Poslovni broj: P-3086/2023-24

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

i

R J E Š E NJ E

Općinski građanski sud u Zagrebu po sutkinji tog suda Jesenki Jurić Šojat kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja ČŽ, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], zastupan po punomoćniku Stipi Vuletiću, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženika PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d., OIB: 02535697732 iz Zagreba, Radnička cesta 50, zastupan po punomoćnici Jeleni Matulić, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Matulić, Bilić & Vrsalović, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 02. rujna 2025. u nazočnosti punomoćnika tužitelja, a u odsutnosti uredno pozvanog tuženika, istoga dana,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu br. 9012125192 kojeg su zaključili tužitelj ČŽ, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] kao korisnik kredita i tuženik PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d., Radnička cesta 50, Zagreb, OIB 02535697732, kao kreditor dana 28.11.2006. godine i to u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF, pa u tom dijelu ugovorne odredbe ne proizvode pravne učine za ugovorne strane.

II. Nalaže se tuženiku PRIVREDNOJ BANCI ZAGREB d.d., OIB 02535697732 Radnička cesta 50, Zagreb, isplatiti tužitelju ČŽ, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], na ime neosnovano naplaćenih iznosa s osnova nepoštene odredbe o valutnoj klauzuli iznos od 8.596,39 € sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na slijedeće iznose:

- na iznos od 0,27 Eura od dana 3.4.2008.godine

- na iznos od 23,72 Eura od dana 4.11.2008.godine

- na iznos od 6,36 Eura od dana 6.12.2008.godine

- na iznos od 18,70 Eura od dana 28.12.2008.godine

- na iznos od 28,88 Eura od dana 10.2.2009.godine

- na iznos od 28,88 Eura od dana 10.2.2009.godine

- na iznos od 25,38 Eura od dana 29.3.2009.godine

- na iznos od 26,52 Eura od dana 6.5.2009.godine

- na iznos od 21,29 Eura od dana 4.6.2009.godine

- na iznos od 19,85 Eura od dana 10.7.2009.godine

- na iznos od 16,42 Eura od dana 4.8.2009.godine

- na iznos od 19,88 Eura od dana 1.9.2009.godine

- na iznos od 17,63 Eura od dana 7.10.2009.godine

- na iznos od 16,07 Eura od dana 4.11.2009.godine

- na iznos od 17,55 Eura od dana 10.12.2009.godine

- na iznos od 25,75 Eura od dana 29.12.2009.godine

- na iznos od 33,95 Eura od dana 12.2.2010.godine

- na iznos od 31,81 Eura od dana 6.3.2010.godine

- na iznos od 38,70 Eura od dana 14.4.2010.godine

- na iznos od 40,36 Eura od dana 4.5.2010.godine

- na iznos od 56,92 Eura od dana 12.6.2010.godine

- na iznos od 58,55 Eura od dana 7.8.2010.godine

- na iznos od 87,30 Eura od dana 8.9.2010.godine

- na iznos od 80,45 Eura od dana 1.10.2010.godine

- na iznos od 64,78 Eura od dana 6.11.2010.godine

- na iznos od 64,77 Eura od dana 6.11.2010.godine

- na iznos od 89,59 Eura od dana 4.12.2010.godine

- na iznos od 112,34 Eura od dana 30.12.2010.godine

- na iznos od 100,58 Eura od dana 2.2.2011.godine

- na iznos od 97,44 Eura od dana 11.3.2011.godine

- na iznos od 91,55 Eura od dana 3.4.2011.godine

- na iznos od 98,63 Eura od dana 20.4.2011.godine

- na iznos od 131,46 Eura od dana 22.6.2011.godine

- na iznos od 128,78 Eura od dana 12.7.2011.godine

- na iznos od 210,94 Eura od dana 11.8.2011.godine

- na iznos od 144,91 Eura od dana 31.8.2011.godine

- na iznos od 133,21 Eura od dana 6.10.2011.godine

- na iznos od 131,85 Eura od dana 4.11.2011.godine

- na iznos od 127,64 Eura od dana 1.12.2011.godine

- na iznos od 133,57 Eura od dana 31.12.2011.godine

- na iznos od 142,81 Eura od dana 4.2.2012.godine

- na iznos od 142,50 Eura od dana 3.3.2012.godine

- na iznos od 137,64 Eura od dana 11.4.2012.godine

- na iznos od 141,31 Eura od dana 28.4.2012.godine

- na iznos od 143,52 Eura od dana 9.6.2012.godine

- na iznos od 138,74 Eura od dana 12.7.2012.godine

- na iznos od 139,96 Eura od dana 4.8.2012.godine

- na iznos od 136,83 Eura od dana 5.9.2012.godine

- na iznos od 132,19 Eura od dana 10.10.2012.godine

- na iznos od 138,08 Eura od dana 1.11.2012.godine

- na iznos od 138,59 Eura od dana 5.12.2012.godine

- na iznos od 138,52 Eura od dana 25.12.2012.godine

- na iznos od 125,43 Eura od dana 30.1.2013.godine

- na iznos od 134,58 Eura od dana 6.3.2013.godine

- na iznos od 138,15 Eura od dana 30.3.2013.godine

- na iznos od 135,12 Eura od dana 3.5.2013.godine

- na iznos od 124,20 Eura od dana 22.6.2013.godine

- na iznos od 121,30 Eura od dana 10.7.2013.godine

- na iznos od 125,76 Eura od dana 9.8.2013.godine

- na iznos od 130,78 Eura od dana 31.8.2013.godine

- na iznos od 137,32 Eura od dana 1.10.2013.godine

- na iznos od 133,05 Eura od dana 31.10.2013.godine

- na iznos od 135,74 Eura od dana 1.12.2013.godine

- na iznos od 138,93 Eura od dana 31.12.2013.godine

- na iznos od 124,24 Eura od dana 12.2.2014.godine

- na iznos od 127,51 Eura od dana 1.3.2014.godine

- na iznos od 126,32 Eura od dana 3.4.2014.godine

- na iznos od 122,80 Eura od dana 3.5.2014.godine

- na iznos od 121,64 Eura od dana 31.5.2014.godine

- na iznos od 123,20 Eura od dana 3.7.2014.godine

- na iznos od 126,62 Eura od dana 1.8.2014.godine

- na iznos od 129,79 Eura od dana 1.9.2014.godine

- na iznos od 129,07 Eura od dana 1.10.2014.godine

- na iznos od 132,10 Eura od dana 1.11.2014.godine

- na iznos od 134,23 Eura od dana 1.12.2014.godine

- na iznos od 133,10 Eura od dana 1.1.2015.godine

- na iznos od 134,61 Eura od dana 1.2.2015.godine

- na iznos od 134,61 Eura od dana 1.3.2015.godine

- na iznos od 134,61 Eura od dana 1.4.2015.godine

- na iznos od 134,61 Eura od dana 1.5.2015.godine

- na iznos od 134,61 Eura od dana 1.6.2015.godine

- na iznos od 134,61 Eura od dana 11.7.2015.godine

- na iznos od 134,61 Eura od dana 4.8.2015,godine

- na iznos od 134,61 Eura od dana 1.9.2015.godine

- na iznos od 134,61 Eura od dana 1.10.2015.godine

s zakonskim zateznim kamatama tekućim od dospijeća svakog pojedinog iznosa do 31. srpnja 2015. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za 5 postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015. godine do 31.12.2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena koju kamatnu stopu utvrđuje HNB prema čl. 29. st. 2. i 8. Zakona o obveznim odnosima, a od 01.01.2023. do 29.12.2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 (tri) postotna poena, a od 30. prosinca 2023. pa do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve to u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku PRIVREDNOJ BANCI ZAGREB d.d., Radnička cesta 50, Zagreb, OIB 02535697732 isplatiti tužitelju ČŽ, OIB [osobni identifikacijski broj] [adresa], s osnova manje obračunatog iznosa glavnice za konverziju iznos od 2.746,71 Eura sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 01.10.2015. pa do isplate po stopi koja se do 31.12.2022. određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena koju kamatnu stopu utvrđuje HNB prema čl. 29. st. 2. i 8. Zakona o obveznim odnosima, a od 01.01.2023. do 29.12.2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 (tri) postotna poena, a od 30. prosinca 2023. pa do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve to u roku od 15 dana.

IV. Nalaže se tuženiku Privrednoj banci Zagreb d.d., OIB: 02535697732, Radnička cesta 50, 10 000 Zagreb, naknaditi tužitelju ČŽ, OIB [osobni identifikacijski broj] [adresa], parnični trošak u iznosu od 2.558,01 € s zakonskim zateznim kamatama tekućim od 02.09. 2025. pa do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve to u roku od 15 dana.

r i j e š i o  je

Utvrđuje se da je za suđenje u ovoj pravnoj stvari općemjesno nadležan Općinski građanski sud u Zagrebu temeljem čl. 48. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne Novine" broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11 (pročišćeni tekst) 25/13, 89/14, 70/19, i 80/22, 114/22 i 155/23; dalje u tekstu ZPP).

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je s tuženikom sklopio Ugovor o kreditu pod brojem 9012125192 od dana 28.11.2006.g. na iznos od 95.000,00 CHF-a u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju banke važećem na dan korištenja kredita uz promjenjivu kamatnu stopu koja je na dan sklapanja Ugovora o kreditu iznosila 4,30% godišnje.

2. U predmetnom Ugovoru ugovorena je promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula vezana na švicarski franak, bez jasnih parametara po kojima bi tužitelj mogao biti obaviješten i imati saznanja o konkretnim stopama i tečaju koji će se primjenjivati kako će mjesečni anuiteti dospijevati, niti je na iste mogao utjecati ili pregovarati s tuženikom, pa su tako i kamatna stopa i tečaj za vrijeme trajanja ugovornog odnosa više puta mijenjani na štetu tužitelja.

3. Pravomoćnim presudama Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu broj: Pž- 6632/2017 od 14.06.2018.g. i Pž-7129/13 od 13.06.2014.g. u toč. 2. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 04.07.2013.g. kojom se utvrđuje da je između ostalih i ovdje tužena u razdoblju od 01.04.2004. do 31.12.2008.g. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući Ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u Ugovorima o potrošačkom kreditiranju - Ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, te redovna kamatna stopa koja je promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih Ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebitim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih Ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

4. Odredbom čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne Novine" broj: 41/14, 110/15 i 14/19), a identična je i odredba čl. 138. a ranijeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne Novine" 79/07, 125/07, 75/09, 79/09) propisana je obvezujuća snaga sudske odluke donesene u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača za ostale sudove u postupcima koji potrošač osobno pokrene.

5. Tužitelj navodi da je između stranaka sklopljen i Dodatak ugovora o kreditu dana 14.12.2015.g. pod uvjetima propisanim odredbama Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" 102/2015), kojim dodatkom ugovora je provedena konverzija kao da je od početka bio sklopljen ugovor u eurima.

6. Tužitelj tvrdi da mu tužena prilikom utvrđivanja manje uplaćenog iznosa po osnovi pretplate po valuti i kamati koju je učinio do tada nije priznala sve pretplaćene iznose već je priznala pretplatu koja je manja od stvarno izvršene pretplate.

7. Tužitelj se poziva na presudu suda EU C-118/2017 prema kojoj presudi tužitelj ima pravo na potpunu restituciju i uspostavu prava na povrat koristi s ciljem da se uspostavi takva pravna situacija kao da nepoštene odredbe nisu niti postojale.

8. Konačno postavljenim tužbenim zahtjevom nakon provedenog financijskog vještačenja te očitovanja i dopuna vještaka tužitelj u podnesku od 18.03.2024. (list 201- 204 spisa), tužitelj potražuje na ime učinjenih preplata po predmetnom Ugovoru o kreditu iznos od 8.596,39 €, a na ime preplate temeljem razlika glavnica u odnosu na početnu glavnicu potražuje iznos od 2.746,71 € s zakonskim zateznim kamatama tekućim od 01.10.2015. uz naknadu troškova postupka.

9. U odgovoru na tužbu i tijekom postupka tuženik osporava osnovanost i visinu postavljenog tužbenog zahtjeva, te ističe prigovor zastare tražbine držeći da se u konkretnom slučaju ima primijeniti trogodišnji zastarni rok.

10. Nadalje, navodi da nije sporno da je tuženik tijekom trajanja Ugovora o kreditu, mijenjao kamatnu stopu, međutim potrebno je u ovom postupku utvrditi jesu li promjene kamatne stope učinjene od strane tuženika bile opravdane i učinjene u skladu s načelom savjesnosti i poštenja, odnosno, je li tužitelju nastala šteta. Tuženik tvrdi da se u postupku kolektivne zaštite potrošača na općenit i apstraktan način ispitivalo je li određeno postupanje trgovaca protivno odredbama o Zaštiti potrošača ne ulazeći u konkretno ispitivanje pojedinačnih slučajeva. U predmetu Potrošač utvrđeno je da ugovaranje promjenjive kamatne stope jednostranom odlukom banke nije u skladu sa odredbama o zaštiti potrošača, ali u tom postupku nisu izvođeni dokazi radi ocjene jesu li banke pa tako i tuženik doista i zloupotrebljavale te odredbe na štetu potrošača. Ovo jasno proizlazi iz obrazloženja navedene presude Visokog trgovačkog suda iz koje se dade razumjeti da nije isključeno da su u pojedinačnim slučajevima banke predmetnu odredbu koristile sukladno načelu savjesnosti i poštenja, ali to nije bilo predmetom ispitivanja u postupku kolektivne tužbe imajući u vidu njen apstraktni i preventivni karakter.

11. Promjena kamatne stope tijekom trajanja ugovora o kreditu koja je učinjena po tuženiku nije posljedica tuženikove nesavjesnosti i nepoštenja, već objektivnih tržišnih okolnosti. Tuženik je kamatnu stopu mijenjao zbog opravdanih razloga, sukladno svojim uredno objavljenim i pristupačnim općim aktima. Prilikom sklapanja predmetnog ugovora o kreditu tuženik nije niti imao obvezu ugovarati egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjene ugovorne kamate. Nije sporno da je tuženik koristio ugovorno ovlaštenje da temeljem svoje odluke mijenja kamatne stope onda kada je za to imao opravdani razlog vodeći se pri tome načelima savjesnosti i poštenja te zabrane zlouporabe prava.

12. Osim toga tuženik se i poziva na tržišne prilike, budući je rizik banaka koje su davale kreditne plasmane u RH bio veći od europskog tržišta, pa su stoga strane banke u RH hrvatskim državljanima naplaćivale veće kamatne stope, a koje su mogli naplaćivati jer su im to dopuštali pozitivni propisi.

13. Konačno navodi da ugovorne strane nisu sklopile ugovor s fiksnom kamatnom stopom već s promjenjivom kamatnom stopom, a što je među strankama neprijeporno, pa stoga tužitelju ne pripada zahtijevati da mu se vrate iznosi koje je platio kao da je sklopio ugovor s fiksnom kamatnom stopom.

14. Nadalje tuženik osporava da je valutna klauzula kao ugovorna odredba ništetna. Poziva se na odredbu čl. 84. ZZP/03 koja odredba propisuje da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu Ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive.

15. U prilog svom shvaćanju poziva se na presudu VSRH Revt-249/14 od 09.04.2015.g. i na presudu Suda Europske unije u predmetu C-186/16 od 20.09.2017.g. Tuženik drži da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli u predmetnim ugovorima o kreditu bila jasna, lako razumljiva i lako uočljiva i stoga ista ne može biti podvrgnuta testu poštenja.

16. Tuženik drži da se procjena razumljivosti, uočljivosti i jasnoće pojedine odredbe Ugovora ima ocjenjivati od slučaja do slučaja pa je tako u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu tužitelj raspolagao s dovoljno informacija da može procijeniti potencijalno znatne ekonomske posljedice koje bi takva odredba o valutnoj klauzuli mogla imati za njegove financijske obveze.

17. Predmetni Ugovori o kreditu su solemnizirani kod Javnog bilježnika pa je stoga Javni bilježnik dužan po Zakonu prije solemnizacije rastumačiti tuženiku ugovorne odredbe.

18. Tuženik predlaže saslušanje svjedoka i sudionika kreditnog odnosa, time da je u tijeku postupka odustao od dokaznog prijedloga za saslušanjem osobnog bankara.

19. Nadalje tuženik ističe da je predmetni Ugovor o kreditu konvertiran sukladno ZID ZPK/15, pa slijedom toga su tim Ugovorom o konverziji stranke isključivo po izboru tužitelja riješio sve svoje pravne odnose prije i poslije konverzije na način propisan Zakonom.

20. Naime, sklapanjem Dodatka ugovora o kreditu je došlo do promjene valute kredita iz CHF u EUR, došlo je do promjene kamatne stope od datuma sklapanja Ugovora do sklapanja Dodatka ugovoru pa i ubuduće, utvrđen je preostali iznos neotplaćene glavnice kredita u eurima, te sporazum o raspolaganju preplatom odnosno podmirenju manje uplaćenog iznosa.

21. Tuženik ističe prigovor da je Općinski građanski sud u Zagrebu mjesno nenadležan postupati u ovoj pravnoj stvari, jer je odredbom čl. 11. Ugovora o kreditu ugovoreno nadležnost suda prema sjedištu podružnice banke.

22. Takav prigovor tuženika je neosnovan jer Podružnica banke nema pravnu osobnost, a registrirano sjedište banke je u Zagrebu. U konkretnom slučaju nema mjesta primjeni odredbe čl. 59. ZPP-a, jer ovaj spor nije nastao u povodu djelatnosti Podružnice banke, nego je to spor koji se vodi protiv tužene banke temeljem kolektivne presude u sporu "Potrošač". Radi navedenog odlučeno je kao u izreci rješenja.

23. Stoga kako je između stranaka provedena konverzija kojoj je tužitelj dobrovoljno pristupio ne postoji njegova tražbina, pa tuženik predlaže da sud u cijelosti odbije tužbeni zahtjev tužitelja. Ističe da tužitelj nije potrošač, te da njegov kredit nije potrošački Ugovor radi čega mu ne pripada sudska zaštita temeljem Zakona o zaštiti potrošača. Tuženik u tijeku postupka navodi da je obračun po konverziji valjan i ispravan, te da je provedenom konverzijom Ugovora o kreditu tužitelj u cijelosti obeštećen na način da su mu priznati svi iznosi preplata temeljem jednostrano promjenjive kamatne stope i valutne klauzule, pa s obzirom da je tuženik tužitelju prilikom provođenja konverzije priznao preplatu temeljem kredita predlaže da sud tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti odbije jer je provedenom konverzijom tužitelj u cijelosti obeštećen, te potražuje naknadu troškova postupka s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama.

24. U dokaznom postupku sud je pročitao Dodatak ugovora o kreditu od 14.12.2015. (list 13-17 spisa), zemljišnoknjižni izvadak (list 18 spisa), potvrda (solemnizacija) privatne isprave, otplatna tablica s prikazom efektivne kamatne stope (list 20-24 spisa), plan otplate po kreditu (list 25-29 spisa), ponuda konverzije kredita (list 31-33), izračun konverzije kredita (list 35-45), plan otplate sa stanjem na dan 31.12.2006. (list 46-50 spisa), pregled uplata po kreditu na dan 27.03.2023. (list 51-62), pročitan je Ugovor o kreditu sklopljen između stranaka dana 28.11.2006. (list 64-69), te daljnja dokumentacija u svezi kredita (list 70-73), provedeno je financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku Centru za financijska vještačenja d.d.o.o. (list 188-196), te je saslušan tužitelj kao stranka (list 278-280 spisa).

25. Cijeneći rezultate dokaznog postupka prema odredbi čl. 8. Zakona o parničnom postupku sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti osnovan.

26. Među strankama je neprijeporno da je sklopljen Ugovor o kreditu između stranaka dana 28.11.2006.g. kojim Ugovorom o kreditu je tuženik kao kreditor tužitelju kao korisniku kredita odobrio kredit u iznosu od 95.000,00 CHF-a u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju CHF banke važećem na dan korištenja kredita, a kamatna stopa je ugovorena 4,30% godišnje, a rok otplate kredita iznosi 240 mjeseci.

27. Nije sporno niti da se kamatna stopa tijekom ugovora mijenjala jednostranom odlukom banke, nije sporno da se mijenjao tečaj CHF u odnosu na početni tečaj koji je postojao u trenutku sklapanja ugovora o kreditu. Nije sporno da je predmetni Ugovor konvertiran sukladno odredbi ZID ZPK/2015 dana 14.12.2015.

28. Prijeporno je, je li tuženik postupao sukladno načelu savjesnosti i poštenja, prijeporna je osnovanost i visina tužbenog zahtjeva tužitelja, je li nastupila zastara tužiteljeve tražbine unatoč pravnom shvaćanju VRSH u presudi Rev-2245/17 od 20.03.2018.g., te odnosi li se pravno utvrđenje iz presude donesene povodom tužbe za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača i na tužitelja jer tužitelj nije bio stranka u toj kolektivnoj tužbi, neovisno od toga što je tuženik bio stranka te kolektivne tužbe.

29. Prijeporno je, je li odredba o valutnoj klauzuli u švicarskom franku upotrijebljena suprotno njenoj svrsi. Prijeporno je, je li tužitelj provedenom konverzijom u cijelosti obeštećen s osnova preplate temeljem promjenjive kamatne stope i valutne klauzule i prijeporno je, je li tužitelj potrošač.

30. U odnosu na prijeporne činjenice između stranaka valja navesti da je izričitom odredbom čl. 502. c Zakona o parničnom postupku propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama pozivati na pravna utvrđenja iz presuda kojim se prihvaćaju tužbeni zahtjevi iz kolektivne tužbe, kojom je utvrđeno da su povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je jača strana u postupku bila dužna štititi. U tom slučaju će sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozivati, a pri tome odredba čl. 502.c., a niti aktualne direktive Europske unije ne propisuju da bi i potrošač koji podnosi tužbu morao biti stranka tog kolektivnog spora.

31. Tužitelj se u ovoj parnici poziva na presude Trgovačkog suda RH, Visokog trgovačkog suda RH i presudu Vrhovnog suda RH, a kojim presudama je utvrđeno nesavjesno postupanje banaka kroz ugovaranje rizičnih kredita u valuti CHF s promjenjivom kamatnom stopom koje je potvrđeno u kolektivnom sporu pokrenutom od strane Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača protiv više poslovnih banaka, (među kojima je i tuženik), pravomoćnom presudom i rješenjem Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014.g.

32. Zaključak o razlozima ništetnosti jednostrano promjenjivih kamata nalazi se na 62 stranici navedene presude i rješenja Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014.g. "U svakom slučaju, s obzirom na nespornu činjenicu da u ugovorima u kojima koriste predmetnu odredbu o promjeni kamatne stope tuženici nisu odredili referentnu stopu za koju se veže promjena početne kamatne stope, imajući u vidu da u vrijeme zaključivanja ugovora koji sadrže tu odredbu nije bilo propisano da ugovor u slučaju ugovaranja promjenjive kamatne stope mora sadržavati element za koji se veže promjena, te način promjene, banke su kao savjesni gospodarstvenici, rukovodeći se načelom savjesnosti i poštenja po ocjeni ovog suda, u interesu obje ugovorne strane, trebali odrediti elemente za koji se veže promjena i način njihove primjene. Umjesto toga, vodeći računa samo o svom interesu, neuvažavajući interese potrošača, iskoristivši činjenicu da nema propisa kojim to nalaže, banke su potrošačima nametnule ugovorne odredbe koje potrošače stavljaju u neravnopravan položaj, koji uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana i sve to na štetu potrošača, što je sve suprotno načelu savjesnosti i poštenja…."

33. Presuda i rješenje VTSRH potvrđeni su odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske, pod brojem Revt-249/14 od 09. travnja 2015. godine.

34. Jednostrano promjenjiva kamatna stopa je utvrđena nepoštenom i ništetnom presudama Trgovačkog suda u Zagrebu pod brojem P-1401/12 od 04.07.2013., u presudi Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-7129/13 od 13.06.2014., presudom Vrhovnog suda RH broj Revt-249/14 od 09.04.2015., te presudom Ustavnog suda RH oznake U-III-2521/2015 od 13.12.2016.g. Time je jednostrano promjenjiva kamatna stopa utvrđena ništetnom po svim instancama sudova Republike Hrvatske.

35. Valutna klauzula je nezakonitom i ništetnom pravomoćno utvrđena presudom Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/2012 od 04.07.2013.g., a koja presuda je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske pod brojem Pž-6632/2017 od 14.06.2018.g. a ova presuda je potvrđena presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske pod brojem Rev-2221/18 od 03.09.2019.g.

36. Prema odredbi članka 142. stavak 1. ZOO-a opći uvjeti koje odredi jedan ugovaratelj, bilo da su sadržani u formalnom ugovoru, bilo da se na njih ugovor poziva, dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru i u pravilu obvezuju kao i ove; dok je odredbom stavka 4. propisano da u slučaju neslaganja općih uvjeta i posebnih pogodbi, važe ove posljednje.

37. Nesporno je da Ugovor ne sadrži ni referentnu stopu (referentna stopa jest osnovna kamatna stopa za kašnjenje s plaćanjem) koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu ni precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope pa je tako tuženik, koristeći ugovornu odredbu prema kojoj se kamata koja je ugovorena kao promjenjiva određuje prema odluci banke, mogao postupiti kako je htio tj. i savjesno i nesavjesno.

38. Po ocjeni ovog suda ugovorna odredba kojom se promjena kamatne stope čini ovisnom o odluci banke je jasna i lako uočljiva, ali nije razumljiva jer je jedino sigurno da visina kamatne stope ovisi isključivo o odluci banke, a ne navode se bilo kakvi kriteriji npr. iz Općih uvjeta poslovanja ili sl., već se promjena visine stope veže samo za odluku banke, a da li to možda podrazumijeva i primjenu nekih kriterija, u samom ugovoru nije navedeno.

39. Prema Presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. godine u predmetu broj C-26/13 navodi se da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.

40. U konkretnom slučaju to znači da su u Ugovoru tužitelju morali na transparentan način biti objašnjeni razlozi i pojedinosti mehanizma promjene kamatne stope kao i odnos s drugim odredbama ugovora tako da on na temelju jasnih i razumljivih kriterija može predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze.

41. Odredba o promjeni kamatne stope je ključna ugovorna odredba, a ista je ovisna isključivo o odluci jednog ugovaratelja - banke, bez da su istodobno precizno određeni uvjeti promjenjivosti i referentna stopa za koju se veže promjena, pa ista odredba na taj način uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika koji promjenu ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može niti provjeriti jer nema nikakvih egzaktnih kriterija. Stoga se zaista radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužitelja jer su predmet i cijena bitni sastojci ugovora, a putem ove ugovorne odredbe tuženik je potpuno izbjegao utjecaj druge ugovorne strane na cijenu (kamate), što je suprotno odredbi članka 26. ZOO-a koja propisuje da je ugovor sklopljen kad su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora.

42. ZZP niti ZOO ne navode nikakve posebne kriterije za ocjenu je li pojedina ugovorna odredba protivna načelu savjesnosti i poštenja a koje je načelo sadržano je u odredbi članka 12. ZOO-a kojom je propisano da su se u zasnivanju obveznih odnosa i u ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati načela savjesnosti i poštenja.

43. Načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da su sudionici obveznih odnosa dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, pri tom vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa. Konkretno, kao mjerilo ponašanja procjenjuje se kako bi se ponašao prosječan čovjek ili prosječan potrošač s jedne strane odnosno, uredan i savjestan gospodarstvenik ili dobar domaćin s druge strane kada je riječ o profesionalnoj djelatnosti (pravni standard).

44. Prema odredbi članka 83. ZZP-a prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena uzimat će se u obzir narav proizvoda ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, s obzirom na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor.

45. Imajući u vidu da je kamata cijena, da je cijena bitan element ugovora o kreditu te da mora biti određena odnosno odrediva, već samim tim odredbu ugovora koju koristi tuženik, a na temelju koje se cijena određuje prema odluci banke (jednostrano) bez unaprijed formuliranog čvrstog kriterija za promjenu, ocijeniti je protivnom načelu savjesnosti i poštenja.

46. Kako je u odluci VTS-a posebno istaknuto „iako nije zabranjeno istovremeno ugovoriti valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu, ta činjenica da obveza potrošača istovremeno ovisi o dva promjenjiva bitna elementa čini tu obvezu posebno rizičnom jer u vrijeme zaključenja ugovora potrošač ne zna koji iznos glavnice kredita izražene u kunama će biti u obvezi tijekom dugoročne otplate vratiti banci, a ne zna niti koju će cijenu (redovnu kamatu) za to platiti. Iznos glavnice kredita, koji je promjenjiv, a ovisi o odnosu švicarskog franka i kune, ne mogu unaprijed znati niti na njega utjecati ni banke ni potrošači, dok iznos cijene ovisi i o iznosu glavnice (koji je neizvjestan) i o visini kamatne stope, koja je tijekom postojanja obveze po ugovoru promjenjiva sukladno odluci banke, dakle vjerovnika. Zato već sama činjenica da u opisanoj situaciji drugi promjenjivi element o kojem ovisi visina obveze potrošača, kamatu, određuje banka jednostrano, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i to protivno načelu savjesnosti i poštenja“.

47. Nadalje, nepostojanje propisa koji nalažu bankama da u ugovoru o kreditu precizno utvrde uvjete promjenjivosti kamatne stope u relevantnom razdoblju ne daje tuženiku ovlaštenje da kamatnu stopu mijenja po svom nahođenju i time jednostrano mijenja visinu obveze tužitelja. Upravo u tome se i ogleda potreba primjene korektiva - načela savjesnosti i poštenja.

48. S obzirom na nespornu činjenicu da u ugovorima u kojima koristi predmetnu odredbu o promjeni kamatne stope tuženik nije odredio referentnu stopu, imajući u vidu da u vrijeme zaključivanja Ugovora nije bilo propisano da ugovor u slučaju ugovaranja promjenjive kamatne stope mora sadržavati element za koji se veže promjena te način promjene, banka je kao savjesni gospodarstvenik, rukovodeći se načelom savjesnosti i poštenja, po ocjeni ovog suda, trebala odrediti elemente za koji se veže promjena i način njihove primjene.

49. Umjesto toga, vodeći računa očito samo o svom interesu i iskoristivši činjenicu da nema propisa koji joj takvo što nalaže, banka je tužitelju kao potrošaču nametnula ugovorne odredbe koje ga stavljaju u neravnopravan položaj, koje odredbe prouzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja.

50. Nadalje iz konkretnog Ugovora o kreditu jasno proizlazi kako se zapravo radi o kunskom kreditu koji je tek knjigovodstveno od strane tuženika iskazan kao kreditiranje u švicarskim francima. Tužitelj je naime kreditiran u kunama i sam kredit mu je isplaćen u kunama. U Ugovoru se u čl. 1. navodi kako se radi o isplati u kunskoj protuvrijednosti, a jedina valuta o kojoj su se tužitelj i tuženik dogovarali je jedino i uvijek bila kuna i ništa drugo. Troškovi obrade kredita naplaćeni su kunama kao i svi popratni troškovi koje je tužitelj snosio u vezi predmetnog kredita, a uostalom tuženik je procjenu kreditne sposobnosti tužitelja vršio u kunama, jer tužitelj prima plaću u kunama pa je i procjena visine mjesečne otplate vršena u hrvatskim kunama. Tuženik pri tome za plasiranje ovog kredita nije imao, niti je morao imati niti jedan jedini franak ili uostalom bilo koju drugu valutu osim kune, već je sredstva koja je dao tužitelju (kune) povukao iz depozita građana kojima je raspolagao.

51. Također švicarske franke niti je imao, niti je plasirao tužitelju. Ono što je tuženik napravio jest to da je pošto je kune plasirao tužitelju istovremeno povrat plasmana od strane tužitelja indeksirao, odnosno valutnom klauzulom vezao uz kretanje švicarskog franka na svjetskim monetarnim tržištima (tzv. hedžiranje), a da pri tom tužitelja nije niti izvijestio, niti upozorio kako time sudjeluje u visoko složenom financijskom poslu.

52. Sam mehanizam Ugovora koji je razradio, sastavio i ponudio tuženik je bio baziran na kombinaciji triju ugovornih odredbi koji su u zajedničkom djelovanju, a suprotno načelu savjesnosti i poštenja na štetu tužitelja uzrokovale značajnu neravnotežu u pravima i obvezama i to na način da je tužitelj plaćao znatno povećane mjesečne anuitete, a da je pritom njegova mjesečna i ukupna obveza po kreditu umjesto da se smanjuje, rasla. Tužitelju se naime usprkos redovitoj otplati kredita povećavala kamata i mjesečna rata i ukupna glavnica duga.

53. Ključna odredba u samom mehanizmu Ugovora je pritom odredba o valutnoj klauzuli u švicarskom franku, koja je klauzula upotrjebljena suprotno njenoj svrsi i cilju na način da je u istu ugrađena valuta švicarski franak.

54. Ugrađujući baš švicarski franak u valutnu klauzulu, a preko nje u Ugovor tuženik je postupio i formirao ovaj ugovorni odnos suprotno zakonskim odredbama i svrsi samog prava ustanovljenog tim odredbama, te je na ovaj način povrijedio načelo ravnopravnosti sudionika u obveznom odnosu iz čl. 3. Zakona o obveznim odnosima (dalje ZOO) načelo savjesnosti i poštenja iz čl. 4. ZOO-a, načelo zabrane zloupotrebe prava iz čl. 6. ZOO-a, načelo jednake vrijednosti činidaba iz čl. 7. ZOO-a, te načelo zabrane prouzročenja štete iz čl. 8. ZOO-a koja načela su konkretizirana i sankcionirana ništetnošću u odredbi čl. - 81. st. 1. i 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (dalje ZZP/03), a sve ovo na način da je tuženik postupajući s aspekta jače ugovorne strane tužitelju nametnuo odredbu koja ga dovodi u neravnopravan položaj te mu u konačnici nanosi štetu.

55. Druga nepoštena odredba je odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi koja se stopa mijenja sukladno jednostranoj odluci banke, dakle odluci koja nije podložna nikakvoj kontroli, niti ugovorne strane, niti neke treće nepristrane strane ili tijela. Time je tuženik ugovorenu kamatnu stopu koja prema izričitoj odredbi čl. 1022. ZOO-a čini bitan sastojak Ugovora o kreditu mijenja samovoljno bez ikakve suglasnosti tužitelja ignorirajući ga pritom kao ravnopravnu ugovornu stranu. Ugovorna kamata i obveza tužitelja prilikom primjene jednostrano promjenjive kamatne stope može se od strane tuženika povećati bilo kada i bilo koliko, a ta jednostrana promjenjiva kamatna stopa je ugovorena u čl. 4. Ugovora o kreditu.

56. Treća nepoštena odredba koja je tvorila mehanizam Ugovora je ona o anuitetnoj otplati. Odredba o anuitetnoj otplati znači da tužitelj u prvim godinama kredita otplaćuje uglavnom kamate, a tek nakon toga glavnicu i ova odredba iako sama po sebi dopuštena ugovorna odredba je upravo ta koja je dodatno omogućila tuženiku da jednostranim i nezakonitim povećanjem kamata nezakonito i protupravno povećava obvezu tužitelja kako kroz kamate tako i usporenjem otplate glavnice, a koja glavnica je i sama rasla zbog činjenice što je bila povezana uz valutu švicarski franak, a koji tečaj švicarskog franka se povećavao.

57. Kada se ovaj mehanizam Ugovora sa nepoštenim odredbama (valutna klauzula, jednostrano promjenjiva kamatna stopa, aprecijacija švicarskog franka i anuitetna otplata) stavio u funkciju na način da se svi elementi kontinuirano mijenjaju odnosno povećavaju, tužitelj je suprotno čl. 6. ZOO-a (načelo jednake vrijednost činidaba) ostvarivao pravo iz obveznog odnosa suprotno svrsi zbog koje je ono propisom ustanovljeno ili priznato i to na štetu tužitelja, sve suprotno čl. 81. st. 1. ZZP/ 03 i čl. 96. st. 1. ZZP/ 07 i to iz razloga što je istovremeno rasla i kamata i glavnica obveze kao i sam anuitet pa je tužitelj plaćao anuitete koji su bili bitno veći od početno ugovorenih.

58. Jednostrano i samovoljno povećanje same kamatne stope i povećanje glavnice zbog povišenja tečaja švicarskog franka je dovelo do dvostrukog povećanja kamata s dva osnova, a takav ugovorni mehanizam je sukladno odredbama čl. 81. st. 1. i 87. st. 1. ZZP/03 i čl. 96. st. 1. i čl. 102. st. 1. ZZP/07 ništetan, a ništetan je i prema odredbi čl. 322. ZOO-a te prema odredbama čl. 295. i 296. ZOO-a.

59. Predmetni Ugovor o kreditu valja sagledati i u smislu Općih uvjeta ugovora o kreditu kako je to određeno čl. 295. i čl. 296. ZOO-a jer se radi o Ugovoru unaprijed sastavljenom za veći broj Ugovora koje jedna ugovorna strana-sastavljač, nudi drugoj ugovornoj strani Ugovor po principu uzmi ili ostavi.

60. Stoga tužitelj sve da mu je i bila pružena prilika da išta kaže o predmetnom Ugovoru ne bi mogao postići da se bilo što u predmetnom Ugovoru mijenja. Takvi ugovori su tipski ili adhezijski ugovori, a takvi ugovori su ništetni ukoliko su sastavljeni suprotno načelu savjesnosti i poštenja i prouzrokuju očiglednu neravnopravnost u pravima i obvezama strana na štetu suugovaratelja, sastavljača ili ugrožavaju postizanje svrhe sklopljenog Ugovora, čak i ako su Opći uvjeti koji ih sadrže odobreni od nadležnog tijela.

61. Da je takvo postupanje banke nepošteno utvrdio je Sud Europske unije u svojoj odluci u predmetu C-186/16 Č i dr. protiv Banca Romaneasca SA, a koja presuda obvezuje i ovaj sud. U toj presudi Sud Europske unije utvrđuje da je banka bila dužna potrošaču detaljno objasniti kako funkcionira kreditni paket do te mjere da mu je morao ako je potrebno kroz simulacije demonstrirati kako će moguće promjene tečaja posebno povezane uz moguće promjene kamatne stope utjecati na njegove mjesečne rate te ukupnu kreditnu obvezu i kroz koje točno mehanizme.

62. Radi navedenog valjalo je utvrditi da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF i odlučiti kao u toč. I. izreke presude.

63. Radi navedenog valjalo je utvrditi da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu br. 9012125192 kojeg su zaključili tužitelj ČŽ, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] kao korisnik kredita i tuženik PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d., Radnička cesta 50, Zagreb, OIB 02535697732, kao kreditor dana 28.11.2006. godine i to u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF, pa u tom dijelu ugovorne odredbe ne proizvode pravne učine za ugovorne strane i odlučiti kao u toč. I. izreke.

64. Istaknuti prigovor po tuženiku da je nastupila zastara tražbine je neosnovan iz razloga što je presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske u predmetu Rev-2245/17 od 20.03.2018.g. jasno navedeno da se pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača prekida zastara na temelju čl. 241. ZOO/05, te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe.

65. Kako je pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 04. srpnja 2013. postala pravomoćna dana 13.06.2018. donošenjem presude VTS-a Pž- 6632/17, počeo je toga dana teći zastarni rok od 5 godina, a kako je tužba u ovom predmetu podnesena dana 27.04.2023.g. to nije nastupila zastara tražbine tužitelja.

66. U odnosu na nesporno provedenu konverziju ( sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju „Narodne novine“ broj: 102/15; u daljnjem tekstu: ZIDZPK ) ) ovaj prvostupanjski sud pronalazi kako sama činjenica provođenja konverzije ne može isključiti pravo i mogućnost potrošača na restituciju u pogledu onog ugovornog uređenja koje je utvrđeno nepoštenim i posljedično ništetnim.

67. Ovo stoga jer suprotno stajalište ne proizlazi niti iz samih odredaba ZIDZPK –a kao niti iz odredaba ZZP-a u pogledu zaštite potrošača odnosno općih odredbi ZOO-a. Naime, ukoliko su određene ugovorne odredbe utvrđene ništetnima, potrošača valja dovesti u situaciju koja će ispraviti posljedice takvog nepoštenog ugovaranja. U postupcima u kojima stranke nisu provele konverziju takvo postupanje je olakšano činjenicom da su nepošteno ugovorene odredbe egzistirale tijekom čitavog trajanja otplate ( u slučaju da je kredit otplaćen prije stupanja na snagu konverzije ) ili činjenicom da potrošač nakon mogućnosti provođenja konverzije nije pristao na istu. Međutim, u slučaju poput ovog koji je predmetom postupka ( tj. kada je potrošač pristao na konverziju ) potrebno je utvrditi kakav je njezin učinak na ugovorne odredbe koje su naknadno utvrđene nepoštenim i posljedično ništetnim.

68. Pri tome je bitno naglasiti da izračun i način na koji je provedena konverzija polazi od metodologije koja je potpuno različita od one primijenjene u ovom postupku ( tj. glede nepoštenog ugovaranja valutne klauzule i promjenjive kamatne stope). Ovo stoga jer konverzija i njezin izračun nije polazila od nepoštenog ugovaranja navedenih ugovornih odredbi, već od toga da se jedan bankarski proizvod ( kredit ugovoren s valutnom klauzulom CHF ) konvertira tj. denominira u posve drugi bankarski proizvod ( kredit denominiran u EUR ) a sve sa svrhom da bi se potrošači zaštitili od posljedica ugovornih odredbi koje su plaćanje vezale uz CHF. U tom smislu je odredbom čl. 19. b i ZIDZPK –a propisano da:

„Konverzija kredita denominiranog u CHF u kredit denominiran u EUR i kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR podrazumijeva konverziju kredita radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i provodi se na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR .“ Dakle, kako provođenje konverzije i izračun temeljem kojeg je ona provođena ( čl. 19 c ZIDZPK –a) nisu polazili od nepoštenosti ugovaranja valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, već ispravljanja položaja u kojem su se našli ugovaratelji koji su ugovorili kredite denominirane u CHF u odnosu na one koji su takve kredite ugovorili u valuti EUR, to je u svakom konkretnom slučaju potrebno utvrditi da li je provođenje konverzije dovelo do pravične ravnoteže u ugovornim odnosima između stranaka, odnosno pitanja da li je konverzija u cijelosti ispravila neravnotežu koja je nastala u slučaju utvrđenja nepoštenosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Ako to nije slučaj, tada potrošači moraju imati pravo ostvarivanja pune zaštite te konverzija ne može smanjiti stupanj zaštite koji im pripada obzirom da zakon temeljem kojeg je konverzija provedene nije isključio mogućnost potrošača na ostvarivanje restitucije temeljem nepoštenih ugovornih odredbi.

69. Takvo stajalište proizlazi i iz standarda ustanovljenog u okviru jurisprudencije Europskog suda (predmet C-118/17 Dunai od 14. ožujka 2019., ECLI:EU:C:2019:207.) ali i stajališta Vrhovnog suda Republike Hrvatske rješenjem broj Gos 1/2019-36 od 4. ožujka 2020. kojim je naveo da: "…..bez obzira na naknadno sklapanje sporazuma o konverziji, treba reći da se u rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev- 2868/2018-2 od 12. veljače 2019. Vrhovni sud Republike Hrvatske izjasnio da bez obzira na sklapanje dodatka ugovora o kreditu tužitelji imaju pravni interes i ovlašteni su tražiti ništetnost pojedinih ugovornih odredbi, kako bi na temelju toga mogli ostvariti neka eventualna prava koja im pripadaju, a mahom je riječ o kondemnatornim novčanim zahtjevima…".

70. Naime cilj ZID ZPK iz 2015.g. nije bio obeštetiti tužitelja kao potrošača, niti je taj Zakon propisao da banke imaju vratiti korisnicima kredita u švicarskim francima do tada preplaćene kamate, niti je vršio obeštećenje korisnika kredita u švicarskim francima na način da bi banka vratila korist koju je stekla na temelju nepoštenih i ništetnih Ugovora o kreditu, odnosno nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi o valuti švicarski franak i kamati, a na način da potrošača vrati pravno i činjenično u početni položaj, već je cilj bio izjednačiti korisnike kredita u švicarskim francima s korisnicima kredita u valuti Euro. Time je izračun konverzije kredita do dana konverzije 30.09.2015.g. napravljen upravo uz uvažavanje i primjenu odredbi o valuti švicarski franak i odredbi o kamatnoj stopi koja se mijenja odlukom banke, pa je predmet konverzije bila valutna klauzula- švicarski franak kao valjana, te su u konverziji primijenjene iste nepoštene kamatne stope koje se mijenjaju jednostranom odlukom banke baš kao i u kreditima u švicarskim francima, dok se nakon 30.09.2015. otplata kredita nastavlja uz primjenu valutne klauzule, sada u valuti euro i sada sa pro futuro novo definiranom kamatnom stopom na način da je ona opet promjenjiva u skladu s Općim uvjetima banke i ponovo određena samovoljno od strane tuženika po principu "uzmi ili ostavi".

71. Konverzija kredita je napravljena prema kalkulatoru konverzije koju je dao ZID ZPK iz 2015.g. u odredbama toga Zakona odnosno čl. 19.c. kojom odredbom je propisan način izračuna konverzije kredita, te je st. 1. propisano da konverzija kredita podrazumijeva konverziju radi promjene valute odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i dan je način izračuna u toč. 1.,2.,3. i 4. tog članka.

72. Ono što je banka stvarno napravila i kako je provedena konverzija je to da je banka zatečenu glavnicu koja je bila na dan 30.09.2015.g. smatrala početnom glavnicom. Da bi banka mogla napraviti konverziju, ona je napravila projekciju kredita u eurima kakav bi taj kredit izgledao da je otpočetka bio u eurima, što znači stabilna valuta koju štiti HNB i gdje se ne mijenja tečaj, ali je na tu projekciju kredita primijenila jednostrano promjenjivu kamatnu stopu koja je u isto vrijeme bila na eurske kredite.

73. Znači banka je smatrala početnom glavnicu onu zatečenu glavnicu dužnika u CHF-u koja je zatečena na dan 30.09.2015. i tu zatečenu glavnicu je zatvarala prema projekciji kredita sa stvarnim uplatama tužitelja, a koje stvarne uplate su na dan 30.09. 2015. u sebi sadržavale i ništetnu jednostrano promjenjivu kamatnu stopu i ništetnu valutnu klauzulu.

74. Dakle banka je prilikom konverzije napravila projekciju kredita kao da je on otpočetka bio u eurima, obračunala je promjenjivu kamatnu stopu kakvu je u isto vrijeme primjenjivala na eurske kredite i taj fiktivni otplatni plan je zatvarala sa stvarnim uplatama koje je tužitelj učinio do tada i tako je utvrđeno je li potrošač štogod preplatio po kreditu ili je banci nešto ostao dužan. Nastala preplata se nije vraćala potrošaču, već se koristila za podmirenje budućih obveza po konvertiranom kreditu.

75. Stoga prilikom konverzije banka ni na koji način nije utvrdila do tada učinjene preplate po kamati i valuti, već se uspoređivao početni otplatni plan kredita u CHF-u s početnim fiktivnim euro kreditom kakav bi bio, pa se preplata utvrdila na temelju razlike stvarnog otplatnog plana u švicarskim francima i projiciranog otplatnog plana kredita u euru kakve je banka nudila u isto vrijeme drugim potrošačima i utvrdila se razlika između ta dva otplatna plana koja je mogla nastati ili su potrošači bili u konačnici još platiti banci neki dodatni iznos.

76. Kako je već rečeno cilj ZID ZPK/15 nije bio obeštetiti dužnike već izjednačiti potrošače čiji su krediti bili denominirani u švicarskom franku sa potrošačima koji su kredite imali denominirane u Euru, a niti jednom jedinom odredbom ZID ZPK/19 nije bilo određeno obeštećenje dužnika u CHF-u.

77. Konverzija se odnosi isključivo na ugovorne odnose koji su proizašli iz predmetnog kredita, a niti jedna odredba ZID ZPK-a ne širi primjenu konverzije na druge- izvanugovorne odnose, poput stjecanja bez osnove, o čemu je riječ kod kondemnatornih tužbenih zahtjeva kojima se potražuju preplaćeni tečaj, kamata i zatezne kamate.

78. Aneksima / sporazumima / dodacima kojima je konverzija provođena reguliran je samo ugovorni odnos za period nakon konverzije, a njima se ne rješava pitanje preplaćenih kamata i tečajnih razlika za period do konverzije, što je predmet ovog tužbenog zahtjeva radi čega tužitelj ima pravo na preplatu po kamati i valuti iako je kredit konvertiran.

79. Pregledom Dodatka ugovora o kreditu sud je utvrdio kako se tužitelj nigdje nije odrekao svojih potraživanja, niti se odrekao prava na potpuno obeštećenje, niti se odrekao tužbe i sudske zaštite, niti je bilo kakvo odricanje bilo propisano Zakonom.

80. Štoviše, u čl. 41. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne Novine" 41/14, 110/15 i 14/19) propisano je kako se potrošač ne može odreći svojih prava niti mu se ista mogu ograničiti, a slično je propisano i u samom ZID ZPK /15 u čl. 19.e. gdje je bankama bilo zabranjeno da u Dodacima ugovora ugovaraju odricanje od bilo kakvih potrošačkih prava.

81. Stoga tužitelj nije obeštećen za preplatu temeljem valutne klauzule prilikom provedene konverzije i stoga ima pravo na povrat svih preplaćenih iznosa koje je utužio ovom tužbom.

82. Da tužitelj nije obeštećen za preplatu u odnosu na valutnu klauzulu, a i u odnosu na početnu glavnicu, valja navesti da je VSRH donio rješenje pod brojem Rev-1096/2022 od dana 08.11.2022. kojim je zauzeto shvaćanje da sklapanjem Dodatka ugovoru kojim je utvrđena konverzija kredita ZID ZPK/15 ne gubi se pravo na potraživanja preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog Ugovora o kreditu te korisnik kredita zadržava pravo potraživati eventualnu razliku preplaćenih iznosa ako takva razlika postoji bez obzira što je provedba konverzije izvršena sukladno ZID ZPK / 15 o čemu je zauzeo svoj stav VSRH u odluci broj Rev 2868/2018 od 12.02.2019.

83. Stoga tužitelj nije obeštećen za preplatu temeljem valutne klauzule prilikom provedene konverzije i stoga ima pravo na povrat svih preplaćenih iznosa koje je utužio ovom tužbom. Razlog tome je što u trenutku provođenja konverzije 2015. je samo pravomoćno bila utvrđena ništetnom promjenjiva kamatna stopa ali nije bila utvrđena ništetnom valutna klauzula. Stoga da je konvertirana početna glavnica bez tečajnih razlika i rasta početno ugovorene kamate obaveza tužitelja po kreditu bi bila manja. Prilikom provođenja vještačenja vještakinja je utvrdila da je u konverziju uzeta glavnica koja je za 2.746,71 € bila veća od one koja je trebala biti konvertirana, pa slijedom toga je sud tužiteljici priznao i razliku u glavnici od 2.746,71 € jer je i taj iznos preplaćen.

84. Radi utvrđivanja visine tražbine tužitelja sud je proveo dokaz financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku Centru za financijska vještačenja d.o.o. Iz nalaza i mišljenja vještaka proizlazi da je između stranaka sklopljen Ugovor o kreditu dana 28.11.2006., te je isplaćen dana 11.12.2006. i ugovorena je promjenjiva kamatna stopa od 4,30% godišnje. Dana 14.12.2015. sklopljen je Dodatak ugovora o kreditu kojim je izvršena konverzija kredita, te je utvrđen iznos preostale glavnice za otplatu na dan 30.09.2015., te je tim Dodatkom ugovora utvrđena preplata u svoti od 5.479,03 €. Stoga su vještakinje utvrdile da je tužitelj temeljem valutne klauzule preplatio kredit za iznos od 8.596,39 €, te je tuženik prilikom konverzije kredita tužitelju priznao glavnicu od 5.479,03 €, a koja je za 2.746,71 € bila manja od onoga što je tužitelju trebalo stvarno priznati na ime preplate preostale glavnice za otplatu kredita u eurima.

85. Na nalaz i mišljenje vještaka tužitelj nije imao nikakvih primjedaba, tuženik nije imao primjedaba na matematički izračun vještaka, međutim ustrajao je na prijedlogu da se njegovo potraživanje umanji za iznos preplate koji je nesporno priznat tužitelju prilikom konverzije kredita u iznosu od 5.591,44 €.

86. U konkretnom slučaju nema mjesta odbijanju iznosa preplate u svoti od 5.591,44 € za iznos preplate koji je banka našla u konverziji iz razloga što je u odnosu na provedenu konverziju jedina ispravna glavnica koja se trebala konvertirati je bila početna glavnica, a ne glavnica koja je zatečena na dan 30.09.2015. jer je ta glavnica sadržavala u sebi sve preplate u odnosu na početni tečaj i u odnosu na početne kamate, pa je ta nova glavnica u stvari bila višestruko veća nego što bi bila ona po početnom tečaju i kamati jer je sadržavala tečajne promjene višestruko uvećane u odnosu na početni tečaj tim više što u trenutku konverzije valutna klauzula kao takva nije bila utvrđena ništetnom i valutna klauzula nije uzeta niti u obzir prilikom konverzije.

87. Zato nema mjesta da bi sud u korist tuženika priznavao iznos preplate od 5.591,44 € jer tuženik tužiteljici nije ništa dao, nije ništa isplatio, a do tog iznosa preplate je došlo samo i jedino i isključivo iz razloga što je tuženik bio dužan udovoljiti zakonskoj obvezi ZID ZPK/15. Činjenica je da nikako nema mjesta umanjivanju tražbine tužitelja zbog priznate preplate jer je prilikom vještačenja vještakinja našla da tuženik nije priznao tužiteljici preplatu u iznosu od 2.746,71 € već je za taj iznos priznata preplata manja.

88. Radi ostvarivanja načela jednakosti u oružju sud je prema prijedlogu stranaka saslušao tužitelja kao stranku. Tužitelj ČŽ iskazao je da je predmetni kredit dignuo 2006., namjena kredita je bila potrošački kredit za podizanje kata kuće radi sređivanja stambenog pitanja, odnosno osiguranja stambenog prostora za njegovu obitelj i njega. Naime u to vrijeme se oženio, imao je jedno dijete, drugo je bilo na putu i trebalo je stambenog prostora. Prilikom sklapanja Ugovora o kreditu nije mu ništa objašnjeno u svezi valute, niti u pogledu kamatne stope. Nije znao, niti je bio upozoren da tečaj kune u odnosu na CHF ne štiti HNB. Nije znao da može doći do znatno porasta tečaja, a niti je znao što točno znači promjenjiva kamatna stopa u smislu da bi znao kako će se ona mijenjati, koliko će se ona mijenjati, kakvi su parametri promjene kamatne stope i tko će ih odrediti. Pročitao je Ugovor o kreditu ali nije ga razumio bez obzira što je pisalo da je obveza povrata kredita vezana za valutu CHF i da je promjenjiva kamatna stopa, nije razumio što će to u konačnici značiti za njega i za njegove obveze, a ponajmanje je znao da će doći do znatnog porasta anuiteta u odnosu na inicijalni anuitet.

89. Njegov osobni bankar ga je uvjeravao da je Švicarska sigurna i stabilna i država, da je CHF sigurna i stabilna valuta i da mu je kredit vezan za valutu CHF sigurniji od eurskog kredita i da mu je to najpovoljnije jer je najniža kamata i najniži tečaj i nagovarao ga je da upravo digne takav kredit. Isto tako u banci mu je rečeno da nema kreditnu sposobnost za kredit vezan za valutu euro nego samo za CHF s obzirom na tadašnji iznos njegove plaće i još je radi povrata kredita ugovoren instrument osiguranja zasnivanja založnog prava na kući njegova oca i dva sudužnika. Nikada nije iznajmljivao predmetnu nekretninu koju je nadogradio, dapače još uvijek ju i dovršava, a u svom vlasništvu nema niti obrt, niti trgovačko društvo, niti je na toj adresi registriran neki obrt ili trgovačko društvo. Predmetni kredit je konvertiran, ali banka je tu konverziju napravila strogo po Zakonu i ono što je morala, nađena je neka preplata i ta preplata je iskorištena za to da su mu nekoliko budućih anuiteta bili manji. Nije ni na koji način obeštećen, niti mu je banka vratila preplaćene iznose po kamati i valuti koje je učinio do tada. Također nije bilo spomena niti mogućnosti da bi mu banka eventualno taj preplaćeni iznos isplatila na njegov račun i na njegovo slobodno raspolaganje. Također nije mogao niti utjecati na to koliko će banka utvrditi preplatu po kreditu temeljem konverzije, a niti je utjecao na kamatnu stopu koju je banka primijenila na eurske kredite.

90. Ocjenom iskaza tužitelja sud je utvrdio da je priroda i specifičnosti valute švicarski franak poznata bankama, ali ne i prosječnom potrošaču koji ne raspolaže stručnim znanjem, a kako ga banke kao profesionalci o tome ni na koji način nisu informirale, potrošač nije i ne može biti svjestan rizika kojeg preuzima.

91. Stoga je i sama nerazumljivost ugovornih odredaba kojima se glavnica veže za švicarski franak i prema ocjeni ovog suda ozbiljan uzrok značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i to protivno načelu savjesnosti i poštenja jer banka za taj rizik zna, ali ga prešućuje te istovremeno za kredit s valutnom klauzulom u švicarskim francima u reklamama nudi najnižu ugovornu kamatu, čime stvara opću klimu da je za potrošače ugovor s valutnom klauzulom u švicarskim francima povoljan i k tome još pojedinačno prilikom pregovaranja o sklapanju ugovora uvjerava potrošače da je švicarski franak sigurna valuta, a često im daje i pojedinačnu procjenu da su kreditno sposobni samo za sklapanje ugovora koji sadrži odredbe kojima se glavnica veže za tečaj švicarskog franka.

92. Tako i prosječnog potrošača i pojedinačnog potrošača izravno navodi na sklapanje ugovora o kreditu s tom, za potrošača, posebno rizičnom valutnom klauzulom.

93. Nuđenjem najniže ugovorne kamate za ugovore u kojima je glavnica vezana za valutu švicarski franak banka na nepošten način potiče potrošače na sklapanje ugovora upravo s valutnom klauzulom u švicarskim francima pri čemu je propuštanje davanja te bitne informacije koja u startu dovodi do znatne neravnoteže na štetu potrošača protivno načelu savjesnosti i poštenja.

94. Radi toga sud je tužitelju na ime preplate temeljem valute dosudio iznos od 8.596,39 € s zakonskim zateznim kamatama tekućim od dospijeća svakog pojedinog iznosa pa do isplate, a temeljem odredbe čl. 1111. ZOO-a koja propisuje da sudsko utvrđenje ništetnosti odredbe ima za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takve ništetne odredbe nije bilo. Utvrđenjem ugovorne odredbe ništetnom, potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano mu naplaćenih iznosa od trenutka sklapanja Ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba ništetna.

95. Naime, u ovoj pravnoj stvari tuženik je nedvojbeno nepošten od samog trenutka naplate, jer je upravo on odgovoran za ugovaranje ništetne odredbe i ta ista odredba je nametnuta potrošaču, bez mogućnosti pregovaranja i izmjene i temeljem takve nepoštene i ništetne odredbe tuženik je neosnovano naplatio novčani iznos.

96. Slijedom toga, odredbom čl. 1115. ZOO-a je propisano da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti i plodovi i platiti zatezne kamate i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja Zahtjeva. Po shvaćanju ovog suda tuženik je nepošten od dana stjecanja, pa je slijedom toga dužan platiti zatezne kamate od dana stjecanja, tj. od dospijeća svakog pojedinog iznosa pa do isplate.

97. Nadalje sud je tužitelju dosudio na ime razlika glavnice iznos od 2.746,71 €. Navedeni iznos tužitelju je dosuđen iz razloga što je u odnosu na provedenu konverziju jedina ispravna glavnica koja se trebala konvertirati je bila početna glavnica, a ne glavnica koja je zatečena na dan 30.09.2015. jer je ta glavnica sadržavala u sebi sve preplate u odnosu na početni tečaj i u odnosu na početne kamate, pa je ta nova glavnica u stvari bila višestruko veća nego što bi bila ona po početnom tečaju i kamati jer je sadržavala tečajne promjene višestruko uvećane u odnosu na početni tečaj. Razlog tome je što u trenutku provođenja konverzije 2015. je samo pravomoćno bila utvrđena ništetnom promjenjiva kamatna stopa ali nije bila utvrđena ništetnom valutna klauzula. Stoga da je konvertirana početna glavnica bez tečajnih razlika i rasta početno ugovorene kamate obaveza tužitelja po kreditu bi bila manja.

98. Dospijeće svakog pojedinog iznosa određeno je prema datumu plaćanja svakog pojedinog iznosa sukladno odredbi čl. 1115. ZOO-a.

99. Odluka o kamatama temelji se na odredbi čl. 277. st. 1. ZOO-a, po stopi koja je određena Uredbom o visini stope zatezne kamate (NN 72/02), prema čl. 29. st. 2. ZOO- a, po Odluci o diskontnoj (eskontnoj) stopi HNB-a uvećano za tri postotna poena i na odredbi čl. 29. st. 2. i 8. Zakona o obveznim odnosima.

100. Parnični trošak će se odrediti primjenom Tbr. 52. st. 3. Tarife o nagradama i naknadi troška za rad odvjetnika (NN 138/23), a koja propisuje da kada sud odlučuje o nagradi troškova zastupanja na teret protivne strane primjenjuje tarifu i vrijednost boda koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o parničnom trošku.

101. Odluka o parničnom trošku temelji se na čl. 154. st. 1. ZPP-a, a sastoji se od troška sastava tužbe u iznosu od 100 bodova, troška sastava 4 podneska (30.12.2023., 15.01.2024., 15.03.2024. i 14.10.2024.), svako po 100 bodova, troška zastupanja na 4 ročišta (17.01.2024., 14.11.2024. i 16.04.2025. i 02.09.2025.), svako po 100 bodova, a sve prema Tbr 7/1, Tbr 8/1, Tbr 9/1 i Tbr 46. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika. Vrijednost boda iznosi 2,00 € prema Tbr. 54. Odvjetničke tarife.

102. Zbrojeno parnični trošak tužitelja iznosi 850 bodova / 1.700,00 €.

103. Ovom iznosu pribrojen je trošak 25% PDV-a u iznosu od 425,00 € i trošak predujma za financijsko vještačenje u iznosu od 350,00 €. Ovom iznosu pribrojen je trošak plaćene sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 83,01 € temeljem Zakona o sudskim pristojbama.

104. Sud nije odlučivao o zatraženom trošku sudske pristojbe na presudu iz razloga što je dana 20.05.2023 stupio na snagu novi Zakon o sudskim pristojbama (" Narodne novine" 118/18 i 51/23) koji izričito propisuje u čl. 11. st. 1. toč. 20., da su Potrošači ex lege oslobođeni troška sudskih pristojbi u postupcima pokrenutim na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa, radi čega tužitelj nije u obvezi plaćati sudske pristojbe.

105. Radi navedenog sud je tužitelju dosudio ukupni parnični trošak u svoti od 2.558,01 €.

106. Sud je tužitelju dosudio kamatu na parnični trošak sukladno čl. 151. st. 3. ZPP-a.

107. Radi navedenog odlučeno je kao u točkama I. do IV. izreke presude i u rješenju.

U Zagrebu, dana 02. rujna 2025. godine

Sutkinja:

Jesenka Jurić Šojat

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana primitka iste. Žalba se podnosi pisano putem ovog suda na Županijski sud.

Dostaviti:

- pun tužitelja

- pun tuženika