- 1 -              III Kr 5/2023-5

 

 

 

 

 

Broj: III Kr 5/2023-5

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Damira Kosa kao predsjednika vijeća te dr. sc. Marina Mrčele, izv. prof. i Perice Rosandića kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice - specijalistice Martine Slunjski kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv osuđenog I. G. zbog kaznenog djela iz članka 118. stavka 2. u vezi sa stavkom 1. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj: 125/2011., 144/2012., 56/2015., 61/2015. – ispravak, 101/2017., 118/2018. i 126/2019. - dalje: KZ/11.), odlučujući o zahtjevu osuđenika za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude koju čine presuda Općinskog suda u Vukovaru od 20. travnja 2022. broj Kmp-21/2021-27 i presuda Županijskog suda u Bjelovaru od 14. rujna 2022. broj Kžmp-2/2022-7, u sjednici vijeća održanoj 5. rujna 2023.,

 

p r e s u d i o   j e :

 

              Odbija se kao neosnovan zahtjev osuđenog I. G. za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude.

 

 

Obrazloženje

 

1. Presudom Općinskog suda u Bjelovaru od 17. lipnja 2019. broj K-566/2017-72 I. G. proglašen je krivim zbog kaznenog djela teške tjelesne ozljede iz članka 118. stavka 2. u vezi sa stavkom 1. KZ/11. Na temelju članka 118. stavka 2. KZ/11. uz primjenu članka 44. stavaka 1. i 2., članka 41. i članka 47. stavaka 1. i 2. u vezi s člankom 48. i člankom 49. stavkom 1. točkom 3. KZ/11. osuđen je na kaznu zatvora jedna godina. Potom mu je, na temelju članka 55. stavka 2. KZ/11., izrečena kazna zatvora zamijenjena radom za opće dobro tako da je jedan dan zatvora zamijenjen s dva sata rada za opće dobro.

 

1.1. Na temelju članka 158. stavka 2. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11. – pročišćeni tekst, 91/12. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17. i 126/19. - dalje: ZKP/08.-19.) oštećeni B. K. je s imovinskopravnim zahtjevom upućen u parnicu.

 

1.2. Na temelju članka 148. stavka 1. u vezi s člankom 145. stavkom 2. točkama 1., 6. i 8. ZKP/08.-19., I. G. je naloženo plaćanje troška vještačenja u iznosu 2.150,00 kuna te paušalnog troška 4.000,00 kuna, sve u roku od 15 dana od pravomoćnosti presude. Također je obvezan i na plaćanje troška punomoćnika oštećenika, o čemu će se donijeti posebno rješenje.

 

2. Protiv ove presude žalbu je podnio I. G. i državni odvjetnik. Presudom Županijskog suda u Bjelovaru od 14. rujna 2022. broj Kžmp-2/2022-7 je prihvaćanjem žalbe državnog odvjetnika prvostupanjska presuda preinačena u odluci o kazni te je optuženi I. G. sada pravomoćno osuđen na kaznu zatvora jedna godina. U tu mu je kaznu, na temelju članka 54. KZ/11., uračunato vrijeme provedeno u istražnom zatvoru od 1. listopada 2015. do 1. lipnja 2016. Žalba I. G. odbijena je kao neosnovana te je u ostalom pobijanom, a nepreinačenom dijelu potvrđena prvostupanjska presuda.

 

3. Protiv te pravomoćne presude osuđeni I. G. je po braniteljici, odvjetnici J. S., na temelju članka 515. stavka 1. u vezi s člankom 517. stavkom 1. točkama 2. i 3. Zakona o kaznenom postupku (''Narodne novine'' broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11. – pročišćeni tekst, 91/12. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17., 126/19. i 80/22. - dalje: ZKP/08.-22.) podnio zahtjev za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude (dalje: zahtjev), smatrajući da su  prvostupanjski i drugostupanjski sud počinili povredu prava na pravično suđenje iz članka 468. stavka 2. ZKP/08.-19. Predlaže da se pobijana pravomoćna presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Ujedno, na temelju članka 518. stavka 5. ZKP/08.-19. predlaže odgodu izvršenja pravomoćne presude.

 

4. Postupajući u skladu s člankom 518. stavkom 4. ZKP/08.-22., prvostupanjski sud je dostavio primjerak zahtjeva sa spisom Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske, koje je pisanim podneskom od 30. prosinca 2022. broj Ksm-DO-202/2022-2 podnijelo odgovor na zahtjev u kojem je predložilo njegovo odbijanje.

 

5. Odgovor Državnog odvjetništva Republike Hrvatske je dostavljen na znanje osuđeniku i njegovoj braniteljici.

 

6. Zahtjev nije osnovan.

 

7. Podnositelj zahtjeva tvrdi da su prvostupanjski i drugostupanjski sud počinili povredu prava na pravično suđenje zajamčeno člankom 11. ZKP/08.-19., člankom 14. stavkom 2., člankom 18. stavkom 1. i člankom 29. Ustava Republike Hrvatske (''Narodne novine'' broj 56/90., 135/97., 113/00., 28/01., 55/01. – ispravak, 76/10., i 5/14. – dalje: Ustav) te člankom 6. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (''Narodne novine'' - Međunarodni ugovori'' broj 18/97., 6/99. – pročišćeni tekst, 8/99. – ispravak, 14/02., 13/03., 9/05., 1/06., 2/10. i 13/17. – dalje: Konvencija). Obrazlažući takav stav, osuđenik u zahtjevu tvrdi da su obje presude arbitrarne i da se ne mogu  ispitati. Smatra da obrazloženja prvostupanjske i drugostupanjske presude "nisu omogućila učinkovitu instancijsku provjeru legalnosti i legitimnosti njihovih odluka, ali i pravičnosti postupka u kojem su donesene niti su omogućila pravnu zaštita ustavnih i konvencijskih prava podnositelja u provedenom kaznenom postupku".

 

8. Upirući na povredu prava na pravično suđenje iz članka 468. stavka 2. ZKP/08.-19., za koju smatra da je počinjena od strane prvostupanjskog suda, osuđenik ponavlja tvrdnje iz žalbe. Ističe da prvostupanjski sud nije dao valjano obrazloženje za utvrđenje odlučne činjenice je li riječi koje predstavljaju kvalifikatorno obilježje kaznenog djela izgovorio podnositelj zahtjeva ili tijekom postupka ispitani svjedok A. J.. S tim u vezi tvrdi da je "izreka presude u bitnoj kontradiktornosti sa iskazima prvenstveno svjedoka D. i M., a potom je i sam iskaz oštećenika kontradiktoran jer jedan iskaz daje prilikom istraživanja, a sasvim drugačiji u raspravi kada mu je i predočena prethodno navedena kontradiktornost sa iskazom danim kod državnog odvjetnika". U tome podnositelj zahtjeva nalazi ostvarenje bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08.-19., a to da ujedno predstavlja i povredu odredbe članka 468. stavka 2. ZKP/08.-19.

 

9. Međutim, zahtjev za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude se ne može podnositi zbog povrede odredaba kaznenog postupka predviđenih u članku 468. stavku 1. točki 11. Z./08.-19. (članak 517. stavak 1. točka 2. ZKP/08.-19.). Zato zahtjev osuđenika u tom dijelu nije  osnovan.

 

10. Upirući i dalje na povredu odredbe članka 468. stavka 2. ZKP/08.-19., osuđeni I. G. u zahtjevu tvrdi i da je postupanjem prvostupanjskog suda na njegovu štetu povrijeđen kazneni zakon. Obrazlažući takav stav podnositelj ističe da "postoje činjenice koje isključuju krivnju podnositelja za kvalificirano kazneno djelo teške tjelesne ozljede" jer da je tijekom postupka ostalo sporno tko je izrekao riječi koje predstavljaju kvalifikatorni element inkriminiranog kaznenog djela. Naime, osuđenik smatra da u konkretnoj situaciji nedostaje kvalifikatorno obilježje bića kaznenog djela iz članka 118. stavka 2. KZ/11., a to je element mržnje s osnova nacionalne pripadnosti, slijedom čega da je ovdje riječ o osnovnom kaznenom djelu teške tjelesne ozljede iz članka 118. stavka 1. KZ/11.

 

11. Ovim navodima zahtjeva se gotovo u potpunosti ponavljaju razlozi navedeni u žalbi  protiv prvostupanjske presude. Njima osuđenik nastoji dovesti u sumnju utvrđenja prvostupanjskog suda, nalazeći da je na temelju provedenih dokaza prvostupanjski sud trebao utvrditi drukčije činjenično stanje od onog koje je utvrđeno pravomoćnom sudskom odlukom. No, to ne može biti predmet ispitivanja u povodu ovog izvanrednog pravnog lijeka. Naime, prema članku 515. stavku 1. i članku 517. stavku 1. ZKP/08., zahtjev za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude može se podnijeti zbog poimenično navedenih povreda materijalnog i procesnog zakona, ali ne i zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Budući da se postojanje povreda kaznenog zakona iz članka 469. točaka 1. do 4. ZKP/08.-19. ocjenjuje samo u okvirima onog činjeničnog stanja koje je utvrdio prvostupanjski sud, a ne prema onim činjenicama koje po ocjeni osuđenika proizlaze iz provedenih dokaza, to zahtjev niti u tom dijelu nije osnovan.

 

12. Osuđeni I. G. zahtjev podnosi i zbog povrede odredbe članka 487. stavka 1. u vezi s člankom 515. stavkom 1. i člankom 517. stavkom 1. točkom 3. ZKP/08.-19., odnosno zbog povrede odredaba kaznenog postupka u žalbenom postupku koja je utjecala na presudu. Smatra da je drugostupanjski sud propustio dati stvarnu ocjenu relevantnih navoda žalbe jer da je sve žalbene prigovore osuđenika otklonio paušalno ih podvodeći pod žalbenu osnovu pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja.

 

13. Međutim, takve tvrdnje osuđenika  također nisu osnovane.

 

14. Naime, razmotrivši navode iz zahtjeva te sadržaj prvostupanjske i drugostupanjske presude, kao i žalbu osuđenika podnesenu protiv prvostupanjske presude, Vrhovni sud Republike Hrvatske nije našao osnovanim tvrdnje osuđenika o pogrešnom tumačenju žalbenih navoda te o nedostatnosti obrazloženja drugostupanjske presude.

 

15. Obrazloženje presude drugostupanjskog suda koncipirano je na način da je drugostupanjski sud prenoseći srž žalbenih navoda, najprije ocijenio žalbeni prigovor ostvarenja bitne povrede odredaba kaznenog postupka koji se sastoji u nejasnoći i proturječnosti razloga o odlučnim činjenicama, navodeći da "drugostupanjski sud nalazi da je prvostupanjski sud naveo razloge o odlučnim činjenicama o kojima ne postaji znatna proturječnost, tako da se presuda može ispitati" (odlomak 7.1.).

 

15.1. Potom je u odnosu na pogrešno utvrđeno činjenično stanje naveo da se "u žalbi (…) prije svega analiziraju iskazi ispitanih svjedoka i oštećenika, pa tako i u odnosu na ono što su isti iskazivali pred državnim odvjetništvom i na raspravi pred sudom, te se zaključuje da sud nije razjasnio određene razlike u njihovim iskazima, a koji bi upućivali da kazneno djelo nije počinjeno iz mržnje, kako je to opisano u izreci presude" (odlomak 7.2.).

 

15.2. Zatim je, razmatrajući žalbene navode s osnove pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, dajući kritički osvrt dokazne građe, ocijenio pravilnim vrednovanje personalnih dokaza po prvostupanjskom sudu.

 

15.3. Odgovarajući na te prigovore žalbe drugostupanjski sud navodi: "Prvostupanjski je sud u odnosu na ove okolnosti što su iskazivali svjedoci K. D. i H. M. o riječima koje je uputio optuženi ml.pnljt. oštećenom B. K., kao i iskaz samog oštećenog B. K. detaljno analizirao u razlozima presude i pravilno zaključio da je motiv za napad optuženog mlljt. pnlj. na oštećenika bila činjenica što je oštećenik pripadnik srpske nacionalnosti, jer mu se obratio pogrdnim riječima „ajde pičko srpska“, dok nije bilo nikakvog drugog razloga i motiva za ovakav napad na oštećenika. Tome u prilog govore dosljedni i suglasni iskazi svjedoka H. M., koji zaključuje da je oštećenik napadnut jer je Srbin, kao i iskaz svjedokinje K. D., u čiju vjerodostojnost sud nema razloge sumnjati, posebno što je prije napada na oštećenika, osoba koja je bila u društvu s optuženikom, A. J., unosio se oštećeniku u lice i obraćao mu se spominjući nacionalnost, time da su i oštećenik i ovi svjedoci tijekom iskazivanja bez ikakve dvojbe teretili optuženog ml. pnljt. za zadavanje udarca." (odlomak 7.3.).

 

15.4. U nastavku odluke drugostupanjski sud zaključuje "Stoga je prvostupanjski sud pravilno analizirao i ocijenio provedene dokaze ne ulazeći u bilo kakvu proturječnost i zaključio da je optuženik s izravnom namjerom da teško tjelesno ozljedi oštećenika, snažnim udarcem šakom u predjelu lica, istom nanio tešku tjelesnu ozljedu, a djelo je počinjeno iz mržnje, zbog netrpeljivosti prema oštećeniku kao pripadniku srpske nacionalnosti, tako da je na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenjen kazneni zakon kad je optuženika proglasio krivim zbog kaznenog djela teške tjelesne ozljede iz čl. 118. st. 2. u vezi st. 1. KZ/11." (odlomak 7.7.). 

 

16. Prema tome, iz sadržaja drugostupanjske presude proizlazi da je drugostupanjski sud razmotrio i ocijenio sve bitne žalbene navode osuđenika. Pritom je dao dostatne i relevantne razloge zbog kojih je prihvatio argumentaciju iz prvostupanjske presude, a time i razloge na temelju kojih je utvrđeno da je osuđenik počinio kazneno djelo. Zato nije ostvarena povreda odredaba kaznenog postupka u žalbenom postupku iz članka 517. stavka 1. točke 3. ZKP/08.-19. Treba napomenuti i to da je drugostupanjski sud u odnosu na dio odluke kojom je prvostupanjska presuda preinačena u odnosu na odluku o kazni, premda se to ne problematizira zahtjevom, iznio detaljne i vrlo konkretne razloge kojima se osporava pravilnost prosudbe prvostupanjskog suda.

 

17. U nastojanju da potkrijepi svoj stav osuđenik u pretežitom dijelu zahtjeva vrlo iscrpno i detaljno iznosi prikaz odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske te Europskog suda za ljudska prava u kojima su izražena stajališta i dana tumačenja pojma, opsega i sadržaja (povrede) prava na obrazloženu sudsku odluku kao "neizostavnu sastavnicu" načela pravičnog postupka zajamčenog člankom 29. Ustava i člankom 6. stavkom 1. Konvencije te sadržaja pretpostavke nedužnosti kao posebnoj sastavnici prava na pravični postupak s kojim je usko povezano pravno pravilo in dubio pro reo. Međutim, osuđenik pritom ne daje konkretan osvrt na presude čija se pravilnost zahtjevom pobija u smislu (ne)primjene smjernica danih u tim odlukama. Drugim riječima, iz zahtjeva nije jasno kako i zašto bi se stajališta iz u zahtjevu navedenih odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske i Europskog suda za ljudska prava trebala primijeniti u ovom predmetu. Neovisno o tome, treba naglasiti da prema praksi navedenih sudova, povreda prava na pravično suđenje postoji samo ako presuda nema uopće razloga, ako su razlozi proizvoljni ili očito nerazumni, a o tome ovdje očito nije riječ. Osim toga, sadržaj ustavnog prava iz članka 29. stavka 1. Ustava Republike Hrvatske ograničen je na postupovna jamstva pravičnog suđenja. Pravo na pravično suđenje stoga obuhvaća postupovnu, a ne materijalnu pravičnost (v. rješenje Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-III-3779/2022. od 30. studenoga 2022., odlomak 9.). U tom smislu pravo na pravičnost ne obuhvaća pravila o tome kako pojedini dokazi trebaju biti ocijenjeni (v. presudu Europskog suda za ljudska prava De Tommaso protiv Italije (Veliko vijeće) broj: 43395/09., od 23. veljače 2017.). 

 

17.1.              Prema praksi navedenih sudova, povreda prava na pravično suđenje postoji samo ako presuda uopće nema razloga, ako su razlozi proizvoljni ili očito nerazumni. Treba dakle biti riječ o nedvojbenoj pogrešci, odnosno takvoj pogrešci koja je očita i vidljiva na prvi pogled (v. navedeno rješenje Ustavnog suda Republike Hrvatske). No, o tome ovdje nije riječ. Drugostupanjski je sud dao dostatne i razumne razloge za svoju odluku pa ti razlozi nisu proizvoljni (v. ovdje odlomke 15. do 16.). Osuđenikovo nezadovoljstvo s činjeničnom raščlambom i činjeničnim utvrđenjima nižestupanjskih sudova ovdje ne predstavlja povredu prava na pravično suđenje jer takve povrede nisu počinjene.

 

18. Slijedom svega navedenog, a budući da zahtjev osuđenika za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude nije osnovan, na temelju članka 519. u vezi s člankom 512. ZKP/08.-22. odlučeno je kao u izreci.

 

Zagreb, 5. rujna 2023.