1               Poslovni broj: 13 Gž-354/2023-2

 

 

               

   Republika Hrvatska

Županijski sud u Zadru

  Zadar, Borelli 9

 

 

R E P U B L I K A H R V A T S K A

 

R J E Š E NJ E

 

Županijski sud u Zadru, u vijeću sastavljenom od sudaca Igora Delina, predsjednika vijeća, Katije Hrabrov, sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća te Blanke Pervan, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja H. u. za o., OIB: …, Z., …, zastupanog po zakonskom zastupniku, a ovaj po punomoćniku M. D., odvjetniku u S., …, protiv tuženika I. G., OIB: …, D. M., N., …, zastupanog po punomoćnici S. B., odvjetnici u S., …, radi isplate, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog suda u Splitu, poslovni broj Povrv-1525/2018 od 28. veljače 2023., u sjednici vijeća održanoj 5. rujna 2023.,

 

r i j e š i o   j e

 

 

              Ukida se presuda Općinskog suda u Splitu, poslovni broj Povrv-1525/2018 od 28. veljače 2023. i predmet vraća sudu prvog stupnja na ponovno suđenje, s tim što će se o troškovima u povodu izjavljenog pravnog lijeka odlučiti u konačnoj odluci.

 

 

Obrazloženje

 

 

1. Uvodno označenom presudom suđeno je:

"I. Ukida se platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi javnog bilježnika N. K. u S. P.-1634/2018 od 2. svibnja 2018. kojim je obvezan tuženik isplatiti tužitelju ukupan iznos od 50.880,32 kn / 6.752,99 eur1 sa zateznim kamatama koje teku od 11. svibnja 2013. do isplate te se tužbeni zahtjev odbija kao neosnovan.

 

II. Dužan je tužitelj, u roku od 15 dana, naknaditi tuženiku trošak postupka u iznosu od 2.602,56 eur / 19.609,00 kn."

 

2. Protiv citirane presude žalbu je izjavio tužitelj pobijajući je zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da se žalba uvaži, pobijana presuda preinači na način da se održi platni nalog na snazi uz obvezivanje tuženika na naknadu parničnog troška zajedno s troškom sastava žalbe, koji popisuje. U žalbi ističe kako je tijekom postupka isticao kako se rok zastare u predmetnom regresnom postupku računa od prvog dana nakon što je tužitelj regresirao isplatom novčani iznos prema C. o. d.d. i to na ime jednog dijela od onog iznosa koji je od njega ista zatražila, nakon što je taj iznos po pravomoćnoj presudi iz solidarne objektivne odgovornosti isplatila temeljem pravomoćne presude u okviru cjelokupnog iznosa na ime presuđene naknade štete putniku u trećem vozilu. Dakle, tužitelj predmetnom, regresnom tužbom potražuje regres upravo tog iznosa i to od vozača neosiguranog vozila, te zastarni rok može teći isključivo prvi dan nakon 10. svibnja 2013. kada je tužitelj izvršio istu isplatu, a nipošto kako je to pogrešno ocijenio prvostupanjski sud od 2011. kada je C. o. d.d. platila putniku iz trećeg vozila po pravomoćnoj presudu protiv nje, kao tuženice, iz solidarne objektivne odgovornosti. Predmet spora je iznos naknade štete, odnosno preciznije dio iznosa koji je C. o. d.d. iz svoje objektivne solidarne odgovornosti, kao tuženica isplatila putniku u jednom od tri vozila sudionika prometne nezgode. Tužitelj uopće nije povjerio obradu i isplatu štete po osnovi odgovornosti neosiguranog vozila svom članu C. o. d.d., kako to pogrešno navodi prvostupanjski sud, i to stoga što je C. o. d.d. štetu isplatila temeljem pravomoćne presude na bazi objektivne solidarne odgovornosti, budući da je osiguravala jedno od tri vozila sudionika prometne nezgode, a ne zato što ju je na takvu isplatu ovlastio tužitelj. Osiguravajuća društva mogu odgovarati za naknadu štete i po solidarnoj objektivnoj odgovornosti za vozila koja su osigurali, a ne nužno samo kad vozila koja osiguravaju prouzroče prometnu nezgodu ili kada ih tužitelj ovlasti da obrade i isplate štete iz odgovornosti neosiguranih vozila, kako to očito pogrešno smatra prvostupanjski sud.

 

3. U odgovoru na žalbu tuženik je osporio žalbene navode tužitelja ističući kako pogrešno tužitelj smatra da je zastarni rok počeo teći prvi dan kada je izvršio isplatu C. o. d.d. Sud prvog stupnja utvrđuje da ta osiguravajuća kuća predmetnu odštetu oštećeniku P. B. nije isplatila kao član tužitelja, već iz osnova police autoodgovornosti svog osiguranika smatrajući da je solidarno odgovorna po čl. 1069. st. 3. Zakona o obveznim odnosima, te je regresni zahtjev prema tužitelju postavila iz osnove solidarne obveze. Isplatom odštete osiguravajuća kuća stupila je u položaj svog osiguranika prema štetniku i postavila regresni zahtjev prema tužitelju, kojega je držala solidarno odgovornim, te je tužitelj izvršivši isplatu stupio u položaj osiguravajuće kuće i stekao pravo potraživati regres od tuženika. Pravilno je sud prvog stupnja utvrdio da u konkretnom slučaju postoji niz zakonskih subrogacija te da je zastarni rok potrebno računati od trenutka kada je C. o. d.d. izvršila isplatu oštećeniku. Nema logike da se zastarni rok računa od svake iduće subrogacije jer bi to značilo da zastara nikad ne bi nastupila. Pobijanom presudom nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka, a ista je donijeta nakon što je činjenično stanje potpuno i pravilno utvrđeno te je slijedom toga pravilno primijenjeno materijalno pravo kod donošenja odluke. Predlaže da se žalba tužitelja odbije kao neosnovana i potvrdi presuda suda prvog stupnja te tuženiku naknadi trošak sastava odgovora na tužbu, koji popisuje.

 

4. Žalba je osnovana.

 

5. Tužitelj u žalbi ne konkretizira bitnu povredu odredaba parničnog postupka, a ovaj drugostupanjski sud pazeći po službenoj dužnosti, temeljem čl. 365. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13 i 89/14 - dalje ZPP), koji se ovdje primjenjuje temeljem odredbe čl. 117. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP ("Narodne novine", broj 70/19) na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. istoga Zakona, ne nalazi da bi takve povrede bile počinjene pred sudom prvog stupnja.

6. Predmet spora je zahtjev tužitelja podnesen radi isplate iznosa od 50.880,32 kn (6.752,99 EUR), koji iznos je na ime naknade štete oštećeniku iz prometne nezgode isplatila C. o. d.d., kao osiguratelj jednog od sudionika prometne nezgode, te naplatila od tužitelja kao solidarno odgovornog za naknadu štete, budući je drugi sudionik prometne nezgode, ovdje tuženik, upravljao neosiguranim vozilom.

7. Sud prvog stupnja je, na temelju izvedenih dokaza, utvrdio da su u predmetnoj prometnoj nezgodi u kojoj je ozlijeđena treća osoba P. B., sudjelovala dva vozila i to neosigurani motocikl marke Piaggio kojim je upravljao tuženik i osobno vozilo marke Fiat Punto, osigurano kod C. o. d.d., da je C. o. izvršila isplatu cjelokupne štete oštećeniku te s osnova solidarne obveze, sukladno čl. 1016. st. 3. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08, 78/15 i 29/18 – dalje: ZOO) postavila regresni zahtjev prema drugom sudioniku prometne nezgode, tj. tužitelju, koji odgovara za neosigurana vozila, sukladno odredbi čl. 52. st. 1. i čl. 43. st. 1. Zakona o osiguranjima ("Narodne novine", broj 30/15, 112/18, 63/20, 133/20 i 151/22 - dalje: ZO) u vezi odredbe čl. 1069. st. 3. ZOO. Tužitelj je izvršio isplatu predmetnog iznosa C. o. d.d. te time stupio u njen položaj i s osnove izvršene zakonske subrogacije stekao pravo potraživanja regresa od štetnika. Smatra kako je za početak računanja zastarnog roka bitna ona prva zakonska subrogacija u položaj oštećenog prema štetniku pa kako je u konkretnom slučaju C. o. vjerovnik, jer je isplatila cjelokupnu odštetu 2011., a tužitelj samo stupio u njezin položaj, to je zastara nastupila istekom općeg zastarnog roka od pet godina 2016., a predmetna tužba podnesena je 27. travnja 2018., dakle, po proteku zastarnog roka.

8. Odredbom čl. 225. ZOO propisano je da potraživanja zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare. Regresni zahtjev prema vlasniku neosiguranog vozila zastarijeva u općem zastarnom roku propisanom navedenom odredbom, a početak tog zastarnog roka računa se od dana isplate novčane naknade oštećeniku.

9. Pogrešno, po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, sud prvog stupnja smatra kako bi tužitelj stupio u položaj oštećenika prema štetniku samo da je sam osobno isplatio odštetu oštećeniku P. B., kao i da je u konkretnom slučaju vjerovnik C. o. d.d., jer je ona isplatila cjelokupnu odštetu, dok je tužitelj samo stupio u njezin položaj i time da ne može imati duži zastarni rok od vjerovnika.

10. Naime, prema odredbi čl. 43. st. 1. ZOO svaki dužnik solidarne obveze odgovara vjerovniku za cijeli dug i vjerovnik može zahtijevati njegovo ispunjenje od koga hoće sve dok ne bude potpuno ispunjen. Dužnik koji je ispunio obvezu, sukladno čl. 52. st. 1. ZOO, ima pravo zahtijevati od svakog sudužnika da mu naknadi dio duga koji pada na njega.

11. Sukladno odredbi čl. 1109. st. 1. ZOO solidarni dužnik koji isplati više nego što iznosi njegov udio u šteti može zahtijevati od svakog od ostalih dužnika da mu naknadi ono što je platio za njega.

12. Dakle, ako oštećenik svoje pravo ostvari tako da štetu naplati od jednog solidarnog dužnika ili tako da mu neki od tih solidarnih dužnika isplati više nego što iznosi njegov (dužnikov) udio u šteti, isplatitelj može zahtijevati od svakog od ostalih solidarnih dužnika (prema oštećeniku) da mu naknadi ono što je platio za nekog od ostalih dužnika.

13. U konkretnom slučaju, kako je to pravilno utvrdio prvostupanjski sud, oštećenik P. B., suvozač na neosiguranom mopedu, svoju štetu u cijelosti je naplatio od C. o. d.d., osiguratelja drugog sudionika prometne nezgode, vozača automobila Fiat Punto, a nakon isplate je C. o. d.d. temeljem navedenih zakonskih odredbi od tužitelja, kao solidarnog dužnika u smislu čl. 1069. st. 2. ZOO, a koji je odgovoran za neosigurana vozila, zahtijevala i naplatila njegov udio u šteti (utuženi iznos), čime je tužitelj stupio u položaj C. o. d.d. koji, kada je u pitanju početak tijeka zastare ne može biti nepovoljniji za tužitelja.

14. Prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzetom na sjednici Građanskog odjela od 1. lipnja 2009. zastarijevanje regresne tražbine Hrvatskog ureda za osiguranje prema osobi odgovornoj za štetu nanesenu uporabom vozila čiji se vlasnik nije osigurao od automobilske odgovornosti počinje teći prvog dana poslije dana kada je društvo za osiguranje kojemu je Hrvatski ured za osiguranje povjerio obradu i isplatu štete isplatilo naknadu oštećenoj osobi. Nije sporno da u konkretnom slučaju tužitelj nije povjerio C. o. d.d. obradu i isplatu štete pa da bi zastara potraživanja tužitelja počela teći od dana kada je C. o. d.d. isplatila naknadu štete oštećenoj osobi.

14.1. Nadalje, prema navedenom pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske ako Hrvatski ured za osiguranje obradu i isplatu štete nije povjerio svojem članu, tada zastarijevanje počinje teći prvog dana poslije dana kada je Hrvatski ured za osiguranje isplatio naknadu štete.

15. Tužitelj je naknadu štete C. o. d.d. isplatio 10. svibnja 2013. i taj dan se, po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, smatra danom kada je tužitelj isplatio naknadu štete pa mu od tada teče zastarni rok iz čl. 225. ZOO potraživati isplatu od štetnika, koji rok do podnošenja predmetne tužbe nije istekao.

16. Zbog pogrešnog pravnog shvaćanja u pogledu početka tijeka računanja zastarnog roka za tužitelja u predmetnoj pravnoj stvari nisu utvrđivane odlučne činjenice u postupku, u smislu isključive odgovornosti tuženika za nastalu štetu, kao i visina iste, slijedom čega je valjalo, temeljem čl. 370. ZPP, ukinuti pobijanu presudu suda prvog stupnja i predmet vratiti istom sudu na ponovno suđenje.

17. U nastavku postupka sud prvog stupnja će utvrditi odlučne činjenice u postupku na koje je ukazano ovim drugostupanjski rješenjem, a nakon čega će donijeti novu odluku o tužbenom zahtjevu tužitelja i troškovima postupka.

18. Odluka o troškovima u povodu izjavljenog pravnog lijeka temelji se na odredbi čl. 166. st. 3. ZPP.

 

                                      Zadar, 5. rujna 2023.

 

Predsjednik vijeća

 

Igor Delin, v.r.