1

Poslovni broj: 31 Gž-2337/2022-2

 

Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

 

Poslovni broj: 31 Gž-2337/2022-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

Županijski sud u Zagrebu kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Renate Đaković Vranković kao predsjednice vijeća, Marijana Vugića kao suca izvjestitelja i člana vijeća te Gordane Držaić kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja M. K. iz Z., …, OIB: …, kojeg zastupa punomoćnik Ž. O., odvjetnik iz Z., protiv tuženika H. M. d.o.o., Z., …, OIB: …, kojeg zastupa punomoćnik V. V., odvjetnik iz Z., radi naknade štete, odlučujući o žalbi tuženika protiv dijela presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Pn-201/20-21 od 1. ožujka 2022. godine, u sjednici vijeća održanoj dana 5. rujna 2023. godine

 

 

p r e s u d i o   j e

 

I              Preinačuje se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Pn-201/20-21 od 1. ožujka 2022. godine u točki I izreke te u dijelu u kojem nije prihvaćen zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška u iznosu od 5.000,00 kn/663,61 eura[1] i sudi:

 

              Odbija se tužitelj s tužbenim zahtjevom koji glasi:

              " Nalaže se tuženiku H. M. d.o.o., OIB: …, …, platiti tužitelju M. K., iz Z., …, OIB: …, iznos od 40.000,00 kn, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na taj iznos od dana 28. siječnja 2020. godine pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koji prethodi tekućem polugodištu za tri poena, te naknaditi tužitelju i troškove ovog postupka u iznosu od 8.750,00 kn, pa sve do isplate koje su po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koji prethodi tekućem polugodištu za tri poena, tekuće na ove troškove od dana 01. ožujka 2022. godine, a sve to u roku od 15 dana."

 

              Nalaže se tužitelju da tuženiku naknadi parnični trošak u iznosu od 663,61 eura/5.000,00 kn u roku od 15 dana.

 

II              Nalaže se tužitelju da tuženiku naknadi trošak postupka u povodu pravnog lijeka u iznosu od 559,99 eura/4.212,50 kn u roku od 15 dana.

 

 

Obrazloženje

 

1. Presudom suda prvog stupnja odlučeno je:

              "I. Nalaže se tuženiku H. M. d.o.o., OIB: …, …, platiti tužitelju M. K., iz Z., …, OIB: …, iznos od 40.000,00 kn, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na taj iznos od dana 28. siječnja 2020. godine pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koji prethodi tekućem polugodištu za tri poena, te naknaditi tužitelju i troškove ovog postupka u iznosu od 8.750,00 kn, pa sve do isplate koje su po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koji prethodi tekućem polugodištu za tri poena, tekuće na ove troškove od dana 01. ožujka 2022. godine, a sve to u roku od 15 dana.

II. Odbija se zahtjev tužitelja za platež zatezne kamate zatražene na parnične troškove ovog postupka od dana podnošenja tužbe, tj. od dana 28. siječnja 2020. godine pa sve do zaključno s 28. veljače 2022. godine, kao neosnovan."

 

2. Protiv ove presude pod točkom I izreke te u dijelu u kojem nije prihvaćen njegov zahtjev za naknadu parničnog troška žali se tuženik iz svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22 – dalje: ZPP) s prijedlogom da se pobijana presuda preinači sukladno žalbenim navodima ili ukine uz dosudu troška postupka u povodu pravnog lijeka.

 

3. U odgovoru na žalbu tužitelj osporava osnovanost navoda žalbe i predlaže da se odbije kao neosnovana.

 

4. Žalba je osnovana.

 

5. Sud je utvrdio da su ovom tužbom obuhvaćene tvrdnje za koje tužitelj navodi da povređuju njegovo pravo osobnosti, svaka za sebe i sve u ukupnosti, prema utvrđenju ovog suda, mogu i izazivaju duševne bolove tužitelja zbog objave istih kako u pisanim tiskovinama, tako i internetskim stranicama tuženika, čime su ti uvredljivi i ponižavajući navodi iz predmetnog članka bili dostupni, kako tu tužitelj točno navodi cijelom svijetu. Radi se o činjeničnim tvrdnjama, činjenica neistinitim, tendencioznim, sračunatim upravo da se tužitelj ismije, ponizi i prikaže kao osoba koja zasigurno nije vrijedna nikakvog poštovanja, kao ćata, kao osoba koja se ozlijedila samo klamericom i sl., što sve kao i ono što je taksativno navedeno u tužiteljevu zahtjevu za objavu ispravka kao i u ovoj tužbi za naknadu štete, čine povredu njegova prava osobnosti, kao što je to tužitelj opisao u svojem iskazu, a sud prihvatio kao uvjerljivo, životno, u skladu s dokumentacijom koju je dostavio tužitelj o svojem sudjelovanju u Domovinskom ratu, o visokom stupnju invaliditeta koje je zadobio u istom, te o svojim ulogama u daljnjem stvaranju mira u Republici Hrvatskoj.

 

6. Radi se o tvrdnjama iznesenim u predmetnom članku u dnevnom listu „J. l.“, nakladnika – tuženika, koji je, dana 21. prosinca 2019.g., u tom dnevnom listu „J. l.“, broj …, pod rubrikom „ M. „ strana …, objavio članak autora

teksta A. T., „Klasa optimist“, pod naslovom; „ B. bi, kladim se, T. s lakoćom oborila ruku“, podnaslova; „ Sretna je okolnost što M. Ć., M. K., I. K., I. T. nisu baš pravi generali, već kancelarijski ćate, bezveznjaci za politički rad koji su postali vojni invalidi kad su se ozlijedili klamericom“.

 

7. Sud je utvrdio da je tužitelj dokazao kao točnu svoju tvrdnju da su navodi u opisanom članku, ispod fotografije L. B., gdje je objavljen neistiniti i uvredljivi sadržani u tekstu, s pojačanim fontom slova sadržaja: „ T., K. i Ć. uglavnom su rat proveli izvan dometa srpskog oružja. I zbog toga im dugujemo vječnu zahvalnost. Da su bili na terenu, rat bi vjerojatno još trajao.“

 

8. Sud je utvrdio da je tužitelj dokazao da je predmetni članak objavljen istog dana i na Internet portalu www….hr gdje je, iznad slike L. B., naslov sljedećeg sadržaja: „PIŠE A. T. Četvorica hrvatskih generala koji su se pobunili protiv koncerta L. B. zapravo su namrštena strašila„.

 

9. Sud je iz provedenog postupka utvrdio da je točna i dokazana tvrdnja tužitelja iznesena u tužbi i tijekom ovog postupka, da opisani članak objavljen u dnevnom listu Jutarnji list pa tako i onaj objavljen na Internet portalu je neistinit, štetan i uvredljiv po tužitelja, te da su u istom objavljene sljedeće neistinite i štetne tvrdnje:

 

10. Neistinit je i uvredljiv i sam naslov opisanog članaka lista koji glasi:

- „Sretna je okolnost što M. Ć., M. K., I. K., I. T. nisu baš pravi generali, već kancelarijski ćate, bezveznjaci za politički rad koji su postali vojni invalidi kad su se ozlijedili klamericom“.

 

11. Štetan je uvredljiv tekst ispod fotografije L. B. u opisanom članku lista, koji je otisnut pojačanim fontom slova a koji glasi :

- „T., K. i Ć. uglavnom su rat proveli izvan dometa srpskog oružja. I zbog toga im dugujemo vječnu zahvalnost. Da su bili na terenu, rat bi vjerojatno još trajao.„

 

12. Štetan je uvredljiv tekst ispod fotografije L. B. u opisanom internet portalu, koji je otisnut pojačanim fontom slova, a koji glasi:

- „PIŠE A. T. Četvorica hrvatskih generala koji su se pobunili protiv koncerta L. B. zapravo su namrštena strašila „

 

13. Štetne su i uvredljive sljedeće tvrdnje objavljene u tekstu u opisanoj tiskovini i internet portalu :

- „Četvorica hrvatskih generala pobunili su se protiv L. B. Zar to ne zvuči kao vic? Kad netko krene pričati da je umirovljene visoke časnike hrvatske vojske naljuto zagrebački nastup jedne srpske pjevačice, refleksno ćete podignuti obrve i osmjehnuti se očekujući da je to jedna od onih šala u kojima Mujo ulovi zlatnu ribicu, zeko se napuši indijske konoplje, a plavuša pleše ispod semafora. Ovo je, međutim, istina. Zbilja se dogodio, premda je gluplje od gotovo svega što su Mujo, Haso, zeko i mali Ivica, Cigo, Crnogorac, plavuša, policajac i svi drugi izmišljeni junaci viceva zajedno ikad napravili.“

- „Čitajući ogorčeno pismo koje su javno uputili I. T., I. K., M. K. i M. Ć., teško je ustvari shvatiti zašto su u posljednjem ratu naši pobijedili. Zagonetka je kako nam je to uspjelo. Ako su ovo bili naši najbolji borci, mnogostruko odlikovani najviši zapovjednici jedva si možete zamisliti kakve su pameti bili oni ispod njih, pukovnici, potpukovnici, bojnici, satnici, natporučnici, vodnici , ada obične vojnike ne spominjemo.“

- „Sretna je okolnost da od ove četvorice, čak trojica nisu bili vojnici u tradicionalnom smislu, muškarci prekaljeni u borbi, junaci koji bi se blatnjavog i krvavog lica s pištoljem u ruci uspravili iznad rova i promuklo pozvali na juriš, neustrašivo poveli svoje ljude u slavnu smrt pod neprijateljskim rafalima. Č. je kao T. tjelohranitelj većinu vremena drijemao u naslonjaču ispred predsjednikova ureda, Krešić je bio zauzet političkim radom….. „

- „.. On, K. i Ć. rat su uglavnom proveli na suhom i toplom, izvan dometa svega pješačkog i većine topničkog srpskog oružja, i zbog toga im dugujemo našu vječnu zahvalnost. Da su oni bili na terenu i zapovijedali jedinicama, rat bi vjerojatno do dana današnjeg još trajao, a nije isključeno ni da bi Srbi pobijedili… „

- „U Republici Hrvatskoj zajamčena je sloboda pjevanja, …. Za to su se, majku mu, najbolji među nama borili, ili barem Ć., K., K. i T. tvrde da su se borili, iako za to nema nikakvog dokaza, da nitko više ne završi u zatvoru…„

- „Pamtite svakako slavni govor V. G. iz ljeta 1991. pred zgradom komande kad je B. A. i V. K. nazvao generalskim strašilima. E vidite, upravo su to postali M. Ć., M. K., I. K., I. T., namrštena generalska strašila. Predstavljaju se osloboditeljima, a mašu batinom i zazivaju diktaturu u kojoj će biti strogo propisano što se smije, a što ne smije pjevati…“

- „Sretna je okolnost, rekao sam već, da oni nisu bili baš pravi generali, ozbiljni vojnici, već kancelarijski ćate, bezveznjaci za politički rad koji su postali ratni vojni invalidi kad su se ozlijedili klamericom.. „

 

14. Sud je utvrdio da se ne radi o vrijednosnom stavu autora teksta, niti o satiri, već o namjernom ponižavanju, vrijeđanju i u svakom smislu omalovažavanju tužitelja, iznošenjem uvredljivih naziva, netočnih tvrdnji (koje su bile provjerljive prije objave, kao ratni put i životopis tužitelja), te takvi navodi izneseni u spornom članku tuženika čine klevetničke tvrdnje, koje su izrazito uvredljive i neistinite, te je sud utvrdio da su prouzročile kod tužitelja povredu prava njegove osobnosti u vidu povrede časti i ugleda tužitelja.

 

15. Tužitelj je dokazao da se on spornim tekstom opisuje kao „namršteno strašilo„ bezveznjak, nesposobnjaković, lažni branitelj te da su njegove izjave gluplje od „ Muje i Hase“ „ Zeke „ Malog Ivice„ i drugih likova iz viceva, dakle, o tužitelju se piše na izrazito podrugljiv, i omalovažavajući način.

 

16. Tužitelj je dokazao da je ima dug ratni puta kao aktivni sudionik Domovinskog rata u koji se sam prijavio i uključio, da time nije „kancelarijski ćata“, neki „nepravi„ general i bezveznjak kako se to navodi u ovom klevetničkom članku, već je isti dragovoljac Domovinskog rata, umirovljeni general bojnik Hrvatske vojske, hrvatski ratni vojni invalid V, skupine sa 70 % oštećenja - trajno, koji je i nositelj više odlikovanja i to: Spomenicom Domovinskog rata, redom kneza Domagoj s ogrlicom, Redom hrvatskog trolista, Redom hrvatskog pletera, Redom bana Jelačića, Spomenicom domovinske zahvalnosti te medaljama za sudjelovanje, organizaciju i junaštvo: Ljeto, Bljesak, Oluja i Iznimni pothvati.

 

17. Zaključno, sud i nadalje naglašava da se autor teksta objavljenog kod tuženika u posebnoj rubrici u kojoj se autor koristi satirom kao snažnom porukom komentirajući dnevne događaje u našem okruženju, imao pravo ne složiti s tužiteljem i njegovim kolegama umirovljenim generalima, kao i imao pravo smatrati neprimjerenim da upravo oni daju svoje javno viđenje i negativan komentar jednog događaja kao što je koncert zabavljača i ikonografije, dok druge događaje i ikonografije nije zamijećeno da bi komentirali, kao i što autor teksta ima pravo ne složiti se s viđenjem tužitelja i njegovih kolega istog događaja, ali tuženik nema i ne može imati pravo objaviti cijeli niz omalovažavajućih i neistinitih tvrdnji koje su kao bujica, uz ostalo iznesene o tužitelju osobno u predmetnom članku. Te citirane tvrdnje, neistine i uvrede koje su tužitelja povrijedile do te mjere da je tražio objavu njihova ispravka, koji tuženik i njegov glavni urednik neosnovano nisu objavili, ne mora na isti način utjecati na ostale osobe obuhvaćene spornim člankom, ali na tužitelja jesu, a tužitelj ima pravo tražiti za isto satisfakciju, što je i učinio.

 

18. Sud je slijedom iznesenog, cijeneći da su te tvrdnje povrijedile tužitelja osobno, kao i njegovu obitelj i njemu bliske osobe, prikazujući ga namjerno u krajnje negativnom svjetlu, ismijavajući ga kao ratnika, kao čovjeka, kao pripadnika društva, izvrgavajući njega i njegove zasluge i život ruglu u podsmjehu onih koji čitaju taj tekst i koji ga s drugima komentiraju, takove da u smislu odredbi ranije citiranih odredbi Zakona o medijima, kao i čl. 21. st.1., st. 2., st. 3., st. 6, kao i čl. 22. st. 1 i st. 2., te čl. 23. Zakona o medijima (ZM) kao i čl. 1100. Zakona o obveznim odnosima (ZOO) i čl. 19. st. 1. i st. 2. ZOO-a, sud je utvrdio da je tužitelj dokazao osnovanost i visinu zatražene pravične novčane naknade, obzirom da je sud utvrdio da je tuženik objavom predmetnog članka, izostankom objave pravovremeno i uredno zatraženog ispravka, tuženik tužitelju pričinio neimovinsku štetu zbog pretrpljenih duševnih bolova uslijed povrede prava osobnosti, za koju je sud utvrdio da obimom, intenzitetom, trajanjem te povrede i duševnih bolova zbog iste, kao i vodeći računa o svim ostalim okolnostima predmetnog slučaja, tužitelju pripada pravična novčana naknada u iznosu od 40.000,00 kn, zbog čega je usvojio tužbeni zahtjev tužitelja kao pod toč. I. izreke ove presude, smatrajući da je tužitelj dokazao osnov i visinu istog upravo u zatraženom iznosu, obzirom na vrstu i intenzitet povrede koja je tužitelju nanesena objavom neistinitih i uvredljivih navoda za tužitelja u tiskanom i u velikom broju čitanom dnevnom listu kao i objavom na internetu, što znači da je bio i ostao dostupan svima koji koriste Internet.

 

19. Ova odluka suda prvog stupnja nije pravilna.

 

20. S obzirom na okolnosti konkretnog slučaja potrebno je prvostupanjsku presudu ispitati s aspekta eventualne povrede jamstva slobode mišljenja i izražavanja misli propisanog čl. 38. st. 1. i 2. Ustava Republike Hrvatske po kojima se jamči sloboda mišljenja i izražavanja misli te sloboda izražavanja misli obuhvaća osobito slobodu tiska i drugih sredstava priopćavanja, slobodu govora i javnog nastupa i slobodno osnivanje svih ustanova javnog priopćavanja.

 

21. Na temelju čl. 16. st. 2. Ustava RH sloboda i prava mogu se ograničiti samo zakonom da bi se zaštitila sloboda i pravnih drugih ljudi te pravni poredak, javni moral i zdravlje, a svako ograničenje slobode ili prava mora biti razmjerno naradi potrebe za ograničenjem u svakom pojedinom slučaju.

 

22. I člankom 10. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (Narodne novine – međunarodni ugovori broj 18/97… 13/17 – dalje: Konvencija), propisano je da svatko ima pravo na slobodu izražavanja, da to pravo obuhvaća slobodu mišljenja i slobodu primanja i širenja informacija i ideja, bez miješanja javne vlasti i bez obzira na granice, ali je također stavkom 2. propisano da kako ostvarivanje tih sloboda obuhvaća dužnosti i odgovornosti, ono može biti podvrgnuto formalnostima, uvjetima, ograničenjima ili kaznama propisanim zakonom koji su u demokratskom društvu nužni radi interesa državne sigurnosti itd., a među inima i radi zaštite ugleda ili prava drugih.

 

23. Iz prakse ESLJP proizlazi da sloboda izražavanja predstavlja jedno od temeljnih načela demokratskog društva i jedno od osnovnih uvjeta za njegov napredak i za ispunjenje svakog pojedinca. Pravo na slobodu izražavanja ne odnosi se samo na "informacije" ili "ideje" koje su blagonaklono prihvaćene ili se ne smatraju uvredljivim ili ne izazivaju nikakvu reakciju nego i na one koje vrijeđaju, šokiraju ili uznemiruju. To zahtijevaju pluralizam, tolerancija i slobodoumlje bez kojeg nema demokratskog društva.

 

24. Međutim, kako ostvarivanje tih sloboda obuhvaća dužnosti i odgovornosti, ono može biti podvrgnuto formalnostima, uvjetima, ograničenjima ili kaznama propisanim zakonom, koji su u demokratskom društvu nužni, međutim, ta ograničenja moraju biti strogo tumačena, a potreba za njima mora biti uvjerljivo utvrđena.

 

25. Drugim riječima, pravo na slobodu izražavanja nije apsolutno pravo pa ni članak 10. Konvencije, kao ni čl. 38. Ustava RH, ne jamči neograničenu slobodu izražavanja jer ona može biti ograničena ako je to nužno u demokratskom društvu.

 

26. Test nužnosti u demokratskom društvu zahtijeva da sud, pred kojim se nađe prigovor ograničenja slobode izražavanja, utvrdi je li ograničenje slobode izražavanja prijeko društveno potrebno i je li ono razmjerno legitimnom cilju, te da za to ograničenje navede relevantne i dostatne razloge. Pritom, ograničenje prava na slobodu izražavanja mora se razmotriti u kontekstu slučaja u cjelini, uključujući sadržaj izjava i kontekst u kojem su one dane. Stajalište je ESPLJ da pri ocjenjivanju razmjernosti miješanja treba razlikovati izjave o činjenicama od vrijednosnih sudova. Dok se postojanje činjenica može dokazivati, istinitost vrijednosnih sudova nije dokaziva, pa stoga ne bi trebalo zahtijevati od tuženika da dokaže istinitost vrijednosnog suda. Kad se radi o vrijednosnim sudovima, razmjernost ograničenja slobode izražavanja može ovisiti o tome postoji li dostatna činjenična osnova koja te vrijednosne sudove podržava, jer u suprotnom ti se vrijednosni sudovi mogu smatrati pretjeranim. Kako bi se moglo razlikovati radi li se o izjavi o činjenicama ili o vrijednosnom sudu nužno je uzeti u obzir okolnost svakog slučaja i "opći ton" izjave o kojoj se radi, imajući u vidu da će tvrdnje o temama od javnog interesa u pravilu biti vrijednosni sudovi, a ne izjave o činjenicama.

 

27. U okolnostima u kojima sporna izjava utječe na ugled, čast, dostojanstvo ili prava drugih, taj je "sukob" potrebno rješavati vaganjem relevantnih čimbenika koji se odnose na dvije zaštićene vrijednosti, s jedne strane prava na slobodu izražavanja, i s druge strane prava na poštivanje osobnog života drugih.

 

28. Riječ je o pravima koja zaslužuju jednaku zaštitu te je zadatak sudova postići pravičnu ravnotežu tih prava. U slučajevima koji zahtijevaju vaganje između tih dviju vrijednosti ishod za osobu koja tvrdi da je nečijim javnim istupom povrijeđeno dostojanstvo, čast ili ugled, u načelu, treba biti jednak kao da se odlučuje o prigovoru povrede slobode izražavanja misli.

 

29. Tuženik je u odgovoru na žalbu istakao eskulpacioni razlog iz čl. 21. st. 4. toč. 6. ZM prema kojem nakladnik ne odgovara za štetu ako je informacija kojom je šteta učinjena proizašla iz vrijednosnih sudova autora čije je objavljivanje bilo u javnom interesu i ako je ta informacija dana u dobroj vjeri.

 

30. Sporne informacije objavljene su u kolumni autora utuženog članka A. T., a u kojoj kolumni autor prati i komentira aktualna društveno-politička zbivanja pri čemu taj autor često na svoj prepoznatljiv i satiričan način komentira takva zbivanja.

 

31. Sporne informacije objavljene su kao reakcija nakon što su četiri generala Hrvatske vojske, a među njima i tužitelj, potaknuti koncertom L. B. u Zagrebu javnosti uputili priopćenje.

 

32. Sagledavajući sadržaj tog priopćenja razvidno je da generali Hrvatske vojske smatraju da je na tom koncertu došlo do javnog sramoćenja hrvatskog naroda i Republike Hrvatske iz razloga jer su se na koncertu vijorile jugoslavenske zastave sa zvijezdom petokrakom pred kojim su počinjeni mnogobrojni zločini nad hrvatskim narodom te su se upitali da li je moguće i društveno prihvatljivo i da nije kažnjivo mahati zločinačkim zastavama usred glavnog grada i u vrijeme adventa.

 

33. Nadalje, iz sadržaja tog priopćenja proizlazi da se zahtijeva da državna tijela zauzmu mjerila po kojima će se za svaku javnu osobu, pa bilo to narodnjačka srpska pjevačica ili najviši srbijanski dužnosnici utvrditi jesu li sudjelovali u agresiju na Republiku Hrvatsku i u kojem obliku, jesu li bili sudionici ratnog zločina poput V. Š. i njegovih pomagača te smatraju da takve osobe ne mogu javno nastupati na teritoriju Republike Hrvatske pri čemu su prethodno istaknuli da se je L. B. u B. naslikavala za vrijeme velikosrpske agresije u maskirnoj odori neprijateljskih formacija koji su jurišali na Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu, razarali gradove i sela, ubijali nevine ljude.

 

34. Glede osobe tužitelja ovaj sud smatra da tužitelj nije javna osoba, ali je relativno poznata osoba obzirom da je general Hrvatske vojske koji je sudjelovao u Domovinskom ratu, a kako on to sam i navodi u svom iskazu, i nakon Domovinskog rata obnašao je visoke vojne dužnosti sve do odlaska u mirovinu.

 

35. Ovakvim priopćenjem koje je potpisano i od tužitelja, tužitelj je svjesno i neizbježno svoje stavove izložio uvidu javnosti, stoga je i mogao očekivati reakciju javnosti te mora pokazati i veći stupanj tolerancije na osvrte javnosti kao reakcije na njegovo priopćenje.

 

36. Priopćenje tužitelja pisano je nakon koncerta srpske pjevačice L. B. pa se tužitelj nije niti mogao zalagati za zabranu tog koncerta već je to priopćenje bilo reakcija na događanja koja su se odvijala na tom koncertu na kojem su se vijorile jugoslavenske zastave obrazlažući da su se upravo takvim zastavama činili zločini nad hrvatskim narodom ali se istovremeno i zalaže da za svaku osobu koja želi javno nastupati u Republici Hrvatskoj ispita, a mjerila za to bi trebala utvrditi državna tijela,  da li su te osobe i u kojem obliku sudjelovale u agresiji na Republiku Hrvatsku.

 

37. S druge strane, autor članka smatra takvo mišljenje tužitelja rigidnim, da od takve glazbe i osoba ne prijeti nikakva opasnost za demokraciju, da je u Republici Hrvatskoj zajamčena sloboda pjevanja ako baš te pjesme ne pozivaju na rasnu, vjersku ili nacionalnu nesnošljivost i nasilje.

 

38. U vrijeme objavljivanja članka, a uostalom kao i danas, to je svakako predstavljalo temu od javnog interesa, a da je to tako razvidno je iz u spisu priloženih mnogobrojnih komentara u vezi priopćenja koji su potpisali generali Hrvatske vojske.

 

39. Naime, nastup, pretežito srpskih pjevača koji su na bilo koji način sudjelovali ili podržavali velikosrpsku agresiju na Republiku Hrvatsku (kao i nastup takvih hrvatskih pjevača u Republici Srbiji) jeste tema od javnog interesa obzirom na posljedice za Republiku Hrvatsku koje su proizašle iz takve agresije.

 

40. Ovom sudu je razumljivo da tužitelj kao sudionik Domovinskog rata koji je doživio sve strahote toga rata je svakako osjetljiviji na to kada se na koncertu vijore jugoslavenske zastave te njegova želja da u javni prostor se ne promoviraju osobe koje su na bilo koji način vezane uz agresiju na Republiku Hrvatsku, ovom sudu je i razumljiv stav autora utuženoga članka da demokracija i pluralizam društva ne podnose takvu vrstu zabrana te da takve situacije koje se navode u priopćenju ne mogu ugroziti demokratski poredak u Republici Hrvatskoj.

 

41. Kao što je ovaj sud prethodno istaknuo, članak u kojem su objavljene sporne informacije ne treba sagledavati fragmentalno nego kao cjelinu, a po mišljenju ovog suda sporni tekst napisan je u jednom šaljivom, satiričnom i pomalo ironičnom tonu. Glede značenja satire nemoguće je taj pojam jednoznačno odrediti ali u praksi ESPLJ je za sada uvaženo stajalište da pretjerivanje i provokacija nesumnjivo predstavljaju tipične karakteristike satire. Sud satiru smatra oblikom umjetničkog izražavanja i socijalnog komentara i, shodno njenim stvarnim osobinama pretjerivanja i iskrivljivanja stvarnosti, ona ima za cilj da isprovocira i stoga doprinose javnoj raspravi iako je i od strane suda ponovljeno da judikatura toga suda ostavlja široki prostor za definiranje i dodavanje novih standarda, ali i njihovu reviziju što se smatra satiričnim izražavanjem.

 

42. Tužitelj tvrdi da u utuženim informacijama postoje tvrdnje autora članka koji predstavljaju neistinite činjenice, i zaista, ako se sagleda sporni članak i sporne informacije za zaključiti je da se iznose tvrdnje da generali, pa dakle među njima i tužitelj, nisu bili vojnici u tradicionalnom smislu, da su rat uglavnom proveli na suhom i toplom, izvan dometa oružja pri čemu se je tužitelj bavio političkim radom, da nema nikakvog dokaza da su se borili, međutim iz iskaza saslušanog tužitelja jasno proizlazi da je tužitelj tri i pol godine proveo u borbenom djelovanju, da je u tom borbenom djelovanju dva puta bio ranjen zbog čega je i 70% ratni vojni invalid.

 

43. Međutim, iz spornih informacija proizlazi da autor članka tužitelju ne osporava da je sudjelovao u Domovinskom ratu kao i da ima status ratnog vojnog invalida ali kroz jedan satiričan ton zamišljen kao humoristički komentar daje ocjenu njegovog ratnog djelovanja (ozlijedio se klamericom, da su oni zapovijedali jedinicama rat bi vjerojatno do današnjeg dana trajao a nije isključeno da bi srbi pobijedili) ili iznosi vrijednosne sudove kada navodi da su generali namrštena generalska strašila koja mašu batinom i izazivaju diktaturu u kojoj će biti strogo propisano da što se smije a što se ne smije pjevati ukazujući na to da baš oni koji su sudjelovali u Domovinskom ratu radi ustroja demokracije i pluralizma društva ne bi trebali iznositi tako rigidne stavove.

 

44. Po mišljenju ovog suda namjera autora članka nije bila uvreda, nije bio napad tužitelja ad hominem već se radi o satiričkom izražaju i vrijednosnim sudovima kojim se je htjelo ukazati da u demokratskom društvu stavovi koji su izneseni u priopćenju nisu prihvatljivi i u biti predstavljaju negaciju demokracije, i s kojim informacijama je autor članka pridonio kritičkoj raspravi od javnog interesa.

 

45. Kao što je naprijed navedeno, radi se o kolumni autora članka u kojem se često na satirički način ismijavaju određene društvene pojave i događanja, te po mišljenju ovog suda prosječni čitatelj je mogao u spornim informacijama shvatiti da se radi o satiri i humorističnom izričaju kojim nije povrijeđen čast i ugled tužitelja.

 

46. Dakle, kad autor članka ne tvrdi da tužitelj nije sudjelovao u Domovinskom ratu te da je ratni vojni invalid neistinite informacije o načinu sudjelovanja tužitelja u Domovinskom ratu ne predstavljaju ciljano prenošenje dezinformacija nego su u funkciji satire, humora koji kao takvi prosječnom čitatelju nisu mogli ostati neprepoznatljivi.

 

47. Po mišljenju ovog suda ne može se odreći tuženiku postupanje u dobroj vjeri obzirom da, a kao što je prethodno rečeno, pretežito radi o vrijednosnim sudovima koji nisu podložni testu istinitosti, kao i satiričkom i humorističkom načinu izražavanja.

 

48. Kako se je promijenio uspjeh stranaka u postupku trebalo je obvezati tužitelja da tuženiku naknadi parnični trošak temeljem čl. 154. st. 1. ZPP i temeljem odredbi Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22, 126/22 – dalje: Tarifa) i to sve prema vrijednosti predmeta spora i to prema zatraženom troškovniku koji se odnosi na zastupanje tuženika po punomoćniku odvjetniku te pristup na dva ročišta i sastav dva podneska što ukupno čini 4.000,00 kn što s PDV od 1.000,00 kn čini 5.000,00 kn/663,61 euro a koji iznos je trebalo dosuditi tuženiku.

 

49. Po mišljenju ovog suda obvezujući tužitelja na plaćanje parničnog troška ostvaruje se legitiman cilj na jedan razuman, odnosno razmjeran način obzirom da je tuženik bio zastupan po punomoćniku odvjetniku, da se radi o iznosu od svega 5.000,00 kn a tužitelj nije niti tvrdio da bi eventualno obvezivanje na plaćanje parničnog troška tuženiku bio za njega prekomjeran teret, kao što se ne može niti zaključiti da tužitelj iz opravdanog razloga nije mogao predvidjeti svoj neuspjeh obzirom na, a što je sud prethodno naveo, opći ton članka u kojem su objavljene sporne informacije.

 

50. Zbog navedenog, a temeljem čl. 373.a st. 1. toč. 2. u vezi st. 4. ZPP odlučeno je kao u izreci (točka I). 

 

51. Odluka o trošku postupka u povodu pravnog lijeka temelji se na odredbi čl. 166. st. 2. u vezi Tbr. 10. toč. 1. Tarife a odnosi se na sastav žalbe od 1.250,00 kn, PDV od 312,50 kn i trošak sudske pristojbe od 750,00 kn a ne zatraženih 1.500,00 kn jer obveza plaćanja sudske pristojbe nastaje danom podnošenja žalbe pa kako tuženik nije uz žalbu dostavio i dokaz o plaćanju pristojbe a niti je to učinio u roku od iduća tri dana a na što ga je upozorio prvostupanjski sud svojim rješenjem od 8. travnja 2022. godine a kada bi trebao umjesto 1.500,00 kn platiti 750,00 kn, onda je tužitelja valjalo obvezati da tuženiku naknadi trošak sudske pristojbe na žalbu od 750,00 kn a ne od 1.500,00 kn i koji povećani trošak sudske pristojbe je nastao zbog propusta tuženika da plati manju sudsku pristojbu a što onda ne može ići na teret tužitelja koji na to nije imao utjecaja, pa je stoga valjalo obvezati tužitelja na platež kao pod točkom II izreke.

             

U Zagrebu, 5. rujna 2023. godine

 

 

                                                                                                                              Predsjednica vijeća:

     Renata Đaković Vranković, v.r.