REPUBLIKA HRVATSKA

Posl. br. P-1568/2019-35

OPĆINSKI SUD U PULI-POLA

Kranjčevićeva 8,52100 Pula-Pola

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Općinski sud u Puli-Pola po sucu toga suda Saši Javoranu, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice RDM, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupana po Petri Ambrozić odvjetnici iz Pule, protiv tuženika Privredne banke Zagreb d.d., Zagreb, Radićeva ulica 50, OIB: 02535697732, zastupana po OD Leko i partneri iz Zagreba, radi isplate, nakon zaključene glavne i javne rasprave održane dana 21. srpnja 2025. godine u nazočnosti tužiteljice osobno i zamjenika punomoćnika tuženika, na temelju čl. 335. Zakona o parničnom postupku, dana 03. rujna 2025. godine

p r e s u d i o  j e

I Prihvaća se djelomično tužbeni zahtjev tužiteljice RDM, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], prema tuženoj Privredne banke Zagreb d.d., Zagreb, Radićeva ulica 50, OIB: 02535697732 pa se nalaže tuženoj Privrednoj banci Zagreb d.d., Radićeva ulica 50, OIB: 02535697732 da tužiteljici RDM, s prebivalištem u [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od sveukupno 14.395,63 eura (slovima: četrnaest tisuća tristo devedeset pet eura i šezdeset tri centa) od čega:

-iznos od 3.721,05 Eura na ime preplaćenih redovnih kamata, zajedno sa propisanim zakonskim zateznim iz članka 29. st. 2. ZOO-a, tekućim na pojedinačne iznose kako slijedi:

na iznos od 107,54 eur od 02.11.2009.g.

na iznos od 107,54 eur od 11.12.2009.g.

na iznos od 107,54 eur od 19.01.2010.g.

na iznos od 107,54 eur od 12.02.2010.g.

na iznos od 107,54 eur od 05.03.2010.g.

na iznos od 107,54 eur od 03.04.2010.g.

na iznos od 107,54 eur od 18.05.2010.g.

na iznos od 107,54 eur od 11.06.2010.g.

na iznos od 107,54 eur od 06.08.2010.g.

na iznos od 107,54 eur od 06.08.2010.g.

na iznos od 107,54 eur od 02.09.2010.g.

na iznos od 107,54 eur od 22.10.2010.g.

na iznos od 86,84 eur od 03.12.2010.g.

na iznos od 86,84 eur od 28.12.2010.g.

na iznos od 86,84 eur od 05.01.2011.g.

na iznos od 86,84 eur od 18.02.2011.g.

na iznos od 86,84 eur od 23.03.2011.g.

na iznos od 86,84 eur od 20.04.2011.g.

na iznos od 72,46 eur od 18.05.2011.g.

na iznos od 72,46 eur od 17.06.2011.g.

na iznos od 72,46 eur od 22.07.2011.g.

na iznos od 58,35 eur od 19.08.2011.g.

na iznos od 58,35 eur od 02.09.2011.g.

na iznos od 58,35 eur od 17.10.2011.g.

na iznos od 58,35 eur od 18.11.2011.g.

na iznos od 58,35 eur od 27.12.2011.g.

na iznos od 58,35 eur od 19.01.2012.g.

na iznos od 58,35 eur od 27.02.2012.g.

na iznos od 58,35 eur od 02.04.2012.g.

na iznos od 58,35 eur od 26.04.2012.g.

na iznos od 58,35 eur od 25.05.2012.g.

na iznos od 58,35 eur od 11.06.2012.g.

na iznos od 58,35 eur od 26.07.2012.g.

na iznos od 58,35 eur od 31.08.2012.g.

na iznos od 58,35 eur od 29.09.2012.g.

na iznos od 58,35 eur od 03.11.2012.g.

na iznos od 58,35 eur od 23.11.2012.g.

na iznos od 58,35 eur od 31.12.2012.g.

na iznos od 58,35 eur od 08.02.2013.g.

na iznos od 58,35 eur od 20.02.2013.g.

na iznos od 58,35 eur od 11.03.2013.g.

na iznos od 58,35 eur od 30.04.2013.g.

na iznos od 58,35 eur od 20.05.2013.g.

na iznos od 58,35 eur od 28.06.2013.g.

na iznos od 58,35 eur od 31.07.2013.g.

na iznos od 58,35 eur od 02.09.2013.g.

na iznos od 58,35 eur od 26.09.2013.g.

na iznos od 58,35 eur od 31.10.2013.g.

na iznos od 58,35 eur od 04.12.2013.g.

na iznos od 58,35 eur od 27.12.2013.g.

a iznos od 10.674,58 Eur na ime tečajnih razlika, zajedno sa propisanim zakonskim zateznim kamatama iz čl. 29. st. 2 ZOO-a, tekućim na pojedinačne iznose kako slijedi:

na iznos od 93,15 eur od 05.01.2011.g.

na iznos od 143,04 eur od 18.02.2011.g.

na iznos od 146,81 eur od 23.03.2011.g.

na iznos od 145,90 eur od 20.04.2011.g.

na iznos od 161,07 eur od 18.05.2011.g.

na iznos od 198,83 eur od 17.06.2011.g.

na iznos od 228,18 eur od 22.07.2011.g.

na iznos od 236,66 eur od 19.08.2011.g.

na iznos od 239,70 eur od 02.09.2011.g.

na iznos od 176,98 eur od 17.10.2011.g.

na iznos od 176,73 eur od 18.11.2011.g.

na iznos od 293,69 eur od 27.12.2011.g.

na iznos od 202,04 eur od 19.01.2012.g.

na iznos od 207,77 eur od 27.02.2012.g.

na iznos od 200,57 eur od 02.04.2012.g.

na iznos od 205,68 eur od 26.04.2012.g.

na iznos od 208,98 eur od 25.05.2012.g.

na iznos od 207,81 eur od 11.06.2012.g.

na iznos od 202,46 eur od 26.07.2012.g.

na iznos od 200,95 eur od 31.08.2012.g.

na iznos od 193,12 eur od 29.09.2012.g.

na iznos od 200,52 eur od 03.11.2012.g.

na iznos od 206,37 eur od 23.11.2012.g.

na iznos od 204,36 eur od 31.12.2012.g.

na iznos od 190,46 eur od 08.02.2013.g.

na iznos od 191,03 eur od 20.02.2013.g.

na iznos od 189,28 eur od 11.03.2013.g.

na iznos od 196,12 eur od 30.04.2013.g.

na iznos od 183,58 eur od 20.05.2013.g.

na iznos od 179,75 eur od 28.06.2013.g.

na iznos od 182,42 eur od 31.07.2013.g.

na iznos od 189,25 eur od 02.09.2013.g.

na iznos od 195,56 eur od 26.09.2013.g.

na iznos od 194,32 eur od 31.10.2013.g.

na iznos od 198,50 eur od 04.12.2013.g.

na iznos od 201,42 eur od 27.12.2013.g.

na iznos od 167,15 eur od 01.02.2014.g.

na iznos od 170,62 eur od 10.03.2014.g.

na iznos od 169,59 eur od 27.03.2014.g.

na iznos od 166,67 eur od 30.04.2014.g.

na iznos od 164,48 eur od 30.05.2014..g.

na iznos od 165,31 eur od 30.06.2014.g.

na iznos od 171,07 eur od 30.07.2014.g.

na iznos od 175,01 eur od 29.08.2014.g.

na iznos od 174,48 eur od 30.09.2014.g.

na iznos od 178,56 eur od 30.10.2014.g.

na iznos od 181,41 eur od 01.12.2014.g.

na iznos od 179,89 eur od 31.12.2014.g.

na iznos od 181,92 eur od 29.01.2015.g.

na iznos od 181,92 eur od 28.02.2015.g.

na iznos od 181,92 eur od 19.03.2015.g.

na iznos od 181,92 eur od 30.04.2015.g.

na iznos od 181,92 eur od 13.05.2015.g.

na iznos od 181,92 eur od 13.07.2015.g.

na iznos od 181,92 eur od 30.07.2015.g.

na iznos od 181,92 eur od 02.09.2015.g.

na iznos od 181,92 eur od 30.09.2015.g.

od dospijeća svakog prethodno navedenog pojedinog iznosa pa do 31.07.2015.god. po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za 5 postotnih poena (NN 35/05), za period od 1.8.2015.godine pa do 31.12.2022. po kamatnoj stopi primjenom uvećanja prosječne kamatne stope HNB-a na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, za period od 01. 01. 2023. pa do 29.12.2023.godine po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena, a za period od 30.12.2023.godine pa do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1.siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a sve to u roku od 15 dana.

II Odbija se tužiteljica prema tuženoj sa preostalim dijelom tužbenog zahtjeva preko iznosa glavnice iz stavka I izreke ove presude sa kamatom na isti od dospijeća pa do isplate kao neosnovan.

III Nalaže se tuženoj da tužiteljici na ime parničnog troška isplati iznos od 3.228,87 eura zajedno sa propisanom zakonskom zateznom kamatom iz članka 29 st. 2 ZOO-a koja na navedeni iznos teče počev od 3.9.2025.godine pa do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1.siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a sve to u roku od 15 dana.

IV Odbijaju se, tužiteljica prema tuženoj preko iznosa parničnog troška iz stavka III izreke ove presude sa kamatom na isti, te tužena prema tužiteljici preko iznosa parničnog troška od 570,00 eura , kao neosnovani.

r i j e š i o  j e

Dopušta se objektivna preinaka tužbe iz podneska od 1.7.2025.godine listovi 245 do 249 spisa.

Obrazloženje

1. Tužiteljica je u tužbi navela da je s tuženikom zaključila dana 25.07.2006. godine ugovor o kreditu kojim je tužena odobrila stambeni kredit u iznosu od 168.000,00 CHF po srednjem tečaju CHF za tečajne liste banke po godišnjoj kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno odluci banke o kreditiranju građana, a koja je na dan sklapanja ugovora iznosila 4,35% godišnje te s rokom otplate u 360 jednakih mjesečnih anuiteta. Nadalje navodi da je točkom 4 ugovora propisano da visinu kamatne stope banka može promijeniti i sukladno broju grupa proizvoda te urednosti poslovanja korisnika kredita i to na dan 01.01.kao i na dan 01.07. tekuće godine, s time da kamatna stopa ne može biti viša od važeće kamatne stope propisane odlukom banke o kreditiranju građana za stambene kredite bez umanjenja kamatne stope sukladno broju grupa proizvoda i urednosti poslovanja korisnika kredita u trenutku promjene. Nadalje navodi da je tuženik jednostranim odlukama mijenjala kamatnu stopu te da je povećanje kamatne stope te povećanje tečaja HRK/CHF izazvalo znatno povećanje anuiteta koje je korisnik kredita-tužiteljica morala plaćati. Nadalje navodi da su u prosincu 2015. godine tužiteljica i tuženik potpisali dodatak ugovora o kredita te se temeljem istoga iznos konverzije kredita denominiran u CHF mijenja s iznosom kredita denominiran u EUR. Nadalje navodi da su ništetne odredbe ugovora točke 1.

4. i 7. u dijelu u kojem je iznos kredita vezan za vrijednost CHF kao i u dijelu u kojem je ugovorena promjenjiva kamatna redovna kamatna stopa i to u skladu sa odlukom banke o kamatnim stopama, odnosno ništetne su odredbe prema kojima je tužitelj bio dužan vraćati kredit u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan dospijeća i u kojem je obračunata promjenjiva kamatna stopa i to temeljem odredbi ZOO-a i odredbi ZZP-a. Nadalje ističe kako se o promjeni kamatne stope nije pojedinačno pregovaralo niti se od tužiteljice tražila bilo kakva suglasnost, Navodi da tuženik nije s tužiteljicom pojedinačno pregovarala ni o valuti CHF uz koju je vezana glavnica. Navodi da je presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/2012 koja je potvrđena odlukom Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-6632/17 od 14.06.2018.god., pravomoćno je utvrđeno da su tužene banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u njima nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora banke kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana a sve na štetu potrošača, pa su takve odredbe ugovora ništetne. Slijedom prethodno navedenog tužitelj je predložio da sud donese odluku u kojoj će prihvatiti tužbeni zahtjev uz naknadu parničnog troška a kako je to u konačnici specificirao u svom podnesku od 01.07.2025. godine listovi 245 do 250 spisa.

2. U odgovoru na tužbu tuženik je u bitnom naveo da osporava osnovanost osnove tužbenog zahtjeva kao neosnovan. Osporio je u bitnom djelovanje odluka donesenih od strane VTS-a Pž-7129/13. Nadalje navodi da je predmetni ugovor o kreditu u cijelosti prestao sklapanjem dodatka ugovora budući je prijašnji ugovor prestao postojati jer ga više nema zbog čega se ne može raditi o stjecanju bez pravne osnove. Nadalje u bitnom navodi da pozitivni propisi nisu zabranjivali ugovaranje promjenjive kamatne stope te da je konverzija izvršena sa svrhom i na način da se u obračun uključe sva plaćanja. Tužena je također navela u odgovoru na tužbu da ne postoji više pravni interes tužitelja, da je pretplatom potrošaču priznato plaćanje budućih obroka koji će dospijevati te da nije zabranjeno ugovaranje promjenjive kamatne stope te da je sklapanjem dodatka ugovora o kreditu da su korisnici kredita chf su se izjednačili s korisnicima kredita u eurima. Tužena u bitnom nadalje navodi da se nije radilo o nepoštenim ugovornim odredbama isto tako i da valutna klauzula iz čl 22 je dopuštena ugovorna odredba koja se smije predmnijevati, da je tužiteljica svojom voljom pristupila sklapanju ugovora o kreditu s tuženom te je upoznata sa svim točkama. Nadalje je u bitnom navela da je banka bila ovlaštena mijenjati kamatnu stopu te da takva ugovorna odredba nije nepoštena, da je tužena u cijelosti poštivala važeću regulativu te da se tužba temelji na promašenoj premisi da je kamata morala ostati fiksna. Tužena je u bitnom istaknula i prigovor zastare te da je sklapanjem dodatka ugovora o kreditu otpao pravni interes tužitelju.

3. U dokaznom postupku proveden je dokaz čitanjem dokumentacije na listovima: 9-28 spisa, 51-81 spisa, 45-50 spisa, 67-81 spisa-nalaza vještaka, 213 spisa, 225-227 spisa-zapisnika, 245-250 spisa-specificiranog tužbenog.

4. Tužbeni zahtjev tužiteljice prema tuženoj u konačnici specificiran u podnesku od 01.07.2025. godine listovi 245-249 spisa osnovan je u pretežitom dijelu.

5. U ovoj pravnoj stvari temeljem postojećih dokaza u spisu nije sporna činjenica da na listovima 9 do 11 spisa prileži Ugovor o kreditu broj 9011578052 koji je zaključen između tužene kao davateljice kredita i tužiteljice kao korisnika kredita, od dana 23.06.2006. godine, dalje u tekstu predmetni ugovor o kreditu, kojim ugovorom je tužena (kao davatelj kredita) odobrila tužiteljici kao korisniku kredita iznos od 168.000,00 CHF po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan korištenja kredita. Prema članku 2 istog ugovora razvidno je bilo da je namjena kredita bila kupnja stambenog objekta. Nije sporna činjenica da je prema čl. 4 predmetnog kredita ugovorena promjenjiva kamatna stopa sukladno Odluci banke o kreditiranju građana a koja na dan sklapanja ugovora iznosi 4,35%. Prema istom članku kamata se obračunava u chf mjesečno dekurzivnom proporcionalnom metodom te je sadržajna u anuitetima. Isto tako čl. 5 je nesporno ugovoreno da se kamata iz prethodnog stavka obračunava u chf.

6. Nije sporna činjenica da na listovima 45 do 49 spisa prileži Dodatak ugovoru o kreditu broj 9011578052 dalje u tekstu dodatak od dana 17.02.2015. kojim dodatkom u čl. 1 je navedeno da su ugovorne strane dana 23.06.2006. zaključile predmetni ugovor o kreditu. Člankom 3 istog dodatka ugovora o kreditu ugovoreno je da stranke suglasno utvrđuju da nakon konverzije kredita iz čl. 1 ovog dodatka denominiranog u kunama s valutnom klauzulom chf u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u eur. Prema čl. 5 istog dodatka ugovora list 46 spisa utvrđeno je postojanje nakon konverzije pretplate za iznos do 4.183,47 eura uz napomenu da će se taj iznos koristiti za namirenje budućih anuiteta na način da će se kod sukcesivnog plaćanja budućeg anuiteta iznos d 50% dospjelog anuiteta u valutnoj klauzuli u eurima namirivati pretplatom sve dok se pretplata ne u cijelosti ne iskoristi.

7. Nije sporna činjenica da na listovima 14 do 18 spisa, odnosno 19 do 22 spisa prileže planovi otplate po predmetnom ugovoru o kreditu.

8. Nije sporna činjenica da na listovima 23-26 spisa prileži Izračun konverzije predmetnog kredita na dan 30.09.2015. godine. Nesporna je činjenica da na listovima 27- 28 spisa prileži očitovanje tužene vezano za konverziju predmetnog kredita uz izračunavanje iste.

9. Nije sporna činjenica da je u svom iskazu tužiteljica s ročišta od 20.12.2024. godine navela da je prihvatila konverziju jer je ona bila manje zlo, da se iznos iz pretplate koristio za podmirenje budućih rata te da smatra da nije u cijelosti obeštećena nakon zaključene konverzije.

10. Sve navedene činjenice proizlaze iz postojećih pisanih dokaza u spisu.

11. Ono što je sporno u ovoj pravnoj stvari cijeneći sadržaj odgovora na tužbu jest pitanje osnovanosti osnove tužbenog zahtjeva. Sporno je nadalje pitanje glede ništetnosti ugovora i to dijelu glede odredbe o ugovaranju valutne klauzule švicarskog franka u kojima se glavnica i anuiteti kredita vežu za valutu švicarskog franka kao i odredbe ugovora vezano za jednostranu promjenu kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama banke. Sporno je i pitanje da li je ništetan ili bez pravnog učinka dodatak ugovora o kreditu broj 9011578052 od 17.02.2015. godine kojim je izvršena konverzija. U svezi s tim sporno je pitanje da li Odluka iz predmeta Pž-7129/13 se može odnositi na ovaj slučaj vezano za granice pravomoćnosti. U svezi s tim sporan je i prigovor zastare. Sporno je i pitanje da li predmetni ugovor o kreditu predstavlja potrošački ugovor te da li tužitelj ima pravni interes za podnošenjem deklaratorne tužbe. Sporno je i pitanje da li dodatak ugovora o kreditu ima one pravne učinke koje u odgovoru na tužbu i tijekom postupka navodi tuženik odnosno u bitnom da li je tim dodatkom ugovora o kreditu postignut u cijelosti učinak zaštite tužiteljice kao potrošača. Sporna je i visina tužbenog zahtjeva, kao i pravni interes budući tužena smatra da je izvršenom konverzijom predmetnog ugovora o kreditu tužitelj izgubio pravni interes za ovu tužbu.

12. Vezano za istaknuti prigovor zastare isti po ocjeni ovog suda nije bio osnovan iz slijedećih razloga. Naime, vezano za to pravno pitanje i u revizijskog odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev- 2245/17 od 20.3.2018. zauzeto je između ostalog i pravno stajalište da prema shvaćanju revizijskog suda pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (tužba je podnesena 4.4.2012.godine u predmetu Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/12 koji je pravomoćno okončan presudom Visokog Trgovačkog suda RH PŽ- 7129/13 od 13.6.2014.godine) dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO/05 te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, a radi se o tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava koja je podnesena 4.4.2012. godine, da je presuda prvostupanjska Trgovačkog suda Zagreb P-1401/2012 donesena 4.7.2013. , da je presuda Visokog trgovačkog suda Pž-7129/13 donesena 13.6.2014. pa je ista u tom dijelu postala pravomoćna upravo 13.6.2014. (a ista je prošla i kontrolu Vrhovnog suda Republike Hrvatske Revt-249/14 od 9.4.2015. godine). Stoga bi relevantno razdoblje vezano za istaknuti prigovor zastare u odnosu na tražbinu s osnova preplaćene kamate bilo razdoblje od 13.6.2014. pa do 13.9.2019.godine kad je u smislu članka 113 st. 2 ZPP-a tužba predana preporučeno na poštu što se uostalom vidi i iz pečata budući se dan predaje pošti smatra danom predaje sudu ( broj preporučene pošiljke RF 38037694 4 hr), uz primjenu čl. 225 ZOO-a (petogodišnji zastarni rok) budući se radi o kondikcijskoj tužbi pa je razvidno da nije protekao zastarni rok. Nadalje i u revizijskoj odluci Rev-2245/17-2 od 20.3.2018. jasno se navodi da vođenjem kolektivnog spora dolazi do prekida zastare u smislu članka 241 ZOO-a, a isto tako se radi o restitucijskom zahtjevu iz ništetnih ugovora na koje se primjenjuje opći zastarni rok od 5 godina (što je prihvaćeno i od strane županijskih sudova primjerice Gž- 3627/2017-8 odluka Županijskog suda u Zagrebu od 20.4.2021.godine). Stoga Vrhovni sud Republike Hrvatske u navedenoj odluci zaključuje da u nedostatku posebnih zakonskih odredbi koje bi izrazito uređivale prekid zastare zbog pokretanje postupka radi zaštite kolektivnih interesa i prava, a vodeći računa o tome da potrošači mogu ostvariti djelotvornu pravnu zaštitu bez obzira na kratak restitucijski rok iz ništetnih ugovora i bez obzira na to što je odredbom čl. 140. Zakona o zaštiti potrošača propisano da pokretanje ili vođenje postupka radi zaštite kolektivnih interesa potrošača ne sprečava potrošača da protiv trgovca pokrene pojedinačni postupak radi zaštite svojih povrijeđenih subjektivnih prava revizijski sud nalazi da je vođenje kolektivnog spora došlo do prekida zastare u smislu čl. 241. ZOO/05 jer u protivnom vođenje postupka kolektivne zaštite u opisanim okolnostima ne bi imalo smisla. Odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske predstavljaju supsidijarni izvor prava kojeg prihvaća u cijelosti i ovaj sud. Isto tako odlukom Trgovačkog suda u Zagrebu P- 1401/2012 koja je potvrđena odlukom Visokog trgovačkog suda Pž-6632/17 od 14.6.2018.godine ( a isto je potvrđeno i u presudi Vrhovnog suda RH Rev-2221/2018- 11 od 3.9.2019.godine) utvrđeno je da su utužene banke (dakle i tužena) povrijedile kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditu koristeći u njima nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica za švicarski franak a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora banke kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupali suprotno odredbama važećeg ZZP, slijedom čega su takve ugovorne odredbe ništetne. Stoga budući je vezano za valutnu klauzulu navedena odluka postala pravomoćna 14.6.2018.godine a tužba je glede kondemnacije zaprimljena na već opisani način dana 13.9.2019.godine, to također nije protekao petogodišnji zastarni rok jer dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO/05 te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, pa kako nije istekao opći zastarni rok od 5 godina (radi se o kondikcijskom zahtjevu, a ne rok od 3 godine kako to pogrešno smatra tužena) to je valjalo odbiti prigovor zastare kao neosnovan primjenom čl. 225 ZOO-a (petogodišnji zastarni rok, u tom smislu ide i recentna sudska praksa uz već spomenutu odluku Gž-989/21 od 5.10.2021., i primjerice presuda Županijskog suda u Zagrebu Gž-858/2021-2 od 27.10.2021.godine, itd. Isto tako sukladno recentnoj praksi Vrhovnog suda RH (sjednica Građanskog odjela RH Su-IV-123/2024-5 (2/249 kad je riječ o potraživanju iz iste činjenične osnove (tzv. neprava preinaka) zastare se prekida već podnošenjem (prvotne) tužbe, a opisano se navodi u kontekstu naknadne specifikacije tužbenog zahtjeva glede kondemnacije nakon provedenog vještva. Nadalje, kao što je već i navedeno i u revizijskoj odluci Rev-2245/17-2 od 20.3.2018. jasno se navodi da vođenjem kolektivnog spora dolazi do prekida zastare u smislu članka 241 ZOO-a, a isto tako se radi o restitucijskom zahtjevu iz ništetnih ugovora na koje se primjenjuje opći zastarni rok od 5 godina. Stoga Vrhovni sud Republike Hrvatske u istoj odluci zaključuje da u nedostatku posebnih zakonskih odredbi koje bi izrazito uređivale prekid zastare zbog pokretanje postupka radi zaštite kolektivnih interesa i prava, a vodeći računa o tome da potrošači mogu ostvariti djelotvornu pravnu zaštitu bez obzira na kratak restitucijski rok iz ništetnih ugovora i bez obzira na to što je odredbom čl. 140. Zakona o zaštiti potrošača propisano da pokretanje ili vođenje postupka radi zaštite kolektivnih interesa potrošača ne sprečava potrošača da protiv trgovca pokrene pojedinačni postupak radi zaštite svojih povrijeđenih subjektivnih prava revizijski sud nalazi da je vođenje kolektivnog spora došlo do prekida zastare u smislu čl. 241. ZOO/05 jer u protivnom vođenje postupka kolektivne zaštite u opisanim okolnostima ne bi imalo smisla. Odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske predstavljaju supsidijarni izvor prava kojeg prihvaća u cijelosti i ovaj sud.

13. U odnosu na pravni interes tužiteljica je u ovoj pravnoj stvari podnijela kondemnatornu tužbu zbog čega nema mjesta primjeni članka 187 ZPP-a. No i neovisno o navedenom ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan ni kad uzrok ništetnosti naknadno nestane, članka 326 st. 1 ZOO-a osim u izuzetnim uvjetima koje propisuje članak 326 st. 1 ZOO-a. Opisano pravno stajalište izraženo je i u Revizijskoj odluci Vrhovnog suda RH Rev-2868/2018 od 12.2.2019.godine, Rev 3142/2018 od 19.3.2019., Rev 18/2018 od 26.5.2020. itd. Isto tako sukladno odluci Vrhovnog suda Rh Rev-809/2201-2 od 21.12.2022.godine činjenica sklapanja dodatka Ugovora (Aneksa) o kreditu ne isključuje mogućnost utvrđenja ništetnim pojedinih odredbi istog tog ugovora (Rev-3142/2018-2 od d19.3.2019.,Rev 18/20 od 26.52020. itd.).

14. U odnosu na sam meritum spora tužiteljica je sukladno nalazu i mišljenju vještaka u konačnici specificirala svoj tužbeni sukladno nalazu i mišljenju vještaka financijske struke na listovima 71 spisa prema pojedinačnim iznosima sa listova 72 do 79 spisa na način da je svaki pojedinačni iznos izražen u kunama pretvorila (primjenom fiksnog koeficijenta 1 eura = 7,53450 kn) u iznos u eurima te zatražila njihov ukupan zbroj dakle zbroj tako pretvorenih pojedinačnih iznosa o čemu će kasnije biti riječi.

15. Nadalje, vezano za prigovore tužene, sukladno recentnoj sudskoj praksi primjerice presude Županijskog suda Pula Gž-520/2018 od 10.6.2019., a takvo pravno stajalište je u suglasju i s pravnim stajalištem većine Županijskih sudova te pravnim stajalištem Vrhovnog suda Republike Hrvatske odlukama Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/2012 od 4.7.2013. i presudom Visokog Trgovačkog suda RH posl. br. Pž-7129/13-4 od 13.6.2014. te Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Revt- 249/14 od 9.4.2015. u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača pokrenutom tužbom u smislu čl. 502.a ZPP-a utvrđena je povreda propisana Zakonom o zaštititi potrošača i ništetnost odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi jednostranom odlukom banke i u odnosu na tuženika za ugovore sklopljene u razdoblju od 10.9.2013. do 31.12.2013. godine. I prema čl. 138.a ZZP-a propisano je odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštita potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koje potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

16. Isto tako i člankom 502.c Zakona o parničnom postupku (NN 57/11, 25/13, 89/14, 70/19) dalje u tekstu ZPP, propisano je da fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojim će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st 1. ovog zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štiti. U tom će slučaju sud biti vezan za utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Opisano se navodi u kontekstu brojnih odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske a vezano za istu činjeničnu i pravnu problematiku kao i u ovom sporu.

17. Tako je primjerice u rješenju Revt-575/16 od 3.10.2017. kojim je bila ukinuta presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-7129/13-4 od 13.06.2014. ali samo u dijelu u kojem je bilo odlučeno o zahtjevu tužitelja upravljenom na utvrđenje povrede kolektivnih prava i interesa potrošača-korisnika kredita od strane svih tuženika banaka time što su banke u potrošačkim ugovorima o kreditu koristile nepoštene ugovorne odredbe u kojima je glavnica kredita bila vezana uz valutu CHF čemu se nije pojedinačno pregovaralo Vrhovni sud Republike Hrvatske je polazeći od ranije ukidne odluke Ustavnog suda RH od 13.12.2016. određeno ukazao drugostupanjskom sudu i na daljnja sporna pitanja vezano za primjenu čl. 81. i 84. ZZP03 odnosno odredbi čl. 96. i čl. 99. ZZP/07 (test poštenosti ugovornih odredbi) i njihovom tumačenju u duhu prava Europske unije ocijeniti osnovanost ili ne tog zahtjeva tužitelja. Drugostupanjski sud je postupajući po tom ukidnom rješenju utvrdio da vezano za pregovaranju odnosno sklapanje s klijentima ugovora o kreditu o kojima je glavnica kredita bila vezana u valuti CHF vezano za sklapanje tih ugovora o kredita s ugovornom odredbom o promjenjivoj kamatnoj stopi u skladu s jednostranom odlukom banaka da su te ugovorne odredbe iz takvih ugovora o kredita svih tuženik banaka bile nerazumljive za klijente jer im nisu na valjani način objašnjenje posljedice i doseg takvih ugovornih odredbi po klijente kao potrošača. Štoviše navedeni drugostupanjski sud je utvrdio i da su tužene banke kao trgovci bile svjesne rizika po korisnike kredita kao potrošače zbog ugovaranja ovih kredita uz primjenu valutne klauzule u CHF te da su te banke svjesno propustile o tome informirati klijente kao buduće korisnike kredita. Utvrđeno je da su tužene kao banke imale sva saznanja o izglednoj budućoj promjeni u tečaju CHF prema kuni na štetu potrošača te su ih unatoč tome poticale na sklapanju ugovora o kredita s valutnom klauzulom u CHF ste da su time banke svjesno propustile o tome informirati klijente kao buduće korisnike kredita. Sve opisano je ponovljeno i u revizijskoj odluci Vrhovni sud Republike Hrvatske Rev-2221/2018 od 03.09.2019. godine, list 25 obrazloženja iste.

18. Vezano za navode tužene kako iz odgovora na tužbu tako i tijekom postupka koji se u bitnom mogli svesti na tvrdnju da je tužiteljica svjesno odabrala kredit u valuti CHF, da je u konkretnom slučaju bilo više nepredvidivih faktora na koje tuženik nije mogao utjecati vezano za rast CHF u odnosu na kunu jer da se radilo o neočekivanim faktorima (da promjena tečaja strane valute ni na koji način nije mogla biti predvidljiva), zatim tvrdnji da se radi o odredbama o valutnoj klauzuli koje su jasne, uočljive i razumljive te da nije postojala neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, da je tužitelj provedbom, konverzije sukladno ZID ZPK u potpunosti ostvario pravnu zaštitu, da ugovaranje promjenjive kamatne stope i valutne klauzule nije zabranjeno itd., proveden je dokaz i saslušanjem tužiteljice kao parnične stranke na ročištu od 20.12.2024. godine. Naime iz objektivnog i životnog iskaza tužiteljice saslušane na tom ročištu proizlazi da radi se o predmetnom ugovoru na listovima 9-15 spis uz dodatak na listovima 45-51 spisa, da je iznos bio 168.000,00 chf, protuvrijednosti cca 100.000,00 eura, da je digla kredit u chf jer je imala određene uvjete a to su bili da rata bude do 4000 kuna, te da nekretnina koju kupuje zadovoljava uvjete banke za osnivanja založnog prava a obzirom na njenu vrijednost, da je svrha kredita bila kupnja stambenog objekta u kojem i dan danas živi. Obzirom na navedene uvjete uz sugeriran odnosno banka joj je ponudila sklapanja ugovora u CHF obzirom jedino ta valuta zadovoljavala navedene uvjete. Navodi da je ugovor sačinila banka, da nije mogla pregovarati o uvjetima ugovora, kamata je tada bila niska 4 zarez nešto a od početne rate koja je varila od 3800-400 kuna na kraju su rate kredita iznosile čak i 6000 i preko 6000 kuna. Navodi da s obzirom je pravnik da zna što znači promjenjiva kamatna stopa odnosno znala je da se ona može mijenjati, međutim, temeljem čega nije joj rečeno niti objašnjeno a iz osobnog iskustva joj ni na kraj pameti ne bi bilo da bi kamatna stopa mogla rasti obzirom je posljednjih 10-ak godina iz iskustva kamatna stopa na stambene kredite samo padala. Za valuta chf joj je rečeno da je stabilna valuta jer je Švicarska stabilna zemlja i ništa više od toga. Na upit da li joj je kod banke predloženo da zaključi ugovor u chf kao opciju odgovorila je citira se: "apsolutno, i ne samo on mi je rekao da za uvjete koje je postavila može jedino dignuti kredit u chf. " završen citat. U svezi konverzije navela je da je u trenutku kad je donesen Zakon i kada su pozvani na konverziju kredita da joj razlika u glavnici umanjenje glavnice prema konverziji iznosila cca 30.000,00 eura, tako da joj je u tom trenutku stvarno bilo povoljnije prihvatiti konverziju kredita nego nastaviti plaćati kredit u chf, a posebno uzimajući u obzir činjenicu da je u vrijeme konverzije tečaj za švicarac bio fiksni 6,31 određen ako takav na temelju uredbe vlade koji je ostajao na snazi ili do kraja godine ili do 30.01. naredne godine ali u svakom slučaju to nije bio realan tečaj, i nije se znalo koliko će taj tečaj uopće iznositi kada mjera više ne bude na snazi. Isto je navela da je to bilo jedno, a druga bitna činjenica je bila je da u trenutku konverzije kredita valutna klauzula u chf nije bila utvrđena ništetnom, tj. ona je bila valjana, pa je eto konverzija bila manje zlo zbog koje je iste u tom trenutku i prihvatila jer je imala puno nepoznanica s druge strane. Što se tiče pretplate tužiteljica je navela da je ona iznosila oko 4000 eura, da se ona koristila za podmirenje 50% narednih rata, na tu pretplatu nisu uračunate nikakve kamate već se samo u narednoj godini rata smanjivala dok se taj iznos nije utrošio i kada se uzme u obzir iznos od 4000 eura odnosno neovisno o njemu i dalje nije kao potrošač obeštećena u cijelosti na temelju stečenog bez osnove s osnova ništetnosti spornih odredbi Ugovora o kreditu. Na upit suca da li smatra da nije u cijelosti obeštećena odgovorila je da apsolutno smatra da nije u cijelosti obeštećena, kao niti da se apsolutno nije potpisom konverzije odrekla bilo kakvih potraživanja. Na upit suca navodi da prije nikad nije imala kredit u švicarcu a i nikad nije vidjela da je bilo tko imao kredit u švicarcu a od 1997.g. do 2007.g. znači 10 godina je radila u javnom bilježništvu i solemnizirala je jako jako puno kredita, niti jedan nije bio u švicarcima do tog perioda. Na upit punomoćnika tuženika da li je prije predmetnog ugovora imala bilo kakve kredite promjenjivom stopom neovisno o valuti odgovorila je da nije imala kredit u RH. Na upit prije potpisivanja ugovora ga je pročitala. Na upit da li je prilikom potpisivanja ugovora rekla da joj nešto nije jasno odgovorila je da ne da nije rekla jer da je i rekla nije imala mogućnost rasprave o odredbama ugovora. Na upit ona je otplaćivala ugovor o kreditu, možda koju ratu suprug ali uvijek ona, i da je ugovor je glasio na nju-tužiteljicu. Navodi nadalje da nije u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu imala otvoren nikakav obrt. Na upit da li joj je netko prilikom potpisivanja ugovora da će ta otplatna rata biti fiksna odgovorila je da misli da joj nitko ništa nije govorio o rati, smatralo se će limit biti 4000 kuna i to je tražila. Iskaz tužiteljice ovaj sud prihvaća kao objektivan budući je isti bio životan i spontan (blagodat načela neposrednosti).

19. Predmetni ugovor po ocjeni ovog suda spada u potrošačke ugovore budući je svrha istog bila rješavanje stambenog pitanja, što jasno proizlazi i iz iskaza tužiteljice kad opisuje da je svrha bila kupnja stambenog objekta u kojem i danas živi, što je bilo u suglasju i sa namjenom kredita članak 2, pa je teret suprotnog dokaza ležao na strani tužene.

20. Na temelju analize postojećih dokaza u spisu ocjena je ovog suda da su ispunjene pretpostavke iz čl. 81 Zakona o zaštiti potrošača NN 96/03 koji se primjenjivao u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora o kredita od 8.9.2006. godine. Naime prema tom članku propisano je u stavku 1. da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Stavkom 2. istog članka propisano je da se smatra da se o pojedinoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Nadalje, člankom 87. st 1. ZZP propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništava.

21. Tužitelj svoj zahtjev glede osnovanosti osnove zasniva na tvrdnji da joj je tužena kao banka njoj kao potrošaču nametnula sporne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli vezanoj za CHF i o jednostranoj promjeni kamate sukladno Odluci banke na način koji je suprotan načelu savjesnosti i poštenja zbog čega je tužitelj kao potrošač stavljen u neravnopravan položaj, a njegova je ugovorna obveza zbog ovisnosti o promjenjivom elementu postala rizična, nejasna i neodrediva. Tužitelj stoga smatra da je opisano ponašanje tužene banke dovelo do znatne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača.

22. Po ocjeni ovog suda temeljem priležećih dokaza u spisu postojeći dokazi u spisu ukazuju da je tužena, ponudila ciljano tužitelju zaključenje predmetnog ugovora i to na unaprijed pripremljenom sadržaju obrasca ugovora predloženom od strane banke te tužitelj nije mogao utjecati na sadržaj istog i to o jednostranoj promjeni kamate sukladno Odluci banke, tako ni na odredbe kojima se glavnica veže za valutu CHF, te se o istima nije pojedinačno pregovaralo niti se moglo pregovarati. U takvom kontekstu odredbe ugovora o kreditu o u kojoj se mjesečni anuitet obračunava uz valutnu klauzulu CHF kao i odredbe o jednostranoj promjeni kamate sukladno Odluci banke koje je tužitelj unaprijed prihvatio i s kojima se suglasilo a glede kojih se suprotno načelu savjesnosti i poštenja nije pojedinačno pregovaralo po ocjeni ovog suda uzrokovalo je značajnu neravnotežu u pravima i obvezama tužitelja i tužene kao ugovornih strana, ali na štetu tužitelja kao potrošača zbog čega su te odredbe nepoštene. Upravo zbog navedenog vezano za ugovaranje valutne klauzule u CHF i vezano za odredbe o jednostranoj promjeni kamatne stope sukladno Odluci banke tužena se kao banka nije pridržavala u tom dijelu načela savjesnosti i poštenja jer se niti o tim ugovornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo te banka nije vodila računa o interesima tužitelja kao potrošača budući mu nije dala osnovne i nužne informacije o rizicima pregovaranja iz spomenutih ugovornih odredbi što je uzrokovalo znatnu neravnotežu na štetu tužitelja zbog čega su i u tom dijelu ništetne ugovorne odredbe.

23. Stoga su po ocjeni ovog suda na što sud uostalom pazi po službenoj dužnosti ništetne navedene ugovorne odredbe o jednostranoj promjeni kamate sukladno Odluci banke, kao i odredbe kojima se glavnica veže za valutu CHF .

24. Isto tako, vezano za ugovorne odredbe u kojima su stranke ugovorile valutne klauzulu vezano za CHF potrebno je naglasiti da je ovdje odlučno ponašanje tužene kao banke koja je financijska ustanova i koja je, što je bitno naglasiti, znala odnosno po redovom tijeku stvari mogla znati da u budućem ugovornom razdoblju vraćanja kredita moguće očekivati bitne izmjene u kretanju tečaja CHF s obzirom na vrijeme sklapanja ugovora i okolnosti kako u gospodarstvu Republike Hrvatske tako i globalno a što će izvjesno i izgledno utjecati na tečaj CHF prema kuni u tom budućem razdoblju. Tužena kao financijska institucija je takve informacije uskratila tužitelju prilikom pregovaranja o sklapanju ugovora o kredita zbog čega je tužitelj bio i onemogućena procijeniti ukupne rizike i ekonomske posljedice koje će za njega proizaći sklapanjem ugovora o kredita s navedenim odredbama, a vezano za obim njegovih obveza i što je bitno naglasiti i za iznos zaduženja za čitavo vrijeme trajanja ugovora o kreditu. Nadalje, ukazuje se da prilikom ocjene nepoštenosti spornih ugovornih odredbi o promjenjivosti kamatne stope jednostranom odlukom banke, te o valutnoj klauzuli koja je vezano za CHF potrebno je imati u vidu da su obje ugovorne odredbe sastavni dio standardnog ugovora o kreditu na unaprijed sastavljenom obrascu od strane tužene što je potvrđeno iskazom tužitelja, da se o tim ugovornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, te da tužitelj kao potrošač nije mogao imati utjecaja na njihov sadržaj, te da je potrebito sagledati da je tim ugovornim odredbama tužitelju nametnuta obveza suprotno načelu savjesnosti i poštenja i ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima kao temeljnim načelima obveznog prava koje tužitelj objektivno gledano u vrijeme zaključenja tog ugovora nije mogao sagledati kao cjelinu. Isto tako tužena nije dokazala, da predmetni kredit ne spada u ugovore iz članka 3 ZZP odnosno da je tužiteljica nekretninu koristila eventualno za neku svoju poslovnu aktivnost odnosno poduzetničku djelatnost ili nešto treće što bi ukazivalo da ne potpada pod definiciju potrošača. Naprotiv iskaz tužiteljice jasno dokazuje da je novac iz predmetnog ugovor korišten upravo radi njezinog stambenog zbrinjavanja. Teret suprotnog dokaza ležao je na strani tužene.

25. U pravnom smislu učinak nepoštenih ugovornih odredbi djeluje ex tunc, unatrag od trenutka sklapanja ugovor pa se smatra da nepoštena ugovorna odredba nikad nije bila ugovorena tako da u odnosu na tužitelja kao potrošača ona nikad nije ni bila ugovorena i ne može imati učinak (u tom smislio ide i presuda Europskog suda za ljudska prava ZDM i ADM protiv Cjasaur Banco i Banco Bilbao Vizcaya Argentaria Say spojenim predmetima C 154/15, C 307/15 i C 308/15 u kojima je Europski sud definirao pravila koja vrijede neovisno o tome je li ugovorna odredba proglašena nepoštenom u postupku individualne ili kolektivne zaštite o nepoštenoj odredbi.

26. Proglašenjem ugovorne odredbe nepoštenom za tužitelja je kao potrošača nastalo subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa temeljem takvih ugovornih odredbi i pozivom na čl. 1111. u svezi s čl. 1115. ZOO (NN 35/05). Povratno predmetni ugovor kreditu (kao i tzv. dodatak ugovora o kreditu na str. 45 do 49 spisa ) neovisno o navedenim ugovornim odredbama koje su ništetne one uzrokuju samo djelomičnu ništetnost tog ugovora jer isti sadrži sve druge bitne elemente nužne za njegovu egzistentnost i pravnu valjanost zbog čega te ugovorne odredbe ne dovode do ništetnosti cijelog ugovora. U odnosu na tzv. Dodatak predmetnom ugovoru o kreditu od 17.12.2015.godine na str. 45 do 49 spisa ukazuje se da je u rješenju Vrhovnog suda RH Gos-1/2019-36 od 4.3.2020.godine zaključeno je da sporazum o konverziji sklopljen na osnovi ZID ZPK ima pravne učinke i valjan je i u slučaju kada s ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Isto tako to ne isključuje postavljanje kondemnatornog tužbenog zahtjeva onda kada konverzija nije ispravila posljedice nepošteno ugovorenih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli iz osnovnog ugovora o kreditu ( u tom smislu i recentna sudska praksa primjerice presuda Županijskog suda u Zadru Gž- 612/2022-5 od 3.7.2023. itd.). Sukladno navedenom valjalo je po službenoj dužnosti utvrditi ništetnim navedene odredbe predmetnog ugovora o kreditu u dijelu koji se odnosio na promjenjivu kamatnu stopu sukladno odluci banke, kao i u dijelu ugovornih odredbi vezano za ugovaranje valutne klauzule švicarskog franka u kojima se glavnica i anuiteti vežu za valutu švicarskog franka u kunskoj protuvrijednosti budući se radi o nepoštenim ugovornim odredbama. Tužiteljica međutim nije postavila poseban deklaratoran tužbeni zahtjev vezano za navedeno pa ni kao deklaratoran preambul već samo zahtjev u vidu kondemnacije.

27. Nadalje vezano za sporno pravno pitanje glede samog pravnog značenja sklopljenog Dodatka predmetnom ugovoru o kreditu kojim je izvršena konverzija te uz izračun konverzije a u svezi s time i prava tužitelja na potpunu restituciju ocjena je ovoga suda da sklapanjem sporazuma o konverziji tužitelj nije izgubio pravo na isticanje nepoštenosti i ništetnosti osnovnog ugovora o kreditu što je prethodno i obrazloženo, a niti je kasnijim sklapanjem dodatka temeljnom ugovoru o kreditu od tužitelj izgubio pravo na, što je bitno naglasiti, potpunu restituciju iz razloga koji će se obrazložiti u nastavku. Isto tako sukladno pravnom stajalištu Vrhovnog suda Rh Rev-809/2021-2 od 21.12.2022.godine činjenica sklapanja dodatka predmetnom ugovoru o kreditu ne isključuje mogućnost utvrđenja ništetnim pojedinih odredbi istog tog temeljnog ugovora (istovjetno i Rev 3142/2018-2 od 19.3.2019. , Rev 18/2018-2 od 26.5.2020. itd.).

28. Naime, ovaj sud smatra da je potrebno naglasiti, cijeneći neustaljenu praksu sudova na svim razinama o tom iznimno bitnom pravnom pitanju da je pravo na potpunu restituciju potrošača u slučaju nepoštenosti ugovornih odredbi, osnovno i možda najvažnije pravo potrošača kod zaštite nepoštenih ugovornih odredbi u potrošačkim ugovorima. Stoga ako se to osnovno i najvažnije potrošačko pravo ukida ili ograničava to mora biti propisano jasnim i nedvosmislenim odredbama zakona a ne nekakvim "tumačenjima" koja nemaju niti pravno logičnu opstojnost . Ne može se osnovno pravo potrošača (pravo na potpunu restituciju u slučaju ništetnosti odredaba potrošačkog ugovora) ukidati i ograničavati posredno kroz parcijalno i ekstenzivno tumačenje propisa kojima svrha primarno i nije zaštita potrošača od nepoštenih odredbi u potrošačkim ugovorima. Ograničenja ili čak ukidanje bilo kojeg prava potrošača, pa i prava na potpunu restituciju mora dakle, prema stavu ovog suda, biti propisano jasnim i nedvosmislenim odredbama zakona i imati razumnu svrhu, a svako eventualno tumačenje odredbi koje bi u konačnici moglo ograničavati prava potrošača na potpunu restituciju, prema stavu ovog suda, mora biti restriktivno. Drugim riječima, ako je zakonodavac smatrao da konverzijom CHF kredita potrošači trebaju izgubiti pravo na potpunu restituciju kao posljedicu nepoštenosti pojedinih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, tada je to trebao jasno i nedvosmisleno propisati odredbama ZID ZPK/15. Naprotiv zakonodavac, što je znakovito, to nije učinio, tako da ne postoji pravna osnova (odredba zakona) koja bi opravdavala stav da su potrošači koji su konvertirali CHF kredite izgubili, potpuno ili djelomično, pravo na potpunu restituciju. Pritom je potrebno i napomenuti vrlo važnu stvar a to je da je predmet reguliranja ZID ZPK/15 bila samo konverzija, a ne restitucija. S obzirom da je predmet reguliranja ZID ZPK/15 konverzija, a ne restitucija, onda i nije neočekivano da ZID ZPK/15 ne sadrži bilo kakvu odredbu iz koje bi se moglo zaključiti da je konverzijom kredita potrošač izgubio pravo na potpunu restituciju ili da je to njegovo pravo ograničeno. Kada se analiziraju odredbe ZID ZPK/15 što je bitno naglasiti u cjelini može se zaključiti da svrha njegovog donošenja nije restitucija i saniranje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, već zaštita potrošača koji su sklopili ugovore o kreditu u valuti CHF ili su vezani za tu valutu od oscilirajućeg i rastućeg tečaja švicarskog franka.

29. Osim toga i sam Ustavni sud Republike Hrvatske često u svojim odlukama ističe da se objektivni pravni poredak u društvu utemeljenom na vladavini prava ne može graditi niti se zaštita ustavnih prava pojedinaca zasnivati na razlozima koji ne počivaju na argumentu "zdravog razuma", pa stoga svako tumačenje mjerodavnog prava mora imati uporište u zdravom razumu i pravnoj logici, jer bi u protivnom moglo imati apsurdne učinke na ostvarivanje i zaštitu pojedinačnih prava i na stvaranje pravne nesigurnosti. Takva tumačenja i primjene mjerodavnog prava posljedično se ne mogu drukčije nazivati nego arbitrarnim. Ako bi se prihvatilo pravno stajalište da potrošači koji su konvertirali kredite nemaju pravo na potpunu restituciju (to tim više što o istovjetnom činjeničnom pitanju postoje čak tri potpuno oprečne odluke i to samog Vrhovnog suda RH čiji je zadatak ujednačavati sudsku praksu, konkretno Rev- 637/2019-2 od 15.11.2022.godine, Rev 586/2019-14 od 21. 12.2022.godine i Rev- 1096/2022-2 od 8.11.2022.godine, tada i neovisno što o tome ne govori bilo koja odredba zakona, nejasno je koji bi onda pravo opstojni razlozi opravdavali takvo, u suštini nejednako i diskriminatorno postupanje prema njima. Ovom sudu je potpuno neprihvatljivo da primjerice potrošač koji je podigao kredit primjerice u 2006. godine, ali isti nije konvertirao ili čak potrošač koji je kredit podigao u eurima ili uz valutnu klauzulu u eurima, ima pravo na potpunu restituciju, a tužiteljica koja je kredit konvertirala to pravo uopće nema ili joj je isto ograničeno i to ne od strane zakonodavca već nečijim tumačenjem. Još je manje jasno zašto bi pravna pozicija potrošača koji su konvertirali kredite (zbog nepostojanja potpune restitucije ili ograničenosti iste) trebala bi slabija od svih ostalih drugih kategorija potrošača. U biti može se reći da u ovom postupku sporno pravno pitanje se zapravo svodi na odgovor na bitno pitanje tj. imaju li potrošači koji su kredit konvertirali pravo na potpunu restituciju ili nemaju? Po ocjeni ovog suda i potrošači koji su kredit konvertirali imaju pravo na potpunu restituciju. Za ovaj sud iz ranije obrazloženih razloga dvojba zapravo i ne postoji jer iz ranije analiziranih odredbi ZZP/03, ZOO i ZPK jasno proizlazi da to njihovo pravo (pravo na potpunu restituciju) nije ukinuto, dokinuto ili na bilo koji način ograničeno od strane zakonodavca. Osim toga, nema ikakvih logičnih ili razumnih razloga koji bi mogli opravdati postupanje prema kojem potrošači koji su konvertirali kredite imaju nižu razinu zaštite potrošačkih prava koja im ne omogućuje ostvarivanje temeljenog potrošačkog prava tj. prava na potpunu restituciju, dok svi ostali potrošači neovisno o tome da li su dizali kredite u drugim valutama, kupovali kućanske aparate ili nisu uopće konvertirali CHF kredite, to pravo imaju u punom opsegu. Zaključak da potrošač ima pravo na potpuno obeštećenje potvrđen je uostalom i odlukom Vrhovnog suda RH Rev 1096/2022-2 od 8.11.2022.godine u kojem je jasno izraženo i pravno stajalište da su svi hrvatski sudovi dužni postupati u duhu i prema načelima prakse Suda Europske unije temeljem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji je Republika Hrvatska potpisala 19.10.2001.godine a koji sporazum je stupio na snagu 1.2.2005.godine (dalje SSP) što znači i prije sklapanja spornog ugovora o kreditu naročito u kontekstu kad se RH temeljem članka 74 st. 2 al. 1 SSP obvezala osigurati usklađenost zakonodavstva i prilagođavanje zaštite potrošača u Rh zaštiti koja je na snazi u Europskoj uniji primjerice Odluka suda EU broj c-118/17 RD protiv Erste bank Hungary Zrt od 14.3.2019.godine iz koje odluke proizlazi da potrošač uvijek im pravo na potpuno obeštećenje temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi potrošačkog ugovora. Isto tako i u odluci Europskog suda za ljudska prava u predmetu R protiv Rh od 1.9.2022.godine Europski sud je između ostalog naveo "da banka potpisivanjem aneksa ugovora (dodatak ugovoru o kreditu) nije udovoljila tužbenog zahtjevu" kako je to formulirao podnositelj , pa se može zaključiti kao i Europski sud za ljudska prava smatra kako sklapanjem sporazuma o konverziji nije udovoljeno zahtjevu temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora.

30. Stoga, u konkretnom slučaju sklapanjem aneksa Ugovoru o kreditu tj. dodatka ugovoru kojim je izvršena konverzija predmetnog kredita, nije otklonjena posljedica ništetnosti spornih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli, a niti iz provedenih dokaza ne proizlazi da bi se tužiteljica (što je potvrđeno i njezinim iskazom) tim dodatkom ugovora odrekla prava zahtijevati potpuno obeštećenje na temelju ništetnih ugovornih odredbi. Stoga, prema stavu ovog prvostupanjskog suda tužiteljica unatoč sklopljenom dodatku ugovora kojim je izvršena konverzija kredita ugovorenog u CHF u protuvrijednosti kuna u kredit u EUR u protuvrijednosti kuna, pripada pravo potraživati od tuženika vraćanje iznosa koji je tuženik stekao na temelju ništetnih ugovornih odredbi odnosno pravo na potpunu restituciju kroz povrat svih neosnovano isplaćenih (preplaćenih) iznosa s osnove ništetnih ugovornih odredbi iz osnovnog ugovora o kreditu sukladno pravnoj stajalištu i vrhovnog suda RH Rev 1096/2022-2 od 8.11.2022.godine.I već spomenuta odluka Suda Europske unije u skladu je sa takvim pravnim shvaćanjem izraženom u presudi od **.**.2019., RD protiv ERSTE Bank Hungary Zrt.,C-118/17, ECLI:EU:C:2019:207, prema kojem potrošaču pripada pravo na potpuno obeštećenje tj. na uspostavu činjenično i pravno one situacije u kojoj bi se nalazio da nepoštena odredba nije postojala, a osobito pravo ostvariti povrat koristi koju je trgovac neopravdano stekao na njegovu štetu na temelju nepoštene i ništetne ugovorne odredbe. Pri tome, nije relevantno što je u tom predmetu riječ o zakonskoj intervenciji na temelju sudskog utvrđenja ništetnosti ugovorne odredbe, a u konkretnom slučaju riječ je o izmjeni ugovora intervencijom stranaka, jer je ZID ZPK-a predviđena mogućnost potrošača da odbije sklapanje ponuđenog sporazuma o konverziji s obzirom na okolnosti u kojima je donesen taj zakonski propis i u kojima je obavljen konverzija (stalni rast i nepredvidivost tečaja CHF te posljedično tome značajno povećanje iznosa mjesečnih anuiteta u odnosu na vrijeme sklapanja osnovnog ugovora o kreditu) bilo upitno je li potrošač stvarno bio slobodan u izboru prihvatiti ili odbiti konverziju kad je zbog navedenog doslovce doveden pred "svršeni čin". Naime, jedina alternativa potrošaču bila je ostanak u ugovornom odnosu u kojem je njegova novčana obveza bila sve veća i nepredvidiva u odnosu na vrijeme sklapanja ugovora o kreditu s obzirom na kretanje tečaja CHF, a mnogi potrošači sklapali su dodatke ugovora upravo iz razloga spašavanja vlastite egzistencije. Također, prethodno izraženo pravno shvaćanje ovog suda u skladu je i s pravnim shvaćanjem Suda Europske unije izraženom u presudi od 9. srpnja 2020., XZ protiv Ibercaja Banco,SA, C-452/18, ECLI:EU:C:2020:536, prema kojem nepoštene odredbe ugovora koji je trgovac sklopio s potrošačem nisu obvezujuće za potrošača i uzima se kao da nikada nisu postojale te nemaju učinak prema potrošaču. Posljedično tome iste se izuzimaju od primjene osim ako potrošač na temelju slobodnog i informiranog pristanka izjavi da se protivi isključenju njihove primjene i učinaka koji bi mogli za njega proizaći iz nepoštenih odredbi ugovora, što u konkretnom slučaju nije utvrđeno. Stoga, a na ocjenu suda o djelomičnoj ništetnosti predmetnog ugovora o kreditu, tužiteljici pozivom na čl. 323. st. 1. i čl. 1111. ZOO-a pripada pravo na povrat onoga što je isplatila na temelju ništetnih ugovornih odredbi glede valutne klauzule u CHF i glede ništetnih odredbi vezanih za jednostranu promjenu kamatne stope sukladno odluci o kamatnim stopama banke.

31. Stoga nije osnovano niti pravno stajalište da tužiteljica nakon konverzije kredita nema nikakav pravni interes postavljati bilo kakav zahtjev prema tuženiku. Naime tužbeni zahtjev, sadrži kondemnatorni dio za isplatu temeljem nastanka obveze restitucije a odredbom čl. 328. ZOO propisano je da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, pa kada se navedena odredba dovede u svezu s procesnom odredbom čl. 187. st. 3. ZPP koja regulira mogućnost isticanja deklaratornog zahtjeva za utvrđenjem postojanja ili nepostojanja pravnog odnosa koji je između stranaka sporan (tzv. deklaratornog preambula kojeg tužiteljica ovdje u svojoj tužbi nije istaknula) jasno je da tužiteljica ima pravni interes za podnošenje takve tužbe. Dakle, okolnost da su ugovorne strane sklopile Dodatak ugovoru o kreditu temeljem odredbi ZID ZPK/15 kojim su izmijenile osnovni ugovor o kreditu u pogledu valutne obveze, kamatne stope i iznosa glavnice kao je ostala neotplaćena, ne znači da je korisnik kredita izgubio pravni interes zahtijevati utvrđenje ništetnosti pojedinih odredbi ugovora o kreditu (identično pravno shvaćanja izraženo je i u odlukama Vrhovni sud Republike Hrvatske broj Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019., Izbor 2/2018-18, Rev-809/2021 od 21. prosinca 2022., Rev-1070/2019 od 21. prosinca 2022. i Rev-18/2018 od 26. svibnja 2020.).

32. U odnosu na izražena pravna stajališta da će se utvrđeni iznos preplate nakon konverzije koristiti za namirenje budućih anuiteta potrebno je navesti bitnu činjenicu, a to je da navedeni iznos preplate nije posljedica restitucije i vraćanja onog što je dano u ispunjenju odredbi ugovora za koje se utvrdilo da su nepoštene. Naime, po logici stvari kada se kredit u jednoj valuti (CHF) preračunava u kredit u drugog valuti (EUR) na točno određeni dan (30. rujan 2015.), logično je da će zbog drugačije visine stope i drugačijeg tečaja za pojedine valute nastati određena novčana razlika koja može biti pozitivna (čl. 19.c st. 1. toč. 5. ZPK), ali u određenim, rjeđim slučajevima (primjerice, ako potrošač kredit nije uredno otplaćivao), i negativna (čl. 19.c st. 1. toč. 6. ZPK). Stoga je logično da zakonodavac, osim same metode izračuna, propiše na koji će se način će se ta razlika, ako je pozitivna (preplata) vrednovati potrošaču u budućem (konvertiranom) ugovornom odnosu odnosno na koji način će se razlika, ako je negativna (manjak), namiriti vjerovniku. U odnosu na preplatu zakonodavac je u odredbi čl. 19.c st. 1. toč. 5. ZPK) propisao uvjete pod kojima se ista koristiti za namirenje budućih obroka odnosno anuiteta (čl. 19.c st. 1. toč. 5. alineja 1 ZPK), a pod kojima uvjetima se ista vraća potrošaču (čl. 19.c st. 1. toč. 5. alineja 2 ZPK). U odnosu na manjak (čl. 19.c st. 1. toč. 6. ZPK) zakonodavac je propisao da isti potrošač mora namiriti sukladno sporazumu vjerovnika i potrošača. Dakle, postojanje preplate i manjka nije posljedica restitucije uzrokovane nepoštenim odredbama u potrošačkom ugovoru, već je postojanje istih, a što je bitno navesti, posljedica matematičkog izračuna tj. preračunavanja (konverzije) kredita iz jedne valute u drugu na točno određeni dan u sklopu kojeg zbog različitih parametara izračuna (tečaja, kamatne stope, urednosti ispunjavanja kreditnih obveza) nužno mora doći do postojanja određene novčane razlike (preplate ili manjka). Međutim, iako je postojanje preplate posljedica konverzije, a ne restitucije, to ne znači da iznos preplate koji je utvrđen u postupku konverzije sud prilikom odlučivanja o restitucijskom zahtjevu zbog nepoštenosti odredbi osnovnog ugovora o kreditu treba zanemariti već naprotiv. Naime, prema stavu ovog prvostupanjskog suda, novčani iznos preplate ne može se dva puta vrednovati potrošaču prvi puta kroz potpuno neposredno vraćanje preplate ili manje buduće anuitete konvertiranog ugovora o kreditu (čl. 19.c st. 1. toč. 5. ZPK), a drugi puta kroz restituciju u slučaju postojanja nepoštenih odredbi ugovora o kreditu (čl. 323. st. 1. ZOO u svezi s čl. 87. st. 1. ZZP), jer bi takvim postupanjem potrošač dva puta stekao isti novčani iznos (u tom smislu i odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-1096/2022-2 od 8. studenog 2022., toč. 23.).

33. Sukladno obrazloženom, ovaj sud prilikom odlučivanja o zahtjevu za isplatu preplaćenih iznosa na temelju ništetnih ugovornih odredbi mora voditi računa o iznosu preplate ( u tom smislu ide I recentna sudska praksa primjerice Gž-635/2020-2 od 11.02.2025. godine, Gž-3404/2020-4 od 02.05.2024., itd. da sve ne nabraja). U konkretnom slučaju takva preplata je utvrđena i postoji te ju je tužena utvrdila u iznosu od 4.183,47 eura članak 5 predmetnog Dodatka od 17.12.2015.godine, što će se obrazlagati i uzimati u obzir u dijelu glede ukupne visine tražbine.

34. Sukladno svemu prethodno obrazloženom valjao je utvrditi osnovanost osnove tužbenog zahtjeva i temeljem čl. 324. ZOO-a u svezi s čl. 81 st 1. i 87 ZZP/03.

35. U odnosu na visinu tužbenog zahtjeva proveden je dokaz financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku financijske struke iz tvrtke RUČEVIĆ VJEŠTAČENJA d.o.o. listovi 67 do 81 spisa. Iz pisanog nalaza i mišljenja imenovanog vještaka od 24.9.2021.godine utvrđeno je u bitnom da ugovoreni iznos od 168.000,00 CHF prema srednjem tečaju PBZ d.d. na dan korištenja kredita iznosio je protuvrijednost od 773.922,91 kn, da razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (31. kolovoza 2006.) do dana izračuna konverzije (30. rujna 2015.), a koja proizlazi iz promjene kamatne stope u razdoblju oplate kredita, iznosi ukupno 10.287,81 CHF, odnosno 47.392,86 kn (iskazano prema tečaju za valutu CHF važećem na dan korištenja kredita); pojedini mjesečni iznosi razlika dani su u stupcu 'm' Tabele 1 iz nalaza (u valuti CHF), odnosno u stupcu 'p' Tabele 1 iz nalaza (u kunama), da razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (31. kolovoza 2006.) do dana izračuna konverzije (30. rujna 2015.), a koja proizlazi iz razlike izmjenu tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate (na dan plaćanja pojedine obveze) i tečaja za valutu CHF važećeg u vrijeme isplate kredita iznosi ukupno 92.592,54 kn; pojedini mjesečni iznosi razlika dani su u stupcu 'sᵢ' Tabele 1 iz nalaza, da nakon obračuna zateznih kamata na mjesečne iznose razlika po obje gore navedene osnove, za razdoblje od dana plaćanja pa do 30. rujna 2015., kao i nakon uračunavanja efekata konverzije (preplata u iznosu od 33.291,02 kn), preostalo dospjelo potraživanje s danom 30. rujna 2015. iznosilo je 167.032,49 kn (139.985,40 kn glavnice (kao zbroj već gore iskazanih stavki) i 27.047,09 kn dospjelih nepodmirenih zateznih kamata). Vještak navodi da je tuženik u konkretnom slučaju prilikom konverzije uzeo u obzir sve odredbe Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju koje su regulirale način konverzije kredita denominiranih u CHF i u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredite denominirane u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR list 71 spisa.

36. Sud prihvaća u cijelosti nalaz i mišljenje imenovanog vještaka koji je sačinjen sukladno pravilima struke, ali i postojećim dokazima u spisu. Tužiteljica je sukladno nalazu vještaka i specificirala svoju tražbinu u podnesku od 01.07.2025. godine listovi 245 do 250 spisa koju objektivnu preinaku je valjalo dopustiti sukladno članku 190 ZPP-a. Glede kondemnacije tužiteljica je potraživala sukladno nalazu vještaka list71 spisa isplatu s osnova preplaćene kamate 6.290,13 eura (prema pojedinačno zbrojenim iznosima pretvorenih iz kuna u eure) sa kamatom prema iznosima navedenim u nalazu, a s osnova preplaćenog tečaja 12.288,97 eura sa kamatom prema iznosima navedenim u nalazu, ili zbrojeno 18.579,10 eura.

37. Međutim razvidno je da je tužena sukladno članku 5 predmetnog dodatka od 17.12.2015.godine preplatu koristila za namirenjenje budućih anuiteta tj. smanjivanjem budućih anuiteta tužiteljice, što je potvrđeno i iskazom same tužiteljice pa je efekat konverzije sukladno redentnoj sudskoj praksi valjao uzeti u obzir vezano za preplatu. Stoga valja primijeniti 171 i 172 ZOO-a tzv. uračunavanje. Opisano znači da se obveze namiruju redom kao je koja dospjela za ispunjenje, a ako je više obveza istodobno dospjelo prvo se namiruju one koje su najmanje osigurane, a ako su sve podjednako osigurane prvo se namiruju one koje su dužniku najtegotnije. Ako dužnik pored glavnice duguje i kamate i troškove prvo se namiruju troškovi, zatim kamate i napokon glavnica. Po ocjeni ovog suda budući stranke nisu željele na poziv suda plaćati predujam za dopunu vještva , list 251 spisa, kako bi se uračunavanje provelo u cijelosti tj. na način da se izračuna i zakonska kamata na svaki pojedinačni iznos preplate te i ona uzme u obzir kod uračunavanja. Stoga je valjalo primjenom navedenog iznos preplate od 4.183,47 eura odbiti od pojedinačnih iznosa glavnice i to onih koji su najranije dospijevali i koje su za tuženu bile najtegotnije. Konkretno od iznosa preplate od 4.183,47 eura dijelom tog iznosa od 2.569,08 eura pokriveni su s osnova preplaćenih kamata najranije dospijevajući iznosi konkretno svi pojedinačni iznosi počev od 57,51 eura sa dospijećem od 31.8.2007.godine pa redom sve do iznosa od 107,54 eura sa dospijećem 9.10.2009.godine, listovi 245 do 246 spisa. Nadalje preostalim iznosom preplate od 1.614,39 eura (ili 4.183,47 – 2.569,08 = 1.614,39 eura) pokriveni su pojedinačni iznosi s osnova tečajnih razlika počev od prvog 3,79 eura sa dospijećem 31.8.2006.godine pa redom sve do iznosa 158,17 eura sa dospijećem 28.12.2010.godine, list 248 spisa, slijedom čega je ostala razlika preplate od 93,15 eura. Naime do iznosa 158,17 eura sa dospijećem od 28.12.2010.godine pokriveno je od iznosa 1.614,39 eura ukupno 1.548,23 eura na ime pojedinačnih iznosa tečajnih razlika te je preostao iznos preplate od 66,16 eura (1.614,39 – 1.548,23 = 66,16 eura). S tim ostatkom preplate umanjena je glavnice prvog slijedećeg dospjevajućeg iznosa od 159,31 eura sa dospijećem 5.1.2011.godine te je od istog preostao iznos od 93,15 eura (ili 159,31 – 66,16 = 93,15 eura) sa dospijećem 5.1.2011.godine,list 248 spisa. Ponavlja se sukladno članku 172 ZOO- a potpuno uračunavanje bi se ispravno izvršilo da je na poziv suda bio plaćen dopunski predujam za vještačenje kojim bi se izračunale i zakonske zatezne kamate na svaki pojedinačni iznos preplate što stranke unatoč pozivu suda u skladu s načelom otvorenog pravosuđenja nisu željele pa je uračunavanje valjalo izvršiti sukladno sudu dostupnim podacima u spisu umanjivanjem glavnica kako je opisano da se ne ponavlja. Stoga je nakon opisnog valjalo tužiteljici dosuditi s osnova preplaćenih kamata iznos od 3.721,05 eura (prema pojedinačno navedenim iznosima9 , a s osnova preplaćenih tečajnih razlika 10.674,58 eura (prema pojedinačno navedenim iznosima) ili ukupno 14.395,63 eura, dakle sve prema pojedinačno zbrojenim iznosima (pretvorbom iznosa iz kune u eure po tečaju 7,53450), stav I izreke ove presude.

38. Tužiteljici sukladno čl. 29. st. 2. ZOO-a pripada i propisana zakonska zatezna kamata koja na navedeni iznos pretplata iz stavka I izreke ove presude, koja vezano za preplaćeni tečaj odnosno razliku plaćene kamate teče od dospijeća (plaćanja) svakog pojedinog iznosa tj. prema datumima kako je to specificirano u stavku I izreke ove presude sukladno članku 29 st. 2 ZOO-a dospijeća pa do isplate a sve kako je opisano da se sve ne ponavlja sukladno prema datumima sukladno utvrđenjima vještaka sukladno članku 1115 ZOO-a.

39. Sukladno obrazloženom valjalo je odbiti tužiteljicu prema tuženoj preko iznosa glavnica priznatog u stavku I izreke ove presude sa kamatom na isti, stav II izreke.

40. Tuženik nije istaknuo prigovor radi prebijanja, a isto tako niti materijalno pravni prigovor prijeboja da bi sud eventualno umanjivao tražbinu tužiteljice za tzv. negativne tečajne razlike odnosno za manje plaćene iznose vezano za kamatnu stopu ( u tom smislu ide i Rev-984/2024-2 od 11.2.2025.godine). Međutim i neovisno o navedenom potrebito je ukazati na slijedeće. Vezano za pitanje da li je od iznosa tzv. pozitivnih razlika trebalo odbiti i iznose negativnih razlika u onim razdobljima kad je tužitelj plaćao manje anuitete za navedeno postoji proturječna sudska praksa Županijskih sudova. Tako primjerice u presudi Gž-1043/2021-1 od 16.9.2021.godine (kojom je zbog toga i preinačena prvostupanjska presuda) se doista ukazuje iz obrazloženja u bitnom da je prema pravilima o stjecanju bez osnove predmetni ugovor o kreditu potrebno razmatrati kao jedinstveni pravni odnos prava i obveza ugovornih strana, pa ukoliko jedna ugovorna strana zbog ništetne ugovorne odredbe nešto primi dužna je to vratiti drugoj ugovornoj strani ali je i druga ugovorna strana dužna vratiti ostvarenu korist stečenu na temelju takve ništetne ugovorne odredbe. Međutim vezano za isto pitanje Županijski sud u Puli u primjerice u presude Gž-299/2020-2 od 6.4.2020.godine iznosi drugačije pravno shvaćanje navodeći u bitnom da se radi o promjenjivoj kamatnoj stopi u ugovoru o kreditu koja je ostala neizmijenjena, te nije bila nedopuštena niti nepoštena, tako da se na ugovor primjenjuje odredba članka 11 a st. 5 Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 85/09, 112/12, 143/13, 147/13, 9/15, 78/15, 52/16 dalje ZPK) jer samim tim što sklopljeni Ugovor o kreditu kojim je ugovorena promjenjiva kamatna stopa nije zbog toga postao ugovor sa ugovorenom fiksnom kamatnom stopom. Naime sama ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi nije ništetna (u tom smislu ide i presuda Županijskog suda u Puli Gž-311/2018-2 od 3.9.2018.godine), što prihvaća u cijelosti i ovaj sud , već je ništetan onaj dio odredbi kojeg sadržajno ispravno navodi i sam tužitelj. Konačno ne može se tužitelju dosuditi ništa više od onoga što je od stvarno i preplatio a to su po ocjeni ovog suda upravo oni iznosi koje je utvrdila i vještakinja na listu 113 spisa. Isto tako i Županijski sud u Splitu Gž-755/2021-2 u presudi od 13.10.2021.godine zauzeo je istovjetno pravno stajalište kao i Županijski sud u Puli citira se: "21. Pravilno je prvostupanjski sud smatrao da nije osnovan prigovor radi prebijanja. Manje kamatne stope proizlaze iz činjenice što je banka jednostrano mijenjala kamatnu stopu (pa i na niže), a manje plaćeni anuiteti zbog tečajne razlike CHF koja, cijeneći sve naprijed navedeno, nije bila jasno predočena pa tužena ne može crpiti koristi iz svog nezakonitog postupanja. Plaćanjem anuiteta tužiteljica nije ništa primila pa stoga ne postoji niti obveza vraćanja nečeg što nije primila, a time niti tražbina tužene po osnovi ništetnih ugovornih odredbi, dok je osnovan i prigovor zastare budući je od prvog dospjelog iznosa 2. 5. 2006. (kamata), odnosno 2. 2. 2014. (valuta), do zaključno 23. 12. 2014. i postavljanja prigovora radi prebijanja 21.1.2020. nastupila zastara, te zastarjelo potraživanje nije moguće prebiti a tuženu ne štiti kolektivna tužba za zaštitu potrošača, koja je prekinula zastaru u odnosu na potraživanje tužiteljice" završen citat. Osim toga vezano za pravno stajalište Županijskog suda u Bjelovaru Gž-1043/2021-3 od 16.9.2021. potrebito je ukazati da stavovi različitih drugostupanjskih sudova nisu pravno obvezujući za druge sudove (u tom smislu ide i primjerice presuda Županijskog suda u Osijeku Gž-1616/2019-2 od 18.6.2020.godine). Konačno sud ukazuje na to da čl. 1. Protokola 1 uz Europsku konvenciju o ljudskim pravima navedeno da svaka fizička ili pravna osoba ima pravo na mirno uživanje svog vlasništva te je nitko ne smije lišiti svog vlasništva, osim u javnom interesu, i to samo uz uvjete predviđene zakonom i općim načelima međunarodnog prava. Pritom pojam vlasništva obuhvaća "postojeće vlasništvo" i imovinu, uključujući i zahtjeve, a u odnosu na koje podnositelj može tvrditi da ima barem "legitimno očekivanje". U situaciji kad za istovjetni pravni i činjenični osnov postoje dvije odluke koje su međusobno oprečne uvažavanje i tzv. negativnih razlika unatoč prethodno obrazloženom opisano bi predstavljalo povredu čl. 1. Protokola broj 1 uz EKLJP dakle, povredu tužiteljevog prava na mirno uživanje svog vlasništva – imovine. Stoga i iz tog razloga ovaj sud ne prihaća da su se morali uzeti u obzir samo iznosi tzv. pozitivnih razlika na ime pretplate. Isto tako tužena nije istaknula prigovor prijeboja u parnici po osnovu negativnih razlika da bi sud umanjivao po tom osnovu tražbinu tužitelja (Rev-549/2023-4 od 18.12.2023.godine).

41. U odnosu na postupovni dio ove parnice valjalo je dopustiti objektivnu preinaku tužbe sukladno specificiranom tužbenom zahtjevu iz podneska od 1.7.2025.godinelistovi 245 do 249 spisa sukladno članku 190 ZPP-a . Isto tako tužiteljica i tuženik su se na ročištu od 21.7.2025.godine na upit suca u skladu s načelom otvorenog pravosuđenja izričito suglasili da sud sudi temeljem provedenih dokaza u spisu, a tuženik je tijekom postupka već ranije odustao od saslušanja osobnog bankara list 243 spisa. Na ročištu od 21.7.2025.godine zakazano je ročište za objavu presude za dan 2.9.2025.godine, ali je isto prezakazano rješenjem za dan 3.9. 2025. godine.

42. Odluka parničnom trošku temelji se na čl. 154. st. 2 ZPP-a. Tužiteljica je glede osnovanosti osnove uspjela u cijelosti , dok je glede kondemnacije uspjela u omjeru od 75% ili ukupno (100%.2 = 50%; 75%:2= 37,50% ; 50 + 37,50 = 87,50%).

43. Tužiteljica je u ovoj pravnoj stvari bila zastupana po punomoćniku odvjetniku pa joj je sukladno troškovniku valjalo priznati nagradu za: sastav tužbe 200 bodova Tbr 7/1, za sastav obrazloženih podneska od 14.10.2019., 8.4.2020., 13.12.2024. po 200 bodova za svaki taj podnesak po tbr.8/1, za zastupanje na ročištima od 20.12.2024. 23.6.2025. i 21.7.2025. godine po 200 bodova za svako to ročište po tbr. 9/1, a za zastupanje na ročištima od 23.9.2019. 25.11.2019., p 25% ili po 25 bodova za svako to ročište po tbr. 9/5, ili po toj osnovi zbrojeno 1500 bodova ili 3.000,00 eura (1 bod = 2,00 eura) uz PDV od daljnjih 25% ili 750,00 eura zbrojeni 3.750,00 eura. Tužiteljici pripada i trošak sudske pristojbe za tužbu od zatraženih 212,36 eura što sa iznosom od 3.750,00 eura daje svotu od 3.962,36 eura a sukladno uspjehu tužiteljice u sporu od 87,5% iznos od 3.467,06 eura. Tužiteljici pripada i trošak vještva u cijelosti jer je tužena osporavala kako osnov tako i visinu u iznosu od 331,81 eura (drugo polovicu je platila tužena ) što sa iznosom od 3.467,06 eura daje svotu od 3.798,87 eura.

44. I tužena je bila zastupana po punomoćniku odvjetniku pa joj sukladno troškovnik pripada nagrada za sastav odgovora na tužbu od 200 bodova tbr. 8/1, za zastupanje na ročištima od 9.3.2020., 20.12.2024., 23.6.2025. , 21.7.2025. godine po 200 bodova tbr.9/1 za svako to ročište, a za ročišta od 23.9.2019. i 25.11.2019. po 25 % ili 50 bodova tbr. 9/5, za sastav obrazloženim podnesaka od 11.11.2019., 11.3.2020., 19.10.2020., 30.11.2021. po 200 bodova za svaki taj podnesak tbr. 8/1, ili ukupno 1900 bodova ili 3.800,00 eura uz PDV od daljnjih 25% ili 950,00 eura zbrojeno 4.750,00 eura. Uspjeh tužene iznosi 12,5% što znači da joj u konačnici pripada iznos od 570,00 eura na ime parničnog troška.

45. Sukladno obrazloženom valjalo je naložiti tuženoj da tužiteljici na ime parničnog troška isplati iznos od 3.228,87 eura (ili 3.798,87 – 570,00 = 3.228,87) stav III izreke ove presude zajedno sa propisanom zakonskom zateznom kamatom iz članka 29 st. 2 ZOO-a koja na navedeni iznos teče počev od 3.9.2025.godine (dan objave presude) pa do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1.siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, stav III izreke ove presude.

46. Sukladno navedenom valjalo je odbiti tužiteljicu prema tuženoj preko iznosa parničnog troška iz stavka III izreke ove presude sa kamatom na isti, te tuženu prema tužiteljici preko iznosa parničnog troška od 570,00 eura, kao neosnovane, stav IV izreke ove presude.

47. Naime, sukladno članku 155 ZPP-a tužiteljici ne pripada odvjetnički trošak za ročište od 9.3.2020. budući na istom nije nazočio njezin odvjetnik već ona osobno, list 52 spisa. Isto tako tužiteljica je platila pola iznosa za vještvo a drugu polovicu je platila tužena. Isto tako tužiteljica nije u obvezi platiti sudsku pristojbu za presudu po članku 11 točka 20 ZOSP-a. Isto tako tuženoj pripada nagrada za najviše 4 obrazloženja podneska po tbr. 8/1 a ne i preko toga po toj osnovi.

U Puli, 03. rujna 2025.

S u d a c

Saša Javoran

POUK O PRAVNOM LIJEKU

Protiv ovog rješenja je dopuštena žalba u roku od 15 dana od dna primitka pisanog otpravka ovog rješenja, putem ovog suda u 3 primjerka, a o žalbi odlučuje nadležan Županijski sud.

Dna:

- Tužiteljici po pun.

- Tuženoj po pun.