Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Međimurska 26D

Poslovni broj: Gž-772/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

i

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Varaždinu, u vijeću sastavljenom od sutkinja Dijane Hofer predsjednice vijeća, Ivane Čačić sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Tanje Novak- Premec članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice ĆZ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Draženu Ivančiću, odvjetniku u Slavonskom Brodu, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, zastupanog po punomoćniku Marku Kallayu, odvjetniku u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika izjavljenoj protiv presude i rješenja Općinskog suda u Slavonskom Brodu, poslovni broj P-119/2021-27 od 7. svibnja 2025., na sjednici vijeća održanoj 3. rujna 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Djelomično se odbija žalba tuženika te se presuda Općinskog suda u Slavonskom Brodu, poslovni broj P-119/2021-27 od 7. svibnja 2025. potvrđuje:

- u točci I. izreke u dijelu kojim su utvrđene ništetnim ugovorne odredbe članaka 2. i 7. ugovora o kreditu broj 918-50-4169024 od 8. lipnja 2007. kojima je ugovorena jednostrana izmjena kamatne stope odlukom tuženika i otplata kredita uz valutnu klauzulu u švicarskim francima i

- u točci II. izreke.

II. Djelomično se preinačuje točka I. izreke presude Općinskog suda u Slavonskom Brodu, poslovni broj P-119/2021-27 od 7. svibnja 2025. u dijelu kojim je utvrđena ništetnom ugovorna odredba članka 1. ugovora o kreditu broj 918-50-4169024 od 8. lipnja 2007. kojom je ugovorena isplata kredita uz valutnu klauzulu u švicarskim francima na način da se odbija zahtjev tužiteljice za utvrđenje ništetnosti te ugovorne odredbe

r i j e š i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika i potvrđuje se rješenje Općinskog suda u Slavonskom Brodu, poslovni broj P-119/2021-27 od 7. svibnja 2025.

II. Djelomično se odbija, a djelomično se uvažava žalba tuženika pa se točka IV. izreke presude Općinskog suda u Slavonskom Brodu, poslovni broj P-119/2021-27 od 7. svibnja 2025.:

- potvrđuje u dijelu kojim je tuženiku naloženo naknaditi tužiteljici troškove postupka od 1.233,26 EUR sa zateznim kamatama od 7. svibnja 2025. do isplate i

- preinačuje u dijelu kojim je tuženiku naloženo naknaditi tužiteljici troškove postupka od 833,25 EUR sa zateznim kamatama od 7. svibnja 2025. do isplate na način da se zahtjev tužiteljice za naknadu troškova postupka u tom iznosu odbija.

III. Odbija se žalba tuženika i potvrđuje se točka VI izreke presude Općinskog suda u Slavonskom Brodu, poslovni broj P-119/2021-27 od 7. svibnja 2025.

IV. Odbija se tuženik sa zahtjevom za naknadu troškova žalbenog postupka.

V. Točke III. i V. izreke presude Općinskog suda u Slavonskom Brodu, poslovni broj P-119/2021-27 od 7. svibnja 2025. nisu ispitivane u žalbenom postupku.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom su presudom u točci I. izreke utvrđene ništetnim ugovorne odredbe članka 1. ugovora o kreditu broj 918-50-4169024 od 8. lipnja 2007. kojom je među strankama ugovorena isplata kredita uz valutnu klauzulu u švicarskim francima (dalje: CHF), ugovorna odredaba članka 7. tog ugovora o kreditu kojom je među strankama ugovorena otplata kredita uz valutnu klauzulu CHF i ugovorna odredba članka 2. tog ugovora kojom je među strankama ugovorena jednostrana izmjena kamatne stope odlukom tuženika. Točkom II. izreke presude naloženo je tuženiku isplatiti tužiteljici 2.380,71 EUR sa zateznim kamatama tekućim na iznose, za razdoblje i po stopi kako je navedeno u toj točci izreke dok je točkom III. izreke presude odbijen njezin zahtjev za isplatu iznosa od 738,22 EUR s pripadajućim zateznim kamatama. Točkom IV. izreke presude naloženo je tuženiku naknaditi tužiteljici troškove parničnog postupka od 2.066,51 EUR sa zateznim kamatama od donošenja presude do isplate dok je s ostatkom zahtjeva za naknadu troškova postupka tužiteljica odbijena (točka V. izreke presude). Točkom VI. izreke presude odbijen je tuženikov zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka.

1.1. Prvostupanjskim je rješenjem odbijen prigovor mjesne nenadležnosti prvostupanjskog suda.

2. Prvostupanjsku presudu u dijelu pod točkama I., II., IV. i VI. izreke i prvostupanjsko rješenje u cijelosti pravodobno izjavljenom žalbom pobija tuženik iz svih žalbenih razloga propisanih člankom 353. stavkom 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/1991., 91/1992., 112/1999., 129/2000., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 96/2008., 84/2008., 123/2008., 57/2011., 25/2013., 89/2014. i 70/2019., dalje:

ZPP koji se na ovaj postupak primjenjuje u skladu s člankom 107. stavkom 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku, “Narodne novine” br. 80/2020. s izuzecima iz članka 107. stavka 2., 3. i 4. tog Zakona) uz prijedlog da se prvostupanjska presuda preinači i tužbeni zahtjev odbije uz naknadu troškova postupka tuženiku, podredno da se ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje pred mjesno nadležnim Općinskim građanskim sudom u Zagrebu. Traži i naknadu troškova sastava žalbe i sudske pristojbe na žalbu.

3. Tužiteljica nije odgovorila na žalbu.

4. Žalba protiv presude je djelomično osnovana.

4.1. Žalba protiv rješenja nije osnovana.

5. U žalbenoj fazi postupka predmet spora je zahtjev za utvrđenje djelomične ništetnosti ugovora o kreditu broj 918-50-4169024 od 8. lipnja 2007. i kondikcijski zahtjev za povrat iznosa plaćenih na temelju nepoštene ugovorne odredbe o otplati kredita uz valutnu klauzulu CHF koja je sadržana u tom ugovoru za koji tužiteljica tvrdi da je potrošački.

6. Donoseći odluku o svojoj mjesnoj nadležnosti u povodu pravovremenog prigovora tuženika, sud je, ocjenjujući okolnosti o kojima ovisi njegova nadležnost, uzeo u obzir sljedeće:

- da je predmet spora isplata utvrđenje nepoštenosti ugovornih odredbi o isplati i otplati kredita uz valutnu klauzulu u CHF i o jednostranoj izmjeni kamatne stope i kondikcijski zahtjev za povrat iznosa plaćenih na temelju nepoštene ugovorne odredbe o otplati kredita uz valutnu klauzuli u švicarskim francima iz potrošačkog ugovora koji su stranke zaključile 8. lipnja 2007. u [adresa]

- da je tim ugovorom bez pojedinačnog pregovaranja među strankama ugovoreno da je u slučaju spora mjesno nadležan sud prema sjedištu tuženika

- da tužiteljica živi u [adresa]

- da je sjedište tuženika u Zagrebu pa da je prema sporazumu stranaka mjesno nadležan Općinski građanski sud u Zagrebu

- da mogućnosti dolaska na taj sud i s time povezani troškovi i gubici vremena imaju odvraćajući učinak na tužiteljicu te da ugovorna odredba o prorogaciji nadležnosti stvara neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača jer je stavlja u nepovoljniji procesno-pravni položaj

- da je ugovorna odredba o prorogaciji nadležnosti nepoštena.

7. Iako tuženik pravilno u žalbi tvrdi da prilikom ocjene prigovora mjesne nenadležnosti nije bilo mjesta primjeni Direktive 93/13 o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (dalje Direktiva 93/13) niti Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" br. 75/2009., 112/2012., 143/2013., 147/2013., 9/2015., 78/2015., 102/2015., 52/2016. i 128/2022., dalje: ZPK), o prigovoru mjesne nenadležnosti trebalo je jednako odlučiti i uz pravilnu primjenu mjerodavnih propisa.

7.1. Naime, neodlučni su razlozi pobijane odluke kojima se upućuje na praksu Suda Europske unije o tumačenju Direktive 93/13. To zato jer je riječ o propisu koji se u ovom postupku ne primjenjuje. U skladu s obvezujućim tumačenjem tog Suda izraženim u presudi od 5. svibnja 2022., Zagrebačka banka (t. 36 do 40.) i tamo citiranoj sudskoj praksi, Direktiva 93/13 nije primjenjiva na ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u CHF koji su stranke zaključile prije pristupanja Republike Hrvatske Uniji, 1. srpnja 2013. Stoga, eventualan povrat koristi koju je trgovac neosnovano stekao na temelju nepoštenih odredaba tog ugovora ne može biti uređen odredbama te Direktive.

7.2. Zbog toga je u ovom predmetu mjerodavno hrvatsko pravo, posebno Zakon o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/2003. i 46/2007., dalje: ZZP/2003) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja tog ugovora. Zbog toga je sud prvog stupnja pogriješio kad je na spornu ugovornu odredbu primijenio članke 49. i 50. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 41/2014., 110/2015. i 14/2019., dalje: ZZP/2014) jer je riječ o propisu koji nije vremenski primjenjiv. Naposljetku, pogrešno je primijenjena odredba članka 19.l ZPK-a jer je riječ o propisu koji uređuje međunarodnu, a ne mjesnu nadležnost.

8. Imajući na umu da ZPP ne sadrži prisilne (kogentne) odredbe o isključivoj nadležnosti za potrošačke sporove, ugovorna odredba o prorogaciji nadležnosti o kojoj nisu vođeni pojedinačni pregovori, nije na temelju članka 81. stavka 5. ZZP/2003 izuzeta iz područja primjene glave 10. II. dijela tog Zakona („Nepoštene odredbe u potrošačkim ugovorima).

9. Ugovorna odredba o prorogaciji nadležnosti ne odnosi se na predmet ugovora i cijenu pa u smislu članka 84. ZZP/2003 podliježe testu poštenosti iako je jasno i lako razumljivo sastavljena.

9.1. Iz sadržaja članka 12. ugovora o kreditu jasno proizlazi da je za slučaj spora predviđao nadležnost suda u mjestu sjedišta kreditora. Ta je odredba omogućavala tužiteljici da precizno procijeni pravne i ekonomske posljedice koje iz toga za nju proizlaze pa je riječ o odredbi koja je transparenta u smislu članka 85. ZZP/2003.

10. Međutim, iako je riječ o ugovornoj odredbi koja je jasno i razumljivo sastavljena jer omogućuje tužiteljici da u trenutku sklapanja ugovora precizno ocijeni nadležnost suda za slučaj spora, a time i ekonomske učinke ugovaranja takve odredbe, sama činjenica da je riječ o transparentnoj odredbi ne znači ujedno da je odredba poštena.

11. U skladu s člankom 81. stavkom 1. ZZP/2003 ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

11.1. Prema članku 82. točci 19. ZZP/2003 (tzv. siva lista nepoštenih odredbi), nakon pojedinačne procjene u skladu s člankom 81. tog Zakona, ugovorna odredba kojom se isključuje, ograničava ili otežava pravo potrošača da prava iz ugovora ostvari pred sudom ili drugim nadležnim tijelom može se smatrati nepoštenom.

12. Ugovorna odredba kojoj je svrha prenijeti nadležnost za sve sporove koji mogu proizaći iz potrošačkog ugovora na sud u kojem trgovac ima sjedište, obvezuje potrošača da se podvrgne isključivoj nadležnosti suda koji može biti udaljen od njegova prebivališta (boravišta). To njemu može otežati sudjelovanje u postupku jer troškovi mogu biti odvraćajući i uzrokovati to da on odustane od tužbe koja je jedino učinkovito pravno sredstvo za zaštitu prava potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi.

12.1. Osim toga, riječ je o ugovornoj odredbi koja isključivo pogoduje trgovcu jer mu omogućuje da sve sporove u vezi sa svojim profesijom vodi na sudu koji se nalazi u mjestu njegova sjedišta i da time olakšano organizira svoje sudjelovanje pred sudom, bez da potrošač zauzvrat uživa ikakvih pogodnosti od nje. Kakva god bila priroda potrošačkog ugovora, ovakva ugovorna odredba umanjuje učinkovitost sudske zaštite od nepoštenih ugovornih odredbi pa takva ugovorna odredba stoga potpada pod kategoriju odredbi čije je predmet ili svrha isključenje ili ometanje prava potrošača na poduzimanje sudske tužbe, a što je kategorija na koju se odnosi točka 19. članka 82. ZZP/2003.

12.2. Iz navedenog slijedi da prorogacijska klauzula u potrošačkom ugovoru o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja prenosi isključivu mjesnu nadležnost na sud u Zagrebu gdje tuženik ima sjedište i koji je udaljen od mjesta prebivališta tužitelja (oko 200 km u jednom smjeru) što, samorazumljivo, povećava troškove sudjelovanja tužiteljice, uključivo i njezinog osobnog sudjelovanja u postupku u smislu članka 89. stavka 2. i članka 264. ZPP-a (tuženik je predložio njezino saslušanje), zadovoljava uvjete za ocjenu nepoštenosti u smislu članka 81. stavka 1. ZZP/2003.

13. Nepoštena ugovorna odredba o prorogaciji nadležnosti iz predmetnog potrošačkog ugovora je na temelju članka 87. stavka 1. ZZP/2003 ništetna pa se smatra da ugovorena nadležnost suda sjedišta tuženika (u Zagrebu) nikad nije niti postojala (ništetnost prorogacijeske klauzule ex tunc).

14. U nedostatku takvog sporazuma, u primjeni je ZPP koji, osim odredbi o općoj mjesnoj nadležnosti iz članka 46. stavka 1. ZPP-a, sadrži i odredbu o posebnoj nadležnosti po mjestu u kome se nalazi poslovna jedinica pravne osobe iz članka 59. ZPP-a, prema kojoj je za suđenje u sporovima protiv pravne osobe koja ima poslovnu jedinicu izvan svog sjedišta, ako spor nastane u povodu djelatnosti te jedinice, pored suda općemjesne nadležnosti nadležan je i sud na čijem se području ta poslovna jedinica nalazi.

14.1. Naprotiv, suprotno pravnom shvaćanju suda prvog stupnja, taj propis za ovu vrstu predmeta ne predviđa posebnu nadležnost prema mjestu prebivališta ili boravišta tužitelja. Iako je tada u poziciji tužitelja, potrošač je uvijek slabija strana, a nerijetko je tužba potrošača protiv trgovca jedino učinkovito pravno sredstvo za zaštitu potrošačkih prava. Premda je predviđena posebna mjesna nadležnost za sporove u kojima sudjeluju druge „slabije“ stranke, poput radnika (članak 65. ZPP) ili oštećenika (članak 52. ZPP), posebne mjesne nadležnosti za potrošačke sporove nema. Niti jedna postupovna odredba ZZP-a o nadležnosti ne ovlašćuje stranke niti sud da, bez sporazuma u tom smislu, za tužbe koje potrošač podnosi protiv trgovca uspostave nadležnost suda prebivališta/boravišta potrošača kao tužitelja. Do toga da potrošač tuži na području svojeg prebivališta može doći tek incidentalno, u situacijama kada trgovac ili njegova poslovna jedinica imaju sjedište na području suda na kojem potrošač ima prebivalište ili boravište.

14.2. Imajući na umu da iz ugovora o kreditu proizlazi da je taj ugovor zaključen u [adresa], očito je da tuženik tamo ima poslovnu jedinicu te da je ovaj spor nastao u povodu djelatnosti te jedinice.

14.3. Zbog toga je Općinski sud u Slavonskom Brodu mjesno nadležan za postupanje u ovoj pravnoj stvari pa je na temelju članka 380. točka 2. ZPP-a odbijena žalba tuženika i potvrđeno je prvostupanjsko rješenje kojim je odbijen prigovor mjesne nenadležnosti tog suda.

15. Na temelju činjenica koje među strankama nisu sporne i onih koje je utvrdio pregledavanjem isprava, provođenjem financijskog vještaka te saslušanjem tužiteljice, prvostupanjski je sud utvrdio sljedeće činjenično stanje:

- da je 8. lipnja 2007. u [adresa] između tuženika kao kreditora i tužiteljice kao korisnika kredita sklopljen potrošački ugovor o kreditu (za kupnju novog vozila) s ugovorenim iznosom kredita od 13.960,81 CHF po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja (isplate) kredita, uz redovnu kamatu od 5,20% godišnje, promjenjivu u skladu s odlukom tuženika, s rokom otplate od 84 mjeseca

- da su stranke bez pojedinačnog pregovaranja ugovorile valutnu klauzulu – da se kredit otplaćuje u kunskoj protuvrijednosti valute CHF prema ugovorenom tečaju

- da su se stranke bez pojedinačnog pregovaranja sporazumjele o tome da će tužiteljica plaćati tuženiku promjenjive kamate te o tome kako će se konkretna stopa tih promjenjivih kamata utvrđivati u skladu s odlukom o kamatama kreditora,

- da je dogovor stranaka o početnoj kamatnoj stopi od 5,20 % godišnje valjan

- da je riječ o potrošačkom ugovoru zaključenom 8. lipnja 2007. koji je obuhvaćen presudom koja je donesena u povodu tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača koji se vodio pred Trgovačkim sudom u Zagrebu između "Potrošača" – Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača i RBA d.d. te sedam drugih banaka pod poslovnim brojem P-1401/2012 i koja je u odnosu ovdje tuženika u odluci o jednostranoj izmjeni kamatne stope postala pravomoćna 13. lipnja 2014., a u odluci o valutnoj klauzuli u CHF 14. lipnja 2018.

- da je, kad je riječ o spornoj odredbi o valutnoj klauzuli u CHF, kolektivni spor u odnosu na tuženika pravomoćno završio na način da je točkom 4. izreke pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012. od 4. srpnja 2013. koja je u tom dijelu postala pravomoćna 14. lipnja 2018. kada je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-6632/17-10 odbijena žalba ovdje tuženika, usvojen zahtjev za utvrđenjem da je RBA d.d. u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 6. kolovoza 2008., suprotno odredbama članka 81., 82. i 90. ZZP/2003 i u razdoblju od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008., suprotno odredbama članaka 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 79/2007. i 125/2007., dalje: ZZP/2007), povrijedila interese i prava potrošača korisnika kredita korištenjem nepoštenih i ništetnih ugovornih odredaba kojima je otplatu glavnice kredita vezala uz švicarski franak o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, a da prije zaključenja, u vrijeme zaključenja i u svezi zaključenja predmetnih ugovora nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača

- da je, kad je riječ o spornoj odredbi o jednostranoj izmjeni promjenjive kamatne stope, kolektivni spor u odnosu na tuženika pravomoćno završio na način da je točkom 4. izreke pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012. od 4. srpnja 2013. koja je u tom dijelu postala pravomoćna 13. lipnja 2014. kada je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-7129/13-4 odbijena žalba ovdje tuženika, usvojen zahtjev za utvrđenjem da je RBA d.d. u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007. suprotno odredbama članka 81., 82. i 90. ZZP/2003 i u razdoblju od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008., suprotno odredbama članaka 96. i 97. ZZP/2007 povrijedila interese i prava potrošača korisnika kredita sklapajući ugovor o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem redovne kamatne stope koja je tijekom postojanja obveze po tim ugovorima o kreditu promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom četvrtotužene i njezinim drugim internim aktima, a bez da su prije i u vrijeme sklapanja tih ugovora četvrtotužena kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači pojedinačno o tome pregovarali

- da se, imajući na umu odredbu članka 502.c ZPP-a, opravdano tužiteljica u ovoj (posebnoj) parnici za utvrđenje i naknadu (isplatu) poziva na pravno utvrđenje iz pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/2012, jer je istom presudom u odnosu na tuženika prihvaćen zahtjev tužbe radi zaštite kolektivnih interesa i prava i to zato što je protivno zakonu, bez pojedinačnog pregovaranja unosio u potrošačke ugovore nepoštene (i ništetne) odredbe o otplati kredita uz valutnu klauzulu u CHF i o jednostranoj izmjeni kamatne stope, čime su povrijeđeni zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava potrošača

- da je u skladu s navedenom zakonskom odredbom, u ovoj parnici u kojoj se tužiteljica poziva na utvrđenja iz kolektivnog spora, sud vezan za utvrđenja iz pravomoćne presude kojom je zahtjev za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača usvojen

- da kunski iznos koji se dobije kada se stvarno obračunati anuitet u CHF pomnoži razlikom primijenjenog tečaja i tečaja koji je bio važeći na dan korištenja kredita iznosi 17.937,49 kn /2.380,71 EUR[1] /.

- da je ugovor prestao ispunjenjem tužiteljice i

- da je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena 3. ožujka 2021.

16. Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja prvostupanjski je sud sporne ugovorne odredbe o isplati i otplati kredita uz valutnu klauzulu u CHF te o jednostranoj izmjeni kamatne stope utvrdio ništetnim te je naložio tuženiku vratiti tužiteljici uplate koje su učinjene na ime ispunjenja ništetne ugovorne odredbe o otplati kredita uz valutnu klauzulu u CHF zajedno sa zakonskim zateznim kamatama od dana kad su mu pojedini iznosi plaćeni do isplate. Pritom je ocijenio neosnovanim prigovor zastare.

17. Drugostupanjski je sud na temelju članka 365. stavka 2. ZPP-a ispitao pobijanu presudu u granicama razloga navedenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava, osim u odnosu na pravilnu primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka.

18. Ispitujući na taj način presudu, ocjena je ovog suda da u njezinom donošenju nisu počinjene bitne povrede postupka na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti.

19. U odnosu na odluke o ništetnosti ugovorne odredbe članaka 2. i 7. ugovora o kreditu te o isplati, nije počinjena niti bitna povreda iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a na koju se u žalbi poziva tuženik jer pobijana presuda sadrži odlučne i dostatne razloge o bitnim aspektima u postupku iznesene činjenične i pravne argumentacije tuženika. Ti razlozi nisu proturječni ni nerazumljivi pa se, suprotno žalbenim navodima, pobijana presuda može ispitati.

19.1. Činjenica da žalitelj osporava ili problematizira pravna shvaćanja suda prvog stupnja o tome da su sporne ugovorne odredbe o otplati kredita uz valutnu klauzulu u CHF i o jednostranoj izmjeni kamatne stope nepoštene (i ništetne) ima značaj prigovora o načinu odlučivanja o tužbenom zahtjevu s izrazom nezadovoljstva ocjenom provedenih dokaza i utvrđenim činjeničnim stanjem jer njima tuženik izražava shvaćanje da je u postupku drukčije trebalo utvrditi činjenice, ali, suprotno žalbenim navodima, nema značaj bitnih povreda postupka.

19.2. Iz sadržaja žalbi proizlazi da tuženik kroz žalbeni razlog bitne povrede iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a zapravo pobija ocjenu dokaza provedenu po prvostupanjskom sudu i ocjenu tog suda o nepoštenosti sporne ugovorne odredbe. Navodi kojima žalitelj osporava ili problematizira utvrđenja na kojima prvostupanjski sud temelji osporenu presudu u biti su prigovori činjenične naravi kojima žalitelj iznosi svoju ocjenu dokaza provedenih u postupku koja je različita od ocjene na kojoj je zasnovana pobijana odluka.

19.3. Činjenica da žalitelj ocjenom dokaza odlučnim za odluku nije zadovoljan nema značaj bitne povrede iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a. Prema članku 8. ZPP- a, odlučne činjenice utvrđuje sud (ne stranke) i to prema svom uvjerenju, na osnovi savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, odnosno na temelju rezultata cjelokupnog postupka pri čemu je stečeno uvjerenje u odnosu na ocjenu provedenih dokaza dužan opravdati uvjerljivim i logičnim razlozima. Tako je i postupio prvostupanjski sud u pobijanoj presudi koja je donesena nakon svestrane rasprave i kontradiktornog postupka. Osim toga, sudovi imaju ovlast ocjenjivati provedene dokaze pa postupanjem po toj ovlasti, odnosno time što žalitelj ocjenom dokaza odlučnim za odluku nije zadovoljan i smatra da je iz provedenih dokaza istinitim trebalo prihvatiti samo ono što on tvrdi i njegovo tumačenje odlučnog i istinitog (da sporne ugovorne odredbe nisu nepoštene), sud prvog stupnja nije povrijedio niti jedno žaliteljevo pravo. Isto tako, to što su u postupku činjenice utvrđene tako da su na temelju njih tuženikovi prigovori ocijenjeni neosnovanim ne može dobiti značaj neke postupovne povrede.

19.4. Suprotno žalbenim razlozima, pobijana presuda sadrži (u točci 16. obrazloženja) zbog kojih je sud prvog stupnja utvrdio da je riječ o potrošačkom ugovoru.

20. Suprotno žalbenim navodima, činjenica da se prvostupanjski sud u vezi s primjenom utvrđenja iz kolektivnog spora pozvao ZZP/2007 i ZZP/2014 ne utječe na zakonitost i pravilnost prvostupanjske presude koja je utemeljena na članku 502.c ZPP-a koji nije retroaktivno primijenjena. Riječ je o odredbi koja je u smislu članka 54. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 57/2011.) stupila na snagu na dan prijema Republike Hrvatske u Europsku uniju (1. srpnja 2013.). Postupak u ovoj pravnoj stvari započeo je 3. ožujka 2021. kada je podnesena tužba pa se žalbeni navod da je odredba članka 502.c ZPP-a primijenjena retroaktivno ne može prihvatiti. Pravno shvaćanje o primjeni članka 502.c ZPP-a u postupcima s podudarnim činjeničnim i pravnim situacijama izraženo je u više odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske (primjerice Rev-3142/2018 od 19. ožujka 2019. i Rev-18/2018 od 26. svibnja 2020.

21. Iz razloga navedenih u točkama 7. do 14.3. na koje se upućuje radi nepotrebnog ponavljanja, nije počinjena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 3. ZPP-a jer je prvostupanjski sud pravilno ocijenio da je mjesno nadležan za postupanje u ovoj pravnoj stvari.

22. Imajući na umu odredbu članka 327. stavka 1. tada važećeg Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/2005., dalje: ZOO) prema kojoj se na ništenost može pozivati svaka zainteresirana osoba, što su prije svih ugovorne strane, neosnovano tuženik u žalbi tvrdi da je sud prvog stupnja počinio bitnu povredu postupka iz članka 354. stavka 1. ZPP-a kada nije primijenio odredbu članka 288. stavka 2. ZPP-a i zbog nedostatka pravnog interesa odbacio tužbu u dijelu kojim je tužitelj zahtijevao utvrđenje djelomične ništetnosti ugovora odnosno ugovorne odredbe o jednostranoj izmjeni kamatne stope. Taj pravni interes tužiteljica crpi iz navedene odredbe ZOO-a kao posebnog zakona, sve u skladu s člankom 187. stavkom 2. ZPP- a.

23. Činjenična utvrđenja i zaključke prvostupanjskog suda u cijelosti prihvaća i ovaj sud te ista nisu dovedena u sumnju žalbenim navodima tuženika kojima isti u biti ponavlja navode iz prvostupanjskog postupka i daje svoju ocjenu činjeničnih utvrđenja, suprotno pravilnim utvrđenjima prvostupanjskog suda koji je saslušanjem tužiteljice utvrdio da o spornim odredbama nisu vođeni pojedinačni pregovori te da tuženik nije ispunio zahtjev njihove transparentnosti iz članka 85. ZZP/2003 jer nisu (lako) razumljivo sastavljene.

24. Pravilno je primijenjena odredba članka 502.c ZPP-a kojom je propisana vezanost suda za utvrđenja iz pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/2012 kojom je u odnosu na tuženika prihvaćen zahtjev tužbe radi zaštite kolektivnih interesa i prava i to zato što je protivno zakonu, bez pojedinačnog pregovaranja unosio u potrošačke ugovore nepoštene odredbe o valutnoj klauzuli u CHF i jednostranoj izmjeni kamatne stope čime su povrijeđeni zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava potrošača.

25. Pravilno tuženik u žalbi ističe da predmet kolektivnog spora i dokazivanja u tom postupku nisu bile obavijesti koje su dane određenim potrošačima u predugovornoj fazi sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu, zbog čega u tom sporu nisu izvedeni predloženi dokazi saslušanjem zaposlenika banaka, a pravna zaštita potrošačima pružena je na apstraktnoj razini.

25.1. Kad se, kao u ovom predmetu, zaključak o nepoštenosti (ništetnosti) odredaba potrošačkog ugovora o kreditu u pojedinačnom potrošačkom sporu temelji na presumpciji da određenom potrošaču u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora nisu dane odgovarajuće obavijesti o odredbama tog ugovora, a ta okolnost nije bila predmetom utvrđivanja i dokazivanja u kolektivnom sporu, onda su u pojedinačnim potrošačkim sporovima banke ovlaštene tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu (unatoč tome što ih nisu utvrdile konkretnim standardnim ugovorom) ipak na drugi način dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora.

25.2. Imajući na umu da je riječ o odredbama unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, u smislu članka 81. stavka 2. ZZP/2003, smatra se da je riječ o ugovornim odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo. Teret dokaza o protivnom je na tuženiku. S obzirom na to da se o postojanju pojedinačnog pregovaranja nije moglo zaključiti na temelju isprava koje je u spis dostavio tuženik, tužitelj je u svom iskazu negirao ikakvo pregovaranje, a od prijedloga da se kao svjedok sasluša njegova djelatnik tuženik je odustao na pripremnom ročištu 5. travnja 2024. zakonska presumpcija iz članka 81. stavka 2. ZZP/2003 nije dovedena u pitanje.

25.3. Za odgovoriti je žalitelju i to da zahtjev (materijalne) transparentnosti prema kojem ugovorna odredba mora biti jasno i razumljivo sastavljena, obvezuje tuženika da korisniku kredita pruži dovoljno informacija kako bi mogao donositi razborite i informirane odluke. U tom pogledu taj zahtjev znači da ugovornu odredbu o riziku promjene tečaja potrošač mora razumjeti na formalnoj i gramatičkoj razini, ali također u pogledu njezina konkretnog dosega, u smislu da prosječan potrošač, koji je uredno obaviješten i postupa s dužnom pažnjom i razboritošću, može ne samo znati za mogućnost deprecijacije nacionalne valute u odnosu na stranu valutu u kojoj je ugovor o kreditu sklopljen već i da može procijeniti potencijalno znatne gospodarske posljedice koje bi takva odredba mogla imati za njegove financijske obveze. Kad je riječ o transparentnosti ugovorne odredbe kojom se određuje promjena kamatne stope, odlučne informacije predstavljaju, s jedne strane, činjenica jesu li osnovne informacije o izračunu te stope lako dostupne potrošaču koji namjerava sklopiti takav ugovor i, s druge strane, pružanje informacija o prošlim kretanjima indeksa na temelju kojeg se ta stopa izračunava. S obzirom na opseg informiranosti koji je opisao tužitelj u svom iskazu, pravilno je utvrđenje prvostupanjskog suda da zahtjev transparentnosti nije bio zadovoljen. Pritom su neodlučni žalbeni navodi kojima tuženik insistira na tome da je za utvrđenje (ne)transparentnosti ugovorne odredbe bilo potrebno saslušati javnog bilježnika koji je solemnizirao ugovor. Najprije, za ocjenu transparentnosti odlučne su u smislu članka 83. ZZP-a obavijesti pružene potrošaču prije i prilikom sklapanja ugovora, a ugovor je solemniziran nakon što je već sklopljen. Osim toga, obveza na ispunjenju zahtjeva transparentnosti iz članka 85. ZZP/2003 je (bila) na tuženom trgovcu, ne na javnom bilježniku. Stoga je u skladu s člankom 220. stavkom 2. ZPP-a sud prvog stupanja pravilno postupio kada je odbio izvesti po tuženiku predloženi dokaz saslušanjem javnog bilježnika.

26. Tvrdnje koje tuženik ponavlja u žalbi, o tome da je tužiteljica sama izabrala zaključiti ugovor s valutnom klauzulom u CHF nisu odlučne za pravilnu ocjenu o tome da o valutnoj klauzuli u CHF koja je sadržana u predmetnom ugovoru nije prethodilo pojedinačno pregovaranje. Za zakonom predviđenu zaštitu od nepoštenih ugovornih odredbi nije odlučno to da je potrošač izabrao određeni pravni posao, kao niti to je li mogao izabrati što drugo, nego je odlučno da je riječ o ugovorenoj odredbi koja je unesena u izabrani ugovor bez pregovaranja. Svakako da tuženik niti ne tvrdi da je tužiteljica mogla pregovarati o ograničenju svoje odgovornosti za rizik promjene tečaja što je bit valutne klauzule.

26.1. Nije u pravu tuženik kada tvrdi da je izborom kredita s valutnom klauzulom u CHF tužiteljica koristila svoje pravo pregovora o valutnoj klauzuli. Ona je izborom kredita s valutnom klauzulom u CHF konzumirala (samo) svoj izbor između više vrsta ponuđenih financijskih proizvoda. Činjenica da je tužiteljica znala da sklapa ugovor s valutnom klauzulom u CHF ne znači da su se o tečajnom riziku koji ona donosi vodili pojedinačni pregovori. Činjenica da je ugovor sklopljen na unaprijed otisnutom obrascu znači zakonsku presumpciju da je riječ o odredbi o kojoj se nije pregovaralo. Stoga ni tvrdnje tuženika, na kojem je teret dokaza o protivnom, a koje se svode na to da je odabirom ugovora tužitelj zapravo pregovarao o tečajnom riziku, nisu dostatne za obaranje zakonske presumpcije iz članka 81. stavka 2. ZZP/2003. Stoga je pravilan zaključak suda prvog stupnja da su stranke bez pojedinačnog pregovaranja ugovorile valutnu klauzulu – da se kredit ispunjava u kunskoj protuvrijednosti valute CHF prema ugovorenom tečaju.

27. Imajući na umu da je sud prvog stupnja u svojoj odluci dao dostatne i odlučne razloge o primjeni utvrđenja iz spora za kolektivnu zaštitu prava i interesa potrošača, pravilno pritom utvrđujući (na temelju njezinog iskaza i pribavljenih podataka o nadležnih poreznih tijela) da je tužiteljica predmetni ugovor zaključila kao potrošač u smislu članka 3. točke 1. ZZP/2003, neosnovano tuženik u žalbi navodi pobijana presuda ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama te da sud prvog stupnja nije potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje.

28. Pravilno je, stoga, na temelju članka 502.c ZPP-a zaključio sud prvog stupnja da su ugovorne odredbe članaka 2. i 7. ugovora o kreditu kojima je ugovorena jednostrana izmjena kamatne stope i otplata kredita uz valutnu klauzulu u CHF nepoštene jer stvaraju znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Zbog toga je na pravilno utvrđenu činjenicu da je riječ o nepoštenim ugovornim odredbi pravilno prvostupanjski na temelju članka 87. stavka 1. ZZP/2003 ocijenio da je riječ o ništetnim ugovornim odredbama. Zbog toga je uz primjenu članka 368. stavka 1. ZPP-a odbijena žalba tuženika i djelomično je potvrđena točka I. prvostupanjske presude.

29. Zakonita je odluka suda prvog stupnja kojom je naloženo tuženiku vratiti tužiteljici isplate koje su učinjene na ime ispunjenja ništetne ugovorne odredbe o otplati kredita uz valutnu klauzuli u CHF i to u visini koja pravilno utvrđena financijskim vještačenjem. Ta se odluka temelji na članku 1111. stavku 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/2005., 41/2008. i 125/2011., dalje. ZOO) koji je bio na snazi u vrijeme stjecanja bez osnove i na čiju pravilnu primjenu ovaj sud pazi po službenoj dužnosti.

30. Pravilno je sud prvog stupnja primijenio materijalno pravo kad je odbio tuženikov prigovor zastare. U skladu s objedinjenim pravnim shvaćanjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Su-IV-33/2022-2 od 31. siječnja 2022. o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF , ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom predmetu, već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača. Individualnu je tužbu tužitelj u ovom predmetu podnio 3. ožujka 2021. - očito prije isteka petogodišnjeg zastarnog roka za individualne zahtjeve koji počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu tužbe za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača (ovdje 14. lipnja 2018.).

31. Neosnovano tuženik prigovara dosuđenom tijeku zateznih kamata tvrdeći da je pošteni stjecatelj. Imajući na umu da je razlog ništetnosti predmetne ugovorne odredbe koju je unaprijed sastavio tuženik i o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo njezina nepoštenost, tužiteljici uz primjenu odredbe članka 1115. ZOO-a duguje zateznu kamatu kao nepošteni stjecatelj. Zbog toga je uz primjenu članka 368. stavka 1. ZPP- a odbijena žalba tuženika i potvrđena je točka II. izreke prvostupanjske presude.

32. Pazeći po službenoj dužnosti na pravilnu primjenu materijalnog prava, ocjena je ovog suda da je sud prvog stupnja prihvaćanjem zahtjeva za utvrđenje sporazum stranaka iz članka 1. ugovora o kreditu broj 918-50-4169024 od 8. lipnja 2007. koji se odnosi na isplatu (korištenje), ne na otplatu (vraćanje) kredita, sud prvog stupnja pogrešno primijenio materijalno pravo. Najprije, utvrđenje ništetnosti odredbe o isplati kredita uz valutnu klauzulu u CHF izlazi iz okvira pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. s obzirom na to da iz odluke u kolektivnom sporu proizlazi da ta odredba kojom se uređuje obveza banke, a ne potrošača, nije u kolektivnom sporu utvrđena ništetnom. Zbog toga na utvrđenje ništetnosti tog dijela ugovora o kreditu broj 918-50-4169024 od 8. lipnja 2007. utvrđenja iz te presude nemaju obvezujući učinak pa je prvostupanjski sud neosnovano prihvatio zahtjev u tom dijelu pozivom na presudu iz spora za kolektivnu zaštitu prava i interesa potrošača. Osim toga, odluka suda kojom je utvrđena ništetnost ugovorne odredbe o odobravanju (isplati) kredita uz primjenu valutne klauzule u CHF proturječna je odluci o isplati sadržanoj u točci II. izreke pobijane presude i razlozima koji su za tu odluku izneseni u obrazloženju, imajući na umu da su iznosi koje je na ime ispunjenja nepoštene ugovorne odredbe o otplati kredita uz valutnu klauzulu u CHF stvarno platila tužiteljica obračunavani upravo u odnosu na tečaj koji je, u skladu s člankom 1. ugovora o kreditu, bio važeći na dan korištenja kredita. S obzirom na to da je riječ o jasnoj odredbi kojom je definirana bitna obveza tuženika na isplatu kredita, nije riječ o obvezi koja u smislu članka 81. stavka 1. ZZP/2003 može stvoriti znatniju neravnotežu u pravima ili obvezama stranaka na štetu potrošača. Osim toga, riječ je o transparentnoj ugovornoj odredbi kojom je definirana glavna obveza kreditora (predmet ugovora) pa na temelju članka 84. ZZP/2003 ne podliježe testu poštenosti. Zbog toga je zahtjev za utvrđenje ništetnom te odredbe odbijen te je na temelju članka 373. točke 3. ZPP-a djelomično preinačena točka I. izreke prvostupanjske presude.

33. Neosnovano tuženik u žalbi tvrdi i to da je sud prvog stupnja pogriješio kada je tužiteljici dosudio naknadu troškova zastupanja na ročištu za objavu presude. Odredbe članka 335. stavka 7. i 8. ZPP-a propisuju način dostave presude onoj stranci koja je uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje iz čega proizlazi zaključak da se stranci koja pristupi na ročište za objavu presude uručuje pisani otpravak presude i da od tog dana za stranku teče žalbeni rok, dok je situacija ako stranka ne pristupi na ročište a uredno je obaviještena propisana stavcima 9. i 10. citirane zakonske odredbe. Po ocjeni ovog suda riječ je o trošku koji je bio potreban za vođenje parnice, tim više jer je pristupanje na ročište povodom objave presude zakonodavac propisao i kao način neposredne dostave sudske odluke uz koju se vežu pravne posljedice (rok za žalbu) zbog čega tužitelj ima pravo i na naknadu troška pristupa na ročište za objavu presude od 7. svibnja 2025.

33.1. Takvo je i pravno shvaćanje izraženo u rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Rev 832/2022-2 od 22. ožujka 2022.

33.2. Pravilno je sud prvog stupnja primijenio članak 155. stavak 1. u vezi s člankom 151. stavkom 1. ZPP-a kada je tužiteljici priznao naknadu predujmljenih troškova financijskog vještačenja u cijelosti, neovisno o tomu što je dio njezinog zahtjeva povučen, a dio odbijen. Prema shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u primjerice Rev 473/2023-2 od 6. lipnja 2023., Rev 1265/22 od 21. prosinca 2022., Rev 994/2021-2 od 14. rujna 2021., Rev 229/2022-2 od 1. veljače 2024.., Rev 189/2024-2 od 5. ožujka 2024. i dr., troškovi vještačenja predstavljaju nužne i svrsishodne troškove za vođenje parnice i utvrđenja osnovanosti visine tužbenog zahtjeva. Ove troškove prethodno snosi tužitelj (članak 153. stavak 1. ZPP-a). Stoga, kada u sporu tužitelj sa svojim zahtjevom uspije barem djelomično, kako u kvalitativnom tako i u kvantitativnom smislu uspjeha, tuženik koji mu dao povoda za tužbu (zbog čega su ovi troškovi i nastali), dužan mu je troškove vještačenja naknaditi u cijelosti.

34. Iako tuženik u žalbi pravilno tvrdi da se o njegovu zahtjevu za naknadu troškova postupka u odnosu na sniženi dio zahtjeva treba odlučiti uz primjenu članka 158. stavka 1. ZPP-a (tužitelj koji povuče tužbu dužan je tuženiku naknaditi troškove postupka), pravilno je njegov zahtjev za naknadu troškova nastalih u vezi sa smanjenjem tužbenog zahtjeva za povrat iznosa plaćenih na temelju nepoštene ugovorne odredbe o otplati kredita uz valutnu klauzulu u CHF odbijen. To stoga što se vrijednost predmeta spora tog zahtjeva iz tužbe 2.982,35 EUR /22.470,54 kn/ i vrijednost predmeta preinačenog zahtjeva 2.380,71 EUR /17.937,49 kn/ nalaze u istom tarifnom razredu (od 1.327,01 EUR do 13.272,00 EUR) u smislu Tbr. 7. stavka 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ br. 138/2023., dalje: OT) pa ne proizlazi da su u odnosu na povučeni dio tužbe tuženiku nastali posebni troškovi zastupanja.

35. Međutim, osnovano tuženik u žalbi tvrdi da je sud prvog stupnja pogrešno primijenio odredbu članka 154. stavka 1. ZPP-a kada je tuženiku naložio naknaditi tužiteljici sve troškove zastupanja. Tužiteljica je uspjela sa zahtjevom za utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi o jednostranoj izmjeni kamatne stope i o otplati kredita s valutnom klauzulom u CHF. Tužiteljica je uspjela i s konačno određenim kondikcijskim zahtjevom za povrati iznosa plaćenih na temelju nepoštene ugovorne odredbe o otplati kredita uz valutnu klauzulu u CHF, ali nije uspjela s kondikcijskim zahtjevom za povrat iznosa plaćenih na temelju nepoštene ugovorne odredbe o jednostranoj izmjeni kamatne stope. Pritom, suprotno razlozima prvostupanjskog suda, taj zahtjev nije odbijen zbog (prekomjerne) visine, nego je riječ o neosnovanom zahtjevu jer je tužiteljici u skladu s člankom 214. stavkom 1. ZOO-a prestalo pravo zahtijevati ispunjenje obveze. Zbog toga je tužiteljica uspjela u sporu u omjeru od 75%, a tuženik s preostalih 25%. S obzirom na to da je u tužiteljica u većoj mjeri uspjela u sporu, njoj, a ne tuženiku, pripada naknada troškova postupka pa je uz primjenu članka 380. točke 2. ZPP-a odbijena žalba tuženika i potvrđena je odluka o troškovima postupka iz točke VI. izreke prvostupanjske presude.

35.1. Tužiteljici u skladu s člankom 154. stavkom 2. ZPP-a pripada naknada 50% (75%-25%) nastalih troškova zastupanja i sudske pristojbe na tužbu koje je prvostupanjski sud utvrdio u visini od 1.666,51 EUR, odnosno 833,26 EUR (1.666,51 EUR x 50% = 833,26 EUR). Tome treba dodati u cijelosti predujmljene troškove vještačenja od 400,00 EUR pa tužiteljici ukupno pripada naknada troškova postupka od 1.233,26 EUR. Zbog toga je djelomično odbijena, a djelomično uvažena žalba tuženika te je točka IV. izreke prvostupanjske presude potvrđena u dijelu u kojem je tuženiku naloženo naknaditi tužiteljici troškove postupka u tom iznosu (članak 380. točka 2. ZPP-a), dok je u preostalom dijelu ta točka izreke presude preinačena (članak 380. točka 3. ZPP-a) na način da je zahtjev tužiteljice za naknadu troškova postupka od 833,25 EUR odbijen.

36. Tuženik koji je sa žalbom uspio ne neznatnom dijelu koji se uglavnom odnosi na odluku o troškovima postupka, odbijen je sa zahtjevom za naknadu troškova žalbe protiv presude i sudske pristojbe na tu žalbu.

37. Točke III. i V. izreke prvostupanjske presude nisu pobijane žalbom pa nisu ispitivane u žalbenom postupku (članak 365. stavak 1. ZPP-a).

U Varaždinu 3. rujna 2025.

Predsjednica vijeća

Dijana Hofer