1

Poslovni broj 26 Gž-3320/2021-2

 

 

Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj 26 Gž-3320/2021-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

                                                                    I

                                                      R J E Š E N J E

 

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sutkinja toga suda Andrine Raspor Flis, kao predsjednice vijeća, Roberte Pandža, kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te Željke Rožić Kaleb, kao članice vijeća, u pravnoj stvari I. tužiteljice K. Š. Z., OIB: … i II. tužitelja A. Z., OIB: …, oboje iz Republike. S., V. L., koje oboje zastupaju punomoćnici B. K., I. K., K. P. K., D. K.-A., D. P., K. P., A. B. i D. R. M., odvjetnici iz Odvjetničkog društva K., K. i partneri d.o.o., R., protiv I. tuženog V. R. i II. tužene A. R., OIB: …, oboje iz R. S., L., koje oboje zastupa punomoćnica M. B. V., odvjetnica u P., radi naknade štete i isplate te u pravnoj stvari V. R. i A. R., OIB: …, oboje iz Republike S., Lj., koje oboje zastupa punomoćnica M. B. V., odvjetnica u P., kao protutužitelja, protiv K. Š. Z., OIB: … i A. Z., OIB: …, oboje iz Republike S., V. L., koje oboje zastupaju punomoćnici B. K., I. K., K. P. K., D. K.-A., D. P., K. P., A. B. i D. R. M., odvjertnici iz Odvjetničkog društva K., K. i partneri d.o.o., R., kao protutuženika, radi utvrđenja, odlučujući o žalbi tužitelja-protutuženika i o žalbi tuženika-protutužitelja protiv presude Općinskog suda u Puli-Pola, poslovni broj P-283/2012-122 od 18. lipnja 2021., u sjednici vijeća održanoj 5. rujna 2023., 

 

p r e s u d i o   j e

 

I. Odbija se žalba I. tužiteljice K. Š. Z. i II. tužitelja A. Z., kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Puli-Pola,  poslovni broj P-283/2012-122 od 18. lipnja 2021. u pobijanom dijelu pod točkom I. izreke, u dijelu kojim je odbijen preostali dio njihovog tužbenog zahtjeva za isplatu do zatraženog iznosa od 15.832,11 eura / 119.287,03 kuna[1] (za iznos od 10.928,71 eura / 82.342,36 kuna), s pripadajućim zateznim kamatama te u dijelu pod točkom IV. izreke, u dijelu kojim nije prihvaćen njihov zahtjev za naknadu parničnih troškova.

 

II. Odbija se žalba I. tuženog V. R. i II. tužene A. R., kao djelomično neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Puli-Pola,  poslovni broj P-283/2012-122 od 18. lipnja 2021. u pobijanom dijelu pod točkom III. izreke.             

 

 

                                                     r i j e š i o  j e

 

I. Ukida se presuda Općinskog suda u Puli-Pola,  poslovni broj P-283/2012-122 od 18. lipnja 2021. u dijelu pod točkom I. izreke, u dijelu kojim je naloženo tuženicima-protutužiteljima isplatiti tužiteljima-protutuženicima iznos od 4.903,40 eur-a / 40.636,57 kuna zajedno s pripadajućim zateznim kamatama i u dijelu pod točkom II. izreke, u dijelu kojim je naloženo tuženicima-protutužiteljima isplatiti tužiteljima-protutuženicima iznos od 27.385,61 eura / 206.336,87 kuna u protuvrijednosti u kunama prema srednjem tečaju HNB-a na dan isplate, zajedno s pripadajućim kamatama, kao i u odluci o troškovima parničnog postupka pod točkom IV. i V. izreke, i predmet u tom dijelu vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. 

 

II. Odbija se zahtjev tužitelja-protutuženika za naknadom troškova žalbenog postupka.

 

III. Ostavlja se da se o zahtjevu tuženika-protutužitelja za naknadu troškova žalbenog postupka odluči u konačnoj odluci.

 

 

Obrazloženje

 

1. Prvostupanjskom presudom pod točkom I. izreke naloženo je tuženicima-protutužiteljima solidarno isplatiti tužiteljima-protutuženicima s osnove naknade materijalne štete iznos od 4.903,40 eura, zajedno s pripadajućim zateznim kamatama, dok je odbijen preostali dio tužbenog zahtjeva za isplatu do zatraženog iznosa od 15.832,11 eura (za iznos od 10.928,71 eura), s pripadajućim zateznim kamatama. Pod točkom II. izreke naloženo je tuženicima-protutužiteljima solidarno isplatiti tužiteljima-protutuženicima s osnove naknade materijalne štete znos od 27.385,61 eura u protuvrijednosti u kunama prema srednjem tečaju HNB-a na dan isplate, zajedno s pripadajućim kamatama u protuvrijednosti u kunama prema srednjem tečaju HNB-a na dan isplate, dok je odbijen preostali dio tužbenog zahtjeva za isplatu zateznih kamata na dosuđene iznose za razdoblje od 10. svibnja 2011. do 12. svibnja 2011. Pod točkom III. izreke odbijen je protutužbeni zahtjev tuženika-protutužitelja kojiim su zahtijevali utvrditi ništetnim Kupoprodajni ugovor od 12. rujna 2007. zaključen između tuženika-protutužitelja, kao prodavatelja i tužitelja-protutuženika, kao kupaca, koji je ovjeren 12. rujna 2007. pod brojem OV-15843/7 kod javnog bilježnika N. K. i Kupoprodajni ugovor od 12. rujna 2007. zaključen između tuženice-protutužiteljice A. R., kao prodavateljice i tužitelja-protutuženika, kao kupaca, koji je ovjeren 12. rujna 2007. pod brojem OV-15847/7 kod javnog bilježnika N. K., dok je pod točkom IV. izreke naloženo tuženicima-protutužiteljima da tužiteljima-protutuženicima naknade prouzročene parnične troškove u iznosu od 89.650,00 kuna, a pod točkom V. izreke, u cijelosti odbijen zahtjev tuženika-protutužitelja za naknadu parničnih troškova.

2. Protiv navedene presude u dijelu pod točkom I. izreke, u dijelu kojim je odbijen preostali dio njihovog tužbenog zahtjeva za isplatu iznosa od 10.928,71 eura s pripadajućim zateznim kamatama te u dijelu pod točkom IV. izreke , u dijelu kojim nije prihvaćen njihov zahtjev za naknadu parničnih troškova (u dijelu u kojem nisu uspjeli u sporu), žale se tužitelji-protutuženici zbog svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 53/91, 91/92, 112/99, 129/00, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22, dalje: ZPP). Predlažu presudu u pobijanom dijelu preinačiti u smislu žalbenih navoda, podredno u tom dijelu presudu ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Zahtijevaju i naknadu troška za sastavljanje žalbe u iznosu od 6.250,00 kuna, uvećano za pripadajući PDV te naknadu troška za sudsku pristojbu u točno nenaznačenom iznosu.

 

3. Protiv navedene presude u dijelu pod točkom I. izreke, u dijelu kojim je prihvaćen dio tužbenog zahtjeva tužitelja-protutuženika i naloženo tuženicima-protutužiteljima isplatiti iznos od 4.903,40 eur-a s pripadajućim zateznim kamatama, te u dijelu pod točkom II. izreke, u dijelu kojim je naloženo tuženicima-protutužiteljima isplatiti tužiteljima-protutuženicima iznos od 27.385,61 eura zajedno s pripadajućim kamatama, kao i u dijelu pod točkom III. IV. i V. izreke (u dijelu u kojem nisu uspjeli u sporu), žale se tuženici-protutužitelji zbog svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. ZPP-a. Predlažu presudu u pobijanom dijelu ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Zahtijevaju i naknadu troška za sastavljanje žalbe s pripadajućim PDV-om u iznosu od 7.812,50 kuna, te naknadu troška za sudsku pristojbu za žalbu u iznosu od 5.700,00 kuna.

 

4. Žalba tužitelja-protutuženika nije osnovana.

 

5. Žalba tuženika-protutužitelja je djelomično osnovana.

             

6. Ispitujući pobijanu presudu i postupak koji joj je prethodio, nije utvrđeno da su počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti prema odredbi čl. 365. st. 2. ZPP-a, pa tako niti povreda odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, na koju tuženici-protutužitelji u žalbi sadržajno upiru, budući da pobijana presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama, koji razlozi su jasni i međusobno  ne proturječe, baš kao što o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima pobijane presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika.

 

7. Isto tako, ispitujući pobijanu presudu u pravcu po tuženicima-protutužiteljima istaknute bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP-a, u svezi s čl. 2. st. 1. ZPP-a, ovaj sud je ocijenio da ista nije ostvarena, jer je prvostupanjski sud odlučivao o tužbenom zahtjevu kako su ga tužitelji-protutuženici konačno specificirali podneskom od 4. siječnja 2019. (list 404-407), zahtijevajući isplatu utuženog iznosa tužiteljima-protutuženicima (postavljajući eventualnu kumulaciju u pogledu valute obveze), nakon čega su podneskom od 9. prosina 2020., pored tako postavljenog tužbenog zahtjeva, predložili da ukoliko sud smatra da takav tužbeni zahtjev (u obje varijante), nije osnovan, da kao eventualnu kumulaciju uslijed ustupa tražbine do kojeg je došlo tijekom postupka, isplatu utuženog iznosa (u obje varijante), učiniti u korist pravne osobe D. - V.. Stoga, suprotno žalbenim prigovorima tuženika-protutužitelja, prvostupanjski sud usvajanjem tužbenog zahtjeva kako su ga tužitelji-protutuženici specificirali podneskom od 4. siječnja 2019. (list 404-407), nije odlučio o nečemu drugome u odnosu na konačno postavljeni tužbeni zahtjev.

 

8. Sud prvog stupnja nije počinio niti relativno bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 353. st. 1. ZPP-a, u svezi s čl. 219. st. 1., čl. 220. st. 1. i čl. 221. a ZPP-a, u pogledu činjenica kojih je teret dokazivanja na tužiteljima-protutuženicima. S tim u vezi, suprotno iznesenim navodima žalbe tužitelja-protutuženika, prvostupanjski sud je pravilnom primjenom pravila o teretu dokazivanja, ocijenio koje su činjenice na kojima tužitelji-protutuženici temelje utuženo potraživanje (u pogledu kojih je, stoga, teret dokazivanja na njima), tužitelji-protutuženici dokazali, a koje, primjenom tog istog pravila, nisu dokazali.

 

9. Međutim, činjenično stanje odlučno za pravilnu primjenu materijalnog prava (za ocjenu aktivnu legitimacije tužitelja-protutuženika u odnosu na prihvaćeni dio tužbenog zahtjeva tužitelja-protutuženika), ostalo je nepotpuno utvrđeno, pa se u odnosu na usvajajući dio tužbenog zahtjeva (koji se odnosi na isplatu utuženog potraživanja u dijelu pod točkom I. i II. izreke), ne može ispitati niti pravilnost primjene materijalnog prava.

 

10. Predmet ovoga spora po tužbi I. tužiteljice K. Š. Z. i II. tužitelja A. Z. je zahtjev za isplatu štete za koju tužitelji-protutuženici tvrde da im je nastala uslijed raskida dva Kupoprodajna Ugovora od 12. rujna 2007. sklopljenih između tužitelja-protutuženika, kao kupaca i tuženika-protutužitelja, kao prodavatelja, krivnjom tuženika-protutužitelja, predmet kojih Ugovora je bila kupnja nekretnina na području R. H..

 

11. Po njihovoj tužbi je predmet spora i eventualno kumulirani zahtjev da se navedeni utuženi iznosi isplate u korist treće osobe, društva D. - V., s obzirom na ustup tražbine tijekom postupka, koji zahtjev su tužitelji-protutuženici predložili usvojiti u skladu s odredbom čl. 195. ZPP-a, ukoliko se ocijeni neosnovanim tužbeni zahtjev kojim su zahtijevali isplatu u njihovu korist (čl. 188. st. 2. ZPP-a).

 

12. Po protutužbi I. tuženog V. R. i II. tužene A. R., predmet ovoga spora je zahtjev za utvrđenjem ništetnosti tih istih Kupoprodajnih ugovora, koji zahtjev tuženici-protutužitelji temelje na tvrdnji da tužitelji-protutuženici, kao strani državljani, nisu nikada ishodili suglasnost ministra pravosuđa za stjecanje vlasništva na nekretninama koje se nalaze na području Republike Hrvatske, koje nekretnine su predmetom istih ugovora.

 

13. Iz postupka koji je proveo prvostupanjski sud proizlazi: 

 

- da je u ovom predmetu pravomoćnom međupresudom poslovni broj P-283/12-61 od 9. travnja 2004. utvrđeno u točki I. izreke, da tuženici nisu ispunili svoje obveze iz Kupoprodajnih ugovora koja su oba sklopljena 12. rujna 2007. između tužitelja-protutuženika, kao kupaca i tuženika-protutužitelja, kao prodavatelja (jedan s ovjerom potpisa stranaka kod javnog bilježnika N. K. broj OV-1585/07 i drugi s ovjerom potpisa stranaka kod istog javnog bilježnika broj OV-15847/07) te da su tuženici-protutužitelji odgovorni za njihov raskid i solidarno obvezni naknaditi tužiteljima-protutuženicima štetu koju su zbog toga pretrpjeli, dok je u točki II. izreke utvrđeno da su dana 10. lipnja  2008. raskinuta oba Kupoprodajna ugovora te da su tuženici-protutužitelji solidarno obvezni isplatiti tužiteljima-protutuženicima zatezne kamate na primljene iznose kupoprodajne cijene od dana primitka isplate tih novčanih iznosa do povrata,

 

- da između stranaka nije sporno da su na ime kupoprodajne cijene tužitelji-protutuženici, kao kupci, tuženicima-protutužiteljima, kao prodavateljima, 17. rujna 2007. isplatili iznos od 153.600,00 eura te 13. rujna 2008., daljnji iznos od 6.900,00 eura, kao i to da su tuženici-protutužitelji oba navedena iznosa vratili tužiteljima-protutuženicima 27. studenog 2008.,

 

- da je temeljem nalaza i mišljenja stalne sudske vještakinje financijske struke E. C. P., utvrđeno da obračunate zatezne kamate na glavnicu (plaćenu kupoprodajnu cijenu) od 153.600,00 eura, za razdoblje od primitka isplate 17. rujna 2007., pa do povrata 27. rujna 2008., iznose 26.197,43 eura, dok na glavnicu (plaćenu kupoprodajnu cijenu) od 6.900,00 eura, za razdoblje od primitka isplate 13. rujna 2007. do povrata 27. studenog 2008., obračunate zatezne kamate iznose 1.188,18 eura, što je sveukupno 27.385,61 eura,

 

- da je radi sklapanja predmetnih Ugovora, tužiteljima-protutuženicima 12. rujna 2007. nastao putni trošak na relaciji P.-Lj.-P. (za 410 km), u iznosu od 151,70 eura, koji putni trošak im je u istom iznosu (od 151,70 eura), na istoj relacij nastao i 29. veljače 2008., vezano za davanje specijalne punomoći agentu za promet nekretnina, koja specijlna punomoć je ovjerena kod javne bilježnice N. K., koju kilometražu od 410 km u oba smjera (za navedenu relaciju Lj.-P.-Lj.), je sud prvog stupnja utvrdio putem Internet preglednika, ujedno (u skladu s ispravama u spisu), utvrđujući jediničnu cijenu po kilometru u iznosu od 0,37 eura,

 

- da je iz priložene dokumentacije u spisu evidentno da su za postredovanje u kupnji predmetne nekretnine, tužitelji-protutuženici angažirali agenciju S., kojoj su za posredovanje 13. rujna 2007. platili proviziju u iznosu od 4.600,00 eura, koja agencija ih je dovela u vezu s tuženicima-protutužiteljima, kao kupcima te izradila predugovor o rezervaciji nekretnine, kao i Kupoprodajni ugovor,

 

- da su tužitelji-protutuženici, kao strane fizičke osobe koje nisu državljani Republike Hrvatske zatražili od ministarstva suglasnost za stjecanje vlasništva na nekretninama na području Republike Hrvatske, o kojem zahtjevu nije odlučeno,

 

- da su tužitelji-protutuženici tijekom ovoga spora nesporno prenijeli svoju tražbinu (koja je predmetom ovoga spora), na tvrtku D. - V., o čemu u spisu prileže obavijesti tuženicima-protutužiteljima, o ustupu tražbine,

 

- da je između drštva D. - V., kao ovrhovoditelja, protiv ovdje tuženika-protutužitelja, kao ovršenika, vođen ovršni postupak kod Okrajnog suda u Ljubljani, gdje je isti sud 8. svibnja 2019. donio rješenje o ovrsi pod brojem 0000 vl 39056/2019, nakon čega je, po uloženom prigovoru na navedeno rješenje o ovrsi, kod Okružnog suda u Ljubljani, pod brojem P-1116/2019 vođen i parnični postupak između istih stranaka (tvrkte D. - V. i tuženika-protutužitelja), koji je obustavljen rješenjem istoga suda od 15. rujna 2020.

 

14. Polazeći od navedenih utvrđenja, sud prvog stupnja prije svega ocjenjuje da je međupresudom odlučeno o osnovi potraživanja tužitelja-protutuženika, slijedom čega su tuženici-protutužitelji, neispunjenjem svojih ugovornih obveza, odgovorni za štetu nanesenu tužiteljima-protutuženicima i istu, stoga, tužiteljima-protutuženicima dužni naknaditi, radi čega pobijanom presudom obrazlaže sporno pitanje visine postavljenog tužbenog zahtjeva tužitelja-protutuženika (potraživanje zateznih kamata, izgubljene zarade i ostalih troškova povezanih s predmetnom kupoprodajom), kao i povezano s tim, istaknute prigovore tuženika (vezano za zastaru potraživanja, istaknuti prigovor litispidencije, prigovor nedostatka aktivne legitimacije na strani tužitelja-protutuženika s obzirom na konačno uređeni tužbeni zahtjev, kao i pitanje valute u kojoj su tuženici-protutužitelji dužni ispuniti svoju obvezu te obračun i visinu zateznih kamata na stranu valutu).

 

15. U žalbenom stupnju postupka, po žalbi tužitelja-protutuženika, sporna je ocjena suda prvog stupnja po kojoj primjenom pravila o teretu dokazivanja zaključuje da tužitelji-protutuženici nisu dokazali štetu koja se odnosi na odbijajući dio njihovog postavljenog tužbenog zahtjeva, s tvrdnjom da ukoliko je prvostupanjski sud smatrao da je potrebno provesti dodatne dokaze na okolnost utvrđivanja osnova i visine posravljenog tužbenog zahtjeva u tom dijelu, da ih je u tom slučaju trebao na to upozoriti po načelu otvorenog pravosuđenja (posebno kod ocjene nedostatka aktivne legitimacije u odnosu na zatraženu naknadu izmakle dobiti te kod ocjene osnovanosti i ocjene nedostatka aktivne legitimacije zatražene naknade troškova odvjetnika za pravno savjetovanje).

 

16. Po žalbi tuženika-protutužitelja, sporna je ocjena suda prvog stupnja u odnosu na visinu i tijek obračunatih zateznih kamata na nesporno vraćene iznose plaćene na ime kupoprodajne cijene, zatim u odnosu na aktivnu legitimaciju tužitelja-protutuženika (s obzirom na nespornu činjenicu da je potraživanje koje je predmetom ovoga spora tijekom postupka ustupljeno trećoj osobi), sporna je ocjena postojanja pasivne legitimacije oboje tuženika-protutužitelja (s obzirom na činjenicu da nisu ugovorne stranke u oba Kupoprodajna ugovora), valjanosti predmetnih Ugovora te prava na naknadu imovinske štete (u situaciji kada su tužiteljima-protutuženicima  dosuđene zatezne kamate na vraćene iznose koji su plaćeni na ime kupoprodajne cijene), uz tvrdnju koju su tuženici-protutužitelji isticali i tijekom postupka koji je prethodio donošenju pobijane presude, da je potraživanje tužitelja-protutuženika u zastari te da tužitelji-protutuženici nisu dokazali osnovanost, niti visinu utuženog potraživanja.

 

17. Prije svega je za naglasiti da je pravilan stav suda prvog stupnja da je u konkretnoj pravnoj stvari međupresudom odlučeno o osnovi potraživanja tužitelja-protutuženika, slijedom čega je neupitno da su tuženici-protutužitelji, neispunjenjem svojih ugovornih obveza preuzetih Kupoprodajnim ugovorima za koje je tom istom međupresudom utvrđeno da su raskinuti krivnjom tuženika-protutužitelja, odgovorni za svu štetu nanesenu tužiteljima-protutuženicima koja im je time nastala, koju su im, stoga, dužni solidarno naknaditi, kao i solidarno im isplatiti zatezne kamate na primljene iznose kupoprodajne cijene (od dana primitka isplate tih novčanih iznosa do njihova povrata).

 

18. Naime, međupresuda je odluka o utemeljenosti osnove tužbenog zahtjeva kojom je u konkretnom slučaju utvrđena odgovornost tuženika-protutužitelja za raskid predmetnih Ugovora, kao i njihova solidarna obveza na naknadu štete koja je tužiteljima-protutuženicima uslijed takvog raskida nastala, s time da je pored toga istom međupresudom utvrđena i obveza tuženika-protutužitelja na solidarnu isplatu zateznih kamata na primljene iznose kupoprodajne cijene (od dana primitka isplate tih novčanih iznosa do njihova povrata), slijedom čega tužiteljima-protutuženicima, kao strani koja nija kriva za raskid ugovora, u konkretnom slučaju neupitno pripada pravo na naknadu štete te, s obzirom na to da su sa svoje strane ispunili ugovor (potpuno ili djelomično), pravo na povrat onoga što su dali, u kojoj situaciji su tuženici-protutužitelji, kao strana koja vraća novac, dužni tužiteljima-protutuženicima platiti i zatezne kamate od dana kada su isplatu primili, sve to u skladu s čl. 445. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 35/05, 41/08, 78/15, 29/18 i 126/21, dalje ZOO), u svezi s čl. 360. i 368. ZOO-a, na koje odredbe se pozvao i drugostupanjski sud u odluci kojom je po žalbi tuženika-protutužitelja, potvrđivao navedenu međupresudu.

 

19. Utoliko su neosnovani žalbeni prigovori tuženika-protutužitelja kojima i sada u žalbi (kao što su to činili i tijekom prvostupanjskog postupka), prigovaraju promašenoj pasivnoj legitimaciji u odnosu na njih oboje (s tvrdnjom da nisu ugovorne stranke u oba Kupoprodajna ugovora), te pravu tužitelja-protutuženika da pored  dosuđenih zateznih kamata na vraćene iznose koji su plaćeni na ime kupoprodajne cijene, potražuju i naknadu imovinske štete.

 

20. Isto tako, suprotno žalbenim prigovorima tuženika-protutužitelja, pravilno prvostupanjski sud otklanja prigovor litispendencije kojeg su tuženici-protutužitelji istaknuli vezano za ovršni postupak koji se vodi po ovršnom prijedlogu društva D. - V., kao ovrhovoditelja, protiv ovdje tuženika-protutužitelja, kao ovršenika, kod Okrajnog suda u Ljubljani, temeljem kojeg je 8. svibnja 2019.  doneseno rješenje o ovrsi pod brojem 0000 vl 39056/2019 (list 501-506 spisa), nakon čega je po prigovoru na navedeno rješenje o ovrsi, vođen i parnični postupak između istih stranaka kod Okružnog suda u Ljubljani pod brojem P-116/2019, koji je obustavljen rješenjem istoga suda od 15. rujna 2020., pravilno cijeneći da se u konkretnom slučaju radi o postupku koji se vodi između različitih parničnih stranaka, čime, u takvoj situaciji, eventualno ostvarivanje istog zahtjeva u dvije parnice između različitih stranaka, ne dovodi do litispendencije. Naime, postojanje parnice između jednog od vjerovnika iste obveze, protiv istih dužnika, nije zapreka pokretanju i vođenju postupka između drugog vjerovnika i tih istih dužnika.

 

21. Stoga, u konkretnom slučaju nije ostvarena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 9. ZPP-a, jer se na radi o zahtjevu o kojem već teče parnica između istih stranaka.

 

22. Nadalje, pravilno sud prvog stupnja, suprotno prigovorima tuženika-protutužitelja, zaključuje da potraživanje koje je predmetom ovoga spora, nije u zastari, pri čemu se u odnosu na zahtjev za naknadu štete, pravilno poziva na trogodišnji zastarni rok iz čl. 230. st. 1. ZOO-a od datuma raskida ugovora, kao dana kada su tužitelji-protutuženici nedvojbeno saznali za štetu i štetnika, odnosno za činjenicu da im je šteta nastupila krivnjom tuženika-protutužitelja koji nisu ispunili preuzetu ugovorno obvezu, dok u odnosu na povrat isplaćene kupoprodajne cijene, pravo stranke da nakon raskida ugovora zahtijeva vraćanje onog što je dala, zastarijeva u općem zastarnom roku iz čl. 225. ZOO-a. Zastara u oba slučaju (i u odnosu na zahtjev za naknadu štete i u odnosu na zahtjev za vraćanje stečenog bez osnove), počinje teći prvog dana poslije dana kada je ugovor raskinut (čl. 215. st. 1. ZOO-a), kojim danom su od tužitelji-protutuženici od tuženika-protutužitelja stekli pravo zahtijevati ispunjene obveze, pa kako su oba Kupoprodajna ugovora raskinuta 10. lipnja 2008. (kako to proizlazi iz pravomoćne međupresude), to su tužitelji-protutuženici svoju tužbu i s osnova naknade štete i s osnova vraćanja stečenog bez osnove, podnijeli pravovremeno (pismeno preporučeno putem pošte tužbom od 12. svibnja 2011.), kako to pravilno zaključuje i sud prvog stupnja, dakle u trogodišnjem roku (u odnosu na zahtjev za naknadu štete), odnosno petogodišnjem roku (u odnosu na zahtjev za vraćanje stečenog bez osnove).

 

23. Međutim, prigovor nedostatka aktivne legitimacije na strani tužitelja-protutuženika, koji prigovor su tuženici-protutužitelji iznosili i tijekom postupka koji je prethodio pobijanoj presudi, ali isto tako i sada u žalbi, zbog pogrešnog pravnog pristupa, po ocjeni ovoga suda, u konkretnom slučaju nije u dovoljnoj mjeri raspravljen.

 

24. Naime, prije svega je za naglasiti da je Vrhovni sud Republike Hrvatske na trećoj sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske, održanoj 14. rujna 2020., u tumačenju primjene odredbe čl. 195. st. 1. ZPP-a, zauzeo pravno shvaćanje: "Otuđenjem predmeta spora drugoj osobi tijekom parnice, s obzirom da je za odluku o tužbenom zahtjevu odlučno stanje u vrijeme zaključenja glavne rasprave, tužitelj gubi dotadašnju aktivnu materijalnopravnu legitimaciju jer se postupovno pravilo o dovršetku parnice između istih stranaka iz čl. 195. st. 1. Zakona o parničnom postupku ne odnosi na stvarnopravne učinke pravnog posla na temelju kojega je došlo do otuđenja (prijenosa prava vlasništva ili prava), osim ako iz pravnog posla između tužitelja i druge osobe ne proizlazi što drugo."

 

25. Imajući u vidu da su tužitelji-protutuženici tijekom ovoga postupka nesporno prenijeli svoju tražbinu (koja je predmetom ovoga spora), na tvrtku D. - V., o čemu u spisu prileže obavijesti tuženicima-protutužiteljima, o ustupu tražbine (list 431-432 spisa),  imajući u vidu i to da su tužitelji-protutuženici nakon toga upravo u skladu s naprijed citiranim pravnim shvaćanjem u svezi primjene odredbe čl. 195. st. 1. ZPP-a, uskladili tužbeni zahtjev podneskom od 9. prosinca 2020. (list 473-475 spisa), na način da su ostali kod postavljenog tužbenog zahtjeva kako su ga postavili podneskom od 3. siječnja 2019. (na obvezivanje tuženika-protutužitelja isplatiti utuženo potraživanje tužiteljima-protutuženicima, koji zahtjev je sud prvog stupnja djelomično prihvatio), pri čemu su postavili i eventualni zahtjev koji su predložili usvojiti ukoliko sud nađe da naprijed postavljeni tužbeni zahtjev nije osnovan (na obvezivanje tuženika-pritutužitelja isplatiti utuženo potraživanje u korist društva D. - V.), isto tako imajuću u vidu da je između tvrtke D. - V., kao ovrhovoditelja, protiv ovdje tuženika-protutužitelja, kao ovršenika, vođen ovršni postupak kod Okrajnog suda u Ljubljani, gdje je isti sud 8. svibnja 2019. donio rješenje o ovrsi pod brojem 0000 vl 39056/2019, nakon čega je, po uloženom prigovoru na navedeno rješenje o ovrsi, kod Okružnog suda u Ljubljani, pod brojem P-1116/2019 vođen i parnični postupak između istih stranaka (društva D. - V. i tuženika-protutužitelja), koji je obustavljen rješenjem istoga suda od 15. rujna 2020., protiv kojeg rješenja je D. - V. uložilo žalbu o kojoj nije odlučeno do zaključenja glavne rasprave (kako to proizlazi iz podneska tužitelja-protutuženika od 26. siječnja 2021. (list 482-484 spisa) i zapisnika s ročišta od 28. travnja 2021. (list 510-512 spisa), po ocjeni ovoga suda, u predmetu je bilo potrebno razmotriti i utvrditi (jer od utvrđenog zavisi i odluka o predmetu spora, odnosno o aktivnoj legitimaciji tužitelja), jesu li tužitelji-protutuženici (nakon ustupa) zadržali pravo nastaviti i voditi ovaj postupak i ostvariti tražbinu koju su utužili.

 

26. Naime, ocjena suda prvog stupnja da su tužitelji-protutuženici, bez obzira na prijenos svoje tražbine na tvrtku D. - V. (pri čemu sud pogrešno navodi da se radi o D. d.o.o.), sukladno čl. 195. st. 1. ZPP-a, aktivno legitimirani voditi parnicu, ne daje odgovor na pitanje jesu li u materijalnopravnom smislu tužitelji-protutuženici, nakon ustupa tražbine, i dalje aktivno legitimirani potraživati isplatu utuženog iznosa, i to neovisno o tome zahtijevaju li njegovu isplatu u njihovu korist ili, pak, u korist društva D. - V., čemu tuženici-protututužitelji osnovano u žalbi prigovaraju.

 

27. Za odluku o aktivnoj legitimaciji tužitelja-protutuženika u materijalnopravnom smislu, rukovodeći se naprijed citiranim pravnim shvaćanjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske u tumačenju primjene odredbe čl. 195. st. 1. ZPP-a, od odlučnog je značaja, dakle, bilo utvrditi sadržaj pravnog posla između tužitelja-protutuženika i treće osobe (D. - V.), odnosno utvrditi jesu li tužitelji-protutuženici (u dogovoru s D. - V., kao  primateljem), zadržali pravo nastaviti i voditi ovaj postupak te ostvariti tražbinu koju su utužili, neovisno o tome što su tražbinu ustupili, postojanje kojih okolnosti je stoga bilo potrebno detaljno razmotriti i jasno utvrditi.

 

28. Kako predmet spora nije raspravljen u smislu takvog pravnog shvaćanja (iako ga sud prvog stupnja navodi u obrazloženju pobijane odluke), niti je sud prvog stupnja utvrđivao sadržaj pravnog posla između tužitelja-protutuženika i D. - V., a zbog čega je i činjenično stanje relevantno za odluku o aktivnoj legitimaciji tužitelja-protutuženika, ostalo nepotpuno razmotreno, čime se ujedno ne može ispitati niti pravilnost primjene materijalnog prava u dijelu u kojem je tužbeni zahtjev tužitelja-protutuženika prihvaćen pod točkom I. i II. izreke pobijane presude, a posljedično čemu nema uvjeta za preinaku pobijane presude (u smislu čl. 373.a ZPP-a), valjalo je u tom dijelu prihvatiti žalbu tuženika-protutužitelja i ukinuti pobijanu presudu te predmet u tom dijelu vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje (čl. 370. ZPP-a), odnosno riješiti kao pod točkom I. izreke ove drugostupanjske odluke.

 

29. Pri tome je ipak za dodati da je, po stavu ovoga suda, prvostupanjski sud pravilno, u skladu s odredbom čl. 445. ZOO-a, u svezi s čl. 342. i 346. ZOO-a, utvrdio obujam i visinu zatražene naknade za isplatu štete za koju tužitelji-protutuženici tvrde da im je nastala uslijed raskida predmetnih Kupoprodajnih ugovora od 12. rujna 2007. krivnjom tuženika-protutužitelja (putni troškovi na relaciji P.-Lj.-P. od 12. rujna 2007. i 29. veljače 2008., oba u iznosu od po 151,70 eura te trošak provizije za posredovanje agencije S. u kupnji predmetne nekretnine u iznosu od 4.600,00 eura), kao i visinu iznosa obračunatih zateznih kamata na plaćenu kupoprodajnu cijenu (za razdoblje od primitka isplate od strane tuženika-protutužitelja, pa do povrata tužiteljima-protutuženicima), sveukupno u iznosu od 27.385,61 eura, pri čemu se pravilno rukovodio nalazom i mišljenjem stalne sudske vještakinje financijske struke E. C. P., u skladu s kojim nalazom i mišljenjem se sud prvog stupnja pravilno pozvao i na primjenu odredbe čl. 22. st. 4. ZOO-a (kojom je propisano da se odredbe ZOO-a o kamatama primjenjuju na novčanu obvezu neovisno u kojoj je valuti novčana obveza izražena), kao i na pravno shvaćanje sa sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održane 4. listopada 2018. broj Su-IV-4/18-13 (koje govori o tome da zatezne kamate na novčane obveze u devizama, neovisno o valuti obveze, teku po stopi koja je jednaka kamatnoj stopi za novčane obveze u domaćoj valuti i to od 1. siječnja 2006., kada je stupila na snagu odredba čl. 22. st. 4. ZOO-a).

 

30. U odnosu na preostalo potraživanje za koje je tužbeni zahtjev tužitelja-protutuženika odbijen (troškovi boravka u S. resortu u P., putni troškovi prevaljnog puta od 29. kolovoza 2007. za relaciju Lj. - V. radi dolaska i traženja pogodne nekretnine u Istri za kupnju, u iznosu od 75,85 eura, putni troškovi prevaljenog puta od 29. kolovoza 2007. do 7. rujna 2007. u trajanju od 9 dana i cca 90 km po danu, u iznosu od 299,70 eura, troškovi prevaljenog puta od 6. rujna 2007. za relaciju P. - Lj., u iznosu od 75,85 eura, troškovi prevaljenog puta radi pribave kopije katastarskog plana za relaciju Lj. - P. - Lj. od 21. studenog 2007., u iznosu od 151,70 eura, trošak putovanja od 13. svibnja 2008. radi dostave isprava u ministarstvo na relaciji Lj. - Z. - Lj. (280 km), u iznosu do 103,60 eura, troškovi putovanja od 29. rujna 2008. radi brisanja hipoteke na predmetnoj nekretnini, na relaciji Lj. - U. - Lj. (364 km), u iznosu od 134,68 eura, troškovi pribave uvjerenja da se nekretnina nalazi unutar građevinskog područja), i po stavu ovoga suda, pravilno je sud prvog stupnja otklonio obvezu tuženika-protutužitelja na naknadu navedene štete, obrazlažući da u tom dijelu troškovi boravka tužitelja-protutuženika u hotelu te opisani troškovi puta, nisu bili opravdani (jer su tužitelji došli pogledati više nekrentina u I., a boravili su u apratmanu s još tri osobe, slijedom čega taj boravak nema isključivo vezu s kupnjom predmetne nekretnine, jer su tužitelji-protutuženici tom prilikom razgledavali i druge nekretnine), kao što nisu bili potrebni, niti opravdani, niti preostali troškovi puta koji tužiteljima-protutuženicima nisu nastali isključivo u svezi s predmetnim Kupoprodajnim ugovorima, čime pravilno otklanja postojanje pretpostavki za naknadu štete propisanih odredbom čl. 342. ZOO-a.

 

31. Isto tako, u odnosu na izgubljenu dobiti vezano za rad u tvrtki D. d.o.o. koji tužitelj-protutuženici potražuju u iznosu od 6.422,15 eura za 2007. te dijelom za boravak u trajanju od 9 dana u P. od 29. kolovoza 2007. do 7. rujna 2007. (vrijeme kada su tražili nekretninu u I.), pravilno sud prvog stupnja otklanja obvezu tuženika-protutužitelja na naknadu navedene štete, obrazlažući da se za 2007. radi o troškovima koji nisu bili opravdani, kao i za 2008. u iznosu od 1.549,01 eura, koje troškove ne priznaje iz razloga što tužitelji-protutuženici nisu dokazali da su u tom razdoblju bili zaposleni u tvrtki D. d.o.o. (imajući u vidu da nisu dostavili ugovore o radu i svoje platne liste kao jedine mjerodavne dokumente temeljem kojih bi se mogla utvrditi njihova bruto plaća u tvrtki D. d.o.o., te povezano sa tim i izgubljena dnevna zarada kako ju potražuju).

32. Vezano za troškove pristojbe za prijedlog i rješenje o upisu hipoteke koju tužitelji-protutuženici potražuju u iznosu od 68,43 eura (3. listopada 2007.), zatim za javnobilježničke troškove podmirene prilikom sklapanja ugovora u iznosu od 64,76 eura (12. rujna 2007.), javnobilježničke troškove ovjere punomoći u iznosu od 15,87 eura (29. veljače 2008.), troškove pribave kopije katastarskog plana u iznosu od 5,47 eura (21. prosinca 2007.), troškove pristojbe na uvjerenje da se nekretnina nalazi u građevinskom području u iznosu od 2,75 eura (28. travnja 2008.), troškove takse prema zaključku ministarstva u iznosu od 9,51 eur (18. siječnja 2007.), troškove za ovjeru potpisa na brisovnom očitovanju u iznosu od 13,11 eura (29. rujna 2008.), pravilno sud prvog stupnja tužiteljima-protutuženicima ne priznaje niti navedene troškove, pravilno cijeneći da na okolnost osnovanosti toga dijela potraživanja, u spisu ne prileže dokazi da su te troškove platili upravo tužitelji-protutuženici, pa da bi u odnosu na njih imali pravo na naknadu. S druge strane, u odnosu na tvrtku D. d.o.o., koja se navodi kao platitelj određenih iznosa, tužitelji-protutuženici tijekom prvostupanjskog postupka nisu tvrdili, ali isto tako niti dokazivali, da bi navedene troškove tvrtka D. d.o.o. platila u njihovo ime i za njihov račun. Činjenica, pak, da se radi o tvrtki u vlasništvu II. tužitelja-protutuženika, također ne utječe na drugačiji zaključak  o nedostatku aktivne legitimacije tužitelja-protutuženika za taj dio njihovog potraživanja.

 

33. Pravilno tužiteljima-protutuženicima nisu priznati niti zatraženi troškovi odvjetnika za pravno savjetovanje u iznosu od 1.207.91 eura (prema plaćenom računu od strane tvrtke D. d.o.o. prema odvjetniku M. S.), jer se i u odnosu na te troškove radi o troškovima za koje tužitelji-protutuženici nisu dokazali da su ih oni platili, već se radi o troškovima koje je platila tvrtka D. d.o.o., s time  da niti u odnosu na te troškove tužitelji-protutuženici nisu dokazivali da bi navedene troškove tvrtka D. d.o.o. platila u njihovo ime i za njihov račun, dok činjenica da se radi o tvrtki u vlasništvu II. tužitelja-protutuženika, niti u ovom slučaju ne utječe na drugačiji zaključak  o nedostatku aktivne legitimacije tužitelja-protutuženika za taj dio njihovog potraživanja.

 

34. Radi se, dakle, o troškovima koji u skladu s odredbom čl. 342. ZOO-a, nisu troškovi za koje bi tužitelji-protutuženici, kao strana na kojoj ne leži krivnja za raskid ugovora, imali pravo na naknadu štete, imajući u vidu da za iste tužitelji-protutuženici nisu dokazali postojanje izravne uzročno-posljedične veze s raskidom ugovora, s time da se ne radi niti o  troškovima koje su tuženici-protutužitelji u vrijeme sklapanja Ugovora morali predvidjeti kao moguću posljedicu raskida ugovora, s obzirom na činjenice koje su im tada bile poznate ili su im morale biti poznate.

 

35. Svoja uvjerenja do kojih je došao temeljem izvedenih dokaza, prvostupanjski sud je u tom dijelu opravdao uvjerljivim i logičnim razlozima, koja uvjerenja, po stavu ovoga suda, suprotno žalbenim prigovorima tužitelja-protutuženika, imaju pravnu i činjeničnu osnovu koju prihvaća i ovaj sud, pri čemu se prvostupanjski sud pravilno prilikom utvrđivanja činjenica rukovodio pravilom o teretu dokazivanja, pravilno cijeneći da u odnosu na navedene troškove tužitelji-protutuženici nisu dokazali njihovu opravdanost. S druge strane, pozivanje tužitelja-protutuženika na odredbu čl. 288.a st. 2. ZPP-a, u konkretnom slučaju ne utječe na pravilnost navedene ocjene suda prvog stupnja, s obzirom na to da je u skladu s odredbom čl. 219. st. 1. ZPP-a i čl. 220. st. 1. ZPP-a, na strankama dužnost iznošenja činjenica i predlaganja dokaza na kojima temelje svoj zahtjev ili kojima pobijaju navode i dokaze protivnika, s time da dokazivanje obuhvaća sve činjenice koje su važne za donošenje odluke, pa to što prvostupanjski sud eventualno nije postupio u skladu s odredbom čl. 288.a st. 2. ZPP-a, ne čini pobijanu odluku nezakonitom, niti su takvim eventualnim postupanjem suda, tužitelji-protutuženici bili onemogućeni u raspravljanju pred sudom.

 

36. U odnosu na protutužbeni zahtjev tuženika kao protutužitelja kojim traže utvrditi predmetne Kupoprodajne ugovore ništetnima iz razloga što tužitelji-protutuženici, kao strani državljani (državljani Republike S.), nisu ishodili suglasnost ministra pravosuđa za stjecanje vlasništva na nekretninama na području Republike Hrvatske temeljem istih, pravilno prvostupanjski sud pozivom na odredbu čl. 356. st. 2. ZV-a (koja propisuje da strane fizičke i pravne osobe mogu stjecati vlasništvo nekretnine na području Republike Hrvatske samo uz ishođenje takve suglasnosti, pod pretpostavkom uzajamnosti) te na odredbu čl. 358.a st. 1. ZV-a koja je unesena u ZV izmjenama istoga zakona iz 2008. ("Narodne novine" broj 146/08), kojom je propisano da se odredbe čl. 354. do 358. ZV-a ne odnose na državljane i pravne osobe iz država članica Europske unije, cijeni da po tom osnovu nisu ispunjene pretpostavke za utvrđenje ništetnima tako sklopljenih ugovora, imajući u vidu da su kasnije unesenom odredbom čl. 358.a st. 1. ZV-a, tako sklopljeni ugovori koje su sklapali strani državljani iz država članica Europske unije (kao što su tužitelji-protutuženici), bez pribavljene suglasnosti, konvalidirali.

 

37. Stoga, nisu osnovani žalbeni navodi tuženika-protutužitelja kojima ustraju na tvrdnji da se radi o ništetnosti tako sklopljenih Kupoprodajnih ugovora.

 

38. Slijedom svega obrazloženog, valjalo je temeljem odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a, odbiti kao neosnovanu žalbu tužitelja-protutuženika u pobijanom dijelu pod točkom I. i II. izreke, u dijelu u kojem je odbijen postavljeni tužbeni zahtjev, i u tom dijelu potvrditi prvostupanjsku presudu te presuditi kao u izreci ove drugostupanjske presude pod točkom I. Temeljem iste odredbe valjalo je odbiti kao djelomično neosnovanu i žalbu tuženika-protutužitelja u pobijanom dijelu pod točkom III. izreke, i u tom dijelu potvrditi prvostupanjsku presudu te presuditi kao u izreci ove drugostupanjske presude pod točkom II.

 

39. Budući da odluka o troškovima tuženika-protutužitelja ovisi o konačnom uspjehu stranaka u sporu, valjalo je ukinuti i odluku o troškovima iz osporene presude (u smislu odredbe čl. 164. st. 4. ZPP-a, u svezi s čl. 166. st. 3. ZPP-a). Stoga je odlučeno kao u izreci ovog rješenja pod točkom I. izreke ove odluke.

 

40. Tužiteljima-protutuženicima nije dosuđen trošak nastao podnošenjem pravnog lijeka jer je njihova žalba neosnovana (čl. 154. st. 1. ZPP-a u svezi s čl. 166. st. 1. ZPP-a), slijedom čega je odlučeno kao pod točkom II. izreke ovog rješenja.

 

41. Odluka o troškovima postupka povodom žalbe tužitelja-protutuženika temelji se na odredbi čl. 166. st. 3. ZPP (točka III. izreke ovog rješenja).

 

42. U ponovljenom suđenju prvostupanjski sud će postupiti u skladu s prethodno iznijetim shvaćanjem te ovisno o rezultatu ocjene svih okolnosti relevantnih za odluku o postojanju aktivne legitimacije tužitelja-protutuženika, ponovno odlučiti o zahtjevima tužitelja-protutuženika (osnovnom i eventualnom), nakon što u naprijed izloženom smislu raspravi sve navedene odlučne činjenice temeljem kojih će biti moguće odlučivati o preostalom dijelu postavljenog tužbenog zahtjeva tužitelja-protutuženika.

 

43. Slijedom svega iznesenog odlučeno je kao u izreci.

 

U Zagrebu 5. rujna 2023.

 

Predsjednica vijeća:

Andrina Raspor Flis, v. r.