Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Split, Gundulićeva 29a

Poslovni broj: Gž-2673/2024-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca Tihane Pivac, kao predsjednice vijeća, te Marijana Miletića, kao člana vijeća i suca izvjestitelja i Ane Grbavac, kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje - Regionalni ured Zagreb, OIB: 02958272670, Zagreb, Mihanovićeva 3, zastupanog po punomoćniku ŽE, zaposleniku tužitelja, protiv tuženika OE, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupanog po punomoćnicima NE, ŽEE, ČE, Martini Šimunović Lepoša i Kseniji Grejić Dolenec, odvjetnicima u Odvjetničkom društvu Orehovec & Partneri d.o.o., u Zagrebu, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika, protiv presude Općinskog suda u Sesvetama, pod poslovnim brojem 7 P-619/2023-35 od 21. ožujka 2024., u sjednici vijeća, održanoj 3. rujna 2025.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tuženika OE kao neosnovana i u pobijanom dijelu kojim je točkom I. izreke presude usvojen tužbeni zahtjev tužitelja, kao i u dijelu kojim je odlučeno o troškovima postupka (točka III. izreke presude), potvrđuje se presuda Općinskog suda u Sesvetama, pod poslovnim brojem 7 P-619/2023-35 od 21. ožujka 2024.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom, točkom I. izreke, naloženo je tuženiku da tužitelju plati iznos od 1.461,83 EUR-a sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku od 9. travnja 2021. pa do isplate, točkom II. izreke, odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev u dijelu u kojem tužitelj potražuje isplatu iznosa od 16,87 EUR-a sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, a točkom III. izreke, naloženo je tuženiku da tužitelju namiri parnični trošak u iznosu od 398,17 EUR-a.

2. Žali se tuženik, pobijajući prvostupanjsku presudu, u dijelu kojim je točkom I. izreke presude usvojen tužbeni zahtjev tužitelja, kao i u dijelu kojim je točkom III. izreke presude odlučeno o troškovima postupka, zbog žalbenih razloga bitne povrede odredbi parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, sve u smislu članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 – dalje: ZPP), predlažući da se ista presuda u tom dijelu preinači, na način da se odbije tužba i odbaci tužbeni zahtjev tužitelja, te naloži tužitelju da naknadi tuženiku troškove postupka.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba nije osnovana.

5. Predmet ovog postupka je zahtjev tužitelja za donošenje presude, kojom će se naložiti tuženiku da isplati tužitelju iznos od 1.478,70 EUR-a / 11.141,24 kuna, a koji iznos da se odnosi na troškova zdravstvene zaštite iz obveznog zdravstvenog osiguranja, koje troškove tužitelj da je za tuženika podmirio u vremenskom razdoblju od 19. prosinca 2014. do 30. rujna 2018., a u kojem vremenskom razdoblju tuženik da je neopravdano koristio zdravstvenu zaštitu na teret tužitelja.

6. Iz činjeničnih navoda tužbe (tužba – stranice 1 i 2 spisa) proizlazi, da tužitelj svoj tužbeni zahtjev temelji na odredbi članka 137. Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju („Narodne novine“ broj 80/13, 137/13, 98/19, 33/23 i 105/25 – dalje: ZOZO), a u skladu s odredbom članka 1111. stavkom 3. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23 – dalje: ZOO/05).

7. Nije u pravu žalitelj, kada prvostupanjsku presudu u ožalbenom dijelu pobija zbog žalbenog razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a.

8. Naime, suprotno žalbenim navodima tuženika, u obrazloženju prvostupanjske presude navedeni su jasni razlozi o odlučnim činjenicama, jer je sud prvog stupnja obrazložio koje činjenice važne za odluku smatra istinitim i na čemu temelji tu svoju ocjenu, a o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika.

9. Budući, da prvostupanjska presuda u pobijanom dijelu nije donesena uz bitnu postupovnu povredu, koju ističe tuženik, niti uz neke druge povrede iz članka 354. stavka 2. ZPP-a, na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnost, to je žalba zbog tog žalbenog razloga neosnovana.

10. Nije u pravu tuženik, niti, kada navodi da se prvostupanjska presuda u pobijanom dijelu temelji na pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju, te da je sud prvog stupnja pogrešno primijenio materijalno pravo, kada je točkom I. izreke svoje presude usvojio tužbeni zahtjev tužitelja.

11. Naime, prvostupanjski sud, ispitao je sve okolnosti bitne za donošenje pravilne i zakonite odluke u ovom predmetu, te je na temelju nespornih činjenica, kao i onih utvrđenih, na temelju izvedenih dokaza i njihove valjane ocjene (članak 8. ZPP-a), potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje.

12. Tako iz obrazloženja prvostupanjske presude proizlazi, da je po provedenom dokaznom postupku, sud prvog stupnja utvrdio slijedeće činjenice:

- rješenjem tužitelja Klasa: UP/I-503-01/19-01/216, Ur broj: 338-21-02-01-19- 06 od 19. prosinca 2019., koje rješenje da je postalo pravomoćno 5. veljače 2020., tuženiku da je s danom 26. svibnja 2014. utvrđen prestanak statusa obvezno zdravstveno osigurane osobe Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje, kao osobe u radnom odnosu kod pravne osobe sa sjedištem u [adresa], Luxo interijeri j.d.o.o.;

- iz obrazloženja tog rješenja, odjava osiguranika da je provedena 24. svibnja 2019. na temelju podataka koje da je dostavio HZMO;

- iz rješenja HZMO-a, Klasa: UP/I 140-10/19-03/03532443878, Ur broj: 341- 25-11/2-19-17763 od 16. travnja 2019., tuženiku da je utvrđen prestanak svojstva osiguranika iz mirovinskog osiguranja s danom 26. travnja 2014. kod poslodavca Luxo interijeri j.d.o.o.;

- prema podacima iz matične evidencije HZMO-a za tuženika, u razdoblju od 26. svibnja 2014. do 30. rujna 2018. da nema podataka o prijavama na osiguranje, a tuženik da je bio prijavljen na osiguranje kod poslodavca Luxo interijeri j.d.o.o. na dan 20. siječnja 2014. i na dan 26. svibnja 2014., s tim da je u oba navrata na dan prijave ujedno i odjavljen s osiguranja;

- tuženiku status obvezno zdravstveno osigurane osobe kod tužitelja da je prestao 26. svibnja 2014., te tuženik u razdoblju od 19. prosinca 2014. do 30. rujna 2018., u kojem tužitelj potražuje naknadu štete, da nije bio prijavljen na mirovinsko osiguranje.

13. Na osnovu ovako valjano utvrđenog činjeničnog stanja, kada je pravilno zaključio, da u situaciji kada je tužitelj platio troškove za korištenje zdravstvene zaštite iz obveznog zdravstvenog osiguranja zdravstvenim ustanovama za tuženika, pa se nakon toga donese rješenje, kojim da je utvrđeno da je tuženiku prestao status obvezno zdravstveno osigurane osobe Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje, kao osobe u radnom odnosu kod pravne osobe sa sjedištem u [adresa], tada u toj situaciji da je otpala pravna osnova na temelju koje da je tužitelj u utuženom razdoblju zdravstvenim ustanovama izvršio ta plaćanja, a time što da je tužitelj platio troškove zdravstvene zaštite iz obveznog zdravstvenog osiguranja, koju da je tuženik koristio, da je došlo do umanjenja tužiteljeve imovine za iznos tih troškova, te, istovremeno da se za iznos tih plaćenih troškova povećala imovina na tuženikovoj strani, na koji način da je tuženik stekao korist, i to bez osnove koja da je otpala, neovisno o tome što je tužitelj troškove platio pojedinim zdravstvenim ustanovama, a ne izravno samom tuženiku, pa stoga tuženik da je, a prema članku 1111. ZOO/05 i članku 137. ZOZO-a, pasivno legitimiran u ovoj pravnoj stvari, a na to da ne utječe okolnost, da je prema članku 120. stavcima 1. i 3 ZOZO-a i članku 6. Pravilnika o načinu prijavljivanja i odjavljivanja te stjecanju statusa osigurane osobe u obveznom zdravstvenom osiguranju („Narodne novine“ broj 82/14,017/15, 99/17, 129/17 – dalje: Pravilnik) odjavu s obveznog zdravstvenog osiguranja za tuženika bio dužan podnijeti tuženikov poslodavac, kao obveznik plaćanja doprinosa za obvezno zdravstveno osiguranje, a ne sam tuženik, koji da je stekao nepripadnu korist, slijedom čega da je tuženikov prigovor promašene pasivne legitimacije neosnovan.

14. Nadalje, pravilno je sud prvog stupnja zaključio, da se na predmetnu tužiteljevu tražbinu primjenjuje opći petogodišnji zastarni rok iz članka 225 ZOO/05, a koji zastarni rok da teče od dana dospijeća tužiteljeve tražbine, koja tužiteljeva tražbina na povrat plaćenih troškova liječenja da je dospjela 5. veljače 2020., kada da je postalo pravomoćno rješenje tužitelja od 19. prosinca 2019., jer tada da je otpala osnova na temelju koje da je tuženik stekao nepripadnu korist, pa kako tužba u ovoj pravnoj stvari da je sudu podnesena 15. studenog 2021., dakle, manje od dvije godine od dana dospijeća, to da nije osnovan tuženikov prigovor zastare.

15. Isto tako, kada je utvrdio, da iz Nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka za financije i knjigovodstvo mr.sc. Zrinka Ručevića proizlazi, da je tužitelj za troškove liječenja tuženika u utuženom razdoblju platio iznos od 11.014,19 kuna / 1.461,83 EUR-a, a koja plaćanja od strane tužitelja da su izvršena na temelju pravne osnove koja da je kasnije otpala, jer da je rješenjem od 19. prosinca 2019. tuženiku s danom 26. svibnja 2014. utvrđen prestanak statusa obvezno zdravstveno osigurane osobe Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje, ispravno je sud prvog stupnja postupio, kada je, a pozivom na odredbu članka 1111 ZOO/05 i odredbu članka 137. ZOZO-a, naložio tuženiku da tužitelju isplati taj iznos sa zatraženim zakonskim zateznim kamatama od 9. travnja 2021., kao dana kad je tuženik zaprimio poziv na platež, pravilno se pri tome pozivajući na odredbu članka 29. ZOO/05, presuđujući sve na način, kako je to pobliže opisano točkom I. izreke prvostupanjske presude, a odbio tužbeni zahtjev tužitelja, kojim je isti potraživao da mu tuženik isplati daljnji iznos od 16,87 EUR-a sa zatraženim zakonskim zateznim kamatama, presuđujući sve na način, kako je to pobliže opisano točkom II. izreke prvostupanjske presude.

16. To stoga, što je odredbom članka 137. ZOZO-a propisano, osigurana osoba kojoj je iz sredstava Zavoda, odnosno državnog proračuna isplaćen novčani iznos na koji nije imala pravo, obvezna je vratiti primljeni iznos uvećan za zakonsku zateznu kamatu te ga uplatiti na račun Zavoda, odnosno državnog proračuna u roku od osam dana zaprimljene pisane obavijesti Zavoda o utvrđenim okolnostima, dok je odredbom članka 1111. stavkom 1. ZOO/05 propisano, kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute korist, s stavkom 2. istog članka propisano je, pod prijelazom imovine razumijeva se i stjecanje koristi izvršenom radnom, dok je stavkom 3. toga članka propisano, obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala.

17. Prema tome, žalbenim navodima tuženika – kojima isti u biti ponavlja navode iz prvostupanjskog postupka, smatrajući da su u konkretnom slučaju za primjenu mjerodavne odgovarajuće odredbe ZOZO-u, pozivajući se pri tome na odredbu članka 119. stavku 2 i odredbe drugih članaka ZOZO-u, a da nije mjerodavan ZOO/05, koji propis da je sud prvog stupnja pogrešno primijenio u ovoj pravnoj stvari, prigovarajući na taj način pogrešnoj primjeni materijalnog prava po sudu prvog stupnja, kada je točkom I. izreke prvostupanjske presude usvojio tužbeni zahtjev tužitelja – ničim se ne dovodi u sumnju ispravnost činjeničnih utvrđenja i zaključaka po prvostupanjskom sudu i na toj osnovi pravilnost primjene materijalnog prava, kada je sud prvog stupnja točkom I. izreke prvostupanjske presude usvojio tužbeni zahtjev tužitelja, pa se tuženik, a kako bi se izbjeglo suvišno i nepotrebno ponavljanje, upućuje na obrazloženje prvostupanjske presude, kojim obrazloženjem je sud prvog stupnja dao jasne i valjane razloge o tome, zašto je točkom I. izreke prvostupanjske presude usvojio tužbeni zahtjev tužitelja, a koje razloge kao pravilne prihvaća i ovaj drugostupanjski sud i u odnosu na koje žalbene prigovore je će se odgovoriti i obrazloženjem ove drugostupanjske odluke.

18. Žalitelju, je a u odnosu na njegove žalbene navode, i za navesti, da u okolnostima kada je tuženik na teret tužitelja neopravdano koristio zdravstvenu zaštitu iz obveznog zdravstvenog osiguranja, a za koje korištenje zdravstvene zaštite od strane tuženika je tužitelj plaćao troškove, tada se u navedenim okolnostima za iznos tih troškova umanjila imovina na strani tužitelja, dok se za taj iznos plaćenih troškova od strane tužitelja povećala imovina na strani tuženika, na koji način je tuženik stekao određenu korist, slijedom čega je tuženik predmetni iznos troškova stekao bez osnove, neovisno od toga što je taj iznos troškova tužitelj platio pojedinim zdravstvenim ustanovama, a ne osobno tuženiku.

19. Kako je u konkretnom slučaju rješenjem tužitelja od 19. prosinca 2019. otpala pravna osnova, temeljem koje je tužitelj u predmetnom razdoblju pojedinim zdravstvenim ustanovama za tuženika plaćao troškove zdravstvene zaštite, na koji način se umanjila imovina na strani tužitelja, dok se za taj iznos plaćenih troškova od strane tužitelja povećala imovina na strani tuženika, to je prema stavu ovog drugostupanjskog suda, a imajući u vidu u ovoj pravnoj stvari činjenični i pravnu osnovu potraživanja tužitelja, temeljem odredbe članka 1111. ZOO-a u svezi s odredbom članka 137. ZOZO-a, suprotno žalbenim navodima tuženika, tuženik pasivno legitimiran u ovoj pravnoj stvari, kako je to ispravno i zaključio sud prvog stupnja obrazloženjem prvostupanjske presude

20. Naime, da je tuženik pasivno legitimiran u ovoj pravnoj stvari proizlazi iz činjenice, da se u konkretnom slučaju pravovremenim neprijavljivanjem odjave s obveznog zdravstvenog osiguranja tuženika od strane njegovog poslodavca Luxo interijeri j.d.o.o. ne radi o grešci državnog tijela, a niti je činjenični i pravni osnov tužiteljevog potraživanja istovjetan činjeničnom i pravnom osnovu u predmetima Ustavnog suda Republike Hrvatske u kojima su donesene Odluke broj U-III- 4174/2015 od 14. veljače 2019. i broj U-III- 3216/2020 od 8. studenog 2022., a niti je istovjetan u predmetima Europskog suda za ljudska prava Čakarević protiv Hrvatske i Uzelac i Đekić protiv Hrvatske, u kojim predmetima su donesene presuda od 26. travnja 2018. (zahtjev broj 48921/13) i presuda od 4. lipnja 2020. (zahtjevi broj 6161/13 i 57863/14, kao što nije niti istovjetan u predmetu Europskog suda za ljudska prava Gashi protiv Hrvatske, u kojem predmetu je donesena presuda 13. prosinca 2007. (zahtjev broj 32457/03).

21. Prema tome, žalba tuženika, izjavljena zbog žalbenih razloga pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, nije mogla biti uvažena.

22. Zakonita je i odluka o troškovima postupka, kako po osnovu (članak 154. stavak 1. ZPP-a), tako i visini odmjerenih troškova (članak 155. stavak 1. ZPP-a), pa se žalba tuženika i u ovom dijelu, kojom se na odluku o troškovima postupka u biti samo paušalno žali, ukazuje neosnovana.

23. Budući, da na izloženi način nisu ostvareni istaknuti žalbeni razlozi, a prvostupanjskom presudom nije počinjena niti bilo koja od bitnih postupovnih povreda, na koje ovaj drugostupanjski sud, temeljem članka 365. stavka 2. ZPP-a, pazi po službenoj dužnosti, a na pravilno utvrđeno činjenično stanje, materijalno pravo je ispravno primijenjeno, valjalo je žalbu tuženika odbiti kao neosnovanu i u pobijanom dijelu potvrditi prvostupanjsku presudu, slijedom čega je presuđeno kao izreci (članak 368. stavak 1. ZPP-a).

24. Nepobijani dio (točku II. izreke prvostupanjske presude), valjalo je ostaviti neizmijenjenim.

Split, 3. rujna 2025.

PREDSJEDNCA VIJEĆA

Tihana Pivac