Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-2174/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, sud drugoga stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Jasenke Grgić, predsjednice vijeća, Marijana Vugića, suca izvjestitelja i člana vijeća i Renate Đaković Vranković, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja CU, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćnici Željki Horvat Šoš, odvjetnici iz Zagreba, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, zastupan po odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Glamuzina&Grošeta d.o.o. Zagreb, Trg žrtava fašizma 5, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-5294/2023-11 od 25. veljače 2025., u sjednici vijeća održanoj dana 2. rujna 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-5294/2023-11 od 25. veljače 2025.

II. Odbija se tuženica zahtijevom za naknadu troška postupka u povodu pravnog lijeka.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja odlučeno je:

" I. Utvrđuje se ništetnom odredba članka 7. Ugovora o [broj kredita] koji je sklopljen između tužitelja MU, [adresa], i tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Petrinjska 59, Zagreb od dana 18. srpnja 2005. godine u dijelu u koji glasi:

"..kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća, a prema otplatnom planu koji će biti uručen korisniku kredita po isplati kredita".

Poslovni broj: 2174/2025-2

II. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, Magazinska cesta 69, platiti tužitelju MU, iz [adresa],, iznos u visini od 1.568,29 EUR sa zateznom kamatom tekućom od dana dospijeća svakog pojedinog iznosa do 31. prosinca 2007. godine po stopi određenoj čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, a od 01. siječnja 2008. godine do 31. srpnja 2015. godine prema eskontnoj stopi HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. godine do 31.prosinca 2023. godine po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvoga kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena te od 1. siječnja 2024. godine do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za svako polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi za dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, tekućom i to:

- na iznos od 3,91 EUR od dana 01. rujna 2005. do isplate

- na iznos od 4,35 EUR od dana 01. listopada 2005. do isplate

- na iznos od 4,37 EUR od dana 01. studenog 2005. do isplate

- na iznos od 4,77 EUR od dana 01. prosinca 2005. do isplate

- na iznos od 3,18 EUR od dana 01. siječnja 2006. do isplate

- na iznos od 2,75 EUR od dana 01. veljače 2006. do isplate

- na iznos od 0,34 EUR od dana 01. ožujka 2006. do isplate

- na iznos od 7,45 EUR od dana 01. studenog 2008. do isplate

- na iznos od 10,20 EUR od dana 01. siječnja 2009. do isplate

- na iznos od 12,19 EUR od dana 01. veljače 2009. do isplate

- na iznos od 13,09 EUR od dana 03. ožujka 2009. do isplate

- na iznos od 10,79 EUR od dana 01. travnja 2009. do isplate

- na iznos od 11,27 EUR od dana 01. svibnja 2009. do isplate

- na iznos od 7,43 EUR od dana 01. lipnja 2009. do isplate

- na iznos od 4,60 EUR od dana 01. srpnja 2009. do isplate

- na iznos od 5,35 EUR od dana 01. kolovoza 2009. do isplate

Poslovni broj: 2174/2025-2

- na iznos od 6,84 EUR od dana 01. rujna 2009. do isplate

- na iznos od 6,71 EUR od dana 01. listopada 2009. do isplate

- na iznos od 5,21 EUR od dana 01. studenog 2009. do isplate

- na iznos od 8,04 EUR od dana 01. prosinca 2009. do isplate

- na iznos od 10,30 EUR od dana 01. siječnja 2010. do isplate

- na iznos od 13,53 EUR od dana 01. veljače 2010. do isplate

- na iznos od 12,79 EUR od dana 01. ožujka 2010. do isplate

- na iznos od 17,17 EUR od dana 01. travnja 2010. do isplate

- na iznos od 16,34 EUR od dana 01. svibnja 2010. do isplate

- na iznos od 17,96 EUR od dana 01. lipnja 2010. do isplate

- na iznos od 31,98 EUR od dana 01. srpnja 2010. do isplate

- na iznos od 29,09 EUR od dana 01. kolovoza 2010. do isplate

- na iznos od 37,91 EUR od dana 01. rujna 2010. do isplate

- na iznos od 34,86 EUR od dana 01. listopada 2010. do isplate

- na iznos od 29,96 EUR od dana 01. studenog 2010. do isplate

- na iznos od 40,30 EUR od dana 01. prosinca 2010. do isplate

- na iznos od 44,97 EUR od dana 29. siječnja 2011. do isplate

- na iznos od 46,17 EUR od dana 02. veljače 2011. do isplate

- na iznos od 47,41 EUR od dana 01. ožujka 2011. do isplate

- na iznos od 43,25 EUR od dana 01. travnja 2011. do isplate

- na iznos od 44,00 EUR od dana 01. svibnja 2011. do isplate

- na iznos od 61,63 EUR od dana 01. lipnja 2011. do isplate

- na iznos od 63,35 EUR od dana 01. srpnja 2011. do isplate

- na iznos od 77,97 EUR od dana 02. kolovoza 2011. do isplate

- na iznos od 70,41 EUR od dana 01. rujna 2011. do isplate

- na iznos od 62,14 EUR od dana 01. listopada 2011. do isplate

- na iznos od 61,05 EUR od dana 01. studenog 2011. do isplate

- na iznos od 60,41 EUR od dana 01. prosinca 2011. do isplate

- na iznos od 460,50 EUR od dana 06. prosinca 2011. do isplate

sve u roku od 15 dana.

Poslovni broj: 2174/2025-2

III. Utvrđuje se ništetnim odredba o naknadi za obradu kredita iz članka 3. Ugovora o kreditu [broj kredita] koji je sklopljen između tužitelja MU, [adresa] i tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Petrinjska 59, Zagreb od 18. srpnja 2005. godine, a koji glasi:

"3./treće/ NAKNADA 3.30% (tri zarez trideset posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita."

IV. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., Petrinjska 59, Zagreb, isplatiti tužitelju ŽU, [adresa], s osnova naknade za obradu kredita iznos u visini od 433,22 EUR sa zateznom kamatom tekućom od 22. srpnja 2005.g. do 31. prosinca 2007. godine po stopi određenoj čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, a od 01. siječnja 2008. godine do 31. srpnja 2015. godine prema eskontnoj stopi HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. godine do 31.prosinca 2023. godine po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvoga kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena te od 1. siječnja 2024. godine do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za svako polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi za dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.

V. Utvrđuje se ništetnim odredba o naknadi za prijevremenu otplatu kredita iz Ugovora o kreditu [broj kredita] sklopljen između tužitelja MU, [adresa] i tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Petrinjska 59, Zagreb, od 18. srpnja 2005. godine.

VI. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., Petrinjska 59, Zagreb, isplatiti tužitelju ŽU, [adresa], s naslova naknade za prijevremenu otplatu kredita iznos u visini od 59,75 EUR sa zateznom kamatom tekućom od 06. prosinca 2011.g. do 31. srpnja 2015. godine prema eskontnoj stopi HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. godine do 31.prosinca 2023. godine po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska

Poslovni broj: 2174/2025-2

središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvoga kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena te od 1. siječnja 2024. godine do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za svako polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi za dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.

VII. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., Petrinjska 59, Zagreb, naknaditi tužitelju ŽU, [adresa], parnični trošak u iznosu od 1.133,53 EUR sa zateznom kamatom tekućom od 25. veljače 2025. godine do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za svako polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi za dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana."

2. Protiv ove presude žali se tuženik iz svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj:

53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 84/2008., 96/2008. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 123/2008. - ispravak, 57/2011., 148/2011. - pročišćeni tekst, 25/2013., 28/2013., 89/2014. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 70/2019., 80/2022., 114/2022., u daljnjem tekstu: ZPP-a) s prijedlogom da se pobijana presuda preinači ili ukine uz dosudu troška postupka u povodu pravnog lijeka.

3. Žalba nije osnovana.

4. Prvostupanjski sud navodi da:

"Između stranaka nije sporno da su tužitelj i tuženik kao ugovorne strane sklopile dana 18. srpnja 2005. godine Ugovor o kreditu temeljem kojeg je tuženik odobrio i isplatio tužitelju kredit u visini od 21.200,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti, namjena kredita - kupnja vozila, a što je sud utvrdio uvidom u Ugovor o kreditu. Nadalje nije sporno da je ugovorena jednostrano promjenjiva kamatna stopa te da je ugovorena valutna klauzula vezana uz glavnicu u švicarskom franku (CHF) te da se tečaj švicarskog franka u odnosu na tečaj CHF na dan isplate kredita mijenjao u tijeku ugovornog odnosa. Nije sporno da je tuženik naplatio tužitelju naknadu za obradu kredita i naknadu za prijevremenu otplatu kredita kojeg je tužitelj otplatio dana

05.12.2011. godine (list 30 spisa)."

5. Stoga sud prvog stupnja, pa i pozivu na pravomoćnu presudu donesenu u povodu tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava utvrđuje ništetnim čl. 7. ugovora o kreditu od 18. srpnja 2005. u dijelu u kojem je ugovoreno da se kredit otplaćuje u jednakim

Poslovni broj: 2174/2025-2

mjsesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF važećim na dan dospjeća, zatim da je ništetna odredba o naknadi za obradu kredita i naknadi za prijevremenu otplatu kredita, te primjenom pravila o stjecanju bez osnove dosuđuje iznose kako je to navedeno u pobijanoj presudi.

6. Ova odluka suda prvog stupnja žalbenim navodima tuženika nije dovedena u sumnju.

- Polazeći od naprijed opisanih utvrđenja, sud je prvog stupnja pravilno zaključio kako postupanje tuženika glede ugovaranja valutne klauzule u CHF nije bilo nužno niti dopušteno, kako je riječ o ugovornoj odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo te da ista, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, slijedom čega je odlučio kako je u tom dijelu ugovor ništetan, a primjenom odredaba čl. 324. st. 1. ZOO.

- Pritom treba ukazati na ovdje meritorne presude, u dijelovima u kojima su postale pravomoćne, Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014 i Pž- 6632/2017 od 14. lipnja 2018., te Vrhovnog suda RH poslovni broj Revt-249/14 od 9. travnja 2015. i Rev 221/2018 od 3. rujna 2019. povodom kolektivne tužbe za zaštitu interesa potrošača. Kao i na odluku Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-

2521/2015, U-III-2536/2015, U-III-2547/2015, U-III-2565/2015, U-III-2603/2015, U-III- 2604/2015, U-III-2605/2015 od 13. prosinca 2016.

- Odredbom čl. 81. st. 2. i 3. ZZP/03, koja je bila na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, bilo je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u odnosima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, posebice ako potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj.

- Predmetna ugovorna odredba, to jest što je u ugovorima o potrošačkim kreditima "ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak", spomenutim odlukama viših sudova ocijenjena je nepoštenom i ništetnom. Najprije u sad pravomoćnoj presudi Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012, potom u presudi Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017 od 3. listopada 2017. kojom je potvrđena dotična prvostupanjska odluka nižeg suda. Potom je odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev 2221/2018. od 3. rujna 2019. odbijena revizija tuženih banaka u tom dijelu. U navedenoj odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske se navodi kako je dotični uglavak kojim je glavnica kredita bila vezana uz valutu švicarski franak, a u svezi sa sklapanje tih ugovora o kreditu sa ugovornom odredbom o promjenjivoj kamatnoj stopi u skladu s jednostranom odlukom te banke, i to zato jer su:

- ugovorne odredbe iz takvih ugovora o kreditu svih tuženih banaka bile nerazumljive za klijente, jer im nisu na valjan način objašnjene posljedice i doseg takvih ugovornih odredbi po klijente kao potrošače,

- tužene banke kao trgovci bile su svjesne rizika po korisnike kredita kao potrošače zbog ugovaranja ovih kredita uz primjenu valutne klauzule u švicarskim francima,

- te su banke svjesno propustile o tome informirati klijente kao buduće korisnike kredita, zbog čega je ta odredba nepoštena i ništetna.

Poslovni broj: 2174/2025-2

- Drugačija pravna shvaćanja tuženika koja on izlaže u svojoj žalbi nisu prihvatljiva.

- Opće pravilo o posljedicama ništetnosti sadržano je u čl. 323. st. 1. ZOO koji glasi: "U slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje."

- Stoga je sud prvog stupnja pravilno primijenio materijalno pravo kad je u izreci osporene presude naložio tuženiku isplatu preplaćenog iznosa s osnova ništetne odredbe o valutnoj klauzuli, a visina među strankama nije sporna.

- O tijeku zateznih kamata sud je prvog stupnja odlučio pravilno primijenivši odredbu iz čl. 277. st. 1. ZOO/91 u svezi s čl. 214. ZOO/91. Tuženik je prilikom zaključenja predmetnih ništetnih ugovornih odredbi bio nepošten jer su mu, kao visoko specijaliziranom privredniku iz financijske oblasti, bili poznati financijski mehanizmi koji mogu dovesti do predmetnog očitog nerazmjera u davanjima. To je zapravo presuđena stvar u pravomoćnom dijelu presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012. gdje je odlučeno o tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava, a o čemu je gore bilo riječi. Zato je sud prvog stupnja pravilno odlučio kako zatezne kamate teku od dana stjecanja. Vještačenjem je utvrđeno kad je stečen pojedini dio utuženog zbirnog iznosa.

- Na navode žalbe da li je tužitelj kao potrošač prije sklapanja ugovora bio informiran o posljedicama valutne klauzule valja reći da Ustavni sud je u svojoj odluci poslovni broj U-III-482/2010 od 1. listopada 2015. godine naglasio da ako se odluka o nepoštenosti odredaba potrošačkog ugovora o kreditu u pojedinačnom potrošačkom sporu temelji na presumpciji da određenom potrošaču u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora nisu dane odgovarajuće obavijesti o odredbama tog ugovora, a ta okolnost nije bila predmetom utvrđivanja i dokazivanja u kolektivnom sporu, onda su u pojedinačnim potrošačkim sporovima banke ovlaštene tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu (unatoč tome što ih nisu utvrdile konkretnim formularnim ili standardnim ugovorima) ipak na drugi način dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredbi na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora. U slučaju postojanja takvog informativnog pristanka, na redovnim je sudovima zadaća da u pojedinačnim potrošačkim sporovima provjere na koji način ta okolnost utječe na primjenjivost (direktni učinak) pravomoćnih presuda donesenih u kolektivnom sporu i na ocjenu poštenosti odredaba konkretnog ugovora.

- Ako tuženoj banci ne bi bilo omogućeno dokazivanje da je određenom potrošaču u postupku sklapanja konkretnog ugovora o kreditu dala odgovarajuću obavijest o spornim odredbama, unatoč tome što je na njoj teret dokazivanja te okolnosti, tada bi se odluka suda o nepoštenosti tih odredaba zbog povrede prava potrošača na obaviještenost, kao odlučnoj (i očito jedinoj, s obzirom na tumačenje Vrhovnog suda o direktnom učinku presude iz kolektivnog spora) okolnosti za ocjenu osnovanosti tužbenog zahtjeva u pojedinačnim potrošačkim sporovima (a koja nije bila predmet utvrđivanja i dokazivanja u kolektivnom sporu), temeljila na pravnoj presumpciji koja u ni jednom sudskom postupku nije utvrđena jer tuženim bankama nije omogućeno dokazivanje o protivnom.

Poslovni broj: 2174/2025-2

- Stoga, banka može predložiti da se na okolnost obavijesti koje su dane određenom potrošaču prije sklapanja konkretnog ugovora ispita njezin zaposlenik koji je sudjelovao u sklapanju tog ugovora, pri čemu je Ustavni sud primijetio da je u tom slučaju doista moguće da potrošač s jedne strane tvrdi da nije bio obaviješten o rizicima fluktuacije tečaja, dok s druge strane zaposlenik tvrdi da je takve i pritom odgovarajuće obavijesti usmeno dao, ali u takvim okolnostima ništa ne sprječava sudove da razmotre, s obzirom na poslovnu praksu i običaje koji su prevladavali u mjerodavno vrijeme te interne akte banke, a uvažavajući pritom i sadržaje te i takve informacije koje su potrošaču trebale biti dane, ocijeniti od kakvog je utjecaja na ocjenu iskaza zaposlenika banke činjenica da banka nije predložila nikakva dopunska dokazna sredstva u pisanom obliku koja potvrđuju da su potrošaču dane odgovarajuće obavijesti.

- Dakle, ukoliko postoje proturječni iskazi na sudu je da primjenom pravila o teretu dokazivanja utvrdi da li su takve obavijesti dane, te ako jesu da li su bile odgovarajuće kako bi se pristanak na sklapanje ugovora mogao smatrati (informiranim), a sve imajući u vidu da je teret dokazivanja o obaviještenosti potrošača na bankama."

Ovdje u biti tuženik predložio samo saslušanje javnog bilježnika, međutim treba ukazati već stabilnu praksu redovnih sudova pa i Ustavnog suda RH o tome da se saslušanjem javnog bilježnika ne može utvrđivati obaviještenost potrošača prije sklapanja kompletnog ugovora jer javni bilježnik pri solemnizaciji ugovora o kreditu nije mogao potrošaču objasniti rizike fluktacije tečaja švicarskog franka koji nisu bili navedeni u ugovoru u kreditu kojeg je solemnizirao, niti je imao takve zakonske ovlasti prema mjerodavnom zakonodavnom okviru.

Vrhovni sud Republike Hrvatske je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Su-IV-33/2022-2 od 31. siječnja 2022., upravo za predmetne pravne situacije restitucijskog zahtjeva kod ništetnog ugovora, zauzeo sljedeće pravno shvaćanje: "4. Ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, sukladno tekstu oba pravna shvaćanja (misli se na shvaćanja u predmetu Rev-2245/2017-2 i ono na sjednici Građanskog odjela od 30. siječnja 2020.), počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. 5. Zaključak iz točke 4. odnosi se na pravne posljedice tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (krediti u CHF odnosno krediti u kunama s valutnom klauzulom u CHF) i stranke (tuženike) iz tog postupka.

- U predmetnom slučaju tužitelj je ustao s tužbom 6. lipnja 2023., a s obzirom na ono gore rečeno, zastara je za restitucijski zahtjev zbog ništavosti odredbe o valutnoj klauzuli počela teći 14. lipnja 2018. Dakle opći zastarni rok od 5 godina nije protekao.

Poslovni broj: 2174/2025-2

"Članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba o naknadi za upravljanje zajmom, poput one u glavnom postupku, koja ne omogućava da se nedvojbeno utvrdi koje se konkretne usluge pružaju u zamjenu za te troškove – načelno ne uzrokuje na štetu potrošača, u suprotnosti s uvjetima o dobroj vjeri, znatniju ravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlim iz ugovora."

- Za napomenuti je da se te odredbe Direktive ne primjenjuju izravno u našem pravnom sustavu već je potrebno implementirati pri čemu proizlazi da u vrijeme kada je sklopljen ugovor o kreditu, Republika Hrvatska nije bila članica Europske unije. Međutim, sud EU ustanovio je u pravu EU načelo koje obvezuje sudove u državama članica da implementiraju interno pravo u svjetlu prava EU, te mu kroz interpretaciju pokušaju dati isto značenje i učinke kakvi bi nastali izravnom primjenom zajednice, a sve u svrhu da europsko pravo bude djelotvorno ako se ciljevi europske integracije zaista žele ostvariti.

- Zahtjev transparentnosti koji je sadržan u odredbi čl. 85. ZZP (prema kojoj, ako, na temelju zakona ili sporazuma, ugovor mora biti u pisanom obliku, njegove odredbe moraju biti napisane jasno i lako razumljivo te moraju biti lako uočljive), podrazumijeva da su odredbe jasne, razumljive i lako uočljive, ali da iz njih potrošač može na temelju točnih i razumljivih kriterija procijeniti se ekonomske posljedice koje proizlaze za njega.

- Dakle, i prema shvaćanju ovog suda, to ne traži nužno u ugovoru o kreditu specificirano navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetni iznos naknade za obradu i odobravanje kredita, međutim, kod provođenja testa poštenosti mora se ispitati tiče li se ta navodna nepoštenost sporne odredbe, među ostalim, odnosa između iznosa naknade te za uzvrat pruženih usluga.

Iz utvrđenja sudova proizlazi da je tužitelj informiran o obvezi plaćanja predmetne naknade ali nije bio informiran o svim razlozima koji opravdavaju plaćanje te naknade (koje usluge i koji svi troškovi ulaze i u kojoj visini svaki od njih). Tužitelj je čitanjem ugovora o kreditu mogao razumno izvesti zaključak o njenoj visini, a jer je određena u postotku od iznosa kredita, ali ne i o njenoj krajnjoj svrsi.

- Kod ocjene postupanja suprotno načelu savjesnosti i poštenja (0 - dobre vjere) treba ocijeniti da li je tuženiku bilo razumno očekivati da bi potrošač prihvatio takvu odredbu i slijedom pojedinačnih pregovora odnosno, je li banka uzela u obzir zakonite interese potrošača pa je shodno tomu mogla razumno pretpostaviti da bi potrošač pristao na takvu spornu ugovornu odredbu.

- Iz okolnosti da se u konkretnom slučaju radilo o tipskom ugovoru, da se o spornoj odredbi nije moglo pregovarati kako to proizlazi iz iskaza djelatnice tuženika, može se zaključiti da banka o tim zakonitim interesima potrošača nije vodila računa. Uzrokuje li se predmetnom spornom ugovornom odredbom značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, i to na štetu potrošača, ocjenjuje se ne samo kvantitativnom ocjenom odnosa iznosa kredita i iznosa ugovorene naknade za obradu i odobravanje kredita, već i ocjenom da li bi neprihvaćanjem te odredbe od strane potrošača on bio ograničen u ostvarivanju svog prava (zahtjeva za kredit ili sadržaja ugovora o kreditu ili nametanjem neke druge dodatne obveze ili naknade).

- Prema odredbi čl. 83. ZZP, treba imati u vidu sve okolnosti prije i prilikom sklapanja samog ugovora, ostale ugovorne odredbe te narav robe ili usluge koja predstavlja predmet ugovora, sve s obzirom na vrijeme sklapanja ugovora o kreditu.

Poslovni broj: 2174/2025-2

- Uz ostale ugovorne odredbe predmetnog ugovora o kreditu ukazuje se i na propust tuženice o postupanju u dobroj vjeri pri čemu ovaj sud ukazuje na presude donesene u povodu tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača u dijelu u kojem je utvrđeno da su banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak te ugovaranjem promjenjive redovne kamatne stope u skladu s jednostranom odlukom banke, zatim se ukazuje da je odlukom ovog suda i potvrđena i odluka prvostupanjskog suda glede utvrđenja ništetnosti ugovorne odredbe koja se odnosi na takozvanu izlaznu naknadu (a o čemu se je i izjasnio Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci Rev-112/2018-2 od 9. ožujka 2022. godine.

- Makar nižestupanjski sud nije imao u vidu sve navedeno, ovaj sud svojim obrazloženjem dopunjujući obrazloženje prvostupanjskog suda je zaključio da je pravilno prvostupanjski sud odlučio kao pod točkom III., a posljedično time i pod točkom IV. izreke.

- To stoga jer se o odredbi za plaćanje naknade za obradu i odobravanje kredita nije pojedinačno pregovaralo, jer je ta odredba, iako jasna i uočljiva, bila unaprijed formulirana od strane banke, jer na nju tužitelj kao potrošač nije imao utjecaja, i jer ona suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (neovisno o visini iznosa naknade) te da tužitelju nije razjašnjena relacija odnosa između iznosa naknade te za uzvrat pruženih usluga (u smislu koji su to objektivno nastali konkretni troškovi koji bi se trebali pokriti iz iznosa naknade za obradu i odobravanje kredita).

- Pritom ovaj sud ukazuje da je bilo ugovoreno da će upravo tužiteljica snositi troškove u vezi s izradom ugovora, javnobilježničke i sudske pristojbe, a povrh toga i troškove obrada kredita u iznosu od 3.30% od iznosa kredita, pri čemu onda proizlazi da na veći iznos kredita bi se i plaćala veći troškovi obrade u nominalnom iznosu (3.30% od ukupnog iznosa kredita), ovaj sud ne vidi razumnog razloga zbog čega bi ti troškovi onda trebali u nominalnom iznosu biti veći.

25. Iako se je prvostupanjski sud pogrešno pozvao na odredbe sada važećeg Zakona o obveznim odnosima, obzirom na vrijeme kada je sklopljen ugovor treba primijeniti odredbe ranije važećeg Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 53/91…8/01 – dalje: ZOO), no to nije bilo od utjecaja na donošenje pravilne i zakonite odluke.

- Prema odredbi čl. 1068. ZOO/91 korisnik kredita može odustati od ugovora prije nego što je počeo koristiti kredit (stavak 1.), kredit može vratiti i prije roka određenog za vraćanje, ali je dužan o tome unaprijed obavijestiti stranku, a što je i učinjeno (stavak 2.), u oba slučaja korisnik kredita dužan je naknaditi štetu ako ju je davatelj kredita pretrpio (stavak 3.), u slučaju vraćanja kredita prije određenog roka banka ne može uračunati kamati za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kada ga je po ugovoru trebao vratiti (stavak 4.).

- Dakle, iz ovih odredbi jasno proizlazi da bi tuženik imao pravo na naknadu stvarno pretrpljene štete, odnosno onih troškova koji bi mu, kao vjerovniku, nastali prijevremenom otplatom kredita (objektivno nastali troškovi), ali ta se naknada, imajući na umu kongentnu zakonsku odredbu, ne bi smjela odnosi na naknadu štete

Poslovni broj: 2174/2025-2

zbog izgubljenog dijela iznosa kamata (neostvarene kamate) koje je tuženik trebao dobiti da nije bilo prijevremene isplate kredita.

- Pritom je neodlučno pozivanje tuženika na jedno od osnovnih načela građanskog prava – načelo dispozitivnosti, te s tim u vezi činjenicu da je takva naknada slobodno ugovorena među strankama, budući da se takva ugovorna odredba, ako je ništetna, ne može ugovarati.

-Pravilan je zaključak suda da tuženik tijekom postupka nije dokazao koje je to pravedne i objektivno nastale troškove izravno pretrpio prijevremenom otplatom kredita, niti je točno dokazao na što se točno odnosi visina troškova prijevremene otplate kredita.

-Glede zastare za tražbinu tužitelja koja se odnosi na naknadu za prijevremenu otplatu kredita i naknadu za obradu kredita treba uputiti na pravno shvaćanje VSVH po kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne stranke dužne vratiti jedna drugoj sve što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO / 05 (čl. 104., st. 1. ZOO / 91) kao posljedice utvrđivanja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, a koje pravno shvaćanje je dobilo potvrdu u presudi suda Europske unije u predmetu C-485 / 19.

7. I odluka o trošku je pravilna i zakonita u odnosu na žalbeni navod prema kojem nije trebalo tužitelju priznati trošak pristupa za objavu presude, valja ukazati na čl. 6.

1. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (MU-18/97…2/10 - dalje Konvencija) prema kojoj se presuda mora izreći javno, pa kada je već punomoćnik tužitelja pristupio na javno izricanje presude onda mu sukladno tbr. 9. toč. 3 - tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetniku pripada zatraženi trošak.

8. Zbog navedenog, pa makar su izostali razlozi o nekim odlučnim činjenicama a ovaj sud je primjenom odredbe čl. 373.a. st. 1. toč. 2. u vezi st. 3. ZPP-a odlučio kao u izreci (točka I.).

9. Odluka o trošku u postupku u povodu pravnog lijeka temelji se na odredbi čl. 166. st. 3. ZPP (točka II.).

U Zagrebu 2. rujna 2025.

Predsjednica vijeća:

Jasenka Grgić