Republika Hrvatska

Županijski sud u Velikoj Gorici

Ulica Hrvatske bratske zajednice 1

Poslovni broj Gž-700/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Velikoj Gorici, sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca Vitomira Boića, predsjednika vijeća, Ankice Jakovina, sutkinje izvjestiteljice i Dragice Sirovice Hranilović, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja HU iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Marijan Belčić, odvjetnik u Osijeku, protiv tužene Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, koju zastupaju punomoćnici-odvjetnici Odvjetničkog društva Mađarić & Lui iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tužene protiv presude Općinskog suda u Osijeku poslovni broj P-1063/24-8 od 26. svibnja 2025., u sjednici vijeća održanoj 2. rujna 2025.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tužene Raiffeisenbank Austria d.d. kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Osijeku poslovni broj P-1063/24-8 od 26. svibnja 2025.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvoga stupnja utvrđuje se da je ništetna odredba iz čl. 3. Ugovora o kreditu broj: 528-50-2774250, sklopljenog 18. travnja 2005. između tužitelja i tužene potvrđenog 20. travnja 2005. po Javnom bilježniku Jozi Aščiću iz Đakova, pod brojem OU-280/05 u dijelu odredbe koji glasi: „3,30% od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita“ (stavak I. izreke) te se nalaže tuženoj isplatiti tužitelju iznos od 283,15 EUR-a sa zateznim kamatama tekućim od 27. travnja 2005. do isplate (stavak II. izreke) kao i da tužitelju nadoknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 928,09 EUR-a sa zateznim kamatama tekućim od 26. svibnja 2025. do isplate (stavak III. izreke) dok je tužena odbijena sa zahtjevom za naknadu troška postupka (stavak IV. izreke).

2. Protiv navedene presude žali se tužena zbog svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje u tekstu: ZPP) s prijedlogom da se presuda preinači, podredno ukine i predmet vrati sudu prvoga stupnja na ponovno suđenje, uz naknadu troškova žalbenog postupka.

3. Žalba nije osnovana.

4. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenjem ništetnosti odredbe čl. 3. Ugovora o kreditu o jednokratnoj naknadi od 3,30 % iznosa kredita koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita, kao i isplata iznosa isplaćenog po toj osnovi.

5. Ispitujući pobijanu presudu nije utvrđeno da bi sud prvoga stupnja počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP na koju u žalbi ukazuje tužena jer presuda sadrži razloge o svim odlučnim činjenicama zbog čega se može ispitati, te ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika. Također, nisu se ostvarile niti druge bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe čl. 365. st. 2. ZPP.

6. Među strankama nije sporno da su tužitelj kao korisnik kredita i tužena kao kreditor sklopili 18. travnja 2005. Ugovor o kreditu broj 528-50-2774250 radi kupnje osobnog vozila na iznos od 13.524,90 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju kreditora važećem na dan korištenja kredita, te da je čl. 3. ugovoreno da se u iznosu od 3,30 % iznosa kredita, jednokratno naplaćuje naknada prilikom prvog korištenja kredita, te da je po toj osnovi tužitelj isplatio tuženoj iznos od 2.133,36 kn, odnosno iznos od 283,15 EUR-a.

7. Suprotno žalbenim navodima tužene sud prvoga stupnja pravilno je postupio kada je utvrdio ništetnom odredbu čl. 3. predmetnog Ugovora o kreditu u dijelu kojim je ugovorena naknada u visini od 3,30 % od iznosa kredita koja se plaća jednokratno.

8. Naime, prvostupanjski sud utvrdio je temeljem iskaza tužitelja da je odredba čl. 3. Ugovora o kreditu u dijelu kojom je ugovoreno plaćanje jednokratne naknade od 3,30% od iznosa kredita bila sastavni dio standardnog ugovora sastavljenogod tužene, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja je tužitelju nametnuta kao obveza koja nije propisana Zakonom o obveznim odnosima (NN 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01, dalje u tekstu: ZOO) te je uzrokovala neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja.

9. Valja istaći da osim što u čl. 3. Ugovora o kreditu nije navedeno na što se jednokratna naknada odnosi, tužena u ovom postupku nije dokazala (niti obrazložila) koja usluga ili troškovi su podmireni iz te naknade, a koji bi bili u izravnoj vezi s Ugovorom o kreditu.

10. U odnosu na ništetnost odredbe o naknadi za obradu kredita Vrhovni sud Republike Hrvatske je u svojoj odluci poslovni broj Rev-673/2023-2 od 13. veljače 2024. zauzeo shvaćanje: „Sud ocjenu o tome da je odredba potrošačkog ugovora, kojom se ugovara naknada za obradu kredita, uzrokovala suprotno načelu savjesnosti i poštenja znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (test nepoštenosti), u smislu odredbe čl.81. st.1. Zakon o zaštiti potrošača (NN 96/03, dalje u tekstu: ZZP/03) ne može temeljiti isključivo na tome da se radi o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i da trgovac (tužena) nije dokazala stvarne troškove koje je imao prilikom obrade kredita već je sud prilikom provođenja testa nepoštenosti, dužan uzeti u obzir je li odredba jasna i lako razumljiva te lako uočljiva (zahtjev transparentnosti) te druge okolnosti kao što su narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, te okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora te ostale ugovore odredbe, sve u smislu odredbi čl. 81. st. 1. ZZP u svezi odredbi čl. 83. i 85. ZZP.

11. U konkretnom slučaju prvostupanjski sud je o svemu navedenom vodio računa, odnosno i po ocjeni ovog suda navedena odredba je ništena jer se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, jer je ta odredba, iako jasna i uočljiva, bila unaprijed formulirana od strane banke i tužitelj kao potrošač na nju nije mogao utjecati. Ta je odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja jer mu nije objašnjena relacija odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga (koji se objektivno nastali troškovi podmiruju iz te naknade).

12. Pri tome treba ukazati da je i Sud Europske unije u spojenim predmetima C-224/19 i C-259/19 vezano uz nepoštenost ugovorne odredbe o tzv. ulaznoj naknadi zauzeo stajalište prema kojem čl. 3. st. 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba ugovora o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, pa primjenjujući isto na konkretan slučaj u kojem tužena nije dokazala koji troškovi/usluge su obuhvaćeni ugovorenom tzv. ulaznom naknadom, pravilno je prvostupanjski sud utvrdio u tome dijelu ništetnim čl. 3. Ugovora o kreditu.

13. Ovdje valja naglasiti i to da sama činjenica da je trošak obrade kredita određen u postotku od odobrenog iznosa kredita znači da korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu, što govori u prilog tome da tako ugovornom naknadom za obradu zahtjeva i odobravanje kredita nisu „pokriveni“ stvarni troškovi koje je tužena imala pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanju kredita. Naprotiv da su zaista ugovorenom naknadom za obradu zahtjeva i odobravanje kredita „pokriveni“, plaćeni, stvarni troškovi, tada bi ta naknada bila ugovorena u nominalnom iznosu, a ne u postotku od odobrenog iznosa kredita.

13.1. U odnosu na žalbene navode tužene da je sud prvoga stupnja pogrešno utvrdio da je ništetnost predmetne odredbe bila utvrđena u postupku kolektivne zaštite, valja istaći takvo što uopće ne proizlazi iz sadržaja obrazloženja prvostupanjske odluke.

13.2. Naime, sud prvoga stupnja je samo iznio svoje stajalište da u situaciji kada je tužitelj kao potrošač bio ograničen uvjetima iz ponude tužene u pogledu ugovornih odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, što je utvrđeno i odlukama donesenim u postupku kolektivne zaštite, tada zasigurno, a što je i utvrđeno u ovom postupku nije imao mogućnosti pregovarati s tuženom niti o spornoj odredbi Ugovora koja se odnosi na naknadu za obradu kredita.

14. Na temelju prednjih utvrđenja primjenom odredbe čl. 104. st. 1., čl. 210. i čl. 214. ZOO pravilno je sud prvoga stupnja naložio tuženoj da isplati tužitelju iznos od 283,15 EUR-a naplaćenog temeljem navedene ništetne odredbe Ugovora o kreditu sa zateznom kamatom od dana izvršene uplate do plaćanja od strane tužene.

15. Također, sud prvoga stupnja pravilno je otklonio tuženikov prigovor zastare potraživanja jer se pravo na isticanje ništetnosti u smislu odredbe čl. 110. ZOO ne gasi, pa kako je posljedica ništetnosti u smislu odredbe čl. 104. ZOO obveza vraćanja stečenog bez osnove sukladno odredbama čl. 210. do čl. 219. ZOO, zastara nastupa prema odredbi čl. 360. st. 2. ZOO protekom zakonom određenog vremena, zastara nije počela teći jer je ništetnost odredbe Ugovora utvrđena tek u pobijanoj presudi (takvo pravno stajalište doneseno je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održane 30. siječnja 2020., broj Su-IV-47/20).

16. Tužena u žalbi ničim ne osporava visinu dosuđenih troškova postupka, a kako ovaj sud ne pazi na pogrešnu primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka u smislu odredbe čl. 365. st. 2. ZPP, to i ovaj sud odluku o troškovima postupka utemeljenu na odredbi čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP nalazi pravilnom i zakonitom, kako po osnovu, tako i po visini odmjerenih troškova.

17. Stoga je valjalo odbiti žalbu tužene kao neosnovanu i na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP potvrditi presudu suda prvog stupnja.

U Velikoj Gorici 2. rujna 2025.

Predsjednik vijeća

Vitomir Boić