REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SPLITU

Gundulićeva 27, Split

Pr-1363/2023-14

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu po sucu ovog suda Eneji Stejskal Kanazir kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužiteljice FĆB, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupane po punomoćnici Martini Radić Šunjić, odvjetnici u Splitu, protiv tuženika Kliničkog bolničkog centra Split, [adresa], OIB: 51401063283, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave, u prisutnosti zamjenice punomoćnice tužiteljice i punomoćnika tuženika, prilikom zaključenja glavne rasprave, prilikom objave, a nakon objave, dana 2. rujna 2025.,

p r e s u d i o  j e

I/ Nalaže se tuženiku u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe isplatiti tužiteljici razliku manje isplaćene naknade troškova prijevoza u ukupnom iznosu od 1.332,00 EUR neto za razdoblje od 01.08.2018.g. do 30.09.2024.g., sa zakonskom kamatom koja pojedini mjesečni iznos od po 18,00 EUR teče od 15. mjesecu za prethodni mjesec do isplate, koja se zakonska kamata na navedene iznose do 31.12.2022.g. obračunava po stopi u skladu s odredbom čl.29.st.2.ZOO-a (NN 35/05, 41/08, 78/15, 29/18, 126/21), a od 01.01.2023.g. pa nadalje po stopi iz izmijenjene odredbe (NN 114/22), te Uredbe o izmjeni ZOO-a (NN 156/22), i to po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na odnose iz trgovačkih ugovora i ugovora između trgovaca i osobe javnog prava na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 8% poena, a u ostalim odnosima za 3% poena.

II/ Nalaže se tuženiku u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe isplati tužiteljici parnični trošak u iznosu od 1.875,00 EUR na račun punomoćnika tužitelja odvjetnice Martine Radić Šunjić koji se kod OTP banke d.d. vodi pod brojem IBAN:

[broj bankovnog računa], sa kamatama koje teku od donošenja prvostupanjske presude do isplate koja se na navedeni iznos obračunava po stopi iz izmijenjene odredbe čl.29.st.2.ZOO-a (''NN'' 114/22), te Uredbe o izmjeni ZOO-a (''NN'' 156/22), i to po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na odnose iz trgovačkih ugovora i ugovora između trgovca i osobe javnog prava na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 8% poena, a u ostalim odnosima za 3% poena.

Obrazloženje

1.U tužbi predanoj ovo sudu dana 15. rujna 2023. godine tužiteljica navodi da je zaposlena kod tuženika na radnom mjestu pomoćne radnice pri Klinici za ženske bolesti i porode. Navodi se da tužiteljica ima prebivalište na adresi [adresa], koja adresa prebivališta tužiteljice je udaljena 33,08 km od adrese mjesta rada u Splitu, Spiniićeva 1. Istaknuto je da tužiteljica ima pravo na naknadu troškova razlike prijevoza po prijeđenom kilometru i mjesečnoj karti odnosno na isplatu tzv. kombiniranog prijevoza jer da je odredbom čl. 66. st. 1. TKU-a (NN br.128/2017, 47/2018, 123/2019, 66/2020), odnosno čl. 65. st.1. TKU-a (NN br.56/2022, 127/2022, 58/23) koji se primjenjuju od 01.12.2017.g. propisano zaposlenik ima pravo na naknadu troškova prijevoza dolaska na posao i odlaska s posla, pod uvjetom da je udaljenost od njegovog prebivališta, odnosno boravišta do mjesta rada najmanje dva kilometra. Udaljenost od adrese prebivališta tužitelja ([adresa]) do najbliže stanice međumjesnog prijevoza u Trogiru (Trogir, Kneza Trpimira 2) da iznosi 8,30 km, na kojem dijelu da nije organiziran mjesni prijevoz. Nadalje se navodi da je sukladno tarifnoj zoni javnog prijevoznika trgovačkog društva PROMET d.o.o., najbliža međumjesnog prijevoza u Trogiru pripada IV. tarifnoj zoni za koju da prema cjeniku mjesečna pokazna karta iznosi 75,65 EUR-a /570,00 kuna mjesečno. Nadalje, da je odredbom iz čl.66.st.13.TKU-a (NN br.128/2017, 47/2018, 123/2019 i 66/2020) koji da se primjenjivao od 01.12.2017.g. do 30.04.2022.g. propisano da ako od prebivališta odnosno od boravišta do mjesta rada nema organiziranog javnog prijevoza na dijelu udaljenosti, naknada troškova prijevoza isplatit će se za dio udaljenosti na kojoj prijevoz nije organiziran u visini od 1,00 kn po prijeđenom kilometru. Odredbom iz čl.65.st.16.TKU-a (NN br.56/2022, 127/2022, 58/23) koji se primjenjuje od 01.05.2022.g. da je propisano da ako od prebivališta odnosno od boravišta do mjesta rada nema organiziranog javnog prijevoza na dijelu udaljenosti, naknada troškova prijevoza isplatit će se za dio udaljenosti na kojoj prijevoz nije organiziran kao i u slučaju kad organizirani javni prijevoz ne prometuje određenog dana, u visini od 1,35 kn po prijeđenom kilometru. Sukladno prethodno citiranim odredbama tužiteljica da ima pravo na isplatu tzv.kombiniranog prijevoza u visini mjesečne pokazne karte za IV.tarifnu zonu javnog prijevoznika PROMET d.o.o. Split, te za dio udaljenosti od adrese prebivališta do stanice međumjesnog prijevoza u Trogiru po prijeđenom kilometru (2 x 8,30 km). Tužiteljica napominje da u razdoblju od 21.03.2020.g. do 11.05.2020.g. uopće nije postojala redovila linija međumjesnog javnog prijevoza prijevoza zbog pandemije COVID -19, slijedom čega da tužiteljica ima pravo na naknadu troškova prijevoza po prijeđenom kilometru za navedeno razdoblje.Navodi se da je tuženik pogrešno umanjivao naknadu troškova prijevoza te da tužitelj imao pravo na isplatu tzv. “kombiniranog prijevoza“, sve sukladno odredbi iz čl.66.st.17.TKU-a (NN br.128/2017, 47/2018, 123/2019, 66/2020), odnosno čl.65.st.23TKU-a (NN br.56/2022, 127/2022, 58/23) koji se primjenjuju od 01.12.2017.g., kojima je propisano da ako zaposlenik ostvaruje pravo na naknadu troška mjesečne karte, zbog korištenja godišnjeg odmora zaposleniku se naknada troškova prijevoza neće isplatiti za jedan mjesec i to onaj u kojem koristi pretežiti dio godišnjeg odmora, tužitelju je naknada za mjesečnu pokaznu kartu mogla biti umanjena zbog korištenja godišnjeg odmora samo za jedan mjesec i to onaj u kojem koristi pretežiti dio godišnjeg odmora, ali ne i za ostale mjesece u godini kako to pogrešno primjenjuje tuženik. Mjesečna karata da se kupuje na početku mjeseca na mjesečnoj razini, pa naknadu troškova mjesečne karte da nije moguće umanjiti za pojedine dane u mjesecu kada je tužitelj zbog opravdanih razloga bio spriječen dolaziti na posao (npr.bolovanje), kako je to pogrešno primjenjivao tuženik. Nadalje, odredbom čl.66.st.16.TKU-a (NN br.128/2017, 47/2018, 123/2019, 66/2020), te čl.65.st.21.TKU-a (NN br.56/2022, 127/2022, 58/23) koji se primjenjuju od 01.12.2017.g. da je propisano da se naknada troškova prijevoza neće isplatiti za dane godišnjeg odmora, rodiljnog dopusta, privremene spriječenosti za rad i za druge dana kada zaposlenik više od dva dana uzastopce nije u obvezi dolaska na posao. Sukladno prethodno citiranim odredbama TKU-a troškovi naknade troškova prijevoza po prijeđenom kilometru da se mogu manjiti samo za određene dane i to kada tužiteljica nije uzastopce u obvezi dolaziti na posao više od dva dana.Ističe da je tuženik u konkretnom slučaju za utuženo razdoblje isplaćivao umanjenu naknadu troškova prijevoza, odnosno nije pravilno primjenjivao odredbe TKU-a koje reguliraju pitanje tzv.“kombiniranog prijevoza“. Budući da je tuženik protivno odredbama TKU-a, pogrešno obračunavao i isplaćivao umanjenu naknadu troškova prijevoza, tužiteljica da ovom tužbom potražuje razliku između onoga što joj je plaćeno i onoga što joj je trebalo biti plaćeno sukladno odredbama TKU-a. Tužiteljica je po nalogu ovog suda konačno uredila tužbeni zahtjev podneskom od 19. rujna 2024. godine na način da ista postavlja kondemnatorni tužbeni zahtjev na ime razlike manje isplaćene naknade troškova prijevoza za razdoblje od 01.08.2018. do 30.09.2024. godine potražuje iznos od 1.332,00 Eur-a sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, te je istakla da pridržava pravo precizirati tužbeni zahtjev po provedbi financijsko-knjigovodstvenog vještačenja.

2. Tuženik je početno u odgovoru na tužbu (list 17-18 spisa) osporavao i osnov i visinu predmetnog potraživanja, te je isti nakon uređenja tužbenog zahtjeva od strane tužiteljice, u svom podnesku od 2. listopada 2024. (list 35-37 spisa) istakao protivljenje točki II/ tužbenog zahtjeva smatrajući da je time što tužiteljica potražuje da se parnični trošak umjesto tužiteljici isplati direktno na račun odvjetnika/punomoćnika tužiteljice, izvršena preinaka tužbe, te tuženik ističe da se protivi navedenoj preinaci. Također je navedeno da ukoliko sud dosudi tužiteljici parnični trošak na navedeni način da se otvara mogućnost izigravanja tužiteljevih vjerovnika, te da postavljanje takvog tužbenog zahtjeva tužitelj želi provesti cesiju (ustup tražbine). Naposljetku, tuženik je u podnesku od 18. prosinca 2024. godine (list 43-44 spisa) naveo kako više ne osporava visinu tužbenog zahtjeva kako je postavljena podneskom tužiteljice od 19. rujna 2024. godine, ali da i nadalje osporava osnov tužbenog zahtjeva.

3. Tijekom postupka sud izveo dokaze pregledom podataka HAK-a (list 5-6 spisa); obračunske liste plaće tužiteljice za prosinac 2016. (list 7-8 spisa); tarifnih zona poduzeća Promet d.o.o. Split (list 10 spisa); cjenika usluga prijevoza putnika u javnom gradskom i prigradskom prometu na području zonskog tarifnog sustava (list 11 spisa); cjenika pokaznih sportskih i studentskih karata (list 12 spisa); obavijesti Prometa Split d.o.o. (list 13 spisa). Sudu su dostavljeni i primjerci sudske prakse. U dokazne svrhe je izveden i dokaz saslušanjem tužiteljice na ročištu glavne rasprave od 1. travnja 2025. godine. Sud je na ročištu od 23. prosinca 2024. godine odustao od izvođenja dokaza financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem kao suvišnim budući je tuženik u podnesku od 18.12.2024.godine istakao da ne osporava visinu potraživanja kako je postavljena u podnesku tužiteljice od 19. rujna 2024. godine.

4. Tužbeni zahtjev tužiteljice u cijelosti je osnovan.

5. Predmet ovog spora je naknada razlike troškova prijevoza tužiteljici (dolaska na posao i odlaska sa posla) polazeći od mjesta prebivališta tužiteljice, [adresa] do mjesta rada na adresi [adresa].

6. Među strankama nije sporna činjenica da je tužiteljica u utuženom razdoblju od 01.08.2018. do 30.09.2024. godine imala prebivalište na adresi [adresa], kao i da je mjesto prebivališta tužiteljice udaljeno od mjesta rada 33,08 km. Također među strankama nije sporna ni visina potraživanja iz uređenog tužbenog zahtjeva tužiteljice od 19. rujna 2024., budući je tuženik u podnesku od 18.12.2024.godine istakao da ne osporava visinu tužbenog zahtjeva kako je postavljena podneskom tužiteljice od 19.rujna 2024.godine, a zbog čega je ovaj sud na ročištu od 23. prosinca 2024. godine odustao od izvođenja dokaza financijsko- knjigovodstvenim vještačenjem. Također među strankama nije sporno, a što proizlazi i iz iskaza tužiteljice na ročištu od 01.travnja 2025.godine da je tužiteljica do 15.06.2021.godine radila na radnom mjestu pomoćne radnice na Klinici za ženske bolesti i porode, te da je od 15.06.2021.godine prešla raditi s tog radnog mjesta na radno mjesto njegovateljice na istoj Klinici.

6. Ono što je sporno je pravni osnov potraživanja i to da li tužiteljica u utuženom razdoblju od 01.08.2018.godine do 30.rujna 2024.godine ima pravo na naknadu troškova razlike mjesnog i međumjesnog prijevoza i u kojem iznosu, odnosno da li je tužitelj tuženoj u navedenom razdoblju na pravilan način obračunavao i plaćao navedene troškove prijevoza.

7. Iz pregledanih podataka HAK-a (list 5-6 spisa) proizlazi da udaljenost od adrese prebivališta tužiteljice na adresi [adresa] do najbliže stanice međumjesnog prijevoza u Trogiru, Kneza Trpimira 2 iznosi 8,30 km, a da udaljenost od mjesta prebivališta tužiteljice na adresi [adresa] do mjesta rada tužiteljice kod tuženika na adresi [adresa] iznosi 33,08 km. Iz iskaza saslušane tužiteljice na ročištu od 01.travnja 2025.godine nedvojbeno proizlazi da je prije prebivališta na adresi [adresa] prije utuženog razdoblja tužiteljica živjela do 2001.godine u Splitu na adresi [adresa].

8. Iz pregledane obračunske liste plaće tužiteljice za prosinac 2016. (list 7 spisa) proizlazi da je tužiteljici tuženik isplaćivao naknadu troškova mjesnog prijevoza u visini mjesečne karte, dok iz navedene obračunske liste nije razvidno da bi tuženik isplaćivao troškove međumjesnog prijevoza tužiteljici. Iz pregledane odluke tuženika od 23.08.2018.godine (list 77-78 spisa) proizlazi da je tuženik ovom odlukom tužiteljici utvrdio da je ista imala pravo na trošak prijevoza od adrese prebivališta u [adresa] do stanice međumjesnog prijevoza u Trogiru, Kneza Trpimira 2 u visini sukladno broju dolazaka na posao i kilometraži (8,79 km) na način da se za svaki prijeđeni kilometar isplaćuje 1,00 kuna, te da tužiteljica ima pravo i na naknadu troškova međumjesnog prijevoza za relaciju od stanice međumjesnog do adrese mjesta rada u Splitu u Spinčićevoj 1. Navedenom odlukom je u točki 3. određeno da se visina naknade za trošak međumjesnog prijevoza računa se sukladno broju dolazaka na posao i cijeni pokazne pokazne karte za IV zonu javnog prijevoznika tvrtke Promet d.o.o.

9. Iz iskaza saslušane tužiteljice FĆB (list 47-50 spisa) proizlazi da je ona do 15. lipnja 2021. radila na radnom mjestu pomoćne radnice na Klinici za ženske bolesti i porode, a od 15. lipnja 2021. da je prešla raditi sa tog radnog mjesta na radno mjesto njegovateljice na istoj Klinici. Tužiteljica ističe da je čitavo vrijeme prijavljena sa prebivalištem [adresa] te da ona čitavo vrijeme pa tako i utuženom razdoblju dolazi na posao i vraća se sa posla osobnim vozilom budući da nije organiziran međumjesni prijevoz od [adresa] do radnog mjesta gdje ista radi kod tuženika. Navodi da u Trogiru nema gdje ostaviti automobil osim na parkingu koji je predviđen za plaćanje, a da je cijena parkirnog mjesta u Trogiru različita u ljetnom i zimskom periodu i da se sjeća da je ljeti plaćala parkirno mjesto 20 kuna. Navodi da kada bi postojala mogućnost organiziranog javnog prijevoza autobusom do radnog mjesta gdje ista radi da bi se najprije trebala voziti autobusom od [adresa] do Trogira, a potom presjedati u autobus koji vozi od Trogira do Sukoišanske ulice u Splitu, a potom bi trebala presjedati u autobus iz Sukoišanske ulice do mjesta rada u Spinčićevoj 1 kod tuženika te da bi to putovanje na posao trajalo oko dva sata, a da bi se u tom slučaju kada bi se koristila takvim radnim prijevozom morala dignuti ujutro u 4 sata da bi došla na radno mjesto kod tuženika, a ako bi se koristila takvim javnim prijevozom da kući sa posla ne bi mogla doći prije 19:30 ili 20:00 sati navečer, a u ljetnom periodu pogotovo radi gužvi u Trogiru. Navodi da joj tuženik nije plaćao ništa osim mjesečne putne karte za 1. zonu. Nadalje, tužiteljica navodi da je za vrijeme pandemije corona virusa putovala osobnim automobilom. Tužiteljica, na upit suca da li je prije ove adrese prebivališta [adresa] živjela na nekoj drugoj adresi, navodi da je prije [adresa] do 2001. godine živjela u [adresa] na adresi [adresa], te da joj poslodavac nije uzeo u obzir da ona više ne živi u [adresa] već da je njeno prebivalište u [adresa]. Tužiteljica se ispravlja ističući da joj je tuženik priznao troškove prijevoza od mjesta prebivališta do mjesta rada u nekom trenutku kada je došlo do izmjene propisa, ali da ista ne može točno odrediti koji je to bio trenutak. Navodi da se obraćala tuženiku sa zahtjevom da joj prizna troškove prijevoza po prijeđenom kilometru negdje otprilike oko 2012.-2013.g. te da ju je tuženik s tim zahtjevom odbio. Navodi, da joj je poznato da je KBC Split 2018. donio odluku po kojoj da se troškovi prijevoza za relaciju od [adresa] do Trogira isplaćuju po prijeđenom kilometru, a za relaciju od Trogira do Splita u visini cijene pokazne karte za 4 zonu prometa, te da ona ne osporava tu odluku, ali navodi da ona ne može tim prijevozom ni dolaziti na radno mjesto ni vraćati se na radno mjesto iz razloga što se navedeni prijevoz ne poklapa sa njenim radnim vremenom budući kako je rekla bi morala jako rano ujutro se ustajati za dolazak na radno mjesto i kasno navečer dolaziti kući gotovo trčeći na autobus. Ista ovo posebice ističe iz razloga što kada radi u drugoj smjeni da joj smjena završava u 22 sata navečer i da bi se ona trebala prvo voziti do Sukoišanske ulice, pa od Sukoišanske ulice u Trogir gdje bi je suprug morao čekati da je odveze kući.Vezano za navedenu odluku ista navodi da se žalila na tu odluku, a da je žalba odbijena budući da je ona tražila ujedno i da joj se plate prijeđeni kilometri osobnim vozilom, a da joj je to odbijeno i kazano da ima pokaznu kartu. Tužiteljica navodi, a obzirom na veliku udaljenost do mjesta rada, da nije nikada pokušala naći posao bliže mjestu prebivališta, te ističe da je ona već 38 godina djelatnik bolnice, a da je 1988. godine počela raditi kod tuženika. Navodi da je za vrijeme lock downa svo vrijeme dolazila na radno mjesto od 21.3. do 11.5.2020. U odnosu na činjenicu da li tužiteljica od tuženika traži da joj KBC plati trošak po prijeđenom kilometru s njenim automobilom i za dane da nije dolazila na posao tužiteljica je istakla da potražuje troškove prijevoza i kad je bila na godišnjem i bolovanju jer da ako joj se dogodi da je 10. u mjesecu otišla na bolovanje a prvog dana u mjesecu kupila pokaznu kartu da se njoj i taj iznos skida sa plaće od strane poslodavca te da se skida sa plaće i kad uzme slobodan dan. Također tužiteljica potvrđuje da je opunomoćila odvjetnicu Martinu Radić Šunjić da može primiti parnične troškove vezano za predmetni postupak za nju na svoj račun.

10. Temeljem odredbe članka 66.stavak 1. Temeljnog kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenika (''NN'' 128/17, 47/2018, 123/2019 i 66/2020- u daljnjem tekstu TKU-a), a koji je bio na snazi od 01.12.2017.godine do 30.04.2022.godine je propisano da zaposlenik ima pravo na naknadu troškova prijevoza dolaska na posao i odlaska s posla (u daljnjem tekstu: naknada troškova prijevoza), pod uvjetom da je udaljenost od njegovog prebivališta, odnosno boravišta do mjesta rada najmanje dva kilometra. Nadalje je propisano odredbom članka 66.stavka 8. navedenog TKU-a da pod organiziranim javnim prijevozom u smislu ovoga članka smatra se mjesni i međumjesni prijevoz koji se međusobno ne isključuju, a koji zaposleniku omogućuju redoviti dolazak na posao i povratak s posla. Također je temeljem odredbe članka 66.stavka 9. navedenog TKU-a propisano da redoviti dolazak na posao i povratak s posla osigurava onaj javni prijevoznik kod kojeg je vozni red organiziran na način da vrijeme čekanja od dolaska u mjesto rada do početka radnog vremena zaposlenika te vrijeme čekanja od završetka radnog vremena do polaska redovite linije prema prebivalištu odnosno boravištu zaposlenika ne prelazi 45 minuta, a u slučaju potrebe za presjedanjem, vrijeme čekanja između dvije linije javnog prijevoza ne smije biti duže od 30 minuta. Temeljem odredbe članka 66.stavka 10. navedenog TKU-a je propisano da u slučaju postojanja organiziranog javnog prijevoza kojeg zaposlenik ne koristi, zaposlenik će ostvariti pravo na naknadu troškova prijevoza, koja će se za svaki pojedini mjesec isplaćivati u visini 1/12 cijene godišnje karte ako postoji mogućnost kupnje godišnje karte, odnosno u visini mjesečne karte ako ne postoji mogućnost kupnje godišnje karte, ili pojedinačne karte ako ne postoji mogućnost kupnje godišnje ili mjesečne karte. Također je odredbom članka 66.stavka 11. navedenog TKU-a propisano da navedeno da ako od prebivališta odnosno boravišta do mjesta rada nema organiziranog javnog prijevoza, naknada troškova prijevoza isplatit će se u visini od 1,00 kn po prijeđenom kilometru, uvećano za troškove mostarine i tunelarine (uz predočenje ispisa elektroničke naplate cestarine – ENC na ime zaposlenika i za odgovarajući dolazak na posao i povratak s posla), kao i u slučaju naknade troškova prijevoza zaposleniku u dane kada organizirani javni prijevoz ne prometuje. Temeljem odredbe članka 66. stavka 16. navedenog TKU-a je propisano da se zaposleniku naknada troškova prijevoza isplaćuje najkasnije do 15-og u mjesecu za prethodni mjesec, s time da se neće isplatiti za dane godišnjeg odmora, rodiljnog i roditeljskog dopusta, privremene spriječenosti za rad i za druge dane kada zaposlenik više od dva dana uzastopce nije u obvezi dolaska na posao, dok temeljem odredbe članka 66.stavka 17. TKU-a je propisano da ako zaposlenik ostvaruje pravo na naknadu troška mjesečne karte, zbog korištenja godišnjeg odmora zaposleniku se naknada troškova prijevoza neće isplatiti za jedan mjesec i to onaj u kojem koristi pretežiti dio godišnjeg odmora. Odredbama članka 65.stavka 1, 8., 9., 10., 11, TKU-a za državne službenike i namještenike (''NN'' 56/2022, 127/2022), a koji se primjenjuje počevši od 01.05.2022.godine je podjednako propisano kao i odredbama članka 66.stavka 8., 9.10. i 11 TKU-a za državne službenike i namještenike (''NN'' 128/17, 47/2018, 123/2019 i 66/2020). Temeljem odredbe članka 65.stavka 14. TKU-a za državne službenike i namještenike (''NN'' 56/22, 127/22), a koji se primjenjuje od 01.05.2022.godine je propisano da ako je od prebivališta odnosno boravišta do mjesta rada nema organiziranog javnog prijevoza, naknada troškova prijevoza isplatit će se u visini od 1,35 kn po prijeđenom kilometru.

11. Iz svih provedenih dokaza u ovom postupku, a posebice iz iskaza tužiteljice nedvojbeno proizlazi kao utvrđena činjenica da od mjesta prebivališta tužiteljice na adresi [adresa] do mjesta rada tužiteljice kod tuženika nije postojao odgovarajući javni prijevoz s kojim bi tužiteljica mogla uredno redovno dolaziti na posao i vraćati se s posla na adresu tužiteljice.Naime, tužiteljica je u iskazu istakla da nije postojao organiziran adekvatan međumjesni ni mjesni autobusni prijevoz od [adresa] gdje ima prebivalište do mjesta rada a koji bi prijevoz bio usklađen s mogućnošću njenog dolaska na radno mjesto kao ni sa mogućnošću vraćanja iste s posla u adekvatnom vremenu budući je citiranom odredbom članka 66.stavka 9. TKU-a (''NN'' 128/2017, 47/2018, 123/2019 i 66/2020), te članka 65.stavka 11. TKU-a (''NN'' br. 56/2022, 127/2022, 58/2023, 128/2023) i članka 75. st. 12. TKU-a (''NN'' 29/2024) propisano da redoviti dolazak na posao i povratak s posla osigurava onaj javni prijevoznik kod kojeg je vozni red organiziran na način da vrijeme čekanja do dolaska u mjesto rada do početka radnog vremena zaposlenika te vrijeme čekanja do od završetka radnog vremena do polaska redovne linije prema prebivalištu odnosno boravištu zaposlenika ne prelazi 45 minuta. Naime, iz iskaza tužiteljice na ročištu od 01.travnja 2025.godine nesporno proizlazi da bi tužiteljica da je postojala mogućnost organiziranog javnog prijevoza autobusom do mjesta gdje radi kod tuženika trebala u više navrata vršiti presjedanja iz jednog autobusa u drugi pa bi se u tom smislu prvo trebala voziti autobusom od [adresa] do Trogira, a potom presjedati u autobus koji vozi iz Trogira do Sukoišanske ulice u Splitu, a onda se voziti iz Sukoišanske ulice autobusom od mjesta rada u Spinčićevoj 1 u Splitu, te da kad bi se koristila ovim prijevozom da bi se morala ujutro ustati u 4 sata ujutro, a da pri povratku s posla kući posebno ljeti kad su veće gužve da kući ne bi mogla doći prije 19,30 ili 20,00. Tužiteljica u svom iskazu ne osporava činjenicu da je tuženik tijekom 2018.godine donio odluku po kojoj je određeno da će joj se troškovi mjesnog prijevoza za relaciju od [adresa] do Trogira plaćati u visini cijene pokazne karte za 4 zonu prometa, a od Trogira do mjesta rada kod tuženika po prijeđenom kilometru, a što nedvojbeno i proizlazi iz pregledane odluke KBC-a Split od 23.08.2018.godine (list 77-78 spisa). Međutim, tužiteljica u iskazu jasno istakla da ona ne može navedenim javnim prijevozom ni dolaziti na radno mjesto ni vraćati se s radnog mjesta jer da se vrijeme javnog prijevoza ne poklapa s njenim radnim vremenom jer da bi morala ukoliko bi postojao organizirani javni prijevoz rano ujutro ustajati za dolazak na radno mjesto, a kući se vraćati kasno navečer, te je ista objasnila da radi u smjenama te da kad radi u drugoj smjeni da joj smjena završava u 22 sata navečer pa da bi se morala prvo voziti do Sukoišanske ulice, a onda od Sukošanske ulice u Trogir gdje bi je suprug morao čekati da je odveze kući. Iz navedenog dijela iskaza tužiteljice jasno proizlazi da se tužiteljica u utuženom periodu prema vlastitom iskazu koristila osobnim automobilom budući u utuženom razdoblju nije postojao adekvatni organizirani prijevoz od mjesta njenog prebivališta u [adresa] do mjesta rada, a koji bi joj omogućio normalan dolazak na posao i odlazak s posla jer da bi to značilo i uključivalo brojna presjedanja iz autobusa u autobus, prerano ustajanje ujutro radi dolaska na posao i povratak kući kasno uvečer prilikom vraćanja s posla, a iz čega je razvidno da se tužiteljica u utuženom razdoblju na relaciji od mjesta njenog prebivališta do mjesta rada nije iz navedenih razloga koristila javnim prijevozom već je na posao i s posla dolazila i odlazila osobnim automobilom budući je to bila u navedenoj situaciji jedina mogućnost. U navedenom smislu tužiteljici je u utuženom razdoblju tuženik na cjelokupnoj relaciji prijevoza od mjesta prebivališta do mjesta rada trebao plaćati troškove prijevoza po prijeđenom kilometru budući na relaciji [adresa] nije postojao adekvatni organizirani javni prijevoz s kojim bi tužiteljica mogla redovito doći na posao i vratiti se sa posla, a u skladu sa radnim vremenom tužiteljice.

12.Slijedom svega navedenog, tužiteljica je prema mišljenju suda dokazala osnovanost tužbenog zahtjeva, odnosno da joj je tuženik obračunavao trošak prijevoza protivno citiranim odredbama TKU-a i isplaćivao umanjenu naknadu troškova prijevoza budući je za dio relacije prijevoza tužiteljici utvrdio plaćanje temeljem mjesečne karte za IV zonu javnog prijevoznika Promet d.o.o., a za dio relacije prijevoza plaćanje po kilometraži , a zapravo je cjelokupan prijevoz tužiteljici u utuženom razdoblju trebao biti plaćen po prijeđenom kilometru budući na relaciji tužiteljice od mjesta prebivališta u [adresa] do mjesta rada kod tuženika nije bilo nikakvog adekvatnog organiziranog javnog prijevoza s kojim bi tužiteljica mogla na vrijeme doći na posao i na vrijeme se vratiti sa posla pa je tužbeni zahtjev tužiteljice u tom smislu prihvaćen u cijelosti kao osnovan, tim više što tuženik niti ne osporava visinu predmetnog potraživanja iz podneska tužiteljice od 19.09.2024.godine, a radi čega je prihvaćen tužbeni zahtjev tužiteljice iz podneska od 19.09.2024.godine za isplatu manje isplaćene naknade prijevoza u ukupnom iznosu od 1.332,00 Eur-a u cijelosti kao osnovan, a koja se neisplaćena razlika troškova prijevoza potražuje s osnove prijeđenih kilometara osobnim vozilom.

13. Na dosuđeni ukupni iznos tužiteljici s osnova manje neisplaćenih troškova prijevoza u iznosu od 1.332,00 Kuna tužiteljici su priznate zakonske zatezne kamate primjenom odredbe čl. 29. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", br. 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022., 156/2022., 155/23., u tekstu ZOO)koje teku od dospijeća svakog pojedinačnog dijela iznosa, 15- og dana u idućem mjesecu do isplate (čl. 92. st. 3. ZR). Navedena zakonska zatezna kamata obračunava do 31.12.2022.godine sukladno odredbi članka 29.stavka 2. ZOO- a (''NN'' 35/05, 41/08, 125/11, 78/2015), a od 01.01.2023.godine do isplate sukladno izmijenjenoj odredbi članka 29.stavka 2. ZOO-a (''NN'' 114/22), te Uredbe o izmjeni ZOO-a (''NN'' 156/22). Budući zatezne kamate na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak, a koje su sadržane u dosuđenom bruto iznosu zatražene razlike naknade plaće do trenutka isplate nisu dospjeli na naplatu pa se na te iznose zatezne kamate ne obračunavaju, sve sukladno odredbi čl. 45. Zakona o porezu na dohodak (NN 177/04, 73/08, 80/10, 114/11, 22/12, 43/13, 120/13, 125/13 i 148/13) i čl. 61. Pravilnika o porezu na dohodak (NN 95/05, 96/06, 68/07, 146/08, 2/09, 9/09, 146/09, 123/10, 137/11, 61/12, 79/13 i 160/13) tužiteljici su priznate zakonske zatezne kamate na navedeni iznos glavnice potraživanja od 1.332,00 Eur-a izuzev zakonskih zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak, a kako je i odlučeno u točki I/ izreke ove presude.

14. Neosnovan je prigovor tuženika iz podneska tuženika od 02. listopada 2024., a u kojem se prigovoru tuženik protivi da se parnični trošak umjesto direktno tužiteljici isplati na račun odvjetnice/punomoćnice tužiteljice smatrajući da je riječ o preinaci tužbe. Prvenstveno je potrebno istaći da zahtjev tužiteljice za isplatom parničnog troška na račun punomoćnice tužiteljice ne predstavlja preinaku tužbenog zahtjeva budući je sukladno odredbi članka 191. stavak 1. ZPP-a propisano da je preinaka tužbe promjena istovjetnosti tužbenog zahtjeva, povećanje postojećeg ili isticanja drugog zahtjeva uz postojeći dok parnični trošak sukladno onome što je propisano odredbom članka 151.stavka 1. ZPP-a ne predstavlja tužbeni zahtjev već nastali izdatak učinjen u tijeku ili u povodu postupka. Sud odlučuje sukladno odredbi članka 164.stavka 1. ZPP-a o tome da li i u kojem iznosu stranku pripada zatraženi parnični trošak i to na određeni zahtjev stranke u zavisnosti od uspjeha u parnici. U tom smislu stranka postavlja zahtjev za isplatu troška, a sud odlučuje o visini parničnog troška koji stranku pripada pa u tom smislu izmjena potraživanja načina plaćanja u zahtjevu za isplatu parničnog troška ne predstavlja u pravnom smislu ni preinaku tužbe ni ustup (cesiju) tražbine od strane tužiteljice na njenu odvjetnicu slijedom čega je prigovor preinake tužbe od strane tuženika, a vezano za parnični trošak u cijelosti neosnovan. Pregledom spisa sud je utvrdio da je tužiteljica izdala punomoć odvjetnici Martini Radić Šunjić za vođenje parnice (list 9 spisa), te je na osnovi takve punomoći navedena odvjetnica, između ostalog, "ovlaštena primiti novac i novčane vrijednosti te o tome izdavati potvrde ". Čl. 95. st. 1. t. 3. ZPP-a propisuje da ako je stranka izdala odvjetniku punomoć za vođenje parnice, a nije pobliže odredila ovlaštenja u punomoći, da je odvjetnik ovlašten na temelju takve punomoći od protivne stranke primiti dosuđene troškove. Kako u pogledu načina isplate troškova parničnog postupka ne postoji ograničenje u nekoj kogentnoj normi, a iz opsega priložene punomoći proizlazi da je punomoćnik tužiteljice „ovlašten primati novac i novčane vrijednosti te o tome izdavati potvrde“, proizlazi da je punomoćnik tužiteljice na temelju ovlaštenja iz punomoći ovlašten primiti parnični trošak, i tim više, što je tužiteljica na ročištu od 1. travnja 2025. izjavila da je odvjetnicu Martini Radić Šunjić ovlastila da od protivne stranke primi parnične troškove za na svoj račun, a za tužiteljicu, te je sud u tom smislu odlučio kao u izreci presude pod točkom II/, odnosno da je dužan tuženik troškove postupka isplatiti tužiteljici na račun njene punomoćnice.

15. Što se tiče troškova ovog parničnog postupka obzirom da je tužiteljica u cijelosti uspjela u ovoj parnici istoj sukladno odredbi članka 154.stavka 1. ZPP-a pripadaju u cijelosti parnični troškovi. U navedenom smislu tužiteljicu kao opravdani, a sukladno odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (''NN'' 138/23) pripadaju trošak sastava tužbe u iznosu od 100 bodova; trošak sastava podneska od 19.09.2024.godine u iznosu od 100 bodova; trošak sastava podneska od 11.10.2024.godine u iznosu od 100 bodova; zastupanja na ročištu od 23.12.2024.godine u iznosu od 100 bodova; zastupanja na ročištu od 01.04.2025.godine u iznosu od 100 bodova; trošak sastava podneska od 03.04.2025. u iznosu od 100 bodova; zastupanja na ročištu od 02.07.2025. u iznosu od 100 bodova; zastupanja na ročištu za objavu presude u iznosu od 50 bodova; a što ukupno iznosi 750 bodova, te što s obzirom na vrijednost boda od 2,00 Eur-a ukupno iznosi 1.500,00 Eur-a te što uz dodatak od 25% PDV-a u iznosu od 375,00 Eur-a ukupno iznosi 1.875,00 Eur-a, a koji iznos je tuženik dužan isplatiti tužiteljici na ime troškova ovog parničnog postupka zajedno sa zatraženom zakonskom zateznom kamatom koja na taj iznos teče od presuđenja pa do isplate, te koja se zakonska zatezna kamata obračunava sukladno izmijenjenoj odredbi članka 29.stavka 2. ZOO-a (''NN'' 114/22), te Uredbi o izmjeni ZOO-a (''NN'' 156/22), a kako je i odlučeno u točki II/ izreke ove presude.

16. Radi svega navedenog, ocjenom svih dokaza u ovom postupku, a sukladno odredbi članka 8. ZPP-a te primjenom pravila o teretu dokazivanja usvojen je u cijelosti tužbeni zahtjev tužiteljice i odlučeno kao u točki I/ i II/ izreke ove presude.

U Splitu, 2. rujna 2025.

Sudac

Eneja Stejskal Kanazir

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od primitka pisanog otpravka iste. Žalba se podnosi u tri primjerka pismeno putem ovog suda za Županijski sud. Stranci koja je pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje i stranci koja je uredno obaviještena o tom ročištu, a na isto nije pristupila, smatra se da je dostava presude obavljena onog dana kad je održano ročište na kojem se presuda objavljuje. Stranci koja nije uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje smatra se da je dostava presude obavljena danom zaprimanja pisanog otpravka iste.

Dna:

1/ tužiteljici-po punomoćnici

2/ tuženiku