Poslovni broj: Gž-1916/2025-3
Republika Hrvatska
Županijski sud u Splitu
Split, Gundulićeva 29a
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca tog suda Marka Pribisalića kao predsjednika vijeća, Lucije Lasić kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i dr. sc. Lidije Vojković kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice JA iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Igoru Metelku, odvjetniku iz Zagreba, protiv tuženika Hrvatske poštanske banke d.d. iz Zagreba, Jurišićeva 4, OIB: 87939104217, zastupanog po punomoćniku Ivi Šućuru, odvjetniku iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-10708/2023-18 od 15. svibnja 2025., u sjednici vijeća održanoj 3. rujna 2025.
p r e s u d i o j e
Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-10708/2023-18 od 15. svibnja 2025.
Obrazloženje
1. Pobijanom presudom je suđeno:
"I Utvrđuje se da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu br.310143 od 16.6.2004., sklopljenog između tužitelja i prednika tuženog, a koja u dijelu čl.5. glasi: „Korisnik kredita se obvezuje Banci platiti temeljem ovog ugovora sve naknade i troškove sukladno Odluci o kamatama i naknadama Banke….”
te odredba čl.9.20. koja glasi:
„Korisnik kredita može kredit vratiti prijevremeno samo uz posebnu odluku Banke.“ II Nalaže se tuženiku da isplatiti tužitelju iznos od 1.590,14 EUR, zajedno s pripadajućom zateznom kamatom počev od 4.10.2013. pa do 31.12.2022. godine po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, od 01.01.2023. do 29.12.2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.12.2023. pa do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.
III Nalaže se tuženiku da tužitelju plati prouzročeni parnični trošak u iznosu od 1.106,18 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom počev od 15. svibnja 2025. do isplate, po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana. "
2. Po žalbi tužiteljice protiv odluke o parničnom trošku, koju je prvostupanjski sud pravilno cijenio kao prijedlog za dopunu rješenja o parničnom trošku, navedena odluka je dopunjena sada pravomoćnim dopunskim rješenjem prvostupanjskog suda poslovni broj P-10708/23-23 od 20. svibnja 2025. kojim je naloženo tuženiku da plati tužiteljici i daljnji trošak postupka u iznosu od 350,00 eura sa zakonskim zateznim kamatama koje na taj iznos teku od dana donošenja pobijane presude.
3. Tuženik pravovremeno pobija citiranu presudu u cijelosti zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 - u nastavku ZPP), s prijedlogom da se pobijana presuda preinači i odbije zahtjev tužiteljice kao neosnovan, uz dosudu parničnog troška tuženiku, a podredno da se ista ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.
4. Na žalbu nije odgovoreno.
5. Žalba nije osnovana.
6. Nakon što je pobijana odluka ispitana u granicama ovlaštenja iz članka 365. stavka 2. ZPP ovaj je sud utvrdio kako u postupku pred prvostupanjskim sudom nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje žalbeni sud pazi po službenoj dužnosti, a nije ostvarena ni povreda iz članka 354. stavka 2. točke 11) ZPP na koju se izrijekom poziva tuženik, jer pobijana presuda nema takvih nedostataka zbog kojih se ne može ispitati.
7. Tužiteljica, kako proizlazi iz obrazloženja pobijane presude i spisa, u bitnome tvrdi kako je sa tuženikom 16. lipnja 2004. sklopila ugovor o kreditu, a u navedenom ugovoru sadržane su i sporne odredbe o naknadama, koje odredbe drži ništetnima i traži da ih sud takvima utvrdi, a kako je kredit prijevremeno otplatila traži i povrat iznosa naknade koju je platila tuženiku zbog prijevremene otplate kredita.
8. Činjenično stanje u prvostupanjskom postupku je pravilno i potpuno utvrđeno i nije dovedeno u sumnju navodima žalbi.
9. Među strankama nije sporno, a proizlazi i iz predmetnog ugovora o kreditu, da je tuženik, odnosno njegov pravni prednik Sberbank d.d., 16. lipnja 2004.. kao kreditor, korisniku kredita, ovdje tužiteljici, stavio na raspolaganje iznos od 93.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti na rok otplate kredita od 20 godina, kao i da je tužiteljica taj kredit zatvorila prijevremenom uplatom 4. listopada 2013.
10. Sporna je u žalbenom postupku osnovanost tužbenog zahtjeva, odnosno jesu li ništetne odredbe ugovora o kreditu kojim je ugovorena naknada za prijevremenu otplatu kredita, te je li tuženik primjenom tih odredbi neosnovano ostvario korist povrat koje tužiteljica traži u ovom postupku.
11. Utvrđenja prvostupanjskog suda u pogledu ništetnosti spornih odredbi, kao i u pogledu obveze tuženika na isplatu stečenog bez osnove na temelju ništetnosti tih odredbi kao zakonita i pravilna prihvaća i ovaj sud.
12. S obzirom na vrijeme sklapanja predmetnog ugovora glede ocjene valjanosti spornih ugovornih odredbi ugovora o kreditu mjerodavan je Zakon o zaštiti potrošača iz 2003. (Narodne novine broj 96/03 - u nastavku ZZP/03) koji je prvostupanjski sud pravilno primijenio.
13 Nadalje, tijekom postupka pred prvostupanjskim sudom nije bilo sporno kako je tužiteljica nastupala kao potrošač kod sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, pa tuženik tu činjenicu ne može osporavati u ovoj fazi postupka, a nije sporno ni da je tužiteljica 4. listopada 2013. platila naknadu za prijevremenu otplatu kredita u iznosu 1.590,14 eura.
14. Prvostupanjski je sud, kako proizlazi iz obrazloženja pobijane odluke, u provedenom postupku utvrdio:
- kako su sporne odredbe ugovora o naknadi za prijevremenu otplatu kredita netransparentne, jer visina obveze tužiteljice na plaćanje naknade za prijevremenu otplatu kredita ovisi isključivo o odluci jednog ugovaratelja (pri čemu tuženik nije dostavio tu odluku važeću u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora), a pri tome nije jasno označeno, niti su tužiteljici predočene informacije o načinu određivanja te naknade,
- da se o odredbama o plaćanju naknade nije pojedinačno pregovaralo, niti je tužiteljica mogla utjecati na njihov sadržaj i visinu naknade,
- da stranke nisu ugovorile parametre po kojima bi se utvrdila visina sporne naknade,
a tuženik tijekom postupka pred prvostupanjskim sudom nije dokazao da bi pretrpio bilo kakvu štetu uslijed prijevremene otplate kredita, pa je slijedom tih utvrđenja zaključio kako sporne ugovorne odredbe koje se odnose na naknadu za prijevremenu otplatu kredita, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuju značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača, što za posljedicu ima njihovu ništetnost po odredbi članka 87. u vezi s člankom 81. ZZP/03.
15. Navedena činjenična utvrđenja i zaključci prvostupanjskog suda utemeljeni su na sadržaju u postupku izvedenih dokaza, osobito sadržaju predmetnog ugovora i iskazu tužiteljice, koje dokaze je sud prvog stupnja pravilno cijenio, a tuženik ih svojim žalbenim navodima nije s uspjehom doveo u sumnju, pa ih kao pravilna prihvaća i ovaj sud, a slijedom tih utvrđenja pravilan je zaključak prvostupanjskog suda kako su sporne ugovorne odredbe ništetne.
16. Kako su sporne odredbe konkretnog ugovora o kreditu utvrđene nepoštenim odnosno ništetnim sukladno odredbama članka 81. i 87. ZZP/03, koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da tužiteljici pripada pravo na restitucijski zahtjev prema kojem joj je tuženik dužan vratiti ono što je primio na temelju ništetne odredbe ugovora.
17. Nadalje, prema pravnom shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su-IV-47/2020 zauzetom na sjednici od 30. siječnja 2020., zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Stoga je pravilno prvostupanjski sud odbio prigovor zastare u odnosu na novčanu tražbinu tužiteljice po osnovi ništetnih odredbi o naknadi za prijevremenu otplatu kredita, jer je ništetnost tih odredbi utvrđena tek u ovom postupku, pa zastara nije ni počela teći.
18. Tužiteljici stoga pripada pravo na povrat naknade zbog prijevremene otplate kredita, jer to pravo proizlazi iz članka 323. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23 i 155/23 - u nastavku ZOO) u vezi s člankom 1111. stavak 1. ZOO, pri čemu iznos naknade koji je uplatila tužiteljica nije sporan.
19. Obveza tuženika da naknadi tužiteljici parnični trošak pravilno je utemeljena na odredbi članka 154. stavka 1. ZPP, a obračun tog troška tuženik žalbom nije osporio.
20. Slijedom svega navedenog, dakle, žalba tuženika nije osnovana, pa je po odredbi članka 368. stavka 1. ZPP presuđeno kao u izreci.
Split, 3. rujna 2025.
Predsjednik vijeća
Marko Pribisalić
