu i prezimenu.

27.4. Svjedok JO u svom iskazu je naveo da kada je došao u [adresa] da je odveden u jednu prostoriju gdje je počelo njegovo ispitivanje i zlostavljanje te da je tamo sreo stražara IX-opt. DN.

27.5. Na koncu, u svom iskazu svjedok VO, pojašnjavajući kako poznaje optuženike čija su mu imena pročitana od strane suca istrage iz viđenja je naveo da je vidio da su stražari u zatvoru bili uniformirani, poimenično navodeći III-opt. FN, V-opt. ŽN i IX-opt. DN.

28. Unatoč činjenici da pojedini svjedoci različito iskazuju o svojstvu osoba koje su ih tukle, koristeći različitu terminologiju, pri čemu pojedini svjedoci govore o logorskim stražarima, stražarima-pripadnicima tzv. milicije SAO Krajine, dok pojedini svjedoci govore samo o pripadnicima tzv. milicije SAO Krajine ili ih kolokvijalno nazivaju ''Martićevci'', kao i pripadnicima vojske tzv. SAO Krajine, koji su ih fizički zlostavljali, dok primjerice ošt. žrtva AN u svom iskazu govori o V-opt. ŽN i VI- opt. LN nazivajući ih ''ključarima'', ista činjenica nije od utjecaja na zaključak ovoga suda da su u konkretnom slučaju svjedoci ošt. žrtve fizički zlostavljani od strane stražara, ovdje optuženika.

28.1. Naime, iz prethodno navedenih sažetaka iskaza kako žrtava, tako i svjedoka, evidentno je da svi oni u bitnome suglasno iskazuju da su tijekom boravka u logoru KPD Stara Gradiška fizički zlostavljani od strane logorskih (zatvorskih) čuvara, te da su pojedine žrtve i svjedoci među njima prepoznali II-opt. ZN (kojega su prepoznali svjedoci ošt. žrtve BN i CN), III-opt. FN (kojega su prepoznali svjedoci ošt. žrtve BN, SN i AN, dok ošt. žrtva KN i svjedoci FO i VO u svojim iskazima potvrđuju njegov status stražara), V-opt. ŽN (kojega prepoznaje svjedok ošt. žrtva BN, dok ošt. žrtve KN i AN svojim iskazima potvrđuju samo činjenicu da je isti bio ključar u samicama, a isto svojim iskazima potvrđuju i svjedoci FO i VO), VI-opt. LN (kojega prepoznaje svjedok ošt. žrtva KN, dok samu činjenicu da je isti bio čuvar svojim iskazom potvrđuju ošt. žrtve CN i AN, te svjedok FO, dok svjedoci FŽ i AB potvrđuju svojim iskazima da je bio zaposlenik KPD Stara Gradiška), VII-opt. UN (kojega prepoznaju svjedoci ošt. žrtve BN, SN i AN, dok ošt. žrtva KN i svjedoci FO, FŽ i AB potvrđuju činjenicu da je ovaj optuženik u vrijeme inkriminacije bio stražar) i IX-opt. DN (kojega prepoznaju svjedoci ošt. žrtve BN, CN i EN, dok svjedoci ĐB, JO i VO potvrđuju svojim iskazom samo činjenicu da je ovaj optuženik u vrijeme inkriminacije bio čuvar te svjedok ošt. žrtva AN koji navodi da je čuo da je tukao ljude, no da ga nije vidio), zbog čega sud ove činjenice drži nedvojbeno utvrđenim.

28.2. S tim u vezi, suprotno tvrdnji obrane VII-opt. UN, sud je imajući u vidu ukupnost dokazne građe, izuzev iskaza svjedoka ošt. žrtava koji su preminuli i čiji iskazi su pročitani tijekom postupka (čiji iskazi nisu jedini dokaz u odnosu na okolnosti o kojima su svjedočili) nadopunjujući njihove iskaze, iskazima neposredno ispitanih svjedoka i sadržajem pročitane materijalne dokumentacije, pročitane iskaze svjedoka u vezi s ostalim dokazima koristio kao zakoniti dokaz pri utvrđivanju krivnje optuženika, jer ti iskazi nisu jedini dokaz na kojima se u pretežitoj mjeri temelji osuđujuća presuda.

29. Cijeneći iskaze, prije svega svjedoka koji su i sami bili žrtve psihičke i fizičke zlostave, BN, KN, EN, AN, CN i SN, koji su u vrijeme inkriminacije bili zarobljenici koncentracijskog logora KPD Stara Gradiška za očekivati je da isti najbolje znaju što se i kada dogodilo, kako njima, tako i drugim zarobljenicima, ovaj sud zaključuje da se kazneno djelo nedvojbeno dogodilo u razdoblju od 5. rujna 1991. do 16. studenoga 1993., u [adresa], da su optuženici unatoč neznatnim razlikama u iskazima pojedinih svjedoka koji stražare nazivaju stražari-pripadnici milicije SAO Krajine ili stražari-pripadnici vojske SAO Krajine ili ključari samice, u svojstvu stražara, psihički i fizički zlostavljali pojedine zarobljenike logora, točnije ošt. žrtve BN, KN, EN, AN, CN i SN.

30. Nadalje, za ovaj sud na nedvojben način je utvrđena činjenica da su II-opt. RN, III-opt. FN, V-opt. ŽN, VI-opt. LN, VII-opt. UN i IX-opt. DN nečovječno postupali prema zatočenim civilima nesrpske nacionalnosti i žrtvama BN, KN, EN, AN, CN i SN tako što su ih tukli rukama, nogama, palicama, kablovima, kundacima i drugim predmetima po cijelome tijelu, o čemu je već prethodno bilo govora (toč. 20.1. do 20.45. i toč. 21. obrazloženja) te da su takve radnje počinjene prema osobama bez oružja i uniforme, koji nisu u izravnoj vezi s ratnim djelovanjima i koje su se nalazile u inferiornom (podređenom) položaju, dakle, prema civilnom stanovništvu koje prema čl. 3. Ženevske konvencije o zaštiti građanskih osoba u vrijeme rata od 12. kolovoza 1949. predstavlja zaštićenu kategoriju osoba, koja činjenica pak proizlazi iz iskaza svjedoka koji su osobno bili izvrgnuti ovakvom postupanju, posebice iskaza žrtava.

30.1. Naime, iako iz iskaza žrtava BN, KN, EN i AN proizlazi da su isti u trenutku pada [adresa] bili pripadnici Zbora narodne garde, kada su se zajedno povukli u Bosnu, kako bi konvojem bili ponovno prebačeni u Hrvatsku, iz iskaza istih svjedoka je razvidno da su isti u trenutku prelaska u Bosnu 16. rujna 1991. odložili oružje i svoju uniformu, da su bili obučeni u civilnu odjeću u kojoj su se nalazili i u trenutku zarobljavanja 18. rujna 1991. i dovođenja u KPD Staru Gradišku s time da su ošt. žrtve BN i SN u svojim iskazima naveli da su bili civili. Suprotno isticanim prigovorima svih branitelja optuženika, obzirom na činjenicu da su u trenutku zarobljavanja bili bez oružja i bez odore, onesposobljeni za bilo kakvu borbu, po stavu ovoga suda iste su imale status civilnih zarobljenika. Sud ističe, suprotno tvrdnjama branitelja, da je u protivnosti je s važećim normama međunarodnog ratnog prava, koje priznaje status ratnog zarobljenika samo takvoj osobi koja se prethodno oružano digla protiv neprijatelja, onda još bila zarobljena, a nakon što je prije toga položila oružje, što ovdje nije slučaj (neovisno o tome što je pojedinim žrtvama naknadno priznat status HRV-i koja odluka samo ima deklaratorno značenje i nije bitna za prosudbu statusa žrtava u trenutku zarobljavanja). Iz same činjenice da su žrtve BN, KN, EN, AN i CN bili pripadnici Zbora narodne garde prije zarobljavanja, što se ne ukazuje spornim, ne može se izvoditi automatizmom zaključak o njihovom statusu u vrijeme zarobljavanja.

Uzgredno sud napominje da se u slučaju dvojbe o statusu zaštićene osobe ta osoba smatra civilom (Vrhovni sud Republike Hrvatske presuda od 14. prosinca 2000. broj I Kž-737/1999 i Vrhovni sud Republike Hrvatske presuda od 23. siječnja 2013. broj I Kž- 792/2012).

31. Pri ocjeni izvedenih dokaza na osnovi kojih je utvrđeno činjenično stanje u ovom postupku, nužno je prije svega ukazati na bitne specifičnosti kaznenog postupka koji za predmetima kazneno djelo ratnog zločina. Ona se prvenstveno ogledaju u činjenici da su predmet utvrđivanja, u pravilu, događaji koji su se odigrali prije 30-ak godina, da nakon događaja nije proveden očevid i druge kriminalističko-tehničke radnje kojima bi se fiksirali materijalni tragovi uključujući i ozljede koje su zadobili zatočenici logora te da su faktički iskazi svjedoka-žrtava često jedno od glavnih dokaznih sredstava. Nadalje, u pravilu je riječ o događajima koji su po svim aspektima višeslojni, sa više žrtava i više počinitelja, sa više radnji počinjenja i sa potpunom rasutošću u vremenu i prostoru. Tako, u konkretnom slučaju, kako se to vidi iz utvrđenog činjeničnog stanja, riječ je o kaznenom djelu koje je počinjeno prije 34 godine, u kojem je na strani počinitelja više osoba (izuzev stražara, pripadnici tzv. Martićeve milicije, rezervisti i pripadnici JNA) u kojem je stradao veliki broj zatvorenika, a sami događaji su se odvijali unutar vremena inkriminacije, gdje su svjedoci i žrtve proveli u logoru različiti broj dana sve do razmjene. Izvjesno, ovaj predmetni događaj započeo je 5. rujna 1991. kada je u prostorije KPD Stara Gradiška doveden svjedok ošt. žrtva BN, a većina svjedoka i žrtava ispitanih tijekom dokaznog postupka dovedena 18. studenoga 1991. kada su izdvojeni iz konvoja u Ključu te dovedeni u KPD Stara Gradiška, dok je primjerice svjedok ošt. žrtva AN doveden 18. listopada 1991., svjedok ošt. žrtva SN **.**.1991., a svjedok ošt. žrtva CN **.**.1993., zbog čega je razumljivo da svi svjedoci (očevici) ne vide sve počinitelje u istom trenu na istom mjestu, posebice ukoliko se ima u vidu okolnost o kojoj govore svi ispitani svjedoci tijekom dokaznog postupka, da nije bilo dopušteno gledati u one koji ih batinaju, već da su bili okrenuti licem prema zidu, spuštene glave i s rukama na leđima, te da izuzev tvrdnji o tome da su svi bili zlostavljani, tvrdnje u smislu tko je, kada i u kojim aktivnostima koga vidio mora podleći podrobnoj i opreznoj ocjeni.

31.1. Sud je mišljenja da razlike u iskazima svjedoka pri opisivanju detalja događaja ne mogu biti apriori razlog za zaključak da je cjelokupno svjedočenje pojedinog svjedoka nepouzdano ili da je zbog zaključka da je njegovo svjedočenje u odnosu na određeni događaj nepouzdano, to svjedočenje nepouzdano i u odnosu na sve druge događaje. Sud je prilikom ocjene vjerodostojnosti i pouzdanosti iskaza svjedoka najveću pažnju poklonio upravo tim proturječnostima u dijelovima iskaza svjedoka o određenim događajima, cijeneći ih kako pojedinačno, tako u i vezi s ostalim događajima.

31.2. S tim u vezi, sud je iskaze ispitanih svjedoka ošt. žrtve BN, ošt. žrtve KN, ošt. žrtve EN, ošt. žrtve AN, ošt. žrtve CN i ošt. žrtve SN cijenio vjerodostojnim i istinitim, jer se radi o neposrednim očevicima predmetnih događaja od kojih su pojedini (primjerice ošt. žrtva BN poznavao prije rata sve optuženike, dok je ošt. žrtva KN poznavao III-opt. FN i V-opt. PO), te su im činjenice i okolnosti o kojima su svjedočili u bitnome osobno poznate, kao i iz razloga jer ovome sudu nije predočen niti jedan razlog koji bi ukazivao da se njihovo iskazivanje ne prihvati i jer je izvjesno da nitko od njih nema niti jedan razlog da lažno iskazuje i tako tereti optuženike. Manja odstupanja u iskazima svjedoka navedenih svjedoka ne dovode u pitanje ocjenu vjerodostojnosti njihovih iskaza, što je ovaj sud već pojasnio pod točkama 23.1.1., 23.2.1., 23.5.1. i 23.6.1. obrazloženja ove presude.

31.3. Nadalje, sud je iskaze svjedoka PN, MB, UB, ŠN, ZB, VB, GN, FB, ČB, HB, DB, RB, GB, BB, KB, JB, LB, SB, TB, NO, EB, AB, CB, ĐB, NB, OB, IB, PB, ŠB, ZO, FO, ŽO, JO, LO, MO, TO, SO, UO, HO, DO, RO, GO, BO, KO, EO, ĆO, VO, AO i CO (sve zatvorenici logora KPD Stara Gradiška) koji svojim iskazima nisu teretili optuženike kao osobe koje su sudjelovale u zlostavljanju i premlaćivanju, već su iskazivali o uvjetima njihova boravka u KPD Stara Gradiška, radnjama stražara i povremeno prisutnih rezervista i pripadnika JNA prema njima, pri čemu su pojedini svjedoci (JO, VO i FO) potvrdili prisutnost optuženika u svojstvu stražara u logoru, bez pripisivanja bilo kakve konkretne radnje zlostavljanja također cijenio vjerodostojnim i istinitim, jer su isti svjedoci svjedočili o činjenicama koje su neposredno opažali, onako kako su opažali, te da upravo iz ove okolnosti proizlazi da se tim svjedocima može pružiti puna vjera u odnosu na ono što su i kako su opisivali svoj boravak u KPD Stara Gradiška, uz činjenicu da se te okolnosti o kojima su iskazivali podudaraju u bitnome (psihička i fizička zlostava od strane stražara) i sa iskazima svjedoka ošt. žrtava.

Iako naprijed ispitani svjedoci nemaju saznanja o sudjelovanju II-opt. ZN, III-opt. FN, V-opt. ŽN, VI-opt. LN, VII-opt. UN i IX-opt. DN u psihičkom i fizičkom zlostavljanju zatočenika logora, već da pojedini od njih (FO, VO, FŽ, AB, ĐB i JO) samo svjedoče o činjenici njihove prisutnosti u KPD Stara Gradiška u vrijeme inkriminacije, ovaj sud navedenu okolnost cijeni životnom i logičnom, ukoliko se uzme u obzir činjenica da se u konkretnom slučaju radi o razdoblju inkriminacije od gotovo dvije godine, gdje svi svjedoci i ošt. žrtve nisu boravili istovremeno u prostoru bivšeg KPD Stara Gradiška, da su isti tijekom boravka bili raspoređeni u različite ćelije ili pak pojedini od njih u samice, što je jedan od razloga zbog kojih svatko od njih nije mogao biti očevicem zlostavljanja koje se od strane optuženika događalo prema drugim osobama zatočenim u logoru. Po mišljenju suda, upravo iz ove okolnosti proizlazi da se tim svjedocima može pružiti puna vjera u odnosu na ono što su i kako su opisivali. Naime, da je kod ovih svjedoka postojala i najmanja želja za neosnovano terećenje optuženika, tada su za takvo postupanje imali priliku, no oni nisu postupili na taj način, očito ograničivši se na stvarno događanje kojega su se sjećali.

31.4. Ocjena iskaza svjedoka obrane AB i EB pobliže je obrazložena pod točkom 26.3. obrazloženja.

31.5. Sud nije posebno cijenio iskaze ispitanih svjedoka ŽB (supruge pok. NĆ) i ČO (supruge pok. ĆŽ) jer isti svjedoci nemaju saznanja o činjenicama relevantnim za ovaj postupak (svjedok ŽB potvrđuje činjenicu da je njezin suprug 17. studenoga 1991. nakon pada [adresa] skinut s autobusa i odveden u [adresa], da su joj drugi pričali da su njezinog supruga tukli, vezali lancima, da su jednu noć čuli jauke njezinog supruga i nakon toga više ništa, kao i da je njezin suprug ekshumiran u [adresa] te da ga je sahranila 21. travnja 2017., dok svjedok ČO samo potvrđuje činjenicu da je njezin suprug pok. ĐŽ bio u zatvoru [adresa] od 18. rujna 1991. do 15. siječnja 1992. te da je tijekom boravka u zatvoru doživio veliko zlostavljanje i muke od kojih je preminuo **.**.1994.).

32. Sudsko-medicinski vještak Boris Dumenčić izradio je nalaz i mišljenje u skladu sa zadatkom iz naloga, u skladu s pravilima znanosti i struke, a na njegov nalaz i mišljenje stranke nisu imale primjedbe. Strankama je omogućeno i neposredno ispitivanje vještaka, koji je na sva pitanja stručno i argumentirano odgovorio. Stoga, sud prihvaća nalaz i mišljenje ovog vještaka kao stručan, sveobuhvatan i izrađen u skladu s pravilima znanosti i struke.

33. Sud je prihvatio kao istinitu materijalnu dokumentaciju koja je pročitana i reproducirana tijekom postupka (naredbe Komande 5. Korpusa od 7. siječnja 1992., naredbe Komande 2. Vojne oblasti od 29. veljače 1992., popis stražara u logoru KPD Stara Gradiška, spisak pritvorenika u logoru KPD Stara Gradiška, upitnik za prijem LN, dnevnik čuvara u zatvoru [adresa], medicinska dokumentacija, potvrde o stradavanju i nalaze i mišljenja liječničke komisije za pregled osoba obuhvaćenih Zakonom o zaštiti vojnih i civilnih invalida rata na ime svjedoka koji su bili zatočenici logora KPD Stara Gradiška, e-mail Hrvatskog državnog arhiva, dopis Ministarstva pravosuđa, uprave i digitalne transformacije RH, Uprave za službenički sustav, Sektora za ljudske potencijale, fotodokumentacija PU brodsko-posavske, II PP Nova Gradiška, DVD medij s popisom i fotografijama osoba za koje se pretpostavlja da su tijekom Domovinskog rata radili kao čuvari u Zatvoru Stara Gradiška, CD medij s mapom 1 do 6) te istu posebno analizirao, pri čemu istinitost sadržaja ovih materijalnih dokaza tijekom postupka nije osporena.

33.1. Sud nije prihvatio kao istinitu materijalnu dokumentaciju koju su tijekom zamolbenog ispitivanja u sudski spis predali II-opt. RN, VI-opt. LN i IX-opt. DN.

33.2. Naime, u prilog navoda svoje obrane II-opt. RN priložio je original vojne knjižice od 10. srpnja 1992. na kojoj je naznačeno ''duplikat'' u kojoj je na stranici 29 pod ''Učešće u ratu'' nečitko navedeno razdoblje koje počinje od nečitko vidljivog datuma 1991. godine sa žigom Teritorijalne obrane Okučani, potom se nastavlja pod 2 oznakom vojne pošte 8840 za razdoblje od 1. siječnja do 30. lipnja 1992., te pod točkom 3 sa naznakom vojne pošte Okučani za razdoblje od 23. kolovoza 1993. do 5. travnja 1994. Nadalje, VI-opt. LN prilikom ispitivanja zamolbenim putem predao je sucu istrage potvrdu SUP-a Okučani, SM Stara Gradiška koja potvrda ne sadrži datum, već vlastoručni potpis ''komandira'' SM NŽ s nečitkim pečatom iz koje potvrde proizlazi da je LN bio pripadnik milicije SUP-a Okučani, SM Stara Gradiška u razdoblju od 18. kolovoza do 8. prosinca 1991. koje je razdoblje van vremena inkriminacije. Isti optuženik također je priložio Potvrdu Ministarstva unutrašnjih poslova, Sekreterijata unutrašnjih poslova Okučani također bez vidljivog datuma, uz osobni potpis tajnika OŽ iz koje proizlazi da je LN bio zaposlen u SUP-u od 13. travnja 1992. do 1. svibnja 1995. u odjeljenju za sprječavanje kriminaliteta. Također je predao rješenje Ministarstva unutrašnjih poslova, Sekreterijata unutrašnjih poslova Okučani od 6. rujna 1994. koje razdoblje također obuhvaća vrijeme van inkriminacije iz kojeg je razvidno da je kao radnik Stanice milicije Stare Gradiške premješten 7. rujna 1994. u odjeljenje za sprječavanje kriminaliteta, te rješenje Ministarstva unutrašnjih poslova, Sekreterijata unutrašnjih poslova Okučani od 28. siječnja 1993. iz kojeg proizlazi da je LN raspoređen 28. siječnja 1993. na radno mjesto voditelja smjene u postaji policije [adresa]. Na koncu, IX-opt. DN je tijekom zamolbenog ispitivanja priložio potvrdu Ministarstva unutrašnjih poslova, Sekreterijata unutrašnjih poslova, SM Stara Gradiška od 6. travnja 1993. koja je vlastoručno potpisana od ''komandira'' IŽ s nepotpuno vidnim pečatom kojom se potvrđuje da je imenovani bio u rezervnom sastavu milicije u SM Stara Gradiška u razdoblju od 5. srpnja 1992. do 6. travnja 1993., što obuhvaća samo dio razdoblja unutar inkriminacije, kao i presliku jedne stranice vojne knjižice u kojoj je na stranici 15 pod ''VIII. Ratni podaci'' naznačeno da je ''učestvovao'' u ratu u SM Stara Gradiška od 23. siječnja do 4. travnja 1993., a potom u vojnoj pošti Okučani u razdoblju od 5. travnja 1993. do 8. lipnja 1995. Navedenu dokumentaciju sud nije prihvatio kao relevantnu, imajući u vidu činjenicu da se prije svega ne radi o originalnoj dokumentaciji, već preslikama, od kojih na pojedinim dokumentima nije vidljiv datum njihova izdavanja, kao i iz razloga da zbog oružanog sukoba ista dokumentacija nema nikakvu pravnu snagu u Republici Hrvatskoj, a posebice iz razloga jer su iskazi II-opt. ZN i VI-opt. LN kao i sadržaj materijalnih dokaza koje su isti priložili i čija je vjerodostojnost upitna, u suprotnosti s iskazima svjedoka ošt. žrtava i drugih tijekom dokaznog postupka ispitanih svjedoka koji potvrđuju da su u vrijeme inkriminacije ovi optuženici bili u logoru KPD Stara Gradiška.

34. Analizirajući sve dokaze zajedno, kao i u međusobnoj vezi, sud smatra da je provedenim dokaznim postupkom nedvojbeno utvrđeno i dokazano da su II-opt. RN, III-opt. FN, V-opt. ŽN, VI-opt. LN, VII-opt. UN i IX-opt. DN počinili kazneno djelo iz čl. 120. st. 1. OKZ RH.

35. Sud je učinio dopuštenu intervenciju u činjenični opis kaznenog djela tako što je iz činjeničnog opisa izostavio imena zatočenih civila i to PN, PB, RO, ŠN, LB, IB, ŠB, BO, MO, TB, GN, ZB, VB, ČB, JB, FB, NĆ, NB, TO, SO, UO, HO, DO, HB, DB, RB, GB, BB, KB, GO, KO, ĆO, SB, CO, OB, NO, ŽO, JO, ĐB, UB, EO, VO, AO i ZO, budući iz iskaza imenovanih svjedoka ne proizlazi da su tijekom boravka u KPD Stara Gradiška zlostavljani od strane II-opt. ZN, III-opt. FN, V-opt. ŽN, VI-opt. LN, VII-opt. UN i IX-opt. DN. Takvo utvrđenje ne proizlazi niti iz iskaza svjedoka ošt. žrtava BN, KN, EN, AN, CN i SN, koji su za razliku od svjedoka žrtava čija su imena ispuštena iz činjeničnog opisa prepoznali optuženike kao osobe koje su ih tukle.

Nadalje, sud je iz činjeničnog opisa izostavio riječi ''prisiljavajući ih na dugotrajno stajanje u stavu mirno ili čučanje, na međusobno šamaranje, na simulaciju međusobnih spolnih odnosa, držali ih u neosvijetljenim i hladnim prostorijama u zimskim uvjetima, onemogućavali im radi zaštite higijene tijela minimum higijenskih uvjeta, oduzimali im novac i zlatninu, prozivali radi zastrašivanja, držali ih bez hrane i vode ili s minimalnim količinama, dajući im presoljenu ili nesoljenu hranu'' te dio činjeničnog opisa ''od čega su oštećenici zadobili i to: ŠN istegnuće zgloba između desne lopatice i ključne kosti, MO upalne promjene u regiji lijevog lakta, FĆ višestruka nagnječenja i krvne podljeve na glavi, trupu i udovima te ranu razderotinu na glavi čeono-tjemeno desno, VB upalu sinusa gornje čeljusti, što su kod svih tjelesne ozljede, oštećeni FB zadobio je tešku tjelesnu ozljedu u vidu nagnječenja tkiva mozga te prijelom šestog do osmog rebra desno, dok je NĆ **.**.1991. preminuo od posljedica fizičkog zlostavljanja''. S tim u vezi, sud je imajući u vidu modalitete počinjenja kaznenog djela, u činjeničnom opisu korigirao i blanketne norme, izostavljajući iz čl. 3. st. 1. toč. a. i c. točku c. koja se odnosi na povrede osobnog dostojanstva, osobito uvredljive i ponižavajuće postupke, ''čl. 85. st. 2. i 3.'' koji se odnosi na uvjetnost prostorija te higijenske uvjete u kojima su smještene zaštićene osobe (zatočenici), ''čl.

89. st. 1.'' kojim je regulirana ishrana i odijevanje zaštićenih osoba, ''čl. 97.'' koji se odnosi na osobnu imovinu i financijska sredstva zatočenika i ''čl. 100. st. 2.'' koji se odnosi na zabranu dugotrajnog stajanja. Nadalje, iz članka 4. stavak 1. i 2. točka a. i e., ispuštena je točka e. Dopunskog protokola Ženevskim konvencijama od 12. kolovoza 1949. o zaštiti žrtava nemeđunarodnih oružanih sukoba od 8. lipnja 1977. koja točka se odnosi na povrede osobnog dostojanstva, osobito uvredljive i ponižavajuće postupke, silovanja, prisilnu prostituciju i bilo koji oblik ćudoređa. Naime, ispitani svjedoci koji su u svojim iskazima govorili da su ih stražari prisiljavali na dugotrajno stajanje u stavu mirno ili čučanje, na međusobno šamaranja i simulaciju međusobnih spolnih odnosa (radi se o svjedocima ZB, PŽ i MĆ) nisu u svom iskazu iskazivali o identitetu osobe (stražara ili druge osobe) koja ih je na taj način zlostavljala, iz kojeg razloga ovaj sud drži da nema dokaza da su upravo ovi optuženici počinili naprijed opisane radnje. Pored nesporne činjenice da je velika većina ispitanih svjedoka žrtava (koji su izostavljeni iz činjeničnog opisa od strane suda), iskazivala da su bili zatočeni u hladnim prostorijama u zimskim uvjetima (svjedoci ošt. žrtve GB, MĆ, SB i HB), da im je onemogućen minimum higijenskih uvjeta (svjedoci ošt. žrtve RB i LĆ), kao i da su im prilikom dolaska u logor oduzimani novac i sve druge vrijedne stvari (svjedok ošt. žrtva EN, LB, ŠN, VB, FĆ, ČB, FB, HB, GB, IB, ŽĆ, ŠB, UO, HO, GO, RO, JĆ, BO, SO, CO, UĆ, ĆO i SB), da su držani bez hrane i vode ili s minimalnim količinama (svjedoci ošt. žrtve ČĆ, GB, KB, ŽO, ŠŽ, SB, OB i CN), sud smatra da imajući u vidu činjenicu da se optuženici terete da su kazneno djelo počinili u svojstvu stražara, istima se naprijed opisane radnje poput neuvjetnih prostorija u kojima su boravili, onemogućavanja minimuma higijenskih uvjeta, kao i uvjeta prehrane ne mogu niti staviti na teret, budući je notorno da se radi o stvarima u domeni odgovornosti upravitelja logora koji je u tom statusu imao stvarne zapovjedne ovlasti nad stražarima u logoru te bio odgovoran za uvjete smještaja, prehrane i zdravstvene zaštite zarobljenika koji su se tamo nalazili, ali je očito postupao suprotno takvoj dužnosti. Ovdje valja dodatno naglasiti da su svi ispitani svjedoci uopćeno govorili o naprijed navedenim uvjetima, ne navodeći pri tome koji su točno od stražara ili drugih prisutnih osoba u logoru (rezervisti, pripadnici JNA) prema njima takve radnje poduzimali. Nadalje, unatoč nespornoj činjenici da su svi svjedoci iskazivali da im je odmah po dolasku u logor oduzet sav novac i druge vrijedne stvari koje su imali kod sebe, niti jedan od ispitanih svjedoka nije naveo da su to upravo činili optuženici, iz kojeg razloga, po stavu ovoga suda, nema dokaza da su optuženici počinili tako opisanu radnju počinjenja kaznenog djela. Obzirom da je sud iz prethodno pojašnjenih razloga iz činjeničnog opisa izostavio svjedoke ošt. žrtve ŠN, MO, GN, VB, FB kao i NĆ, sud je iz činjeničnog opisa ujedno izostavio i dio koji govori o ozljedama koje su imenovani zatočenici zadobili. Na koncu, sud je korigirao i razdoblje počinjenja kaznenog djela te je umjesto datuma 20. prosinca 1993., sukladno činjenicama utvrđenim u dokaznom postupku, točnije činjenici da je u činjeničnom opisu obuhvaćenim ošt. žrtvama, ošt. žrtva CN bila ta koja je zadnja boravila u logoru do 16. studenoga 1993., učinio navedenu intervenciju sužavajući na taj način vrijeme inkriminacije na kraće razdoblje, točnije do 16. studenoga 1993. godine (o čemu je sud elaborirao i u točki 21. obrazloženja presude).

Na koncu, sud je uskladio i zakonski opis kaznenog djela na način da je iz istoga izostavio riječi ''protuzakonito zatvarali civilno stanovništvo'', budući navedenu radnju državni odvjetnik nije činjenično opisao. Nadalje izostavljena je riječ ''mučili'' budući radnje optuženika, odnosno postupanje optuženika u konkretnoj situaciji nema značajke mučenja koje po stavu ovoga suda predstavlja ono postupanje kojim se nanose vrlo ozbiljne i okrutne tjelesne i duševne patnje, već predstavlja nečovječno postupanje (tučenje rukama, nogama, palicama, kablovima, kundacima i drugim predmetima po cijelome tijelu), dakle, ono postupanje kojim se nanose teške tjelesne i duševne patnje. Iz zakonskog opisa izostavljene su i riječi ''i ozljede tjelesnog integriteta'' budući takve ozljede tijekom dokaznog postupka za ošt. žrtve BN, KN, EN, AN, CN i SN nisu, izuzev njihovih iskaza, objektivno utvrđene. Sud je krećući se u granicama kriminalnog događaja u činjeničnom opisu iza riječi ''tukli rukama, nogama, palicama, kablovima, kundacima i drugim predmetima'' dodao riječi ''po cijelom tijelu'' budući je navedena činjenica utvrđena tijekom postupka iskazima svjedoka ošt. žrtava BN, KN, EN, AN, CN i SN, smatrajući da takva izmjena ne predstavlja prekoračenje optužbe, niti narušenje njezinog objektivnog identiteta, već da takva izmjena predstavlja ustvari bliže opisivanje načina na koji je djelo počinjeno, odnosno preciziranje činjeničnog opisa. Navedenim izmjenama optužba nije prekoračena, niti je narušen njezin objektivni identitet, jer izmjenama nije doveden u pitanje inkriminirani događaj, niti se radi o odlučnim činjenicama takvog značaja da bi time bilo dovedeno u pitanje bitno obilježje kaznenog djela.

36. Na temelju čl. 421. st. 1. toč. 3. ZKP/08 sud je kao neprikladan prijedlog odbio dokazni prijedlog branitelja VI-opt., MN, da se pročitaju izjave ošt. KN i ošt. BN sadržane u knjizi autora CB ''Pakao srpskog logora'' Stara Gradiška 1991., budući su ošt. KN i ošt. BN ispitani u formalnom, kontradiktornom sudskom postupku kao svjedoci, dok njihove izjave dane za potrebe pisanja knjige, a obzirom na formu u kojoj su te izjave dane ne mogu predstavljati dokaz u kaznenom postupku. Na temelju istoga članka sud je odbio i prijedlog istog branitelja za grafološko vještačenje potpisa VI-opt. LN u dnevniku čuvara zatvora u [adresa], iz razloga jer se VI-opt. LN sudi u odsutnosti iz kojeg razloga ovaj sud nije u mogućnosti pribaviti njegov nesporni rukopis za potrebe grafološkog vještačenja, a sve kako bi se grafološkim vještačenjem provela komparacija nesporno izuzetog rukopisa sa spornim rukopisom koji se nalazi u naprijed navedenom dokumentu.

37. Na temelju čl. 421. st. 1. toč. 2. ZKP/08 sud je kao nevažan prijedlog odbio dokazni prijedlog branitelja II-opt. ZN, VN, odvjetnika iz [adresa], za pozivanje i ispitivanje svjedoka ČŽ, jer je izvršenim uvidom u presudu Županijskog suda u Slavonskom Brodu, broj K-22/00-31 od 31. siječnja 2001. utvrđena činjenica na koju se predlaže ispitivanje ovog svjedoka, točnije razdoblje u kojem je imenovani svjedok bio upravitelj KPD Stara Gradiška, dok je okolnost prisutnosti, izuzev stražara, vojske i pripadnika srpskih paravojnih postrojbi u prostorijama bivšeg KPD Stara Gradiška činjenica koja je već utvrđena u ovom postupku iskazima ispitanih svjedoka.

38. Na temelju utvrđenja spornih činjenica, podvođenjem istih pod odredbu čl. 120. st. 1. OKZ RH, odnosno primjenom materijalnog prava na utvrđeno činjenično stanje, sud utvrđuje da su II-opt. RN, III-opt. FN, V-opt. ŽN, VI-opt. LN, VII-opt. UN i IX-opt. DN u inkriminiranom razdoblju, tijekom oružanog sukoba oružanih snaga Republike Hrvatske sa postrojbama JNA i pridruženim paravojnim formacijama pobunjenih B, u prostoru bivšeg Kazneno- popravnog doma Stara Gradiška, kršeći pravila međunarodnog prava, kao stražari navedenog logora psihički i fizički zlostavljali zatočene civile nesrpske nacionalnosti BN, KN, EN, AN, CN i SN tako što su ih tukli rukama, nogama, palicama, kablovima, kundacima i drugim predmetima po cijelome tijelu, čime su u njihovim radnjama ostvarena sva bitna obilježja bića kaznenog djela ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz čl. 120. OKZ RH.

39. Svako protupravno postupanje za vrijeme okupacije (rata ili oružanog sukoba) prema civilima nije ujedno i ratni zločin protiv civilnog stanovništva. Za ocjenu o postojanju ratnog zločina uz utvrđenje da se radi o nečovječnom postupanju i nanošenju velikih patnji prema civilnom stanovništvu, potrebno je dokazati i vezu između kriminalnog čina kao objektivnog ostvarenja ratnog zločina i okupacije, odnosno postojanje namjere optuženika prema kojoj je njegova protupravna aktivnost u vezi s okupacijom pa da je time postupao suprotno pravilima međunarodnog prava koja za vrijeme okupacije štite civile. U konkretnoj situaciji ostvarene su obje sastavnice.

39.1. Naime, prema prethodnom utvrđenju suda opisano postupanje optuženika iz izreke ove presude je bez sumnje protupravno i radi se o zlostavi (tučenje rukama, nogama, palicama, kablovima, kundacima i drugim predmetima po cijelome tijelu kojim se nanose teške tjelesne i duševne patnje) koja predstavlja nečovječno postupanje i nanošenje velikih patnji.

39.2. Pored toga, po mišljenju ovoga suda dokazana je i druga sastavnica nužna da bi se radilo o ratnom zločinu protiv civilnog stanovništva. Naime, međunarodno pravo, a time i čl. 120. st. 1. OKZ RH štiti sve civilne osobe koje su u vlasti protivne strane bez obzira na državljanstvo civilnih osoba, ako se radi o vlasti koja je proizašla iz oružane pobune. To znači da vlast nad civilnim osobama mora biti u vezi sa oružanim sukobom. U konkretnom slučaju, radnje naprijed opisanog nečovječnog postupanja koje su poduzimali stražari KPD Stara Gradiška koji je pretvoren u koncentracijski logor prema protuzakonito zatočenom civilnom stanovništvu povezano je s oružanim sukobom, a optuženici su imali nad njima vlast kao pripadnici okupacijske sile.

40. Općepoznata činjenica je da je u inkriminiranom razdoblju trajala oružana pobuna lokalnog srpskog stanovništva protiv ustavno pravnog poretka RH te napadi udruženih snaga JNA, Teritorijalne obrane RSK (pobunjenika) i dobrovoljaca iz Srbije na Banovinu i Kordun koja je imala karakter oružanog sukoba, da je taj oružani sukob najprije imao nemeđunarodni karakter sve do 8. listopada 1991. godine kada je Republika Hrvatska stekla svojstvo suverene države u smislu međunarodnoga prava dana 8. listopada 1991. godine, što proizlazi iz ustavno pravne prakse i odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-4150/2010, a od 8. listopada 1991. međunarodni karakter i takva kvalifikacija karaktera oružanog sukoba izravno utječe i na odabir materijalnog prava koje se primjenjuje u svakom slučaju suđenja za ratne zločine počinjene na području Republike Hrvatske prije i poslije 8. listopada 1991.

41. Naime, u konkretnom slučaju radi se o kaznenom djelu sa tzv. ''blanketnom'' dispozicijom koja se ogleda u kršenju ''pravila međunarodnog prava''.

41.1. Stoga se Ženevska konvencija o zaštiti građanskih osoba u vrijeme rata od 12. kolovoza 1949. godine, kao i Dopunski protokol Ženevskim konvencijama od 12. kolovoza 1949. o zaštiti žrtava međunarodnih oružanih sukoba od 8. lipnja 1977. (Protokol I.) primjenjuje na događaje nakon 8. listopada 1991. godine, pa tako i na konkretni događaj.

41.2. Ženevska konvencija o zaštiti građanskih osoba u vrijeme rata od 12. kolovoza 1949. člankom 2. propisuje da se ova Konvencija primjenjuje u slučaju objavljenog rata ili nekog drugog oružanog sukoba koji izbije između dviju ili više visokih stranaka ugovornica, čak i ako jedna od njih ne priznaje ratno stanje.

41.3. Konvencija se također primjenjuje u svim slučajevima okupacije čitavog ili dijela područja visoke stranke ugovornice, čak i ako ta okupacija ne naiđe ni na kakav vojni otpor. Primjenjuje se i ako jedna sila u sukobu nije stranka ove Konvencije.

41.4. Člankom 3. iste propisano je da je u slučaju oružanog sukoba koji nema međunarodni karakter i koji izbije na području jedne od visokih stranaka ugovornica, svaka stranka sukoba dužna je primjenjivati barem ove odredbe: st. 1. s osobama koje izravno ne sudjeluju u neprijateljstvima, uključujući i pripadnike oružanih snaga koji su položili oružje i osobe koje su izvan vojnog ustroja (''hors de combat'') zbog bolesti, rana, lišenja slobode ili bilo kojega drugoga razloga, u svakoj će se prilici postupati čovječno, bez ikakvoga nepovoljnog razlikovanja utemeljenoga na rasi, boji kože, vjeroispovijedi ili uvjerenja, spolu, rođenju ili imovinskom stanju, ili bilo kojem drugom sličnom kriteriju. U tu svrhu prema gore navedenim osobama zabranjeni su, i ostaju zabranjeni, u svako doba i na svakom mjestu ovi čini: a) nasilje protiv života i tijela, osobito sve vrste ubojstava, sakaćenja, okrutnog postupanja i mučenja.

41.5. Člankom 32. Konvencije izričito je zabranjeno poduzimanje bilo koje mjere takve prirode da prouzrokuje bilo tjelesne patnje ili istrebljenje zaštićenih osoba koje su u njihovoj vlasti. Ta zabrana ne odnosi se samo na ubojstvo, mučenje, tjelesne kazne, sakaćenje i medicinske ili zdravstvene pokuse nepotrebne za liječenje zaštićene osobe, nego i na sve druge okrutnosti, bilo da ih čine civilni ili vojni službenici.

41.6. Dopunskim protokolom Ženevskim konvencijama od 12. kolovoza 1949. o zaštiti žrtava međunarodnih oružanih sukoba (Protokol I.) i to, člankom 1. propisano je da se visoke stranke ugovornice obvezuju da će poštivati ovaj Protokol i da će im osigurati poštovanje u svim okolnostima.

41.7. U slučajevima koji nisu predviđeni ovim Protokolom ili drugim međunarodnim sporazumima, građanske osobe i borci ostaju pod zaštitom i vladavinom načela međunarodnog prava koje proizlazi iz ustanovljenih običaja, iz načela čovječnosti i iz zahtjeva javne savjesti.

41.8. Ovaj se Protokol, kojim se dopunjuju Ženevske konvencije od 12. kolovoza 1949. za zaštitu žrtava rata, primjenjuje u situacijama predviđenim člankom 2. koji je zajednički tim Konvencijama.

41.9. Situacije navedene u prethodnome stavku uključuju oružane sukobe u kojima se narodi bore protiv kolonijalne dominacije i strane okupacije te protiv rasističkih režima u ostvarivanju prava naroda za samoodređenje, zajamčenom u Povelji Ujedinjenih naroda i u Deklaraciji o načelima međunarodnog prava o prijateljskim odnosima i suradnji između država u skladu s Poveljom Ujedinjenih naroda.

41.10. Člankom 4. stavak 1. i 2. točka a. istog Protokola propisano je da sve osobe koje izravno ne sudjeluju ili su prestale sudjelovati u neprijateljstvima, imaju pravo na poštovanje svoje ličnosti, svoje časti, svojih uvjerenja i svojih vjerskih sloboda. U svakoj prilici će se s njima postupati čovječno, bez ikakvog nepovoljnog razlikovanja. Prema tim osobama, zabranjeni su u svako doba i na svakom mjestu nasilje protiv života, zdravlja i fizičkog ili mentalnog blagostanja osoba, osobito ubojstvo te okrutni postupci, kao što su mučenje, sakaćenje ili bilo koji oblik tjelesne kazne.

41.11. S obzirom na sadržaj citiranih odredbi Ženevske konvencije i Dopunskog protokola izvjesno je da su optuženici radnjama koje su u inkriminiranom razdoblju poduzimali, postupali protivno istima. Svojim postupanjima, optuženici su grubo kršili propisanu citiranu Konvenciju i Dopunski protokol. Radnje koje su poduzimali kroz inkriminirano razdoblje, poduzimali su s izravnom namjerom. Pri poduzimanju tih radnji, bili su svjesni i postojanja citirane Konvencije i Protokola te da radnjama koje kroz inkriminirano razdoblje poduzimaju prema civilnom stanovništvu, znajući da takve radnje poduzimaju prema civilnom stanovništvu, iste krše. Time su jasno manifestirali svoj stav u pogledu kršenja citirane Konvencije i Dopunskog protokola, da ista kršenja hoće.

42. Kada govorimo o zaštićenoj kategoriji osoba, o čemu je ovaj sud opširnije obrazlagao pod točkama 30. i 31. obrazloženja, iz utvrđenog činjeničnog stanja nedvojbeno proizlazi da su oštećenici bili civili, dakle, upravo u skladu s odredbom čl. 3. st. 1. Ženevske konvencije o zaštiti građanskih osoba u vrijeme rata od 12. kolovoza 1949.

43. Po utvrđenju ovoga suda, optuženici su zajedno počinili kazneno djelo, svatko od njih svojim radnjama (psihičkog i fizičkog zlostavljanja), i time doprinijeli zajedničkoj posljedici kaznenog djela te se stoga smatraju supočiniteljem u smislu čl. 20. OKZ RH. Ovom odredbom propisano je da suizvršilaštvo (sada supočiniteljstvo) postoji počini li više osoba, sudjelovanjem u radnji izvršenja ili na drugi način zajednički krivično djelo. Za postojanje supočiniteljstva nužno je da bude ostvarena objektivna i subjektivna komponenta, a to su učešće u djelu i svijest o zajedničkom djelovanju. Objektivni elemenat supočiniteljstva predstavlja radnju. U tom smislu potrebno je da supočinitelj poduzme makar i djelomičnu radnju počinjenja kaznenog djela, dok je u odnosu na subjektivnu komponentu nužno da je počinitelj svjestan da je njegovo postupanje ulazi u sastav djelovanja drugih osoba, tako da sve te pojedine radnje, uključivši radnje počinjenja predstavljaju cjelinu. Prema tome, subjektivni stav počinitelja izražen je u volji da on zajednički s drugima ostvari kazneno djelo.

43.1. U konkretnom slučaju optuženici su postupali kao supočinitelji, jer je svatko od njih na u izreci činjeničnom opisu presude opisan način poduzeo radnje počinjenja kaznenog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva kako je to navedeno u čl. 120. OKZ RH. Kod optuženika je na subjektivnom planu postojala svijest o zajedničkom djelovanju, svatko od počinitelja je svjestan djelovanja drugog supočinitelja, tako da među njima postoji subjektivna veza. Glede objektivnog elementa, on je također ostvaren obzirom da svi supočinitelji poduzimaju upravo radnje počinjenja kaznenog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva, koje su u zakonu taksativno nabrojene, te poduzimanjem bilo koje od tih radnji čini kazneno djelo.

44. Ubrojivost II-opt. ZN, III-opt. FN, V-opt. ŽN, VI- opt. LN, VII-opt. UN i IX-opt. DN, dakle, da su isti bili svjesni značenja počinjenog djela u smislu njegove zabranjenosti tijekom postupka nije dovedena u pitanje, kao niti svijest o protupravnosti. Također, tijekom postupka nije utvrđeno postojanje niti jednog ispričavajućeg razloga na strani optuženika.

45. Nadalje, u konkretnom slučaju II-opt. RN, III-opt. FN, V-opt. ŽN, VI-opt. LN, VII-opt. UN i IX-opt. DN kazneno djelo počinili su s izravnom namjerom, s obzirom da su bili u potpunosti svjesni i svog djela i da su htjeli njegovo počinjenje. Naime, optuženici su znali da radnjama opisanim u činjeničnom opisu ostvaruju sve bitne elemente bića kaznenog djela, uključujući i posljedicu čije nastupanje shvaćaju kao realnu mogućnost, htjeli su njezino nastupanje i time počinjenje djela. Tako, u potpunosti su svjesni činjenice da se radi o zaštićenoj kategoriji osoba. Svjesni su i radnji koje poduzimaju i posljedica tih radnji, koje i hoće, jer naravno da se tučenjem različitim predmetima poput kundaka, palica i kablova bespomoćnih zatočenika u logoru mora i hoće (i želi) prouzročiti posljedice u smislu nanošenja velikih patnji ili ozljeda tjelesnog integriteta. Ovdje valja reći da svijest da se ''krše pravila međunarodnog prava'' nije nužna za postojanje namjere, jer je ovo obilježje objektivni učin za postojanje predmetne inkriminacije i ne mora biti obuhvaćeno namjerom.

46. Optuženici su proglašeni krivima za kazneno djelo ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz čl. 120. st. 1. OKZ RH. Dana 1. siječnja 2013. stupio je na snagu novi Kazneni zakon (''Narodne novine'' broj 125/11 i 144/12) koji u odredbi čl. 91. propisuje kazneno djelo – ratni zločin. Odredba čl. 3. KZ/11 propisuje da se na počinitelja kaznenog djela primjenjuje zakon koji je bio na snazi u vrijeme kada je kazneno djelo počinjeno (st. 1.), da ukoliko se zakon nakon počinjenja kaznenog djela, a prije donošenja pravomoćne presude, izmijeni jednom ili više puta da će se primijeniti zakon koji je najblaži za počinitelja (st. 2.) pa je s obzirom na citirane odredbe valjalo odlučiti koji je od navedena dva kaznena zakona, OKZ RH ili KZ/11, najblaži. Obzirom da je za kazneno djelo iz čl. 120. st. 1. OKZ RH u odnosu na koje djelo je utvrđeno postojanje pravnog kontinuiteta s kaznenim djelom iz čl. 91. KZ/11, propisana kazna zatvora od najmanje pet godina ili kazna zatvora od dvadeset godina, a da je za kazneno djelo iz čl. 91. KZ/11 propisana kazna zatvora u trajanju od najmanje pet godina ili kazna dugotrajnog zatvora (što znači mogućnost osude na četrdeset godina dugotrajnog zatvora), razvidno je da je blaži OKZ RH, te je sukladno odredbi čl. 3. KZ/11, sud optuženike proglasio krivima za kazneno djelo iz čl. 120. st. 1. OKZ RH.

47. Proglasivši II-opt. RN, III-opt. FN, V-opt. ŽN, VI-opt. LN, VII-opt. UN i IX-opt. DN krivima zbog počinjenja kaznenog djela, valjalo je istima u okviru propisanih okvira kazne za kazneno djelo iz čl. 120. st. 1. OKZ RH i sukladno čl. 37. OKZ RH odmjeriti kaznu, pri čemu je sud primijenio opće pravilo o odmjeravanju kazne (vrste i visine), polazeći od stupnja krivnje i svrhe kažnjavanja, istovremeno cijeneći sve okolnosti koje utječu da kazna po vrsti i mjeri bude lakša ili teža, a posebice jačinu ugrožavanja zaštićenog dobra, pobude iz kojih je djelo počinjeno, prijašnji život počinitelja, njihove osobne prilike te njihovo ponašanje nakon počinjenog kaznenog djela.

47.1. Sud je cijenio da su svi optuženici pri počinjenju kaznenog djela postupali s izravnom namjerom prvog stupnja, da su imali svijest o protupravnosti te da su bili potpuno ubrojivi, koje okolnosti govore o najvišem stupnju krivnje.

47.2. II-opt. ZN, III-opt. FN, V-opt. ŽN, VI-opt. LN, VII-opt. UN i IX-opt. DN sud je kao olakotnu okolnost obzirom na dostupne podatke uzeo u obzir činjenicu da su prema podacima iz kaznene i prekršajne evidencije prekršajno nekažnjavani i kazneno neosuđivani. Kao olakotnu okolnost sud je uzeo u obzir činjenicu da je od vremena počinjenja kaznenog djela do danas prošlo gotovo 34 godine tijekom kojih se optuženici nisu javljali kao prekršitelji pozitivnih pravnih propisa, koja okolnost ukazuje na usklađenost njihovog ponašanja s pravnim poretkom. Iako je od počinjenja kaznenog djela za kojeg se optuženici terete proteklo nepune 34 godine, te je protek vremena od počinjenja djela prema sudskoj praksi olakotna okolnost na strani počinitelja kaznenog djela, kako se ovdje radi o kaznenom djelu ratnog zločina za koje zastara kaznenog progona ne nastupa, protek vremena od počinjenog kaznenog djela nije od značaja za ocjenu okolnosti pod kojima je kazneno djelo počinjeno, iz kojeg razloga ova okolnost nije uzeta olakotnom.

47.3. Polazeći od jačine ugrožavanja zaštićenog dobra, ovaj sud kao otegotnu okolnost cijenio je činjenicu da su žrtve kaznenog djela više osoba. Imajući u vidu da je u konkretnom slučaju pobuda kojom su motivirani optuženici na počinjenje ovog kaznenog djela ustvari etnička nesnošljivost prema pripadnicima hrvatske nacionalnosti, istu okolnost sud je cijenio kao otegotnom. Kao otegotnu okolnost sud je uzeo u obzir i skrivljeni učinak počinjenog kaznenog djela koji se ogleda u činjenici da je prema iskazima svjedoka ošt. žrtava KN, EN, AN i CN uslijed zlostavljanja kojega su pretrpjeli u logoru, po izlasku iz istoga utvrđen invaliditet određenog stupnja, pa tako svjedoku ošt. žrtvi KN 30%-tni invaliditet, svjedoku ošt. žrtvi EN 50%-tni invaliditet, svjedoku ošt. žrtvi AN 20%-tni invaliditet te svjedoku ošt. žrtvi CN 60%-tni invaliditet.

47.4. Uzevši u obzir izneseno, sud je II-opt. ZN, III-opt. FN, V- opt. ŽN, VI-opt. LN, VII-opt. UN i IX-opt. DN, svakog ponaosob, osudio na kaznu zatvora u trajanju 5 (pet) godina, držeći kako je upravo takva kazna primjerena težini i okolnostima počinjenog kaznenog djela i osobi konkretnog optuženika kao počinitelja, stupnju njegove krivnje, pogibeljnosti kaznenog djela, te je za očekivati da će se njome ostvariti svrha kažnjavanja iz čl. 37. OKZ RH.

48. Na temelju čl. 148. st. 6. ZKP/08 sud je II-opt. ZN, III-opt. FN, V-opt. ŽN, VI-opt. LN, VII-opt. UN i IX-opt. DN oslobodio troškova kaznenog postupka, s obzirom na činjenicu da se imenovanima sudilo u odsutnosti, te da isti prema podacima koje su dali prilikom zamolbenog ispitivanja, u Republici Hrvatskoj nemaju nikakve imovine niti prihoda, dok nagrade i nužni izdaci branitelja po službenoj dužnosti padaju na teret proračunskih sredstava.

Osijek, 3. rujna 2025.

Predsjednik vijeća – sudac za ratni zločin

Vesna Osmanović

Uputa o pravu na žalbu:

Protiv ove presude žalbu mogu podnijeti stranke i branitelj, a u korist optuženika žalbu mogu podnijeti i osobe navedene u čl. 464. st. 2. ZKP/08. Oštećenik može pobijati presudu zbog odluke suda o njegovim troškovima kaznenog postupka i odluke o imovinskopravnom zahtjevu.

Žalba se može podnijeti u roku od 15 (petnaest) dana od dana dostave prijepisa presude. Žalba se podnosi ovome sudu neposredno ili putem preporučene pošte u dovoljnom broju primjeraka za sud i protivnu stranku, a o žalbi odlučuje Visoki kazneni sud Republike Hrvatske.

Dostaviti:

1. Županijsko državno odvjetništvo u Osijeku, na broj K-DO-5/2012 (sada KO-DO- 99/2020),

2. II-opt. RN - suđenje u odsutnosti,

3. Branitelj II-opt., VN, odvjetnik iz [adresa],

4. III-opt. FN - suđenje u odsutnosti,

5. Branitelj III-opt., ČN, odvjetnik iz [adresa],

6. V-opt. ŽN - suđenje u odsutnosti,

7. Branitelj V-opt., JN, odvjetnik iz [adresa],

8. VI-opt. LN - suđenje u odsutnosti,

9. Branitelj VI-opt., MN, odvjetnica iz [adresa],

10. VII-opt. UN - suđenje u odsutnosti,

11. Branitelj, VII-opt., HN, odvjetnik iz [adresa],

12. IX-opt. DN - suđenje u odsutnosti,

13. Branitelj IX-opt., ZZ, odvjetnik iz [adresa],

14. Ošt. žrtva BN, [adresa],

15. Ošt. žrtva EN, [adresa],

16. Ošt. žrtva PN, [adresa],

17. Ošt. žrtva ŽĆ, Grabovac, Grabovac 196,

18. Ošt. žrtva ŠN, [adresa],

19. Ošt. žrtva LB, [adresa],

20. Ošt. žrtva IB, Gornja Glina, Gornja Glina 176,

21. Ošt. žrtva ŠB, [adresa],

22. Ošt. žrtva TB, [adresa],

23. Ošt. žrtva FĆ, Blagaj, Blagaj 16C,

24. Ošt. žrtva ZB, [adresa],

25. Ošt. žrtva VB, [adresa],

26. Ošt. žrtva ČB, [adresa],

27. Ošt. žrtva MĆ, [adresa],

28. Ošt. žrtva FB, [adresa],

29. Ošt. žrtva ŽB iza pok. ošt. žrtve NĆ, [adresa],

30. Ošt. žrtva NB, [adresa],

31. Ošt. žrtva HB, [adresa],

32. Ošt. žrtva ČĆ, [adresa],

33. Ošt. žrtva RB, [adresa],

34. Ošt. žrtva GB, [adresa],

35. Ošt. žrtva BB, [adresa],

36. Ošt. žrtva KB, [adresa],

37. Ošt. žrtva ĆO, [adresa],

38. Ošt. žrtva SB, [adresa],

39. Ošt. žrtva CO, [adresa],

40. Ošt. žrtva OB, [adresa],

41. Ošt. žrtva ĆB, [adresa],

42. Ošt. žrtva ĐB, [adresa],

43. Ošt. žrtva UB, [adresa],

44. Ošt. žrtva ZO, [adresa].

Broj odluke: K-Rz-2/2012-333
Sud: Županijski sud u Osijeku
Datum odluke: 03.09.2025.
Pravomoćnost: Nepravomoćna odluka
Datum objave: 01.11.2025.
Upisnik: K-Rz - Kazneni upisnik za predmete ratnih zločina
Vrsta odluke: Presuda

Izvor: https://odluke.sudovi.hr/Document/View?id=97d09a3c-a1af-49df-b3c9-76830e62c266