Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Split, Gundulićeva 29a

Poslovni broj: Gž-1326/2025-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Splitu u vijeću sastavljenom od sutkinja Arijane Bolanča predsjednice vijeća, Marije Šimičić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Sande Crljen Ivančić članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice PO, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], koju zastupa punomoćnik Bruno Čer, odvjetnik iz Koprivnice, kao preuzimatelj odvjetničkog ureda odvjetnice Ljiljane Jedvaj Peterlin, iz Koprivnice, protiv tuženika Zagrebačka banka d.d. Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB:92963223473, koji zastupaju punomoćnici iz Odvjetničkog društva Porobija i Porobija, odvjetnici iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Koprivnici poslovni broj: P-454/2023-54 od 25. ožujka 2024., u sjednici održanoj 3. rujna 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Djelomično se odbija žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Koprivnici poslovni broj: P-454/2023-54 od 25. ožujka 2024. u pobijanim dijelovima pod točkama I. i II. izreke, kojima su prihvaćeni tužbeni zahtjevi tužiteljice, kao što se potvrđuje i u pobijanom dijelu pod točkom III. izreke, kojim je naloženo tuženiku da tužiteljici naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 7.181,95 eura skupa s dosuđenim kamatama na ovaj iznos.

II. Djelomično se uvažava žalba tuženika, pa se preinačuje presuda Općinskog suda u Koprivnici poslovni broj: P-454/2023-54 od 25. ožujka 2024. u pobijanom dijelu pod točkom III. izreke, kojim je naloženo tuženiku da tužiteljici naknadi troškove parničnog postupka i u iznosu od 392,33 eura, tako da se zahtjev tužiteljice da joj tuženik naknadi ovaj iznos skupa s dosuđenim kamatama odbija kao neosnovan.

III. Odbija se zahtjev tuženika za naknadom troškova žalbenog postupka kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom prihvaćen je tužbeni zahtjev tužiteljice za utvrđenje da su ništetne odredbe članaka 1., 2., i 7. Ugovora o namjenskom kreditu broj: 3210389960/2007 koji je sklopljen 27. srpnja 2007. te potvrđen po Javnom bilježniku Ivanu Juršetiću iz [adresa], pod poslovnim brojem: OV-3822/2007 dana 27. srpnja 2007. godine, između tužiteljice PO, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], i tuženika Zagrebačka banka d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula u valuti švicarski franak i u kojem se tužitelj obvezao otplaćivati kredit u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem za CHF na dan plaćanja i u dijelu u kojem je ugovorena promjenjiva kamatna stopa, te navedene odredbe ne proizvode pravne učinke za ugovorne strane (točka I. izreke). Istom presudom naloženo je tuženiku Zagrebačkoj banci d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, da plati tužiteljici PO, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], iznos od 14.947,60 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom od dospijeća svakog pojedinog iznosa, koja teče na pojedinačne iznose koji su navedeni u izreci presude od dospijeća do isplate (točka II. izreke). Odlukom o troškovima postupka sadržanoj u toj presudi naloženo je tuženiku da naknadi tužiteljici troškove parničnog postupka u iznosu od 7.574,28 eura sa zakonskom zateznom kamatom od 25. ožujka 2025. do isplate (točka III. izreke).

2. Protiv te presude žali se tuženik pobijajući je zbog svih žalbenih razloga iz odredbe članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11. – pročišćeni tekst, 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23. - u daljnjem tekstu: ZPP), s prijedlogom da preinači tako da se odbije u cijelosti tužbeni zahtjev, podredno da se ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

2.1. Na žalbu nije odgovoreno.

3. Žalba nije osnovana u odnosu na odluku o glavnoj stvari, dok je djelomično osnovana u odnosu na odluku o troškovima postupka.

4. prema odredbi članka 365. stavak 2. ZPP-a drugostupanjski sud ispituje prvostupanjsku presudu u granicama razloga navedenih u žalbi pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava. Pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točke 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a, ovaj sud nije našao da bi prvostupanjski sud počinio bilo koju od navedenih povreda.

4.1. Nije počinjena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a, na koju upućuje tuženik jer je izreka pobijane presude jasna i razumljiva te ne proturječi sama sebi ni razlozima presude. Presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama koji nisu nejasni ni nerazumljivi, te nema proturječnosti između razloga presude i sadržaja izvedenih dokaza pa se može ispitati zakonitost i pravilnost presude.

4.2. Činjenično stanje u prvostupanjskom postupku pravilno je i potpuno utvrđeno, pa je neosnovan i žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

5. Predmet spora je zahtjev tužiteljice kojim traži utvrđenje ništetnim odredbi članaka 1., 2., i 7. Ugovora o namjenskom kreditu broj: 3210389960/2007 koji je sklopljen 27. srpnja 2007. između nje kao korisnice kredita i tuženika kao kreditora, i to u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula u valuti švicarski franak i u dijelu u kojem je ugovorena promjenjiva kamatna stopa, kao što traži i isplatu preplaćenih iznosa s osnove tih ništetnih ugovornih odredaba.

6. Ocjenu o osnovanosti tužbenih zahtjeva prvostupanjski je sud utemeljio na sljedećem činjeničnom utvrđenju:

- da su stranke sklopile 27. srpnja 2007. Ugovor o namjenskom kreditu broj: broj: 3210389960/2007 kojim se tuženik obvezao staviti tužiteljici na raspolaganje iznos od 149.850,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti, po srednjem tečaju HNB-a na dan isplate,

- da se tužiteljica tim ugovorom obvezala iznos kredita vratiti s pripadajućom redovnom kamatom koja je tijekom postojanja obveze iz ugovora mijenjala u skladu s promjenama tržišnih uvjeta, a temeljem Odluke o kamatnim stopama Zagrebačke banke d.d., a koja kamatna stopa je na dan sklapanja ugovora iznosila 4,50%,

- da se tužiteljica kao korisnica kredita obvezala kredit "vratiti, uz valutnu klauzulu, s pripadajućim kamatama, u vrijeme i na način utvrđen ovim Ugovorom" (članak 1. stavak 2. Ugovora).

- da su stranke 4. siječnja 2016. sklopile dodatak ugovora o kreditu, temeljem Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 102/15. – u daljnjem tekstu: ZIP ZPK), odnosno provedena je konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR-a,

- da je provedenim vještačenjem po vještaku ABC utvrđeno da je zbog promjene tečaja CHF u odnosu na tečaj CHF koji je vrijedio na dan isplate kredita i zbog promjene kamatne stope, uz uzimanje u obzir pretplate koju je tužiteljica primila obračunom konverzije zbog promjene tečaja CHF u EUR, tužiteljica tuženiku više platila iznos 14.947,60 eura,

- da taj iznos tužiteljici nije priznat konverzijom temeljem ZIP ZPK-a, sve prema nalazu i mišljenju vještaka, a koliko tužiteljica i potražuje tužbenim zahtjevom,

- da je donesena pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013. u sporu po kolektivnoj tužbi Udruge potrošač, koja je u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i presudom Vrhovnog suda RH broj

Revt-249/14 od 9. travnja 2015.,

- da je donesena pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013. u sporu po kolektivnoj tužbi Udruge potrošač koja je u odnosu na ugovorenu valutu CHF, koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. i presudom Vrhovnog suda RH broj Revt-2221/18 od 3. rujna 2019..

- da nije osnovan prigovor zastare tužiteljičnog potraživanja.

6.1. Na temelju navedenih činjeničnih utvrđenja prvostupanjski sud prihvatio je tužbeni zahtjev tužiteljice konačno postavljen prema nalazu i mišljenju vještaka financijske struke, držeći da tužiteljica osnovano zahtjeva utvrđenje ništetnim spornih ugovornih odredbi i povrat razlike do koje je došlo tijekom konverzije kredita, a koju razliku je utvrdio vještak u svom u nalazu i mišljenju.

6.2. U obrazloženju pobijane odluke prvostupanjski sud navodi da u konkretnom slučaju banka ni prije, a niti u vrijeme zaključivanja ugovora nije informirala tužiteljicu kao korisnika kredita (potrošača) o važnim činjenicama, odnosno o općem riziku vezano uz svaku valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu, jer tuženik da nije tužiteljici protumačio i objasnio značaj i posljedice spornih ugovornih odredbi, bez obzira što bi bile formalno i gramatički razumljive, pa da je tuženik nije informirao o povećanom riziku zbog istovremenog ugovaranja valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, zbog čega da su sporne ugovorne odredbe ništetne, pa prema zaključku suda prvog stupnja tužiteljica ima pravni interes za vođenje ovog postupka i pripada joj pravo na povrat onoga što je na temelju takvog ugovora tuženik primio, a sve sukladno odredbi članka 323. stavku 1. u svezi članka 1111. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05., 41/08., 125/11., 25/13., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22. i 155/23. – u daljnjem tekstu: ZOO), zbog čega je prihvatio tužbeni zahtjev.

7. Tuženik u bitnom tvrdi da tužiteljica nema pravo na povrat utuženog iznosa jer je s tuženikom bankom sklopila dodatak ugovoru o kreditu 4. siječnja 2016. kojim je konvertiran kredit, a sukladno ZID ZPK-a, kojim je prije svega uspostavljen ravnopravni odnos korisnika kredita denominiranih u CHF s onima čiji krediti su bili denominirani u valuti EUR, pa da je uspostavljena ravnoteža između ugovornih strana i zakonodavac da je cjelovito riješio pitanje restitucije potrošača.

8. Ovakav stav tuženika ne može se prihvatiti.

8.1. Naime, iz dodatka ugovora o kreditu, proizlazi da je navedeni dodatak ugovora sklopljen između stranaka na temelju ZID ZPK-a, kojim je uređena konverzija kredita denominiranih u CHF i denominiranih u kunama s valutnom klauzulom u CHF (IV a - čl. 19.a - čl. 19.i), odnosno citiranim zakonskim odredbama uređen je predmet konverzije, načelo konverzije kredita, način izračuna konverzije kredita, informiranje, konverzija kredita, prijelazno razdoblje, prava osobe koja je ispunila obvezu iz kredita, porezni tretman učinka konverzije i izvješće o provedbi konverzije kredita. Dodatkom ugovora o kreditu uređuje se pitanje određivanja kamatne stope nakon sklapanja istog, odnosno njime se ne rješava pitanje preplaćenih kamata i valutne klauzule u kreditu u valuti CHF kroz ovdje utuženi period, a do koje naplate je došlo uslijed nepoštenog postupanja banaka te se konverzija odnosi isključivo na ugovorne obveze proizašle iz ugovora o kreditu, a niti jedna odredba ZID ZPK ne širi primjenu konverzije na druge - izvanugovorne odnose između stranaka.

8.2. U ovom slučaju kredit s valutnom klauzulom u CHF je u skladu s odredbama ZID ZPK-a, koji je stupio na snagu dana 30. rujna 2015. konvertian u euro kredit, slijedom čega su stranke suglasno izmijenile osnovni ugovor s važenjem ex tunc, pa su tako u cijelosti izmijenjene i sporna ugovorne odredbe ugovora o kreditu, za koje tužitelj tvrdi da su ništetne. Za istaknuti je da prema stavu ovoga suda činjenica što je kredit s valutnom klauzulom u CHF konvertiran u kredit u EUR ne utječe na utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi. Naime, i iz rješenja Vrhovnog suda Rev- 2868/18 od 12. veljače 2019. proizlazi da činjenica da su stranke sklopile dodatak ugovoru o kreditu na temelju Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditu u kredit uz valutnu klauzulu u EUR – kojim su odredbe iz Ugovora o kreditu izmijenile u pogledu valutne obveze, kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice kredita te je postignut sporazum o raspolaganju pretplatom – ne znači da je korisnik kredita izgubio pravni interes za utvrđenjem da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne. Ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan ni kad uzrok ništetnosti naknadno nestane (čl. 326. st. 1. ZOO), osim u izuzetnim uvjetima koje propisuje čl. 326. st. 2. ZOO, a koji u predmetnom slučaju nisu ispunjeni (da je zabrana manjeg značaja i da je ugovor u cijelosti ispunjen). Slijedom navedenog, tužiteljica ima pravni interes i može tražiti utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi kako bi na temelju toga ostvarila eventualna prava za koja smatra da joj pripadaju.

8.3. Posebno se glede postojanja, odnosno nepostojanja interesa za zahtjeve da se utvrde ništetnima pojedine odredbe ugovora o kreditu prethodno vezanih uz CHF, ističe da se u rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2868/2018-2 od 12. veljače 2019., taj sud izjasnio da bez obzira na sklapanje dodatka ugovora o kreditu tužitelji imaju pravni interes i ovlašteni su tražiti ništetnost pojedinih ugovornih odredbi, kako bi na temelju toga mogli ostvariti neka eventualna prava koja im pripadaju, a mahom je riječ o kondemnatornim novčanim zahtjevima.

9. Pri tome se ističe kako se tužiteljica u navodima tužbe poziva na pravomoćne odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., donesene u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača obvezuju sud u ovom postupku temeljem Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/07, 125/07 75/09 79/09 89/09 133/09, 78/12, 58/13 i 41/14 – dalje ZZP/07), te članka 502.a i c ZPP-a.

10. U postupku nije bilo sporno da je kod Trgovačkog suda u Zagrebu u predmetu broj P-1401/12 vođen postupak povodom kolektivne tužbe Udruge Potrošač protiv banaka u Republici Hrvatskoj, pa tako i ovdje tuženika, a predmet kolektivne tužbe je, između ostaloga, bilo utvrđenje ništetnosti ovakvog načina ugovaranja redovne kamate uz ugovornu valutu CHF. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P- 1401/12 od 4. srpnja 2013. koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda u Zagrebu broj Pž-7129/13- 4 od 13. lipnja 2014. utvrđeno je da ovakav način ugovaranja promjenjive kamatne stope u Ugovorima o kreditu koje su banke pa tako i tuženik sklapale se potrošačima nisu bile uočljive niti jasne, kao niti razumljive, zbog čega je došlo zbog neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača, a što je suprotno temeljnim načelima obveznog prava uz ostalo načelo ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelo dužnosti njihove suradnje i zabrani zlouporabe prava i da se radilo o nepoštenoj odredbi, zbog čega su takve odredbe Ugovora o kreditima bile ništetne.

10.1. Pravomoćnom presudom Visokog Trgovačkog suda RH broj Pž-6632717- 10 od 14. lipnja 2018. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu kojim se utvrđuje da između ostalih tuženik u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 1. srpnja 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, zaključujući Ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – Ugovorima o kreditima na način da ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošači u cijelosti informirani o svim potrebnim parametrima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača te ZOO-a.

10.2. Odlukom Vrhovnog suda RH broj Rev-2221/18 od 3. rujna 2019. odbijena je kao neosnovana revizija tuženih banaka i potvrđena odluka Visokog Trgovačkog suda RH poslovni broj P-6632/17 od 14. lipnja 2018. u dijelu kojim je utvrđeno da su iste povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditu koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima na način da ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora banke kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirali o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

10.3. Te presude donesene su na temelju odredbe članka 131. ZZP-a, a temeljem odredbe članka 138.a istog zakonskog propisa odluka kojom sud prihvaća takav tužbeni zahtjev povodom kolektivne tužbe za zaštitu potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Naime, prvostupanjski sud, polazeći od toga da je vezan odlukama donesenim u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača zaključuje da su pobijane odredbe predmetnog ugovora nepoštene, što ih čini ništetnim pozivom na odredbu članka 323. ZOO-a, te je prihvatio tužbeni zahtjev i naložio tuženiku da isplati tužiteljici utuženi iznos, po konačno postavljenom tužbenom zahtjevu. To je jasno i po stavu Vrhovnog suda izraženog u odluci Rev- 3142/18 da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. ZZP-a u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. toga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, a kako je to propisano odredbom čl. 118. ZZP-a, a o čemu se radi u ovom slučaju.

10.4. Dakle, odredbe jasno propisuju da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, na štetu potrošača, odnosno propisano je da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

11. U odnosu na prigovor zastare za odgovoriti je tuženiku da sukladno odredbi članka 20. točka 1. Zakona o sudovima ("Narodne novine“ broj 28/13., 33/15., 82/15., 82/16., 67/18., 126/19., 130/20., 21/22., 60/22., 16/23.) Vrhovni sud osigurava jedinstvenu primjenu prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni. Upravo je Vrhovni sud na sjednici Građanskog odjela (1/22) održanoj 31. siječnja 2022. zauzeo shvaćanje da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO-a te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Pravno shvaćanje na sjednici Građanskog odjela od 30. siječnja 2020. doneseno je povodom spornih pitanja o zastari restitucijskih zahtjeva u slučaju utvrđenja ništetnosti ugovora općenito, neovisno od već postojećeg utvrđenja o pravnim učincima tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (iz Rev-2245/2017-2). Pravno shvaćanje sjednice Građanskog odjela glasi: „Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO-a, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, sukladno tekstu oba pravna shvaćanja, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Zaključak odnosi se na pravne posljedice tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (krediti u CHF odnosno krediti u kunama s valutnom klauzulom u CHF) i stranke (tuženike) iz tog postupka. Stoga zbog vezanosti stavom u smislu odredbe članka 40. stavak 2.. Zakona o sudovima ispravno je otklonjen prigovor zastare.

12. Pravilno je prvostupanjski sud naveo da sklapanjem dodatka ugovora o kreditu odnosno konverzijom, temeljem ZID ZPK-a tužiteljica ne gubi pravo na bilo kakvo potraživanje stečenog bez osnove temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu u CHF.

12.1. Naime, sve odredbe Glave IV.a ZID ZPK-a, pa tako odredbe članka 19. b i čl. 19. c ZID ZPK-a reguliraju ugovorni odnos koji je između potrošača i vjerovnika (banke) nastao temeljem ugovora o kreditu. Navedeno proizlazi iz odredbe članka 19.a ZID ZPK-a kao i ostalih odredaba Glave IV.a ZID ZPK-a. S druge strane, obveza restitucije nije obveza koja ima svoju pravnu osnovu u pravnom poslu odnosno ugovoru (čl. 247. u svezi s čl. 20. st. 1. ZOO-a), već u izvanugovornom obveznom odnosu stjecanja bez osnove (čl. 1111., čl. 323. st. 1. i čl. 20. st. 1. ZOO-a u svezi s čl. 81. st. 1. i čl. 87. st. 1. ZZP/03.). Dakle, ZID ZPK-a regulira u potpunosti drugačiji obvezni odnos tj. ugovorni obvezni odnos koji je nastao sklapanjem ugovora o kreditu, dok tužitelj tužbeni zahtjev temelji na postojanju izvanugovornog obveznog odnosa stjecanja bez osnove koji nastao kao posljedica nepoštenosti i ništetnosti u potrošačkom ugovoru. Ugovornim odredbama, u ovom slučaju ugovornim odredbama sporazuma o konverziji, ne može se osnažiti nešto što je od početka ništetno i nema pravni učinak, tako da neosnovano tuženik u žalbi ističe da je sklapanjem sporazuma o konverziji tužiteljica izgubila pravo i pravnu osnovu da restitucijskim zahtjevom potražuje preplaćene iznose koji su posljedica nepoštene odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi.

12.2. Uz navedeno, ovaj sud smatra da je potrebno naglasiti da je pravo na potpunu restituciju potrošača u slučaju nepoštenosti ugovornih odredbi osnovno pravo potrošača kod zaštite nepoštenih ugovornih odredbi u potrošačkim ugovorima. Stoga ako bi se to osnovno pravo potrošača ukidalo ili ograničavalo, to bi moralo biti propisano jasnim i nedvosmislenim odredbama zakona. Ne može se osnovno pravo potrošača (pravo na potpunu restituciju) ukidati i ograničavati posredno kroz parcijalno i ekstenzivno tumačenje propisa kojima čija svrha primarno i nije zaštita potrošača od nepoštenih odredbi u potrošačkim ugovorima. Ograničenja ili čak ukidanje bilo kojeg prava potrošača, pa i prava na potpunu restituciju mora, dakle, prema stavu ovog suda, biti propisano jasnim i nedvosmislenim odredbama zakona i imati razumnu svrhu, a svako eventualno tumačenje odredbi koje bi u konačnici moglo ograničavati prava potrošača na potpunu restituciju, prema stavu ovog suda, mora biti restriktivno.

12.3. Dakle, ako je zakonodavac smatrao da konverzijom CHF kredita potrošači trebaju izgubiti pravo na potpunu restituciju kao posljedicu nepoštenosti pojedinih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, tada je to trebao jasno i nedvosmisleno propisati odredbama ZID ZPK-a. Kako zakonodavac to nije učinio, tako da ne postoji bilo kakva pravna osnova (odredba zakona) koja bi opravdavala stav da su potrošači koji su konvertirali CHF kredite izgubili, potpuno ili djelomično, pravo na potpunu restituciju.

12.4. U svezi tumačenja i dosega odredba ZID ZPK-a potrebno je navesti da je odredbom čl. 19.a ZID ZPK-a jasno propisano što je predmet uređenja glave IV.a tog Zakona. Iz predmetne odredbe, kao i ostalih odredbi ZID ZPK-a, proizlazi da se glavom IV.a ZID ZPK-a reguliraju pretpostavke i postupak u kojem se provodi konverzija kredita i da iste ni na koji način reguliraju izvanugovorni obvezni odnos koji je u ovom postupku sporan tj. nepoštenost i ništetnost pojedinih odredbi osnovnog ugovora o kreditu i pravo na restituciju koja je posljedica nepoštenosti i ništetnosti takvih odredbi. Uostalom, tekst odredbi glave IV.a ZID ZPK-a niti ne sadrži pojmove "nepoštene odredbe", "restitucija" i sl, a pogotovo ne sadrži odredbe iz kojih bi proizlazilo da su potrošači konverzijom kredita izgubili pravo na potpunu restituciju. Predmet reguliranja ZID ZPK-a je konverzija, a ne restitucija, slijedom čega ZID ZPK- a ne sadrži bilo kakvu odredbu iz koje bi se moglo zaključiti da je konverzijom kredita potrošač izgubio pravo na potpunu restituciju ili da je to njegovo pravo ograničeno. Iz odredbi ZID ZPK-a jasno proizlazi da svrha njegovog donošenja nije restitucija i saniranje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, već zaštita potrošača od oscilirajućeg i rastućeg tečaja švicarskog franka.

12.5. Osim toga, ako bi se prihvatilo da potrošači koji su konvertirali kredite nemaju pravo na potpunu restituciju ovaj sud smatra da ne postoji razlozi koji bi opravdavali različito postupanje prema njima. Naime, potrošač koji je podigao kredit 2007. kao i tužiteljica, ali isti nije konvertirao ili čak potrošač koji je kredit podigao u eurima ili uz valutnu klauzulu u eurima, ima pravo na potpunu restituciju, pa neosnovano tuženik sugerira da tužiteljica koja je kredit konvertirala da to pravo uopće nema ili joj je isto ograničeno. Pravna pozicija potrošača koji su konvertirali kredite (zbog nepostojanja potpune restitucije ili ograničenosti iste) ne bi trebala bi slabija od svih ostalih drugih kategorija potrošača. Potrošačima koji su kredit konvertirali pravo na potpuno restituciju nije ukinuto, dokinuto ili ograničeno, a nema niti razloga da se tužitelju koji je izvršio konverziju prizna niža razina zaštite potrošačkih prava, onu koja mu ne omogućuje ostvarivanje temeljenog potrošačkog prava tj. prava na potpunu restituciju, dok svi ostali potrošači neovisno o tome jesu li dizali kredite u drugim valutama ili nisu uopće konvertirali CHF kredite, to pravo imaju u punom opsegu.

12.6. Posebno treba istaknuti da se pred Vrhovnim sudom Republike Hrvatske vodio postupak pod brojem Gos-1/2019. U tom oglednom postupku Vrhovni sud Republike Hrvatske je zauzeo pravno shvaćanje da Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 102/15.) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Međutim, u ovom postupku tužiteljica uopće ne tvrdi da je sporazum o konverziji ništetan, već svoj tužbeni zahtjev temelje na izvanugovornom odnosu stjecanja bez osnove, pa za ovaj postupak pravno shvaćanje iz oglednog postupka nije pravno relevantno.

13. Potrošač se sklapanjem sporazuma o konverziji nije mogao odreći svog prava na potpunu restituciju jer takvo što nije propisano bilo kojom odredbom zakona, pa tako i odredbama ZID ZPK-a. Osim toga, u trenutku sklapanja sporazuma o konverziji bio je na snazi Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 41/14., 110/15. – u daljnjem tekstu: ZZP/14.) koji je stupio na snagu 8. travnja 2014. Odredbom članka 41. stavkom 1. ZZP/14., propisano je da se potrošač ne može odreći niti mu se mogu ograničiti prava koja ima na temelju tog zakona ili drugih zakona kojima se štite prava potrošača, dok je stavkom 2. istog članka propisano da su ništetne ugovorne odredbe koje su za potrošača nepovoljnije od onih propisanih tim zakonom ili drugim zakonima kojima se uređuje zaštita potrošača. Dakle, sukladno citiranom članku 41. stavcima 1. i 2. ZZP/14., potrošaču se ne mogu ograničiti potrošačka prava (što se odnosi i na pravo na potpunu restituciju), a niti se istih može odreći, a ugovorne odredbe kojima bi to bilo ugovoreno su ništetne.

13.1. Stoga ne postoji ikakva pravna osnova da se odredbe Sporazuma o konverziji tumače na način kao ih tumači tuženik tj. da se sklapanjem sporazuma o konverziji potrošač odrekao prava na potpunu restituciju. Čak i kada bi se tog prava potrošač mogao odreći to odricanje moralo bi biti rezultat slobodnog i informiranog pristanka potrošača, što uostalom proizlazi i iz presude Suda Europske unije C-452/18 što bi u ovom slučaju značilo da je potrošaču, barem okvirno, trebao biti poznat novčani iznos kojeg se potrošač sklapanjem sporazuma o konverziji odriče odnosno na određeni način "oprašta" banci. S obzirom na to da prema odredbama ZID ZPK-a predmet konverzije niti nisu bili novčani iznosi na koje bi potrošač imao pravo potraživati protiv kreditora s osnove restitucije zbog nepoštenosti ugovornih odredbi, to se ni u kom slučaju ne može smatrati da se potrošač sklapanjem sporazuma o konverziji bilo čega odrekao, a pogotovo ne novčanog potraživanja koje i nije bilo predmetom konverzije, te u izračun konverzije nije niti ulazilo.

14. ZID ZPK-a je imao osnovni cilj otkloniti dužničku krizu zbog rasta tečaja CHF, te je u tom smislu zakonom bilo predviđeno da banke moraju ponuditi sklapanje dodatka osnovnom ugovoru o kreditu, a potrošači mogu prihvatiti konverziju u odgovarajući kredit sklopljen u EUR na način da se krediti vezani uz CHF konvertiraju u kredite denominirane u EUR i kredite denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR (čl. 19.a do čl. 19.e ZID ZPK-a). Sklapanjem dodatka osnovnom ugovoru o kreditu izmijenjeni su samo uvjeti i način otplate kredita, a što potvrđuje i sama činjenica da se radilo o dodatku osnovnom ugovoru, a ne o sklapanju sasvim novog ugovora, a čak kada bi se uzelo da je osnovni ugovor o kreditu prestao važiti, ne bi bilo nikakvih zapreka za utvrđenje nepoštenim i ništetnim odredbi osnovnog ugovora o kreditu (tako i u odluci Vrhovnog suda RH broj Rev- 18/2018 od 26. svibnja 2020.).

14.1. Osim toga, prema odluci Suda Europske unije broj C-118/17 IO protiv Erste Bank Hungary Zrt. od 14. ožujka 2019. sud mora provjeriti je li nacionalni zakon omogućio ponovno uspostavu pravno i činjenično situacije u kojoj bi se potrošač nalazio da nepoštena odredba potrošačkog ugovora nikada nije postojala, osobito uspostavom prava na povrat svih koristi koje je trgovac neopravdano stekao na štetu potrošača na temelju navedene nepoštene odredbe i to unatoč zakonskoj intervenciji. Dakle, iz te odluke može se zaključiti da potrošač uvijek ima pravo na potpuno obeštećenje temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi potrošačkog ugovora i to bez obzira i na eventualnu zakonsku intervenciju u to njegovo pravo. Takvo pravno shvaćanje ne dovodi u pitanje niti činjenica da je prema ZID ZPK potrošaču i korisniku kredita u CHF dana mogućnost izbora pristati na konverziju ili nastaviti otplatu kredita prema odredbama osnovnog ugovora. Potrošač, a u konkretnom slučaju korisnik kredita u CHF, mogao se nagoditi i dogovoriti sa davateljem kredita u pogledu nepoštenih i ništetnih odredbi, ali samo pod uvjetom da su potrošaču bili u cijelosti poznati svi parametri i uvjeti nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu. U odnosu na nepoštene odredbe o valutnoj klauzuli iz ugovora o kreditu u CHF odluka u kolektivnom sporu uslijedila je tek tri godine nakon sklapanja dodatka osnovnom ugovoru o kreditu i provođenju konverzije te potrošači i korisnici kredita zasigurno nisu mogli u cijelosti imati sve informacije i sagledati u cijelosti koje su sve odredbe nepoštene i ništetne u konkretnom ugovoru i kada bi se jedino mogli pravovaljano odreći tih svojih prava. Takav zaključak proizlazi i iz odluke Suda Europske unije od 9. srpnja 2020. u predmetu C-452/18 XZ protiv Ibercaja Banko S.A.

14.2. Stoga, a nakon što se povežu pravna shvaćanja iz odluka Suda EU C-452/18 od 9. srpnja 2020. u predmetu XZ protiv Ibercaja Banko S.A i C-118/17 od 14. ožujka 2019. u predmetu IO protiv Erste Bank Hungary Zrt, potrošačima i korisnicima kredita u CHF pripada pravo na puno obeštećenje temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu.Korisnik kredita zadržava pravo potraživati eventualnu razliku preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi Osnovnog ugovora o kreditu, ako takva razlika postoji.

15. S obzirom na sve navedeno, na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje, sud prvog stupnja je pravilno primijenio materijalno pravo iz članka 102. stavka 1. ZZP/07. i članka 1111. ZOO-a kada je tužbeni zahtjev tužiteljice za utvrđenjem djelomične ništetnosti ugovora i restitucijski zahtjev za isplatom prihvatio, zbog čega nije ostvaren niti žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava koji ističe tuženik.

16. U postupku je provedeno financijsko vještačenje te je utvrđena visina potraživanja tužiteljice u visini preplate umanjene za iznos koji je tužiteljici priznat po osnovi preplate prilikom konverzije.

16.1. Odredbom članka 323. stavkom 1. ZOO-a propisano je da je u slučaju ništavosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila po osnovi takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se priroda onog što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Dakle, tuženik je dužan vratiti tužiteljici iznose koji su više pretplaćeni po osnovi ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli u CHF.

16.2. Isto tako, pravilno je prvostupanjski sud utvrdio visinu i prema početno ugovorenoj kamatnoj stopi i prema početnom tečaju za CHF, a kako je odredbom članka 1111. ZOO-a propisano da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezna kamata i to od kada je tuženik kao nesavjesna ugovorna strana koristila nepoštene ugovorne odredbe.

16.3. Slijedom navedenoga, pravilno je prvostupanjski sud u skladu s odredbama članka 29. stavkom 2., člankom 323. stavkom 1. i člankom 1111. i člankom 1115. ZOO-a prihvatio tužbeni zahtjev tužiteljice i naložio vraćanje preplaćenog iznosa (koji nije obuhvaćen konverzijom) s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom.

17. U odnosu na žalbene navode tuženika kojim ponavlja prigovor zastare, a koji je pravilno otklonio prvostupanjski sud, ponavlja se, da je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., dakle, postala je pravomoćna 13. lipnja 2014., a kojom je u bitnom utvrđeno da su ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o kreditima kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja se tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjivala u skladu s jednostranim odlukama i drugim internim aktima tuženika (banke) i promjeni valute klauzule koja je presuda postala pravomoćna 13. lipnja 2014. Kako je u ovoj pravnoj stvari tužba podnijeta prvostupanjskom sudu 12. lipnja 2019. i kako se u ovom slučaju primjenjuje rok zastare od pet godina, to je pravilno taj sud zaključio da potraživanje tužiteljice nije zastarjelo, pa je ocjena neosnovanosti prigovora zastare utemeljena na identičnom stajalištu koje je izraženo u citiranim odlukama.

18. Neosnovani su i navodi tuženika da je tužbom tužiteljica trebalo obuhvatiti i založnog dužnika ŽO, koji je kao takav označenu u ugovoru o kreditu, pri čemu se navodi, kada više osoba zajedničkom tužbom traži utvrđenje ništetnim dijela ugovora kojega su ugovorne stranke s tuženikom, u ovom slučaju tužiteljica kao korisnica kredita i ČO kao založni dužnik, da oni imaju položaj voljnih jedinstvenih suparničara. Oboje ne moraju tužiti, jer nedjeljivost utvrđenja ništetnosti izaziva proširenje pravomoćne presude i na onog koji u sporu nije sudjelovao, ali ako to učine, prema njima se spor mora riješiti na isti način.

18.1. Jedinstveno suparničarstvo sukladno odredbi članka 201. ZPP-a postoji, ako se prema zakonu ili zbog prirode pravnog odnosa spor može riješiti samo na jednak način prema svim suparničarima (jedinstveni suparničari), pa se oni smatraju kao jedna parnična stranka, tako da se u slučaju ako pojedini suparničari propuste koju parničnu radnju učinak parničnih radnji što su ih poduzeli drugi suparničari proteže i na one koji te radnje nisu poduzeli.

18.2. Pri tom se navodi da razlika između nužnog i voljnog jedinstvenog suparničarstva je samo u tome što je kod nužnih jedinstvenih suparničara zajednička tužba nužna, a kod voljnih suparničara nije, dok u svim ostalim aspektima između ovih suparničara nema razlike, i ovi se suparničari smatraju jednom parničnom strankom.

19. Isto tako, na pravilnost pobijane odluke ne utječu ni žalbeni navodi tuženika da je prvostupanjski sud izveo dokaz saslušanjem tužiteljice iako je tužiteljica od tog dokaza odustala da bi taj dokaz ponovno predložila nakon što je predmet vraćen prvostupanjskom sudu radi provođenja nove glavne rasprave, jer taj dokaz nije bio osobito važan za odluku u ovoj parnici, a imajući na umu okolnosti konkretnog slučaja i sve prethodno navedeno.

20. Na pravilnost i zakonitost pobijane odluke, ne utječe ni žalbeni navod da tužiteljica nema status potrošača, kada iz stanja spisa i utvrđenja prvostupanjskog suda proizlazi da tužiteljica ima status potrošača u smislu članka 3. ZZP/07., jer je sklopila predmetni pravni posao za kupnju i adaptaciju obiteljske kuće kako bi to proizlazilo iz sadržaja ugovora o kreditu i drugih izvedenih dokaza, dakle, kredit nije korišten za obrtničku djelatnost, a tuženik nije dokazao suprotno. Stoga je tužiteljica kao korisnica kredita u ovom sporu aktivno legitimirana prema tuženiku za sporno potraživanje, a ta njezina legitimacija proizlazi iz građanskopravnog odnosa koje je nastao njezinim sklapanjem ugovora o kreditu s tuženikom kao kreditorom.

21. U odnosu na žalbeni navod tuženika da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio odredbu članka 190. ZPP-a, kada je dopustio preinaku tužbe, ističe se, da je pravilno taj sud postupio kada je dopustio preinaku tužbe u skladu s tom odredbom iz razloga što je tužiteljica svoj zahtjev uskladila s nalazom i mišljenjem vještaka, a za navesti je, kako tužiteljica ne raspolaže stručnim financijsko-knjigovodstvenim znanjima da bi u tužbi mogla postaviti precizan zahtjev u odnosu na visinu potraživanja.

21.1. Ukazuje se da je i prema Zaključku poslovni broj Su IV- 162/2021 sa sastanka predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 26. studenog 2021., u predmetima po tužbama korisnika kredita u švicarskim francima dopuštena preinaka tužbe nakon provedenog dokaza financijskim vještačenjem, zbog čega neosnovano tuženik u žalbi ponavlja da se protivio preinaci tužbe.

22. Inače, ostali žalbeni navodi tuženika sadržajno su prigovori koji se sastoje od iznošenja vlastitih utvrđenja i zaključaka, a suprotnih pravilnim utvrđenjima i zaključcima prvostupanjskog suda, koja u cijelosti prihvaća i ovaj sud, s time što ni tim žalbenim navodima nisu dovedeni u sumnju.

23. Odluka o troškovima postupka donesena je na temelju odredbi članka 154. stavka 1. ZPP-a u svezi s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj 138/23. – u daljnjem tekstu: Tarifa). Neosnovno tuženik u žalbi tvrdi da tužiteljici ne pripada nagrada za pristup na ročište na kojem je objavljena presuda, kada na temelju Tbr. 9. točke 3. Tarife, za ročište na kojem se objavljuje presuda odvjetniku pripada 50% nagrade iz Tbr. 7. toč. 1., 3., 6. i 7. Tarife, ali ne više od 50 bodova. Kako je punomoćnik tužiteljice pristupio na ročište za objavu presude 25. ožujka 2025. i kako je zatražena naknada troška za tu parničnu radnju, to je pravilno postupio prvostupanjski sud kada je pobijanom odlukom dosudio joj i trošak za ovu radnju.

23.1. Ukazuje se da je i na sjednici Građanskoga odjela ovoga suda održanoj 1. rujna 2020. zauzeto pravno shvaćanje: "Stranci pripada trošak odvjetničkog zastupanja na ročištu na kojem se objavljuje presuda sukladno odredbama Tbr. 9. točka 3. Tarife."

23.2. Međutim, osnovano tuženik u žalbi tvrdi kako prema odredbi članka 11. stavku 1. točki 20. Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine", broj 118/18. i 51/23.), tužiteljica u ovom slučaju kao potrošač nije bila u obvezi platiti sudsku pristojbu u ukupnom iznosu od 392,33 eura, jer je tom odredbom propisano da su od plaćanja pristojbi oslobođeni potrošači kao stečajni dužnici i tužitelji u postupcima pokrenutim na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa, zbog čega je u ovom dijelu odluku o troškovima postupka trebalo preinačiti i za ovaj iznos zahtjev tužiteljice odbiti kao neosnovan, a u preostalom dijelu odluku o troškovima potvrditi iz razloga što je pravilno tužiteljici obračunat.

24. Tuženiku nije priznat trošak za sastavljanje žalbe jer nije uspio u glavnoj stvari, dok mu u odnosu na djelomični uspjeh u pogledu troškova postupka nisu nastali posebni troškovi.

25. S obzirom na sve navedeno, trebalo je na temelju odredbi članka 368. stavak 1. ZPP-a i članka 380. točke 3. ZPP-a, a u svezi s člankom 381. stavkom 1. ZPP-a, odlučiti kao u izreci ove odluke.

U Splitu 3. rujna 2025.

Predsjednica vijeća:

Arijana Bolanča