Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Međimurska 26D

Poslovni broj: Gž-958/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Varaždinu, u vijeću sastavljenom od sutkinja toga suda Tanje Novak – Premec kao predsjednice vijeća, Dijane Hofer kao sutkinje izvjestiteljice i Ivane Čačić kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja SČ (OIB: [osobni identifikacijski broj]) iz [adresa], zastupanog po punomoćnici Mariji Grbavac, odvjetnici iz Zagreba protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. (OIB:53056966535), Zagreb, Magazinska cesta 69, zastupanog po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Glamuzina & Grošeta d.o.o. iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate, povodom žalbe tuženika izjavljene protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj P- 6715/2024-12 od 18. lipnja 2025., u sjednici vijeća održanoj dana 3. rujna 2025.,

p r e s u d i o  i  r i j e š i o  j e

I/Žalba tuženika odbija se kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj P-6715/2024-12 od 18. lipnja 2025. u toč.I.-, toč.II.-, toč.III-, toč.IV.-, toč.VI.- i toč.VII. izreke.

II/Odbija se tuženik sa zahtjevom za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Toč.I. izreke pobijane presude utvrđen je ništetnim čl.3. Ugovora o kreditu broj 041- 50-2601150 sklopljenog između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora dana 21. prosinca 2004. koji glasi "Naknada – "3,30% od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita" pa je toč.II. izreke tuženik obvezan isplatiti tužitelju s osnova te ništetne ugovorne odredbe uplaćen iznos od 277,88 Eur sa zateznom kamatom tekućom od 24. prosinca 2004. Toč.III. izreke ništetnom je utvrđena i ugovorna odredba čl. 9.stav.2. navedenog ugovora o kreditu koja glasi: „Korisnik kredita može izvršiti prijevremenu otplatu kredita samo uz suglasnost i uz uvjete koje odredi Kreditor." pa je toč.IV. izreke naloženo tuženiku da tužitelju i s te ugovorene odredbe vrati uplaćeni iznos od 80,73 Eur sa zateznom kamatom tekućom od 11. ožujka 2010. do isplate. Toč.VI. izreke naloženo je tuženiku da tužitelju naknadi trošak postupka u iznosu od 1.079,63 Eur sa zateznom kamatom tekućom od presuđenja do isplate, a toč.VII. izreke odbijen je tuženikov zahtjev za naknadu troškova postupka. Nepobijanom toč.V. izreke odbijen je tužbeni zahtjev u dijelu zatraženog utvrđenja da je ništetna odredba sadržana u članku 9. stav.3 predmetnog ugovora o kreditu koja glasi: „Na sve što nije regulirano ovim Ugovorom primjenjuju se opći akti Kreditora kojim je regulirano kreditiranje građana sa svim njihovim izmjenama i dopunama donešenim za vrijeme trajanja ovog Ugovora".

2. Pravovremenom žalbom tuženik pobija opisanu presudu u odnosu na toč.I.-, toč.II.- , toč.III-, toč.IV.-, toč.VI.- i toč.VII. izreke, iz svih zakonskih žalbenih razloga propisanih odredbom čl.353.stav.1.toč.1. do 3. Zakona o parničnom postupku (dalje: ZPP – „Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08 i 57/11 i 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23), s prijedlogom ovom sudu da je preinači, podredno ukine i predmet vrati istom sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

3. Na žalbu nije odgovoreno.

4. Žalba tuženika je neosnovana.

5. Naime, predmet spora je zahtjev za utvrđenje ništetnim ugovornih odredbi ugovora o kreditu kojeg su 21. prosinca 2004. sklopili tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor i to odredba čl.3. Ugovora o kreditu broj 041-50-2601150 (dalje: ugovor o kreditu od 21. prosinca 2004.) koji glasi "Naknada – "3,30% od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita" (dalje: ulazna naknada) i odredba 9.stav.2. navedenog ugovora o kreditu koja glasi: „Korisnik kredita može izvršiti prijevremenu otplatu kredita samo uz suglasnost i uz uvjete koje odredi Kreditor." (dalje: izlazna naknada) a predmet spora je nastavno prednjem i zahtjev za isplatu s osnova tih ugovornih odredbi nesporno plaćenih iznosa.

5.1. Polazeći od nespornih činjenica – da su ugovorne stranke sklopile predmetni Ugovor kojim je tuženik odobrio i stavio na raspolaganje tužitelju kredit u iznosu od 12.989,98 CHF u protuvrijednosti kuna s trajanjem kredita na rok od 84 mjeseci, u svrhu kupnje osobnog vozila, da je tužitelju dana 23. prosinca 2004. naplaćena naknada za obradu kredita u iznosu 2.093,71 (tada važeće valute kn) na način da je ustegnuta prilikom isplate kredita, a da mu je 10. ožujka 2010. naplaćena tzv. izlazna naknada u iznosu 608,23 (tada važeće valute) kn prema Tarifi naknada tuženika, prvostupanjski sud je dokazni postupak koncentrirao na raspravljanje tužbene teze da je predmetni ugovor o kreditu unaprijed pripremljen od strane tuženika, da tužitelj nije znao ni na koji se način formira sporna naknada za prijevremenu otplatu kredita, dok se tzv. ulazna naknada (jednokratna naknada za obradu kreditnog zahtjeva) ne temelji na konkretiziranom trošku već predstavlja potpuno netransparentan trošak, a što da je sve protivno načelu savjesnosti i poštenja i uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu tužitelja kao potrošača, radi čega da su predmetne odredbe nepoštene, a posljedično i ništetne u smislu odredbi Zakona o zaštiti potrošača.

6. Analizirajući rezultate provedenog dokaznog postupka prvostupanjski sud zaključuje da tužitelj kao potrošač nije bio u mogućnosti pregovarati s tuženikom u vezi spornih naknada, niti mu je itko objasnio na što se te naknade odnose i koje troškove pokrivaju, slijedom čega da se radi o standardnim ugovornim odredbama koje je unaprijed formulirao tuženik i na koju tužitelj kao potrošač nije imao utjecaja, da iste nisu ni dovoljno razumljive niti određene jer se radi o odredbama koje daju ovlaštenje tuženiku da sam, bez sudjelovanja tužitelja, odluči o visini takvih naknada i troškova, to više što se u odnosnim odredbama ugovora ne spominju ni opći akti koji bi regulirali kriterije određivanja visine njima ugovorenih naknada. Prilikom ocjene nepoštenosti predmetnih ugovornih odredbi prvostupanjski sud navodi da je uzeo u obzir i narav usluge na koju se ugovor odnosi u vrijeme kad je sklopljen te ostale okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora te je razmatrao da li bi tuženik, pod uvjetom da je na pošten i pravedan način poslovao s tužiteljem, mogao razumno očekivati da bi tužitelj prihvatio takve ugovorne odredbe da se o njima pojedinačno pregovaralo pa je, prihvaćajući iskaz tužitelja da mu nije dano nikakvo usmeno obrazloženje o postojanju opravdanosti naplate tih usluga / troškova, a i sadržaj predmetnih ugovornih odredbi koji ne sadrži nikakve podatke o stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima na koje se odnose, zaključio da tuženik nije mogao razumno očekivati da bi tužitelj pristao na tu odredbu u pojedinačnim pregovorima. U ispitivanju postojanja znatne neravnoteže prvostupanjski sud je naglasio da se ista ne može ograničiti samo na kvantitativno ekonomsko ocjenjivanje koje se temelji na usporedbi ukupnog iznosa transakcije na koju se ugovor odnosi i troškova koji na temelju sporne odredbe čl.3. predmetnog ugovora terete potrošača (postotak od iznosa kredita) jer značajna neravnoteža može proizlaziti iz same činjenice da dovoljno ozbiljno oštećuje pravni položaj u koji je stavljen potrošač u smislu nametanja dodatne obveze koja nije transparentno obrazložena pa utvrdivši da je upravo na tužitelja spornim ugovornim odredbama prenesena obveza plaćanja naknada - troška za koje nema dokaza da bi odgovarali stvarno pruženim uslugama ili troškovima odnosno da je tako formuliranom odredbom u čl.3. ugovora otklonjena obveza tuženika iz čl.59.toč.3. Zakona o zaštiti potrošača (dalje: ZZP/03 – "Narodne novine" broj 96/03) u smislu dokazivanja da su prije isplate kredita stvarno nastali troškovi i stvarno pružene usluge u tamo naznačenoj visini, pa navedeno utječe na pravni položaj tužitelja i stvara značajnu neravnotežu na njegovu štetu, što je u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere jer tuženik nije dokazao da sporna ulazna naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, dok odredba o tzv. izlaznoj naknadi, kako je formulirana u čl.9.stav.2. ugovora, daje ovlaštenje tuženiku da sam donese odluku o visini te naknade odnosno uvjetuje pravo tužitelja na prijevremenu otplatu svojom suglasnošću, što je protivno odredbi čl.1068.stav.2. Zakona o obveznim odnosima (dalje: ZOO/91 – "Narodne novine" broj 53/91, 73/91, 3/94, 111/93, 107/95, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01) koja propisuje tek prethodnu obavijest banci o namjeri prijevremene otplate to prvostupanjski sud nalazi da je i ta odredba nepovoljno utjecala na pravni položaj tužitelja kao potrošača pa zaključuje da su sporne ugovorne odredbe nepoštene u smislu čl.81.ZZP/03 te ništetne u smislu čl.87. ZZP/03 u vezi s čl.11. -12., čl.46., čl.47., čl.50. i čl.103. -104. ZOO/91.

6.1. Na osnovu prethodnih činjeničnih utvrđenja prvostupanjski sud je obvezao tuženika na vraćanje tužitelju primljenih (nespornih) iznosa s osnova ništetnih ugovornih odredbi o ulaznoj – i izlaznoj naknadi i to pozivom na odredbu čl.1111. Zakona o obveznim odnosima (dalje: ZOO/05 – "Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23 i 155/23) sa zateznom kamatom tekućom od dana stjecanja do isplate utvrdivši tuženika nepoštenim stjecateljem u smislu odredbe čl.1115. ZOO/05.

7. Prvostupanjski sud je prigovor zastare odbio pozivajući se na pravno shvaćanje Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzetog na sjednici od 30. siječnja 2020. prema kojemu zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stav. 1. ZOO/05 kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Stoga zastara restitucijskog zahtjeva s osnova nepoštene odredbe teče od pravomoćnosti prvostupanjske presude kojom je utvrđena ništetnost, uzimajući pritom u obzir i Objedinjeno pravno shvaćanje VSRH od 31. siječnja 2022. broj: Su-IV-33/2022-2.

8. Iznesena činjenična utvrđenja i zaključke prihvaća i ovaj sud te isti nisu dovedeni u sumnju žalbenim navodima tuženika kojima isti u biti ponavlja navode iz prvostupanjskog postupka i daje svoju ocjenu činjeničnih utvrđenja, suprotno pravilnim utvrđenjima prvostupanjskog suda o tome da se o spornim odredbama nisu vodili pojedinačni pregovori te da one suprotno načelu dobre vjere (savjesnosti i poštenja) uzrokuju značajniju ravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača.

9. Naime, u opširnoj žalbi, tuženik uz iznošenje odlučnih činjeničnih utvrđenja prvostupanjskog suda, a i sadržaja odredbi ZZP koje normiraju standard razumljivosti ugovornih odredbi – u bitnom – pledira na relativno bitnoj povredi odredaba parničnog postupka iz čl.354.stav.1. u vezi sa čl.186.c.stav.2. ZPP-a smatrajući da je prvostupanjski sud tužiteljevu tužbu trebao odbaciti jer tužiteljeva tražbina nije dospjela do zaključenja glavne rasprave.

9.1. U odnosu na žalbeni razlog relativno bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl.354.stav.1. u vezi sa čl.186.c.stav.2. ZPP-a valja tek kratko navesti da je predmetna tužba u osnovnom dijelu tužba na utvrđenje ništetnosti pa kako pravo na isticanje ništetnosti ne zastarijeva, sukladno odredbi čl.328. ZOO/05 (istovjetno i čl.110 ZOO/91) to je i tužiteljev pravni interes za podnošenje takve tužbe neupitan. Povezujući nadalje sadržaj odredbe čl.186.c.stav.1. ZPP-a - koja propisuje da tužitelj koji učini vjerojatnim da tuženik ozbiljno dovodi u pitanje postojanje njegove još uvijek nedospjele tražbine, ili da će morati sudskim putem ostvarivati svoju tražbinu nakon što ona dospije, ili da iz drugih razloga ima za to pravni interes, može i prije dospjelosti tražbine zatražiti od suda da tuženiku naloži da mu ispuni dužnu činidbu u vrijeme njezine dospjelosti, sa stav.2. iste prema kojoj će sud odbaciti tužbu ako utvrdi da tužitelj nema pravnoga interesa tražiti donošenje presude iz stav.1. tog članka prije dospjelosti tražbine, a imajući u vidu tužbeni zahtjev radi utvrđenja ništetnosti (osnovanost kojeg je pretpostavka osnovanosti zahtjeva za isplatu), to je evidentno da navedena relativno bitna povreda na kojoj pledira tuženik nije ostvarena.

9.2. U ocjeni neosnovanosti tuženikovog prigovora zastare prvostupanjski sud se osnovano pozvao na pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. jer kako pravo na isticanje ništetnosti ne zastarijeva, sukladno odredbi čl.328. ZOO, to zastara tražbine stečene na temelju ništetnog ugovora ili pojedine njegove ništetne odredbe, može početi teći tek od pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost ugovora ili pojedine njegove odredbe.

9.3. U odnosu na žalbenu tezu prema kojoj tužitelj ne može tražiti utvrđenje djelomične ništetnosti ugovora jer se radi o povredama manjeg značaja, a ugovor je ispunjen valja navesti da se (konkretno) nametanje korisniku kredita ništetnih odredbi o ulaznoj – i izlaznoj naknadi što je dovelo do znatne neravnoteže u pravu i obvezi tužitelja kao korisnika kredita u odnosu na tuženika, ne može podvesti pod tezu tuženika – da je uzrok ništetnosti bila zabrana manjeg značaja – pa je izneseni prigovor potpuno neutemeljen jer je pravo tužitelja na isticanje ništetnosti i povrat onoga što je temeljem utvrđene ništetne ugovorne odredbe naplaćeno, opstojno.

10. Nastavno u žalbi tuženik ističe da prvostupanjski sud svoj stav o nepoštenosti navedenih odredbi temelji isključivo na izostanku pojedinačnog pregovaranja pri čemu smatra - da sve da se o spornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, što tuženik osporava i tvrdi da jest, navedeno samo po sebi ne znači da se njima uzrokuje neravnoteža na štetu potrošača suprotno načelu savjesnosti i poštenja već se navedeno mora utvrditi, a da je prvostupanjski sud zaključio da zbog toga što se o predmetnim ugovornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, da je narušena pravična ravnoteža te da time prvostupanjski sud zapravo izjednačava dvije odvojene pretpostavke nepoštenosti – pojedinačno pregovaranje i postupanje trgovca suprotno načelu savjesnosti i poštenja. Smatra da je prvostupanjski sud propustio i obrazložiti zašto smatra da sporne odredbe uopće uzrokuju znatnu neravnotežu a da nema razloga ni o nesavjesnosti i nepoštenju u postupanju tuženika obzirom da je prvostupanjski sud zanemario da u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu nije postojala ni zabrana niti ograničenje u ugovaranju predmetnih naknada. Obzirom da je o navedenom izostalo ikakvo obrazloženje to smatra da je prvostupanjski sud ostvario bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl.354.stav.2.toč.11. ZPP-a.

10.1. Posebno je tuženik naglasio da iz odredbi ZZP proizlazi zahtjev da potrošač razumije ekonomske posljedice koje za njega proizlaze iz određene ugovorne odredbe što znači da može shvatiti sve financijske obveze koje za njega proizlaze i procijeniti je li za njega takva odredba prihvatljiva ili nije, a ne da bude upoznat s troškovima koje tuženik navedenom naknadom namiruje jer bi isto značilo da potrošač razumije bankarsko poslovanje, što se svakako od njega ne može očekivati pa smatra zauzeto materijalno-pravno stajalište prvostupanjskog suda i u tom dijelu neobrazloženim.

10.2. Tuženik se u žalbi referirao i na dosudu tužitelju zatezne kamate od dana uplate sporne naknade suprotstavljajući navedenom prigovor da je prvostupanjski sud propustio dati i razloge iz kojih tuženika u smislu odredbe čl.1115. ZOO-a smatra nesavjesnim stjecateljem.

10.3. Osporavajući pravilnost primjene odredbi čl. 96. stav. 1. i čl. 99. ZZP/07 tuženik navodi da je prvostupanjski sud propustio analizirati spornu ugovornu odredbu iz aspekta njezine jasnoće, razumljivosti i uočljivosti jer bi utvrdio da je navedenim zahtjevima udovoljeno zbog čega nije dopušteno ocjenjivati njihovu poštenost. Tek ako prijeporne ugovorne odredbe nemaju jedan od navedena tri kriterija tada bi se provodio test poštenosti u smislu da li se o njoj pojedinačno pregovaralo i tek ukoliko nije bilo pojedinačnog pregovaranja trebalo bi ispitati uzrokuje li sporna odredba znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača suprotno načelu savjesnosti i poštenja.

11. Prije analize iznesenih žalbenih navoda tuženika valja primijetiti da se tuženik u žalbi, pogrešno poziva na odredbe ZZP/07 iako obzirom na vrijeme zasnivanja predmetnog obvezo-pravnog odnosa (21.12.2004.) svoju primjenu nalazi Zakon o zaštiti potrošača (dalje: ZZP/03).

11.1. Nadalje valja navesti da je ispitivanjem pobijane presude i stanja spisa iz aspekta istaknute bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stav. 2. toč. 11. ZPP, utvrđeno da navedena bitna povreda nije ostvarena jer je prvostupanjski sud iznio određene i jasne razloge o odlučnim činjenicama zbog kojih je predmetne odredbe Ugovora o kreditu od 21. prosinca 2004. ocijenio nepoštenim te nastavno tome ništetnim u smislu odredbe čl. 87. stav. 1. ZZP/03 pa pobijana presuda nema nedostatke radi kojih se ne bi mogla ispitati njezina pravilnost i zakonitost. Utvrdivši prijeporne odredbe predmetnog ugovora o kreditu ništetnima, prvostupanjski sud je na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio i materijalno pravo. Ispitujući pobijanu presudu i stanje spisa i u okviru ovlasti propisane odredbom čl.365.stav.2. ZPP-a ovaj sud nije našao da bi bila ostvarena i jedna druga bitna povreda na koju pazi po službenoj dužnosti.

12. Odgovarajući nastavno na žalbene navode od odlučnog značaja, u okviru ovlasti iz odredbe čl.375.stav.1. ZPP valja navesti da tuženik zanemaruje da se iz sadržaja toč. 3. Ugovora o kreditu kojim je ugovorena „naknada od 3,30% od iznosa kredita“, prije svega uopće ne može zaključiti o kakvoj se naknadi radi i o eventualno pruženoj usluzi/ili uslugama jer nije navedena ni svrha takve naknade a niti troškovi koji se istom podmiruju - kako to zahtjeva odredba članka 59. ZZP/03. Sa navedenim valja povezati i sadržaj toč.9. alineja 7. Ugovora kojom je ugovoreno da tužitelj podmiruje i sve javnobilježničke – i sudske troškove i pristojbe i sve druge troškove vezane za provedbu i povrat sredstava osiguranja, naplatu tražbina, te eventualne poreze utvrđene posebnim propisima.

13. Iz rezultata provedenog dokaznog postupka proizlazi i da je Ugovor o kreditu pripremio tuženik na unaprijed formuliranom obrascu te da tužitelj nije mogao utjecati na promjenu unaprijed formuliranih odredaba pa tako ni na predmetne ugovorne odredbe pa kako tuženik tijekom postupka nije iznio koji su se troškovi namirili iz toč.3. ugovora ugovorene naknade (čija visina zavisi o visini odobrenog kredita) to je i po ocjeni ovoga suda evidentno da je ta odredba uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama između stranaka na štetu tužitelja koji je platio ugovorenu naknadu bez da je znao koju uslugu ili koji trošak tim iznosom podmiruje. Stoga žalbenim navodima tuženik nije doveo u sumnju utvrđenje prvostupanjskog suda da je predmetna naknada iz toč.3. ugovorena protivno načelu savjesnosti i poštenja pa tako ni navodima da u vrijeme zaključenja Ugovora o kreditu Zakonom o zaštiti potrošača ni Zakonom o obveznim odnosima nije bila propisana zabrana ugovaranja takve naknade. Takva naknada mogla se ugovoriti iako nije bila predviđena dispozitivnim odredbama, međutim ugovaranje plaćanja jednokratne naknade prilikom isplate kredita – u okolnostima koje su prethodno elaborirane - nepovoljno je utjecalo na pravni položaj tužitelja u odnosu na onaj položaj koji je bio predviđen u dispozitivnom nacionalnom pravu, pa kako tuženik nije dokazao opravdanost ugovaranja naknade od odobrenog kredita kojeg je naplatio niti je naveo koje stvarne troškove i usluge je njome podmirio, očito je da je takva odredba na štetu tužitelja i da je stvorila znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka te je u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere.

13.1. Vrhovni sud Republike Hrvatske je u odlukama povodom restitucijskog zahtjeva potrošača s osnova nepoštene odredbe o ugovorenoj naknadi za prijevremenu otplatu kredita (npr. Rev 112/2018-2 od 9. ožujka 2022. i Rev-43/2022-2 od 14. lipnja 2022.) izrazio pravno shvaćanje da banka imao pravo na naknadu stvarno pretrpljene štete, odnosno onih troškova koji su izravno povezani s prijevremenom otplatom kredita (objektivno nastali troškovi), a da se naknada, imajući na umu kogentne zakonske odredbe, ne smije odnositi na naknadu štete zbog izgubljenog dijela iznosa kamate (neostvarene kamate) koju je banka trebala dobiti da nije bilo prijevremene isplate. Tuženik eventualnu štetu u konkretnom slučaju nije učinio ni vjerojatnom, a svakako ostaje pravilnost utvrđenja prvostupanjskog suda da je sama ugovorna odredba potpuno netransparentna, nedovoljno razumljiva i neodređena i daje isključivo ovlaštenje tuženiku da sam donese odluku o visini naknade za prijevremenu otplatu kredita, čak i bez naznake nominalnog iznosa takve naknade, a što je uz utvrđenu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu tužitelja kao potrošača, i po ocjeni ovog suda čini nepoštenom te nastavno tome ništetnom.

14. Kako je odredbom čl. 81. ZZP/03 propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, da je čl. 87. stav. 1. istog Zakona propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava, a da su člankom 323. stav. 1. ZOO propisane posljedice ništetnosti na način da je svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve što je primila na temelju takvog ugovora te da se na vraćanje primljenog s osnove ništetne odredbe primjenjuju odredbe o stjecanju bez osnove iz članka 1111. do 1115. ZOO, to je prvostupanjski sud pravilnom primjenom citiranih zakonskih odredbi obvezao tuženika vratiti tužitelju iznose primljene s osnova predmetnih ništetnih ugovornih odredbi sa zateznom kamatom tekućom od idućeg dana od dana stjecanja do isplate.

14.1. Pravilnim ovaj sud prihvaća i zaključak prvostupanjskog suda da je tuženik nepošteni stjecatelj jer je utužene iznose primio temeljem nepoštenih odredbi koje je u svoju korist unio u Ugovor o kreditu čime je isključio mogućnost pregovaranja o istima.

15. Obzirom na sve izneseno evidentno je da niti jedan žalbeni razlog zbog kojih tuženik pobija prvostupanjsku presudu nije osnovan, pa je njegovu žalbu valjalo odbiti kao neosnovanu i primjenom čl. 368. stav. 2. ZPP-a potvrditi prvostupanjsku presudu u žalbom pobijanim dijelovima, uključujući i odluku o troškovima koju tuženik pobija očito samo za slučaj uspjeha žalbe u pogledu glavne stvari jer ne pobija način obračuna ni visinu pojedinih troškova kao niti kriterij dosuđenja naknade troškova postupka, a imajući pri tom u vidu da sukladno odredbi čl.365.stav.2. ZPP-a drugostupanjski sud na pravilnost primijenjenog materijalnog prava u odluci o troškovima postupka, ne pazi po službenoj dužnosti.

16. Obzirom na žalbeni neuspjeh tuženika, odbijen je i njegov zahtjev za naknadu troškova žalbenog postupka.

17. U nepobijanom dijelu toč.V. izreke prvostupanjska presuda ostaje neizmijenjena jer nije bila predmetom žalbenog ispitivanja (čl.365.stav.1. ZPP-a).

U Varaždinu 3. rujna 2025.

Predsjednica vijeća

Tanja Novak-Premec