Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

Poslovni broj: Gž-1269/2025-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od Ksenije Dimec, kao predsjednice vijeća, Ive Smokvina Dadasović kao sutkinje izvjestiteljice i Kristine Vukelić Aničić kao članice vijeća u pravnoj stvari tužiteljice ZAO iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupana po Kseniji Salopek i Nikoli Žganecu, odvjetnicima iz Čakovca, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, zastupan po Odvjetničkom društvu Glamuzina i Grošeta iz Zagreba, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Novom Zagrebu pod posl. br. P-665/2024 od 17. lipnja 2025. na sjednici vijeća održanoj 02. rujna 2025.

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Novom Zagrebu pod posl. br. P-665/2024 od 17. lipnja 2025. u točkama I) i III) izreke.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom u točci I) izreke naloženo je tuženiku da isplati tužiteljici iznos od 11.556,77 eura ( 87.074,52 kn ) sa zateznom kamatom na svaki pojedinačni mjesečni iznos, kao i da joj nadoknadi parnični trošak u iznosu od 2.015,45 eura, dok je u točci II) izreke odbijena tužiteljica sa preostalim zahtjevom za naknadom parničnog troška, a u točci III) izreke odbijen je tuženik sa zahtjevom za naknadom parničnog troška.

2. Protiv točke I) i III) izreke citirane presude žalbu podnosi tuženik zbog svih žalbenih razloga navedenih u čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ( NN 53/91, 91/92, 111/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22, dalje ZPP-a). Predlaže preinačiti pobijanu odluku i odbiti tužbeni zahtjev uz naknadu troškova žalbenog postupka.

3. U žalbi tuženik u bitnom navodi da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje jer da je prvostupanjski sud zanemario njegove navode i dokazne prijedloge. Navodi da je sud donošenjem pobijane presude počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a jer da odluka ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati. Navodi da su tužiteljici odredbe o kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli bile jasne, razumljive i lako uočljive, da se o njima pojedinačno pregovaralo, te da nije nastala znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Navodi da prvostupanjski sud navedene okolnosti nije utvrđivao smatrajući da je sve odlučeno u postupku kolektivne zaštite, čime da je pogrešno primijenio odredbu čl. 502.c ZPP-a, te pogrešno i nepotpuno utvrdio činjenično stanje. Navodi da je tužiteljica sukladno odredbi čl. 9. Ugovora imala mogućnost konverzije kredita uz valutnu klauzulu u eurima što da ukazuje da je bila obaviještena o svim rizicima ugovaranja valutne klauzule u CHF, a o kojoj odlučnoj činjenici da prvostupanjski sud nije vodio računa. Navodi da je postupao u skladu s načelom savjesnosti i poštenja, da je pobijana presuda posljedica pogrešne primjene odredbe čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača jer prvostupanjski sud smatra da je ništetnost konkretne ugovorne odredbe utvrđena u postupku kolektivne zaštite zbog čega da nije proveo predložene dokaze i utvrđivao okolnosti vezane za osnovanost tužbenog zahtjeva. Navodi da je sud pogrešno odlučio o istaknutom prigovoru zastare, kao i da je pogrešno primijenio odredbe čl. 326. st. 2. i čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima ( NN 35/2005, 41/008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, 126/2021, 114/2022, 156/22, dalje ZOO-a ). Osporio je i odluku o trošku kao nezakonitu.

4. Tužiteljica je u odgovoru na žalbu u bitnom istakla da nisu osnovani žalbeni navodi jer da prvostupanjski sud nije počinio bitne povrede odredbi parničnog postupka, već da je pravilno primijenio materijalno pravo na utvrđeno činjenično stanje, te donio zakonitu odluku. Predlaže odbiti žalbu kao neosnovanu i potvrditi pobijanu presudu.

5. Žalba nije osnovana.

6. Predmet spora je restitucijski zahtjev na povrat novčane razlike nastale primjenom odredbe čl. 2. kojom je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i čl. 7. kojim je ugovorena valutna klauzula u Ugovoru o kreditu, broj [broj kredita] od 08.02.2006. sklopljenog između stranaka.

7. Donoseći pobijanu presudu prvostupanjski sud nakon provedenog dokaznog postupka utvrđuje:

- da nije sporno da je tužiteljica u utuženom razdoblju ispunjavala obveze po ugovoru o kreditu sklopljenog s tuženikom 08.02.2006. tako što je plaćala anuitete sukladno naznačenim ugovornim odredbama koje se odnose na ugovornu kamatu i valutnu klauzulu vezanu za švicarski franak (CHF),

- da nije sporno da je tužiteljica u utuženom razdoblju platila veći iznos nego što bi ga platila da je svoju obvezu ispunjavala primjenom ugovorne kamatne stope u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu i tečaja CHF u odnosu na kunu koji je važio u vrijeme isplate kredita,

- da se pred Trgovačkim sudom u Zagrebu vodio postupak radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača pod posl.br. P-1401/12, a koji je pravomoćno okončan, povodom tužbe udruge Potrošač - Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača protiv osam tuženih banaka, među kojima je i ovdje tuženik, s time da je predmet tog spora bila valjanost načina promjene kamatne stope ugovornih kamata kao i valjanost ugovorne odredbe koja se odnosi na valutnu klauzulu u kontekstu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača u smislu nepoštenosti tih odredbi,

- da navedena odluka povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača ima učinak na ovaj postupak jer da je sud sukladno odredbi čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača i odredbi čl. 502.c ZPP-a vezan za utvrđenja iz te parnice,

- da je navedenom odlukom Trgovačkog suda u Zagrebu pod posl. br. P- 1401/12 koja je potvrđena odlukom Visokog Trgovačkog suda RH pod posl. br. Pž- 7129/13 i odlukom Vrhovnog suda RH pod posl. br. Revt-249/14, presuđeno da je tuženik upravo u razdoblju na koje se odnosi i predmetni ugovor o kreditu, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora, tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorne kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača i suprotno odredbama ZOO-a,

- da iz sadržaja predmetne odredbe čl. 2. Ugovora o kreditu proizlazi da je istom utvrđena samo kamatna stopa na dan sklapanja ugovora uz naznaku da je ista promjenjiva sukladno odluci banke bez bilo kakvih parametara i kriterija po kojima će se ista mijenjati, pa da se radi upravo o odredbi koja je bila predmet spora povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača,

- da je navedenom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu pod posl. br. P- 1401/12 utvrđeno i da je tuženik u razdoblju na koje se odnosi i ovaj predmetni ugovor o kreditu, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja predmetnog ugovora kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjanje odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što da je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa da je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača i odredbama ZOO-a,

- da se u konkretnom slučaju radi upravo o kreditu u kojem je ugovorena valutna klauzula kakva je bila predmet spora povodom tužbe za zaštitu kolektivnog interesa i prava potrošača,

- da iz iskaza tužiteljice proizlazi da je predmetni kredit podigla za kupnju stana, da je ugovor zaključila u valuti CHF jer da joj je to bilo najpovoljnije i da joj je rata bila prihvatljiva, da je znala da se radi o promjenjivoj kamati, ali da nije mislila da će to biti do te razine da u jednom trenutku neće moći plaćati ratu kredita, da je imala puno povjerenje u banku, da je po zanimanju profesorica biologije, te da nije imala ekonomska znanja, da o pojedinim odredbama ugovora nije pregovarala s bankom, već da je dobila formular ugovora kojeg je potpisala, da je ugovor pročitala, te da je smatrala da ga razumije jer je bio naznačen iznos kredita, rate i rok otplate, da ju nitko nije upozorio na rizike vezane za CHF jer da u suprotnom ne bi sklopila takav ugovor, te da nije pokušala iskoristiti mogućnost promjene valute kredita u skladu s čl. 9. ugovora, niti joj je banka to ponudila,

- da stranke o pojedinim odredbama ugovora nisu pojedinačno pregovarale, već da je iste nesporno unaprijed formulirao tuženik kao trgovac, zbog čega da tužiteljica kao potrošač nije imala utjecaja na njihov sadržaj, odnosno da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovora trgovca,

- da je slijedom navedenog, a uvažavajući utvrđenja iz odluka donijetih povodom tužbe za zaštitu kolektivnog interesa i prava potrošača, ništetna odredba predmetnog ugovora kojom je uređeno da se kamatna stopa mijenja jednostranom odlukom banke, kao i odredba kojem je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak u kontekstu promjene tečaja,

- da iz financijskog vještačenja po trgovačkom društvu Prpić d.o.o., a kojeg sud prihvaća kao stručnog i objektivnog proizlazi da ukupna razlika između stvarno plaćenih anuiteta i anuiteta po početnoj kamatnoj stopi i početnom tečaju iznosi 87.074,52 kn.

8. Slijedom navedenog prvostupanjski primjenom odredbe čl. 323., čl. 324. i čl. 1115. ZOO-a prihvaća tužbeni zahtjev. Također prvostupanjski sud odbija prigovor zastare jer da je zastara u konkretnom slučaju počela ponovno teći od dana pravomoćnosti odluka donesenih povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava, odnosno od 13. lipnja 2014. u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu (prema odluci Visokog trgovačkog suda RH pod posl. br. Pž-7129/13), a od 14. lipnja 2018. u odnosu na valutnu klauzulu (presuda Visokog trgovačkog suda RH pod posl. br. Pž- 6632/17), a od tada do utuženja da nije protekao opći petogodišnji rok. Odluku o trošku donosi primjenom odredbi čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a.

9. Ispitujući pobijanu presudu i postupak koji joj je prethodio, ovaj sud nije utvrdio postojanje bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP-a na koje pazi po službenoj dužnosti temeljem čl. 365. st. 2. ZPP-a. Isto tako nije počinjena niti bitna povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a na koju ukazuje žalitelj, jer odluka nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati.

10. Također pravilno je i potpuno utvrđeno činjenično stanje i pravilno je primijenjeno mjerodavno materijalno pravo kada je prihvaćen tužbeni zahtjev tužiteljice.

11. Suprotno žalbenim navodima tuženika pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da su predmetne ugovorne odredbe ništetne, te je pravilno uvažio direktni i obvezujući učinak odluke donesene u postupku povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača sukladno odredbi čl. 502.c ZPP-a prema kojoj odredbi je sud vezan za utvrđenja iz takvog postupka, ukoliko se stranka na ta utvrđenja pozove u posebnoj parnici radi ostvarenja svojih prava potrošača na naknadu, kao što je to bio slučaju u konkretnom predmetu.

12. Stoga naprijed citirana pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu pod posl. br. P-1401/12 ima učinak pravno relevantne činjenice i u ovom postupku iz razloga što se ista odnosi na kolektivni spor koji je vođen i protiv tuženika, a u svezi potrošačkih ugovora koji su sklapani u razdoblju od 10.09.2003. do 31.12.2008. u kojem razdoblju je zaključen i predmetni Ugovor o kreditu.

13. Pri tom prvostupanjski sud nije svoju odluku temeljio samo na utvrđenjima iz predmetne tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, već je cijenio i dokaze provedene tijekom ovog postupka tj. dokumentaciju priloženu spisu, iskaz tužiteljice, te provedeno financijsko vještačenje.

14. Nadalje u odnosu na žalbene navode valja istaknuti da je u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu ( 08.02.2006. ) bio na snazi Zakon o zaštiti potrošača ( NN 96/03, dalje ZZP/03 ) koji je regulirao pitanje nepoštenih odredbi u potrošačkim ugovorima kao lex specialis u odnosu na odredbe ZOO-a kojim je to pitanje bilo regulirano na razini općeg propisa.

15. Tako je odredbom čl. 81. st. 1. ZZP/03 bilo propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radio o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca ( st. 2. ). Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati ( st. 4. ).

16. Isto tako odredbom čl. 84. ZZP/03 bilo je propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive.

17. Također je odredbom čl. 87. ZZP/03 bilo propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava, s time da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe.

18. Iz sadržaja predmetnog Ugovora o kreditu sklopljenog među strankama proizlazi da je odredba čl. 2. koja se odnosi na ugovornu kamatu i promjenljivu kamatnu stopu bila vidno istaknuta, odnosno da je ta ugovorna odredba bila lako uočljiva. Isto tako proizlazi i da je u navedenoj odredbi bilo jasno naznačeno da je banka ovlaštena izvršiti promjenu kamatne stope u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora iz čega proizlazi da je ta ugovorna odredba bila jasna. Stoga je potrebno ocijeniti da li je predmetna ugovorna odredba o promjenljivoj kamatnoj stopi bila razumljiva tužiteljici kao potrošaču posljedično čemu da li je ista poštena u smislu naprijed navedene zakonske odredbe čl. 84. ZZP/03.

19. Naime, sama činjenica da je riječ o transparentnoj odredbi ne znači ujedno da je takva odredba poštena, već je u okviru ocjene poštenosti, potrebno u skladu s čl. 81. st. 1. ZZP/03 ispitati moguće nepoštovanje načela savjesnosti i poštenja i postojanje eventualne značajne neravnoteže na štetu potrošača.

20. Cijeneći sadržaj predmetne ugovorne odredbe kojom je ugovorna promjenjiva kamatna stopa temeljem Odluke o kamatnim stopama kreditora, ocjena je i ovog suda da je ista za prosječnog potrošača posve nerazumljiva. Naime, navedenom odredbom općenito je promjena kamatne stope vezana za akt tuženika, s time da se nedvojbeno radi o dokumentu koji je stručan i kao takav razumljiv isključivo osobama koje imaju ekonomsku naobrazbu, te koji se bave bankarskim poslovanjem slijedom čega se može zaključiti da te odluke koje su uređivale pitanje promjenljive kamatne stope, uključujući i razloge koji utječu na njezinu promjenu tijekom trajanja kreditnog razdoblja tužiteljici kao prosječnom potrošaču nisu mogle biti razumljive.

21. Naime, ugovorna kamata u ugovoru o kreditu, sadržajno je naknada koju se korisnik kredita obvezuje platiti za korištenje iznosa novčanih sredstava odobrenih mu na određeno vremensko razdoblje od strane banke, uz njegovu obvezu vraćanja iskorištenog iznosa novca, sve u vrijeme i na način kako je to ugovorom o kreditu i ugovoreno. Stoga ugovorna kamata kao takva mora biti određena, odnosno odrediva, sve u smislu odredbe čl. 269. st. 2. i čl. 272. ZOO-a. Također ugovor o kreditu je dvostrani pravni posao u odnosu na kojeg vrijede temeljna načela obveznog prava kao što su načelo ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelo dužnosti njihove suradnje, načelo jednakih vrijednosti činidbe, načelo savjesnosti i poštenja, načelo zabrane zlouporabe prava. Obzirom na iznijeto, po stavu ovog suda unošenje u ugovor o kreditu potpuno neodređene formulacije glede promjenljive kamatne stope, a kako je to učinio tuženik u konkretnom slučaju može se ocijeniti suprotno navedenim načelima obveznog prava, jer je time od samog početka tog ugovornog odnosa, tužiteljica kao korisnik kredita i potrošač dovedena u neravnopravni položaj u odnosu na banku kao trgovca.

22. Predmetnom odredbom čl. 2. Ugovora o kreditu određeno je samo koliko iznosi kamata na dan sklapanja tog ugovora ( 4,95% ) iz čega proizlazi da su samo navedeni podaci tužiteljici u trenutku sklapanja ugovora bili poznati, dok ostali podaci, odnosno kriteriji temeljem kojih će se ta kamatna stopa od 4,95% mijenjati nisu bili niti određeni, niti odredivi, već je buduća kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva. Dakle, predmetni ugovor ne sadrži niti referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, niti precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope. U takvoj situaciji nije realno za očekivati da je tužiteljica kao prosječan potrošač bila u stanju ocijeniti promjene tržišnih uvjeta, odnosno buduće promjene kamatne stope tijekom ugovorenog kreditnog razdoblja.

23. Pri tom tijekom postupka tuženik, na kojem je teret dokaza, nije dokazao da je u konkretnom slučaju tužiteljici prilikom pregovaranja, odnosno prilikom sklapanja ugovora o kreditu, na valjan i njoj razumljiv način objasnio postupak formiranja kamatne stope, odnosno koji sve čimbenici utječu na njezino formiranje tijekom trajanja ugovorenog kreditnog razdoblja, a na temelju čega bi tužiteljica kao potrošač mogla spoznati učinke koji će za nju u budućnosti proizaći iz takvih ugovornih odredbi o promjenljivoj kamatnoj stopi.

24. Nadalje u odnosu na žalbene navode valja istaknuti da je nesporno zakonom dozvoljeno ugovaranje promjenjive kamatne stope, međutim ne na način kako je to tuženik u konkretnom slučaju učinio, odnosno bez da je tužiteljici skrenuo pozornost na jasne parametre o kojima ta promjena kamatne stope u budućem razdoblju ovisi. Stoga prvotno ugovorena kamatna stopa od 4,95% nije fiksna, već se radi o visini kamatne stope koja je tužiteljici bila poznata u vrijeme ugovaranja i na koju je pristala.

25. Isto tako iz sadržaja predmetnog Ugovora o kreditu sklopljenog među strankama proizlazi da je predmetna odredba čl. 7. koja se odnosi na valutnu klauzulu bila vidno istaknuta, odnosno da je ta ugovorna odredba bila lako uočljiva. Isto tako proizlazi i da je u navedenoj odredbi bilo jasno naznačeno da se otplata anuiteta veže za srednji tečaj švicarskog franka važećem na dan dospijeća, iz čega proizlazi da je bila jasna. Međutim tijekom postupka nije utvrđeno da se o toj odredbi pojedinačno pregovaralo, niti da je tužiteljica kao potrošač u cijelosti jasno i transparentno bila informirana o svim rizicima koje prate ugovorenu valutu CHF ili pak da su tužiteljici jasno objašnjeni kriteriji o kojima ovisi promjena tečaja, a što u konačnosti nije navedeno niti u ugovoru.

26. Naime prosječnom potrošaču u RH u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora nije bilo poznato da je uz valutnu klauzulu u švicarskim francima vezan rizik „valute utočišta“ koji ne postoji kod valutne klauzule u eurima što znači da banka nije na transparentan način informirala potrošače da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za CHF neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za valutu euro, a što je svakako bitno za donošenje odluke o sklapanju ugovora koji sadrži sporne odredbe. Zbog toga prosječnom potrošaču odredba kojom se glavnica veže za valutnu klauzulu CHF nije bila razumljiva.

27. Stoga je navedena odredba suprotna načelu savjesnosti i poštenja jer su banke kao savjesni gospodarstvenici i stručne osobe trebali sami, prema temeljnom načelu savjesnosti i poštenja voditi računa i o interesima druge strane, te potrošača informirati o svim rizicima koje sklapanjem predloženog ugovora prihvaća ili te iste informacije uklopiti u ugovor kako bi potrošač mogao razumjeti što mu donosi sporna zaštitna klauzula i o tome donijeti informiranu odluku. Navedeno uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača koja je k tome i značajna jer je neizvjestan iznos glavnice kredita kojeg potrošač kao dužnik ima obvezu vratiti banci i cijena jer se i kamata plaća u istoj valuti tj. u CHF, a čime su promjenjivi i neizvjesni bitni elementi ugovora.

28. Slijedom navedenog, a kako predmetna odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama tužiteljice kao korisnika kredita i potrošača kao jedne ugovorne strane u odnosu na tuženika kao banku i trgovca kao drugu ugovornu stranu, a što je suprotno temeljnim načelima obveznog prava, odnosno načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelu suradnje, te načelu zabrane zlouporabe prava, to je ista ništetna, kako je to pravilno utvrdio prvostupanjski sud.

29. Također i u predmetima C-609/19 i u spojenim predmetima C-776/19 do C- 782/19 Suda EU tumačen je zahtjev transparentnosti ugovorne odredbe o tečajnom riziku, te je naglašeno da pružanje brojnih informacija potrošaču ne ispunjava zahtjev transparentnosti ako se te informacije temelje ne pretpostavci da će tečaj ostati stabilan tijekom cijelog trajanja ugovora, a posebno ako potrošač nije upozoren na gospodarski kontekst koji može imati posljedice na promjenu deviznog tečaja. Ponovljena je i presumpcija da je netransparentna ugovorna odredba ujedno i nepoštena jer je trgovac koji nije poštovao zahtjev transparentnosti na potrošača prebacio neproporcionalan rizik da sam snosi trošak dugoročnog kretanja tečaja.

30. Pri tom tijekom postupka tuženik, na kojem je teret dokaza, nije dokazao da je u konkretnom slučaju tužiteljicu prilikom pregovaranja, odnosno prilikom sklapanja ugovora o kreditu informirao o svim rizicima fluktuacije tečaja CHF.

31. Naime, tuženik je tijekom postupka predložio dokaz saslušanjem svjedokinje ZA na okolnost pojedinačnog pregovaranja s tužiteljicom, a od kojeg dokaza je tijekom postupka odustao, dok je prvostupanjski sud pravilno odbio dokazni prijedlog tuženika za saslušanjem javnog bilježnika koji je solemnizirao predmetni ugovor jer isti ne predstavlja adekvatan personalni dokaz za utvrđivanje činjenice obaviještenost potrošača prije sklapanja konkretnog ugovora, obzirom da javni bilježnik pri solemnizaciji ugovora o kreditu nije mogao tužiteljici kao potrošaču objasniti parametre promijene kamatne stope i rizike fluktuacije tečaja CHF, a koji nisu niti bili navedeni u ugovoru o kreditu kojeg je solemnizirao, a niti je imao takve zakonske ovlasti.

32. Stoga su posve neosnovani žalbeni navodi o povredi prava na pravično suđenje, kao i da je sud zanemario dokazne prijedloge tuženika.

33. Nisu osnovani niti žalbeni navodi vezano za odredbu čl. 9. Ugovora kojom je ugovorena mogućnost konverzije obveze tužiteljice kao korisnika kredita iz valute CHF u valutu EUR jer navedena odredba, suprotno žalbenim navodima, nikako ne ukazuje da je tužiteljica „morala biti obaviještena o rizicima ugovaranja valutne klauzule u CHF“. Naime, zahtjev "informiranosti potrošača" podrazumijeva da ugovorna odredba o riziku promjene tečaja ne treba biti razumljiva samo na formalnoj i gramatičkoj razini, već da potrošač mora tu odredbu razumjeti u pogledu njezinog konkretnog dosega, u smislu da prosječni potrošač, koji je uredno obaviješten i postupa s dužnom pažnjom i razboritošću, može ne samo znati za mogućnosti deprecijacije nacionalne valute u odnosu na stranu valutu u kojoj je kredit denominiran, već i da može procijeniti potencijalno znatnije gospodarske posljedice koje bi takva odredba mogla imati za njegove financijske obveze, a na što nikako ne ukazuje predmetna odredba čl. 9. ugovora.

34. Pravilno je odlučeno i o prigovoru zastare utužene tražbine. Naime, u konkretnom slučaju je ništetnost ustanovljena u postupku kolektivne zaštite potrošača, te zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača ( pravno shvaćanje sa sjednice Građanskog odjela VS RH od 31. siječnja 2022.).

35. Presuda Trgovačkog suda u Zagrebu pod posl. br. P-1401/12 iz postupka kolektivne zaštite interesa potrošača, a kojom je utvrđena nepoštenost odredbi o promjenjivoj redovnoj kamati prema jednostranoj odluci banke postala je pravomoćna 13.06.2014. ( VTS Pž-7129/13), dok je u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu CHF postala pravomoćna 14.06.2018. ( VTS Pž-6632/17 ). Kako predmetno potraživanje zastarijeva u općem zastarnom roku od 5 godine u smislu odredbe čl. 225. ZOO-a, to od 14.06.2014. do utuženja nije protekao rok od 5 godina, kako je pravilno utvrdio prvostupanjski sud.

36. Pravilno je prvostupanjski sud i obvezao tuženika na povrat zateznih kamata od dana stjecanja svakog pojedinog mjesečnog iznosa u smislu odredbe čl. 1115. ZOO- a. Naime, tuženik se kao trgovac, u konkretnom slučaju, nije prilikom ugovaranja promjenjive kamatne stope i valutne klauzule u CHF, vodio načelom savjesnosti i poštenja slijedom čega je isti nesavjesni stjecatelj.

37. Neosnovano tuženik smatra da se u konkretnom slučaju ne može isticati ništetnost jer je predmetni kredit u cijelosti otplaćen i to iz razloga što je kogentnom odredbom čl. 327. ZOO-a izričito propisano da na ništetnost sud pazi po službenoj dužnosti i da se na nju može pozivati svaka zainteresirana osoba.

38. Pri tom okolnost što je ugovor o kreditu ispunjen nema karakter zabrane manjeg značaja koja bi tužiteljici odricala pravo na sudsku zaštitu bez isticanja zahtjeva na utvrđenje ništetnosti ugovornih odredaba o valutnoj klauzuli u CHF ( stav VS RH, Revd- 4381/2022 od 22.11.2022.).

39. Isto tako neosnovano tuženik smatra da je prvostupanjski sud na konkretan slučaj propustio primijeniti odredbe Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ( NN 102/15 ) i to iz razloga što je tim zakonom uređeno pitanje konverzija kredita vezanih uz valutnu klauzulu u CHF u kredite s valutnom klauzulom u EUR, a o čemu se u ovom slučaju ne radi jer između stranaka nije sklopljen ugovor o konverziji prema odredbama tog zakona.

40. Bez značaja je pozivanje tuženika na stav prof. dr. sc. ŽA i na izdvojeno mišljenje suca Ustavnog suda Republike Hrvatske Z Ž o ništetnosti valutne klauzule u odnosu na odluku br. UIII-4150/2019 i dr. od 03.02.2021. jer je pobijana odluka donijeta na temelju okolnosti konkretnog slučaja.

41. Također je pravilna i odluka prvostupanjskog suda o naknadi parničnog troška primjenom odredbe čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a. Pri tom valja istaknuti da iz sadržaja žalbe ne proizlazi na koje se konkretno parnične troškove i iz kojeg razloga upire žalbom, a ovaj sud temeljem čl. 365. st. 2. ZPP-a ne pazi po službenoj dužnosti na primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka.

42. Obzirom na navedeno, a primjenom odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a odlučeno je kao u izreci ove presude.

43. Prvostupanjska presuda, kao nepobijana, ostaje neizmijenjena u točci II) izreke.

U Rijeci 02. rujna 2025.

Predsjednica vijeća:

Ksenija Dimec