REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U OSIJEKU

Osijek, Vukovarska cesta 31

Poslovni broj: Us I-218/2025-6

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Osijeku, po sutkinji Valentini Grgić Smoljo, uz sudjelovanje zapisničarke Zdenke Raiz, u upravnom sporu tužitelja DS iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojega zastupa opunomoćenik Vlado Rebić, odvjetnik u Zagrebu, Cankarova 1, protiv tuženika Odbora za državnu službu, Palmotićeva 5, Zagreb, OIB: 58831547726, radi prestanka službe po sili zakona, 2. rujna 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev za poništavanje rješenja Odbora za državnu službu KLASA: UP/II-112-07/25-01/24, URBROJ: 566-01/15-25-2 od 17. siječnja 2025. i rješenja Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Policijske uprave virovitičko - podravske KLASA: UP/I-112-02/24-07/1000, UR.BROJ: 511-16-04-24-1 od 18. prosinca 2024.

II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troška upravnog spora.

Obrazloženje

1. Osporavanim rješenjem tuženika KLASA: UP/II-112-07/25-01/24, URBROJ: 566-01/15-25-2 od 17. siječnja 2025. odbijena je kao neosnovana žalba tužitelja izjavljena protiv rješenja Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Policijske uprave virovitičko - podravske KLASA: UP/I-112-02/24-07/1000, URBROJ: 511-16-04-24-1 od 18. prosinca 2024.

1.1. Navedenim prvostupanjskim rješenjem u točki 1. izreke određeno je da tužitelju, policijskom službeniku Ministarstva unutarnjih poslova, Policijske uprave virovitičko – podravske, Policijske postaje Virovitica, prestaje državna služba po sili zakona u tome Ministarstvu s danom 18. prosinca 2024. Točkom 2. izreke rješenja određeno je da žalba ne odgađa izvršenje rješenja.

2. Tužitelj u tužbi navodi kako je presudom Općinskog suda u Virovitici, poslovni broj: K-105/2022-2, od 26. travnja 2022. proglašen krivim te je osuđen na 3 mjeseca kazne zatvora uz uvjetnu osudu u trajanju od 1 godine. Ističe da je odluka o prestanku službe donesena neosnovano, s obzirom na to da je u članku 120. stavku 2. Zakona o policiji (Narodne novine, broj 34/11., 130/12., 89/14., 151/14., 33/15., 121/16. i 66/19.) određeno da iznimno policijskom službeniku neće prestati služba po sili zakona iako je kažnjen za kazneno djelo za koje se progon poduzima po službenoj dužnosti ako je kazneno djelo počinjeno s nehajnim oblikom krivnje, u prekoračenju nužne obrane ili u krajnjoj nuždi, i to ako je kazneno djelo počinjeno prilikom primjene policijskih ovlasti ili za kazneno djelo koje se odnosi na sigurnost prometa pod uvjetom da za to kazneno djelo nije osuđen na bezuvjetnu kaznu zatvora. Navodi da je pravomoćno osuđen na 3 mjeseca kazne zatvora uz uvjetnu osudu u trajanju od 1 godine, dakle na manje od 6 mjeseci, što prema praksi nije nužno razlog za automatski prestanak službe. Zbog specifičnosti kaznenog djela smatra da su ispunjeni uvjeti za primjenu ove odredbe i izuzimanje od prestanka službe jer se kazneno djelo odnosilo na postupanje policijskog službenika GS prilikom obavljanja dužnosti, a ne na osobnu odgovornost koja bi utjecala na integritet policijske službe. Tužitelj tvrdi kako je svjedočio klasičnom postupanju policijskog službenika u situaciji kada je uhićena osoba pružala otpor.

2.1. Nadalje, tužitelj ističe da je kazneno djelo za koje je osuđen, uz ostale okrivljenike, počinjeno tijekom obavljanja službe, kada je drugi policijski službenik, GS priveo osumnjičenog u policijsku stanicu. Dalje navodi kako je tijekom tog postupka osumnjičeni agresivno reagirao, pljunuvši i nasrnuvši na policijskog službenika GS, čime je izazvao potrebu za reakcijom policijskog službenika, kojom prilikom je policijski službenik GS, djelujući u skladu s dužnostima i u cilju obuzdavanja agresivnog ponašanja osumnjičenika, nastavio djelovati u smanjenju prijetnje, u okolnostima koje su bile izuzetno izazovne i napete. Smatra da kontekst u kojem je kazneno djelo počinjeno tijekom obavljanja službe daje osnovu za razumijevanje da je djelovanje GS bilo u okvirima nužde, u reakciji na neposrednu prijetnju i napad osumnjičenika, te da se kazneno djelo nije dogodilo zbog osobne, nego profesionalne reakcije na agresivno ponašanje osumnjičenika, shodno čemu se ne može govoriti o neprijavljivanju kaznenog djela, a kako se okrivljenom tužitelju stavlja na teret u kaznenom postupku. Navodi kako u praksi osuđeni policijski službenici često automatski ne gube radni odnos kada je kazna zatvora manja od 6 mjeseci, a što u ovom slučaju jest, s obzirom da je tužitelj osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 3 mjeseca uz uvjetnu osudu u trajanju od 1 godine. Nadalje, u slučajevima kada kazna iznosi 6 mjeseci ili više, postoji mogućnost primjene blaže mjere, kao što je premještaj na drugo radno mjesto ili suspenzija, utemeljeno na specifičnostima slučaja. S obzirom na do sada nesmetano obavljanje službe tužitelja te izostanak daljnjih kaznenih postupaka, tužitelj drži da je donošenje najteže mjere prestanka službe neopravdano. Naime, navodi da je obavljao dužnost policijskog službenika nesmetano više od dvije i pol godine nakon pravomoćne osuđujuće presude, bez bilo kakvih dokaza koji bi upućivali na narušavanje profesionalnog ponašanja ili obavljanja službe. Smatra da nije postojala potreba za hitnim prestankom službe jer nije bilo dokaza o nespojivosti njegovih postupaka s obavljanjem dužnosti. Tvrdi da Zakon o policiji i praksa jasno propisuju da se služba policijskog službenika može prekinuti nakon pravomoćne presude za kazneno djelo za koje se progon poduzima po službenoj dužnosti. Pojašnjava kako je presuda postala pravomoćna prije više od dvije i pol godine, a prestanak službe se nije dogodio odmah. Uzimajući u obzir da je odluka o prestanku službe donesena nakon dugog razdoblja, smatra da bi bilo opravdano razmotriti ublažavanje mjere prema specifičnostima slučaja. Navodi da je kazneno djelo počinjeno u okviru obavljanja službe uz primjenu policijskih ovlasti te, uz činjenicu da je osumnjičeni bio agresivan prema kolegi tužitelja, sumnja da bi prestanak službe mogao biti prekomjeran i neproporcionalan u odnosu na okolnosti slučaja. Tužitelj napominje kako je djelovao u okvirima svojih ovlasti i profesionalnih dužnosti, u situaciji van njegove kontrole, zbog napada uhićenika na njegovog kolegu GS. Tužitelj navodi kako je nakon presude nastavio obavljati svoje dužnosti bez daljnjih negativnih postupaka, što ukazuje na to da se radi o profesionalnom i odgovornom policijskom službeniku, koji nije narušio integritet i povjerenje institucije. Smatra da donesena rješenja nisu utemeljena na odgovarajućem tumačenju zakona, jer postoje uvjeti za izuzeće od automatskog prestanka službe prema članku 120. Zakona o policiji. Također smatra da bi bila primjenjiva blaža mjera, poput premještaja ili suspenzije, umjesto prestanka službe. Predlaže Sudu poništiti osporavano rješenje tuženika i prvostupanjsko rješenje uz naknadu troška upravnog spora.

3. Tuženik u odgovoru na tužbu ostaje kod svih navoda iznijetih u obrazloženju osporavanog rješenja, a tužbu smatra u potpunosti neosnovanom. Ističe kako tužitelj navodima tužbe ne prilaže činjenice i dokaze na kojima temelji tužbeni zahtjev, te da je dokazivanje osnovanosti žalbenih navoda u upravnom postupku, odnosno tužbenih navoda u upravnom sporu, obveza žalitelja odnosno tužitelja. Upućuje na članak 120. stavak 1. točku 2. Zakona o policiji kao i na stavak 2. tog članka. Poziva se i na članak 1. stavak 3. Zakona o policiji te navodi da se o prestanku državne službe donosi rješenje u roku od osam dana od nastupa okolnosti koje su razlog za prestanak službe. Ističe da tužitelj ne osporava počinjenje kaznenog djela, na način opisan presudom Općinskog suda u Virovitici, poslovni broj: K-105/2022-2, od 26. travnja 2022., koja je postala pravomoćna i ovršna u odnosu na tužitelja 16. kolovoza 2022. Nadalje, navodi da tužitelj ne osporava niti da je prvostupanjsko tijelo pismeno Općinskog državnog odvjetništva u Virovitici, BROJ: KR-DO-589/2024-4, od 17. prosinca 2024., SK/SK, kojim je isto prvostupanjskom tijelu dostavilo navedenu presudu i potvrdu o pravomoćnosti zaprimilo 18. prosinca 2024. Konačno, ističe i da tužitelj ne osporava da je dan prestanka državne službe određen u roku od osam dana od saznanja prvostupanjskog tijela za pravomoćnost presude. Dakle, činjenica da je tužitelj više od dvije i pol godine nakon pravomoćne osuđujuće presude obavljao dužnosti policijskog službenika nije mogla biti od utjecaja na drugačije rješenje upravne stvari.

3.1. Nadalje, pojašnjava kako je za primjenu članka 120. stavka 1. točke 2. Zakona o policiji odlučna činjenica da je policijski službenik pravomoćno kažnjen za kazneno djelo za koje se progon poduzima po službenoj dužnosti. Navodi da tužitelj pogrešno smatra da primjena navedene odredbe ovisi o vrsti izrečene kaznenopravne sankcije, visini izrečene kazne odnosno okolnosti da je primijenjena uvjetna osuda. Dodaje kako su Zakonom o policiji propisani uvjeti pod kojima se policijskog službenika može premjestiti na drugo radno mjesto, međutim pravomoćna kazna za kazneno djelo za koje se progon poduzima po službenoj dužnosti navedenim zakonom nije određena kao uvjet, odnosno razlog, premještaja policijskog službenika. Nadalje, navodi da Zakon o policiji ne poznaje pojam suspenzije, kao vrste blaže mjere koju je, prema tužbenim navodima, trebalo primijeniti u konkretnom slučaju, već su propisani uvjeti pod kojima se policijskog službenika može, ili mora, udaljiti iz službe, međutim takvo udaljenje traje do okončanja kaznenog postupka, koji je u konkretnom slučaju okončan pravomoćnom presudom. Tvrdi da specifičnosti postupanja tuženika, odnosno okolnosti počinjenja kaznenog djela koje tužitelj u tuži navodi nisu utvrđeni u presudi Općinskog suda u Virovitici, Poslovni broj: K-105/2022-2, od 26. travnja 2022. Nadalje, navodi i da se odredba članka 120. stavka 2. Zakona o policiji odnosi na kaznena djela počinjena s nehajnim oblikom krivnje, u prekoračenju nužne obrane ili u krajnjoj nuždi, međutim za kazneno djelo za koje je žalitelj osuđen takav oblik krivnje nije propisan, zbog čega u konkretnom slučaju nije moguća primjena navedenim stavkom propisan iznimke. Tuženik smatra da tužitelj zanemaruje činjenicu da je kazneno djelo počinio s namjerom što je vidljivo iz odredbe članka 27. stavka 1. Kaznenog zakona prema kome je kažnjivo postupanje s namjerom da se počini kazneno djelo, a postupanje iz nehaja kažnjivo je samo kad je to zakonom izričito propisano. Predlaže odbiti tužbeni zahtjev.

4. Podneskom od 20. kolovoza 2025. tužitelj se očitovao na odgovor na tužbu navodeći kako tuženik svoju argumentaciju temelji gotovo isključivo na formalnoj primjeni članka 120. stavka 1. točke 2. Zakona o policiji, no pritom zanemaruje stavak 2. istog članka, koji jasno propisuje iznimke od navedenog pravila. Pojašnjava kako je kazneno djelo iz članka 302. stavka 2. KZ-a, za koje je tužitelj pravomoćno osuđen, počinjeno u službenom kontekstu, tijekom službene intervencije GS. Dakle, radilo se o situaciji primjene policijskih ovlasti kolege, u kojoj je tužitelj, vjerujući da kolega postupa zakonito, propustio prijaviti navodno kazneno djelo. Nadalje, ističe da se kazneno djelo protiv pravosuđa - neprijavljivanjem počinjenja kaznenog djela može formalno počiniti samo s namjerom, no činjenice iz kaznenog postupka ukazuju na to da se kod tužitelja radilo o uvjerenju da kolega GS postupa zakonito, bez svijesti o protupravnosti. Stoga smatra da je, u materijalnom smislu, njegovo ponašanje bliže nehajnom obliku krivnje koji bi trebao omogućiti primjenu iznimke iz članka 120. stavka 2. Zakona o policiji. Smatra da je s obzirom na okolnosti slučaja i izrečenu uvjetnu osudu, koja sama po sebi odražava nisku razinu društvene opasnosti, bilo nužno primijeniti blaže mjere prema tužitelju, uključujući razmatranje mogućnosti premještaja, udaljenja iz službe do okončanja postupka ili drugih mjera koje Zakon o policiji predviđa. Navodi i da tuženik zanemaruje razmjernost mjere prestanka službe, a da prekid državne službe po sili zakona predstavlja najtežu moguću mjeru i može se primijeniti samo kada su ispunjene sve zakonske pretpostavke, a ne na temelju formalnog tumačenja i bez uvažavanja stvarnih okolnosti i profesionalnog konteksta u kojem je djelo počinjeno. Ostaje u cijelosti pri tužbi i tužbenim navodima.

5. Budući da je u ovom upravnom sporu Sud ocijenio da je između stranaka sporna primjena prava te kako stranke u tužbi odnosno odgovoru na tužbu izričito ne zahtijevaju održavanje rasprave, Sud je na temelju ovlaštenja iz odredbe članka 98. stavka 1. točke 4. Zakona o upravnim sporovima (Narodne novine, broj 36/24., - dalje: ZUS), upravni spor riješio bez rasprave.

6. Tužbeni zahtjev nije osnovan.

7. Iz spisa upravnog postupka razvidno je kako prema presudi Općinskog suda u Virovitici, poslovni broj: 22 K-105/2022-2 od 26. travnja 2022. tužitelj kao službena osoba nije prijavio počinjenje kaznenog djela za koje je saznao obavljajući svoju dužnost, a radi se o kaznenom djelu za koje pokretanje kaznenog postupka nije prepušteno privatnoj tužbi ili progonu po prijedlogu, čime je počinio kazneno djelo protiv pravosuđa – neprijavljivanjem počinjenog kaznenog djela, opisano u članku 302. stavku 2. u vezi sa stavkom 1. istog članka Kaznenog zakona, a kažnjivo po članku 302. stavku 1. Kaznenog zakona. Navedenom presudom tužitelj je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 3 mjeseca s time da je tužitelju izrečena uvjetna osuda na način da se određuje da se izrečena kazna zatvora neće izvršiti ako tužitelj u vremenu od 1 godine ne počini novo kazneno djelo.

7.1. U skladu s potvrdom pravomoćnosti i ovršnosti izdanoj od strane Općinskog suda u Virovitici pod poslovnim brojem. K-105/2022-17 od 15. rujna 2022., navedena presuda (kazneni nalog) u odnosu na tužitelja postala je pravomoćna 16. kolovoza 2022.

8. Nadalje, dopisom Općinskog državnog odvjetništva u Virovitici, broj: KR- DO-589/2024-4 od 17. prosinca 2024., SK/SK, isto je prvostupanjskom tijelu dostavilo presudu Općinskog suda u Virovitici broj: K-105/2022-2 od 26. travnja 2022. i potvrdu o pravomoćnosti, što je prvostupanjsko tijelo zaprimilo 18. prosinca 2024.

9. Prema članku 120. stavku 1. točki 2. Zakona o policiji, uz slučajeve prestanka službe po sili zakona, utvrđene propisom o državnim službenicima, policijskom službeniku po sili zakona služba prestaje kada je pravomoćno kažnjen za kazneno djelo za koje se progon poduzima po službenoj dužnosti, danom saznanja za to.

9.1. Nadalje, u skladu sa stavkom 2. članka 120. Zakona o policiji, iznimno od stavka 1. točke 2. ovoga članka, policijskom službeniku neće prestati služba po sili zakona iako je kažnjen za kazneno djelo za koje se progon poduzima po službenoj dužnosti ako je kazneno djelo počinio s nehajnim oblikom krivnje, u prekoračenju nužne obrane ili u krajnjoj nuždi, i to ako je kazneno djelo počinjeno prilikom primjene policijskih ovlasti ili za kazneno djelo koje se odnosi na sigurnost prometa pod uvjetom da za to kazneno djelo nije osuđen na bezuvjetnu kaznu zatvora – danom pravomoćnosti presude.

9.2. Člankom 147. Zakona o državnim službenicima (Narodne novine, broj 155/23. i 85/24.) predviđeno je da se o prestanku državne službe donosi rješenje u roku od osam dana od nastupa okolnosti koje su razlog za prestanak službe.

10. Slijedom svega navedenog, uzimajući u obzir kako je pravomoćnom presudom Općinskog suda u Virovitici, poslovni broj: 22 K-105/2022-2 od 26. travnja 2022. tužitelj osuđen za počinjenje kaznenog djela protiv pravosuđa - neprijavljivanjem počinjenog kaznenog djela, opisano u članku 302. stavku 2. u vezi sa stavkom 1. istog članka Kaznenog zakona, a kažnjivo po članku 302. stavku 1. Kaznenog zakona, jer kao službena osoba nije prijavio počinjenje kaznenog djela za koje je saznao obavljajući svoju dužnost, a radi se o kaznenom djelu za koje pokretanje kaznenog postupka nije prepušteno privatnoj tužbi ili progonu po prijedlogu, tužitelju po sili zakona služba prestaje kada je pravomoćno kažnjen za kazneno djelo za koje se progon poduzima po službenoj dužnosti, danom saznanja za to (18. prosinca 2024., kada je prvostupanjsko tijelo zaprimilo pismeno Općinskog državnog odvjetništva u Virovitici, Broj: KR-DO-589/2024-4 od 17. prosinca 2024.), a sve u skladu s člankom 120. stavkom 1. točki 2. Zakona o policiji. Tužitelj ne osporava da je osuđen navedenom presudom.

11. U konkretnom slučaju, a suprotno tvrdnjama tužitelja nema mjesta primjeni članka 120. stavka 2. Zakona o policiji, odnosno nekog od izuzetaka predviđenim tom odredbom. To stoga što iz presude Općinskog suda u Virovitici, poslovni broj: 22 K-105/2022-2 od 26. travnja 2022. proizlazi da je kazneno djelo počinjeno namjerom, a ne radi se o prekoračenju nužne obrane ili krajnjoj nuždi, niti o slučaju kaznenog djela koje se odnosi na sigurnost prometa. Naime, prema odredbi članka 27. stavka 1. Kaznenog zakona kažnjivo je postupanje s namjerom da se počini kazneno djelo, a postupanje iz nehaja kažnjivo je samo kad je to zakonom izričito propisano. Nadalje, za kazneno djelo za koje je tužitelj osuđen nehajni oblik krivnje nije propisan, na što ukazuje i sam tužitelj u svom podnesku od 20. kolovoza 2025. u kojemu navodi da se kazneno djelo protiv pravosuđa - neprijavljivanjem počinjenja kaznenog djela može formalno počiniti samo s namjerom. Stoga nije od utjecaja navod da se kod tužitelja radilo o uvjerenju da GS postupa zakonito, bez svijesti o protupravnosti jer predmetnom osuđujućom presudom nije utvrđena odsutnost svijesti o protupravnosti kod tužitelja. Također, za istaknuti je da su kazneni postupak i upravni spor odvojeni i različiti postupci te da pravilnost radnji i odluka donesenih u kaznenom postupku ne može biti preispitivana u upravnom postupku, niti u upravnom sporu, nego je Sud vezan pravomoćnim odlukama donesenim u kaznenom postupku.

12. Stoga pravilno tuženik zaključuje kako je za primjenu članka 120. stavka 1. točke 2. Zakona o policiji odlučna činjenica da je policijski službenik pravomoćno kažnjen za kazneno djelo za koje se progon poduzima po službenoj dužnosti. Pri tome primjena navedene odredbe ne ovisi o vrsti izrečene kaznenopravne sankcije, visini izrečene kazne odnosno okolnosti da je primijenjena uvjetna osuda. Nadalje, u konkretnoj situaciji ne može se primijeniti blaža mjera od prestanka službe jer primjena blaže mjere na koju ukazuje tužitelj nije propisana zakonom. Isto tako, u zakonu nije utemeljena navodna praksa da pravomoćna osuda na 3 mjeseca kazne zatvora uz uvjetnu osudu u trajanju od 1 godine, dakle na manje od 6 mjeseci, nije nužno razlog za automatski prestanak službe.

13. U vezi prigovora tužitelja da je dvije godine od pravomoćnosti predmetne presude obavljao poslove policijskog službenika, navedena činjenica ne ide na štetu već u prilog tužitelja, a rješenje o prestanku službe je samo deklaratorni akt kojim se utvrđuje pravna situacija koja je postojala i prije njegovog donošenja, ali za koju je prvostupanjsko tijelo saznalo tek 18. prosinca 2024. te je pravilno postupilo s obzirom na datum saznanja u skladu s predviđenim člankom 120. stavkom 1. točkom 1. Zakona o policiji i člankom 147. Zakona o državnim službenicima.

14. Slijedom iznesenoga, Sud je odbio tužbeni zahtjev i u skladu s odredbom članka 116. stavka 1. ZUS-a odlučio kao u točki I. izreke presude.

15. U odnosu na troškove spora, odlučeno je primjenom odredbe članka 147. stavka 1. ZUS-a, kojom je propisano da stranka koja izgubi spor u cijelosti snosi sve troškove spora, ako zakonom nije drugačije propisano. Budući da je tužitelj u cijelosti izgubio spor, odlučeno je kao u točki II. izreke presude.

U Osijeku 2. rujna 2025.

Sutkinja

Valentina Grgić Smoljo

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovoga suda, u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave presude. Žalba odgađa izvršenje pobijane presude.

DNA:

1. Tužitelju, po opunomoćeniku

2. Tuženiku