Poslovni broj: Usž-2298/2025-2

REPUBLIKA HRVATSKA

VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Frankopanska 16

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca toga Suda Borisa Markovića, predsjednika vijeća, Željke Zrilić Ježek i Blanše Turić, članica vijeća te sudske savjetnice Tajane Šimunović, zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja MI iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa opunomoćenik Ronald Korotaj, odvjetnik u Puli, Bože Gumpca 53/A, protiv tuženika Ministarstva financija Republike Hrvatske, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, Zagreb, Koturaška 43/IV, OIB: 18683136487, radi poreza na dohodak, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Upravnog suda u Rijeci, poslovni broj: Us I-1844/2024-7 od 7. travnja 2025., na sjednici vijeća održanoj 3. rujna 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tužitelja i potvrđuje presuda Upravnog suda u Rijeci, poslovni broj: Us I-1844/2024-7 od 7. travnja 2025..

II. Odbija se tužitelj sa zahtjevom za naknadu troška žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Osporavanom presudom Upravnog suda u Rijeci odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja radi poništenja rješenja Ministarstva financija Republike Hrvatske, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, klasa: UP/II-410-14/22- 01/312, urbroj: 513-04-24-2 od 29. srpnja 2023. i rješenja Porezne uprave, Područnog ureda Pazin, Ispostave Pula – Pola, klasa: UP/I-410-23/2022-12/2689, urbroj: 513- 007-18-01-2022-5 od 27. rujna 2022. te je odbijen zahtjev tužitelja za naknadu troškova upravnog spora.

2. Prvostupanjskim rješenjem od 27. rujna 2022. tužitelju je utvrđena mjesečna obveza poreza i prireza porezu na dohodak od imovine za razdoblje od 1. siječnja 2018. do 31. prosinca 2018. u iznosu od 1.719,74 kn. Tužitelj osporava naznačenu presudu jer je iz obrazloženja pobijane presude razvidno da se razlozi odbijanja tužbenog zahtjeva tužitelja u biti svode na ponavljanje argumentacije iz obrazloženja prvostupanjskog rješenja odnosno tuženika te tužitelj smatra da činjenično stanje, a posebice sporne činjenice na koje tužitelj ukazuje u cjelokupnom postupku, nisu u potpunosti i pravilno utvrđene te tužitelj pobijanu presudu ne smatra niti pravilnom niti zakonitom. Ističe da je u pobijanoj presudi u potpunosti ostalo neodgovoreno na navode o odlučnim činjenicama i to prvenstveno u svezi pogrešno utvrđene činjenice o realnom sadržaju ugovora i namjeri odnosno svrsi koja se željela postići zaključenjem predmetnog ugovora o osnivanju prava građenja. Tužitelj navodi kako se u konkretnom predmetu radi o spornoj odlučnoj činjenici i spornom izričaju sadržanom u ugovoru o osnivanju prava građenja te njegovim aneksima i izmjenama, što se ogleda u činjenici da su aneksima mijenjane samo pojedine odredbe ugovora o osnivanju prava građenja, da je naknada za pravo građenja, koju je kao osnovicu za utvrđenje poreza i prireza na porez na dohodak od imovine utvrdilo prvostupanjsko tijelo, višestruko veća od tržišne vrijednosti takve naknade te se uopće nije uzelo u razmatranje je li, kada i na koji način došlo do prijenosa prava vlasništva zemljišta na kojem je osnovano pravo građenja na nositelja prava građenja te je li stjecatelju bio razrezan odgovarajući porez i po kojem osnovu. Odbijanjem provođenja bilo kakvog dokaza, bilo po službenoj dužnosti ili po prijedlogu tužitelja, prvostupanjski sud je onemogućio tužitelja da shvaćanje i zaključke poreznih tijela ospori pred sudom, čime je tužitelju ograničeno pravo na iznošenje i dokazivanje tvrdnji koje mu idu u prilog te mu je posljedično povrijeđeno njegovo ustavno pravo na pošteno suđenje iz članka 29. stavka 1. Ustava Republike Hrvatske, odnosno članka 6. stavka 1. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Ističe da je prvostupanjski sud propustio cijeniti i ostale činjenice i okolnosti koje bi se odnosile na postojanje i visinu porezne obveze pa je i nadalje nejasno iz kojih razloga je uzet iznos od 200.000,00 eura kao naknada za pravo građenja. Smatra da su pravna stajališta u pobijanoj presudi upravo proizvod "mehaničke" primjene pozitivnog prava, bez uzimanja u obzir konteksta i sagledavanja pravnog problema kao jedinstvene cjeline. Tužitelj ukazuje da je odredbom članka V Ugovora o osnivanju prava građenja od 21. ožujka 2016., koji članak je i dalje na snazi jer nije izmijenjen aneksima, izričito utvrđeno da vlasnik zemljišta (ovdje tužitelj) doprinosi zajedničkoj investiciji svojim zemljištem te je nadalje člankom VIII istog Ugovora utvrđeno da će nositelju prava građenja pripasti na ime zajedničkog ulaganja, a nakon prestanka prava građenja, vlasništvo na svim posebnim dijelovima zgrade. Naglašava da se radi o zajedničkom ulaganju koje će rezultirati prijenosom prava vlasništva nad zemljištem nositelju prava građenja odnosno budućim vlasnicima stanova. Također, poziva se i na stavak 3. članka VII. Ugovora o osnivanju prava građenja prema kojem ugovorne stranke su suglasno utvrdile ukupnu vrijednost zemljišta i stana iznosom od 200.000,00 eura. Stoga, predmetni iznos predstavlja vrijednost uloga tužitelja, koji povrat takve vrijednosti je ovim uređenjem osiguran. U prilog činjenici da ukupan iznos od 200.000,00 eura ne predstavlja naknadu za pravo građenja, već predstavlja naknadu za predmetno zemljište, idu i podaci iz zajedničkog izvješća o tržištu nekretnina Istarske županije, Grada Pazina i Grada Pule za 2016. godinu, gdje je za Općinu Medulin navedeno da je prosječna postignuta vrijednost građevinskog zemljišta iznosila u 2016. godini 756,12 kn po m[2] (100,35 eura). Smatra da je potpuno poslovno i tržišno neopravdano da bi prosječni mjesečni iznos zakupnine za građevinsko zemljište iznosio 19.498,22 kn. Zaključno ističe da, uzimajući u obzir visinu i samu namjeru ugovornih strana prilikom ulaska u ugovorni odnos, predmetna naknada od 200.000,00 eur ne može predstavljati naknadu za pravo građenja, već naknadu za uloženo zemljište. Slijedom navedenog, predlaže poništiti pobijanu presudu uz naknadu troška upravnog spora.

3. Tuženik, iako uredno pozvan, nije dostavio odgovor na žalbu.

4. Žalba nije osnovana.

5. Ispitujući pobijanu presudu sukladno odredbi članka 134. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, broj: 36/24. – dalje u tekstu: ZUS) ovaj Sud je utvrdio da ne postoje razlozi zbog kojih se presuda pobija niti razlozi na koje pazi po službenoj dužnosti. Prije svega valja reći da je prvostupanjski sud tijekom upravnog spora pravilno primijenio odredbe ZUS-a, zbog čega nije osnovan žalbeni navod povrede pravila sudskog postupka. U obrazloženju presude prvostupanjski sud je dao jasne i dostatne razloge o odlučnim činjenicama i time je postupio u skladu s pravilima propisanim u članku 119. stavku 5. ZUS-a, a ujedno je odgovorio i na sve navode iz tužbe pojedinačno. Iz podataka spisa predmeta kao i obrazloženja prvostupanjske presude proizlazi da je prvostupanjski sud pri utvrđivanju činjeničnog stanja uzeo u obzir činjenice već utvrđene u postupku donošenja osporene odluke kao i činjenice koje je utvrdio tijekom upravnog spora (članak 49. stavak 3. ZUS-a), a po razmatranju svih činjeničnih i pravnih pitanja od značaja za donošenje pravilne i zakonite odluke u skladu s odredbom članka 114. stavka 3. ZUS-a, osnovano je odbio tužbeni zahtjev pozivom na odredbu članka 116. stavka 1. ZUS-a uz razložno obrazloženje koje prihvaća i ovaj Sud.

6. Prvostupanjski sud je prethodno donošenju pobijane presude održao i javnu raspravu 31. ožujka 2025. i time je strankama dao mogućnost da se izjasne o svim činjenicama i pravnim pitanjima koja su predmet upravnog spora, sukladno odredbi članka 6. ZUS-a. Iz spisa predmeta proizlazi da je rasprava održana bez prisutnosti uredno pozvanih stranaka, a što je u skladu sa odredbom članka 89. stavka 4. ZUS-a. Nadalje, prema ocjeni ovoga Suda pravilno je sud prvog stupnja odbio zahtjev tužitelja da se provede financijsko i građevinsko vještačenje te se sasluša tužitelj i predloženi svjedoci ocijenivši navedene dokaze nesvrsishodnim, a za svoju odluku dao je dostatne razloge. Naime, za rješavanje ovog upravnog spora relevantne činjenice utvrđene su uvidom u dokumentaciju koja prileži spisu predmeta upravnog postupka kao i ovog upravnog spora, a tužitelj u bitnom istovrsne navode iznosi u tužbi kao i u žalbi na osporavanu presudu. Naime, ocjenjujući osnovanost žalbe u dijelu koji se odnosi na neprihvaćanje dokaznog prijedloga tužitelja potrebno je istaknuti da je obveza svih sudova u Republici Hrvatskoj provoditi sudske postupke uz poštivanje jamstva koja su imanentna Ustavom i konvencijskom pravu na pošteno suđenje, a imajući na umu žalbene navode tužitelja potrebno je utvrditi je li konkretni prvostupanjski upravni spor proveden u skladu s pravom na pošteno suđenje, odnosno u skladu s načelom jednakosti oružja. Predmetno načelo jednakosti oružja kao konstitutivni element prava na pošteno suđenje zahtjeva pravičnu ravnotežu među strankama u procesnom smislu, dajući stranci razumnu mogućnost iznošenja i dokazivanja činjenica na način koji ju ne stavlja u bitno lošiji položaj u odnosu na drugu stranku u postupku. Ovo načelo, međutim, kao jedan od ključnih elemenata poštenog suđenja, ne podrazumijeva obvezu suda da prihvati svaki dokazni prijedlog stranke, već da omogući stranci, pod uvjetima koji ju ne stavljaju u podređeni položaj u odnosu na drugu stranku u postupku, stvarno i djelotvorno osporavati sva relevantna utvrđenja javnopravnih tijela iz upravnog postupka koji je prethodio upravnom sporu. Stoga je, radi osiguravanja načela jednakosti oružja u upravnom sporu, obveza nadležnog suda voditi postupak na način koji ne favorizira ni jednu stranu u sporu. Primjenjujući navedena načelna stajališta na konkretan predmet, ovaj Sud zaključuje da okolnosti konkretnog slučaja nisu zahtijevale provođenje dokaza koje je predložio tužitelj obzirom je u upravnom sporu, kao i tijekom žalbenog postupka, trebalo raspraviti prvenstveno pravno pitanje odnosno karakter Ugovora o osnivanju prava građenja i shodno zaključenom ugovoru primjenu relevantnih odredbi Zakona o porezu na dohodak.

7. Iz spisa predmeta proizlazi da je tužitelj kao vlasnik nekretnine 21. ožujka 2016. sklopio ugovor o osnivanju prava građenja na nekretnini upisanoj u z. k. ul. broj [broj ZK uloška], kč. br. [katastarska čestica], k. o. [katastarska općina], u naravi šuma površine 1014 m[2] , na određeno vrijeme u trajanju od 24 mjeseca od pravomoćnosti građevinske dozvole u korist Histria building d.o.o. Nadalje, sklopljen je aneks 1. Ugovora od 19. listopada 2017. kojim je nositelj Ugovora o pravu građenja promijenjen te je upisano novo društvo Resort Banjole d.o.o. Aneksom od 26. ožujka 2018. utvrđeno je da je nakon parcelacije predmetne i susjednih nekretnina, površina nekretnine na kojoj je osnovano pravo građenja 1182 m[2] te se utvrđuje i sveukupna naknada za pravo građenja u iznosu od 200.000,00 eura na način da se tužitelju isplati iznos od 100.000,00 eura, a za preostalih 100.000,00 eura će mu pripasti stan koji će se izgraditi na predmetnoj nekretnini. Nadalje, 1. rujna 2022. sklopljen je ugovor o kupoprodaji nekretnine između Resort Banjole d.o.o. i tužitelja za apartman C5, etažno vlasništvo E-32, a kupoprodajna cijena isplaćena kao naknada za pravo građenja. Također, iz spisa predmeta proizlazi da je, zbog izričitih odredbi ugovora i aneksa ugovora o zasnovanom pravu građenja na zemljištu u vlasništvu tužitelja, izvršena i zabilježba prava građenja na predmetnom zemljišno- knjižnom ulošku pod brojem: Z-9847/2016.

8. Člankom 56. Zakona o porezu na dohodak ("Narodne novine", broj: 115/16.) propisano je da se dohotkom od imovine i imovinskih prava smatra razlika između primitaka po osnovi najamnine, zakupnine, iznajmljivanja stanova, soba i postelja putnicima i turistima i organiziranja kampova, primitaka od vremenski ograničenog ustupa autorskih prava, prava industrijskog vlasništva i drugih imovinskih prava u skladu s posebnim propisima, primitaka od otuđenja nekretnina i imovinskih prava i izdataka koji su poreznom obvezniku u poreznom razdoblju nastali u svezi s tim primicima.

9. Člankom 281. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine", broj: 91/96. – 94/17.) propisano je da tko je nositelj prava građenja taj je i vlasnik zgrade koja je pripadnost toga njegovog prava, a glede zemljišta koje je opterećeno pravom građenja, ima ovlasti i dužnosti plodouživanja; svaka tome suprotna odredba je ništava. Stavkom 2. ovog članka Zakona propisano je da nositelj prava građenja je dužan vlasniku zemljišta plaćati mjesečnu naknadu za zemljište u iznosu prosječne zakupnine za takvo zemljište, ako nije što drugo određeno.

10. Prema ocjeni ovoga Suda, pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da naknada koju je tužitelj ostvario na temelju ugovora o građenju, predstavlja zakupninu za to zemljište obzirom je predmetna naknada ostvarena na temelju ugovora kojim tužitelj drugoj osobi daje pravo uporabe na svom zemljištu. Predmetna naknada primljena na ime zakupnine za zemljište, sukladno odredbama Zakona o porezu na dohodak, predstavlja dohodak od imovinskog prava te podliježe oporezivanju.

11. Istaknuti prigovor pogrešno utvrđene visine porezne obveze ovaj Sud nalazi neosnovan obzirom su i porezno tijelo kao i prvostupanjski sud pravilno i detaljno obrazložili način na koji je predmetna naknada, kao osnovica za utvrđivanje dohotka od imovinskih prava, utvrđena. Naime, pravilno je utvrđen mjesečni iznos zakupnine te posljedično tome porez na dohodak od imovinskih prava, polazeći od sveukupne naknade iz Ugovora o osnivanju prava građenja od 21. ožujka 2016. te zaključenih aneksa u ukupnom iznosu od 200.000,00 eura, od čega se 100.000,00 eura odnosi na isplatu u novcu, a preostali iznos od 100.000,00 eura predstavlja iznos za koji će tužitelju pripasti stan u zgradi koja će se izgraditi na pravu građenja.

12. Slijedom svega navedenog, prema ocjeni ovoga Suda, osporena se presuda temelji na pravilno i potpuno utvrđenom činjeničnom stanju na koje pravilno primijenjeno mjerodavno pravo, a nisu utvrđene povrede pravila sudskog postupka jer je presuda valjano i razložno obrazložena pa stoga ne postoje žalbeni razlozi zbog kojih se presuda pobija.

13. Trebalo je stoga na temelju odredbe članka 135. stavka 1. ZUS-a žalbu tužitelja odbiti kao neosnovanu.

14. Odluka o trošku žalbenog postupka temelji se na odredbi članka 147. stavka 1. ZUS-a.

U Zagrebu 3. rujna 2025.

Predsjednik vijeća

Boris Marković