Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Međimurska 26D

Poslovni broj: Gž-931/2025-2

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Varaždinu, u vijeću sastavljenom od sutkinja Dijane Hofer predsjednice vijeća, Tanje Novak-Premec članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Ivane Čačić, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Novi Agrar d.o.o., Đakovština 3, Osijek, OIB: 36864723043, kojeg zastupaju punomoćnice Ivana Mandić i Mirele Džoja Petrlić, odvjetnice u Zajedničkom odvjetničkom uredu u Osijeku, protiv tuženika BN iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnica Renata Horvatin, odvjetnica u Našicama, radi naknade štete, odlučujući povodom žalbe tuženika izjavljene protiv presude Općinskog suda u Osijeku od 24. lipnja 2020. poslovni broj: Pn-222/2018-27, u sjednici vijeća održanoj 3. rujna 2025.,

r i j e š i o  j e

I. Prihvaća se žalba tuženika pa se presuda Općinskog suda u Osijeku poslovni broj: Pn-222/2018-27 od 24. lipnja 2020. ukida u točki I/ i III/ izreke i predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

II. O troškovima žalbenog postupka odlučit će se u konačnoj odluci.

III. U nepobijanoj točki II/ izreke prvostupanjska presuda ostaje neizmijenjena.

Obrazloženje

1. Pobijanom prvostupanjskom presudom u točki I/ izreke suđeno je:

"I/ Nalaže se tuženiku LN iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] da tužitelju NOVI AGRAR d.o.o., Osijek, Đakovština 3, OIB 36864723043, na ime naknade štete vida izgubljene dobiti isplati iznos od 267.473,41 kn (dvjestošezdesetsedamtisuća-četristosedamdesettrikuneičetrdesetjednalipa) i to:

- iznos od 85.964,95 kn za kulturu šećerne repe za razdoblje 2014. godine sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od presuđenja pa do isplate po stopi određenoj uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena,

- iznos od 44.979,06 kn za kulturu stočni grašak za razdoblje 2015. godine sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od presuđenja pa do isplate po stopi određenoj uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena,

- iznos od 49.178,28 kn za kulturu uljane repice za razdoblje 2016. godine sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od presuđenja pa do isplate po stopi određenoj uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena,

- iznos od 87.351,12 kn za kulturu šećerne repe za razdoblje 2017. godine sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od presuđenja pa do isplate po stopi određenoj uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, a sve u roku od 15 dana. ".

Točkom II/ izreke odbijen je tužitelj s preostalim dijelom tužbenog zahtjeva na ime isplate daljnjeg iznosa od 41.545,21 kn za kulturu uljane repice za razdoblje 2013. kao i u dijelu koji se odnosi na zahtjev isplate zakonskih zateznih kamata za period koji tužitelju nije dosuđen, kao neosnovan.

U točki III/ izreke naloženo je tuženiku da tužitelju naknadi prouzročeni parnični trošak u ukupnom iznosu od 35.061,20 kn u roku 15 dana.

2. Navedenu presudu pravodobnom žalbom pobija tuženik iz svih žalbenih razloga predviđenih člankom 353. stavak 1. toč. 1. – 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 - Odluka USRH, 84/08, 96/08 – Odluka USRH, 123/08 - ispravak, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 – Odluka USRH i 70/19 – dalje u tekstu: ZPP) i to, kako proizlazi iz sadržaja žalbe, u točki I/ i III/ izreke. Predlaže preinačiti pobijanu presudu u smislu žalbenih navoda, a podredno istu ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, uz naknadu troškova žalbe.

3. U odgovoru na žalbu tužitelj osporava sve žalbene navode tvrdeći da je pobijana presuda zakonita i pravno utemeljena te da je u istoj na pravilan i točan način utvrđeno činjenično stanje zbog čega predlaže žalbu tuženika odbaciti i potvrditi prvostupanjsku presudu. Traži trošak sastava odgovora na žalbu.

4. Žalba tuženika je osnovana.

5. Predmet postupka zahtjev je tužitelja da mu zbog činjenice da je i nakon što je 3. svibnja 2013. s Republikom Hrvatskom sklopio Ugovor o dugogodišnjem zakupu poljoprivrednog zemljišta u vlasništvu države, tuženik nastavio posjedovati i koristiti nekretninu kčbr. [katastarska čestica] u naravi oranicu upisanu u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] površine 76000 m2, sve do predaje u posjed u veljači 2018., tuženik naknadi štetu u vidu izgubljene zarade očekivane poljoprivrednom proizvodnjom na toj nekretnini u ukupnom iznosu od 309.018,62 kn (41.013,92 EUR) od čega za 2013. (uljana repica) iznos od 41.545,21 kn (5.114,00 EUR), za 2014. (šećerna repa) iznos od 85.964,95 kn (11.409,51 EUR), za 2015. (stočni grašak) iznos od 44.979,06 kn (5.969,75 EUR), za 2016. (uljana repica) iznos od 49.178,28 kn (6.527,08 EUR) i za 2017. (šećerna repa) iznos od 87.351,12 kn (11.593,49 EUR).

6. Osnovanost tužbenog zahtjeva za naknadu štete s osnova izgubljene zarade u 2014., 2015., 2016. i 2017. prvostupanjski sud je utemeljio na sljedećim, između stranaka nespornim činjeničnim utvrđenjima:

- da je tužitelj temeljem Ugovora o dugogodišnjem zakupu poljoprivrednog zemljišta u vlasništvu države od 3. svibnja 2013. dobio na korištenje poljoprivredno zemljište u vlasništvu RH na području k. o. [katastarska općina] i dr., između ostalih i česticu broj 254 upisanu u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] u površini od 76000 m2

- da je prethodno tuženik 23. travnja 2013. s Agencijom za poljoprivredno zemljište sklopio Ugovor o privremenom korištenju poljoprivrednog zemljišta u vlasništvu Republike Hrvatske i za predmetnu kčbr. 254 upisanu u zk.ul. 449 k.o. Normanci

- da je tuženik u posjedu predmetne čestice bio sve do veljače 2018. nakon što je pravomoćno okončan parnični postupak pred prvostupanjskim sudom koji je pokrenuo tuženik radi utvrđenja ništetnosti Ugovora o dugogodišnjem zakupu poljoprivrednog zemljišta u vlasništvu države od 3. svibnja 2013. i u kojem postupku je presudom prvostupanjskog suda posl.br. P-814/2015, koja je potvrđena presudom Županijskog suda u Sisku pod posl.br. Gž- 54/2017 od 15. siječnja 2018. odbijen njegov tužbeni zahtjev kao neosnovan

- da je u parničnom postupku posl.br. P-814/2015 nesporno utvrđeno da je RH postupila u skladu sa Zakonom o poljoprivrednom zemljištu kada je sa tužiteljem sklopila dugogodišnji zakup zbog čega je tužitelj imao valjani Ugovor o zakupu, a da je tuženik i nadalje držao u posjedu predmetnu česticu sve do veljače 2018.

- da je Agencija za poljoprivredno zemljište tuženiku dostavila Aneks Ugovora o privremenom korištenju zemljišta u vlasništvu RH od 21. listopada 2013. kojim se kčbr. [katastarska čestica] izuzima iz Ugovora o privremenom korištenju poljoprivrednog zemljišta u vlasništvu RH

- da je Ugovorom o privremenom korištenju poljoprivrednog zemljišta u vlasništvu RH od 23. travnja 2013. u članku 10. određeno da se taj Ugovor raskida s danom sklapanja Ugovora o zakupu ili drugog oblika raspolaganja poljoprivrednim zemljištem sukladno Zakonu o poljoprivrednom zemljištu.

7. Na temelju iznesenog činjeničnog stanja prvostupanjski sud zaključuje da je danom sklapanja Ugovora o dugogodišnjem zakupu poljoprivrednog zemljišta između tužitelja i RH 3. svibnja 2013. došlo do raskida prethodno sklopljenog Ugovora o privremenom korištenju poljoprivrednog zemljišta u vlasništvu RH od 23. travnja 2013. između tuženika i RH, pa kako je tuženik unatoč navedenom, a uz daljnju nespornu činjenicu da je tužitelj temeljem zapisnika o uvođenju u posjed dugogodišnjeg zakupnika poljoprivrednog zemljišta u vlasništvu RH od 20. rujna 2013. bio uveden u posjed svih čestica uključujući i kčbr. [katastarska čestica], zasijao novu kulturu na koji način je onemogućio tužitelja u njegovim pravima kao i unatoč pozivanju od strane samog tužitelja i dalje držao u posjedu predmetnu česticu, nastavno zaključuje da je kroz period neposjedovanja predmetnog zemljišta tužitelj pretrpio štetu u vidu izgubljene dobiti zbog čega temeljem članka 1045., 1046. i 1089. Zakona o obveznim odnosima odlučuje kao u točki I/ izreke presude.

8. Visinu štete s osnove izgubljene dobiti prvostupanjski sud utvrdio je za svaku godinu provedenim dokazom vještačenjem po sudskom vještaku Dragi Vuliću dipl.ing. koji je u biti u cijelosti prihvatio izračun izgubljene dobiti po samom tužitelju imajući u vidu da je tužitelj Novi Agrar d.o.o. iz Osijeka jedna od vodećih tvrtki u poljoprivrednoj proizvodnji u RH.

9. U žalbi tuženik ističe da je netočno da bi bio dužan predati tužitelju spornu česticu u rujnu 2013. nakon primitka zapisnika o uvođenju u posjed budući je prema Ugovoru o dugogodišnjem zakupu tužitelj ugovorio pravo na stjecanje posjeda od zakupodavca Republike Hrvatske, a ne tuženika. Smatra da prvostupanjski sud nije iznio odlučne razloge iz kojih bi proizlazila obveza predaje stvarnog posjeda predmetne nekretnine od strane tuženika tužitelju tim više što je zakupodavac stvarnu predaju posjeda od tuženika zatražio tijekom 2015. te ističe da nije znao za dugogodišnji zakup niti ga je Republika Hrvatska kao zakupodavac na bilo koji način obavijestila o tome ili tražila predaju posjeda već mu je ponudila na sklapanje Aneks "raskinutog" ugovora i kasnije pokrenula postupak za predaju u posjed. Također ukazuje da se tužitelj suglasio na predaju posjeda od zakupodavca Republike Hrvatske u roku od 30 dana od dana dobrovoljne ili prinudne predaje kako je to određeno člankom 5. Ugovora o dugogodišnjem zakupu poljoprivrednog zemljišta od 3. svibnja 2013. te ističe da je sporno poljoprivredno zemljište napustio nakon priznanja tužbe Republike Hrvatske radi predaje u posjed kao i da je do 2018. Republika Hrvatska kao zakupodavac primala ugovorene zakupnine koje je uredno plaćao. Tražiti naknadu štete od njega smatra proizvoljnim i neprimjerenim od tužitelja, a tužiteljevo tumačenje da je traženje sudske zaštite i sudska provjera nastalog stanja od strane tuženika štetna radnja neosnovanom. Također smatra da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo jer je stava da bi se odnos između parničnih stranaka trebao urediti primjenom odredbi čl. 164. stavak 1. i članka 165. stavak 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“ broj: 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12, 152/14 i 81/15 – pročišćeni tekst – dalje u tekstu: ZV) sukladno pravnom shvaćanju sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 14. studenog 2013. koje je i zaživjelo u sudskoj praksi u niz pravomoćnih presuda. Tvrdi i da se sud prvog stupnja nije očitovao na istaknuti prigovor zastare potraživati naknadu štete za 2013. i 2014.

9.1. Konačno tuženik pobija i visinu dosuđene naknade štete osporavajući nalaz i mišljenje sudskog vještaka kojim je u biti sudski vještak u cijelosti prihvatio izračun samog tužitelja o visini izgubljene zarade za kulturu šećerne repe u 2014., stočnog graška za 2015., uljane repice za 2016. i šećerne repe u 2017., pri tome ukazujući da sudski vještak nije priložio niti jednu ispravu na temelju koje je provjerio i potvrdio "u lipu" izračun tužitelja, a niti je priložio vlastiti izračun za koji navodi da ga je napravio u razgovorima sa inženjerima, Poljoprivrednom komorom i obilaskom terena dok kvalitetu prinosa kultura u spornom razdoblju ocjenjuje obilaskom sporne čestice i prema stanju kulture suncokreta u 2019. Također ističe da vještak nije izvršio uvid u prijavljene kulture za koje je tužitelj ostvario poticaje u spornom razdoblju zbog čega nije provjerio u kojoj su mjeri bile zastupljene upravo kulture za koje se traži naknada štete te je li poticaj iskazan u iznosima za ekološku ili ne ekološku proizvodnju i da ne zna na što se odnosi iznos iz obračuna tužitelja pod oznakom "zeleno" , a niti je iznio razloge o mogućnosti ostvarenja plodoreda kako ga naznačuje tužitelj u tužbi.

10. U odgovoru na žalbu, a opravdavajući materijalnopravno shvaćanje prvostupanjskog suda, tužitelj apostrofira odredbe Zakona o poljoprivrednom zemljištu kojima je određeno da se u slučaju sklapanja zakupa ili drugog oblika raspolaganja poljoprivrednim zemljištem, ugovor o privremenom korištenju raskida zbog čega je s danom potpisivanja ugovora o dugogodišnjem zakupu između tuženika i Agencije za poljoprivredno zemljište došlo raskida ugovora. Poziva se na presudu Općinskog suda u Osijeku broj: P-814/2015 koja je potvrđena presudom Županijskog suda u Sisku broj:

Gž-54/2017 tvrdeći da je istima utvrđena zakonitost i valjanost Ugovora o dugogodišnjem zakupu poljoprivrednog zemljišta i zbog čega tuženik na temelju ugovora o privremenom korištenju poljoprivrednog zemljišta više nije imao valjani pravni osnov za držanje u posjedu predmetnu nekretninu.

11. Činjenična utvrđenja prvostupanjskog suda da je tuženik bio u obvezi predmetnu kčbr. [katastarska čestica] upisanu u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] u naravi pašnjak – oranica površine 76000 m2 predati tužitelju s kojim je Republika Hrvatska, Ministarstvo poljoprivrede 3. svibnja 2013. sklopila Ugovor o dugogodišnjem zakupu poljoprivrednog zemljišta u vlasništvu države i za prijeporno poljoprivredno zemljište unatoč što je prethodno Republika Hrvatska s tuženikom 23. travnja 2013. sklopila Ugovor o privremenom korištenju zemljišta u vlasništvu Republike Hrvatske za istu poljoprivrednu nekretninu, ovaj sud prihvaća pravilnim te ista nisu dovedena u sumnju naprijed navedenim žalbenim navodima tuženika.

12. Naime, prema sadržaju Ugovora o privremenom korištenju poljoprivrednog zemljišta od 23. travnja 2013. isti je ugovoren na vrijeme od 5 godina odnosno do sklapanja ugovora o zakupu ili drugog oblika raspolaganja poljoprivrednim zemljištem sukladno Zakonu o poljoprivrednom zemljištu (članak 2. i članak 10. stavak 2.) dok je člankom 10. stavkom 3. tog Ugovora ugovoreno da je u slučaju raskida korisnik dužan poljoprivredno zemljište predati davatelju u posjed u roku od 15 dana od skidanja usjeva sa tih čestica. Od strane Republike Hrvatske, Ureda državne uprave u Osječko- baranjskoj županiji, Službe gospodarstvo sastavljen je 20. rujna 2013. Zapisnik o uvođenju u posjed tužitelja Novi Agrar d.o.o. kao dugogodišnjeg zakupnika poljoprivrednog zemljišta u vlasništvu Republike Hrvatske na temelju Ugovora o dugogodišnjem zakupu poljoprivrednog zemljišta u vlasništvu države od 3. svibnja 2013. koji Zapisnik je dostavljen i tuženiku, a koju činjenicu je tuženik u odgovoru na tužbu učinio nespornom. Osim toga tuženik je učinio nespornim i da mu je Republika Hrvatska dostavila Aneks Ugovoru o privremenom korištenju poljoprivrednog zemljišta u vlasništvu Republike Hrvatske od 23. travnja 2013. koji je sastavljen 21. listopada 2013. i kojim se kčbr. [katastarska čestica] u k. o. [katastarska općina] izuzima iz ugovora o privremenom korištenju poljoprivrednog zemljišta. O činjenici da je 25. rujna 2013. u 13,00 h zaprimio Zapisnik o uvođenju u posjed tužitelja kčbr. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] u kojem se navodi i da se tužitelj uvodi u posjed na temelju Ugovora o dugogodišnjem zakupu poljoprivrednog zemljišta u vlasništvu države od 3. svibnja 2013., tuženik je dopisom obavijestio tužitelja koji je isti primio 27. rujna 2013. i tom dopisu daje na znanje tužitelju da ima pravovaljani Ugovor o zakupu i da nasilni ulazak na zemlju za koji ima valjani Ugovor bio kazneno djelo (list 20 spisa), ali i da je u agrotehničkim rokovima parcelu zasijao pšenicom.

12.1. Imajuću vidu naprijed utvrđene činjenice slijedi zaključak da žalbene tvrdnje tuženika da nije znao za dugogodišnji zakup niti ga je Republika Hrvatska kao zakupodavac na bilo koji način obavijestila o tome, nemaju uporišta u naprijed navedenim i provedenim dokazima. Kako je Ugovorom o privremenom zakupu poljoprivrednog zemljišta koji je tuženik sklopio s Republikom Hrvatske 23. travnja 2013. određeno da se Ugovor o privremenom korištenju poljoprivrednog zemljišta ugovara na određeno vrijeme od 5 godina odnosno do sklapanja ugovora o zakupu ili drugog oblika raspolaganja poljoprivrednim zemljištem sukladno Zakonu o poljoprivrednom zemljištu i da se taj Ugovor o privremenom korištenju zemljišta raskida sa danom sklapanja ugovora o zakupu ili drugog oblika raspolaganja poljoprivrednim zemljištem sukladno Zakonu o poljoprivrednom zemljištu, a što u skladu i odredbom članka 48. stavka 3. Zakona o poljoprivrednom zemljištu ("Narodne novine" broj: 39/13 koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora o privremenom korištenju poljoprivrednog zemljišta od 23. travnja 2013. – dalje u tekstu: Zakon o poljoprivrednom zemljištu), to je sklapanjem Ugovora o dugogodišnjem zakupu poljoprivrednog zemljišta u vlasništvu države od 3. svibnja 2013. sklopljenim sa tužiteljem došlo do prestanka Ugovora o privremenom korištenju poljoprivrednog zemljišta u vlasništvu Republike Hrvatske sklopljenim s tuženikom.

13. Kako iz tih provedenih dokaza nedvojbenim proizlazi i da je tuženik odbio omogućiti tužitelju da u skladu sa Ugovorom o dugogodišnjem zakupu poljoprivrednog zemljišta u vlasništvu države od 3. svibnja 2013. započne s poljoprivrednom proizvodnjom na predmetnoj oranici u jesen 2013., to su ispunjene sve pretpostavke za naknadu štete iz članka 1045. ZOO. U utvrđenim okolnostima tužitelj kojem je osnovna djelatnost poljoprivredna proizvodnja (što tijekom postupka nije bilo sporno i što proizlazi iz Izvatka iz sudskog registra na listu 70-78 spisa) je oštećeni budući mu je onemogućeno ostvarivanje dobiti koju bi po redovnom tijeku ostvario da mu tuženik kao štetnik nije onemogućio poljoprivrednu proizvodnju na predmetnoj oranici u površini od 76000 m2 nastavljanjem obrade te oranice unatoč što je Ugovor o privremenom korištenju poljoprivrednog zemljišta u vlasništvu Republike Hrvatske prestao sklapanjem Ugovora o dugogodišnjem zakupu poljoprivrednog zemljišta u vlasništvu države od 3. svibnja 2013. kako je i ugovoreno člankom 10. tog Ugovora te da je Republika Hrvatska u skladu sa člankom 33. stavkom 1. istog Zakona na osnovi tog sklopljenog Ugovora o dugogodišnjem zakupu uvela tužitelja u posjed po skidanju usjeva dotadašnjeg posjednika. O tome je, kao što je već prethodno rečeno 20. rujna 2013. sastavljen zapisnik u kojem je za predmetnu oranicu od 76000 m2 konstatirano da je na temelju Ugovora o privremenom korištenju poljoprivrednog zemljišta u vlasništvu Republike Hrvatske od 23. travnja 2013. dano na privremeno korištenje BN iz [adresa] i da je na zemljištu bio zasijan suncokret, da je usjev skinut, a zemljište potanjurano. Šteta se sukladno članku 1089. stavku 1. ZOO ogleda u izgubljenoj koristi, a prema stavku 3. istog članka pri ocjeni visine izmakle koristi uzima se u obzir dobitak koji se mogao osnovano očekivati prema redovitom tijeku stvari ili prema posebnim okolnostima, a čije je ostvarenje spriječeno štetnikovom radnjom. Nedvojbena je i uzročna veza između namjernog sprečavanja tuženika da tužitelj obrađuje predmetnu oranicu koja mu je od strane Republike Hrvatske predana u posjed počev od jeseni 2013. pa sve do veljače 2018. kada je konačno tužitelju omogućio obradu te oranice. Takovo postupanje tuženika protivno je članku 8. ZOO kojim je propisano da je svatko dužan uzdržati se od postupka kojim se može drugome prouzročiti šteta, pa je ostvarena i četvrta zahtijevana pretpostavka za naknadu štete, a to je protupravnost.

14. Iako je prvostupanjski sud iznio oskudne razloge o ispunjavanju pretpostavki za zahtijevanu naknadu štete pozvavši se na odredbe članka 1045., 1046. i 1089. ZOO, nije ostvarena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP na koju sadržajem žalbe ukazuje žalba jer ti nedostaci nisu takvog opsega da se pobijana presuda ne bi mogla ispitati. Međutim ta bitna povreda ostvarena je stoga što prvostupanjski sud nije ocijenio tuženikov prigovor zastare zahtijevane naknade štete.

15. Osnovano tuženik pobija i utvrđenje prvostupanjskog suda o visini štete, odnosno izgubljene koristi (dobiti) tužitelja u 2014., 2015., 2016. i 2017. temeljenu na provedenom dokazu vještačenjem po sudskom vještaku Dragi Vuliću, dipl.ing. Naime, taj vještak u cijelosti je prihvatio izračun tužitelja o izgubljenoj dobiti, a da svoje mišljenje nije obrazložio niti u pisanom nalazu, a niti je utvrđenu visinu izgubljene dobiti opravdao usmenim dopunama povodom prigovara tuženika. Dapače, analizirajući stavke tužiteljevog izračuna taj vještak nije objasnio na što se odnose stavke tog izračuna pa tako nije jasno od čega se sve sastoje poticaji za šećernu repu u 2014. u ukupnom iznosu od 38.701,00 kn kao i ostali poticaji za stočni grašak u 2015., uljanu repicu u 2016. i šećernu repu u 2017. dok stavku "zeleno" u poticajima nije znao objasniti, a niti je za prihvaćanje izračuna samog tužitelja iznio relevantne razloge i zbog čega nije bilo osnove ocijeniti da je nalaz i mišljenje tog sudskog vještaka dan sukladno pravilima struke, kako to čini prvostupanjski sud. Stoga je utvrđenje prvostupanjskog suda o visini izgubljene zarade temeljene na nalazu i mišljenju tog vještaka ozbiljno dovedeno u sumnju žalbenim navodima tuženika zbog čega se ta utvrđenja za sada ne mogu prihvatiti pravilnim.

16. Neosnovane su tvrdnje tuženika da je prijeporni odnos između stranaka trebalo prosuđivati primjenom članka 165. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“ broj: 91/96, 68/98, 137/99 – odluka USRH, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12, 152/14, 81/15 – pročišćeni tekst i 94/17

– ispravak pročišćenog teksta – dalje u tekstu: ZV) jer se ne radi o sporu radi zaštite prava vlasništva koja je uređena odredbama Glave 7. tog Zakona već o zahtjevu za naknadu štete uređen u Glavi IX ZOO-a.

17. Obzirom da je uz ostvarenu bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP osnovan i žalbeni razlog nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja u odnosu na visinu štete – izmakle koristi, to je valjalo prihvatiti žalbu tuženika i na temelju članka 369. stavka 1. i članka 370. ZPP ukinuti prvostupanjsku presudu u pobijanim točkama I/ i III/ izreke i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje u tom dijelu.

18. Na novoj glavnoj raspravi prvostupanjski sud će ispitivanjem sudskog vještaka pokušati otkloniti nedostatke njegovog nalaza i mišljenja sve sukladno članku 259. stavku 1. ZPP, a u slučaju da se ti nedostaci ili sumnja u pravilnost danog mišljenja ne mogu otkloniti ponovnim saslušanjem vještaka, zatražit će mišljenje drugog vještaka (članak 261. stavak 3. ZPP). Sud prvog stupnja u novoj će odluci ocijeniti i tuženikov prigovor zastare utužene tražbine koja se odnosi na 2014. budući je zahtjev za naknadu štete za 2013. odbijen.

19. O troškovima žalbenog postupka odlučiti će prvostupanjski sud u konačnoj odluci (članak 166. stavak 3. ZPP).

20. Nepobijana točka II/ izreke prvostupanjske presude nije ispitivana u žalbenom postupku (članak 365. stavak 1. ZPP).

U Varaždinu 3. rujna 2025.

Predsjednica vijeća

Dijana Hofer