Poslovni broj 5 Gž-2997/2023-2

 

 

Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj 5 Gž-2997/2023-2

 

 

 

 

R E P U B L I K A   H R V A T S K A

 

R J E Š E N J E

 

 

              Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, po sutkinji toga suda Kseniji Grgić, kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužiteljice J. P. OIB … iz O., zastupane po punomoćniku D. P., odvjetniku u O., protiv tuženika E.&S. b. d.d. OIB … iz R., zastupanog po punomoćniku I. D., odvjetniku u Odvjetničkom društvu M. i K. iz Z., radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv rješenja Općinskog suda u Osijeku, poslovni broj P-1852/2019-5 od 6. ožujka 2023., dana 5. rujna 2023.,

 

 

r i j e š i o   j e

 

              Odbija se kao neosnovana žalba tuženika i potvrđuje rješenje Općinskog suda u Osijeku, poslovni broj P-1852/2019-5 od 6. ožujka 2023.

 

 

Obrazloženje

 

1. Prvostupanjskim rješenjem odbijen je tuženikov prigovor mjesne nenadležnosti Općinskog suda u Osijeku, kao neosnovan.

 

2. Protiv navedenog rješenja žalbu je podnio tuženik iz svih žalbenih razloga predviđenih odredbom čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine,", broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14 – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 70/19, 80/22 i 114/22-dalje: ZPP) uz prijedlog da se rješenje preinači u skladu s navodima žalbe ili ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovan postupak, uz naknadu troškova žalbe.

 

3. Žalba je neosnovana.

 

4. Predmet spora je zahtjev tužiteljice kao korisnice kredita za utvrđenje ništetnosti odredbi Ugovora o kreditu broj … od 11. listopada 2004. o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak, te zahtjev za isplatu na temelju nepoštenih ugovornih odredbi, sklopljenog u podružnici tuženika u O..

 

5. Ispitujući pobijano rješenje i postupak koji mu je prethodio nije uočeno da bi bile počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP na koje ovaj sud u smislu odredbe čl. 365. st. 2. ZPP pazi po službenoj dužnosti, pa tako niti ona iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP na koju određeno ukazuje tuženik. Izreka rješenja je razumljiva i ne proturječi sama sebi, niti razlozima rješenja, a obrazloženje sadrži jasne i valjane razloge o odlučnim činjenica i može se ispitati, te nije osnovan ovaj žalbeni razlog.

 

6. Prigovor mjesne nenadležnosti Općinskog suda u Osijeku, koji je tuženik istakao u odgovoru na tužbu prije upuštanja u raspravljanje, prvostupanjski sud je odbio kao neosnovan, uz obrazloženje da je odredba čl. 14. iz Ugovora o kreditu o ugovorenoj mjesnoj nadležnosti Općinskog suda u Rijeci, kao mjesta sjedišta kreditora (čl. 70. st. ZPP) nepoštena u smislu odredbi čl. 81. st. 1. i 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 96/03), jer o njoj ugovorne strane nisu pojedinačno pregovarale, jer je bila unaprijed formulirana od strane tuženika u tekstu Ugovora o kreditu koji je sastavio tuženik, i da ista uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranka, jer bi tužiteljica radi ostvarivanja svojih prava morala putovati iz mjesta prebivališta u O. do sjedišta tuženika u R..

 

7. Tuženik neosnovano žalbom osporava pravilnost i zakonitost pobijanog rješenja navodeći da je činjenično stanje pogrešno i nepotpuno utvrđeno, jer da je prvostupanjski iz nepoznatih razloga utvrdio da čl. 14. Ugovora o kreditu, kojim su stranke u slučaju spora ugovorile nadležnost suda u mjestu sjedišta kreditora (tuženika), predstavlja nepoštenu, a time i ništetnu odredbu o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja je prouzročila znatnu neravnotežu u pravima i obvezana ugovornih strana.

 

8. Sukladno odredbi čl. 3. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranka proizišlih iz ugovora (st. 1.), time da se uvijek smatra da se o nekoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ona sastavljena unaprijed da potrošač nije mogao utjecati na njezin sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranog standardnog ugovora (st. 2.). Nadalje, iz odredbe čl. 6. Direktive proizlazi da države članice utvrđuju da u ugovoru koji je prodavatelj robe ili pružatelj usluge sklopio s potrošačem prema nacionalnom pravu nepoštene odredbe nisu obvezujuće za potrošača, a da ugovor u tim uvjetima i dalje obvezuje stranke ako je u stanju nastaviti važiti i bez tih nepoštenih odredaba (st. 1.), kao i da države članice poduzimaju potrebne mjere kako bi onemogućile da potrošač ne izgubi zaštitu koju mu se pruža Direktivom, na temelju odabira prava države koja nije članica kao prava primjenjivog na taj ugovor, ako je taj ugovor usko povezan s državnim područjem države članice (st. 2.).

 

9. Odredbe Direktive o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima implementirane su u zakonodavstvo Republike Hrvatske i ugrađene u naš Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 96/03, 46/, 79/07, dalje: ZZP/03), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu (ugovor je sklopljen 21.3.2007.), s tima da je danas na snazi istoimeni Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 41/14, 110/15, 14/19, dalje: ZZP/14), koji ovu stvar regulira sadržajno jednako.

 

10. Prema odredbi čl. 81. st. 1. i 2. ZZP/03, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, s time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Odredba čl. 81. st. 4. ZZP/03 propisuje kako je trgovac koji tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo dužan to dokazati. Pravna posljedica takvih odredbi propisana je odredbom čl. 87. st. 1. ZZP/03 kojom je određeno da je nepoštena ugovorna odredba ništava.

 

11. Presudom Suda Europske unije od 27. lipnja 2000. u spojenim predmetima C-240/98 do C-244/98 Oceano Grupo Editorial SA i Salvat Editores SA protiv Rocio Murciano Quintero i dr. utvrđena je obveza nacionalnih sudova da ex offo ispituju nepoštenost spornih odredbi bez obzira radi li se o materijalnim ili postupovnim odredbama. U toj je odluci taj sud zaključio da se prorogacijska klauzula u potrošačkom ugovoru kojom je ugovorena isključiva nadležnost suda u mjestu glavnog poslovnog mjesta prodavatelja ili pružatelja usluga treba smatrati nepoštenom u smislu čl. 3. Direktive ako su ispunjene temeljne pretpostavke: da nije bila posebno pregovarana te da suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu ravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

 

12. Kako tuženik u odgovoru na tužbu uz istaknuti prigovor mjesne nenadležnosti niti tvrdi, niti dokazuje, da se o ugovornoj odredbi sadržanoj u Ugovoru o kreditu pojedinačno pregovaralo, dolazi do primjene odredba čl. 82. alineja 19. ZZP/03 Navedena odredba naime određuje kako ugovorna odredba koja bi se, uz ispunjenje pretpostavki iz članka 81. toga Zakona, mogla smatrati nepoštenom, a kojom odredbom se primjerice isključuje, ograničava ili otežava pravo potrošača da prava iz ugovora ostvari pred sudom ili drugim nadležnim tijelom, a poglavito odredba kojom se obvezuje potrošača na rješavanje spora pred arbitražom koja nije predviđena mjerodavnim pravom, odredba koja onemogućava izvođenje dokaza koji idu u prilog potrošaču ili odredba kojom se teret dokaza prebacuje na potrošača kada bi, prema mjerodavnom pravu, teret dokaza ležao na trgovcu.

 

13. S obzirom da je spor pokrenut radi ostvarivanja prava tužiteljice iz Ugovora o kreditu, koji je prilikom sklapanja ugovora bio unaprijed formuliran na obrascu tuženika, to odredba o ugovorenoj mjesnoj nadležnosti (čl. 14 Ugovora) predstavlja nepoštenu ugovornu odredbu u smislu odredbe čl. 81. st. 1 ZZP, jer se radi o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koju je formulirao tuženik, tako da tužitelj na njezin sadržaj nije imao utjecaj, a formulirana je od tuženika sa svrhom da se nadležnost za sve sporove iz ugovora povjeri sudu sjedišta tuženika i time za sebe ostvari pogodnost i bitno manje troškove. Na taj način takva ugovorna odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana jer bi radi ostvarivanja svojih prava i obveza tužiteljica bila obvezna putovati u R., što bi, s obzirom na mjesto njezina prebivališta u O. uzrokovalo značajnu financijsku neravnotežu, imajući u vidu udaljenost, troškove putovanja iz mjesta prebivališta u R. i natrag, kao i za to putovanje potrebno vrijeme. Stoga se mjesna nadležnost suda koja je prorogacijskom klauzulom ugovorena prema sjedištu kreditora ne može zasnivati na toj nepoštenoj ugovornoj odredbi.

 

14. U odnosu na žalbeni navod tuženika da se nepoštenost odredbe ugovora o kreditu, a time i njezina ništetnost može ispitivati samo u kontradiktornom postupku, valja navesti da je tužiteljica podnošenjem tužbe izabrala sud u kojem želi ostvariti zaštitu, a tuženik je imao mogućnost da se o tome izjasni, i tu mogućnost je iskoristio isticanjem prigovora mjesne nenadležnosti. Sud je omogućio i tužiteljici izjašnjavanje o prigovoru mjesne nenadležnosti tuženika tako što joj je dostavio odgovor na tužbu, a na koji se tužiteljica nije očitovala. Prema ocjeni ovoga suda objema strankama bilo je dakle omogućeno raspravljanje o tom prigovoru, te je sud prvog stupnja pri preliminarnoj ocjeni nepoštenosti odredbe o mjesnoj nadležnosti u dovoljnoj mjeri utvrdio temeljem raspoloživih dokaza može li se dopustiti daljnje postupanje pred tim sudom.

 

15. Nije stoga u postupku pred prvostupanjskim sudom počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 6. ZPP, na koju tuženik određeno ukazuje u žalbi

 

16. Na daljnje navode žalitelja da tužiteljica može biti saslušana i zamolbenim putem pred sudom svog prebivališta, čime tuženik pokušava dovesti u pitanje zaključak o neravnoteži u pravima i obvezama stranaka, valja reći da tužiteljica ima pravo na neposredan pristup sudu u smislu odredbe čl. 89. ZPP prema kojoj stranke mogu poduzimati radnje u postupku osobno ili preko punomoćnika, a stranka je ovlaštena doći pred sud i davati izjave pored svog punomoćnika (čl. 89. st. 2. ZPP).

 

17. Pobijano rješenje u skladu je sa općeprihvaćenim stajalištem koje je izraženo u pobijanoj odluci, time da valja navesti kako je na sastanku predsjednika građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske koji je održan 5. studenog 2020. godine, prihvaćen zaključak prema kojemu je prorogacijska klauzula (o mjesnoj nadležnosti) u korist registriranog sjedišta banke o kojoj se nije posebno pregovaralo ništetna ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znanu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača imajući u vidu vrijednost predmeta spora, udaljenost između prebivališta tužitelja (potrošača) i sjedišta tuženika (banke), mogućnost dolaska na sud (u mjeri da taj trošak i način dolaska stranku odvrati od bilo kakvog prigovora ili pravnog lijeka ili tužbe), opće imovno stanje potrošača, te ostale relevantne okolnosti u svakom pojedinom slučaju.

 

18. Stoga suprotni žalbeni navodi tuženika nisu osnovani.

 

19. Žalbeni navodi kojima tuženik otklanja primjenu čl. 59. ZPP ističući da poslovna jedinica tuženika u O. nije upisana kao podružnica u sudski registar, pri čemu se poziva na rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Grl-516/2007, nisu osnovani.

 

20. Naime, čl. 59. ZPP izričito je propisana izberiva mjesna nadležnost suda prema poslovnoj jedinici pravne osobe. Dakle mjesna nadležnost nije vezana uz registriranu poslovnu jedinicu, već je bitno da tuženik ima poslovnu jedinicu u mjestu u kojem u konkretnom slučaju i tužitelj ima prebivalište, ako je navedeni Ugovor sklopljen u toj poslovnoj jedinici ili drugoj organizacijskoj cjelini tuženika i u okviru djelatnosti poslovanja te organizacijske cjeline.

 

21. Imajući u vidu da se u ovom postupku radi o sporu koji je nastao povodom Ugovora o kreditu (jer tužiteljica smatra da je zbog ništetnosti odredbi Ugovora preplatila kredit pa zahtijeva povrat iznosa koji smatra da je preplaćen) to se smatra da je spor nastao u povodu djelatnosti poslovne jedinice koja je u ime tuženika potpisala Ugovor o kreditu.

 

22. U konkretnom slučaju prilikom odlučivanja o mjesnoj nadležnosti dolazi do primjene Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", broj: 102/15 – ZID ZPK), kojim je dodana odredba čl. 19. l., a kojom je regulirana mjesna nadležnost u sporovima koji nastanu u vezi s Ugovorom o kreditu, a koja propisuje da potrošač, u sporovima koji nastanu u vezi s ugovorom o kreditu može pokrenuti postupak protiv druge ugovorne strane bilo pred sudovima države u kojoj druga ugovorna strana ima sjedište, ili neovisno o sjedištu druge ugovorne strane, pred sudovima mjesta gdje potrošač ima prebivalište.

 

23. Kada je tužiteljica kao mjesno nadležnom sudu za spor u vezi s Ugovorom o kreditu tužbu podnijela Općinskom sudu u O., kao sudu prebivališta potrošača, postupila je sukladno odredbi čl. 19. l. ZID ZPK.

 

24. Zbog iznijetih razloga, na temelju odredbe čl. 380. toč. 2. ZPP valjalo je žalbu tuženika odbiti kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsko rješenje.

 

 

U Zagrebu 5. rujna 2023.

 

 

                                                                                                                                                 Sutkinja:

Ksenija Grgić, v.r.