Poslovni broj 22 Gž R-369/2023-3

 

 

Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj 22 Gž R-369/2023-3

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

              Županijski sud u Zagrebu kao sud drugoga stupnja u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Lidije Bošnjaković, predsjednice vijeća, Darije Horvat, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Josipa Grubišić, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja D. M. iz Z., OIB: …, zastupanog po odvjetnicima iz Odvjetničkog društva E., Š. i T. j.t.d., Z., protiv tuženika H.-H. p. d.d., Z., OIB: …, radi mobinga odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-682/2016-51 od 13. siječnja 2023., u sjednici vijeća održanoj 5. rujna 2023.,

 

 

p r e s u d i o   j e

 

              I. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-682/2016-51 od 13. siječnja 2023. u toč. I, III izuzev zakonskih zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza poreza na dohodak i u toč. V izreke.

 

              II. Odbija se tuženik sa zahtjevom za naknadu troškova žalbenog postupka, kao neosnovanim.

 

              III. Odbija se tužitelj sa zahtjevom za naknadu troška odgovora na žalbu, kao neosnovanim.

 

 

Obrazloženje

 

1. Prvostupanjskom presudom u točki I. izreke naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 15.395,85 eur[1]/116.000,00 kuna zajedno sa zateznim kamatama kako je navedeno u izreci. Pod točkom II. izreke odbijen je tužitelj s preostalim dijelom tužbenog zahtjeva u iznosu od 9.556,04 eur/72.000,00 kuna, zajedno sa zateznim kamatama kako je navedeno u izreci, izuzev na iznos poreza na dohodak i prireza poreza na dohodak. Pod toč. III naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 24.536,72 eur bruto/184.871,95 kuna sa zakonskom zateznom kamatom kako je navedeno u izreci, izuzev na iznos poreza na dohodak i prireza poreza na dohodak. Pod točkom IV. izreke odbijen je dio tužbenog zahtjeva koji se odnosi na zatraženu isplatu zakonskih zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza poreza na dohodak sadržanih u zahtjevu za isplatu zakonskih zateznih kamata na iznos od 24.536,72 eur bruto/184.871,95 kn. Pod toč. V izreke naloženo je tuženiku da tužitelju nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 18.975,21 eur/142.968,75 kn, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama od 13. siječnja 2023. do isplate.

 

2. Protiv navedene presude u dosuđujućem dijelu pod točkom I. i III. izreke, osim u dijelu kojim nisu dosuđene zakonske zatezne kamate na iznos poreza na dohodak i prireza poreza na dohodak i pod toč. V. izreke žali se tuženik zbog svih žalbenih razloga iz odredbe čl. 353. st. 1. toč. 1.-3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/09, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22, dalje: ZPP). Predlaže da se pobijana presuda preinači ili ukine uz naknadu troška žalbe.

 

3. U svom odgovoru na žalbu tužitelj je porekao žalbene navode i predložio da se tuženik sa žalbom odbije kao neosnovanom, uz naknadu troška odgovora.

 

4. Žalba je neosnovana.

 

5. Ispitujući pobijanu presudu i postupak koji joj je prethodio, ovaj sud je ustanovio da sud prvog stupnja nije počinio niti jednu bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. ZPP, na koju pazi po službenoj dužnosti, temeljem odredbe čl. 365. st. 2. ZPP.

 

6. Suprotno žalbenim navodima, prvostupanjski sud je u obrazloženju presude dao jasne i dostatne razloge o odlučnim činjenicama, a ne postoje niti drugi nedostaci zbog kojih pravilnost pobijane odluke ne bi bilo moguće ispitati, pobijana presuda nije proturječna, pa nije ostvaren žalbeni razlog iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP na koju povredu odredaba parničnog postupka ukazuje tuženik u žalbi.

 

7. Tijekom postupka sud prvog stupnja ispitao je sve okolnosti koje su važne za zakonito presuđenje ovog spora i na temelju postignutih rezultata valjano utvrdio potrebno činjenično stanje, izloživši ga u obrazloženju pobijane presude.

 

8. Tužitelj je tužbi i tijekom postupka navodio da je bio zaposlen kod tuženika, da bi mu dana 6. studenog 2013. ugovor o radu bio i otkazan, no koji otkaz je pravomoćnom presudom ovog suda poslovnog broja Pr-13378/2013 utvrđen nedopuštenim. Također, u razdoblju koje je prethodilo otkazivanju tužitelj je bio izložen mobingu na radnom mjestu, od strane pretpostavljenih, što tuženik kao poslodavac nije spriječio niti onemogućio, a što je dovelo do značajne uznemirenosti i nastanka stresa kod tužitelja, uz posljedični utjecaj na njegovo zdravstveno stanje, pa tužitelj svojim konačnim tužbenim zahtjevom od 31. svibnja 2022. potražuje naknadu neimovinske te imovinske štete.

 

9. Sud prvog stupnja djelomično usvaja tužbeni zahtjev s obrazloženjem, u bitnom, da je tužitelj dokazao postojanje mobinga u konkretnom slučaju, što uključuje postupanje nadređenih, osobito direktora tuženika M. K. prema njemu, kao i okolnost nezakonitog otkazivanja, pri čemu ističe da je načelno prihvatljivo u radnim odnosima, a od strane nadređenih, inzistirati na disciplini te postizanju traženih radnih učinaka, kao što i otkazivanje ugovora o radu samo po sebi ne predstavlja mobing odnosno šikanozno ponašanje (čak i kad je u sudskom postupku otkaz utvrđen nedopuštenim), no u konkretnoj situaciji, a s obzirom na utvrđeno činjenično stanje, proizlazi da je tužitelj kroz duže vrijeme (osobito od jeseni 2012. pa do otkazivanja) bio izložen pritiscima i uvjetovanjima koja u bitnome izlaze izvan okvira održavanja redovite radne discipline i rezultatskih očekivanja, kod čega se njegova objašnjenja nisu prihvaćala, već je uslijedilo i otkazivanje ugovora o radu, koji onda valja smatrati dijelom cjeline izloženosti mobingu, kao i šikanoznim postupanjem tuženika kao poslodavca.

 

9.1. U smislu odredbe čl. 1100. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05 i dr.), u vezi čl. 111. st. 1. Zakona o radu ("Narodne novine" broj 93/14 i dr.) tužitelju pripada odgovarajuća naknada zbog utvrđene povrede prava osobnosti, i to uzimajući u obzir smanjenje životne aktivnosti, te pretrpljeni strah, o čemu je sud vodio računa, te bi tužitelju s tog osnova ukupno pripadalo 56.000,00 kn (u smislu postojećih Orijentacijskih kriterija za utvrđivanje visine nematerijalne štete, i to za smanjenje životne aktivnosti 26.000,00 kn, te strah 30.000,00 kn), osobito uzimajući u obzir okolnosti nastanka utvrđenog narušenja zdravlja, te perzistiranja nastalih posljedica, npr. osim privremenog umanjenja životne aktivnosti od 20%, umanjenje od 3% ostaje trajno, kao što trajan ostaje i povremeni slabiji oscilirajući strah, koji se aktivira u okviru pojedinog ambijenta, konkretno radne sredine, u koju tužitelj i nadalje mora dolaziti u okviru svog radnog odnosa. Nadalje, tužitelju uslijed izloženosti mobingu te nastaloj povredi prava osobnosti, nevezano za medicinske posljedice, a uzimajući u obzir dugotrajnost šikanoznog postupanja te utvrđenog mobinga, intenziteta istog, što je uključivalo nezakonito otkazivanje ugovora o radu, te s tim povezanog ponižavajućeg ishoda za tužitelja (koji je saniran tek uspjehom u sporu poslovnog broja Pr-13378/2013 te u ovoj parnici), uzimajući u obzir i okolnost da je tužitelj prije otkazivanja radio kod tuženika gotovo 30 godina te da je od većeg broja svjedoka opisivan kao profesionalan i korektan radnik, pripadala i naknada štete u vezi navedenog, u visini od 60.000,00 kn. Zaključno, tužitelju pripada i razlika plaće odnosno naknade plaće za razdoblje od studenog 2013. pa do studenog 2015., kada se nalazio na bolovanju, u ukupnom iznosu od 184.871,95 kn tj. 24.536,72 eur (visina kojeg iznosa je nesporna jer je utemeljena na dokumentaciji samog tuženika dostavljenoj uz podnesak od 20. travnja 2022.), s obzirom da je do predmetnog umanjenja došlo uslijed nezakonitog tj. protupravnog postupanja tuženika, pri čemu nije odlučno što tužitelj nije ishodio bolovanje s naslova povrede na radu odnosno profesionalne bolesti, budući da navedeno nije preduvjet za naknadu ove vrste štete tj. naknade u visini razlike u plaći, s tim da je vještak psihijatrijske struke utvrdio postojanje uzročno posljedične veze između zdravstvenih posljedica kod tužitelja te postupaka za koje je odgovoran tuženik.

 

9.2. Naime, odredbama čl. 111. st. 1. i 2. ZR propisano je da ako radnik pretrpi štetu na radu ili u vezi s radom, poslodavac je dužan radniku naknaditi štetu po općim propisima obveznog prava, a pravo na naknadu štete iz st. 1. ovoga članka odnosi se i na štetu koju je poslodavac uzrokovao radniku povredom njegovih prava iz radnog odnosa.

 

10. S obzirom na osnovu tužbenog zahtjeva (naknada štete zbog posljedica uznemiravanja i mobinga od strane tužitelju nadređenog djelatnika tuženika), u ovom slučaju se radi o odštetnoj odgovornosti poslodavca po općim propisima obveznog prava. Za takve štete poslodavac odgovara po načelu krivnje (čl. 1100. ZOO) za koju je potrebno kumulativno postojanje svih općih pretpostavki za postojanje odštetne odgovornosti (protupravna štetna radnja, šteta i adekvatna uzročno posljedična veza). To nadalje znači da bi poslodavac bio u obvezi naknaditi utuženu štetu radniku, potrebno je, između ostalog, postojanje određenih protupravnih postupaka poslodavca – tuženika, koji imaju obilježja mobinga i da su ti protupravni postupci u uzročnoj vezi s nastalom štetom.

 

11. Pravilan je zaključak prvostupanjskog suda kako štetnu radnju predstavlja protupravno postupanje tuženika koje se očitovalo u tome da je od strane tuženika tj. njegovog direktora Sektora M. K. vršeno uznemiravanje tj. mobing, te da je tužitelj njegove postupke doživljavao kao ugrožavanje vlastite osobnosti i dostojanstva pri čemu je prvostupanjski sud zaključio da tužitelj nikakvim svojim skrivljenim ili protupropisnim ponašanjem nije doprinio nezakonitom postupanju direktora tuženika, te prvostupanjski sud smatra utvrđenim da je svjedok M. K. tijekom dužeg vremenskog razdoblja vršio neprimjerene pritiske i uznemiravao tužitelja, grubo i vulgarno verbalno napadao i vrijeđao tužitelja odnosno na taj način replicirao na tužiteljeva objašnjenja glede tehnološki nemogućeg i neostvarivog izvršenja radnih zadataka, posebice u povećanom opsegu, a koji se odnose na prispijeće, sortiranje i upućivanje pošiljaka u glavnoj pošti u … u Z., a da postoji uzročno posljedična veza između nezakonitog postupanja radnika tuženika i povrede prava osobnosti tužitelja, sud zaključuje i iz činjenice što iz nalaza i mišljenja sudskog vještaka proizlazi da su psihičke smetnje tužitelja posljedica problema na poslu, da je kod tužitelja došlo do razvoja patološke kliničke slike, uslijed predmetnih događanja i okolnosti koje su sadržavale stresogeni i frustrativni potencijal, koji su kumulativnim učinkom imali za posljedicu razvoj psihičkih poremećaja, što je dovelo do subjektivnog osjećaja povrijeđenosti te osujećenosti, kao i posljedičnog razvoja psihičkih poremećaja što je dovelo do povrede duševnog zdravlja na način da je tužitelj od veljače 2013. do studenog 2015., trpio duševne boli zbog smanjenja životne aktivnosti u visini od 20%, te je u tom omjeru morao ulagati pojačane napore.

 

11.1. Nadalje, na žalbene navode tuženika, koji u suštini (pre) ocjenjuje izvedene dokaze, valja odgovoriti kako je pravo na ocjenu dokaza pridržano za sud-koji prema svojem slobodnom uvjerenju, na osnovu savjesne i brižljive ocjene dokaza, odlučuje koje će činjenice uzeti kao dokazane (čl. 8. ZPP). U slobodi ocjene dokaza sud je ograničen obvezom da svoju ocjenu opravda jasnim, uvjerljivim i logičnim razlozima iz kojih bi se mogla provjeriti. Naime, sud može iskaz stranke ili svjedoka ocijeniti u suštini više ili manje uvjerljivim ili logičnim, gledano pojedinačno ili u cjelini s ostalim dokazima, a ima i ovlast ocjenjivati provedene dokaze-i ovlast odlučivanja o dokazima koje će provesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica (čl. 220. st. 2. ZPP) te odlučivanja o trenutku u kojemu je predmet spora dovoljno raspravljen da se o njemu može donijeti valjana odluka-i nije u obvezi prihvatiti svaki prijedlog stranke za provođenje dokaza, ali ne može otkloniti svoju obvezu da logičnim razlogom obrazloži određeno svoje, a za odluku o predmetu spora bitno činjenično i pravno shvaćanje, a što je u konkretnom slučaju i sud prvog stupnja i učinio.

 

12. Tužiteljev iskaz potvrđuju i saslušani svjedoci, osobito M., H., P. te P., koji u bitnome suglasno iznose da je tužitelj bio izrazito kvalitetan, profesionalan te vrijedan radnik, a što im je poznato iz višegodišnjeg iskustva, budući da su bili radni kolege, te da su pritisci te postupci direktora K. prema tužitelju izlazili izvan okvira uobičajene radne komunikacije između radnika te nadređenog, te da po svom sadržaju, intenzitetu te trajanju predstavljaju oblik neprihvatljivog pritiska te uznemiravanja, što se osobito očitovalo u npr. traženju ostvarivanja rezultata koji su tehnološki neostvarivi, u vidu grube i neprimjerene komunikacije i sl. Jedino svjedoci K. te K. navode da nije bilo neprimjerenih pritisaka, no radi se upravo o osobama koje tužitelj optužuje za predmetne radnje, i koji više nisu na pozicijama iz tog vremena, na koji način sud nije mogao prihvatiti tvrdnje imenovanih, a stavljajući ih u međuodnos s drugim iskazima te preostalim izvedenim dokazima, što se odnosi i na svjedoka J. (koji ne spominje neprimjereno postupanje prema tužitelju), koji je nakon otkaza tužitelja došao na njegovu funkciju (što narušava nepristranost njegovog iskaza), no koji svjedok ipak navodi da je odnos s direktorom K. bio "intenzivan".

 

13. Tužiteljeve navode potvrđuje i dokumentacija priložena u spis, npr. predstavka tužitelja od 22. svibnja 2014. (kojom tužitelj detaljno opisuje sporne okolnosti tj. način i kronologiju pritiska te neprimjernog postupanja osobito direktora K., za kojeg tužitelj, između ostalog, navodi da je "… navukao njegov bijes na sebe." jer da se tužiteljeve "… kompetencije … nisu uklapale u njegovo egocentrično ponašanje …", kod čega se spominje i pitanje inzistiranja na neostvarivoj produktivnosti rada, štetno preseljenje S., i dr.), kao i spominjana sudska presuda iz spisa ovog suda poslovnog broja Pr-13378/2013 od 11. studenog 2015., koja je postala pravomoćna i ovršna, i kojom je utvrđeno da se okolnosti tj. nepravilnosti na koje se pozivao tuženik, ne mogu smatrati opravdanim razlogom za otkazivanje (i tužitelj je u citiranoj predstavci ukazivao na nekompetentnost internog nadzora i sl.), a koje okolnosti su vezane te se odnose na razdoblje u kojem je tužitelj bio izložen neprimjerenom pritisku od strane rukovoditelja.

 

14. Nije osnovan niti prigovor zastare potraživanja, kojeg je tuženik navodio u odgovoru na tužbu, budući da je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena 18. ožujka 2016., dok se iznosi dosuđeni tužitelju odnose na događaje od 2012. pa nadalje, dakle unutar su zastarnog roka od pet godina, u smislu odredbe čl. 139. sada važećeg Zakona o radu ("Narodne novine", broj: 93/14 i dr.), a u vezi odredbe čl. 232. st. 2. istog Zakona, u kojoj se navodi da se zastarni rok od pet godina ne primjenjuje samo u slučaju ako je raniji rok zastare od tri godine istekao prije stupanja na snagu citiranog Zakona o radu, što nije slučaj, budući da je citirani Zakon o radu stupio na snagu u smislu čl. 235. istog Zakona protekom osam dana od dana objave u Narodnim novinama, što je bilo 30. srpnja 2014., i kada za potraživanja iz ovog postupka (štetni događaji na koje se odnosi naknada nematerijalne štete zbivali su se u razdoblju od 2012. pa nadalje, dok se isplate razlike primanja /toč. III. izreke/ odnose na razdoblje od studenog 2013. pa nadalje) još nije bio istekao zastarni rok od tri godine.

 

15. Nije ostvaren niti žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava koji postoji kada sud nije primijenio odredbu materijalnog prava koju je trebao primijeniti ili kada takvu odredbu nije pravilno primijenio (čl. 356. ZPP).

 

16. Mobing je specifični oblik ponašanja na radnom mjestu, kojim jedna osoba ili skupina njih sustavno psihički (moralno) zlostavlja i ponižava drugu osobu, s ciljem ugrožavanja njezina ugleda, časti, ljudskog dostojanstva i integriteta, sve do eliminacije s radnog mjesta. Takve se aktivnosti smatraju mobingom ako su učestale. Ako se mobing pojavljuje u obliku koji se ne može podvesti pod uznemiravanje, odnosno diskriminaciju, radnik ima pravo na naknadu štete od poslodavca sukladno općim propisima obveznog prava, a može se raditi o imovinskoj i neimovinskoj šteti.

 

16.1. Sud prvog stupnja provedenim postupkom utvrdio je postojanje sustavnog, dugotrajnijeg psihičkog zlostavljanja tužitelja, odnosno sustavnog povrjeđivanja prava tužitelja iz radnog odnosa, a sve ovo od strane tuženika kao poslodavca, odnosno radnika tuženika koji je bio nadređeni tužitelju, te su se ispunile pretpostavke da se tužitelju dosudi naknada neimovinske i imovinske štete zbog mobinga.

 

17. Žalitelj neosnovano ustraje kod navoda da je tužitelj prvotno bio dužan podnijeti pritužbu povjereniku imenovanom od strane poslodavca, a što isti nije učinio, koja obveza je propisana u čl. 134. ZR.

 

17.1. Sud prvog stupnja pravilno je ocijenio kako u konkretnom slučaju nije bilo potrebno ulagati zahtjev za zaštitu prava jer je riječ o zahtjevu za naknadu štete, odnosno novčanom potraživanju, pa se ne primjenjuju odredbe čl. 133. ZR. Treba istaknuti kako se odredbe čl. 133. st 1., 2., 3. i 4. ZR o sudskoj zaštiti prava iz radnog odnosa, ne primjenjuju se na postupak zaštite dostojanstva radnika (stavak 5. članka 133. ZR). U sudskom postupku radnik ima pravo tražiti i naknadu štete ako je uznemiravanjem, odnosno narušavanjem dostojanstva na radu pretrpio štetu pri čemu zakonodavac niti jednom odredbom nije predvidio ovlaštenje suda nalagati poslodavcu provođenje ovog postupka.

 

18. Slijedom izloženih razloga, prihvaćanjem tužbenog zahtjeva, pravilno je primijenjeno materijalno pravo, pa je na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP, valjalo odbiti kao neosnovanu žalbu tuženika, i potvrditi pobijanu presudu suda prvog stupnja.

 

19. Odbijen je tuženik sa zahtjevom za naknadu troškova žalbenog postupka, jer sa žalbom nije uspio (čl. 154 st. 1 ZPP).

 

20. Odbijen je tužitelj sa zahtjevom za naknadu troška odgovora na žalbu, jer isti nije bio potreban (čl. 155 st. 1 ZPP).

 

U Zagrebu 5. rujna 2023.

 

                                                                                                                              Predsjednica vijeća:

Lidija Bošnjaković, v.r.