Poslovni broj Gž1397/2021-3

Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca Helene Vlahov Kozomara predsjednice vijeća, te Milene Vukelić Margan članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Ingrid Bučković, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja RČ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Mariu Borasu, odvjetniku u Splitu, protiv tuženika IČ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Jošku Biliškovu, odvjetniku u Zagrebu, radi naknade štete, rješavajući žalbu tuženika izjavljenu protiv presude Općinskog suda u Splitu poslovni broj Pn-610/2017 od 26. listopada 2020., u sjednici vijeća održanoj 3. rujna 2025.,

p r e s u d i o  j e

I.Odbija se kao neosnovana žalba tuženika i potvrđuje presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj Pn-610/2017 od 26. listopada 2020. u točki I izreke, u točki II izreke u dijelu u kojem je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 70.645,50 kn/9.376,27 eur[1] sa zateznom kamatom od 26. listopada 2020. do isplate, te iznos od 10.584,00 kn/1.404,74 eur sa zateznom kamatom od 12. rujna 2012. do isplate, te u točki III izreke u dijelu u kojem je naloženo tuženiku nadoknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 21.036,05 kn/2.791,96 eur sa zateznom kamatom od 26. listopada 2020. do isplate.

II. Djelomičnim uvaženjem žalbe tuženika preinačuje se ista presuda u točki II izreke glede tijeka zatezne kamate na iznos od 70.645,50 kn/9.376,27 eur te u točki III izreke na način da se odbija tužbeni zahtjev za isplatu zakonske zatezne kamate na iznos od 70.645,50 kn/9.376,27 eur(devettisućatristosedamdesetšesteuraidvadeset- sedamcenti) za razdoblje od 12. rujna 2012. do 26. listopada 2020., te se odbija zahtjev tužitelja za nadoknadu parničnog troška u iznosu od 6.338,29 kn/841,24 eur

(osamstočetrdesetjedaneuridvadesetčetiricenta) sa zakonskom zateznom kamatom od presuđenja do isplate.

III. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za nadoknadu troška žalbenog postupka.

Obrazloženje

1.Presudom suda prvog stupnja, u točki I. izreke, je utvrđeno da ne postoji potraživanje tuženika prema tužitelju u iznosu od 236.710,58 kn/31.416,89 eura, u točki II izreke je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 81.229,50 kn/10.781,01 eura sa zakonskom zateznom kamatom od 12. rujna 2012. do isplate, dok je za razdoblje od 1. veljače 2011. odnosno 1. svibnja 2011. do 12. rujna 2012. odbijen zahtjev za isplatu zatezne kamate, a u točki III izreke je naloženo tuženiku nadoknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 27.374,34 kn/3.633,20 eura sa zateznom kamatom od donošenja presude do isplate.

2.Protiv presude je žalbu podnio tuženik pozivajući se na sve žalbene razloge propisane čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 , 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22; dalje ZPP).

3.U žalbi ukazuje na postojanje bitnih postupovnih povreda iz čl. 354. st. 1. u svezi s čl. 8. i čl. 220. ZPP-a, te čl. 221. i čl. 221. a ZPP-a. Navodi da dokazi nisu izvedeni savjesno i brižljivo, da nije pravilno primijenjeno pravilo o teretu dokazivanja, da tužitelj nije priložio niti jedan račun o izvedenim radovima niti je predložio dokaze na te okolnosti, te da je nalaz građevinskog vještaka pogrešno ocijenjen. Ukazuje na iskaz tužitelja da društvu Digrum d.o.o. nije platio 30.000,00 kn, moguće i 40.000,00 kn, a da ta bitna okolnost nije raspravljena u postupku. Pored toga navodi da tužitelj nije dostavio dokaz da bi njemu ili nekom drugom bili zabranjeni radovi, pa zaključuje da je tužitelj samovoljno radove prekinuo iako ih je mogao dovršiti i obavljati djelatnost sve do 14. srpnja 2016. kada je tuženik predao prostor Gradu Splitu. Glede istaknutog prigovora radi prebijanja, navodi da je odustankom od radova tužitelj onemogućio tuženika u obavljanju gospodarske djelatnosti u predmetnom poslovnom prostoru, da je na te okolnosti predložio provođenje brojnih dokaza, saslušanje svjedoka, da je priložio ugovor o ortaštvu od 5. lipnja 2017. te ostale isprave, da sud prvog stupnja nije cijenio činjenicu da je u zemljišnim knjigama bilo upisano pravo korištenja na predmetnoj nekretnini u korist žalitelja, da je tužitelj radovima koje nije dovršio devastirao prostor pa da je odbijanjem dokaznih prijedloga uskraćeno pravo žalitelja na raspravljanje i počinjena bitna postupovna povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 6. ZPP-a. Pored toga da su izostali razlozi o odlučnim činjenicama, pa da je počinjena i povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a. Naglašava da se u nazočnom slučaju nije radilo o ugovoru o zakupu, već o ugovoru o ortaštvu, da je žalitelj u prethodnu ortačku zajednicu unio poslovni prostor, a drugi ortak KČ rad i sredstva, da je zajednički obrt tih stranaka djelovao do 31. prosinca 2010., nakon roka koji je ugovoren, pa da je očito nastavljena ortačka zajednica, kao što je to tvrdio i u postupku. Tvrdi da je u cijelosti ispunio obveze iz tog ugovora, dok tužitelj to nije učinio, već da je naprasito započeo i prekinuo izvođenje radova na adaptaciji prostora. Pored toga da nije utvrđena prava volja ugovornih strana, nije cijenjena okolnost upisanog prava vlasništva Grada Splita na poslovnom prostoru, što da ukazuje da je tužitelj ulagao u prostor u vlasništvu treće osobe, zbog čega da tuženik nije pasivno legitimiran za povrat ulaganja. Osim toga da je materijalno pravo pogrešno primijenjeno, pa tako da su pogrešno primijenjene odredbe čl. 247., čl. 286., čl. 319. i čl. 638.-660. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 - dalje ZOO),da su pogrešno primijenjene odredbe o naknadi štete, te da je povrijeđeno pravo žalitelja na pošteno i pravično suđenje iz čl. 29. Ustava Republike Hrvatske i čl. 6. Konvencije o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda. Osporava i zakonitost odluke o parničnom trošku, uz obrazloženje da je u sporu uspio u većem omjeru od tužitelja pa da mu pripada pravo na veći iznos parničnog troška.

4. Predlaže presudu u pobijanom dijelu ukinuti i predmet vratiti istom sudu na ponovno suđenje, podredno presudu preinačiti i odbiti tužbeni zahtjev tužitelja, te ga obvezati na nadoknadu troškova žalbenog postupka tuženiku.

5. Žalba tuženika je djelomično osnovana.

6. Sud prvog stupnja je potpuno i pravilno utvrdio sve odlučne činjenice te je pravilno primijenio mjerodavno materijalno pravo kada je obvezao tuženika na isplatu dosuđenog iznosa tužitelju, osim u dijelu u kojemu je priznao zakonsku zateznu kamatu na iznos od 70.645,50 kn/9.376,27 eura od dana podnošenja tužbe , umjesto od dana donošenja prvostupanjske presude.

7.Predmet ovog spora je zahtjev tužitelja za naknadu štete koja se odnosi na troškove izvršenih ulaganja u poslovni prostor u prizemlju objekta u Splitu, i to ugostiteljskog objekta " Četiri palme" te prigovor radi prebijanja istaknut do visine postavljenog tužbenog zahtjeva, koji prigovor tuženik temelji na tvrdnji da je krivnjom tužitelja onemogućen u obavljanju ugostiteljske djelatnosti u istom prostoru.

8. Na temelju provedenih dokaza su utvrđene slijedeće činjenice:

-da je radi obavljanja ugostiteljske djelatnosti u objektu "Četiri plame" u Splitu tuženik 5. lipnja 2007. sklopio ugovor o ortaštvu s KČ, s tim što je ugovor sklopljen na određeno vrijeme do 31. prosinca 2008.,

-da je zbog pada prometa KČ istupio iz ortaštva te je zajednički obrt KČ i tuženika IČ odjavljen, o čemu je doneseno rješenje Odsjeka za gospodarstvo Ureda državne uprave u Splitsko-dalmatinskoj županiji od 29. prosinca 2010.;

-da je između stranaka sklopljen usmeni ugovor o zakupu temeljem kojega je tuženik dao tužitelju u zakup narečeni poslovni prostor, a tužitelj se obvezao plaćati zakupninu u iznosu od 1.400,00 eura mjesečno;

-da tuženik nije upoznao tužitelja s činjenicom da je u tijeku parnični postupak kojeg je pokrenuo Grad Split radi iseljenja tuženika i njegovih roditelja iz istog poslovnog prostora;

-da je tužitelj predao tuženiku zakupninu za jedan mjesec u iznosu od 1.400,00 eura, te da je pristupio izvođenju radova na uređenju prostora;

-da je tužitelj priložio troškovnik trgovačkog društva Digrum d.o.o. od 12. travnja 2011., koji sadrži pregled izvedenih radova, pojedinačnu cijenu, kao i ukupnu vrijednost radova od 213.986,00 kn;

-da je između stranaka dogovoren zakupni odnos u trajanju od sedam godina, te da je tuženik pristao da tužitelj izvede radove radi adaptacije objekta prije započinjanja obavljanja ugostiteljske djelatnosti,

-da su radovi prekinuti jer su djelatnici Grada Splita obišli prostor i zabranili daljnje izvođenje radova, uz obrazloženje da je vlasnik prostora Grad Split,

-da je tužitelj nakon tog događaja saznao za postojanje presude kojom je tuženik bio dužan iz prostora iseliti,i predati ga u posjed Gradu Splitu, budući da je još 1998. sklopljena nagodba o naknadi za ekspropiranu nekretninu, obiteljsku stambenu zgradu, u prizemlju koje se nalazi prijeporni prostor,

-da nakon zabrane radova tužitelj nije izvodio daljnje radove,

-da iz nalaza i mišljenja vještaka proizlazi da vrijednost svih izvedenih radova iznosi 70.645,50 kn,

-da tužitelj nije predočio dokaz o isplati naknade za izvedene radove u korist izvođača, društva Digrum d.o.o. [adresa].

9. Na temelju takvih činjeničnih utvrđenja, sud prvog stupnja zauzima stajalište da je ugovor o zakupu koji je sklopljen između stranaka ništetan, budući da prema čl. 4. Zakona o zakupu i prodaji poslovnog prostora ("Narodne novine" broj 91/96, 124/97, 174/04, 38/09 – dalje ZZPP), ugovor o zakupu poslovnog prostora mora biti sklopljen u pismenom obliku, a ugovor koji nema takvu formu je ništav. Također je ocijenjeno da nije došlo do konvalidacije ugovora u smislu čl. 294. ZOO-a, jer ugovorne strane nisu ni u pretežitom dijelu ispunile obveze koje nastaju iz ugovora. Sud prvog stupnja utvrđuje da je tužitelj pretrpio štetu radi izostanka očekivanog poslovanja u prostoru, da je ulagao sredstva u uređenje prostora radi obavljanja ugovorene djelatnosti, pa da ima pravo na naknadu štete kao posljedicu ništetnosti u smislu čl. 323. ZOO-a, budući da nije kriv za sklapanje ništetnog ugovora, jer nije znao niti je morao znati za postojanje uzroka ništetnosti. Kako tužitelj ne raspolaže računom o plaćanju izvedenih radova, visinu štete utvrđuje na temelju nalaza i mišljenja vještaka, pa na taj način utvrđuje da je tužitelj pretrpio štetu krivnjom tuženika u iznosu od 70.645,50 kn, te obvezuje tuženika na isplatu tog iznosa sa zakonskom zateznom kamatom od dana podnošenja tužbe. Također utvrđuje da tužitelju pripada pravo na povrat isplaćene zakupnine u iznosu od 1.400,00 eura, dok za isti iznos zahtjev odbija, uz obrazloženje da u tom dijelu tražbina nije dokazana.

10. Glede prigovora istaknutog radi prebijanja, sud prvog stupnja utvrđuje da ne postoji tražbina tuženika prema tužitelju, budući da u nazočnom slučaju nije bilo protupravnog postupanja tužitelja, da tužitelj nije odgovoran zbog nemogućnosti ostvarivanja dobiti na strani tuženika, a da ugovor o zakupu nije mogao biti realiziran zbog postojanja prava trećeg na predmetnoj nekretnini. Stoga je prigovor radi prebijanja odbijen, a odluka o parničnom trošku je donesena primjenom čl. 154. st. 3. ZPP-a, pri čemu je trošak zastupanja odvjetnika odmjeren s obzirom na smanjeni tužbeni zahtjev (91.380,08 kn) te je tužitelju priznat trošak zastupanja, sudskih pristojbi i vještačenja u ukupnom iznosu od 27.374,34 kn/3.633,20 eura.

11. Prema stajalištu ovog suda, pravilan je zaključak suda prvog stupnja da je tužitelj pretrpio štetu, budući da je uložio svoja sredstva u uređenje lokala, a ugovorenu djelatnost nije ni počeo obavljati krivnjom tuženika.

12. Naime, kako to pravilno utvrđuje sud prvog stupnja, stranke su sklopile usmeni ugovor o zakupu poslovnog prostora prema kojemu je tužitelj trebao obavljati ugostiteljsku djelatnost u poslovnom prostoru tuženika kroz razdoblje od sedam godina, te plaćati zakupninu u iznosu od 1.400,00 eura mjesečno. Nadalje proizlazi da je tužitelj, uz suglasnost tuženika, započeo adaptaciju poslovnog prostora kako bi ga osposobio za obavljanje djelatnosti, da je uložio vlastita sredstva, te da su radovi prekinuti na intervenciju djelatnika gradske službe, kada je tuženiku predočeno da je vlasnik prostora Grad Split (a ne tuženik). S obzirom na činjenicu da tuženik nije izvijestio tužitelja da nema pravo raspolaganja istim prostorom, štoviše da se vodi parnični postupak po tužbi Grada Splita, radi iseljenja tuženika iz prostora, pravilan je zaključak suda prvog stupnja da je zbog prešućivanja odlučnih činjenica u svezi realizacije ugovora o zakupu tužitelj pretrpio štetu koju potražuje u ovom postupku.

12.1.Glede primjene mjerodavnog materijalnog prava, treba pojasniti da bi iz suglasnih tvrdnji stranaka proizlazilo da su imale namjeru sklopiti ugovor o zakupu poslovnog prostora u pisanom obliku, da su se dogovorili o bitnim elementima ugovora kao što su predmet zakupa i iznos zakupnine, kao i vrijeme na koje je ugovor trebao biti sklopljen. Iako je točno da je zbog činjenice što ugovor nije sklopljen u pisanom obliku, ugovor o zakupu ništetan, tužitelj nije pretrpio štetu zbog izostanka pisane forme ugovora, već stoga što je, prije sastavljanja isprave, saznao za pravo trećega na poslovnom prostoru koje je isključivalo mogućnost realizacije ugovora o zakupu. Prema čl. 1. st. 1. ZZPP na odnose koji nisu uređeni tim Zakonom, primjenjuju se opći propisi obveznog prava o zakupu. Prema čl. 531. ZOO-a kad netko treći na zakupljenoj stvari polaže neko pravo i obrati se svojim zahtjevom zakupniku, ovaj je dužan obavijestiti o tome zakupodavca (stavak 1.). Ako se utvrdi da trećemu pripada neko pravo koje sasvim isključuje prava zakupnika na korištenje stvari, ugovor o zakupu se raskida po samom zakonu, a zakupodavac je dužan naknaditi zakupniku štetu. Primjenjujući ove propise na pravni odnos stranaka, valja zaključiti da je do saznanja tužitelja o pravnim nedostatcima došlo prije nego li je sklopljen pisani ugovor o zakupu, pa u konačnici, krivnjom tuženika nije ni došlo do realizacije ugovora, niti započinjanja obavljanja ugostiteljske djelatnosti u prostoru, zbog čega tužitelju pripada pravo na naknadu štete u obimu koja je u ovom postupku dokazana.

13. Tuženik u žalbi pokušava prikazati da su stranke bile ortaci, dakle, da je između njih sklopljen ugovor o ortaštvu u smislu čl. 637. ZOO-a, međutim, takve tvrdnje su suprotne iskazu samog tuženika. Naime, tuženik je u iskazu sasvim jasno obrazložio da je na sastanku koji je održan u veljači ili ožujku 2011., a kojemu je osim stranaka nazočio i JČ, otac KČ, dogovoreno da će stranke sklopiti ugovor o zakupu poslovnog prostora, te da će tužitelj plaćati zakupninu 1.200,00 eura mjesečno, odnosno prvo vrijeme 1.400,00 eura mjesečno zbog postojećih dugova ortaka. Štoviše, tuženik je izjavio da ni prethodni ugovor kojeg je sklopio s KČ nije bio ugovor o ortaštvu, već je taj ugovor prikrivao ugovor o zakupu poslovnog prostora, s tim što je prije KČ tuženik isti prostor dvaput dao u zakup različitim zakupcima. Također je iskazao da je bio suglasan da tužitelj uredi prostor, da nije upoznao tužitelja s problemima koje ima s Gradom Splitom, te da ga je tužitelj na istom sastanku upitao je li vlasnik prostora, što da je on potvrdio, kao što je potvrdio da je naknadno predočio odvjetniku tužitelja isprave, rješenje o eksproprijaciji kuće, ortački ugovor između njega i KČ, te pravomoćnu presudu Općinskog suda u Splitu, te nije dovodio u pitanje istinitost tvrdnje tužitelja o tome da mu je zabranjeno izvoditi daljnje radove od strane nadležnih službi Grada Splita.

14. Utoliko nisu prihvatljive tvrdnje tuženika o tome da je između stranaka sklopljen ugovor o ortaštvu, te tvrdnje kojima pokušava dovesti u pitanje zabranu obavljanja radova. Glede prilaganja isprave o izvođenju radova, treba reći da sud prvog stupnja nije odluku o visini tražbine tužitelja zasnovao na Pregledu izvedenih radova društva Digrum d.o.o. [adresa], već na nalazu i mišljenju vještaka, pa su i u tom dijelu žalbeni navodi tuženika bez osnove. Treba navesti da je vještak bio na očevidu u poslovnom prostoru, da je utvrdio koji radovi su izvedeni te kolika je njihova vrijednost, pa je sud prvog stupnja osnovano utvrdio visinu štete na temelju tog dokaza.

15. Pravilno je odlučeno i o prigovoru radi prebijanja, s obzirom na činjenicu da je utvrđeno da tužitelj krivnjom tuženika nije mogao započeti obavljati ugostiteljsku djelatnost, pa je bez osnove tvrdnja tuženika da je on izgubio dobit koju bi ostvario prema redovnom tijeku stvari da je obavljao gospodarsku djelatnost u poslovnom prostoru. Naime, prema sporazumu stranaka u prostoru je trebao poslovati tužitelj, a ne tuženik, pri čemu je tuženik imao pravo na mjesečnu zakupninu, pa je bez osnove tvrdnja o izmakloj dobiti tuženika te o protupravnom postupanju tužitelja.

16. Međutim, glede dospijeća zakonske zatezne kamate na iznos pretrpljene štete, treba istaći da je vještak vrijednost radova obračunao prema cijenama u vrijeme izrade nalaza pa tužitelju ne pripada pravo na zateznu kamatu od dana podnošenja tužbe, već od dana donošenja prvostupanjske presude, u skladu s čl. 1089. st. 2. ZOO- a.

17. Što se tiče postupovnih pitanja, treba istaći da je tužitelj prvotno zahtijevao od tuženika isplatu iznosa od 236.710,58 kn, a nakon izrade nalaza i mišljenja vještaka je tužbeni zahtjev smanjio zatraživši isplatu iznosa od 91.370,08 kn, od kojeg se iznos od 70.645,50 kn odnosi na naknadu štete, a iznos od 20.724,58 kn na povrat isplaćenih dviju zakupnina. Podnesak tužitelja (list 224) je dostavljen tuženiku, a na glavnoj raspravi održanoj 9. rujna 2020. tuženik je izjavio da se protivi smanjenju tužbenog zahtjeva ("uređenju tužbenog zahtjeva"). S obzirom na takvu izjavu tuženika, sud prvog stupnja je pogrešno primijenio čl. 193. ZPP-a kada je parnični trošak obračunao prema vrijednosti smanjenog tužbenog zahtjeva, što je u konačnici utjecalo na zakonitost odluke o parničnom trošku. Stoga proizlazi da je tužitelj u konačnici djelomično uspio u sporu pa mu pripada pravo na nadoknadu parničnog troška srazmjerno uspjehu, primjenom čl. 154. st. 2. ZPP-a. Pritom treba cijeniti činjenicu da je s osnovom zahtjeva tužitelj uspio u cijelosti, a sa visinom zahtjeva u omjeru od 34%, što znači da je tužitelj uspio u parnici u omjeru od 67% (100+34=134:2=67), a tuženik sa 33% pa tužitelju pripada pravo na troškove zastupanja u omjeru od 44%, ali prema vrijednosti predmeta spora iz tužbe (236.710,58 kn). Sud prvog stupnja je pravilno utvrdio za koje radnje odvjetnika tužitelju pripada pravo na naknadu pa imajući u vidu mjerodavne odredbe Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 142/12, 118/14 i 107/15 – dalje Tarifa), proizlazi da troškovi zastupanja iznose 49.376,50 kn, što znači da bi tužitelju pripadalo pravo na naknadu u iznosu od 16.788,01 kn, čemu treba pridodati trošak vještačenja od 4.248,04 kn pa tužitelj u konačnici ima pravo na nadoknadu troška od tuženika u iznosu od 21.036,05 kn/2.791,96 eura.

18. Iznosi u ovoj presudi su iskazani dvojno primjenom fiksnog tečaja konverzije, u skladu sa Zakonom o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj ("Narodne novine" broj 57/22 i 88/22).

19. Zbog izloženog je valjalo žalbu tuženika odbiti i presudu suda prvog stupnja u točki I i točki II izreke (osim tijeka zatezne kamate), te dijelu točke III izreke potvrditi primjenom čl. 368. st. 1. ZPP-a, a glede tijeka zatezne kamate na dosuđeni iznos štete te parnični trošak, presudu preinačiti primjenom čl. 373. toč. 3. ZPP-a. Presuda je u odbijajućem dijelu (točka II) kao nepobijana ostala neizmijenjena.

20. Tuženiku nije priznat trošak žalbenog postupka, budući da je sa žalbom uspio u neznatnom dijelu, i to samo u odnosu na tijek zakonske zatezne kamate na dio glavnice (sporednu tražbinu).

U Rijeci, 3. rujna 2025.

Predsjednica vijeća

Helena Vlahov Kozomara