REPUBLIKA HRVATSKA

ŽUPANIJSKI SUD U SLAVONSKOM BRODU

STALNA SLUŽBA U POŽEGI

Sv. Florijana 2, Požega

Poslovni broj: Gž-27/2025-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Slavonskom Brodu, Stalna služba u Požegi, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Branke Ribičić, kao predsjednice vijeća, Branimira Miljevića kao izvjestitelja i člana vijeća i Zlatka Pirca kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja TB iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnici Ireni Blauhorn, odvjetnici iz Karlovca, protiv tuženika Erste & Steiermarkische bank d.d., Jadranski trg 3 A, Rijeka, OIB: 23057039320, zastupane po punomoćnicima, odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Metelko, Knežević & Partneri d.o.o. iz Zagreba, radi isplate, rješavajući žalbu tuženika protiv presude Općinskog suda u Karlovcu, poslovni broj: P-431/2019-26, od 18. listopada 2024., u sjednici vijeća održanoj dana 3. rujna 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Žalba tuženika Erste&Steiermarkische bank d.d., odbija se kao neosnovana glede odluke o glavnoj stvari (točke I. II. i III. izreke), te se u tom dijelu potvrđuje presuda Općinskog suda u Karlovcu, poslovni broj: P-431/2019-26, od 18. listopada 2024.

II. Žalba tuženika Erste&Steiermarkische bank d.d., djelomično se uvažava u odluci o troškovima postupka ( točka IV. izreke) i sudi:

Nalaže se tuženiku Erste & Steiermarkische bank d.d., isplatiti tužitelju TB troškove postupka u iznosu od 2.191,31 eura (umjesto iznosa od 2.363,31 eura), s pripadajućim zateznim kamatama tekućim od 18. listopada 2024., (dana donošenja prvostupanjske presude), pa do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za pet postotnih poena, sve u roku od 15 dana.

III. Tuženik Erste & Steiermarkische bank d.d. odbija se sa zahtjevom za naknadu troškova postupka.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom Općinskog suda u Karlovcu, poslovni broj: P-431/2019-26, od 18. listopada 2024., u točki I. izreke naloženo je tuženiku Erste & Steiermarkische bank d.d., isplatiti tužitelju TB na ime preplaćenih kamata po kreditu podignutom u CHF, iznos od 684,25 EUR-a, zajedno sa zateznim kamatama tekućim od dospjelosti pojedinog iznosa do isplate.

1.1. U točki II. izreke naloženo je tuženiku Erste & Steiermarkische bank d.d., isplatiti tužitelju TB na ime preplaćenog tečaja u CHF, po kreditu podignutom u CHF, iznos od 5.620,30 EUR-a, zajedno sa zateznim kamatama tekućim od dospjelosti pojedinog iznosa do isplate.

1.2. U točki III. izreke odbijen je prigovor radi prijeboja u odnosu na tražbinu tužitelja koji tuženik izjavljuje s osnove potplaćenih i povlaštenih anuiteta u iznosu od 1.973,06 kuna sa zateznim kamatama.

1.3. U točki IV. izreke naloženo je tuženiku Erste & Steiermarkische bank d.d., isplatiti tužitelju TB troškove postupka u iznosu od 2.363,31 eur, s pripadajućim zateznim kamatama tekućim od dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate, a sve u roku od 15 dana.

2. Protiv ove presude žalbu je uložio tuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, zbog pogrešne primjene materijalnog prava i zbog odluke o troškovima postupka sa prijedlogom da se žalba uvaži, a pobijana presuda preinači i tužbeni zahtjev odbije u cijelosti uz naknadu tuženiku cjelokupnog iznosa parničnog troška uključujući i troškove žalbe, ili da se presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovni postupak.

2.1. Bitnu povredu parničnog postupka iz članka 354. st. 2. točka 11. Zakona o parničnom postupku tuženik vidi u tome što presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može preispitati, a osobito jer prvostupanjski sud propustio obrazložiti odluku o odbijanju prigovora radi prijeboja.

2.2. Relativno bitnu povredu postupka iz članka 354. st. 1. ZPP-a, tuženik vidi u propustu suda da u okviru pobijane odluke odlučio o tuženikovom prigovoru mjesne nenadležnosti.

2.3. U sadržaju žalbe tuženik smatra da prvostupanjski sud nije u postupku utvrdio da tužitelj u konkretnom slučaju ima status potrošača, te elaborira zašto smatra da odredbe ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF nisu nezakonite ni nepoštene odredbe, budući su ugovorene u skladu sa važećim Odredbama Zakona o obveznim odnosima, a osim toga u konkretnom slučaju nije došlo znatne neravnoteže kod promjene tečaja, smatrajući pri tome da je tužitelj bio odgovarajuće informiran glede promjenjive kamatne stope i valute za koju se veže glavnica kredita, što proizlazi iz iskaza svjedoka ĐB.

2.4. Tuženik ponavlja i dodatno argumentira prigovor zastare koji je isticao i tijekom postupka, smatrajući da nema nikakvog pravnog osnova vezati zastaru potraživanja u ovom postupku sa odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske na koju se prvostupanjski sud poziva, smatrajući da restitucijski zahtjevi s osnove ništetnosti svakako zastarijevaju i to u ovom konkretnom slučaju u trogodišnjem roku (jer se radi o naknadi štete), a sve sukladno odredbi čl. 230. ZOO-a, u vezi s čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača. Pogrešnom se smatra i primjena materijalnog prava glede dosude zatezne kamate na pojedinačne iznose od dana dospijeća pojedinih anuiteta po kreditu, jer je odredbom članka 1115. Zakona o obveznim propisano da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, vraća se zajedno sa zateznim kamatama i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva, pa kako se sukladno mišljenju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske iznijetog na sjednici dana 5. ožujka 2004., ugovorne strane iz ništavog ugovora o zajmu treba smatrati savjesnim, stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva.

2.5. Glede prigovora prijeboje u žalbi se smatra da je prvostupanjski sud taj prigovor neosnovano odbio, pozivajući se na odredbu članka 323. Zakona o obveznim odnosima, kojom je propisano da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora.

2.6. U žalbi protiv odluke o troškovima postupka navodi se da tužitelju ne pripadaju troškovi postupka jer je tužbeni zahtjev neosnovan. Osim navedenog tuženik smatra da je da je prvostupanjski sud u odlučivanju o troškovima postupka učinio sljedeće greške:

- pogrešno je primijenio na sve troškove Tarifu o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, Narodne novine broj 138/2023., umjesto samo na radnje poduzete nakon stupanja na snagu izmjena Tarife.

- jer prvostupanjski sud tužitelju priznao i trošak pristojbe na presudu u iznosu od 109,50 eura iako tu pristojbu tužitelj ne mora platiti.

- jer je tužitelju neosnovano priznat trošak sastava podneska od 4.6.2024. godine u visini od 25 bodova, a kojim podneskom se tužbeni zahtjev iskazuje i u valuti euro i za zastupanje na ročištu za objavu presudu u iznosu od 100,00 eura, obzirom da sukladno odredbi članka 155. stavka 1. ZPP-a nije riječ o trošku koji je bio potreban za vođenje parnice.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba nije osnovana glede odluke o glavnoj stvari, a djelomično je osnovana glede troškova postupka.

5. Ovaj drugostupanjski sud ispitao je pobijanu presudu u smislu žalbenih navoda te u smislu članka 365. stavak 2. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07-Odluka USRH, 84/08, 96/08-Odluka USRH, 123/08, 57/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22; dalje: ZPP), te pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka u smislu članka 354. stavak 2. ZPP-a, nije našao da bi sud prvog stupnja donošenjem pobijane presude počinio neku od bitnih povreda postupka, niti je pogrešno primijenio materijalno pravo.

5.1. Što se tiče počinjenja relativno bitnih povreda parničnog postupka iz članka 354. st. 1. ZPP-a, vezano uz navode žalbe da prvostupanjski sud nije odlučio o tuženikovom prijedlog za podnošenje zahtjeva za prethodnu odluku Sudu EU o tumačenju prava EU radi se o pravnom pitanju o kojem je već formirana sudska praksa, pa nije bilo potrebno podnositi zahtjev za prethodnu odluku Sudu EU o tumačenju prava EU.

5.2. Nije počinjena ni relativno bitna povreda postupka iz članke 354. st. 1. ZPP-a, koju tuženik nalazi u propustu suda da u okviru pobijane odluke rješenjem odluči o tuženikovom prigovoru mjesne nenadležnosti, budući je u razlozima presude pravilno zaključio da te taj prigovor neosnovan, što prihvaća i drugostupanjski sud uz napomenu da se radi o unaprijed formuliranoj odredbi Ugovora koja tužitelja kao potrošača stavlja u neravnopravan položaj kao fizičku osobu u odnosu na tuženika, poglavito glede ekonomičnosti i mogućnost pristupa sudu, a propust prvostupanjskog suda nije bio od utjecaja na donošenje zakonite i pravilne presude.

5.3. U razlozima presude prvostupanjski sud dao je za svoj pravni stav jasno obrazloženje, tako da presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla preispitati, niti je u bilo čemu nerazumljiva ili ima proturječja između izreke i razloga presude, tako da nije počinjena bitna povreda iz članka 354. st. 2. točka 11. Zakona o parničnom postupku.

5.4. Glede navoda žalbe vezano uz subjektivnu i objektivnu nepristranost suda i eventualnom izuzeću sudaca, drugostupanjski sud o tome nije raspravljao jer se navodi žalbe ne odnose na konkretne članove drugostupanjskog vijeća, a tuženik nije ni postavio konkretan zahtjev za izuzeće, već u žalbi elaborira svoj stav o nepristranosti suda i svoj podnesak je zapravo adresirao svim sucima u Republici Hrvatskoj.

6. Predmet ovoga spora je zahtjev tužitelja radi isplate iznosa od 684,25 eura po osnovi preplaćenih kamata i iznosa od 5.620,30 eura po osnovi preplaćenog tečaja u CHF, sve sa zateznim kamatama tekućim od dospjelosti pojedinog iznosa do isplate.

7. Činjenično stanje koje proizlazi iz dokumentacije priložene spisu i nije sporno:

- da je između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora zaključen 16. lipnja 2006. Ugovor o kreditu broj 5102472220, u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 30.900,00 CHF prema srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita, uz promjenjivu kamatnu stopu,

- da je kredit otplaćen 17.ožujka 2015.

- da nije izvršena konverzija kredita

8. U drugostupanjskom postupku je sporno da li su ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u predmetnom Ugovoru o kreditu nepoštene odredbe i da li tužiteljici kao potrošaču pripada pravo na isplatu preplaćenog iznosa u visini razlike u obračunatim anuitetima vezano za promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu, od kada teče zatezna kamata, te da li je nastupila zastara potraživanja,.

9. Drugostupanjski sud smatra da je pitanje ništetnosti pojedinih ugovornih stavaka, koje istovremeno ne dovode do ništetnost cijelog ugovora o kreditu budući ugovor može opstati i bez tih odredbi, prethodno pitanje glede osnovanosti zahtjeva za isplatu preplaćenih iznosa kredita temeljem takvih ništetnih (nepoštenih) odredbi. Pri tome sudovi o ništetnosti (nepoštenju) pojedinih odredbi mogu odlučivati temeljem deklaratornog dijela tužbenog zahtjeva, bilo kao o prethodnom pitanju (kao u konkretnom slučaju), ali svakako o tome trebaju odlučiti i na toj odluci temeljiti odluku o kondemnatornom dijelu tužbenog zahtjeva.

10. Iako je točno da se subjektivne granice pravomoćnosti (intervencijski efekt) presude donesene u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-7129/2013-4, odnose na sve fizičke i pravne osobe čije interese štiti udruga za zaštitu potrošača koja je podnijela tužbu, (o čemu dijelom govore i utvrđenja u presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Rev-3142/18 od 19. ožujka 2019.), to ne znači da su automatizmom ništetne sve odredbe svih ugovora o kreditu glede promjenjive kamatne stope i valutne klauzule, a pogotovo da se u pojedinačnim parnicama te potencijalno ništetne odredbe uopće ne mogu preispitivati.

10.1. Naime, presudom donesenom u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-7129/2013-4., između ostalog je zaključeno da iako nije zabranjeno istovremeno ugovoriti valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu, činjenica što obveza potrošača istovremeno ovisi o dva promjenjiva bitna elementa čini tu obvezu posebno rizičnom, jer u vrijeme sklapanja ugovora potrošač ne zna koji iznos glavnice u kunama će biti u obvezi tijekom dugoročne otplate kredita vratiti banci, a ne zna niti koju će cijenu (redovnu kamatu) za to platiti.

10.2. I Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci poslovni broj Revt 249/14-2, zaključio je da su banke kao visoko specijalizirane novčarske ustanove, čiji predmet poslovanja je novac kojeg plasiraju potrošačima u vidu raznih novčarskih "proizvoda", dužne maksimalno odgovorno pristupiti svakom pojedinom potrošaču i pomoći mu da se u okviru zakonom dopuštenih mogućnosti koristi njihovim uslugama, ali nikada na njegovu štetu.

10.3. U tom smislu drugostupanjski sud naglašava i da je Ustavni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci poslovni broj: U-III-5458/2021., od 30. lipnja 2022., i U-III- 4424/21, zauzeo stav da ako se odluka o nepoštenosti (ništetnosti) odredaba potrošačkog ugovora o kreditu u pojedinačnom potrošačkom sporu temelji na presumpciji da određenom potrošaču u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora nisu dane odgovarajuće obavijesti o odredbama tog ugovora, a ta okolnost nije bila predmetom utvrđivanja i dokazivanja u kolektivnom sporu, onda su u pojedinačnim potrošačkim sporovima banke ovlaštene tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu (unatoč tome što ih nisu utvrdile konkretnim formularnim ili standardnim ugovorom) ipak na drugi način dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora. U takvom slučaju u pojedinačnom potrošačkom sporu, nije moguće odbiti dokazni prijedlog za saslušanjem zaposlenika banke na okolnost obaviještenosti određenog potrošača u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora (a koja nije bila predmet utvrđivanja u kolektivnom sporu), a potom utvrditi da banka, na kojoj je teret dokazivanja, tu okolnost nije dokazala i zaključiti da nije dala odgovarajuće obavijesti potrošaču.

10.4. Ustavni sud na kraju je u tom predmetu dao ocjenu da je odbijanjem dokaznog prijedloga za saslušanjem zaposlenice pravne prednice podnositeljice koja je navodno dala odgovarajuće obavijesti potrošaču o parametrima promjene kamatne stope prije sklapanja ugovora o kreditu, odnosno odbijanjem izvođenja dokaza na ovu okolnost obaviještenosti potrošača kao jedinu odlučnu okolnost koja se utvrđuje u pojedinačnom potrošačkom sporu (jer su ostale okolnosti /ne/poštenosti osporenih ugovornih odredaba pravomoćno utvrđene u kolektivnom sporu), povrijeđeno pravo na pravično suđenje zajamčeno člankom 29. stavkom 1. Ustava u aspektu prava na jednakost oružja.

11. U konkretnom slučaju prvostupanjski sud ne samo da je imao u vidu zaključke Ustavnog suda iznesene u predmetu broj U-III-5458/21, nego je proveo i dokaz saslušanjem tužitelja i djelatnice banke VB, te pravilno zaključio da tužitelj kao korisnik kredita nije bio od strane banke informiran o naravi, rizicima i posljedicama spornih ugovornih odredbi na bilo koji drugi način izuzev standardnog ugovora sastavljenog po tuženiku i javno dostupnim informacijama koje su uzete u obzir u tzv. "kolektivnom sporu". Pri tome valja naglasiti da je upravo na tuženiku bio teret dokaza da je u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora dao odgovarajuće obavijesti potrošaču o parametrima promjene kamatne stope ili rizike fluktuacije tečaja švicarskog franka koji nisu bili navedeni u ugovoru o kreditu, a koji bi bili specifični u odnosu na one utvrđene u kolektivnom sporu.

11.1. Naime, svjedok VB napomenula da poznaje tužitelja, ali se ne sjeća da bi sudjelovala u poslovima koje je tužitelj imao u banci u kojoj je zaposlena vezano uz podizanje kredita. U to vrijeme obavljala je poslove direktora Savjetovanja centra Karlovac za Erste banku i radila drugu vrstu poslova, te nije sudjelovala u razgovorima i dogovoru s tužiteljem vezano uz sklapanje kredita, jer su to radili kreditni savjetnici., a načelno može reći da klijent nije mogao utjecati ni na koji segment sklapanja ugovora o kreditu, obzirom se radilo o ponuđenim i objavljenim kreditima, kod kojih su se same stanke informirale o podizanju kredita u njihovoj banci.

11.2. Tužitelj TB potvrdio je u vrijeme podizanja kredita dobio ponudu za sklapanje ugovora samo u švicarskim francima i da je u to vrijeme imao velike troškove liječenja pa je morao zatvoriti minus koji je imao te je iz tih razloga i potrebe kupovanja lijeka podizao kredit. Posebno ističe da nije imao saznanja o tome što je valutna klauzula i da li je ista sadržana u predmetnom ugovoru, niti je u tom smislu upozoren a napose ne da bi se značajnije mogao mijenjati tečaj vezano uz kredit u švicarskom franku.

11.3. Kako je prvostupanjski sud u okviru prethodnog pitanja riješio da su odredbe ugovora o kreditu glede valutne klauzule nepoštene, a time i ništetne, pravilno zaključio da se intervencijski efekt presude iz kolektivnog spora može primijeniti na predmetni ugovor o kreditu, pa u tom dijelu žalba tuženika nije osnovana.

12. Na konkretni spor primjenjuju se odredbe Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ovoga Ugovora, jer je predmetni ugovor zaključen 16. lipnja 2006..

12.1. Ključne odredbe Zakona o zaštiti potrošača su:

- Odredba čl.81. st.1. Zakona o zaštiti potrošača kojom je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a st.2. je propisano kako se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. U st.4. navedenog članka propisano je da ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to i dokazati.

- Odredba članka 82.Zakona propisuje da ugovorne odredbe, koje bi se uz ispunjenje pretpostavki iz čl.81. ovog Zakona mogle smatrati nepoštenima, jesu npr. odredba kojom se trgovcu dopušta da jednostrano mijenjanje ugovorne odredbe bez valjanog ugovorom predviđenog razloga.

- Odredba članka 87. koja propisuje da je nepoštena ugovorna odredba ništava.

12.2. Isto tako bitne su i odredbe Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07- dalje ZZP) koji je bio na snazi u vrijeme trajanja Ugovora, i to:

-odredba članka 96. ZZP-a, kojom je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nedopuštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovorenih strana, a na štetu potrošača. Smatra se, da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pregovaralo, ako je tu odredbu formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

-odredba članka 99. ZZP-a, kojom je propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive.

-odredba članka100. ZZP-a, kojom je propisano da ako na temelju zakona ili sporazuma stranaka, ugovor mora biti u pisanom obliku njegove odredbe moraju biti napisane jasno i razumljivo te moraju biti lako uočljive.

-odredba članka 101. ZZP-a kojom je propisano da se dvojbene ili nerazumljive ugovorne odredbe tumače u smislu koji je povoljniji za potrošača.

-odredba članka 102. ZZP/07, kojom je propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništetna, a ništetnost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništetnost i samog ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe.

13. Prvostupanjski sud izvršio analizu spornih odredbi Ugovora o kreditu i utvrdio je da Ugovor o kreditu ne sadrži jasne kriterije koji bi sadržavali i pojašnjavali informacije o specifičnosti i mogućim rizicima promjenjive kamatne stope i valutne klauzule ugovorene u CHF, prije svega jer je ugovor o kreditu sastavljen je kao tipski ugovor po kojem je unaprijed izrađen model Ugovora.

14. Da je tužitelj potrošač u smislu odredbe čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača ( NN- 96/03 ), proizlazi iz činjenice da ugovor o kreditu nije sklopljen u svrhu koja bi bila namijenjena njegovom zanimanju ili poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, već je kredit podignut kao kredit za zatvaranje ranijeg minus nastalog plaćanjem troškova liječenja, dok tuženik u postupku nije dostavio nijedan dokaz kojim bi doveo u sumnju istinitost ugovornih odredbi glede statusa tužitelja kao potrošača.

15. Temeljem analize dokaznog postupka drugostupanjski sud smatra da tuženik u Ugovoru o kreditu, kao kreditor koji je samostalno sastavio ugovor, nije utvrdio egzaktne parametre i način utvrđivanja parametara koji bi sadržavali osnovne informacije o specifičnostima i rizicima ugovaranja promjenjive kamatne stope i valutne klauzule u CHF, koji bi bili jasni i razumljivi prosječnom građaninu, odnosno potrošaču, niti je posebno o mogućim rizicima upozorio korisnika kredita.

16. Jednostranim pristupom tuženik je unaprijed sročenim odredbama tužiteljima nametnuo ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i o valutnoj klauzuli u CHF, što je u suprotnosti sa odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača budući uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

17. Zaključak prvostupanjskog suda sukladan je i zaključcima Visokog trgovačkog suda sadržanog u presudi poslovni broj Pž-7129/2013-4., a slične odredbe sadržane su u Direktivi 93/13/EEZ, jer je u članku 5. Direktive navedeno da u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo.

18. Visina preplaćenih anuiteta nastalih ugovaranjem promjenjive kamatne stope i valutne klauzule u CHF utvrđena je vještačenjem po financijsko knjigovodstvenom vještaku D & S d.o.o. za knjigovodstveno, računovodstveno i financijsko vještačenje iz Karlovca iz čijeg nalaza proizlazi da je računajući samo po anuitetima kada je tužiteljica platila više od iznosa koji bi platila da nije bilo promjene kamatne stope i primjene valutne klauzule, razlika više plaćenog iznosi 5.155,37 kuna / 684,25 eura zbog promjene kamatne stope i 42.345,58 kn / 5.620,30 eura zbog primjene valutne klauzule.

18.1. Kako je po mišljenju drugostupanjskog suda vještak sastavio nalaz stručno i u okviru upute suda, pravilno je na tom nalazu prvostupanjski sud temeljio svoju odluku.

19. Prema tome, imajuću u vidu i da i drugostupanjski sud smatra da su odredbe Ugovora glede valutne klauzule nepoštene i prema tome ništetne, pravilno je tuženik presuđen na isplatu razlike preplaćenih mjesečnih obroka zbog promjenjive kamatne stope u iznosu od 684,25 eura, te zbog unesene valutne klauzule, u visini od 5.620,30 eura sukladno odredbi članka 1111. Zakona o obveznim odnosima (NN br. 35/05 i 41/08, 125/11 i 78/15; dalje: ZOO).

20. Pravilno prvostupanjski sud nije prihvatio prigovor prijeboja kojim je tuženik postavio na način da se uračunaju i od potraživanja tužitelja odbiju i anuiteti plaćeni po kamatnoj stopi i tečaju nižem od početno ugovorenog, jer plaćanjem anuiteta nižem od početno ugovorenog tužitelj nije ništa primio niti stekao bez osnove, budući je čitavu uplatu primio tuženik pa ne postoji obveza tužitelja za vraćanjem nečega što nije primio, tako da nije osnovan prigovor prijeboja u smislu odredbe članka 195, Zakona o obveznim odnosima (NN br. 35/05 i 41/08, 125/11 i 78/15; dalje: ZOO).

21. Zatezna kamata pravilno je dosuđena sukladno čl. 29. st. 2. u vezi sa člankom 1115. Zakona o obveznim odnosima, jer kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja.

22. Pravno pitanje o kojem ovisi nastupanje zastare pojedinih potraživanja iz predmetnog Ugovora, vezano je uz intervencijski efekt tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 7129/13 od 13. lipnja 2014. i Pž- 6632/17 od 14. lipnja 2018. i Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-249/14 od 9. travnja 2015., glede mogućnosti prekidanja zastarnog roka u smislu čl. 241. Zakona o obveznim odnosima, odnosno, da li podnošenje takve tužbe predstavlja radnju vjerovnika podnesenu protiv tuženika koja ima učinke prekida zastare glede svake individualne tražbine.

22.1. Drugostupanjski sud smatra identično stavu koji je zauzeo Vrhovni sud Republike Hrvatske u predmetu poslovni broj: Rev 2245/17-2, da je pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO-a., te da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe.

22.2. Prema tome rok zastare računa se od pravomoćnosti presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 i to od 13. lipnja 2014. za promjenjivu kamatnu stopu, a od 14. lipnja 2018. za valutnu klauzulu, pa kako je tužba je u ovom predmetu podnijeta je prije nego je protekao opći zastarni rok iz čl. 225. ZOO-a, za sve presuđene iznose nije nastupila zastara.

23. Djelomično je osnovana žalba tuženika glede odluke o troškovima postupka.

23.1.Troškovi postupka sastoje se od troškova zastupanja tužitelja po punomoćniku i određeni su primjenom Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine br. 138/23- dalje Tarifa), prema vrijednosti spora, a presuđeni su temeljem odredbe članka 154. stavak 1. i članka 155. ZPP-a. 23.2. Pri obračunu vrijednosti boda pravilno je primijenjena odredba čl. 48. st. 1. 2. i 3. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika kojom je propisano da odvjetnik primjenjuje tarifu koja je na snazi u trenutku naplate odvjetničke nagrade, da se vrijednost boda obračunava prema vrijednosti boda u trenutku naplate odvjetničke nagrade i da kad sud ili drugo tijelo odlučuje o nagradi troškova zastupanja na teret protivne strane, primjenjuje tarifu i vrijednost boda koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka (u vrijeme donošenja odluke vrijednost boda iznosi 2,00 eura).

23.2. Pregledom radnji u postupku drugostupanjski sud smatra da su pravilno tužiteljici priznati troškovi za zastupanje po punomoćnicima navedenim u razlozima presude, osim troška pristojbe na presudu u iznosu od 109,50 eura i troška sastava podneska od 4. lipnja 2024. u visini od 25 bodova.

23.3. Naime, Zakonom o izmjenama Zakona o sudskim pristojbama (Narodne novine broj 51/2023) odredbom članka 11. stavka 1. točke 20. Zakonom o sudskim pristojbama od plaćanja pristojbi oslobođeni tužitelji u postupcima pokrenutim na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa. Isto tako, podnesak kojim je tužbeni zahtjev usklađen u valutu euro, obveza je tužitelja i ni je opravdano da trošak te radnje ide na teret tuženika pa je u tom dijelu prihvaćana žalba tuženika i umanjen iznos dosuđenih troškova postupka za iznos od 172,00 eura.

23.4. Budući je tuženik uspio s žalbom u neznatnom dijelu, nisu mu dosuđeni troškovi postupka.

24. Zbog svega iznesenog, temeljem članka 368. stavak 1. i članka 380. točka 3. ZPP-a, ovaj drugostupanjski sud odlučio je kao u izreci ove presude.

U Požegi 3. rujna 2025.

Predsjednica vijeća

Branka Ribičić