Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

Poslovni broj: Gž-1287/2025-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sutkinje Ksenije Dimec, kao predsjednice vijeća, Ive Smokvina Dadasović kao sutkinje izvjestiteljice i Kristine Vukelić Aničić kao članice vijeća u pravnoj stvari tužitelja GV iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po Zvonimiru Matiću, odvjetniku iz Zagreba protiv tuženika Addiko Bank d.d. Zagreb, Slavonska avenija 8, OIB: 14036333877, zastupan po Hrvoju Matiću, odvjetniku iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbama tužitelja i tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu pod posl. br. P-5772/2024 od 15. svibnja 2025. na sjednici vijeća održanoj 02. rujna 2025.

p r e s u d i o  j e

I Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu pod posl. br. P-5772/2024 od 15. svibnja 2025.

II Djelomično se prihvaća žalba tužitelja i preinačuje se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu pod posl.br. P-5772/2024 od 15. svibnja 2025. u točci III) izreke u dijelu kojim je očito odbijen zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška preko iznosa od 1.581,81 eura i rješava:

Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju i preostali trošak parničnog postupka u iznosu od 49,31 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 15. svibnja 2023. do isplate, u roku od 15 dana.

III Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom u toč. I) izreke utvrđeno je da su ništetni i bez pravnog učinka dijelovi odredbi Ugovora o [broj kredita] od 07.12.2004. zaključenog između stranaka i to dijela čl. 2., čl. 3. i čl. 6. ugovora koji se odnose na promjenu kamatne stope temeljem Odluka o kamatnim stopama i na ugovorenu valutu u CHF, švicarskom franku, kao i svi dijelovi odredbi citiranog Ugovora o kreditu koje uređuju pravo na jednostranu promjenu kamatne stope od strane tuženika i odredbe koje ugovaraju valutnu klauzulu u CHF. Također je toč. II) izreke naloženo tuženiku da isplati tužitelju iznos od 4.290,60 eura zajedno sa zateznom kamatom na svaki pojedinačni mjesečni iznos, dok je toč. III) izreke naloženu tuženiku da nadoknadi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 1.581,81 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od presuđenja do isplate.

2. Tužitelj podnosi žalbu protiv očito odbijajućeg dijela odluke o trošku sadržane u toč. III) izreke predmetne presude zbog pogrešne primjene materijalnog prava i bitne povrede odredbi parničnog postupka, odnosno iz razloga navedenih u čl. 353. st. 1. toč. 1. i 3. Zakona o parničnom postupku ( NN 53/91, 91/92, 111/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22, dalje ZPP-a) jer da mu sud nije priznao trošak sudskih pristojbi na tužbu i na presudu, a koje je pravovremeno zatražio. Predlaže preinačenje odluke o trošku uz naknadu troška žalbenog postupka.

3. Protiv citirane presude žalbu podnosi i tuženik zbog svih žalbenih razloga navedenih u čl. 353. st. 1. ZPP-a, te predlaže preinačiti pobijanu odluku i odbiti tužbeni zahtjev uz naknadu troškova žalbenog postupka.

4. U žalbi tuženik u bitnom navodi da sporna odredba čl. 2. predmetnog ugovora nije bila obuhvaćana kolektivnim presudama na koje se tužitelj poziva, a niti je sud obrazložio zbog čega bi ista bila ništetna, da sud nije uzeo u obzir iskaz tužitelja iz kojeg proizlazi da nije pročitao ugovor, a zbog čega da ne može uživati zaštitu kao prosječan potrošač, da je sud nekritički i bez utvrđenja činjenica primijenio kolektivne presude, a da pri tom nije obrazložio, niti utvrđivao da li je zaista ugovaranjem navedenih odredbi došlo do neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana, odnosno u čemu se sastoji značajna neravnoteže, čime da nije ispunjen konstitutivni element da se neka odredba proglasi ništetnom u smislu čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača. Navodi da je sud propustio utvrditi u čemu se sastoji njegova nesavjesnost, da je primijenio pogrešnu metodologiju za izračun utužene razlike kao da se radi o kunskom kreditu, da je pogrešno primijenio materijalno pravo u odnosu na istaknuti prigovor zastare, te da je pogrešno dosudio tijek zateznih kamata od dana dospijeća svakog pojedinog preplaćenog anuiteta. Osporio je i odluku o trošku jer da je sud primijenio važeću Tarifu o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika čime da je evidentno povrijeđeno načelo zabrane retroaktivnosti.

5. Odgovori na žalbe nisu podnijeti.

6. Žalba tužitelja je djelomično osnovana, dok je žalba tuženika neosnovana.

7. Predmet spora je zahtjev za utvrđenje ništetnosti dijelova ugovornih odredbi čl. 2., čl. 3. i čl. 6. Ugovora o kreditu, br. [broj kredita] od 07.12.2004. zaključenog između stranka koji se odnose na ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu, uz restitucijski zahtjev na povrat novčane razlike nastale samo primjenom odredbi o valutnoj klauzuli.

8. Donoseći pobijanu presudu prvostupanjski sud nakon provedenog dokaznog postupka utvrđuje:

- -da je između tužitelja kao korisnika kredita i pravnog prednika tuženika Hypo Alpe Adria Bank d.d. kao kreditora zaključen predmetni ugovor o kreditu od 07.12.2004. u svrhu adaptacije kuće, u iznosu od 22.900 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB na dan isplate, uz kamatnu stopu od 5,25 %, koja je promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatama i naknadama kreditora te valutnu klauzulu, a kredit da se otplaćuje u jednakim mjesečnim obrocima u iznosu od 905,90 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB na dan dospijeća,

-da je predmetni ugovor solemniziran od strane javnog bilježnika, te pročitan tužitelju i punomoćniku tuženika,

- da odluka suda donijeta u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač, ovdje tužitelj, osobno pokrene radi naknade štete/isplate s ciljem otklona povrede koja je uzrokovana postupanjem tuženika, pa da kako iz odluka Visokog trgovačkog suda RH pod posl. br. Pž-7129/13 od 13.06.2014. i Pž-6632/17 od 14.06.2018., te odluka Vrhovnog suda RH pod posl. br. Revt-249/14 od 09.04.2015. i Rev-2221/18 od 03.09.2019. proizlazi da kod ugovaranja valutne klauzule i promjenjive kamatne stope obveza potrošača istovremeno ovisi o dva promjenjiva bitna elementa i zato je posebno rizična - potrošač u vrijeme zaključenja ugovora ne zna koji iznos glavnice kredita izražene u kunama će biti u obvezi tijekom dugoročne otplate vratiti banci, niti koju će cijenu u vidu kamate za to platiti, to da jednostrano određivanje kamate uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača protivno načelu savjesnosti i poštenja, a isto tako da je nepoštena i ništetna ugovorna odredba ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica CHF,

- da iz iskaza tužitelja proizlazi da je predmetni kredit podignuo u svrhu uređenja stambenog prostora, da mu je rečeno da je CHF stabilna valuta, a u što da je vjerovao, da nije pregovarao o bitnim kreditnim uvjetima, već da mu je bilo bitno da dobije kredit i da može otplaćivati mjesečnu ratu, da mu nitko od strane tuženika nije pojašnjavao ugovorne odredbe, da je imao povjerenja u banku, te da je u vrijeme zaključenja ugovora radio kao radnik u pekari,

- da je tuženik odustao od dokaznog prijedloga za saslušanjem svjedoka RV,

- da je sud u konkretnom slučaju vezan za utvrđenja iz gore navedenih parnica da su ništetne odredbe ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli vezanoj uz CHF,

- da iz provedenog vještačenja, kojeg sud prihvaća kao stručnog, proizlazi da je tužitelj ukupno više platio zbog rasta tečaja CHF primijenjenog kod otplate i početnog tečaja za CHF iznos od 4.290,60 eura.

9. Slijedom navedenog prvostupanjski sud primjenom odredbe čl. 323. st. 1., čl. 1111. st. 1. i čl. 1115. Zakon o obveznim odnosima ( NN 35/2005, 41/008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, 126/2021, 114/2022, 156/22, dalje ZOO-a ) prihvaća tužbeni zahtjev. Također prvostupanjski sud odbija prigovor zastare jer da je zastara u konkretnom slučaju počela ponovno teći od dana pravomoćnosti odluka donesenih povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava. Odluku o trošku donosi primjenom odredbi čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a.

10. Ispitujući pobijanu presudu i postupak koji joj je prethodio, ovaj sud nije utvrdio postojanje bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP-a na koje pazi po službenoj dužnosti temeljem čl. 365. st. 2. ZPP-a.

11. Nadalje pravilno je i potpuno utvrđeno činjenično stanje i pravilno je primijenjeno mjerodavno materijalno pravo kada je prihvaćen tužbeni zahtjev tužitelja, međutim pogrešno su primijenjene odredbe čl. 154. i čl. 155. ZPP-a pri obračunu parničnog troška.

12. U odnosu na žalbu tuženika ističe se slijedeće.

13. Suprotno žalbenim navodima tuženika pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da su predmetne ugovorne odredbe ništetne, te je pravilno uvažio direktni i obvezujući učinak odluke donesene u postupku povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača sukladno odredbi čl. 502.c ZPP-a prema kojoj odredbi je sud vezan za utvrđenja iz takvog postupka, ukoliko se stranka na ta utvrđenja pozove u posebnoj parnici radi ostvarenja svojih prava potrošača na naknadu, kao što je to bio slučaju u konkretnom predmetu.

14. Stoga naprijed citirane pravomoćne presude Visokog trgovačkog suda u Zagrebu pod posl. br. Pž-7129/13 od 13.06.2014. i Pž-6632/17 od 14.06.2018.g. imaju učinak pravno relevantne činjenice i u ovom postupku iz razloga što se iste odnose na kolektivni spor koji je vođen i protiv tuženika, a u svezi potrošačkih ugovora koji su sklapani u razdoblju od 10.09.2003.g. do 31.12.2008.g. u kojem razdoblju je zaključen i predmetni Ugovor o kreditu.

15. Pri tom prvostupanjski sud nije svoju odluku temeljio samo na utvrđenjima iz predmetne tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, već je cijenio i dokaze provedene tijekom ovog postupka tj. dokumentaciju priloženu spisu, iskaz tužitelja, te provedeno financijsko vještačenje.

16. Nadalje u odnosu na žalbene navode valja istaknuti da je u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu ( 07.12.2004. ) bio na snazi Zakon o zaštiti potrošača ( NN 96/03, dalje ZZP/03 ) koji je regulirao pitanje nepoštenih odredbi u potrošačkim ugovorima kao lex specialis u odnosu na odredbe ZOO-a kojim je to pitanje bilo regulirano na razini općeg propisa.

17. Tako je odredbom čl. 81. st. 1. ZZP/03 bilo propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radilo o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca ( st. 2. ). Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati ( st. 4. ).

18. Isto tako odredbom čl. 84. ZZP/03 bilo je propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive.

19. Također je odredbom čl. 87. ZZP/03 bilo propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava, s time da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe.

20. Iz sadržaja predmetnog Ugovora o kreditu sklopljenog među strankama proizlazi da su predmetne odredbe čl. 3. st. 1. i čl. 6. koje se odnose na ugovornu kamatu i promjenljivu kamatnu stopu bile vidno istaknute, odnosno da su te ugovorne odredbe bile lako uočljive. Isto tako proizlazi i da je u navedenim odredbama bilo jasno naznačeno da početna kamatna stopa iznosi 5,25%, te da je banka ovlaštena izvršiti promjenu kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama, iz čega proizlazi da su te ugovorne odredbe bile jasne. Stoga je potrebno ocijeniti da li je predmetna ugovorna odredbe o promjenljivoj kamatnoj stopi bila razumljiva tužitelju kao potrošaču posljedično čemu da li je ista poštena u smislu naprijed navedene zakonske odredbe čl. 84. ZZP/03.

21. Naime, sama činjenica da je riječ o transparentnoj odredbi ne znači ujedno da je takva odredba poštena, već je u okviru ocjene poštenosti, potrebno u skladu s čl. 81. st. 1. ZZP/03 ispitati moguće nepoštovanje načela savjesnosti i poštenja i postojanje eventualne značajne neravnoteže na štetu potrošača.

22. Cijeneći sadržaj predmetne ugovorne odredbe čl. 6. kojom je ugovorna promjenjiva kamatna stopa temeljem Odluke o kamatnim stopama tuženika, ocjena je i ovog suda da je ista za prosječnog potrošača posve nerazumljiva. Naime, navedenom odredbom općenito je promjena kamatne stope vezana za Odluku o kamatnim stopama, odnosno akt tuženika, s time da se nedvojbeno radi o dokumentu koji je stručan i kao takav razumljiv isključivo osobama koje imaju ekonomsku naobrazbu, te koji se bave bankarskim poslovanjem slijedom čega te odluke koje su uređivale pitanje promjenljive kamatne stope, uključujući i razloge koji utječu na njezinu promjenu tijekom trajanja kreditnog razdoblja tužitelju kao prosječnom potrošaču nisu mogle biti razumljive.

23. Naime, ugovorna kamata u ugovoru o kreditu, sadržajno je naknada koju se korisnik kredita obvezuje platiti za korištenje iznosa novčanih sredstava odobrenih mu na određeno vremensko razdoblje od strane banke, uz njegovu obvezu vraćanja iskorištenog iznosa novca, sve u vrijeme i na način kako je to ugovorom o kreditu i ugovoreno. Stoga ugovorna kamata kao takva mora biti određena, odnosno odrediva, sve u smislu odredbe čl. 269. st. 2. i čl. 272. ZOO-a. Također ugovor o kreditu je dvostrani pravni posao u odnosu na kojeg vrijede temeljna načela obveznog prava kao što su načelo ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelo dužnosti njihove suradnje, načelo jednakih vrijednosti činidbe, načelo savjesnosti i poštenja, načelo zabrane zlouporabe prava. Obzirom na iznijeto, po stavu ovog suda unošenje u ugovor o kreditu potpuno neodređene formulacije glede promjenljive kamatne stope, a kako je to učinio tuženik u konkretnom slučaju može se ocijeniti suprotno navedenim načelima obveznog prava, jer je time od samog početka tog ugovornog odnosa, tužitelj kao korisnik kredita i potrošač doveden u neravnopravni položaj u odnosu na banku kao trgovca.

24. Predmetnom odredbom čl. 3. Ugovora o kreditu određeno je samo koliko iznosi kamata na dan sklapanja tog ugovora ( 5,25% godišnje ) iz čega proizlazi da su samo navedeni podaci tužitelju u trenutku sklapanja ugovora bili poznati, dok ostali podaci, odnosno kriteriji temeljem kojih će se ta kamatna stopa od 5,25% godišnje mijenjati nisu bili niti određeni, niti odredivi, već je buduća kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva. Dakle, predmetni ugovor ne sadrži niti referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, niti precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope. U takvoj situaciji nije realno za očekivati da je tužitelj kao prosječan potrošač bio u stanju ocijeniti promjene tržišnih uvjeta, odnosno buduće promjene kamatne stope tijekom ugovorenog kreditnog razdoblja.

25. Pri tom tijekom postupka tuženik, na kojem je teret dokaza, nije dokazao da je u konkretnom slučaju tužitelju prilikom pregovaranja, odnosno prilikom sklapanja ugovora o kreditu, na valjan i njemu razumljiv način objasnio postupak formiranja kamatne stope, odnosno koji sve čimbenici utječu na njezino formiranje tijekom trajanja ugovorenog kreditnog razdoblja, a na temelju čega bi tužitelj kao potrošač mogao spoznati učinke koji će za njega u budućnosti proizaći iz takvih ugovornih odredbi o promjenljivoj kamatnoj stopi.

26. Isto tako iz sadržaja predmetnog Ugovora o kreditu sklopljenog među strankama proizlazi da su odredbe čl. 2. i čl. 3. koje se odnose na valutnu klauzulu bile vidno istaknute, odnosno da su te ugovorne odredbe bile lako uočljive. Isto tako proizlazi i da je u navedenim odredbama bilo jasno naznačeno da glavnica i otplata anuiteta veže za srednji tečaj CHF važećem na dan dospijeća, iz čega proizlazi da su bile jasne.

27. Međutim tuženik niti u odnosu na te odredbe nije dokazao da se o njima pojedinačno pregovaralo, niti da je tužitelj kao potrošač u cijelosti jasno i transparentno bila informiran o svim rizicima koje prate ugovorenu valutu CHF ili pak da su mu jasno objašnjeni kriteriji o kojima ovisi promjena tečaja, a što u konačnosti nije navedeno niti u ugovoru.

28. Naime prosječnom potrošaču u RH u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora nije bilo poznato da je uz valutnu klauzulu u švicarskim francima vezan rizik „valute utočišta“ koji ne postoji kod valutne klauzule u eurima što znači da banka nije na transparentan način informirala potrošače da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za CHF neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za valutu euro, a što je svakako bitno za donošenje odluke o sklapanju ugovora koji sadrži sporne odredbe. Zbog toga prosječnom potrošaču odredba kojom se glavnica veže za valutnu klauzulu CHF nije bila razumljiva.

29. Stoga su, a cijeneći nespornu činjenicu da je predmetni ugovor o kreditu unaprijed sastavljen od strane tuženika kao banke, prijeporne odredbe suprotne načelu savjesnosti i poštenja jer su banke kao savjesni gospodarstvenici i stručne osobe trebali sami, prema temeljnom načelu savjesnosti i poštenja voditi računa i o interesima druge strane, te tužitelja kao potrošača informirati o smislu i sadržaju odredbi o promjenljivoj kamatnoj stopi i skrenuti mu pozornost na parametre o kojima ovisi kamatna stopa u budućem razdoblju trajanja kredita, kao i o svim rizicima valutne klauzule koje sklapanjem predloženog ugovora prihvaća ili te iste informacije uklopiti u ugovor kako bi tužitelj kao potrošač mogao razumjeti što mu donosi sporna zaštitna klauzula i o tome donijeti informiranu odluku.

30. Slijedom navedenog, a kako predmetne odredbe uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama tužitelja kao korisnika kredita i potrošača kao jedne ugovorne strane u odnosu na tuženika kao banku i trgovca kao drugu ugovornu stranu, a što je suprotno temeljnim načelima obveznog prava, odnosno načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelu suradnje, te načelu zabrane zlouporabe prava, to su iste ništetne, kako je to pravilno utvrdio prvostupanjski sud.

31. Pri tom valja istaknuti da je u predmetima C-609/19 i u spojenim predmetima C- 776/19 do C-782/19 Suda EU tumačen zahtjev transparentnosti ugovorne odredbe o tečajnom riziku, te je naglašeno da pružanje brojnih informacija potrošaču ne ispunjava zahtjev transparentnosti ako se te informacije temelje ne pretpostavci da će tečaj ostati stabilan tijekom cijelog trajanja ugovora, a posebno ako potrošač nije upozoren na gospodarski kontekst koji može imati posljedice na promjenu deviznog tečaja. Ponovljena je i presumpcija da je netransparentna ugovorna odredba ujedno i nepoštena jer je trgovac koji nije poštovao zahtjev transparentnosti na potrošača prebacio neproporcionalan rizik da sam snosi trošak dugoročnog kretanja tečaja.

32. Žalbeni navodi u svezi odredbe čl. 2. predmetnog ugovora kojim je ugovoren iznos kredita uz valutnu klauzulu u CHF nisu osnovani jer se upravo taj iznos odnosi na glavnicu kredita. Naime, valutna klauzula je zaštitna klauzula kojoj je svrha osigurati jednaku vrijednost ispunjenja činidbe i protučinidbe u slučaju inflacije, međutim, ona nije određeni iznos novčanih sredstava koje je banka isplatila potrošaču jer je, kao zaštitna klauzula koja se veže na novčani iznos koji je isplaćen, neodvojivo povezana i direktno utječe na visinu mjesečnih anuiteta u kojima se kredit vraća a kao takva sastavni je dio novčanog iznosa čija visina varira ovisno o tečaju CHF, čime se vrijednost potrošačeve ugovorne obveze izračunava temeljem ugovornog tečaja CHF prema kuni na dan plaćanja svakog pojedinačnog mjesečnog anuiteta, pa visina glavnog predmeta ugovora - novčanog iznosa koji je kreditor isplatio potrošaču, izravno ovisi o promjeni tečaja.

33. Stoga su prilikom sklapanja ugovora tužitelju kao potrošaču morali biti priopćeni svi elementi koji bi mogli imati utjecaj na opseg njegove obveze, a na temelju kojih on može ocijeniti ukupnu cijenu svog kredita. To, uz ostalo, uključuje i informiranje o tome da on kao potrošač snosi rizik od promjene vrijednosti strane valute ( padanja ili dizanja tečaja ), odnosno morao je biti upoznat sa time da snosi financijski teret tog rizika i to bez ograničenja. U konkretnom slučaju je tuženik ugovaranja glavnice kredita uz valutnu klauzulu maksimalno zaštitio svoje interese, a svoj rizik povećanja mjesečnih anuiteta uslijed tečajnih promjena prebacio na tužitelja, narušivši time ugovornu ravnotežu, čime je postupio suprotno načelu savjesnosti i poštenja.

34. Nadalje u odnosu na žalbene navode valja istaknuti da tuženik tijekom postupku nije dokazao da je tužitelja prilikom ugovaranja kredita informirao o svim rizicima koje sklapanjem predloženog ugovora prihvaća kako bi tužitelj kao potrošač mogao razumjeti što mu donosi sporna zaštitna klauzula i o tome donijeti informiranu odluku.

35. Naime, tuženik je tijekom postupka predložio dokaz saslušanjem svjedoka RV na okolnost pojedinačnog pregovaranja s tužiteljem prilikom sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, međutim od tog dokaza je tijekom postupka odustao.

36. Također neosnovani su žalbeni navodi tuženika da tužitelj ne uživa pravnu zaštitu kao potrošač jer da nije ugovor pročitao. Naime iz iskaza tužitelja ne proizlazi da predmetni ugovor nije pročitao, već da ga nije razumio, a pored toga tužitelju je predmetni ugovor nedvojbeno pročitan od strane javnog bilježnika tijekom solemnizacije.

37. Isto tako u odnosu na žalbene navode ističe se da se u konkretnom slučaju radi o djelomičnoj ništetnost odredbi ugovora i to dijela kojim je povrat obveze vezan za promjene tečaja CHF, dok su u preostalom dijelu te ugovorne odredbe valjane. Zbog toga razliku pretplate valja utvrđivati kao razliku između valjano ugovorenog početnog anuiteta ( po tečaju u trenutku realizacije ugovora koji je tužitelju bio poznat ) i kasnijih nevaljanih povećanja tečaja, a kako je to provedenim vještačenjem i utvrđeno.

38. Pravilno je odlučeno i o prigovoru zastare. Naime, u konkretnom slučaju tužitelj predmetnim tužbenim zahtjevom zahtjeva deklaratorno utvrđenje ništetnosti odredbi koje se odnose na ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu, dok restitucijskim zahtjevom traži povrat samo one razlike koja je nastala primjenom odredbi o valutnoj klauzuli.

39. Kako se prema odredbi čl. 328. ZOO-a pravo na ništetnost ne gasi, odnosno ne zastarijeva, to je prigovor zastare u odnosu na navedene deklaratorne zahtjeve neosnovan.

40. Isto tako je neosnovan i prigovor zastare u odnosu na restitucijski zahtjev za povratom utužene razlike nastale primjenom ništetne odredbe o valutnoj klauzuli. Naime, u konkretnom slučaju je ništetnost ustanovljena u postupku kolektivne zaštite potrošača, te zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača ( pravno shvaćanje sa sjednice Građanskog odjela VS RH od 31. siječnja 2022.).

41. Presuda Trgovačkog suda u Zagrebu pod posl. br. P-1401/12 iz postupka kolektivne zaštite interesa potrošača, a kojom je utvrđena nepoštenost odredbi o valutnu klauzulu CHF postala je pravomoćna 14.06.2018. ( VTS Pž-6632/17 ). Kako predmetno potraživanje zastarijeva u općem zastarnom roku od 5 godine u smislu odredbe čl. 225. ZOO-a, to od 14.06.2018. do utuženja nije protekao rok od 5 godina, kako je pravilno utvrdio prvostupanjski sud.

42. Pravilno je prvostupanjski sud i obvezao tuženika na povrat zateznih kamata od dana stjecanja svakog pojedinog mjesečnog iznosa u smislu odredbe čl. 1115. ZOO- a. Naime, tuženik se kao trgovac, u konkretnom slučaju, nije prilikom ugovaranja promjenjive kamatne stope i valutne klauzule u CHF, vodio načelom savjesnosti i poštenja slijedom čega je isti nesavjesni stjecatelj.

43. U odnosu na žalbene navode valja istaknuti da je pravilno prvostupanjski sud primijenio vrijednost boda prema važećoj Tarifa o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ( NN 138/23, dalje Tarifa ) u vrijeme donošenja odluke sukladno Tbr. 52. st. 3. Tarife ( stav VS RH, Rev-940/20 od 04.07.2023., Rev-847/21 od 13.02.2024. i Rev-562/24 od 07.05.2024.)

44. Stoga je primjenom odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a odlučeno kao u točci I) izreke ove presude.

45. U odnosu na žalbu tužitelja ističe se slijedeće.

46. Osnovano tužitelj navodi da je pogrešno prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo kada mu nije dosudio pravodobno zatraženi trošak sudske pristojbe na tužbu. Naime, odredba čl. 11. toč. 20. Zakona o sudskim pristojbama ( NN 51/23 ) prema kojoj su od plaćanja sudskih pristojbi oslobođeni potrošači kao stečajni dužnici i tužitelji u postupcima pokrenutim na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa, stupila je na snagu 20.05.2023. ( NN 51/23) što znači da je u vrijeme podnošenja predmetne tužbe ( 2021. ) postojala obveza tužitelja na plaćanje sudske pristojbe na tužbu.

47. Štoviše iz spisa proizlazi da je tužitelj navedenu pristojbu i platio u iznosu od 371,50 kn, odnosno 49,31 eura, pa mu navedeni trošak i pripada temeljem čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a.

48. Međutim pravilno prvostupanjski sud nije dosudio tužitelju i zatraženi trošak sudske pristojbe na presudu jer je odluka je u ovoj pravnoj stvari donijeta 2025., odnosno nakon stupanja na snagu navedene odredbe čl. 11. toč. 20. Zakona o sudskim pristojbama, slijedom čega je tužitelj ( kao potrošač u postupku pokrenutom na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa ) oslobođen od plaćanja sudske pristojbe na presudu.

49. Stoga je djelomičnim uvažavanjem žalbe tužitelja, a primjenom odredbe čl. 380. toč. 3. ZPP-a odlučeno kao u toč. II) izreke ove presude.

50. Budući da je tužitelj u žalbenom postupku djelomično uspio samo u odnosu na sudsku pristojbu na tužbu ( dok je njegova žalba neosnovana u odnosu na sudsku pristojbu na presudu), to mu primjenom odredbe čl. 154. st. 4. ZPP-a u svezi s odredbom čl. 166. ZPP-a, nije priznat žalbeni trošak. Stoga je odlučeno kao u točci III) izreke ove presude.

U Rijeci 2. rujna 2025.

Predsjednica vijeća

Ksenija Dimec