Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Stalna služba u Koprivnici

Koprivnica, Hrvatske državnosti 5

Poslovni broj: Gž-927/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Županijski sud u Varaždinu, Stalna služba u Koprivnici kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca Tatjane Kučić kao predsjednice vijeća te Veljka Kučekovića kao člana vijeća i suca izvjestitelja i Vesne Rep kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja VZ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Ivanu Vukoviću, odvjetniku iz Križevaca, protiv tuženika Addiko bank d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, zastupanog po Odvjetničkom društvu Kožul i Petrinović iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Bjelovaru poslovni broj P-800/2022- 58 od 11. lipnja 2025., na nejavnoj sjednici vijeća održanoj 3. rujna 2025.,

p r e s u d i o  j e  i  r i j e š i o  j e

I. Tuženikova žalba djelomično se uvažava, a djelomično odbija kao neosnovana te se presuda Općinskog suda u Bjelovaru poslovni broj P-800/2022-58 od 11. lipnja 2025.:

- potvrđuje u točki II. izreke u dijelu u kojem je utvrđeno da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu broj 016-2017/2006, zaključenog 30. kolovoza 2006. između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika, pod ranijim nazivom tvrtke društva Hypo Alpe Adria-Bank d.d., kao kreditora, a solemniziranog kod Javnog bilježnika, u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane uz švicarski franak, koja je odredba sadržana u članku 4. Ugovora o kreditu, i u dijelu u kojem je ugovoreno plaćanje naknade za obradu kredita, koja je odredba sadržana u članku 5. Ugovora o kreditu

- preinačuje u točki II. izreke u dijelu u kojem je utvrđeno da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu broj 016-2017/2006, zaključenog 30. kolovoza 2006. između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika, pod ranijim nazivom tvrtke društva Hypo Alpe Adria-Bank d.d., kao kreditora, a solemniziranog kod Javnog bilježnika, u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane uz švicarski franak, koja je odredba sadržana u članku 2. Ugovora o kreditu na način da se taj dio tužbenog zahtjeva odbija

- potvrđuje u točkama III., IV. i V. izreke.

II. Odbija se tuženikov zahtjev za naknadu parničnog troška drugostupanjskog postupka u iznosu od 365,59 EUR (tristo šezdeset pet eura i pedeset devet centi).

Obrazloženje

1. Prvostupanjski sud donio je presudu čija izreka glasi:

«I. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev koji glasi:

"Utvrđuje se da je ništetan i bez pravnog učinka Ugovor o kreditu, broj 016- 2017/2006, zaključen dana 30.8.2006. godine između tužitelja ŽZ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao i korisnika kredita i tuženika ADDIKO BANK d.d. sa sjedištem u Zagrebu, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, pod ranijim nazivom tvrtke društva HYPO ALPE ADRIA-BANK d.d.."

II. Utvrđuje se da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu broj 016-2017/2006, zaključenog dana 30. kolovoza 2006. godine između tužitelja ŽZ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao i korisnika kredita i tuženika ADDIKO BANK d.d. sa sjedištem u Zagrebu, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, pod ranijim nazivom tvrtke društva HYPO ALPE ADRIA-BANK d.d., kao kreditora, a solemniziranog kod Javnog bilježnika, u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane uz švicarski franak, koje su odredbe sadržane u čl. 2. i 4. Ugovora o kreditu, i u dijelu u kojem je ugovoreno plaćanje naknade za obradu kredita, koja je odredba sadržana u čl. 5. Ugovora o kreditu.

III. Nalaže se tuženiku ADDIKO BANK d.d. sa sjedištem u Zagrebu, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877 da tužitelju ŽZ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati preplaćeni iznos s osnove valutne klauzule u ukupnom u iznosu od 35,99 EUR (trideset-pet eura i devedeset-devet centi), zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućima do dana 31. 7. 2015. godine po stopi zatezne kamate određene za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od dana od dana 1. 8. 2015. godine do 31. 12. 2022. godine po stopi zatezne kamate određene uvećanjem prosječne kamatne stope za stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sukladno čl.29. st.2. i 8. Zakona o obveznim odnosima, od dana 1. 1. do 31. 12. 2023. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, te od 1. 1. 2024. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, s tim da je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, a koja kamata teče kako slijedi:

- na iznos od 8,12 EUR od dana 4.2.2009.g. do potpune isplate,

- na iznos od 8,63 EUR od dana 4.2.2009.g. do potpune isplate,

- na iznos od 10,21 EUR od dana 4.2.2009.g. do potpune isplate,

- na iznos od 9,03 EUR od dana 21.2.2009.g. do potpune isplate,

sve u roku od 15 dana.

IV. Nalaže se tuženiku ADDIKO BANK d.d. sa sjedištem u Zagrebu, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877 da tužitelju ŽZ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati uplaćeni iznos na ime naknade za obradu kreditnog zahtjeva iznosu od 366,69 EUR (tristo-šezdeset-šest eura i šezdeset-devet centi), zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana 20. 9. 2006.g. po stopi propisanoj Uredbom o visini stope zatezne kamate od 15% godišnje do dana 31. 12. 2007. godine, od dana 1. 1. 2008. godine do dana 31. 7. 2015. godine po stopi zatezne kamate određene za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od dana od dana 1. 8. 2015. godine do 31. 12. 2022. godine po stopi zatezne kamate određene uvećanjem prosječne kamatne stope za stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sukladno čl.29. st.2. i 8. Zakona o obveznim odnosima, od dana 1. 1. do 31. 12. 2023. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, te od 1. 1. 2024. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, s tim da je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku od 15 dana.

V. Nalaže se tuženiku ADDIKO BANK d.d. sa sjedištem u Zagrebu, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877 da tužitelju ŽZ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], naknadi parnične troškove u iznosu od 2.055,93 EUR (dvije-tisuće- pedeset-pet eura i devedeset-tri centa), zajedno sa zakonskim zateznim kamatama od dana 11. lipnja 2025. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, s tim da je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku od 15 dana.»

2. Protiv točaka II., III., IV. i V. izreke presude žali se tuženik zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11. (pročišćeni tekst), 25/13., 89/14., 70/19. i 80/22.; dalje: ZPP) i predlaže da se pobijana presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba je djelomično osnovana.

5. Suprotno žalbenim navodima, pobijana presuda je valjano obrazložena i neproturječna te se može ispitati pa nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točka 11. ZPP-a, a niti koja od drugih bitnih povreda odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti na temelju članka 365. stavak 2. ZPP-a.

6. Prvostupanjski sud je utvrdio da među strankama nije sporno:

- da su tužitelj kao korisnik kredita i prednik tuženika Hypo Alpe Adria Bank d.d. kao kreditor 1. rujna 2006. zaključili Ugovor o kreditu broj 016-2017/2006 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine (dalje: Ugovor o kreditu) za iznos od 47.400,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju CHF tečajne liste tuženika važeće na dan korištenja kredita

- da su stranke povrat kredita vezale uz srednji tečaj tuženika za CHF na dan plaćanja

- da su stranke u članku 5. Ugovora o kreditu ugovorile da se prije isplate kredita odbijaju od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu od 1,25 % iznosa kredita slijedom čega je tužitelj na ime troškova obrade platio tuženiku iznos od 366,69 eura.

6.1. Prvostupanjski sud je nadalje utvrdio, pozivajući se na pravomoćnu presudu Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., da je tuženik, sklapajući sa tužiteljem Ugovor o kreditu koji je sadržavao sporne ugovorne odredbe, postupio suprotno odredbama članaka 81., 82. i 90. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03; dalje: ZZP) jer kao trgovac nije tužitelja kao potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnog Ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana zbog čega su sporne ugovorne odredbe nepoštene te stoga ništetne temeljem članka 87. stavak. 1. toga zakona.

6.2. Što se tiče jednokratnog troška obrade kredita, prvostupanjski sud je utvrdio da je u smislu odredbe članka 87. ZZP nepoštena i time ništetna i odredba predmetnog Ugovora o kreditu o naknadi troška obrade kredita. O toj se odredbi nije pojedinačno pregovaralo niti je tužitelj objektivno imao takvu mogućnost, unaprijed je bila formulirana od strane banke i na nju tužitelj nije imao utjecaja. Prvostupanjski sud smatra da ta ugovorna odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, posebice imajući u vidu da tužitelju nije razjašnjena relacija odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga (u smislu koji su to objektivno nastali konkretni troškovi koji bi se trebali pokriti iz iznosa naknade za obradu i odobravanje kredita). Pritom nije značajna samo kvantitativna ocjena odnosa iznosa kredita i iznosa ugovorene naknade (1,25 % od iznosa kredita, što u slučaju konkretnog ugovornog odnosa nije osobito nepovoljno za potrošača), već i to što bi neprihvaćanjem te odredbe potrošač bio onemogućen u podizanju kredita.

6.3. Tijekom postupka provedeno je financijsko vještačenje te je temeljem nalaza i mišljenja financijskog vještaka utvrđeno da je tužitelj, vraćajući kredit, zbog tečajne razlike platio ukupno 35,99 eura, a na ime troška obrade kredita je platio 366,69 eura pa je prvostupanjski sud pobijanom presudom obvezao tuženika da navedene iznose tužitelju plati na temelju članka 1111. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05.; dalje: ZOO) sa zateznim kamatama i da mu naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 2.055,93 eura.

6.4. Tuženik se žali navodeći u žalbi da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je utvrdio da su sporne ugovorne odredbe koje se odnose na ugovaranje valutne klauzule u CHF i plaćanja troška obrade kredita ništetne.

6.5. Međutim, prvostupanjski sud je pravilno pošao od utvrđenja iz presude i rješenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2221/18-11 od 3. rujna 2019. kojom je potvrđena presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 6632/17-10 od 14. lipnja 2018. u dijelu kojim je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. kojom je utvrđeno da je prednik tuženika Hypo Alpe Adria-Bank d.d. u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača-korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe tako da je ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditu ugovorena valutna klauzula u kojoj je vezana glavnica za švicarski franak, a da pri sklapanju i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošača u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke temeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sa sklapanjem tih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je tuženik postupio suprotno odredbi članka 81., 82. i 90. tada važećeg ZZP/03.

6.6. Pravilno je shvaćanje prvostupanjskog suda da citirane presude koje su donesene u postupku zaštite kolektivnih prava i interesa koje su pokrenuli potrošači, na temelju članka 502.c ZPP-a obvezuju ostale sudove u pojedinačnim sporovima radi individualne zaštite potrošača, pa se je tužitelj u ovom postupku mogao pozvati na sadržaj navedenih odluka radi individualne pravne zaštite, a sud je bio dužan te odluke uzeti u obzir. Zbog tih razloga nije osnovan žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava u odnosu na utvrđenje ništetnom odredbe članka 4. Ugovora o kreditu. Međutim, taj žalbeni razlog je osnovan u odnosu na utvrđenje ništetnom odredbe članka 2. Ugovora o kreditu u dijelu kojim su stranke ugovorile da tuženik odobrava tužitelju stambeni kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 47.400,00 CHF prema srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe Adria-Bank d.d. važećem na dan korištenja kredita pod niže ugovorenim uvjetima. Prema pravnom shvaćanju ovog suda zauzetom na Sjednici Građanskog odjela od 1. ožujka 2023., ugovorna odredba kojom je ugovoren iznos kredita u kunskoj protuvrijednosti CHF prema srednjem tečaju kreditora na dan korištenja nije ništetna. Stoga je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je utvrdio da je ništetna i ugovorena valuta u CHF iz članka 2. Ugovora o kreditu prema kojoj je vezana glavnica za švicarski franak jer ta ugovorna odredba nije ništetna. Naime, i iz presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u odnosu na utvrđenje ništetnom valutne klauzule u CHF proizlazi da se utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica kredita u CHF odnosi na činjenicu da je kredit odobren u kunskoj protuvrijednosti određenog iznosa CHF prema tečaju na dan korištenja kredita, a da je otplata kredita ugovorena u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti iznosa u CHF po tečaju na dan plaćanja pojedinih anuiteta i upravo je takvim ugovaranjem potrošač stavljen u neravnopravan položaj u odnosu na banku. Sporna točka 2. Ugovora o kreditu definira obvezu tuženika, a ne obvezu tužitelja kao potrošača pa zbog toga tužitelj njome nije stavljen u neravnopravan položaj. Zbog tih razloga je dio prvostupanjske presude pod točkom II. izreke kojim je utvrđeno da je ništetna odredba članka 2. Ugovora o kreditu preinačen na temelju članka 373. stavak 3. ZPP-a na način da je odbijen dio tužbenog zahtjeva radi utvrđenja ništetnosti članka 2. Ugovora o kreditu.

6.7. Što se tiče ugovorne odredbe kojom je ugovoreno plaćanje troška obrade kredita, prvostupanjski sud je pravilno postupio kada je u skladu s člankom 81. stavkom 1. ZZP-a u okviru ocjene poštenosti sporne ugovorne odredbe ispitao moguće postojanje eventualne značajne neravnoteže na štetu tužitelja. Tom zakonskom odredbom je propisano da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

6.8. U okviru ocjene poštenosti potrebno je ispitati moguće nepoštovanje načela savjesnosti i poštenja i postojanje eventualne značajne neravnoteže na štetu potrošača.

6.9. Prilikom ocjene je li sporna ugovorna odredba poštena potrebno je uzeti u obzir narav usluge na koju se ugovor odnosi (predmet ugovora) u vrijeme kad je ugovor sklopljen, sve popratne okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora i sve ostale odredbe tog ugovora.

7. Kada je riječ o pitanju je li poštovano načelo savjesnosti i poštenja odlučno je ocijeniti bi li tuženik, pod uvjetom da je na pošten i pravedan način poslovao s tužiteljem, mogao razumno očekivati da bi tužitelj prihvatio takvu ugovornu odredbu da se o njoj pojedinačno pregovaralo. Imajući na umu da sama ugovorna odredba točke 6.1. Ugovora o kreditu ne sadrži nikakvih podataka o stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima na koje se naknada odnosi, kako to pravilno utvrđuje prvostupanjski sud, a posebice imajući na umu da je za iznos naknade tužitelju umanjen iznos kredita koji mu je stavljen na raspolaganje, ne može se zaključiti da je tuženik mogao razumno očekivati da bi tužitelj pristao na tu odredbu u pojedinačnim pregovorima.

7.1. Kada je riječ o ispitivanju mogućeg postojanja znatnije neravnoteže, ono se ne može ograničiti na kvantitativno ekonomsko ocjenjivanje koje se temelji na usporedbi ukupnog iznosa transakcije na koju se ugovor odnosi, s jedne strane, i troškova koji na temelju sporne odredbe terete potrošača, s druge strane (1,25% od iznosa kredita). Naime, značajna neravnoteža može proizlaziti iz same činjenice da dovoljno ozbiljno oštećuje pravni položaj u koji je na temelju primjenjivih zakonskih odredbi stavljen potrošač kao stranka predmetnog ugovora u obliku nametanja dodatne obveze koja nije predviđena dispozitivnim zakonskim pravilima.

7.2. Odredbe članaka 1021. do 1027. ZOO-a ne predviđaju plaćanje jednokratne naknade prilikom korištenja kredita, a takva obveza nije previđena niti tada važećim Zakonom o bankama ("Narodne novine" br. 84/02.). Iako nije bilo zabranjeno, ugovaranje naknade nije bilo predviđeno dispozitivnim odredbama koje se primjenjuju automatski niti prisilnim odredbama, već se plaćanje naknade moralo ugovoriti pa je riječ o odredbama koje nisu izuzete iz područja primjeni odredbi ZZP-a o zaštiti od nepoštenih ugovornih odredaba. Drugim riječima, iako nije bilo zabranjeno niti na drugi način ograničeno, ugovaranje odredbe o jednokratnoj naknadi prilikom korištenja kredita nepovoljno je utjecalo na pravni položaj tužitelja kao potrošača u odnosu na onaj položaj koji je bio predviđen u dispozitivnom nacionalnom pravu.

7.3. U skladu s člankom 59. točkom 3. ZZP-a ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati poglavito odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti.

7.4. Nije sporno da ugovor ne sadrži konkretan opis troškova niti usluga koji se plaćanjem sporne naknade naplaćuju u vrijeme sklapanja ugovora, niti takav opis sadrže isprave koje je tijekom prvostupanjskog postupka predložio razgledati tuženik i koje su prema njegovim tvrdnjama bile dostupne tužitelju, a prema shvaćanju ovog suda drugog stupnja ti troškovi i usluge koje se pružaju u zamjenu za spornu naknadu koja ovisi o visini odobrenog kredita nisu samorazumljivi.

7.5. Zbog toga se može zaključiti da su (nepoznati) troškovi koji su na ovaj način prebačeni na tužitelja nerazmjerni kako u odnosu na postojanje troškova tako i u odnosu na visinu u kojoj su eventualno stvarno nastali posebno kad se uzme u obzir učinak ostalih odredbi Ugovora o kreditu prema kojima je, neovisno o naknadi ugovorenoj u točci 5. Ugovora o kreditu, tužitelj preuzeo i dodatnu obvezu snošenja javnobilježničke ovjere ugovora. U danim okolnostima ne može se uzeti da je tužitelju najkasnije prilikom sklapanja ugovora bilo omogućeno da shvati prirodu usluga koje se pružaju kao protučinidba za troškove predviđene u navedenoj ugovornoj odredbi te provjeri da ne postoji preklapanje različitih troškova koji se predviđaju u ugovoru.

7.6. Imajući na umu zakonsku obvezu tuženika iz članka 59. točka 3. ZZP-a i činjenicu da nije riječ o samorazumljivim troškovima, očito je da je tuženik na tužitelja točkom 5. Ugovora o kreditu prenio obvezu plaćanja naknade koja ne odgovara stvarno pruženim uslugama ili troškovima. Ta ugovorna obvezna koja ima učinak to da je tuženik de facto oslobođen obveze iz članka 59. točka 3. ZZP-a da dokazuje da su prije isplate kredita stvarno nastali troškovi i stvarno pružene usluge u visini od 1,25 % njegove visine, utječe, prema shvaćanju ovog suda, na pravni položaj tužitelja i stvara na njegovu štetu značajnu neravnotežu u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere jer tuženik nije dokazao da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima.

7.7. Stoga su neosnovani žalbeni navodi o pogrešnoj primjeni materijalnog prava prilikom utvrđenja ništetnom ugovorne odredbe o plaćanju troškova obrade kredita i pobijana presuda ne odstupa od pravnog shvaćanja izraženog u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske, Rev 673/2023-2 od 13. veljače 2024.

7.8. Pravilno je sud prvog stupnja primijenio materijalno pravo kad je odbio tuženikov prigovor zastare. Pritom se pravilno pozvao na pravno shvaćanje sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održane 30. siječnja 2020. (Su-IV-47/2020- 2) prema kojem zastarni rok kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Imajući na umu da je tužiteljeva tužba podnesena 6. listopada 2022., dakle prije nego što je odluka iz stavka I. izreke prvostupanjske presude postala pravomoćna, u trenutku podnošenja tužbe petogodišnji zastarni rok nije bio protekao.

7.9. Tuženik se nadalje žali zbog toga što su tužitelju na pojedine iznose njegovih tražbina dosuđene zatezne kamate od dana plaćanja pojedinih rata otplate kredita. Međutim, prvostupanjski sud je tu pravilno primijenio odredbu članka 1115. ZOO-a kojom je propisano da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Tuženik je kao pravna osoba koja obavlja bankarske poslove morao znati da su sporne ugovorne odredbe ništetne već prilikom sklapanja predmetnog ugovora pa je stoga prvostupanjski sud pravilno ocijenio da je tuženik nepošteni stjecatelj i pravilno mu je naložio da tužitelju plati zatezne kamate od dana stjecanja.

8. Tuženik se nadalje žali zbog toga što prvostupanjski sud u tuženikovu korist nije uračunao manjak koji je tuženiku nastao kada je tečaj CHF-a bio manji od početno ugovorenog. Vrhovni sud Republike Hrvatske je u svojoj odluci poslovni broj Rev 549/2023 od 18. prosinca 2023. iznio pravno shvaćanje prema kojem u slučaju izostanka prigovora radi prebijanja ili materijalnopravnog prigovora prijeboja ili protutužbenog zahtjeva, u postupcima u kojima tužitelji potražuju isplatu preplaćenih mjesečnih iznosa po osnovi ništetnosti odredbe o CHF valutnoj klauzuli, sud nije ovlašten niti dužan umanjiti tužiteljevu tražbinu s tzv. potplaćenim iznosima, odnosno negativnim tečajnim razlikama koji se odnose na razdoblje kada je tečaj HRK – CHF bio manji od tečaja HRK – CHF na dan isplate kredita. To pravno shvaćanje prihvaća i ovaj sud pa kako tuženik u postupku nije podnio prigovor radi prebijanja ili materijalnopravni prigovor prijeboja ili protutužbeni zahtjev, prvostupanjski sud je pravilno postupio kada nije uzeo u obzir navedene negativne tečajne razlike zbog čega taj žalbeni razlog nije osnovan.

8.1. Tuženik se žali protiv odluke o trošku postupka navodeći u žalbi da tužitelj nije uspio sa glavnim tužbenim zahtjevom već samo sa eventualno kumuliranim, a prema ustaljenoj sudskoj praksi u takvom slučaju se ne može smatrati da je tužitelj uspio u parnici i nema pravo na naknadu troškova, pogotovo na naknadu svih troškova. Vrhovni sud Republike Hrvatske je u svojoj odluci poslovni broj Rev-1172/2021 od 30. kolovoza 2022. izrazio pravno mišljenje prema kojem tužitelj ima pravo na naknadu parničnih troškova no samo u pogledu onih parničnih radnji koje se odnose na dio tužbenog zahtjeva koji je prihvaćen, a koje su radnje bile potrebne za odluku. Takvo pravno mišljenje prihvaća i ovaj sud te kako u ovom predmetu nisu provođene nikakve posebne radnje u odnosu na glavni tužbeni zahtjev radi utvrđenja ništetnosti cijelog predmetnog Ugovora o kreditu već se provedene radnje odnose na utvrđivanje osnovanosti eventualno kumuliranog tužbenog zahtjeva sa kojim je tužitelj (gotovo u cijelosti) uspio, tužitelju pripada naknada parničnog troška u ovom postupku primjenom članka 154. stavak 1. ZPP-a bez obzira što je odbijen njegov glavni tužbeni zahtjev.

8.2. Tuženik se nadalje žali navodeći u žalbi da su tužitelju priznati troškovi sudskih pristojbi, a što je pogrešno budući da je tužitelj bio oslobođen njihove stvarne naplate na temelju članka 11. stavak 1. točke 20. Zakona o sudskim pristojbama. Tuženik smatra da se tužitelju može priznati samo trošak koji je stvarno nastao, a ne i onaj koji nije nastao. Prvostupanjski sud je tužitelju dosudio trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 26,54 eura koliko je tužitelj platio prilikom podnošenja tužbe. Tužitelj je tužbu podnio 6. listopada 2022. kada je bio na snazi Zakon o sudskim pristojbama ("Narodne novine" br. 118/18.; dalje: ZSP/18) koji je u članku 11. stavku 1. točki 20. propisivao da su od plaćanja pristojbi oslobođeni potrošači kao stečajni dužnici, dakle ne i potrošači kao tužitelji u postupcima pokrenutim na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa kako je to propisano Zakonom o sudskim pristojbama ("Narodne novine" br. 118/18., 51/23.; dalje: ZSP/23). Stoga je tužitelj bio dužan platiti pristojbu na tužbu što je i učinio te je stoga prvostupanjski sud pravilno utvrdio da taj plaćeni iznos sudske pristojbe na tužbu predstavlja tužiteljev parnični trošak i pravilno mu ga je dosudio.

8.3. Tužitelj na gore opisani način nije uspio samo u razmjerno neznatnom dijelu svog eventualno kumuliranog zahtjeva (u odnosu na ništetnost članka 2. Ugovora o kreditu), a zbog tog dijela nisu nastali nikakvi posebni troškovi pa tužitelju odgovarajućom primjenom članka 154. stavak 5. ZPP-a pripada naknada parničnih troškova u cijelosti.

8.4. Zbog navedenih razloga su primjenom članka 368. stavak 1. ZPP-a potvrđene točke III., IV. i V. izreke prvostupanjske presude kao i točka II. izreke u dijelu kojim je utvrđeno da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu sadržane u članku 4. i 5. tog ugovora.

8.5. Tuženik je uspio sa žalbom u razmjerno neznatnom dijelu, a zbog tog dijela nisu nastali nikakvi posebni troškovi pa mu stoga odgovarajućom primjenom članka 154. stavak 1. ZPP-a ne pripada naknada parničnog troška drugostupanjskog postupka zbog čega je odbijen njegov zahtjev za dosudu tog troška u iznosu od 365,59 eura.

Koprivnica, 3. rujna 2025.

Predsjednica vijeća

Tatjana Kučić