Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Split, Gundulićeva 29a

Poslovni broj: Gž-2022/2025-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca tog suda Marka Pribisalića kao predsjednika vijeća, Lucije Lasić kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i dr. sc. Lidije Vojković kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ŠV iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Zoranu Kosanoviću, odvjetniku iz Kutine, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, zastupanog po Odvjetničkom društvu Mađarić & Lui d.o.o. iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Kutini poslovni broj P-669/2024-8 od 2. lipnja 2025., u sjednici vijeća održanoj 3. rujna 2025.

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Kutini poslovni broj P-669/2024-8 od 2. lipnja 2025.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom je suđeno:

"I. Utvrđuje se da je ništetna odredba članka 3. Ugovora o kreditu broj 158-50- 4331341 koji su dana 24. kolovoza 2007. sklopili tužitelj GV, kao korisnik kredita i tuženik Raiffeisenbank Austria d.d. kao kreditor u dijelu kojim se korisnik kredita obvezuje prilikom prvog korištenja kredita platiti banci jednokratnu naknadu u visini od 3,30% (slovima: tri cijela trideset posto) od iznosa kredita, kao i trošak upisa prijenosa prava vlasništva na vozilu kod nadležnog tijela.

II. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. isplatiti tužitelju ŠV iznos od 502,54 EUR sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 28. kolovoza 2007. do isplate, po stopi koja se do 31. prosinca 2007. određuje prema članku 1. Uredbe o visini stope zateznih kamata, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. pa do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatim za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. naknaditi tužitelju ŠV troškove postupka u iznosu od 1.257,72 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 2. lipnja 2025. pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana. "

2. Protiv te odluke žali se tuženik, pobijajući prvostupanjsku presudu u cijelosti, zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - u nastavku ZPP) s prijedlogom da se pobijana presuda preinači, odbije tužbeni zahtjev i tuženiku dosudi parnični trošak, a podredno da se ista ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

3. Na žalbu nije odgovoreno.

4. Žalba nije osnovana.

5. Ispitujući pobijanu presudu i postupak koji je prethodio njezinu donošenju u granicama ovlaštenja iz članka 365. stavak 2. ZPP ovaj je sud utvrdio kako u postupku pred prvostupanjskim sudom nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, a nije ostvarena ni povreda iz članka 354. stavka 2. točke 11) ZPP na koju se tuženik izrijekom poziva, jer pobijana odluka nema takvih nedostataka zbog kojih se ne može ispitati. Suprotno tvrdnji tuženika, obrazloženje pobijane presude sadrži dostatne i jasne razloge o odlučnim činjenicama, a ne postoji ni proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika.

6. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnom odredbe članka 3. ugovora o kreditu koji su stranke sklopile 24. kolovoza 2007. kojom je ugovorena naknada od 3,30% od iznosa kredita i trošak upisa prijenosa prava vlasništva vozila kod nadležnog suda, te isplatu uslijed te odredbe neosnovano plaćenog iznosa.

7. Nije sporno da su stranke sklopile predmetni ugovor o kreditu za kupnju novog automobila Renault, te da je tuženik temeljem sporne ugovorne odredbe, 27. rujna 2007. naplatio od tužitelja utuženi iznos.

8. Prvostupanjski je sud, kako proizlazi iz obrazloženja pobijane odluke, u provedenom postupku utvrdio:

- kako je tužitelj prilikom sklapanja ugovora o kreditu nastupao kao potrošač u smislu članka 3. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 75/09, 133/09, 78/12 i 56/13- u nastavku ZZP/07), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu,

- kako je riječ o ugovornoj odredbi koja je sadržana na unaprijed formuliranom obrascu ugovora i o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo,

- da tužitelj nije mogao utjecati na sadržaj sporne ugovorne odredbe, niti je tužitelju objašnjeno koji je to valjan i ekonomski opravdan razlog za plaćanje sporne naknade, niti su mu prezentirani troškovi koje je navodno tuženik imao, kao ni zašto ta naknada ovisi o iznosu odobrenog kredita.

9. Navedena utvrđenja prvostupanjskog suda utemeljena su na pravilnoj ocjeni u postupku izvedenih dokaza, te ih tuženik paušalnim tvrdnjama po kojima se o spornoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo nije s uspjehom doveo u sumnju, a slijedom tih utvrđenja pravilno je prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo kada je u cijelosti prihvatio tužbeni zahtjev.

10. Odredbom članka 96. stavcima 1. i 2. ZZP/07 propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, s time da se smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca.

11. Pravna posljedica takvih odredbi propisana je odredbom članka 102. stavka 1. istog zakona i to na način da je određeno da je nepoštena ugovorna odredba ništetna.

12. Iako tuženik zasigurno imao određene troškove kod obrade kredita, kada isto naplaćuje u postotku od odobrenog iznosa kredita, a ne u nominalno određenom iznosu, kao stvarni trošak, to je prema mišljenju ovog suda, sud prvog stupnja pravilno zaključio da je sporna ugovorna odredba ništetna.

13. Direktivom 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. određeno je da zaštita potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi ukazuje na podređen položaj potrošača jer nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima poslovanja banke.

14. Prema Presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu broj C-26/13 navodi se da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.

15. S obzirom da tužitelj kao potrošač nije bio u mogućnosti pregovarati sa tuženikom u svezi sporne ugovorne odredbe, to je očito u pitanju ništetna ugovorna odredba, te postoji obveza vraćanja uplaćenog. Tužitelju je trebalo na temelju jasnih i razumljivih kriterija objasniti odredbu ugovora kako bi isti mogao predvidjeti posljedice koje iz toga ugovora proizlaze, a što podrazumijeva i predmetnu odredbu ugovora o kojoj tužitelj nije bio u poziciji pregovaranja.

16. Stoga se zaista radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužitelja, jer načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da su svi sudionici u postupku sklapanja obveznih odnosa, kao u konkretnom slučaju, dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznih odnosa.

17. Slijedom navedenog, suprotno žalbenim navodima tuženika, sud prvog stupnja je pravilno primijenio materijalno pravo i to odredbu članka 1111. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11, 25/13, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23 i 155/23 - u nastavku ZOO) u svezi s odredbom članka 323. ZOO kada je naložio tuženiku isplatiti tužitelju utuženi iznos po osnovi ništetne odredbe o jednokratnoj naknadi.

18. Kako se imovina tuženika bez osnove povećala, to je tuženik dužan tužiteljici vratiti ovaj iznos zajedno s kamatom koja u skladu s člankom 1115. ZOO teče od dana stjecanja (plaćanja).

19. Odluka o parničnom trošku pravilno je utemeljena na odredbi članka 154. stavka 1. ZPP, a obračun tog troška tuženik žalbom nije osporio.

20. Slijedom svega navedenog, dakle, na temelju odredbe članka 368. stavak 1. ZPP, valjalo je odbiti žalbu tuženika kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu, pa je presuđeno kao u izreci.

Split, 3. rujna 2025.

Predsjednik vijeća

Marko Pribisalić