Republika Hrvatska

Trgovački sud u Rijeci

Rijeka, Zadarska 1 i 3

Poslovni broj: P-447/2023-49

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

i

R J E Š E N J E

Trgovački sud u Rijeci, po sutkinji Tamari Jugo Smoljanović, u parničnom predmetu tužitelja AIRNET d.o.o. Rijeka, Petra Kobeka 15, OIB: 54452565438, kojeg zastupaju punomoćnici iz Odvjetničkog društva VUKIĆ i partneri d.o.o. Rijeka, N. Tesle 9 protiv tuženika FL iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Goran Jovanović, odvjetnik u Labinu, Rudarska 7, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 8. srpnja 2025. u prisutnosti punomoćnika stranaka, objavljene 3. rujna 2025.

p r e s u d i o  j e

Nalaže se tuženiku FL iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] platiti tužitelju AIRNET d.o.o. Rijeka, Petra Kobeka 15, OIB: 54452565438 iznos od 14.569,19 EUR zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od 9. svibnja 2022. od 1. siječnja 2022. po stopi od 7,49% godišnje do 30. lipnja 2022., od 1. srpnja 2022. po stopi od 7,31% godišnje do 31. prosinca 2022., od 1. siječnja 2023. po stopi od 10,50% godišnje do 30. lipnja 2023., od 1. srpnja 2023. po stopi od 12,00% godišnje do 31. prosinca 2023., od 1. siječnja 2024. po stopi od 12,50% godišnje do 30. lipnja 2024., od 1. srpnja 2024. po stopi od 12,25% godišnje do 31. prosinca 2024., od 1. siječnja 2025. po stopi od 11,15% godišnje do 30. lipnja 2025., a od 1. srpnja 2025. po stopi od 10,15% godišnje do isplate, a u slučaju promjene kamatne stope, po stopi koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja uvećano za osam postotnih poena u roku od 15 (petnaest) dana pod prijetnjom ovrhe.

r i j e š i o  j e

I. Dopušta se preinaka tužbe u ovoj pravnoj stvari na način da tužbeni zahtjev glasi kao u podnesku tužitelja zaprimljenom kod suda 21. studenog 2024., kojim tužitelj od tuženika traži isplatu iznosa od 14.569,19 EUR s kamatom od 9. svibnja 2022. do isplate.

II. Nalaže se tuženiku FL iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] platiti tužitelju AIRNET d.o.o. Rijeka, Petra Kobeka 15, OIB: 54452565438 prouzročeni parnični trošak u iznosu od 7.956,90 EUR sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 3. rujna 2025. (dana donošenja presude) po stopi od 5,15% godišnje do isplate, a u slučaju promjene kamatne stope, po stopi koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja uvećano za tri postotna poena u roku od 15 (petnaest) dana.

III. Odbija se tužiteljev zahtjev za naknadu parničnog troška u preostalom iznosu od 3.000,00 EUR kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužitelj je 29. kolovoza 2023. podnio tužbu pred ovim sudom protiv tuženika radi isplate iznosa od 11.872,78 EUR s kamatom. Prije svega napominje kako je tužitelj s danom 22. svibnja 2023. izvršio promjenu tvrtke u sudskom registru, obzirom na što sva dokumentacija koja je potpisana i relevantna za ovosudni postupak glasi na društvo KRK SISTEMI d.o.o. Obrazlaže da je 14. veljače 2020. tužitelj s tuženikom zaključio Ugovor o poslovnoj suradnji (dalje u tekstu: „Ugovor”). Ugovorom se tuženik obvezao pružati usluge savjetovanja u prodaji ICT rješenja, voditi prodaju, voditi svu potrebnu komunikaciju između predstavnika investitora i partnera (u ovom slučaju tužitelja), nadzirati implementaciju ugovorenog rješenja te biti kontakt osoba za „first level” podrške za korisnika „Hotel Romana”, a tužitelj se za navedeno obvezao platiti 50% razlike između nabavne i postignute cijene, u dva djela, dio nakon plaćenog avansa od strane investitora, a ostatak do punog iznosa nakon potpune uplate investitora. Tužitelj i tuženik usuglasili su se kako se konačna cijena radova utvrđuje okončanim obračunom, na temelju stvarno izvedenih količina radova i ugovorenih jediničnih cijena. Isto je propisano člankom 4. stavkom 4. Ugovora. Tužitelj je 9. prosinca 2023. tuženiku isplatio iznos od 207.600,00 kuna/27.553,26 EUR te je 31. prosinca 2020. tuženiku uplatio iznos od 54.500,00 kuna/7.233,39 EUR odnosno ukupno 262.100,00 kuna/34.786,65 EUR. Dana 5. travnja 2022. tužitelj je tuženiku putem službenog e-mail-a uputio okončani obračun te je utvrdio iznos koji pripada tuženiku od 118.144,52 kuna/15.680,47 EUR. Također, tužitelj je utvrdio iznos više uplaćenih sredstava od 89.455,48 kuna/11.872,78 EUR, (143.955,44 kuna/19.106,18 EUR) uvećano za pripadajući PDV 25%, o čemu je obavijestio tuženika i zatražio povrat više uplaćenog iznosa. Tuženik putem službenog e-mail-a obavještava tužitelja da je njegovo stajalište da su sve obveze temeljem ugovora ispunjene i kako nema osnove za povrat sredstava. Tužitelj se poziva na odredbu čl. 1111. st. 1. i 3. ZOO-a te ističe kako je razvidno kako su novčana sredstva tužitelja prešla na račun tuženika, također je iz okončanog obračuna razvidno kako taj prijelaz nema osnove niti temeljem Ugovora, niti u nekom drugom pravnom poslu, odluci suda ili slično. Iz navedenog proizlazi kako je tuženik dužan navedeni iznos vratiti tužitelju u utuženom iznosu. Iz samog Ugovora je očigledno da je uplaćeni iznos tužitelja tuženiku u stvarnosti predstavljao sredstva za ispunjenje tuženikovih ugovornih obveza te se očekivalo kako će ta sredstva prema ugovoru zaista i pripasti tuženiku, no obzirom da se osnova primitka dijela iznosa nije ostvarila određeni dio iznosa ne pripada tuženiku te je isti temeljem otpale osnove dužan izvršiti povrat više uplaćenog iznosa.

1.2. Tužitelj je podneskom od 8. rujna 2023. ispravio tužbu na način da je naveo da je 9. prosinca 2020. (a ne 2023.) tuženiku isplatio iznos od 207.600,00 kuna te je izostavio dio iz tužbe u kojem navodi da je 31. prosinca 2020. tuženiku uplatio iznos od 54.500,00 kuna/7.233,39 EUR. Predlaže prihvatiti tužbeni zahtjev.

2. Tuženik je u odgovoru na tužbu ističe da nije sporna činjenica da su stranke 14. veljače 2020. sklopile predmetni Ugovor o poslovnoj suradnji. No, tuženik ističe da je sve svoje preuzete obveze uredno obavio te da mu je za obavljene usluge isplaćena naknada pa nema osnove za traženje povrata bilo kakvog iznosa. Tuženik pojašnjava da je osnova za sklapanje predmetnog Ugovora bio poslovni odnos tužitelja i društva ROMANA d.o.o., a koji su sklopili Ugovor o građenju broj 41/2019 od 20. travnja 2020., a temeljem kojeg Ugovora je tužitelj, kao izvođač radova, bio u obvezi dobaviti i ugraditi aktivnu mrežnu opremu za WI-FI i TV sustav, na zgradi hotela ROMANA, na k. č. [katastarska čestica], k. o. [katastarska općina], a sve prema prihvaćenoj ponudi i troškovniku. Tuženik ističe da odlučujuću činjenicu u ovom postupku zapravo predstavlja odnos tužitelja i treće osobe – društva ROMANA d.o.o. jer su obveze stranaka iz Ugovora bile vezane za uredno ispunjenje obveze tužitelja prema društvu ROMANA d.o.o. iz Ugovora o građenju. Tuženik također smatra da odlučujuću činjenicu u ovome postupku predstavlja i činjenica da su tužitelj i društvo ROMANA d.o.o. u čl. 2. st. 3. i 4. Ugovora o građenju jasno ugovorile da su jedinične cijene radova, koje je tužitelj trebao izvesti i glede kojih je i trebao ostvariti zaradu, a koju je trebao podijeliti s tuženikom, fiksne i nepromjenjive. S obzirom na činjenicu da su ugovorene fiksne i nepromjenjive jedinične cijene, obveza tužitelja je bila da cjelokupnu opremu koja se imala dostaviti i ugraditi u projektu „2. faza HOTELA ROMANA“, naruči odmah po sklapanju navedenog Ugovora o građenju, odnosno bez odgode, a sve kako bi se predmetna roba mogla naručiti po očekivanim/ugovorenim cijenama, odnosno kako bi se i mogla ostvariti očekivana zarada. Slijedom navedenog, a kako su ugovorene cijene bile fiksne, tako je i zarada tužitelja, a koja predstavlja razliku između nabavne i postignute prodajne cijene, bila također fiksna i poznata strankama u ovome postupku i to već prilikom sklapanja Ugovora o poslovnoj suradnji od 14. veljače 2020. Upravo zbog toga je i sam tužitelj cjelokupnu naknadu tuženiku isplatio odjednom, odmah po primitku avansa po Ugovoru o građenju. To znači da je naknada, odnosno razlika nabavne i postignute prodajne cijene, bila fiksna i poznata strankama u ovom postupku te je u cijelosti isplaćena tuženiku i nema osnove za traženje bilo kakvog povrata uplaćenog.

2.1. Činjenica što tužitelj najvjerojatnije nije postupio sukladno svojoj ugovornoj obvezi, odnosno nije odmah po sklapanju Ugovora o građenju izvršio narudžbu potrebne robe, već je primljena sredstva, odnosno avans za robu, utrošio u druge namjene (kupnja vozila TESLA i dr.) te je kasnije istu robu vjerojatno plaćao po drugim, skupljim cijenama, nije činjenica za koju bi bio odgovoran tuženik. Tužitelj je trebao postupati s pažnjom dobrog gospodarstvenika i preuzetu obvezu narudžbe robe, izvršiti bez odgode, po primljenom avansu, a budući da je imao saznanja da su ugovorene fiksne i nepromjenjive jedinične cijene. Međutim tužitelj isto nije napravio, već je robu za realizaciju projekta HOTEL ROMANA naručio znatno kasnije, očito po skupljim cijenama, a što je dovelo do činjenice da je i konačni profit tužitelja, po Ugovoru o građenju broj 41/2019, moguće bio manji, međutim za navedenu činjenicu je odgovoran sam tužitelj, koji je bio ugovorna strana po Ugovoru o građenju, a ne tuženik. Predlaže odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan.

3. Sud je izveo dokazni postupak uvidom u dokumentaciju koja je priložena spisu i detaljno obrazložena u t. 7., 8.1. i 9.1., saslušanjem zastupnika po zakonu tužitelja PL (iskaz na stranici 97-98 spisa) i tuženika FL (iskaz na stranici 99-100 spisa) te vještačenjem po stalnom sudskom vještaku za financije Bibici Milat iz Rijeke, Vlatke Babić 2/3 utvrđujući odlučne činjenice savjesnom i brižljivom ocjenom svakog dokaza posebno te svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sve sukladno članku 8. Zakona o parničnom postupku (dalje: ZPP-a, "Narodne novine" broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07. -Odluka USRH, 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23.).

4. Na temelju izvedenog dokaznog postupka sud utvrđuje slijedeće:

5. Predmet spora je tužiteljev zahtjev za povrat više plaćenog iznosa od 14.569,19 EUR sa zakonskom zateznom kamatom od 9. svibnja 2022. do isplate (tužiteljev podnesak od 21. studenog 2024., stranica 138-139 spisa). Tužbeni zahtjev je osnovan.

6. Opće je pravilo da se za nastanak izvanugovornog obveznopravnog odnosa stjecanja bez osnove moraju ispuniti slijedeće pretpostavke: povećanje imovine na jednoj strani, smanjenje imovine na drugoj strani, uzročna veza između povećanja odnosno umanjenja imovine, te da je stjecanje bez osnove sukladno odredbi čl. 1111. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (dalje: ZOO-a, "Narodne novine" broj: 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 145/23. i 155/23.). U slučaju kada su sve navedene pretpostavke ostvarene, stjecatelj je dužan vratiti tako stečenu imovinu.

7. Među strankama nije sporno da je tužitelj s tuženikom 14. veljače 2020. sklopio Ugovor o poslovnoj suradnji (dalje u tekstu: Ugovor, stranica 6-7 spisa), kojim su u čl. 1. ugovorne strane sporazumno utvrdile da postoji projekt "2. faza HOTELA ROMANA" za investitora ROMANA d.o.o. te da tužitelj sudjeluje na realizaciji navedenog projekta definiranim Ugovorom o građenju broj 41/2019. Sukladno čl. 3. st. 1. Ugovora tuženik se obvezao pružati usluge savjetovanja u prodaji ICT rješenja, voditi prodaju, voditi svu potrebnu komunikaciju između predstavnika investitora i partnera (u ovom slučaju tužitelja), nadzirati implementaciju ugovorenog rješenja te biti kontakt osoba za „first level” podrške za korisnika „Hotel Romana".

7.1. Također nije sporno da su društvo ROMANA d.o.o. Makarska, kao naručitelj i tužitelj kao izvođač sklopili Ugovor o građenju broj 41/2019 od 20. travnja 2020., a temeljem kojeg Ugovora je tužitelj, kao izvođač radova, bio u obvezi dobaviti i ugraditi aktivnu mrežnu opremu za WI-FI i TV sustav, na zgradi hotela ROMANA, na k. č. [katastarska čestica], k. o. [katastarska općina], a sve prema prihvaćenoj ponudi i troškovniku (Ugovor o građenju na stranici 31-35 spisa).

7.2. Nije sporno da je tuženik ispunio svoje ugovorne obveze, kao što nije sporno da je tužitelj 9. prosinca 2023. tuženiku isplatio iznos od 207.600,00 kuna/27.553,26 EUR (izvadak o stanju i prometu na stranici 8 spisa). Budući da navedene činjenice među strankama nisu sporne, ne treba ih dokazivati sukladno odredbi čl. 221. st. 1. ZPP-a.

8. Sporno jest je li tuženik dužan tužitelju izvršiti povrat više uplaćenog utuženog iznosa s obzirom na tuženikove navode da su tužitelj i društvo ROMANA d.o.o. jasno ugovorile jedinične cijene radova koje je tužitelj trebao izvesti i temeljem kojih je trebao ostvariti zaradu i koju je trebao podijeliti s tuženikom, a koje su cijene bile fiksne i nepromjenjive pa je i zarada tužitelja, koja predstavlja razliku između nabavne i postignute prodajne cijene, također bila fiksna i poznata strankama i to već prilikom sklapanja Ugovora o poslovnoj suradnji od 14. veljače 2020. pa da zbog toga nema osnove za povrat utuženog iznosa.

8.1. Uvidom u Ugovor o poslovnoj suradnji sklopljen između stranaka 14. veljače 2020. sud je utvrdio da se sukladno čl. 4. st. 1. Ugovora tužitelj obvezao tuženiku njegove usluge platiti 50% razlike između nabavne i postignute cijene, u dva dijela, dio nakon plaćenog avansa od strane investitora, a ostatak do punog iznosa nakon potpune uplate investitora. Sukladno čl. 4. st. 4. Ugovora tužitelj i tuženik usuglasili su se kako će se konačna cijena ugovorenih radova utvrditi okončanim obračunom, na temelju stvarno izvedenih količina radova i ugovorenih jediničnih cijena.

8.2. Iz citirane ugovorne odredbe, kojom su stranke utvrdile svoja međusobna prava i obveze sukladno čl. 2. ZOO-a, sud utvrđuje da iznos zarade tuženika nije bio definiran odnosno da stranke nisu ugovorile točan iznos provizije. Dakle, zaradu tuženika stranke su ugovorile kao 50% razlike između nabavne i postignute cijene, a iz navedenog sud utvrđuje da iznos provizije tuženika nije bio poznat ugovornim strankama u fiksnom iznosu. Upravo su iz tog razloga stranke u čl. 4. st. 4. Ugovora suglasno ugovorile kako će se konačna cijena ugovorenih radova utvrditi okončanim obračunom, na temelju stvarno izvedenih količina radova i ugovorenih jediničnih cijena. Iz navedenog proizlazi da će stranke naknadno utvrditi točan iznos zarade koji pripada tuženiku temeljem Ugovora.

8.3. Radi utvrđenja odlučne činjenice temeljem koje osnove je tužitelj tuženiku platio iznose navedene u tužbi, sud je izveo dokaz saslušanjem stranaka. Iz iskaza zastupnika po zakonu tužitelja PL i tuženika FL sud utvrđuje da su stranke i ranije surađivale na više projekata; da su tužitelj i tuženik prilikom sklapanja predmetnog Ugovora pribavili informativne ponude za nabavne cijene te su na temelju toga izradili ponudu za investitora (ROMANA d.o.o.) i od tog iznosa su izračunali 50% zarade tuženika, koje iznose je tužitelj nesporno uplatio tuženiku. Nadalje iz njihovih iskaza sud utvrđuje da je tužitelj mrežnu opremu koju je bio dužan nabaviti za investitora nabavio u 2022. Tuženik je na pitanje zbog čega misli da je nastala razlika u cijeni koju traži tužitelj odgovorio da je to vjerojatno iz razloga što nije naručio opremu odmah po uplati avansa od strane investitora (2020.), već 2022.

8.4. Po ocjeni ovoga suda stranke su odredbom čl. 4. Ugovora o poslovnoj suradnji tuženikovu naknadu jasno vezale uz postignutu prodajnu cijenu, a ne uz informativne ponude temeljem kojih je tužitelj uplatio naknadu tuženiku. Upravo zbog toga su stranke ugovorile da će po završetku posla pristupiti okončanom obračunu. Stoga sud ocjenjuje neosnovanim tuženikove navode da bi se iznos naknade tuženika trebao definirati temeljem planirane zarade odnosno informativnih ponuda za predmetnu opremu koje su stranke prikupile prije isplate naknade tuženiku. Da je strankama u trenutku sklapanja Ugovora o poslovnoj suradnji bio poznat točan iznos naknade koja bi pripala tuženiku, onda bi to stranke tako i ugovorile. Isto tako se ističe da Ugovorom o poslovnoj suradnji stranke nisu izričito ugovorile kada bi tužitelj bio dužan pribaviti opremu koja je predmet tog Ugovora, kao i Ugovora o građenju sklopljenog s društvom ROMANA d.o.o. Stoga činjenica da je tužitelj naručio opremu 2022., a ne odmah po uplati avansa 2020. nije od važnosti za donošenje odluke u ovoj pravnoj stvari. Slijedom toga sud utvrđuje osnovanim tužiteljev zahtjev za povrat više uplaćenog iznosa s obzirom da se osnova primitka dijela iznosa nije ostvarila temeljem odredbe čl. 1111. st. 1. i 4. ZOO-a.

9. Budući da je između stranaka sporna visina naknade koja je imala pripasti tuženiku sukladno čl. 4. st. 1. Ugovora o poslovnoj suradnji od 14. veljače 2020., a koja predstavlja 50% razlike između nabavne i postignute prodajne cijene opreme investitoru ROMANA d.o.o., sud je prihvatio tužiteljev prijedlog i odredio izvođenje dokaznog postupka po vještaku financijske struke Bibici Milat dipl. oec. iz Rijeke, V. Babić 2/3.

9.1. Vještak u Nalazu i mišljenju zaprimljenom kod suda 18. listopada 2024. utvrđuje da prodajna vrijednost ugrađene opreme iznosi 809.137,69 kuna; nabavna vrijednost ugrađene opreme iznosi 565.233,95 kuna, odnosno da razlika u cijeni iznosi 243.903,74 kuna, od kojeg iznosa 50% pripada tuženiku i iznosi 121.862,75 kuna (121.951,87 kuna-89,13 kuna) uvećano za PDV, odnosno ukupno 20.217,46 EUR. Vještak nadalje utvrđuje da je tužitelj tuženiku po avansu uplatio ukupan iznos od 262.100,00 kuna/34.786,65 EUR te da razlika za povrat tužitelju s uključenim PDV-om iznosi 109.771,57 kuna odnosno 14.569,19 EUR (34.786,65 EUR– 20.217,46 EUR, Nalaz i mišljenje na stranici 118-122 spisa).

9.2. Tužitelj nije imao primjedbi na Nalaz i mišljenje vještaka te je podneskom zaprimljenim kod suda 21. studenog 2024. specificirao tužbeni zahtjev sukladno Nalazu i mišljenju vještaka na način da od tuženika traži povrat iznosa od 14.569,19 EUR umjesto iznosa od 11.872,78 EUR, koji je prvotno tražio tužbom (stranica 139 spisa).

9.3. Tuženik se protivio preinaci tužbenog zahtjeva. Sud utvrđuje da je tužitelj najprije tražio vraćanje iznosa od 11.872,78 EUR, da bi u podnesku zaprimljenom kod suda 21. studenog 2024. uredio tužbu sukladno Nalazu i mišljenju vještaka na način da traži od tuženika vraćanje iznosa od 14.569,19 EUR. Prema načelu razmjernosti, uzimajući u obzir pravna shvaćanja iskazana u rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-3158/2018-2 od 22. studenog 2023., Rev 4524/19 od 25. listopada 2023. i Odluci Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-4474/2019 od 29. ožujka 2022., sud utvrđuje da ograničenje prava tužitelju na preinaku tužbe do zaključenja prethodnog postupka (čl. 190. st. 1. ZPP-a) nisu razmjerna naravi potrebe u konkretnom slučaju, posebno imajući u vidu da je preinačena tužba u vezi s priloženim i predloženim dokazima u tužbi te da zbog preinačene tužbe nisu utvrđivane nove činjenice, niti je izveden dokaz vještačenjem vezano za nove činjenice, već činjenice koje je tuženik osporavao već u odgovoru na tužbu (visina tužbenog zahtjeva), te da je tužitelj tek nakon izvedenog dokaza financijskim vještačenjem koji je pravovremeno predložen mogao postaviti konačan tužbeni zahtjev. Stoga je sud dopustio preinaku tužbe i donio odluku kao u t. I. izreke rješenja.

9.4. Tuženik je prigovarao Nalazu vještaka prije svega navodeći da je tužitelj u tužbi naveo da je tuženiku uplatio iznos od ukupno 262.100,00 kuna te da je potom u ispravljenoj tužbi od 8. rujna 2023. naveo da je uplatio iznos od 207.600,00 kuna pa da je navedeni iznos vještak neosnovano obračunao u svom Nalazu. Tuženik je naveo da nije jasno na temelju kojih podataka je vještak utvrdio nabavnu cijenu opreme te da tuženik zaključuje da je vještak kao nabavnu cijenu uzeo onu koju je naveo tužitelj.

9.5. Vještak je u svom očitovanju na primjedbe tuženika od 16. prosinca 2024. izradio varijantu Nalaza sukladno tuženikovim primjedbama da je tuženiku po avansu uplaćen iznos od 207.600,00 kuna, a ne iznos od 262.100,00 kuna te je utvrdio razliku za povrat tužitelju u iznosu od 7.335,80 EUR s uključenim PDV-om. Vještak smatra da ostale tuženikove primjedbe nisu osnovane. Razliku u cijeni je utvrdio na temelju specifikacije opreme koja je ovjerena od investitora ROMANA d.o.o. te je knjižena i u poslovnim knjigama tužitelja.

9.6. Tužitelj je naveo da je tuženiku uplatio iznos od ukupno 262.100,00 kuna te da je uplate izvršio temeljem faktura samog tuženika koji su u poslovnim knjigama tužitelja i koji su vještaku dani na uvid. Predlaže da sud kod utvrđenja visine tužbenog zahtjeva utvrdi iznos sukladno osnovnom Nalazu i mišljenju od 16. prosinca 2024.

9.7. Vještak je prilikom usmenog obrazlaganja Nalaza i mišljenja naveo da je prilikom izrade osnovnog Nalaza imao na uvid oba računa za uplatu predujma te da se osnovni Nalaz temelji na ukupno uplaćenom predujmu od 262.100,00 kuna. Oba računa za uplatu predujma se pozivaju na predmetni Ugovor o poslovnoj suradnji te su takvi knjiženi u poslovnim knjigama tužitelja. Prilikom izračuna nabavne cijene opreme vještak je uzeo u obzir analitičke kartice kupca i dobavljača te je sve stavke usporedila s okončanim obračunom te je ustrajao kod svog Nalaza.

9.8. Tuženikov navod da je tužitelj na ime naknade tuženiku uplatio samo iznos od 207.600,00 kuna 9. prosinca 2020., a ne iznos od ukupno 262.100,00 kuna, sud utvrđuje neosnovanim. To iz razloga što je tužitelj već uz tužbu dostavio dokaz da je temeljem tuženikovih računa tuženiku najprije uplatio iznos od 207.600,00 EUR temeljem tuženikovog računa broj 620 (račun tuženika na stranici 157 spisa) i Ugovora o poslovnoj suradnji od 14. veljače 2020. dana 9. prosinca 2020. (izvadak o stanju i prometu na stranici 8 spisa) te da mu je 31. prosinca 2020. uplatio daljnji iznos od 54.500,00 kuna (izvadak o stanju i prometu na stranici 9 spisa) temeljem tuženikovog računa broj 820 (račun tuženika na stranici 158 spisa) i temeljem Ugovora o poslovnoj suradnji od 14. veljače 2020. Dakle, oba tuženikova računa koja su izdana tužitelju pozivaju se na uplatu predujma i na predmetni Ugovor o poslovnoj suradnji od 14. veljače 2020. Iz tog razloga sud utvrđuje da je tužitelj na ime avansa naknade tuženiku uplatio iznos od ukupno 262.100,00 kuna pa je sud prihvatio osnovni Nalaz i mišljenje vještaka od 18. listopada 2024. (stranica 121-122 spisa) u kojem je vještak uzeo u obzir uplatu navedenog iznosa na ime predujma tuženiku.

9.9. Nadalje, prilikom izrade Nalaza i mišljenja, vještak je uzeo u obzir analitičke kartice kupca i dobavljača te je sve stavke usporedio s okončanim obračunom (analiza cijene na stranici 128-131 spisa te dokumentacija na CD stranica 132 spisa). Stoga tuženikove prigovore na Nalaz i mišljenje vještaka sud ocjenjuje neosnovanim, s obzirom na argumentirano izjašnjenje vještaka, smatrajući da svojim prigovorima tuženik nije doveo u sumnju objektivnost i stručnost vještačkog Nalaza i mišljenja, kojeg je u cijelosti prihvatio vjerodostojnim.

10. Na temelju izvedenog dokaznog postupka, sud je utvrdio da je tužitelj tuženiku temeljem Ugovora o poslovnoj suradnji od 14. veljače 2020. tuženiku platio predujam u iznosu od ukupno 262.100,00 kuna te da je sukladno odredbi čl. 4. st. 4. Ugovora temeljem okončanog obračuna tuženik bez osnove stekao utuženi dio iznosa, koji je dužan vratiti tužitelju. Dakle, sud je utvrdio da je temeljem osnove koja je otpala za preplaćeni iznos došlo do povećanja imovine tuženika za utuženi iznos od 14.569,19 EUR, koji se odnosi na uplaćeni predujam tuženiku, odnosno do smanjenja imovine tužitelja za taj iznos budući da je na temelju Nalaza i mišljenja vještaka od 18. listopada 2024. utvrđeno da je tužitelj bio dužan tuženiku platiti iznos od ukupno 20.217,46 EUR, a tužitelj mu je platio više odnosno 34.786,65 EUR. Stoga tužitelj ima pravo zahtijevati povrat po pravilima stjecanja bez osnove više uplaćenog iznosa sukladno odredbi čl. 1111. st. 1. i 3. ZOO-a te je tuženik dužan tužitelju vratiti utuženi iznos pa je sud donio odluku kao u t. I. izreke presude.

10.1. Slijedom navedenog, sud utvrđuje osnovanim tužbeni zahtjev u iznosu od 14.569,19 EUR, koji iznos je tuženik stekao bez osnove, odnosno temeljem osnove koja je kasnije otpala jer je okončanim obračunom sukladno čl. 4. st. 4. Ugovora o poslovnoj suradnji te na temelju Nalaza i mišljenja vještaka utvrđeno da je tužitelj tuženiku preplatio predujam u iznosu od 14.569,19 EUR. Tuženik je dužan tužitelju vratiti utuženi iznos s kamatom od dana podnošenja zahtjeva 9. svibnja 2022. do vraćanja, kako ga tužitelj i traži sukladno odredbi čl. 1115. ZOO-a pa je sud donio odluku kao u izreci presude.

11. Odluku o parničnom trošku sud je donio na temelju odredbe čl. 154. st. 1. i 155. ZPP-a. Budući da je tuženik u cijelosti izgubio parnicu, dužan je tužitelju nadoknaditi parnične troškove. Stoga je sud tužitelju, uzimajući u obzir vrijednost predmeta spora prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu u iznosu od 14.569,19 EUR, priznao parnični trošak u iznosu od 7.956,90 EUR (t. II. izreke rješenja). Tužitelj ima pravo na naknadu parničnog troška koji se odnosi na trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 178,45 EUR i na presudu u iznosu od 178,45 EUR sukladno Zakonu o sudskim pristojbama ("Narodne novine" broj 118/18. i 51/23.) i Uredbi o Tarifi sudskih pristojbi ("Narodne novine" broj 37/23.) te na trošak zastupanja po Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (dalje: Tarifa, "Narodne novine" broj 138/23.) budući da je tužitelja zastupao odvjetnik, koji se sastoji od troška sastava tužbe od 500,00 EUR sukladno Tbr. 7/1, troška sastava ispravljene tužbe u iznosu od 50,00 EUR sukladno Tbr. 8/4 (tužitelj je neosnovano tražio nagradu u iznosu od 500,00 EUR uvećano za PDV), troška sastava četiri obrazložena podneska od 15. prosinca 2023., 26. veljače 2024., 21. studenog 2024. (kojim se očituje na Nalaz i mišljenje vještaka i precizira tužbeni zahtjev) i 7. siječnja 2025. u iznosu od po 500,00 EUR (ukupno 2.000,00 EUR) sukladno Tbr. 8/1, troška sastava podneska od 19. prosinca 2023., u privitku kojeg dostavlja račune koje omaškom nije dostavio uz tužbu u iznosu od 50,00 EUR sukladno Tbr. 8/4 (tužitelj je neosnovano tražio nagradu u iznosu od 500,00 EUR uvećano za PDV), troška zastupanja na ročištu održanom 19. prosinca 2023., koje je odgođeno prije početka raspravljanja jer tuženik nije zaprimio tužiteljeve podneske u iznosu od 100,00 EUR sukladno Tbr. 9/5 (tužitelj je neosnovano tražio nagradu u iznosu od 500,00 EUR uvećano za PDV), troška zastupanja na ročištu 6. ožujka 2023. te sastava podneska od istog datuma predanog sudu neposredno prije početka ročišta u privitku kojeg je dostavljena analiza razlike u cijeni u iznosu od ukupno 500,00 EUR sukladno Tbr. 9/1 budući da je navode iz tog podneska tužitelj mogao iznijeti na ročištu prije kojeg ga je predao, a za zastupanje na kojem mu je priznata naknada troškova pa se ne radi o radnji potrebnoj za vođenje parnice (tako i sudska praksa, VTS Pž-4621/08 od 9.11.12.), troška zastupanja na ročištima 13. lipnja 2024., 14. siječnja 2025., 13. svibnja 2025. i 8. srpnja 2025. u iznosu od po 500,00 EUR (ukupno 2.000,00 EUR) sukladno Tbr. 9/1, troška sastava podnesaka od 27. lipnja 2025. i 3. srpnja 2025. u iznosu od 200,00 EUR (ukupno 400,00 EUR) sukladno Tbr. 8/2 budući da nije riječ o podnescima iz Tbr. 8/1 (tužitelj je neosnovano tražio nagradu u iznosu od po 500,00 EUR uvećano za PDV), što ukupno iznosi 5.600,00 EUR uvećano za PDV u iznosu od 1.400,00 EUR sukladno Tbr. 42, sve uvećano za trošak vještačenja od 600,00 EUR.

11.1. Odredba čl. 151. st. 3. ZPP-a propisuje da parnični troškovi obuhvaćaju i zatezne kamate od dana donošenja odluke kojom je naloženo plaćanje troškova postupka. O zateznim kamatama na iznos parničnih troškova sud odlučuje na zahtjev stranke. Budući da je takav zahtjev tužitelj postavio u zahtjevu za naknadu parničnog troška, to je sud odlučio kao u točki II. izreke rješenja.

11.2. Tužiteljev zahtjev za naknadu parničnog troška u preostalom iznosu od 3.000,00 EUR je neosnovan (t. III. izreke rješenja). Sud tužitelju nije priznao trošak u navedenom iznosu, koji predstavlja razliku između nagrade koju je tužitelj tražio i iznosa koji mu je sud za te radnje priznao, kako je naprijed obrazloženo.

Rijeka, 3. rujna 2025.

Sutkinja

Tamara Jugo Smoljanović

UPUTA O PRAVU NA IZJAVLJIVANJE PRAVNOG LIJEKA:

Protiv ove presude i rješenja nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu u roku od 15 (petnaest) dana od dana objave na e-oglasnoj ploči, a u slučaju da nije uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje u roku od 15 (petnaest) dana od dana primitka presude. Žalba se podnosi putem ovog suda, a o žalbi odlučuje Visoki trgovački sud Republike Hrvatske u Zagrebu (čl. 348. st. 1. ZPP-a). U žalbi se ne mogu iznositi nove činjenice niti predlagati novi dokazi, osim ako se oni odnose na bitne povrede odredaba parničnog postupka zbog kojih se žalba može izjaviti (čl. 352. st. 1. ZPP-a).