Republika Hrvatska

Županijski sud u Dubrovniku

Dubrovnik

Poslovni broj: Gž R-17/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Dubrovniku, u vijeću sastavljenom od sudaca Zorana Nikolića, kao predsjednika vijeća, Josite Begović, kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Verice Perić Aračić, kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja GE iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnica Ivana Ostović, odvjetnica u Odvjetničkom društvu Burić & Mišljenović Dasović j.t.d. u Osijeku, protiv tuženika Dokument IT d.o.o., Zagreb, Ul. grada Vukovara 269F, OIB: 45392055435, kojeg zastupa punomoćnik Maro Ogresta, odvjetnik u Zajedničkom odvjetničkom uredu Mostarčić & Ogresta u Zagrebu, radi isplate iz radnog odnosa, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog suda u Osijeku, posl.br. Pr- 25/2024-7 od 10. veljače 2025., u sjednici održanoj 03. rujna 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Žalba tužitelja se odbija kao neosnovana i presuda Općinskog suda u Osijeku, posl.br. Pr-25/2024-7 od 10. veljače 2025. se potvrđuje.

II. Odbija se zahtjev tužitelja da mu se naknade troškovi žalbe.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom suđeno je:

" Odbija se u cijelosti tužbeni zahtjev tužitelja GE iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koji glasi:

„I. Nalaže se tuženiku Dokument IT d.o.o. isplatiti tužitelju GE iznos od 18.882,11 EUR-a (osamnaesttisućaosamstoosamnaesteurajedanaestcenti), zajedno sa zajedno sa zakonskom zateznom kamatom od dana podnošenja tužbe po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posebne operacije refinanciranja koje je obavila prije 1. kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3%-tna poena, sve u roku od 15 dana.

II. Nalaže se tuženiku platiti tužitelju prouzročene parnične troškove, zajedno sa zz kamatama tekućim od presuđenja pa do konačne isplate po stopi zatezne kamate određene za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, u roku od 8 dana.„

II. Nalaže se tužitelju GE iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] platiti tuženiku Dokument IT d.o.o., Zagreb, Ul. grada Vukovara 269F, OIB: 45392055435, prouzročene parnične troškove u iznosu od 4.279,17 EUR-a (četiritisućedvjestosedamdesetdeveteuraisedamnaestcenti), u roku od 8 dana.

III. U preostalom dijelu zahtjeva za naknadom parničnog troška u iznosu od 622,14 EUR (šestodvadesetdvaeuraičetranaestcenti) tuženik se odbija kao neosnovan".

2. Ovu presudu, pravovremenom i dopuštenom žalbom, pobija tužitelj zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - u daljnjem tekstu: ZPP) i pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, predlaže pobijanu presudu preinačiti, podredno ukinuti i predmet vratiti na ponovno odlučivanje.

3. Na žalbu nije odgovoreno.

4. Žalba nije osnovana.

5. Predmet spora zahtjev je za isplatom bonusa za kojeg tužitelj tvrdi da ga je imao s osnove radnog odnosa kod tuženika.

6. Među parničnim strankama nije bilo sporno da je tužitelj bio zaposlen kod tuženika u razdoblju od 1. lipnja 2009., da mu je radni odnos prestao na temelju odluke o poslovno uvjetovanom otkazu kojeg mu je tuženik dao 15. ožujka 2019., a sporno je ima li tužitelj prema tuženiku neisplaćenih potraživanja iz tog radnog odnosa i to s obzirom na sustav bonifikacije za kojeg tužitelj tvrdi da je kod tuženika postojao, a što tuženik osporava, a prema kojem bi tužitelju (IT stručnjaku) pripadalo 1,5% od prodajne cijene bez PDV-a za „nove korisnike“ i 0,5% od prodajne cijene bez PDV-a za „postojeće korisnike“. Tužitelj je tvrdio da mu je tuženik ostao dužan isplatiti tako ugovorene bonuse za tri projekta – Hrvatsku poštu (Hrvatski Telekom), APIS IT, te Grad Dubrovnik.

7. Prvostupanjski je sud utvrdio da su parnične stranke tijekom trajanja radnog odnosa dva puta zaključile Aneks ugovora o radu pri čemu je prvim Aneksom, zaključenim 2015. godine, izmijenjen naziv radnog mjesta tužitelja, do tada programera, od tada glavnog razvojnog inženjera, a drugim Aneksom, zaključenim 2016. godine, izmijenjena odnosno povećana plaća tužitelja. Prvostupanjski je sud utvrdio i da je tužitelju prilikom otkaza ugovora o radu bio ponuđen drugi ugovor o radu, koji tužitelj nije prihvatio.

8. Prvostupanjski je sud tužbeni zahtjev odbio, u suštini, na temelju pravila o teretu dokazivanja, jer je prvostupanjski sud utvrdio kako stranke nisu ugovorile sustav bonifikacije na način kako je to tvrdio tužitelj (točka 34. obrazloženja prvostupanjske presude).

9. Do ovakvog utvrđenja, odnosno zaključka, prvostupanjski je sud došao ocjenjujući sve provedene dokaze pojedinačno i u međusobnoj vezi, s posebnim osvrtom na mailove koje su tužitelju uputili ŽE i LE, suvlasnici tuženika, u kojima se spominje sustav bonifikacije za kojeg tužitelj tvrdi da je bio među parničnim strankama ugovoren, ali i pitanje prekovremenih sati i sustava bonifikacije, a koji mailovi su slani neposredno pred zaključenje prvog Aneksa ugovora o radu u kojem o takvom sustavu bonifikacije, kakav tužitelj tvrdi da je postojao, nije ništa rečeno. Pri tom prvostupanjski sud ukazuje na odredbu članaka 14. stavak 1. Zakona o radu ("Narodne novine" broj 93/14., 127/17., 98/19., 151/22., 46/23. i 64/23. - dalje u tekstu: ZR) kojom je propisano da se ugovor o radu sklapa u pisanom obliku, stavka 2. kojim je propisano da propust ugovornih stranaka da sklope ugovor o radu u pisanom obliku, ne utječe na postojanje i valjanost tog ugovora, članka 15. stavka 1. točke 8. ZR kojim je propisano da ugovor o radu sadrži podatke o brutoplaći, uključujući brutoiznos osnovne odnosno ugovorene plaće, o dodacima te ostalim primicima za obavljeni rad i razdobljima isplate tih i ostalih primitaka na temelju radnog odnosa na koja radnik ima pravo, članka 8. stavak 4. ZR kojim je propisano da se na sklapanje, valjanost, prestanak ili druga pitanja u vezi s ugovorom o radu, kolektivnim ugovorom ili sporazumom sklopljenim između radničkog vijeća i poslodavca, a koje nije uređeno ovim ili drugim zakonom, primjenjuju u skladu s naravi toga ugovora, opći propisi obveznoga prava, te članak 286. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima kojim je propisano da zahtjev zakona da ugovor bude sklopljen u određenom obliku važi i za sve kasnije izmjene i dopune ugovora, te članak 286. stavak 3. ZOO kojim je propisano da su pravovaljane kasnije usmene dopune o sporednim točkama o kojima u ugovoru nije ništa rečeno ako to nije protivno cilju radi kojeg je oblik propisan.

10. Prvostupanjski sud također utvrđuje da ni Pravilnikom o radu tuženika nije bio propisan takav sustav bonifikacije kakav tužitelj tvrdi da su ga parnične stranke ugovorile, te zaključuje (a s obzirom na sadržaj mailova i iskaze stranaka i svjedoka) kako sve da je ugovoren sustav bonifikacije, da je on vezan za prekovremene sate, a pitanje prekovremenih sati da je rješavano prvenstveno zapošljavanjem, te da nema podataka da bi tužitelj u utuženom razdoblju prekovremene sate ostvario.

11. Ispitujući pobijanu presudu na temelju članka 365. stavak 2. ZPP-a, ovaj sud nije našao da bi prvostupanjski sud počinio neku od bitnih povreda parničnog postupka na koju tako pazi po službenoj dužnosti.

11.1. Nije počinjena niti bitna povreda odredbe članka 354. stavak 2. točka 11., barem ne takva zbog koje bi pobijanu odluku valjalo ukinuti u smislu članka 369. stavak 1. ZPP-a. Žalitelj tvrdi da je pobijana presuda proturječna jer se prvostupanjski sud u točki 36.1. obrazloženja presude upustio u ocjenu vjerodostojnosti iskaza tužitelja te zaključio kako navode o ranijim isplatama dodataka na plaću tužitelj nije ničim dokazao, a s druge strane, kada cijeni činjenicu da je upravo član uprave, odnosno zakonski zastupnik tuženika, LE, pred Općinskim radnim sudom u Zagrebu u predmetu Pr-1377/2019 iskazivao vezano za bonuse izjavio „Što se tiče bonusa, navodim da niti po ponuđenom ugovoru bonusi ne bi bili isključeni za tužitelja, dapače, a ovisili bi o učinku.“, zaključuje (točka 38.1. obrazloženja presude) kako se navedena izjava zz tuženika odnosi na dodatke koje je tuženik isplaćivao tužitelju-7.000,00 kn mjesečno na ruke.

11.2. Izvučeno iz konteksta cijele presude navedeno može izgledati proturječno, međutim prema viđenju ovog suda to nije dovelo u sumnju suštinski razlog zbog kojeg je tužbeni zahtjev odbijen, a to je, kako je već navedeno, da tužitelj nije dokazao, a na njemu je bio teret dokaza, da bi među parničnim strankama doista bio ugovoren onakav sustav bonifikacije kakav on tvrdi da je bio ugovoren.

11.3. Naime, premda bi se iz raspravne građe, pa i onog na što ukazuje žalitelj (navedeno prethodno pod točkom 11.1. obrazloženja ove drugostupanjske presude) dalo zaključivati da je tuženik tužitelju plaćao za rad i mimo onoga kako je to bilo propisano Pravilnikom o radu, kojim je bila propisana mogućnost stimulacije plaće (pozitivne, ali i negativne), isplaćujući mu određene novčane svote u gotovini (iskaz tužitelja), a moguće i kroz druge vidove isplata - putnih troškova (tužitelj je radio u Osijeku, a sjedište tuženika bilo je u Zagrebu), plaćanja obrtu tužiteljeva brata ili braće (iskaz tužitelja, svjedoka HE, koji je radio kod tuženika, a koji ove isplate spominju, ali se ne razjašnjava o kakvom je obrtu riječ i zašto bi brat tužitelja s tuženikom komunicirao preko tužiteljeva maila, a ne direktno, kako to sam tužitelj iskazuje) to sve ipak ne znači da je tužitelj uspio dokazati postojanje utužene tražbine, odnosno postojanje sustava bonifkacije kako to u tužbi tvrdi, koji bi bio različit od onog što je bilo propisano Pravilnikom o radu i kakav nije bio ugovoren u Ugovoru o radu i njegovim Aneksima, kao valjanim aktima kojima se uređuje radni odnos, a koji bonus bi bio isplaćivan na način suprotan propisima kojima su regulirana plaćanja iz radnog odnosa.

12. Stoga žalbeni navodi kojima se, ne izrijekom, ali opisno, ukazuje i na povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 1. u vezi članka 8. ZPP-a (ocjena dokaza) i s tim u vezi nepravilno utvrđeno činjenično stanje, nisu osnovani, a pravilno je prvostupanjski sud tužbeni zahtjev odbio jer da tužitelj nije dokazao da je bio ugovoren takav sustav bonifikacije na temelju kojeg bi postojala utužena tražbina radi čega je odlučeno kao u točki I. izreke na temelju članka 368. stavak 1. ZPP-a.

13. Kako žalitelj nije uspio sa žalbom to nije bilo ni osnove da mu se dosude troškovi žalbenog postupka radi čega je odlučeno kao pod točkom II. izreke (članak 154. stavak 1. ZPP-a).

U Dubrovniku 03. rujna 2025.

Predsjednik vijeća:

Zoran Nikolić