REPUBLIKA HRVATSKA

TRGOVAČKI SUD U ZAGREBU

Zagreb, Trg Johna Fitzgeralda Kennedyja 11

P-1249/2025

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A Z B O G O G L U H E

Trgovački sud u Zagrebu, u ime Republike Hrvatske, po sucu mr. sc. Ivani Koštarić Fegeš, u pravnoj stvari tužitelja DRUGA FUNDACIJA SPV d.o.o. za posebne usluge, Zagreb, Lonjička ulica 2A, OIB: 25132169807, kojeg zastupaju odvjetnici iz Odvjetničkog društva Župan, Babić & Antunović d.o.o. iz Zagreba, protiv tuženika HRVATSKA POŠTANSKA BANKA d.d., Zagreb, Jurišićeva 4, OIB: 87939104217, radi utvrđenja ništetnosti i isplate iznosa od 258,36 EUR, 2. rujna 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnom odredba članka 5. Ugovora o kreditu br. 311644 i osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama koje su upisane u zemljišnim knjigama od 16. listopada 2006. sklopljenog između tuženikovog pravnog prednika VOLKSBANK d.d., Zagreb, Varšavska 9, matični broj subjekta upisa MBS: [matični broj subjekta], kao kreditora i PM iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kao korisnika kredita, koja nosi naziv „NAKNADE“, u dijelu koji glasi: „Korisnik kredita se obvezuje Kreditoru platiti temeljem ovog Ugovora sve naknade i troškove sukladno Odluci o kamatama i naknadama Kreditora, a naročito sljedeće naknade: 5.1. Administrativna naknada: 0,75% (slovima: nulacijelihsedamdesetpetposto) jednokratno na iznos odobrenog kredita.“

II. Nalaže se tuženiku platiti tužitelju iznos od 258,36 EUR sa zakonskim zateznim kamatama od 9. studenoga 2006. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, od 1. siječnja 2024. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

III. Odbija se tužbeni zahtjev u dijelu u kojem tužitelj zahtijeva isplatu zakonskih zateznih kamata na iznos od 258,36 EUR za razdoblje od 9. studenoga 2006. do isplate po stopi koja prelazi stopu koja se određuje na način određen u točki II. izreke ove presude, kao neosnovan.

IV. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju troškove u iznosu od 365,60 EUR sa zateznim kamatama od 2. rujna 2025. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

V. Odbijaju se tužiteljevi zahtjevi za isplatu zakonskih zateznih kamata na troškove u iznosu od 365,60 EUR za razdoblje od 2. rujna 2025. do isplate po stopi koja prelazi stopu koja se određuje na način određen u točki IV. izreke presude, te za naknadu troškova u iznosu od 53,08 EUR s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama od 2. rujna 2025. do isplate, kao neosnovani.

Obrazloženje

1. Tužitelj je podnio tužbu radi utvrđenja ništetnom odredbe članka 5. Ugovora o kreditu br. 311644 i osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama koje su upisane u zemljišnim knjigama od 16. listopada 2006. sklopljenog između tuženikovog pravnog prednika VOLKSBANK d.d., Zagreb, Varšavska 9, matični broj subjekta upisa MBS: [matični broj subjekta], kao kreditora i PM iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kao korisnika kredita, koja nosi naziv „NAKNADE“, u dijelu koji glasi: „Korisnik kredita se obvezuje Kreditoru platiti temeljem ovog Ugovora sve naknade i troškove sukladno Odluci o kamatama i naknadama Kreditora, a naročito sljedeće naknade: 5.1. Administrativna naknada:

0,75% (slovima: nulacijelihsedamdesetpetposto) jednokratno na iznos odobrenog kredita.“, te isplate iznosa od 258,36 EUR po osnovi plaćene ulazne naknade s pripadajućim zakonskim zateznim kamata.

U tužbi u bitnome navodi da je 16. listopada 2006. tuženikov pravni prednik VOLKSBANK d.d. sklopio s korisnikom kredita PM Ugovor o kreditu br. 311644 i osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama koje su upisane u zemljišnim knjigama, te da su tužitelj kao primatelj i korisnik kredita kao ustupitelj sklopili Ugovor o ustupu / prijenosu tražbine na temelju kojeg je korisnik kredita prenio na tužitelja sva potraživanja s osnova ništetnih ugovornih odredbi Ugovora o kredita sklopljenog s tuženikom, o čemu je tužitelj pisanim putem obavijestio tuženika. Zbog navedenog je tužitelj aktivno legitimiran pokrenuti ovaj parnični postupak. Predmetni ugovor o kreditu je potrošački jer se radi o stambenom kreditu građana. Predmetna ugovorna odredba je tipska odredba ugovora o kreditu izrađena od strane tuženikovog pravnog prednika o kojoj odredbi se nije dala mogućnost pregovora korisniku kredita. Tuženikov pravni prednik kao banka obračunavao je kamatu na cjelokupni iznos kredita, odnosno i na iznos koji je zapravo iskorišten za naknadu troškova obrade kredita kako je gore stipulirano. Navedene okolnosti dovele su do znatne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana, a proizašle su iz nepoštene ugovorne odredbe o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo. Tuženik odnosno njegov pravni prednik je s osnove ništetne odredbe o ulaznoj naknadi od korisnika kredita primio iznos od 1.946,62 kn / 258,36 EUR preračunato prema fiksnom tečaju konverzije 7,53450.

2. Sud je, na temelju odredaba članka 284. stavka 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 129/00, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 96/08, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 155/23; dalje: ZPP), tuženiku dostavio tužbu s prilozima te ga pisanim pozivom (rješenjem od 12. svibnja 2025.; dalje: rješenje od 12. svibnja 2025.) pozvao na podnošenje pisanog odgovora na tužbu u određenom roku od 30 dana uz upozorenje na pravne posljedice nedavanja odgovora na tužbu iz članka 331.b ZPP-a (str. 60. – 62. spisa).

3. Prema odredbama članka 331.b stavka 1. ZPP-a, ako tuženik ne podnese odgovor na tužbu u određenom roku, donijet će se presuda kojom se prihvaća tužbeni zahtjev (presuda zbog ogluhe), ako bude udovoljeno ovim uvjetima:

1) ako su tuženiku tužba i poziv za davanje odgovora na tužbu uredno dostavljeni,

2) ako osnovanost tužbenog zahtjeva proizlazi iz činjenica navedenih u tužbi, 3) ako činjenice na kojima se temelji tužbeni zahtjev nisu u protivnosti s dokazima koje je sam tužitelj podnio ili s činjenicama koje su općepoznate, 4) ako ne postoje općepoznate okolnosti iz kojih proizlazi da su tuženika spriječili opravdani razlozi da podnese odgovor na tužbu. Prema odredbi članka 331.b stavka 2. ZPP-a, neće se donijeti presuda zbog ogluhe i kad je udovoljeno uvjetima iz stavka 1. toga članka ako sud nađe da je riječ o zahtjevu kojim stranke ne mogu raspolagati (članak 3. stavak 3.).

4. Uvidom u e-spis i potvrdu o otpravku, utvrđeno je da su 14. svibnja 2025., putem sustava e-komunikacije, tuženiku uredno dostavljeni tužba s prilozima i rješenjem od 12. svibnja 2025. (pisanim pozivom) kojim se poziva na podnošenje odgovora na tužbu u roku od 30 dana. Unatoč tome, tuženik je propustio podnijeti pisani odgovor na tužbu u određenom roku. Propuštanjem podnošenja odgovora na tužbu u određenom roku, odnosno svojom pasivnošću, tuženik je zapravo priznao istinitost tužiteljevih činjeničnih navoda s kojima je bio upoznat dostavom tužbe.

5. Osnovanost tužbenog zahtjeva u konkretnom slučaju proizlazi iz činjenica navedenih u tužbi. Predmet spora je objektivno kumulirani tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnom odredbe članka 5. Ugovora o kreditu br. 311644 i osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama koje su upisane u zemljišnim knjigama od 16. listopada 2006. sklopljenog između tuženikovog pravnog prednika VOLKSBANK d.d., Zagreb, Varšavska 9, matični broj subjekta upisa MBS: [matični broj subjekta], kao kreditora i PM iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kao korisnika kredita, koja nosi naziv „NAKNADE“, u dijelu koji glasi: „Korisnik kredita se obvezuje Kreditoru platiti temeljem ovog Ugovora sve naknade i troškove sukladno Odluci o kamatama i naknadama Kreditora, a naročito sljedeće naknade: 5.1.

Administrativna naknada: 0,75% (slovima: nulacijelihsedamdesetpetposto) jednokratno na iznos odobrenog kredita.“, te isplatu iznosa od 258,36 EUR po osnovi plaćene ulazne naknade s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama.

6. U konkretnom slučaju iz činjenica navedenih u tužbi, koje tuženik nije osporio, te Ugovora o kreditu dostavljenog uz tužbu (str. 47. – 57. spisa) proizlazi kako je tuženikov pravni prednik VOLKSBANK d.d. sklopio s korisnikom kredita PM Ugovor o kreditu br. 311644 i osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama koje su upisane u zemljišnim knjigama od 16. listopada 2006. Nadalje proizlazi da se radi o potrošačkom ugovoru jer korisnik kredita nije obrtnik, niti trgovac pojedinac, već fizička osoba koja ne obavlja registriranu djelatnost pa se radi o potrošaču u skladu s odredbom članka 3. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 96/03; dalje: ZZP) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu. Člankom 2. Ugovora o kreditu određeno je da je namjena kredita kupnja kuće u [adresa]. Iz niti jedne isprave dostavljene uz tužbu, koje tuženik nije osporio, ne proizlazi da bi korisnik kredita bio obrtnik ili trgovac, odnosno da bi ta nekretnina bila korištena u bilo kakve poslovne svrhe.

7. Člankom 1. Ugovora o kreditu ugovoreno je da tuženikov pravni prednik odobrava i stavlja na raspolaganje korisniku kredita kredit u kunskoj protuvrijednosti od 56.350,00 CHF.

8. Člankom 5. Ugovora o kreditu, koji nosi naziv „NAKNADE“, je određeno da se Korisnik kredita obvezuje Kreditoru platiti temeljem ovog Ugovora sve naknade i troškove sukladno Odluci o kamatama i naknadama Kreditora, a naročito sljedeće naknade: 5.1. Administrativna naknada: 0,75% (slovima: nulacijelihsedamdesetpetposto) jednokratno na iznos odobrenog kredita.

9. Uvidom u potvrdu tuženika o uplati naknade za obradu od 8. travnja 2025. (str. 36. spisa), koju tuženik nije osporio, proizlazi da je korisniku kredita 8. studenoga 2006. naplaćena administrativna naknada u iznosu od 1.946,62 kn / 258,36 EUR preračunato prema fiksnom tečaju konverzije 7,53450.

10. Uvidom u Ugovor o ustupu (str. 40. – 43. spisa), koji tuženik nije osporio, utvrđeno je da su korisnik kredita LM kao ustupitelj i tužitelj kao primatelj sklopili Ugovor o ustupu / prijenosu tražbine (cesija) od 10. lipnja 2023. te da je korisnik kredita kao ustupitelj prenio na tužitelja kao primatelja svoju tražbinu prema tuženiku po osnovi ništetnih odredbi Ugovora o kreditu koja se odnosi na povrat preplaćenih iznosa s naslova valute, kamate i svih plaćenih naknada na temelju Ugovora o kreditu zajedno sa svim sporednim pravima (članci 1. i 2. Ugovora o ustupu). Tražbina iz Ugovora o ustupu je odrediva, tj. činidba koja je predmet ustupa je odrediva, bez obzira na to što u Ugovoru o ustupu nije naveden konkretan novčani iznos. Ugovor o ustupu sadrži podatke o vjerovniku, dužniku i pravnom temelju tražbine koja se ustupa, te je vidljivo da se ustupa cjelokupna tražbina ustupitelja prema tuženiku po osnovi ništetnih odredbi Ugovora o kreditu. Takvim naznačivanjem predmeta cesije činidba je odrediva jer je ustupljena cjelokupna tražbina, vidljivo je koja tražbina je ustupljena, a visina te tražbine se može utvrditi s obzirom na to da se može utvrditi u kojem iznosu je korisnik kredita platio naknadu za obradu kreditnog zahtjeva.

11. Tražbina koja je predmet Ugovora o ustupu nije strogo osobne naravi bez obzira na to što je ustupitelj potrošač sukladno članku 3. ZZP-a, a primatelj je pravna osoba (dakle, nije potrošač). Tražbina koja je predmet ustupa je novčana tražbina, a novčane tražbine nisu strogo osobne naravi neovisno o svojstvu ustupitelja kao potrošača, niti se njihova narav protivi ustupu.

12. Promjena u osobi vjerovnika ne utječe na identitet tražbine pa nije odlučno to što je ustupitelj potrošač, a primatelj nije. Identitet tražbine ustupom nije promijenjen što proizlazi iz odredbe članka 84. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22 i 156/22, dalje: ZOO) kojom je propisano da primatelj ima prema dužniku ista prava koja je ustupitelj imao prema dužniku do ustupanja. Dakle, novčana tražbina potrošača na temelju potrošačkog ugovora zadržava takvo svojstvo i nakon ustupa tražbine osobi koja nije potrošač. To znači da se i u odnosu na tužitelja kao primatelja te tražbine i tuženika kao dužnika primjenjuju propisi koji se odnose na zaštitu potrošača kao i pravomoćna presuda donesena u kolektivnom sporu. Tužitelj ima pravo tražiti isplatu temeljem potraživanja svoga prednika budući da se ne radi o tražbini strogo osobne naravi. Ustupom tražbine nije došlo do promjene identiteta tražbine i tužitelj ima sva prava prema tuženiku koja je imao i vjerovnik LM.

13. Nadalje, i Europski sud zauzima takvo pravno stajalište u presudi C-383/18 od 23. svibnja 2019. (sudska praksa je javno dostupna na Internetskim stranicama Europskog suda). Europski sud je u točki 20. obrazloženja presude C-383/18 zauzeo sljedeće stajalište: "Uvodno valja pojasniti kako okolnost da se sporovi u glavnom postupku vode isključivo između prodavatelja robe ili pružatelja usluga ne predstavlja prepreku primjeni Direktive 2008/48 o ugovorima o potrošačkom kreditu. Naime, kao što je to naveo nezavisni odvjetnik u točki 24. svojeg mišljenja, područje primjene te direktive ne ovisi o identitetu stranaka u predmetnom sporu, nego o svojstvu stranaka ugovora o kreditu. Međutim, u ovom slučaju potraživanja koja su predmet sporova u glavnom postupku proizlaze iz triju ugovora o potrošačkom kreditu sklopljenih između triju potrošača i triju tuženika u glavnom postupku te su prenesena na tužitelja u glavnom postupku nakon prijevremenog ispunjenja obveza prema navedenim ugovorima."

14. Prema utvrđenju suda, u ovom slučaju se ne radi o ustupanju tražbine iz Ugovora o kreditu, već o ustupanju tražbine po osnovi stjecanja bez osnove jer je korisnik kredita isplatio banci iznose na temelju ništetne odredbe ugovora o kreditu. Tražbina povrata tako plaćenih iznosa sadržajno predstavlja tražbinu po osnovi stjecanja bez osnove jer se ništetna odredba ugovora smatra kao da nije niti ugovorena.

15. Iz činjenica navedenih u tužbi, koje tuženik nije osporio, te isprava dostavljenih uz tužbu, koje tuženik nije osporio, ne proizlazi da se o predmetnoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ili da bi korisnik kredita imao bilo kakvu mogućnost utjecati na sadržaj te odredbe. Ugovor o kreditu predstavlja tipski ugovor kojeg je sastavio tuženikov pravni prednik. Korisnik kredita je iz odredbe članka 5. Ugovora o kreditu mogao zaključiti koji je iznos troškova obrade kredita s obzirom na to da je određen postotkom od ukupnog iznosa kredita. Međutim, korisnik kredita nije bio obaviješten o razlozima koji opravdavaju plaćanje te naknade (koje usluge i koji troškovi tu ulaze i u kojoj visini svaki od njih). U konkretnom slučaju banka nije prezentirala korisniku kredita o kakvim se točno stvarnim troškovima koji ulaze u spornu naknadu radi. Povrijeđeno je načelo savjesnosti i poštenja koje podrazumijeva da su svi sudionici u obveznom odnosu dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa. Tuženik nije dokazao opravdanost sporne naknade, već je u ugovoru samo navedeno da iznosi „0,75% jednokratno na iznos odobrenog kredita“. Iz toga ne proizlazi da su naknadom pokriveni stvarni troškovi koje je tuženik odnosno njegov pravni prednik imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanja kredita. Iz okolnosti da se u konkretnom slučaju radi o tipskom ugovoru i da se o spornoj ugovornoj odredbi nije ni moglo pregovarati, može se zaključiti da banka nije vodila računa o interesima potrošača.

16. Uzrokuje li se predmetnom spornom ugovornom odredbom značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, i to na štetu potrošača, ocjenjuje se ne samo kvantitativnom ocjenom odnosa iznosa kredita i iznosa ugovorene naknade za obradu i odobravanje kredita, već i ocjenom bi li neprihvaćanjem te odredbe od strane potrošača, on bio ograničen u ostvarivanju svog prava (zahtjeva za kredit ili sadržaja ugovora o kreditu ili nametanjem neke druge dodatne obveze ili naknade).

17. Prema odredbi članka 83. ZZP-a treba imati u vidu sve okolnosti prije i prilikom sklapanja samog ugovora, ostale ugovorne odredbe te narav robe ili usluge koja predstavlja predmet ugovora, sve s obzirom na vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu.

18. Ugovorna odredba o naknadi za obradu troškova kredita je unaprijed formulirana od strane tuženikovog pravnog prednika te korisnik kredita nije mogao imati utjecaj na njezin sadržaj. Korisnik kredita nije imao mogućnost sklopiti Ugovor o kreditu bez navedene odredbe, niti pregovarati o toj odredbi jer u tom slučaju ne bi mogao sklopiti ugovor o kreditu, odnosno tuženik odnosno njegov pravni prednik ne bi pristao na sklapanje ugovora o kreditu bez te odredbe ili s drugačijom odredbom o naknadi za obradu troškova kredita. Korisnik kredita je imao mogućnost samo ili prihvatiti ili ne prihvatiti ugovor kojeg je unaprijed formulirao tuženikov pravni prednik. Tuženik odnosno njegov pravni prednik nije postupao u dobroj vjeri i korisnik kredita kao potrošač nije imao objektivne mogućnosti niti za pregovaranje oko sporne odredbe o naknadi za obradu troškova kredita niti oko njenog neprihvaćanja, što je sve prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

19. Prema odredbi članka 81. stavka 1. ZZP-a, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Prema odredbi članka 81. stavka 2. ZZP-a, smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Prema odredbi članka 87. stavka 1. ZZP-a nepoštena odredba je ništava.

20. Budući da iz činjenica navedenih u tužbi i isprava dostavljenih uz tužbu, koje tuženik nije osporio, proizlazi da se o ugovornoj odredbi koja je predmet tužbenog zahtjeva, kao niti o ostalim ugovornim odredbama, nije pojedinačno pregovaralo, već je cijeli ugovor bio unaprijed pripremljen od strane banke, sud je, uzevši u obzir navedeno, utvrdio da je predmetna ugovorna odredba ništetna u skladu s odredbama članka 81., članka 83. i članka 87. stavka 1. ZZP-a. Međutim, ništetnost predmetne ugovorne odredbe ne povlači za sobom ništetnost cijelog ugovora jer ugovor može opstati i bez te odredbe sukladno odredbi članka 324. stavka 1. ZOO-a.

21. Prema odredbi članka 323. stavka 1. ZOO-a u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Dakle, posljedica ništetnosti predmetne ugovorne odredbe je da svaka stranka vraća ono što je primila na temelju te odredbe, tj. svaka stranka ima pravo na povrat onog što je dala. Slijedom navedenog, u skladu s odredbom članka 323. stavka 1. ZOO-a, tuženikova obveza po osnovi ništetne odredbe o ulaznoj naknadi je vratiti tužitelju iznos od 258,36 EUR koji je, 8. studenoga 2006., korisnik kredita nesporno platio tuženiku odnosno njegovom pravnom predniku po osnovi ulazne naknade, odnosno naknade za obradu troškova kredita koju činjenicu tuženik nije osporio.

22. Na iznos od 258,36 EUR, tužitelj ima pravo i na zatezne kamate u skladu s odredbom članka 1115. ZOO-a. Tuženik odnosno njegov pravni prednik kao trgovac je morao znati i da je odredba o naknadi za obradu troškova kredita ništetna jer nije dao nikakve obavijesti korisniku kredita o tome od kojih konkretnih troškova se ta naknada sastoji, niti je to vidljivo iz Ugovora o kreditu. Zbog toga je tuženik u konkretnom slučaju nepošteni stjecatelj pa zatezne kamate teku od prvog sljedećeg dana nakon obavljenog plaćanja, koji dan (datum) plaćanja tuženik nije osporio, kao što je to tužitelj zahtijevao u tužbenom zahtjevu (članak 2. stavak 1. ZPP).

23. Međutim, stopa zatezne kamate se u konkretnom slučaju određuje na način propisan odredbom članka 29. stavka 2. ZOO-a za ostale odnose, a ne na način propisan tom odredbom za odnose iz trgovačkih ugovora ili ugovora između trgovca i osobe javnog prava, kao što to neosnovano zahtjeva tužitelj. To iz razloga što se u konkretnom slučaju radi o tražbini po osnovi stečenog bez osnove, dakle, o izvanugovornom odnosu.

24. Činjenice na kojima se temelji tužbeni zahtjev nisu u suprotnosti s dokazima koje je sam tužitelj podnio, niti s činjenicama koje su općepoznate, a ne postoje niti općepoznate okolnosti iz kojih proizlazi da su tuženika spriječili opravdani razlozi da podnese odgovor na tužbu.

25. Sud je utvrdio kako se u konkretnom slučaju ne radi o zahtjevu kojim stranke ne mogu raspolagati u smislu odredbe članka 3. stavka 3. ZPP-a, odnosno o zahtjevu koji bi bio protivan prisilnim propisima i pravilima javnog morala.

26. Uzevši u obzir navedeno, sud je utvrdio kako su u dijelu navedenom u točkama I. i II. izreke presude ispunjeni svi uvjeti za donošenje presude zbog ogluhe propisani odredbama članka 331.b stavci 1. i 2. ZPP-a, dok je u dijelu navedenom u točki III. izreke presude tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan.

27. Tužitelj je u cijelosti uspio u ovoj parnici u odnosu na odluku o glavnoj stvari zbog čega ima pravo na naknadu troškova u skladu s odredbom članka 154. stavka 1. ZPP-a.

28. Prema vrijednosti spora u iznosu od 1.585,59 EUR-a, tužitelju su, kao potrebni (članak 155. stavak 1. ZPP), priznati troškovi sastavljanja tužbe u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 7. točka 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/23; dalje: OT), troška pribavljanje potvrde o visini naknade za obradu kredita u iznosu od 50,00 EUR (Tbr. 36. točka 3. OT), što ukupno iznosi 250,00 EUR, a sve uvećano za PDV od 25% u iznosu od 62,50 EUR (Tbr. 46. OT), ukupno iznosi 312,50 EUR.

Tužitelj ima pravo na naknadu troškova sudske pristojbe za tužbu u plaćenom iznosu od 26,55 EUR i za presudu zbog ogluhe u iznosu od 26,55 EUR, sve u skladu s Uredbom o tarifi sudskih pristojbi.

Stoga tužitelj ima pravo na naknadu troškova u ukupnom iznosu od 365,60 EUR.

Na te troškove tužitelj ima pravo i na zatezne kamate od dana donošenja ove presude (članak 151. stavak 3. ZPP) do isplate, po stopi propisanoj odredbom članka 29. stavka 2. ZOO za ostale odnose, a ne po stopi propisanoj tom odredbom za odnose iz trgovačkih ugovora ili ugovora između trgovca i osobe javnog prava, kao što to neosnovano zahtjeva tužitelj.

29. Tužitelj nema pravo na naknadu troškova po osnovi sudskih pristojbi u preostalom iznosu od 53,08 EUR jer je tužitelj platio samo polovicu, a ne puni iznos sudske pristojbe za tužbe, dok sudska pristojba za presudu zbog ogluhe također iznosi polovicu punog iznosa sudske pristojbe. Stoga je sud odbio kao neosnovan tužiteljev zahtjev za naknadu troškova u iznosu od 53,08 EUR s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama.

30. Slijedom navedenog o troškovima je odlučeno kao u točkama IV. i V. izreke presude.

Zagreb, 2. rujna 2025.

Sudac

mr. sc. Ivana Koštarić Fegeš

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU

Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu Visokom trgovačkom sudu Republike Hrvatske u roku 15 dana od dostave presude, a podnosi se putem ovog suda u dva primjerka za sud i po jedan za svaku protivnu stranku. Presuda zbog ogluhe ne može se pobijati zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja (članak 353. stavak 2. ZPP).