Poslovni broj: 19 Gž-202/2023-2

                                                                                                          

                 

        Republika Hrvatska

    Županijski sud u Zadru

Zadar, Ulica plemića Borelli 9

 

                                                                                                          Poslovni broj: 19 Gž-202/2023-2

 

 

U  I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

                                                                     

P R E S U D A

 

 

              Županijski sud u Zadru, u vijeću sastavljenom od sudaca Katije Hrabrov, kao predsjednice vijeća, Blanke Pervan, kao sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Igora Delina, kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja G. P., OIB: …, iz B., …, zastupanog po punomoćnici S. M., odvjetnici iz O. društva S. D. M. d.o.o. iz Z., …, protiv tuženika Z. b. dioničkog društva, OIB: …, Z., …, zastupanog po zakonskom zastupniku, a ovaj po punomoćniku K. K., odvjetniku iz O. društva M., K. & P. d.o.o. iz Z., …, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-5511/21-17 od 19. siječnja 2023., u sjednici vijeća održanoj dana 5. rujna 2023.,

 

p r e s u d i o   j e

 

              Odbija se žalba tuženika Z. b. d.d. Z. kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-5511/21-17 od 19. siječnja 2023.

 

Obrazloženje

 

1. Uvodno označenom presudom suda prvog stupnja suđeno je:

 

''I.              Nalaže se tuženiku Z. B. D. D., Z., …, OIB …, isplatiti tužitelju G. P. iz B., …, OIB …, iznos od 2.719,18 EUR (20.487,69 kn), sa zakonskom zateznom kamatom i to na pojedine iznose kako slijedi:

 

- na iznos od 6,60 EUR tekućom od 08.12.2009. do plateža,

- na iznos od 14,11 EUR tekućom od 06.01.2010. do plateža,

- na iznos od 17,59 EUR tekućom od 06.02.2010. do plateža,

- na iznos od 16,77 EUR tekućom od 06.03.2010. do plateža,

- na iznos od 22,04 EUR tekućom od 07.04.2010. do plateža,

- na iznos od 21,87 EUR tekućom od 06.05.2010. do plateža,

- na iznos od 31,18 EUR tekućom od 10.06.2010. do plateža,

- na iznos od 38,51 EUR tekućom od 07.07.2010. do plateža,

- na iznos od 31,36 EUR tekućom od 07.08.2010. do plateža,

- na iznos od 48,79 EUR tekućom od 04.09.2010. do plateža,

- na iznos od 43,05 EUR tekućom od 06.10.2010. do plateža,

- na iznos od 34,81 EUR tekućom od 06.11.2010. do plateža,

- na iznos od 50,23 EUR tekućom od 07.12.2010. do plateža,

- na iznos od 60,80 EUR tekućom od 06.01.2011. do plateža,

- na iznos od 55,31 EUR tekućom od 08.02.2011. do plateža,

- na iznos od 53,56 EUR tekućom od 08.03.2011. do plateža,

- na iznos od 49,10 EUR tekućom od 08.04.2011. do plateža,

- na iznos od 57,16 EUR tekućom od 07.05.2011. do plateža,

- na iznos od 72,01 EUR tekućom od 08.06.2011. do plateža,

- na iznos od 68,17 EUR tekućom od 06.07.2011. do plateža,

- na iznos od 105,08 EUR tekućom od 09.08.2011. do plateža,

- na iznos od 103,60 EUR tekućom od 07.09.2011. do plateža,

- na iznos od 74,18 EUR tekućom od 07.10.2011. do plateža,

- na iznos od 75,12 EUR tekućom od 08.11.2011. do plateža,

- na iznos od 71,54 EUR tekućom od 06.12.2011. do plateža,

- na iznos od 77,54 EUR tekućom od 10.01.2012. do plateža,

- na iznos od 82,57 EUR tekućom od 07.02.2012. do plateža,

- na iznos od 81,75 EUR tekućom od 07.03.2012. do plateža,

- na iznos od 79,28 EUR tekućom od 06.04.2012. do plateža,

- na iznos od 80,30 EUR tekućom od 08.05.2012. do plateža,

- na iznos od 83,02 EUR tekućom od 12.06.2012. do plateža,

- na iznos od 79,77 EUR tekućom od 07.07.2012. do plateža,

- na iznos od 81,14 EUR tekućom od 08.08.2012. do plateža,

- na iznos od 77,67 EUR tekućom od 08.09.2012. do plateža,

- na iznos od 75,69 EUR tekućom od 06.10.2012. do plateža,

- na iznos od 80,23 EUR tekućom od 06.11.2012. do plateža,

- na iznos od 81,18 EUR tekućom od 04.12.2012. do plateža,

- na iznos od 80,95 EUR tekućom od 05.01.2013. do plateža,

- na iznos od 75,16 EUR tekućom od 05.02.2013. do plateža,

- na iznos od 78,96 EUR tekućom od 02.03.2013. do plateža,

- na iznos od 79,83 EUR tekućom od 03.04.2013. do plateža,

- na iznos od 78,60 EUR tekućom od 04.05.2013. do plateža,

- na iznos od 73,09 EUR tekućom od 04.06.2013. do plateža,

- na iznos od 69,89 EUR tekućom od 02.07.2013. do plateža i to od 08.12.2009.

do 31.07.2015. godine po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske Narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 01.08.2015. godine do 31. prosinca 2022. po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za pet postotnih poena, u roku od 15 dana.

 

II.              Nalaže se tuženiku da naknadi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 1.804,89 EUR (13.598,97 kn) sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za pet postotnih poena, tekućom od 19. siječnja 2023. do plateža, sve to u roku od 15 dana.''

 

2. Protiv citirane presude žalbu je izjavio tuženik iz svih žalbenih razloga. Tvrdi da je obrazloženje suda prvog stupnja manjkavo, nedostatno i promašeno te je ostalo nejasno temeljem čega je zauzet stav i zaključak da bi se odredba o valutnoj klauzuli imala smatrati nepoštenom, odnosno ništetnom. Odredba o valutnoj klauzuli sadržana u predmetnom Ugovoru o kreditu propisuje da će se povrat obveza po tom kreditu obračunati prema srednjem tečaju tuženika na dan plaćanja. Odredbom čl. 22. Zakona o obveznim odnosima propisano je da je dopuštena odredba ugovora prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju tečaja valute u odnosu prema stranoj valuti, te da ako strane nisu ugovorile drugi tečaj, obveza se ispunjava u valuti Republike Hrvatske prema prodajnom tečaju koji objavi devizna burza. Prema shvaćanju suda Europske unije u odlukama C-81/19 i C-243/20 ugovorna odredba o valutnoj klauzuli isključena je od ispitivanja poštenosti / nepoštenosti. Sud prvog stupnja se u obrazloženju pobijane presude samo pozvao na odluku Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. te primjenu odredbe čl. 502. c Zakona o parničnom postupku te utvrdio da su odredbe o valutnoj klauzuli u CHF ništetne. U konkretnom slučaju iz iskaza tužitelja proizlazi da Ugovor o kreditu uopće nije pročitao, pa stupajući u predmetni ugovorni odnos nije primijenio ni onaj nužni stupanj pažnje koji se u pravnom prometu zahtjeva pa ne može uživati potrošačku zaštitu, stoga je prvostupanjski sud prilikom donošenja pobijane presude počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u svezi čl. 8. ZPP jer nije savjesno i brižljivo ocijenio dokaze, kao i odredbu čl. 354. st. 2. toč. 11. istog Zakona te odredbu čl. 338. Zakona o parničnom postupku. Isto je tako prvostupanjski sud neosnovano odbio tuženikov prigovor zastare jer se restitucijski zahtjev finalizira pravomoćnošću sudske odluke kojom je utvrđena ili ustanovljena ništetnost. Prvostupanjski sud je pogrešno primijenio materijalno pravo kada je tužitelju dosudio kamate na pojedinačne iznose od dana dospijeća pojedinih iznosa anuiteta. Isto je tako neosnovano odbio njegov prigovor da je potraživanje tužitelja bilo potrebno umanjiti za iznos manje plaćenih anuiteta kada je tečaj CHF bio niži od tečaja po kojem je isplaćen kredit. Prigovara odluci o troškovima postupka.

 

3. Na žalbu nije odgovoreno.

 

4. Žalba nije osnovana.

 

5. Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud prema svom uvjerenju na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sukladno odredbi čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 i 70/19 - dalje ZPP), koji se ovdje primjenjuje temeljem odredbe čl. 107. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP ("Narodne novine", broj 80/22).

 

6. Međutim, iako izvedene dokaze sud prosuđuje po slobodnom uvjerenju, dužan je stečeno uvjerenje opravdati uvjerljivim i logičnim razlozima da bi se moglo provjeriti ima li takvo uvjerenje pravnu i činjeničnu osnovu, a što je u konkretnom slučaju prvostupanjski sud i učinio. Stoga nije utemeljen prigovor tuženika kojim ukazuje da bi prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 8. ZPP.

 

7. Sud prvog stupnja nije počinio ni bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u svezi čl. 338. jer je u svom obrazloženju izložio zahtjev tužitelja, činjenice koje je iznio te je obrazložio koje je od činjenica utvrđivao i kako ih je utvrdio, a izjasnio se i o stavovima stranaka o pravnoj osnovi spora, o čemu je dao svoje razloge.

 

8. Po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, sud prvog stupnja nije počinio ni bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, na koju u žalbi određeno ukazuje tuženica, budući da pobijana presuda ima razloga o odlučnim činjenicama, a o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava i zapisnika, slijedom čega se ista može ispitati.

 

9. Prvostupanjski sud nadalje, nije počinio niti ostale bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP, na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, temeljem čl. 365. st. 2. istoga Zakona.

 

10. Predmet spora je zahtjev tužitelja da mu tuženik isplati sve koristi koje je neosnovano stekao primjenom nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi Ugovora o kreditu za kupnju motornog vozila kojeg je, kao korisnik kredita, zaključio s tuženikom, kao kreditorom, dana 25. svibnja 2005., a koje se odnose na ugovaranje odredbi kojima se glavnica i anuiteti kredita vežu za tečaj valute CHF.

 

11. Sud prvog stupnja je, na temelju izvedenih dokaza, ocijenivši neosnovanim po tuženiku istaknuti prigovor zastare potraživanja, utvrdio ništetnost ugovorne odredbe kojom je ugovorena valutna klauzula u Ugovoru o kreditu kojeg je tuženik zaključio s tužiteljem, pozivom na pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012, Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž6632/2017 i Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019. kojima je ta ništetnost utvrđena, a sve sukladno odredbi čl. 502.c ZPP.

 

12. Što se tiče prigovora zastare, prema shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u odluci broj Rev 2245/17 od 20. ožujka 2018., kojeg prihvaća i ovaj drugostupanjski sud, u smislu odredbe čl. 241. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08, 78/15 i 29/18, 126/21, 114/22 i 156/22 – dalje: ZOO) pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe.

 

13. U kolektivnom sporu tužba je podnesena 4. travnja 2012., čime je prekinuta zastara, te je zastara ponovno počela teći od 14. lipnja 2018. trenutkom pravomoćnosti odluke Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., pa kako je tužba u predmetnom postupku podnesena 28. lipnja 2021., dakle, prije isteka petogodišnjeg roka u kojem nastupa zastara u konkretnom slučaju, to je prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo kada je ocijenio neosnovanim istaknuti prigovor zastare.

 

14. Način ugovaranja valutne klauzule bio je predmetom kolektivne tužbe za zaštitu potrošača, a koja tužba je usvojena i takav način ugovaranja valutne klauzule utvrđen nepoštenim, tada je sud prilikom odlučivanja o pojedinačnom tužbenom zahtjevu kao osnovu zahtjeva tužitelja utemeljeno utvrdio odluku iz presude kojom je odlučeno o tužbi za zaštitu kolektivnih interesa potrošača.

 

15. Naime, presudom i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Rev 2221/2018-11 je odbijena revizija tuženika protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., u dijelu (toč. 1, 2, 3, 4, 5, 6 i 7 izreke) kojim je utvrđeno da su te banke u određeno navedenim razdobljima povrijedile kolektivne interese i prava potrošača/korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, sve suprotno odredbama čl. 81., čl. 82. i čl. 90. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03) u razdoblju do 6. kolovoza 2007., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. suprotno odredbama čl. 96. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 72/12 i 56/13). Stoga je i postupanje tuženika po pitanju valutne klauzule unutar kolektivne tužbe i njezinog puta zaštite riješeno na način da je utvrđeno kako tuženik nije na transparentan način informirao potrošače o riziku intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak, a koji je bio neusporedivo veći u odnosu na takav isti rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za EUR. Iz navedenih odluka proizlaze utvrđenja prema kojima odredbe kojima se glavnica veže za CHF, već samim ugovaranjem proizvode neravnotežu između stranaka na teret potrošača, s obzirom da tuženik kao banka prihvaća samo opći rizik valutne klauzule, dok potrošač prihvaća i taj rizik, kao i dodatni rizik specifičan za CHF kao valutu utočišta, a ugovorima potrošačima nije dana mogućnost koja bi kompenzirala takve rizike.

 

16. Također, iz navedenih odluka proizlazi utvrđenje prema kojemu je iznos ugovorene kamate potrošaču bio nerazumljiv i iz razloga jer je vezan za tečaj švicarskog franka i za odluku banke. Pri tome je za kazati da je i sam tužitelj u svom stranačkom iskazu naveo da nije ni s kim razgovarao o ugovornim odredbama "o tome što znači valutna klauzula", jer je Ugovor o kreditu i potpisan u A. L., pa je, unatoč žalbenim tvrdnjama tuženika da i nije pročitao Ugovor tužitelj jasno naveo da ga je zanimala "ona cifra Ugovora", ali i da i nije imao izbora pregovarati jer mu je u A. L. rečeno da "rade samo sa CHF" (ls. 221).

 

17. Provedenim financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku za financije, računovodstvo i vrijednosne papire D. P. dipl. oec., koje je izvršeno na temelju uvida u cjelokupnu kreditnu dokumentaciju, obrazloženo po stavkama i argumentirano, na koje vještačenje u smislu matematičkog izračuna nije bilo primjedbi (ls. 146), utvrđeno je da je tužitelj zbog primjene valutne klauzule tijekom otplate kredita platio veći iznos od ukupno 2.719,18 EUR (20.487,69 kn) za utuženo razdoblje, pa mu je taj iznos pravilno dosuđen, zajedno sa zateznom kamatom od datuma dospijeća pojedinog anuiteta do isplate, sukladno odredbi čl. 29. ZOO.

 

Odredbom čl. 323. st. 1. ZOO propisano je da u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana je dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje, s tim da prema stavku 2. istoga članka Zakona ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran je svome suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora, ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti.

 

18. Prema odredbi čl. 1111. st. 1. ZOO kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi.

 

19. Sukladno odredbi čl. 1115. ZOO kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

 

20. Kako je u konkretnom slučaju tuženik nepošten od dana stjecanja, to je tužitelju zakonsku zateznu kamatu valjalo dosuditi na svaki pojedini preplaćeni iznos od dana kada ga je preplatio, a kako je to obračunato u nalazu i mišljenju vještaka.

 

21. Pravilno je sud prvog stupnja primijenio materijalno pravo i to odredbu čl. 154. st. 1. ZPP prilikom donošenja odluke o troškovima postupka, jer je tužitelj u cijelosti uspio u sporu.

 

22. Slijedom iznesenog valjalo je, temeljem čl. 368. st. 1. ZPP, odbiti žalbu tuženika kao neosnovanu i potvrditi pobijanu presudu suda prvog stupnja.

 

 

 

                                                 U Zadru, 5. rujna 2023.

 

                                                                                                                     Predsjednica vijeća

 

                                                                         Katija Hrabrov, v.r.