- 1 -              III Kr 64/2023-6

 

 

 

 

 

Broj: III Kr 64/2023-6

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Damira Kosa kao predsjednika vijeća te Perice Rosandića i dr. sc. Marina Mrčele, izv. prof. kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice - specijalistice Martine Slunjski kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv osuđenika T. D. i drugih zbog kaznenog djela iz članka 120. stavka 1. i drugih Osnovnog krivičnog zakona Republike Hrvatske („Narodne novine“ broj 53/91., 39/92., 91/92., 31/93.-pročišćeni tekst, 35/93.-ispravak, 108/95., 16/96.-ispravak i 28/96.; dalje: OKZRH), odlučujući o zahtjevu osuđenika za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude koju čine presuda Županijskog suda u Splitu od 6. travnja 2022. broj K-Rz-12/2015. i presuda Visokog kaznenog suda Republike Hrvatske od 16. studenoga 2022. broj I Kž-rz-26/2022-10, u sjednici vijeća održanoj 5. rujna 2023.,

 

 

p r e s u d i o   j e:

 

Odbijaju se kao neosnovani zahtjevi osuđenika T. D. i osuđenika E. B. za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude.

 

 

Obrazloženje

 

1. Presudom Županijskog suda u Splitu od 6. travnja 2022. broj K-Rz-12/2015., pod točkom 1. izreke, na temelju članka 508. stavka 5. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11. - pročišćeni tekst, 91/12. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17.,  126/19. i 130/20. - Odluka Ustavnog suda Republike; dalje: ZKP/08-19), djelomično je stavljena izvan snage u dijelu odluke o kaznenoj sankciji u odnosu na osuđenike T. D. i E. B. pravomoćna presuda Županijskog suda u Splitu od 28. veljače i 2. ožujka 2006. broj K-93/04. kojom su osuđenici T. D. i E. B. proglašeni krivima za kazneno djelo protiv čovječnosti i međunarodnog prava, ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz članka 120. stavka 1. OKZ RH te osuđeni na kazne zatvora i to osuđenik T. D. od osam godina, a osuđenik E. B. od šest godina, koja presuda je u cijelosti potvrđena presudom i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske 6. veljače 2007. broj I Kž-456/06-13 te su za počinjeno kazneno djelo na temelju članka 120. stavka 1. OKZ, osuđeniku T. D., a osuđeniku E. B. i uz primjenu članka 38. i članka 39. stavka 1. točke 1. OKZ RH, utvrđene kazne zatvora i to osuđeniku T. D. od šest godina, a osuđeniku E. B. od tri godine i šest mjeseci. U ostalom je dijelu pravomoćna presuda Županijskog suda u Splitu od 28. veljače i 2. ožujka 2006. broj K-93/04 ostavljena na snazi.

 

1.1. Istom su presudom, pod točkom 2. izreke, osuđenici T. D. i E. B. proglašeni krivima da su počinili kazneno djelo protiv čovječnosti i međunarodnog prava, ratni zločin protiv ratnih zarobljenika iz članka 122. OKZ RH. Na temelju navedene zakonske odredbe, a u odnosu na osuđenika E. B. i uz primjenu članka 38. i članka 39. stavka 1. točke 1. OKZ RH, osuđenicima su utvrđene kazne zatvora i to osuđeniku T. D. od pet godina,a osuđeniku E. B. od tri godine. Uz primjenu članka 43. OKZ RH osuđeni su i to osuđenik T. D. na jedinstvenu kaznu zatvora od osam godina i šest mjeseci, a osuđenik E. B. na jedinstvenu kaznu zatvora od četiri godine i deset mjeseci.

 

1.2. Na temelju članka 45. stavka 1. OKZ RH osuđenicima je u izrečenu jedinstvenu kaznu zatvora uračunato vrijeme provedeno u istražnom zatvoru i na izdržavanju prijašnje zatvorske kazne i to osuđeniku T. D. vrijeme provedeno na izdržavanju kazne zatvora od 19. veljače 2016. do 10. travnja 2016., te vrijeme provedeno u istražnom zatvoru, od 11. travnja 2016. do 15. ožujka 2017. i od 29. travnja 2017. do 23. lipnja 2017., a osuđeniku E. B. vrijeme provedeno u istražnom zatvoru od 28. rujna 2001. do 22. srpnja 2002., te od 2. kolovoza 2002. do 22. studenog 2002., kao i vrijeme provedeno na izdržavanju kazne zatvora od 22. kolovoza 2015. do 19. siječnja 2016., te vrijeme ponovno provedeno u istražnom zatvoru od 20. siječnja 2016. do 15. ožujka 2017. i od 3. svibnja 2017. do 23. lipnja 2017.

 

1.3. Na temelju članka 158. stavka 2. ZKP/08/19 žrtve-oštećenici I. V., D. V., D. V., K. J., D. J., D. S., M. B., V. D., Lj. G., M. K., M. O., V. Ž., M. Č., N. P., S. Č., M. B., M. R., J. K., D. T., G. T., B. H., D. B. i S. Z. s imovinskopravnim zahtjevima upućeni su u parnicu.

 

1.4. Na temelju članka 148. stavka 1. u vezi s člankom 145. stavcima 1. i 2. točkama 1. i 6. ZKP/08-19, odlučeno je da su osuđenici T. D. i E. B. dužni naknaditi troškove ovog postupka u ukupnom iznosu od po 6.100,00 kuna svaki, dok je osuđenik T. D., u skladu s člankom 148. stavkom 6. ZKP/08-19 oslobođen troškova postupka koji se odnose na naknadu za branitelja po službenoj dužnosti.

 

2. Presudom Visokog kaznenog suda Republike Hrvatske od 16. studenoga 2022. broj I Kž-rz-26/2022-10, pod točkom I. izreke, prihvaćena je žalba državnog odvjetnika te je preinačena prvostupanjska presuda u odluci o kazni na način da je, na temelju članka 508. stavka 5. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11. - pročišćeni tekst, 91/12. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17.,  126/19., 130/20. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske i 80/22.; dalje: ZKP/08-22), pod točkom I. izreke prvostupanjske presude, ostavljena na snazi presuda Županijskog suda u Splitu od 28. veljače i 2. ožujka 2006.broj K-93/04., potvrđena presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 6. veljače 2007. broj I Kž-456/06-13, kojom je osuđenik T. D. osuđen na kaznu zatvora od osam godina, a osuđenik E. B. na kaznu zatvora od šest godina, zbog kaznenog djela iz članka 120. stavak 1. OKZ RH., pa su te kazne uzete kao utvrđene, dok je osuđeniku T. D. za kazneno djelo iz članka 122. OKZRH, za koje je proglašen krivim pod točkom II. izreke prvostupanjske presude, na temelju iste odredbe, utvrđena kazna zatvora od šest godina, a osuđeniku E. B., za kazneno djelo iz članka 122. OKZRH, za koje je proglašen krivim pod točkom II. izreke prvostupanjske presude, na temelju iste odredbe, utvrđena kazna zatvora od pet godina, pa su uz primjenu članka 43. OKZ RH osuđeni i to osuđenik T. D. na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od deset godina, a osuđenik E. B. na jedinstvenu kaznu zatvora od osam godina.

 

2.1. Na temelju članka 45. stavka 1. OKZRH osuđenicima je, pod točkom II. izreke, u izrečene jedinstvene kazne zatvora uračunato vrijeme oduzimanja slobode i to osuđeniku T. D. od 19. veljače 2016. do 10. travnja 2016., od 11. travnja 2016. do 15. ožujka 2017. i od 29. travnja 2017. do 23. lipnja 2017. te od 6. travnja 2022. pa nadalje, a osuđeniku E. B. od 28. rujna 2001. do 22. srpnja 2002., od 2. kolovoza 2002. do 22. studenog 2002., od 22. kolovoza 2015. do 19. siječnja 2016., od 20. siječnja 2016. do 15. ožujka 2017. i od 3. svibnja 2017. do 23. lipnja 2017.

 

2.2. Pod točkom III. izreke odbijene su kao neosnovane žalbe osuđenika T. D. i osuđenika E. B., te je u pobijanom, a nepreinačenom dijelu potvrđena prvostupanjska presuda.

 

3. Osuđenik T. D. je pravovremeno po branitelju H. A., odvjetniku iz S., podnio zahtjev za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude iz razloga u članku 515. ZKP/08-19 i članku 517. stavku 1. točki 1. ZKP/08-19. U zahtjevu se predlaže „naslovnom sudu u cijelosti usvojiti ovaj Zahtjev za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude te u cijelosti ukine Presudu Županijskog suda u Splitu, Odjela za suđenje u predmetima ratnih zločina od 06.04.2022.godine, Poslovni broj: K-Rz-12/2015 te Presudu Visokog kaznenog suda Republike Hrvatske, I Kž-rz-26/2022 od dana 16.studenog 2022.godine i predmet vrate na ponovno raspravljanje i odlučivanje podredno da naslovni sud preinači odluku o kazni za osuđenika T. D. odnosno istu visinu kazne smanji na primjerenu s obzirom na sve olakotne okolnosti koje su istaknute u ovom postupku.“.

 

3.1. Zahtjev za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude podnio je i osuđenik E. B. po branitelju V. B., odvjetniku iz V. G., „…zbog kršenja njegovih prava prema odredbi članka 517.st.1., st.2 i st.3. ZKP-a…“, s prijedlogom „… Vrhovnom sudu Republike Hrvatske da ukine presude Županijskog suda u Splitu broj: K-Rz-12/2015 od 6.04.2022 i Visokog kaznenog suda Republike Hrvatske broj: Kž-rz-26/2022-10 od 16.11.2022 i odredi puštanje osuđenog E. B. iz istražnog zatvora.“.

 

4. Prvostupanjski sud je po zaprimanju zahtjeva za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude postupio u skladu s člankom 518. stavkom 4. ZKP/08-22.

 

5. Zahtjevi nisu osnovani.

 

6. Osuđenik T. D. navodi da podnosi zahtjev na temelju članka 515. ZKP/08-22. Pritom u zahtjevu ističe „…da prvostupanjski postupak a time i drugostupanjski postupak karakterizira teško kršenje prava okrivljenika na pravično suđenje, odnosno pravo na obranu u kaznenom postupku, kao i eklatantne povrede odredaba kaznenog postupka.“. Nadalje smatra da „Prvostupanjski sud u svojoj pobijanoj presudi kao i drugostupanjski sud prilikom potvrđivanja prvostupanjske te preinake u visini kazne čine povrede opisane u čl. 517.1.točka 1. ZKP-a…“.

 

6.1. Osuđenik ističe i da nikada nije bio u mogućnosti očitovati se o predmetnoj optužnici niti mu je ista bila propisno dostavljena, čime, iako ne izričito, upire na povredu iz članka 517. stavka 1. točke 2. u vezi s člankom 468. stavkom 2. ZKP/08-22. Međutim, iako je u stadiju rasprave osuđenik bio upoznat sa sadržajem optužnice pa se ne može govoriti o bilo kakvoj povredi, navedenu okolnost osuđenik D. nije isticao u žalbi pa je u skladu s odredbom članka 517. stavka 2. ZKP/08-22 ne može po prvi puta isticati sada u zahtjevu. 

 

6.2. Obrazlažući daljnju povredu prava na pravično suđenje, osuđenik zapravo vrlo opširno u svom zahtjevu preispituje pravilnost i potpunost utvrđenog činjeničnog stanja, ističući da se „…na temelju svih izvedenih dokaza u ovom predmetu ne može ni na koji način sa sigurnošću utvrditi da bi prvookrivljenik T. D. počinio bilo kakvo kazneno djelo na bilo čiju štetu…“. Međutim, u skladu s odredbama članka 515. i članka 517. ZKP/08-22, u okviru ovog izvanrednog pravog lijeka nije dopušteno preispitivanje činjeničnih utvrđenja jer bi to predstavljalo trećestupanjsko odlučivanje, a sto nije namjera ovog izvanrednog pravnog lijeka.

 

6.3. Jednaka je situacija i u odnosu na iskazano nezadovoljstvo osuđenika D. u odnosu na odluku o kazni. Naime, niti ova zakonska osnova nije predviđena za preispitivanje kroz predmetni izvanredni pravni lijek, osim u situaciji kada je odlukom o kazni prekoračena ovlast koju sud ima po zakonu, a što konkretno nije slučaj. Kazna se u izvanrednim pravnim lijekovima može preispitivati u slučajevima propisanim člankom 498. stavkom 1. točkom 4. ZKP/08-22.

 

6.4. Osuđenik D. ističe u zahtjevu i da je prvostupanjski sud „…neosnovano i neobrazloženo odbio prijedlog branitelja prvookrivljenika (ročište 21. ožujka 2022.godine) za izvođenjem dokaza saslušanja M. L. i brigadira M. B. na okolnost Zapovijedi o osnivanju konačišta ratnih zarobljenika od 30.svibnja 1992.godine…“, na koji način, iako je tako ne označava, upire na povredu prava osuđenika na obranu na raspravi iz članka 517. stavka 1. točke 3. ZKP/08-22. Premda je doista prvostupanjski sud propustio u svojoj presudi obrazložiti zbog čega nije prihvatio ovaj dokazni prijedlog obrane, na raspravi održanoj 21. ožujka 2022., taj je dokazni prijedlog odbijen te su razlozi za odbijanje uneseni u zapisnik (stranica 4978. prvostupanjskog spisa). Stoga je osuđenik D. upoznat s razlozima odbijanja izvođenja dokaza ispitivanjem svjedoka M. L. i M. B. na spomenute okolnosti. Međutim, zbog propusta osuđenika D. da ovu okolnost istakne u žalbi protiv prvostupanjske presude, u skladu s odredbom članka 517. stavka 2. ZKP/08-22, niti tu okolnost ne može sada isticati u zahtjevu za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude.

 

7. Na jednak način povredu prava obrane na raspravi ističe i osuđenik E. B., a ni on je zakonski nije označio. Naime, ovaj osuđenik u zahtjevu navodi da je „…Vijeće Županijskog suda u Splitu odbilo … prijedlog obrane E. B. da se u obnovi postupka ispita 60 svjedoka obrane! Sud je odbio svjedoke obrane kao i prijedlog da se izvedu materijalni dokazi“. Međutim, prvostupanjski sud je prihvatio ispitivanje jednog dijela svjedoka pa je neke od njih i ispitao te je pročitao priloženu materijalnu dokumentaciju. Za dio svjedoka nisu dostavljene adrese pa ih sud nije bio u mogućnosti ispitati, a preostale svjedoke sud je odbio ispitati, za što je u svojoj presudi naveo valjane i dostatne razloge. Osuđenikovo neslaganje s tim razlozima predstavlja neslaganje s činjeničnim utvrđenjima u pravomoćnoj presudi, zbog čega se ovaj pravni lijek uopće ne može podnositi. No, s obzirom na to da niti osuđenik B. ovu okolnost nije isticao u žalbi protiv prvostupanjske presude, to je još jedan razlog zbog čega tu okolnost ne može isticati u zahtjevu za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude.

 

7.1. Jednaka je situacija i s tvrdnjom da se je „…Županijski sud u Splitu svim silama trudio da onemogući optuženike da se izvedu dokazi obrane i dokazi optužbe koji idu njima u prilog…“, čime se upire na povredu iz članka 517. stavka 1. točke 2. ZKP/08-22 jer da je došlo do povrede načela jednakosti oružje. Osuđenik ovu povredu nije isticao u žalbi protiv prvostupanjske presude, zbog čega mu, u skladu s člankom 517. stavkom 2. ZKP/08-22, nije dopušteno tu povredu isticati u zahtjevu za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude. No, kao što je već navedeno, presuda se ne temelji samo na dokazima koje je predložio državni odvjetnik, jer su prihvaćeni i izvedeni i dokazni prijedlozi obrane.

 

7.2. Osuđenik B. zahtjev podnosi i iz osnove u članku 517. stavka 1. točke 1. ZKP/08-22 u vezi s člankom 469. točkama 1. i 4. ZKP/08-22, tvrdeći da se  „ …ne radi o kaznenim djelima "ratnog zločina protiv civilnog stanovništva" iz čl.120. i "ratnog zločina protiv ratnih zarobljenika" iz čl.122. Osnovnog krivičnog zakona koji je objavljen 16.04.1993 kao pročišćeni tekst nepostojećeg zakona u NN-31/1993 …“ te da je u postupku primijenjen kazneni zakon koji se nije mogao primijeniti.

 

7.3. Povredu kaznenog zakona iz članka 469. točke 1. ZKP/08-22 osuđenik obrazlaže kroz vrlo opsežno pobijanje pravilnosti činjeničnih utvrđenja u pravomoćnoj presudi, što, kao što je to već navedeno u odnosu na zahtjev osuđenika D., nije moguće u okviru ovog izvanrednog pravnog lijeka.

 

7.4. Što se tiče povrede iz članka 469. točke 4. ZKP/08-22, tu osuđenik nije u pravu. Naime, točno je da su radnje za koje je osuđenik B. (jednako kao i osuđenik D.) osuđen počinjene prije stupanja na snagu pročišćenog teksta OKZ RH koji je objavljen u „Narodnim novinama“ broj 31/93. i koji je primijenjen u ovom predmetu. Međutim, Republika Hrvatska je donijela Zakona o preuzimanju Krivičnog zakona SFRJ („Narodne novine“ broj 53/91. od 8. listopada 1991.), kojem je Zakonom o izmjenama i dopunama Krivičnog zakona Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije („Narodne novine“ broj 91/92 od 31.prosinca 1992.) promijenjen naziv u Osnovni krivični zakon Republike Hrvatske. Taj zakon je s jednakim zakonskim tekstom sadržavao kazneno djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva u članku 142. OKZ RH i kazneno djelo ratnog zločina protiv ratnih zarobljenika u članku 144. OKZ RH. Nakon toga, Odbor za zakonodavstvo Zastupničkog doma Sabora Republike Hrvatske je, zbog učestalih izmjena zakonskog teksta, utvrdio pročišćeni tekst OKZRH objavljen u „Narodnim novinama“ broj 31/93 od 16. travnja 1993. kojim je izvršena renumeracija zakonskih članaka tako da je kazneno djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva sada označeno u članku 120. stavku 1. OKZRH, a kazneno djelo protiv ratnih zarobljenika u članku 122. OKZ RH. Prema tome, radi se o istom kaznenom djelu samo drugačije numeriranom pročišćenim tekstom.

 

7.5. Osuđenik B. ističe i povredu kaznenog zakona iz članka 469. točke 5. ZKP/08-22, smatrajući da su sudovi prekoračili ovlast kod donošenja odluke o kazni. No, obrazlažući ovu povredu, osuđenik zapravo izražava svoje nezadovoljstvo utvrđenim činjeničnim stanjem u pravomoćnoj presudi te odlukom o kazni. Iz navedenih osnova, kao što je to već više puta istaknuto u ovoj odluci, nije dopušteno podnositi predmetni pravni lijek.

 

7.6. U preostalom dijelu zahtjeva, kojeg ovaj osuđenik podnosi „…zbog kršenja njegovih prava prema odredbi članka 517.st.1., st.2 i st.3. ZKP-a…“, vrlo opsežno i detaljno se pobija utvrđeno činjenično stanje te odluka o kazni, a koje osnove nisu predviđene člancima 515. i 517. ZKP/08-22 kao osnove za podnošenje zahtjeva za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude.

 

8. Stoga, a kako to proizlazi iz svega navedenog, u pravomoćnoj presudi nije ostvarena niti jedna od povreda koje se ističu u zahtjevima za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude.

 

9. Slijedom svega navedenog, trebalo je zahtjeve osuđenika D. i osuđenika B. odbiti kao neosnovane i, na temelju članka 519. u svezi s člankom 512. ZKP/08-22, odlučiti kao u izreci.

 

Zagreb, 5. rujna 2023.

 

Predsjednik vijeća:

Damir Kos, v.r.