Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Međimurska 26D

Poslovni broj: Gž-897/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

i

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Varaždinu, u vijeću sastavljenom od sutkinja Dijane Hofer predsjednice vijeća, Tanje Novak-Premec članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Ivane Čačić, članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice Republike Hrvatske, OIB: 52634238587, koju zastupa Općinsko građansko državno odvjetništvo u Zagrebu, protiv tuženika CT, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], kojeg zastupa punomoćnica Sandra Markač Greif, odvjetnica u Odvjetničkom društvu Markač-Greif & Partneri j.t.d. iz Zagreba, radi isplate, odlučujući povodom žalbi tužiteljice i tuženika izjavljenih protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu od 23. travnja 2025. poslovni broj: P-3357/2018-57, u sjednici vijeća održanoj 3. rujna 2025.,

p r e s u d i o  j e

Djelomično se odbija i djelomično se prihvaća žalba tuženika pa se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj: P-3357/2018-57 od 23. travnja 2025.:

- potvrđuje u točki I. izreke u dijelu kojim je tuženik obvezan isplatiti tužiteljici na račun Državnih nekretnina d.o.o., OIB: 79058504140 iznos od 12.801,51 EUR sa zakonskom zateznom kamatom na iznos od:

- 1.770,36 EUR od 1. travnja 2017. do isplate

- 1.805,46 EUR od 1. svibnja 2017. do isplate

- 1.805,46 EUR od 1. lipnja 2017. do isplate

- 1.805,46 EUR od 1. srpnja 2017. do isplate

- 1.871,59 EUR od 1. kolovoza 2017. do isplate

- 1.871,59 EUR od 1. rujna 2017. do isplate

- 1.871,59 EUR od 1. listopada 2017. do isplate

po stopi za razdoblje do 31. prosinca 2022. koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. prema stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamate proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi za dan 1. srpnja te godine

- preinačuje u točki I. izreke u dijelu kojim je naloženo tuženiku isplatiti tužiteljici na račun Državnih nekretnina d.o.o., OIB: 79058504140 iznos od 3.200,37 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom na iznose od:

- 442,59 EUR od 1. travnja 2017. do isplate

- 451,36 EUR od 1. svibnja 2017. do isplate

- 451,36 EUR od 1. lipnja 2017. do isplate

- 451,36 EUR od 1. srpnja 2017. do isplate

- 467,90 EUR od 1. kolovoza 2017. do isplate

- 467,90 EUR od 1. rujna 2017. do isplate

- 467,90 EUR od 1. listopada 2017. do isplate,

te se u tom dijelu odbija tužbeni zahtjev.

r i j e š i o  j e

I. Prihvaća se žaba tužiteljice i presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj: P-3357/2018-57 od 23. travnja 2025. se ukida u točki II. i III. izreke te se u tom ukinutom dijelu predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

II. O troškovima žalbenog postupka odlučit će se u konačnoj odluci.

Obrazloženje

1. Pobijanom prvostupanjskom presudom suđeno je:

" I. Nalaže se tuženiku da isplati tužiteljici na račun Državnih nekretnina d.o.o., OIB:79058504140 iznos od 16.001,88 eura sa zateznom kamatom, i to:

-na 2.212,95 eura od 1.4.2017.,

-na 2.256,82 eura od 1.5.2017.

-na 2.256,82 eura od 1.6.2017.

-na 2.256,82 eura od 1.7.2017.

-na 2.339,49 eura od 1.8.2017.

-na 2.339,49 eura od 1.9.2017.

-na 2.339,49 eura od 1.10.2017., sve do isplate, i to za razdoblje do 31.12.2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1.1.2023. do 29.12.2023. prema stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.12.2023. do isplate po stopi koja se određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamate proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi za dan 1. srpnja te godine, sve u 15 dana.

II. Odbija se zahtjev tužiteljice za isplatu iznosa od 23.244,47 eura sa zakonskom zateznom kamatom, i to:

-na 3.215,78 eura od 1.4.2017.,

-na 3.278,12 eura od 1.5.2017.

-na 3.278,12 eura od 1.6.2017.

-na 3.278,12 eura od 1.7.2017.

-na 3.398,11 eura od 1.8.2017.

-na 3.398,11 eura od 1.9.2017.

-na 3.398,11 eura od 1.10.2017., sve do isplate i to za razdoblje do 31.12.2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1.1.2023. do 29.12.2023. prema stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.12.2023. do isplate po stopi koja se određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamate proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi za dan 1. srpnja te godine, sve u 15 dana.

III. Nalaže se tužiteljici da u 15 dana isplati tuženiku parnični trošak od 2.542,50 eura sa zateznom kamatom od 24. travnja 2025. do isplate po stopi koja se određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamate proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi za dan 1. srpnja te godine.".

2. Navedenu prvostupanjsku presudu pravodobnom žalbom pobija tužiteljica u točki II. i III. izreke zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 1. točke 11. i 12. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 - Odluka USRH, 84/08, 96/08 – Odluka USRH, 123/08 - ispravak, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13 i 89/14 – Odluka USRH koji se u ovom postupku primjenjuje na temelju članka 117. stavka 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku – „Narodne novine“ broj: 70/19 uz izuzetke propisane stavkom 2. i 3. istog članka i na temelju članka 107. stavka 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku – „Narodne novine“ broj: 80/22 uz izuzetke propisane stavkom 2., 3., 4. i 5. tog članka - dalje u tekstu: ZPP) s prijedlogom drugostupanjskom sudu "prihvatiti žalbu tužiteljice, preinačiti pobijanu presudu na način da se usvoji tužbeni zahtjev tužiteljice, koji je specificiran podneskom od 24. rujna 2024., u cijelosti i uz naknadu parničnog troška, a podredno ukinuti presudu i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovni postupak".

3. Prvostupanjsku presudu pravodobnom žalbom pobija i tuženik i to u točki I. i III. izreke zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te pogrešne primjene materijalnog prava predlažući drugostupanjskom sudu da preinači točku I. izreke presude na način da u cijelosti odbije tužbeni zahtjev tužiteljice te da preinači odluku o trošku na način da tuženiku dosudi naknadu za poduzete odvjetničke radnje u punom iznosu uz pripadajuće zakonske zatezne kamate kao i troškove sastava žalbe uz pripadajuće zatezne kamate, podredno da ukine presudu u pobijanim točkama I. i III. izreke i vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

4. Parnične stranke nisu odgovorile na žalbu protivne stranke.

5. Žalba tužiteljice je osnovana dok je žalba tuženika djelomično osnovana i djelomično neosnovana.

Na žalbu tužiteljice:

6. Odredbom članka 365. stavkom 2. ZPP propisano je da drugostupanjski sud ispituje prvostupanjsku presudu u granicama razloga navedenih u žalbi pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. tog Zakona i na pravilnu primjenu materijalnog prava.

7. Ispitivanjem pobijane presude i stanje spisa koje je prethodilo donošenju iste utvrđeno je da tužiteljica osnovano ističe bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP na koju bitnu povredu ovaj sud pazi i po službenoj dužnosti jer se nakon što je tužiteljica smanjila tužbeni zahtjev podneskom od 24. rujna 2024. zahtijevajući ukupni iznos od 16.001,88 EUR, tuženik nije protivio djelomičnom povlačenju tužbe već je, protivno utvrđenju prvostupanjskog suda u podnesku od 21. listopada 2024., izričito naveo da se ne protivi djelomičnom povlačenju tužbe učinjenom podneskom od 24. rujna 2024. te je ujedno zahtijevao naknadu troškova zbog povlačenja tužbe koje specificira po vrsti i visini u tom podnesku.

8. Žalbene tvrdnje tužiteljice da po zaprimanju dopunskog nalaza i mišljenja vještaka i u skladu s utvrđenjima vještaka, podneskom od 24. rujna 2024. nije djelomično povukla tužbu već je samo specificirala tužbeni zahtjev, nemaju uporište u procesnim odredbama ZPP-a. Smanjenje tužbenog zahtjeva, a što je tužiteljica učinila podneskom od 24. rujna 2024. s iznosa od 39.246,35 EUR na iznos od 16.001,66 EUR u procesno pravnom smislu djelomično je povlačenje tužbe za koje je prema članku 193. stavku 2. ZPP potreban pristanak tuženika. Zbog toga, postupajući sa smanjenjem tužbenog zahtjeva kao djelomičnim povlačenjem tužbe, prvostupanjski sud nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 1. u vezi članka 193. stavka 1. i 2. ZPP. O toj procesnoj situaciji pravno shvaćanje zauzeo je i Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske na sjednici održanoj 26. travnja 2021., a isto glasi: „Smanjenje tužbenog zahtjeva (iako nije preinaka tužbe) djelomično je povlačenje tužbe iz članka 193. ZPP za koje je, ako je do toga došlo nakon što se tuženik upustio u raspravljanje o glavnoj stvari, (uvijek) potreban pristanak tuženika.“

9. Kako je zbog naprijed opisane bitne povrede odredaba parničnog postupka prvostupanjski sud pogrešnom primjenom materijalnog prava odbio tužbeni zahtjev tužitelja za ukupni iznos tražbine od 23.244,47 EUR za koji iznos je tužiteljica povukla tužbu i na koje povlačenje je tuženik pristao, to je prihvaćanjem žalbe tužiteljice valjalo na temelju članka 369. stavka 1. ZPP ukinuti prvostupanjsku presudu u pobijanoj točki II. izreke i u tom dijelu predmet vratiti prvostupanjskom sudu radi donošenja odluke o djelomičnom povlačenju tužbe.

10. Polazeći od predmeta spora u kojem tužiteljica zahtjeva naknadu koristi koju je tuženik ostvario korištenjem dijela poslovnog prostora u [adresa], kao posebnog dijela koji je u njezinom vlasništvu i to u prizemlju u površini od 121,16 m2 i podrumu od 45,03 m2, te sadržaja odgovora na tužbu u kojem tuženik osporava svoju pasivnu legitimaciju, osnovu i visinu tužbenog zahtjeva, prvostupanjski sud na temelju ocjene provedenih dokaza utvrđuje slijedeće činjenice:

- da je tužiteljica vlasnica odgovarajućeg suvlasničkog dijela nekretnine kuće pop.br. 174, gospodarska zgrada i dvorište s dva zida u [adresa], ukupne površine 665 m2 izgrađene na zk. čbr. [katastarska čestica], upisane u zk. ul. [broj ZK uloška] k.o. Grad Zagreb

- da je presudom istog prvostupanjskog suda broj: Ps-289/2008 od 30. svibnja 2014. naloženo Glamur d.o.o. Zagreb i ovdje tuženiku CT da isele i tužiteljici Republici Hrvatskoj predaju u slobodan posjed od osoba i stvari poslovni prostor u prizemlju i podrumu zgrade u [adresa], površine 280,90 m2

- da je prema zapisniku Ministarstva državne imovine o primopredaji nekretnine od 24. listopada 2017. tuženik djelatnicima Ministarstva državne imovine predao samo dio poslovnog prostora za koje je imao ključeve i to u prizemlju ulične zgrade, [adresa], u [adresa], u naravi restoran s pripadajućom kuhinjom i sanitarnim čvorom ukupne površine od 121,16 m2 i dio podrumskih prostorija – podrum na lijevom dvorišnom ulazu površine 45,03 m2

- da visina zakupnine koju bi tužiteljica mogla ostvariti za poslovni prostor koji je tuženik predao u posjed tužiteljici prema stanju utvrđenom primopredajnim zapisnikom, fotografijama u spisu i iskazom svjedoka C (zapušten, izvan upotrebe) utvrđena provedenim dokazom vještačenjem iznosi ukupno 12.801,50 EUR od čega za ožujak 2017. 1.770,36 EUR, za razdoblje od travnja do zaključno lipnja 20017. po 1.805,46 EUR i za razdoblje od srpnja do zaključno rujna 2017. po 1.871,59 EUR.

pa kako je tužiteljica prihvaćajući nalaz vještaka o procijenjenoj visini zakupnine postavila tužbeni zahtjev u skladu s rezultatima tog dokaza podneskom od 24. rujna 2024. zatraživši ukupno 16.001,88 EUR od čega 12.801,51 EUR na ime glavnice i 3.200,37 EUR na ime poreza na dodanu vrijednost, dosuđuje tužiteljici taj iznos koji ocjenjuje da bi tužiteljica mogla ostvariti za poslovni prostor koji je u svojem posjedu u utuženom razdoblju imao tuženik i na taj iznos porez na dodanu vrijednost ocijenivši da tužiteljici pripada PDV. Razloge za stajalište da tužiteljici pripada i PDV nalazi u odredbi članka 3. Zakona o upravljanju državnom imovinom („Narodne novine“ broj: 52/18 – dalje u tekstu: ZUD) kojim je definiran pojam državne imovine, članku 9. stavkom 1. ZUD koji određuje što podrazumijeva upravljanje državnom imovinom iz članka 3. tog Zakona pa tako i sklapanje pravnih poslova čija je posljedica prijenos, otuđenje ili ograničenje prava vlasništva Republike Hrvatske u korist druge pravne i fizičke osobe, kao što su prodaja, darovanje, zakup, najam, razvrgnuće suvlasničke zajednice, zamjena, koncesija, osnivanje prava zaloga na državnoj imovini te davanje na upotrebu državne imovine. Zaključuje da nekretnine u vlasništvu Republike Hrvatske mogu odlukom ministra biti povjerene trgovačkom društvu Državne nekretnine d.o.o., pravnoj osobi od posebnog interesa, što je konkretni slučaj, pa kako Državne nekretnine upravljaju stanovima i poslovnim prostorima od komercijalne vrijednosti i ostalim nekretninama u vlasništvu Republike Hrvatske i da su Državne nekretnine d.o.o. obveznici plaćanja poreza na dodanu vrijednost smatra da se može zaključiti da bi Republika Hrvatska temeljem odredbe članka 6. stavka 5. Zakona o porezu na dodanu vrijednosti („Narodne novine“ broj: 73/13, 99/13, 148/13, 153/13, 143/13, 115/16, 106/18, 121/19, 138/20 i 39/22, 113/22, 33/23, 114/23, 35/24, 152/24 i 52/25 – dalje u tekstu: Zakon o PDV) prema kojoj se tijela državne vlasti ne smatraju poreznim obveznicima i u slučaju kada ubiru pristojbe, naknade i druga plaćanja u vezi s obavljanjem djelatnosti ili transakcija u okviru svog djelokruga ili ovlasti, bila obveznik plaćanja poreza na dodanu vrijednost i zbog čega je tuženik dužan platiti i PDV na utvrđeni iznos naknade koju je dužan isplatiti tužiteljici na račun Državnih nekretnina d.o.o.

Na žalbu tuženika:

11. Tuženik navodima da u presudi manjkaju razlozi o odlučnim činjenicama na okolnost nepoštene koristi na strani tuženika kao i samom predmetu kojeg je navodno nepošteno posjedovao jer je do kraja ostalo nepoznato koliku je točno kvadraturu poslovnog prostora navodno nepošteno posjedovao i kakve koristi je od toga imao, odnosno da su razlozi o odlučnim činjenicama kontradiktorni te se stoga presuda ne može ispitati, sadržajno ističe bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP. Daljnjim sadržajem žalbe ukazuje da nije imao nikakve koristi od predmetne stvari u utuženom periodu jer istu nije koristio niti ju je mogao koristiti, ponajmanje za obavljanje djelatnosti ugostiteljstva, a uzimajući u obzir derutno stanje prostora koje prostorije, u naravi restoran, nisu bile u funkciji od 2004. dok ostale prostorije u naravi nisu restoran niti ih je držao u posjedu pa da je nejasno kako je presudom utvrđeno da tužiteljici pripada naknada za zakupninu odmjerene prema pravilima zakupnine za prostor u kojem se obavlja djelatnost, neovisno o umanjenju iz vještva iz 1. kolovoza 2024. Kako je tužiteljici priznata naknada za zakupninu prema pravilima zakupnine za prostor u kojem se obavlja djelatnost da je došlo do propusta u utvrđivanju relevantnih činjenica za ispravno presuđenje pri tom ističući potpunu nemogućnost obavljanja bilo kakve poslovne djelatnosti u predmetnom poslovnom prostoru. Ukazuje da nije imao prigovor na matematički izračun predmetnog vještva već prigovor na temeljne odrednice za izračun visine prema pravilima za izračun zakupnine za obavljanje poslovne djelatnosti poredbenom metodom. Osporava da bi tužiteljica imala pravo na PDV jer su isti iznosi zatraženi nakon zaključenja prethodnog postupka, ali i iz razloga što tužiteljica nije u sustavu PDV-a. Posljedično osporavanja odluke o glavnoj stvari osporava i odluku o troškovima.

12. Osnovano tuženik navodi da su razlozi o odlučnim činjenicama međusobno proturječni, a ovaj sud utvrđuje i da prvostupanjski sud utvrđene činjenice ne povezuje ni sa jednom zakonskom odredbom na kojoj temelji obvezu tuženika isplatiti tužiteljici dosuđeni iznos koji bi, kako navodi „tužiteljica mogla ostvariti za poslovni prostor koji je u svom posjedu u utuženom razdoblju imao tuženik“, dok su razlozi zbog kojih nalazi da je tuženik dužan platiti PDV na utvrđeni iznos zakupnine nejasni i nerazumljivi.

13. Tužiteljica u tužbi tužbeni zahtjev za isplatu temelji na tvrdnji da je vlasnica prijepornog poslovnog prostora u prizemlju i podrumu zgrade u [adresa] ukupne površine 280,90 m2 (Etaža 2.) koji se nalazi na kčbr. [katastarska čestica] upisanoj u zk. ul [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], da je taj prostor držao u posjedu tuženik bez pravne osnove kojemu je presudom Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj: Ps-289/08 od 30. svibnja 2014. potvrđenom presudom Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj: Gž-497/15 od 31. siječnja 2017. naloženo iseliti i predati ga u slobodan posjed od osoba i stvari tužiteljici, da je na prijedlog tužiteljice kao ovrhovoditeljice protiv tuženika kao ovršenika Općinski građanski sud u Zagrebu donio rješenje o ovrsi broj: Ovr- 4196/2017 od 23. kolovoza 2017. kojim je određena ovrha ispražnjenjem ovršenika iz poslovnog prostora u prizemlju i podrumu zgrade u [adresa], površine 280,90 m2 te predajom opisanog poslovnog prostora slobodnog od osoba i stvari u posjed tužiteljici kao ovrhovoditeljici. U očitovanju na odgovor na tužbu tužiteljica je dopunila činjenične navode tvrdeći da je tuženik tijekom utuženog razdoblja, a do predaje u posjed 24. listopada 2017. (dio), bio bespravni i nepošteni posjednik poslovnog prostora u njezinom vlasništvu i zbog čega pravna osnova tužbenog zahtjeva nije stjecanje bez osnove iz članka 1111. ZOO kako to tvrdi tuženik u odgovoru na tužbu, već se pravni osnov treba prosuđivati na temelju odredbe članka 165. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“ broj: 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12, 152/14, 81/15 – pročišćeni tekst i 94/17 – Ispravak pročišćenog teksta – dalje u tekstu: ZV) tvrdeći da ima pravo na naknadu sve koristi koju je tuženik ostvario posjedovanjem spornog poslovnog prostora tijekom utuženog razdoblja. Na taj način tužiteljica je odredila i pravni osnov tužbenog zahtjeva.

14. Sud prvog stupnja u točki 5. obrazloženja navodi da je predmet spora „vlasnički zahtjev tužiteljice protiv tuženika kao nepoštenog posjednika za naknadu štete koju je imao za vrijeme posjedovanja predmetnog poslovnog prostora po čl. 165. st. 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima“, a što je u suprotnosti činjeničnom supstratu tužbe i naznačenoj pravnoj osnovi.

15. Odredba članka 165. stavkom 1. ZV propisuje: „Nepošteni posjednik tuđe stvari mora je predati vlasniku ili osobi koju taj odredi te naknaditi sve štete koje su na njoj nastale i sve koristi koje je imao za vrijeme svojega posjedovanja, pa i one koje bi stvar dala da ih nije zanemario.“.

16. Protivno utvrđenju prvostupanjskog suda tužiteljica ne traži naknadu štete koja je nastala na poslovnom prostoru za vrijeme posjedovanja tuženika već naknadu koristi koju je tuženik imao za vrijeme svojega posjedovanja, odnosno, budući tuženik nije ekonomski iskorištavao poslovni prostor, sve koristi koje bi imao od poslovnog prostora da ga nije zanemario, a u kojem smislu je i utvrđivao visinu zanemarene koristi u vidu zakupnine za zapušteni i derutni poslovni prostor kakav ga je tuženik u mirnom postupku predao tužiteljici 24. listopada 2017. tijekom ovršnog postupka i to samo za dio poslovnog prostora u prizemlju od 121,16 m2 i jedan podrumski prostor u površini od 45,03 m2 za koji je tuženik posjedovao ključ i predao ga u posjed tužiteljici, a što je utvrđeno Zapisnikom o primopredaji nekretnine od 24. listopada 2017. .

17. Obzirom da je tuženik predmetni prostor držao u svojem posjedu kao nepošten posjednik jer nije imao valjani pravni osnov za svoje posjedovanje i zbog čega mu je presudom Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj: Ps-289/2008-69 od 30. svibnja 2014. koja je postala pravomoćna 31. siječnja 2017. naloženo iseliti i predati ga u slobodan posjed tužiteljici, to je na temelju članka 165. stavka 1. ZV u obvezi tužiteljici naknaditi koristi koje je imao za vrijeme svojeg posjedovanja pa i one koje je zanemario.

18. Iz navedenih razloga neodlučni su žalbeni navodi tuženika da on poslovni prostor nije koristio, da je isti bio zapušten i da od njega nije imao nikakve koristi, dok su žalbeni navodi da je ostalo nepoznato koliko je točno površinu posjedovao protivni sadržaju Zapisnika o primopredaji nekretnine od 24. listopada 2017.

19. Ovaj sud prihvaća pravilnim po prvostupanjskom sudu utvrđenu visinu naknade koristi koju je tuženik obvezan isplatiti tužiteljici budući je ista temeljena na površini poslovnog prostora koji je tuženik predao tužiteljici u posjed 24. listopada 2017. i prema zatečenom stanju, a koja utvrđenja tuženik ponovljenim žalbenim navodima da se prostor nije koristio u ugostiteljske svrhe, nije doveo u sumnju.

20. Osnovano međutim tuženik osporava dosuđeni PDV na utvrđenu i dosuđenu naknadu.

21. Prema članku 4. stavku 1. Zakona o PDV predmet oporezivanja PDV-om je: 1. isporuka dobara u tuzemstvu uz naknadu koju obavi porezni obveznik koji djeluje kao takav; 2. stjecanje dobara unutar Europske unije koje u tuzemstvu obavi uz naknadu; 3. obavljanje usluga u tuzemstvu uz naknadu koje obavi porezni obveznik koji djeluje kao takav i 4. uvoz dobara, dok je prema članku 6. stavku 1. tog Zakona „porezni obveznik“ u smislu tog Zakona svaka osoba koja samostalno obavlja bilo koju gospodarsku djelatnost bez obzira na svrhu i rezultat obavljanja te djelatnosti, a „gospodarska djelatnost“ u smislu stavka 1. tog članka je svaka djelatnost proizvođača, trgovaca ili osoba koje obavljaju usluge, uključujući rudarske i poljoprivredne djelatnosti te djelatnosti slobodnih zanimanja. Gospodarskom djelatnošću smatra se i iskorištavanje materijalne ili nematerijalne imovine u svrhu trajnog ostvarivanja prihoda (stavak 2.).

22. Naknada koristi koju je nepošteni posjednik dužan naknaditi vlasniku nije predmet oporezivanja PDV-om u smislu članka 4. stavka 1. Zakona o PDV, a niti je tužiteljica u ovom slučaju porezni obveznik u smislu članka 6. stavka 1. tog Zakona zbog čega bi trebala platiti PDV, a niti se radi o isporuci dobara uz naknadu, stjecanju dobara uz naknadu ili obavljanju usluga uz naknadu, odnosno uvozu dobara na koju vrijednost bi Republika Hrvatska bila ovlaštena obračunavati i naplaćivati PDV i potom ga plaćati u korist Državnog proračuna kao njegov prihod.

23. Imajući u vidu naprijed navedeno valjalo je žalbu tuženika djelomično odbiti i djelomično prihvatiti i na temelju članka 373.a stavka 2. i 3. ZPP potvrditi prvostupanjsku presudu u točki I. izreke u dijelu kojim je tuženik obvezan isplatiti tužiteljici iznos od 12.801,51 EUR sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom na iznos od 1.770,36 EUR od 1. travnja 2017. do isplate, na iznos od 1.805,46 EUR od 1. svibnja 2017. do isplate, na iznos od 1.805,46 EUR od 1. lipnja 2017. do isplate, na iznos od 1.805,46 EUR od 1. srpnja 2017. do isplate, a iznos od 1.871,59 EUR od 1. kolovoza 2017. do isplate, na iznos od 1.871,59 EUR od 1. rujna 2017. do isplate i na iznos od 1.871,59 EUR od 1. listopada 2017. do isplate i preinačiti u preostalom dijelu kojim je tuženik obvezan na naprijed navedene iznose platiti PDV u ukupnom iznosu od 3.200,37 EUR s pripadajućom zateznom kamatom.

24. Budući je prihvaćanjem žalbe tužiteljice prvostupanjska presuda ukinuta u pobijanoj točki II. izreke valjalo je ukinuti i odluku o troškovima postupka u točki III. izreke i u tom dijelu predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje. Ujedno je na temelju članka 166. stavka 2. ZPP riješeno da će se o troškovima žalbenog postupka odlučiti u konačnoj odluci.

U Varaždinu 3. rujna 2025.

Predsjednica vijeća

Dijana Hofer