Baza je ažurirana 22.08.2025. 

zaključno sa NN 85/25

EU 2024/2679

Pristupanje sadržaju

1

Poslovni broj: 47 Gž-2618/2023-2

 

Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: 47 Gž-2618/2023-2

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

Županijski sud u Zagrebu kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od sudaca Marijana Vugića predsjednika vijeća, Renate Đaković Vranković članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Gordane Držaić članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice S. J. iz M., OIB: , koju zastupa punomoćnik T. M., odvjetnik u M., protiv prvotuženika P. b. S. d.d., S., BiH, kojeg zastupa H. P., predsjednik uprave, a kojeg zastupa punomoćnik A. B., odvjetnik u M. i drugotuženika A. J. iz M., OIB: , radi radi proglašenja ovrhe nedopuštenom, odlučujući o žalbi prvotuženika protiv presude Općinskog suda u Metkoviću, poslovni broj P-382/2019 od 30. rujna 2022., u sjednici vijeća održanoj 5. rujna 2023.

 

p r e s u d i o    j e

 

I.              Preinačava se presuda Općinskog suda u Metkoviću, poslovni broj P-382/2019 od 30. rujna 2022. i sudi:

 

1. Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

„I. Proglašava se da ovrha u predmetu Općinskog suda u Dubrovniku, Stalne službe u Metkoviću, poslovni broj: Ovr-771/15, nije dopuštena za 1/2 dijela vlasništva nekretnine k.č. 6953/1 u k.o. M., s osnova bračne stečevine.

II. Nalaže se tuženiku pod 1. da u roku od 15 dana tužiteljici nadoknadi troškove ovoga spora u iznosu od 77.375,00 kuna [1]/ 10.269,43 € sa zateznim kamatama koje od presuđenja do isplate teku po stopi koja se, za svako polugodište, određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena.“

 

2. Nalaže se tužiteljici naknaditi prvotuženiku parnični trošak u iznosu od 10.206,38 eura / 76.900,00 kuna u roku 15 dana.

 

II.              Nalaže se tužiteljici naknaditi prvotuženiku trošak za sastav žalbe u iznosu od 1.913,70 eura / 14.418,75 kuna u roku 15 dana.

 

 

Obrazloženje

 

  1.               Prvostupanjskom presudom suđeno je:

„I. Proglašava se da ovrha u predmetu Općinskog suda u Dubrovniku, Stalne službe u Metkoviću, poslovni broj: Ovr-771/15, nije dopuštena za 1/2 dijela vlasništva nekretnine k.č. 6953/1 u k.o. M., s osnova bračne stečevine.

II. Nalaže se tuženiku pod 1. da u roku od 15 dana tužiteljici nadoknadi troškove ovoga spora u iznosu od 77.375,00 kuna / 10.269,43 € sa zateznim kamatama koje od presuđenja do isplate teku po stopi koja se, za svako polugodište, određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena.“

 

  1.               Protiv ove presude žalbu je podnio prvotuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže preinačiti prvostupanjsku presudu i odbiti tužbeni zahtjev, podredno istu ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Potražuje naknadu troška za sastav žalbe u iznosu od ukupno 3.059,58 eura.

 

  1.               Tužiteljica u ovom postupku tvrdi da je nekretnina kčbr. 6953/1 upisana u zkulbr. 3179 k.o. M. bračna stečevina tužiteljice i drugotuženika i to svakoga u 1/2 dijela te tužbenim zahtjevom traži utvrđenje nedopuštenom ovrhe na ½ dijela te nekretnine.

 

  1.               U provedenom postupku pred prvostupanjskim sudom, u bitnome, je utvrđeno:

- da je predmetna nekretnina sagrađena na zemljištu koje je tužiteljici poklonila njezina majka kao dar za vjenčanje s drugotuženikom,

- da je kuća građena tijekom braka tužiteljice i drugotuženika 70-tih godina prošlog stoljeća,

- da tužiteljica i drugotuženik imaju 6 djece o kojima je uglavnom brinula tužiteljica,

- da je tuženik imao obrt te je svoje poslovne aktivnosti obavljao na području B. i H.

 

  1.               Na temelju takvih utvrđenja prvostupanjski sud je zaključio da su tužiteljica i drugotuženik predmetnu nekretninu stekli za vrijeme bračne zajednice i da tužiteljica nije bila upoznata s većinom poslova koje je imao njezin suprug, a da je prvotuženik propustio izvršiti provjeru podataka i procjene vrijednosti nekretnine, zbog čega je sud ocijenio da je kod tužiteljice kao treće osobe postojala savjesnost i poštenje, pa je pozivom na odredbu čl. 277. Zakona o braku i porodičnim odnosima („Narodne novine“, broj: 11/1978, 27/1978, 45/1989, 59/1990, 25/1994 - dalje: ZBPO) te odredbe čl. 57. st. 3. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“, broj: 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 129/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12, 152/14 – dalje: ZV), čl. 61. ZV i čl. 124. st. 1. ZV, odlučio kao u točki I. izreke pobijane presude.

 

5.1.              U točki II. izreke prvostupanjski sud je na temelju odredbi čl. 151. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 – dalje: ZPP), čl. 154. ZPP i čl. 155. ZPP odlučio o troškovima postupka.

 

  1.               Prema odredbi čl. 365. st. 2. ZPP drugostupanjski sud ispituje prvostupanjsku presudu u granicama razloga navedenih u žalbi pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP i na pravilnu primjenu materijalnog prava.

 

  1.               Žalba je osnovana.

 

  1.               Ovoj parnici prethodio je ovršni postupak koji je pokrenuo prvotuženik protiv drugotuženika radi namirenja novčane tražbine na nekretnini koja je u zemljišnim knjigama upisana kao isključivo vlasništvo drugotuženika, a tužiteljica je u tom postupku podnijela izlučni prigovor tvrdeći da je ona suvlasnica te nekretnine u ½ dijela te traži u ovom postupku da se ovrha na tom dijelu nekretnine proglasi nedopuštenom.

 

  1.               U navedenoj pravnoj situaciji sukobljena su dva pravna načela i to: načelo zaštite imovinskih prava supružnika, s jedne strane, i načelo zaštite vjerovnika, dakle zaštite sigurnosti u pravnom prometu, s druge strane.

 

  1.          U smislu odredbe čl. 34. st. 2. Zakona o zemljišnim knjigama (”Narodne novine” broj 63/2019, 128/2022 – dalje: ZZK) svaki bračni drug svoje suvlasničko pravo može uknjižiti u zemljišnoj knjizi i time je zaštita, kako prema drugom supružniku tako i prema trećima, apsolutno potpuna; bračnom drugu stoji na raspolaganju i mogućnost da u zemljišnoj knjizi zabilježi postojanje braka i time je protiv svakog trećeg također zaštićen (članak 76. ZZK).

 

10.1.              U konkretnom slučaju tužiteljica koja je bračni drug upisanog vlasnika predmetne nekretnine u cijelosti, ovdje drugotuženika, nije koristila niti jedno od ovih prava.

 

  1.          Prvotuženik kao vjerovnik, odnosno treća osoba u vezi predmetne nekretnine, ima zapravo samo jednu mogućnost zaštite svojih prava, konkretno naplate tražbine, i to prodajom založene nekretnine u ovršnom postupku.

 

  1.          Suprug tužiteljice kao založni dužnik je u svakom slučaju nesavjestan, jer je svom vjerovniku, ovdje prvotuženiku, kao dokaz samovlasništva založene imovine predao izvadak iz zemljišne knjige iz kojeg je proizlazilo da je on jedini knjižni vlasnik te imovine.

 

  1.          Zemljišne knjige su javne knjige i uživaju javnu vjeru (čl. 8. st. 1 ZZK), a svaka osoba koja neko knjižno pravo stječe u dobroj vjeri ima pravo pouzdati se u stanje koje prikazuje zemljišna knjiga (čl. 8. st. 4. i 5. ZZK).

 

  1.          ZV također (slično kao i ZZK) jamči zaštitu povjerenja u istinitost i potpunost stanja u zemljišnoj knjizi (članci 122., 123. i 124. ZV). Stjecatelj koji je u dobroj vjeri postupao s povjerenjem u zemljišne knjige pravno je zaštićen, ako nije znao niti je s obzirom na okolnosti imao dovoljno razloga posumnjati da ono što je upisano nije potpuno ili da je različito od izvanknjižnog stanja, a nedostatak dobre vjere ne može se prigovoriti nikome samo iz razloga što nije istraživao izvanknjižno stanje (čl. 8. st. 1. ZZK).

 

14.1.              Ranije važeći Zakon o zemljišnim knjigama („Narodne novine“, broj 91/1996, 68/1998, 137/1999, 114/2001, 100/2004, 107/2007, 152/2008, 126/2010, 55/2013, 60/2013, 108/2017) koji je bio na snazi do stupanja na snagu ZZK 5. srpnja 2019. je odredio u čl. 224. st. 2. da su izvanknjižni nositelji stvarnih prava dužni u roku od 5 godina pokrenuti postupak upisa u zemljišne knjige (do 1. siječnja 2002., koji se produžuje do 1. siječnja 2007.), ali takva odredba ne predstavlja nikakvu odgodu primjene načela povjerenja (pouzdanja) u zemljišne knjige, već ta odredba sama po sebi upućuje samo na zaključak da je jedino relevantno ono što je upisano u zemljišnoj knjizi.

 

  1.          U okolnostima konkretnog slučaja kada je predmetna nekretnina i dalje upisana kao samovlasništvo drugotuženika, radi se o neaktivnosti jednog od bračnih drugova (tužiteljice) koji svoja prava stečena na zakonu nije upisao u zemljišne knjige.

 

  1.          Prvotuženik je zabilježbom ovrhe po rješenju o ovrsi Općinskog suda u Metkoviću broj Ovr-441/13 od 9. prosinca 2013. stekao pravo svoju tražbinu namiriti iz predmetne nekretnine. Rješenje o ovrsi zaprimljeno je kod zemljišnoknjižnog odjela 9. prosinca 2013., a prije toga tužiteljica nije poduzela niti jednu odgovarajuću pravnu radnju radi zaštite svog prava vlasništva, već je tek nakon što je zabilježeno rješenje o ovrsi na predmetnoj nekretnini, u ovršnom postupku 11. rujna 2018. istaknula prigovor treće osobe povodom kojeg je upućena pokrenuti parnicu radi proglašenja ovrhe nedopuštenom, te je podnijela tužbu u ovom postupku u kojem je njezin suprug, ovdje drugotuženik, priznao tužbeni zahtjev.

 

  1.          Tužiteljica kao neupisani bračni drug nije osporavala valjanost pravnog posla Ugovora o zalozi nekretnine od 2. travnja 2012. sklopljenog između prvotuženika i drugotuženika, njezinog bračnog druga, koji je tim ugovorom bez njezine suglasnosti raspolagao i njezinim dijelom predmetne nekretnine, a na temelju kojeg ugovora je u zemljišnim knjigama 3. travnja 2012. na predmetnoj nekretnini uknjiženo založno pravo u korist P. b. S. d.d. ovdje prvotuženka. U trenutku pokretanja ovršnog postupka drugotuženik kao ovršenik, bio je upisan kao jedini vlasnik na predmetnoj nekretnini, te prvotuženik kao ovrhovoditelj u tom postupku nije imao opravdanih razloga smatrati da netko treći na toj nekretnini ima takvih prava koja sprječavaju predloženu ovrhu. Za poštenu treću osobu se ono što je upisano u zemljišne knjige i druge javne upisnike smatra istinitim, a to znači da uvid u zemljišne knjige pruža uvid u pravo stanje zemljišta, prema načelu povjerenja u istinitost i potpunost zemljišne knjige (članak 8. st. 2. i 3. ZZK). Prvotuženika kao stjecatelja štiti načelo povjerenja u zemljišne knjige uspostavljeno odredbom čl. 122. i čl. 123. st. 1. ZV.

 

  1.          Kod izvornog stjecanja prava vlasništva (u što se ubraja i stjecanje prava na temelju bračne stečevine), pravo vlasništva na temelju zakona stječe se samim time što su se ispunile sve zakonom predviđene pretpostavke za stjecanje i u trenutku kada su se one ispunile. To znači da se za stjecanje prava vlasništva nekretnine na temelju zakona ne traži upis u zemljišne knjige te je vlasništvo stečeno bez upisa i stjecatelj je ovlašten ishoditi upis tako stečenog prava vlasništva. Za upis prava vlasništva dovoljna je deklaratorna presuda na utvrđenje prava vlasništva.

 

  1.          Tužiteljica, iako je znala da je njezin suprug, ovdje drugotuženik upisan kao samovlasnik predmetne nekretnine, to svoje pravo nije upisala, niti u ovom postupku dokazuje da je prije pokretanja ovršnog postupka povodom prijedloga ovdje prvotuženika protiv drugotuženika, do donošenja rješenja o ovrsi i do zabilježbe ovrhe u zemljišnim knjigama poduzela bilo koje pravne radnje radi zaštite svog prava vlasništva. Osim toga, tužiteljica nije ni u tužbi u ovom postupku niti tijekom ovog postupka navela ikakve konkretne okolnosti iz kojih bi proizlazila eventualna nesavjesnost prvotuženika kako prilikom sklapanja Ugovora o zalozi nekretnine tako ni prilikom zabilježbe ovrhe, već samo navodi da je za ovršni postupak saznala u rujnu 2018., dakle nakon što je ovršni postupak pokrenut i zabilježena ovrha u zemljišnim knjigama 2013., i tada je počela poduzimati određene pravne radnje (podnošenje prigovora treće osobe) u vezi njezinog vlasništva na predmetnoj nekretnini.

 

  1.          Vlasništvo nekretnine stečene na temelju zakona ne može se suprotstaviti pravu onoga koji je, postupajući s povjerenjem u zemljišne knjige u dobroj vjeri upisao svoje pravo na nekretnini dok još pravo koje je bilo stečeno na temelju zakona nije bilo upisano (čl. 130 st. 2 ZV).

 

Stoga imajući u vidu i to da tužiteljica nije u tužbi kao ni u postupku pred prvostupanjskim sudom isticala okolnosti u vezi nesavjesnosti prvotuženika prilikom sklapanja pravnog posla s drugotuženikom, ovaj sud je zaključio, suprotno shvaćanju prvostupanjskog suda, da kod prvotuženika ne postoje elementi nesavjesnosti prilikom sklapanja pravnog posla s drugotuženikom, slijedom čega je tužbeni zahtjev neosnovan. S druge strane, tužiteljica koja nije bila sudionikom tog pravnog posla, je sukladno odredbi čl. 130 st. 1 ZV bila ovlaštena ishoditi upis stečenog prava vlasništva temeljem zakona u zemljišnoj knjizi, no vlasništvo predmetne nekretnine nije upisala u zemljišne knjige do donošenja rješenja o ovrsi i do zabilježbe ovrhe u zemljišnim knjigama, dakle, ona nije dokazala postojanje svog prava vlasništva tj. nije dokazala da na nekretnini koja je predmet ovrhe ima pravo koje bi spriječilo ovrhu.

 

  1.          Slijedom navedenog valjalo je na temelju odredbe čl.373. toč. 2. ZPP odlučiti kao u izreci.

 

  1.          S obzirom na to da je preinačena prvostupanjska presuda u pogledu odluke protiv koje je podnesen pravni lijek, valjalo je na temelju odredbe čl. 166. st. 2. ZPP odlučiti o troškovima postupka.

 

  1.          Odluka o parničnim troškovima donesena je na temelju odredbi čl. 154. st.1. ZPP i čl. 155. ZPP. Tako je prvotuženiku prema vrijednosti predmeta spora naznačeoj u tužbi (769.934,20 kn) dosuđen trošak postupka sukladno važećoj Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22, 126/22 – dalje: OT) i to za sastav odgovora na tužbu (Tbr. 8/1 OT) – 769 bodova, za sastav podneska 2. studenoga 2021. (Tbr. 8/1 OT) – 769 bodova, za zastupanje na ročištima 24. kolovoza 2021., 23. studenoga 2021., 9. veljače 2022., 6. travnja 2022., 6. rujna 2022. (Tbr. 9/1 OT) – svaki po 769 boda, za nazočnost očevidu 30. lipnja 2022. (Tbr. 9/7 OT) – 769 bodova, odnosno ukupno 6152 bodova, pa parnični trošak prvotuženika u okviru postavljenog zahtjeva primjenom Tbr. 50 OT i Tbr. 42 OT iznosi 76.900,00 kn / 10.206,38 eura.

 

  1.          Odluka o troškovima žalbenog postupka koji su nastali prvotuženiku temelji se na odredbama čl. 166. st.2. ZPP i čl. 154. st.1 ZPP budući da je prvotuženik u cijelosti uspio sa žalbom. Tako je tuženiku dosuđen trošak za sastav žalbe prema Tbr. 10/1 OT i Tbr. 50 OT te Tbr. 42 OT u iznosu od 14.418,75 kn / 1.913,70 eura, dok u odnosu na zahtjev za pristojbu na žalbu prvotuženik uz žalbu nije dostavio dokaz da je tu pristojbu platio.

 

U Zagrebu, 5. rujna 2023.

                                                                                                                       Predsjednik vijeća:

Marijan Vugić, v.r.


[1] Fiksni tečaj konverzije je 1 euro = 7,53450 kuna

 

Za pristup ovom sadržaju morate biti prijavljeni te imati aktivnu pretplatu