REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U MAKARSKOJ

Stalna služba u Imotskom

Ante Starčevića 23

P-456/2024-20

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Makarskoj, Stalna služba u Imotskom po sucu Duji Karamanu, u pravnoj stvari tužiteljice OĐJ,iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Zoranu Antunović,odvjetniku u Makarskoj,Ante Starčevića 3/2,protiv tuženika Grad Makarska,Obala Kralja Tomislava 1,OIB:53515145212,zastupan po opunomoćenici OĐ, radi utvrđenja prava vlasništva, nakon održane glavne rasprave 26. lipnja 2025.,dana 2. rujna 2025.

p r e s u d i o  j e

Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

„Utvrđuje se da je tužiteljica TĐ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], vlasnica dijela nekretnine označene kao k. č. [katastarska čestica], u površini od 169 m2, pobliže prikazanog i označenog slovima C-D-S-R-V-P-O-N-H-I-J-K-C na Skici izmjere izrađenoj od strane ing. geod. Gorana Kukavice od 26. studenoga 2019.godine kao sastavnom dijelu ove presude (dalje: Skica izmjere), te dijela k. č. [katastarska čestica], u površini od 66 m2, pobliže prikazanog i označenog slovima D-T-E-F-GH-N-O-P-V-R-S-D na Skici izmjere, a koja nekretnina je prijavnim listom za zemljišnu knjigu Područnog ureda za katastar Split, Ispostava za katastar nekretnina Makarska klasa: 932-06/17-02/467 nastala od dijela k. č. [katastarska čestica], pa je ovlaštena temeljem ove presude na toj novoformiranoj katastarskoj čestici označenoj kao k. č. [katastarska čestica], upisanoj u zk. ul. [broj ZK uloška], k. o. [katastarska općina] – Makar, dvorište površine 169 m2 i zgrada mješovite uporabe stambeno - poslovna zgrada površine 66 m2, odnosno ukupne površine 235 m2, upisati vlasništvo u zemljišnu knjigu i druge javne upisnike u kojim se upisuje vlasništvo na nekretninama, na svoje ime za cijelo, uz istovremeno brisanje tog prava s imena GRADA MAKARSKE."

Obrazloženje

1. Tužiteljica OĐJ (kao nasljednica svoga oca - ranijeg tužitelja JĐ) postavila je tužbeni zahtjev na utvrđenje prava vlasništva u pogledu nekretnine pobliže opisane u izreci ove presude. Naime, ova nekretnina da je bila vlasništvo njenog oca JĐ koji je istu kupio 1964.godine od ranije vlasnice FĐ, da je na tom zemljištu sagradio kuću, uredio okućnicu, ogradio ga u odnosu na susjedne nekretnine, tako da se računajući i posjed svoje prednice u savjesnom i mirnom posjedu nalazio više od pola stoljeća.

2. U odgovoru na tužbu tuženik se usprotivio tužbi i tužbenom zahtjevu predlažući da isti bude odbijen kao neosnovan. U bitnom navodi da iz tužbe ne proizlazi da bi tužitelj stekao pravo vlasništva od tuženika. Također ističe da tužitelj nije mogao po zakonu steći pravo vlasništva dosjelošću budući da to nije bilo moguće u režimu društvenog vlasništva, odnosno u razdoblju od 6. travnja 1941. do 8. listopada 1991. te da nije mogao steći pravo vlasništva ni građenjem na općenarodnoj imovini s pravom korištenja prednika tuženika, tim više što je tužiteljev građevinski objekt bio nelegalan do donošenja Rješenja o izvedenom stanju koje je postalo pravomoćno tek 5. kolovoza 2014. U odnosu na Rješenje Grada [adresa] od 12. rujna 2016. kojim je utvrđena građevna čestica za tužiteljev poslovno stambeni objekt, tuženik ističe da to rješenje nije akt upravnog tijela na temelju kojeg se stječe pravo vlasništva.

3. U dokaznom postupku pregledani su zk. izvaci koji se odnose na č. zem. [katastarska čestica], K. O. [katastarska općina] – Makar, pregledan je "prijavni list za zemljišnu knjigu" od 03.07.2017.god. (list 6,7 spisa), rješenje o utvrđivanju građevne čestice od 12.rujna 2016.godine (list 8 spisa), rješenje o izvedenom stanju od 10.srpnja 2014.godine (list 9 i 10 spisa), obavljen je očevid uz prisutnost vještaka geometra Gorana Kukavicu dana 13.ožujka 2019.godine, pročitani su nalazi i mišljenja navedenog vještaka, isti je saslušan na ročištu održanom dana 30.rujna 2019. godine, saslušani su svjedoci RĐ, ČĐ, ZĐ i ĆĐ, pročitano je rješenje o nasljeđivanju iza smrti TĐJ broj O-843/2020 UPP/OS- 180/2020, saslušana je tužiteljica TĐ.

4. Tužbeni zahtjev nije osnovan.

5. Predmet ovoga spora je zahtjev tužiteljice za utvrđenjem da je vlasnica dijela nekretnine pobliže označene u izreci presude suda prvog stupnja, te pravo upisa njezina vlasništva u zemljišnim knjigama.

6. Prema odredbi članka 219 st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/1991, 91/1992, 112/1999, 129/2000, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 96/2008, 84/2008, 123/2008, 57/2011, 25/2013, 89/2014, dalje ZPP), svaka stranka dužna je iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojim pobija navode i dokaze protivnika. Kako je već navedeno, tužiteljica tijekom postupka tvrdi da su ona i njeni pravni prednici dosjelošću stekli vlasništvo u pogledu nekretnine koja je predmet ovog postupka, budući da su u konkretnom slučaju ispunjene pretpostavke propisane odredbom članka 159. i 160. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“ broj 91/1996, 68/1998, 137/1999, 22/2000, 73/2000, 114/2001, 79/2006, 141/2006, 146/2008, 38/2009, 153/2009, 90/2010, 143/2012, 152/2014, dalje ZVDSP).

7. Prilikom obavljanja očevida konstatirano je da sporni prostor u jednom dijelu predstavlja parkiralište, u jednom dijelu zahvaća konobu tužitelja, kao i dvorišni prostor ispred konobe, što je sve detaljno prikazano u nalazu i mišljenju vještaka Gorana Kukavice, na koji stranke nisu imale nikakvih primjedbi. Nadalje, nije sporno da je č. zem. [katastarska čestica] nastala cijepanjem od č. zem. [katastarska čestica], da ima površinu od 235 m2, od čega dvorište 169 m2, a zgrada 66 m2, te da je ista upisana kao vlasništvo tuženika (list 92.,93., i 94. spisa).

8. Tužiteljica navodi da nije sporno da je Grad Makarska upisana kao zemljišnoknjižni vlasnik te ukazuje na odredbe ZVDSP-a koje se odnose na stjecanje prava vlasništva dosjelošću. Ističe da je otac tužiteljice zemljište na kojem je izgradio svoju obiteljsku kuću s pripadajućom okućnicom stekao kupnjom od stvarne vlasnice FĐ još 1964., a ona da je to stekla nasljeđivanjem od svojih roditelja oca O i majke JĐJ. Također ukazuje na pravno shvaćanje Europskog suda za ljudska prava, tj. da je za stjecanje prava vlasništva neprekinuti posjed određene kvalitete tužitelja ili njegovih prednika u propisanom trajanju pod uvjetima da je stjecanje nastupilo prije ili za vrijeme važenja odredbe članka 388. stavka 4. ZVDSP- a ukinute odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske od 17. studenog 1999. i da se ne radi o nekretninama u odnosu na koje polažu pravo treće osobe obzirom na stečena subjektivna prava. Posebice ističe pravno shvaćanje u predmetu Europskog suda za ljudska prava T protiv RH, J protiv [adresa] i F i dr. protiv RH. Nadalje, navodi da su se tužiteljica i njeni pravni prednici od Drugog svjetskog rata, a i ranije ponašali kao vlasnici sporne nekretnine te da im ni tuženik ni itko drugi nije osporio pravo vlasništva.

8.1. Kad je riječ o prigovoru navodne povrede prava vlasništva i pozivanje na presudu Trgo protiv Hrvatske, ističe se da je pravna situacija tužiteljice različita od te pravne situacije u kojoj je ESLJP utvrdio da je podnositelju zahtjeva presudom Županijskog suda u Splitu kojom je odbijen njegov tužbeni zahtjev za utvrđenje prava vlasništva pozivom na odluku Ustavnog suda od 17. studenoga 1999. (kojom je ukinut članak 388. stavak 4. Zakona o vlasništvu iz 1996. godine) povrijeđeno pravo na mirno uživanje imovine zajamčeno člankom 1. Protokola br. 1 uz Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine - Međunarodni ugovori" broj 18/97., 6/99. - pročišćeni tekst, 8/99. - ispravak, 14/02., 1/06. i 13/17.) jer je utvrdio da je podnositelj zahtjeva stekao pravo vlasništva predmetne nekretnine ipso jure tri godine prije nego je Ustavni sud ukinuo navedenu odredbu. Pritom je jedna od ključnih činjenica bila i ta da u domaćem postupku nije bilo sporno da su podnositelj zahtjeva (i njegova majka) bili u isključivom i neprekidnom bona fide posjedu predmetne nekretnine od 1953. godine, što znači dulje od četrdeset godina, te da je podnositelj zahtjeva već 1993. godine ispunio zakonske uvjete za stjecanje vlasništva dosjelošću. Ujedno je ocijenio da predmetna odluka Ustavnog suda ima legitimni cilj jer služi zaštiti vlasničkih prava trećih osoba kojima je imovina oduzeta i nacionalizirana za vrijeme komunističkog režima. U tom je postupka ta "treća" osoba čije je zemljište konfiscirano bila pokojni ujak podnositelja zahtjeva nakon kojega su u isključivom posjedu predmetne nekretnine bili podnositelj i njegova majka i nije bilo nijedne druge osobe koja bi polagala prava na tom zemljištu.

8.2. Pretpostavke stjecanja tog prava na koje se poziva tužiteljica je bila dužna dokazati prema pravilima koja su se primjenjivala u trenutku stjecanja (članak 388. stavak 2. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima - „Narodne novine“, broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 90/10, 143/12, 152/14 i 81/15 – dalje u tekstu: ZV). Tako je s obzirom na činjenični osnov valjalo utvrditi je li tužiteljica preko svojih prednika ispunila pretpostavke stjecanja prava vlasništva dosjelošću sukladno pravnim pravilima Općeg građanskog zakonika (koji se u Republici Hrvatskoj primjenjuje temeljem odredbi Zakona o načinu primjene propisa donesenih prije 6. travnja 1941. – „Narodne novine“ broj 73/91, dalje u tekstu: OGZ) i to da je posjed neke stvari na nekretninama neprekidno trajao Zakonom određeno vrijeme, uz okolnost i sposobnost subjekta za stjecanje, te da je stvar sposobna biti objektom stjecanja, od odlučnog značaja su i okolnosti da je stjecatelj imao samostalni posjed stvari, te da mu taj posjed ima onu kakvoću koja se traži za dosjelost. Posebno se napominje da tužiteljica navodi da je njen otac kupio predmetnu nekretninu 1964. od FĐ, a samo u podnesku od 7. travnja 2020. spominje da je ona pak naslijedila svoje roditelje. Na te okolnosti nije priložen niti jedan dokaz, niti je utvrđeno da su se „tužiteljica i njezini označeni prednici od Drugog svjetskog rata, a i ranije, ponašali kao vlasnici predmetne nekretnine…“ Svjedoci su samo čuli, iako su u vrijeme kupoprodaje još bili djeca, da ta nekretnina pripada R. Međutim, jesu li Bartulovići dosjedatelji, jesu li nekretninu stekli nekim pravnim poslom i na koji način su je „koristili“ nije niti navedeno (osim svjedoka ZĐ koji navodi da je to njihova djedovina, ali taj navod je nedostatan dokaz za utvrđenje takve činjenice). Stric tužiteljice saslušan kao svjedok naveo je da je FĐ njegovom bratu, ocu tužiteljice, dao uredne papire da bi mogao izgraditi tada restoran, a sada je to konoba. Nikakvi papiri niti sam ugovor o kupoprodaji nisu dostavljeni u spis, a i sama tužiteljica navodi da ne zna gdje se nalazi taj ugovor.

8.3. Svjedok RĐ, rođen 1959. navodi da je otac tužiteljice početkom 1960. - ih došao u [adresa] i kupio predmetnu nekretninu od obitelji FĐ. U to vrijeme, na dijelu na kojem se sada nalazi Ulica Petra Krešimira IV., nalazila se zemljana ulica i bila je uska. Na tom prostoru da je bilo borovine i da su se tada tu na ispašu dovodile ovce, koze i sl.

8.4. ČĐ, rođen 1951. je 1974. po nalogu oca tužiteljice na predmetnoj nekretnini kopao septičku jamu. Dok je to radio, nitko ga nije ometao niti upozoravao da tu ne smije kopati jamu.

8.5. Svjedok ZĐ, stric tužiteljice navodi da je njegov brat kupio predmetne nekretnine od FĐ, ugovor da je bio u pisanoj formi, ali bez sudjelovanja odvjetnika. Tada da je FĐ njegovom bratu dao uredne papire da bi se mogao izgraditi restoran, a sada je to konoba. Predmetna nekretnina trebala je služiti kao parkiralište za restoran. Kada se asfaltirala cesta 1970. -ih ispred predmetne nekretnine, Grad da se obratio njegovom bratu koji im je to dozvolio, ali ne da se širi dalje i koristi kao pješački put.

8.6. Svjedok ĆĐ navodi da su njegovi roditelji 1958. došli u [adresa] i početkom 1960.-ih kupili od Grada svoju nekretninu. Grad da je izvlastio Č i Z i prodao njegovim roditeljima. Predmetna nekretnina da je pripadala R, i da to zna po pričama svog oca i svog susjeda. Također ističe da predmetna nekretnina nikada nije bila cesta, da su je Ć koristili kao parkiralište.

8.7. Tužiteljica OĐJ saslušana je na raspravi održanoj 11. ožujka 2022. te navodi da je predmetnu nekretninu njezin otac kupio početkom 1960. -ih od FĐ. Objekt koji sada predstavlja konobu ranije je predstavljao skladište, koje da je otac sagradio oko 1998. Nadstrešnica koja postoji sa zapadne strane sagrađena je oko 2003., a nadstrešnica s istočne strane da je sagrađena ranije. Ulica koja sada nosi naziv Ulica Kralja Petra Krešimira IV prije je bila znatno uža te je predstavljala makadamski put koji je proširen 1970. -ih godina na način da je proširen prema nekretnini koju je kupio moj otac. Sporni prostor da je koristio njezin otac kao parking, a ispred konobe da se jedan dio koristio kao terasa na kojem su se nalazila četiri stola. Ne zna gdje se nalazi ugovor koji su sklopili bivša vlasnica FĐ i otac tužiteljice.

9. Saslušani svjedoci RĐ i ČĐ nemaju nikakva saznanja o tome na koji način i kroz koje vrijeme bi FĐ, kao pravna prednica UĐ vršila posjed na predmetnoj nekretnini. RĐ navodi na koji način je UĐ posjedovao ovu nekretninu od kada je istu kupio, dakle od 1964. godine pa nadalje, iako je nejasno na koji način bi se taj posjed izvršavao s obzirom da je tu bila borovina i ljudi su vodili stoku na ispašu. ČĐ je po nalogu tužitelja 1974. tu kopao septičku jamu, a kada je prednik tužiteljice zaključio kupoprodajni ugovor, on je, kao i RĐ, još bio dijete pa ni ne može imati detaljnija saznanja o tome. Svjedok ĆĐ je, kao što je čuo da je nekretnina koju su kupili njegovi roditelji pripadala U i Ž, čuo i da je predmetna nekretnina pripadala R, ali kao i ostali svjedoci nije upoznat sa pravnim slijedom do navodne prodavateljice FĐ. ZĐ ne može se sjetiti imena prodavatelja, misli da je ugovor o kupoprodaji napravljen u pisanoj formi, ali navodi da je njegovom bratu FĐ dao uredne papire da bi se mogao izgraditi restoran.

10. Pravne činjenice dosjelosti nastupaju po samom pravu (ipso iure) čim se ispune sve pretpostavke dosjelosti. Naime, dosjelost nije samo pravna osnova stjecanja koja bi imala nastupiti tek nekim aktom stjecanja, nego do stjecanja dolazi samom činjenicom da je nastupila dosjelost. Rok dosjelosti počinje teći onoga dana kada posjed stekne posjednik stvari, a završava istekom posljednjeg dana vremena potrebnog za dosjelost. Dosjedavateljev samostalni posjed stvari sa svim pozitivnim kvalitetama treba trajati neprekidno kroz cijelo propisano vrijeme. Prenošenje posjeda derivatnim (izvedenim) načinom na novog posjednika ne prekida posjedovanje, nego se postojeći posjed nastavlja kod pravnog sljednika dotadašnjeg posjednika, dakle kod njegovog univerzalnog i singularnog sljednika. Da bi u postupku pred sudom tužiteljica ostvarila svoje pravo mora dokazati da je stekla vlasništvo predmetnih nekretnina dosjelošću. Međutim, iz sadržaja spisa ne proizlazi da su se svjedoci izjasnili da su prednici oca tužiteljice bili u posjedu predmetnih nekretnina, osim što su čuli za to, a uzevši u obzir da je svjedok RĐ naveo da se na spornoj nekretnini nalazila borovina i da su se tu vodile ovce na ispašu, ČĐ da je otac tužiteljice obrađivao zemlju, ZĐ da im je FĐ dao uredne papire kako bi mogli otvoriti restoran, a ĆĐ da su tu prvotno bile masline, a nakon toga zemljani put i prolaz za mehanizaciju, dok tužiteljica navodi da se dio sporne nekretnine koristio kao parking i dio kao terasa konobe sa četiri stola, za zaključiti je da svjedoci, a i sama tužiteljica nisu dobro upoznati sa stvarnim stanjem na terenu u „razdoblju dosjedanja.“ Ovdje se posebno napominje da je sud cijenio činjenicu da je navodna kupoprodaja bila davno, kada su svi saslušani bili premladi da bi uopće vodili računa tko bi bio u posjedu nečega, ali svakako na temelju ovakvih iskaza, ne može se sa sigurnošću utvrditi što je u naravi predstavljala predmetna nekretnina, odnosno sporni dio iste, od kada i tko je i u kakvom posjedu.

11. Na spornom dijelu predmetne nekretnine, od konobe do sjevernog ruba ceste je fizički ograđen s istočne strane drvenom ogradom, a iznad tog prostora nalazi se metalna nosiva konstrukcija koja je fiksirana za zid konobe i betonsku podlogu uz sami rub ceste, a zapadno od te metalne konstrukcije, nalazi se također metana konstrukcija s reklamnim panoom „Apartmani Kovačić“ čiji je južni stup također fiksiran na betonsku podlogu uz sami sjeverni dio ceste . Nesporno je da se širio zemljani put i da se proširio i lijevo i desno pa da je tako ušla u dio predmetne nekretnine, ali i susjednih, barem nekretnine koja pripada ŽĐ koji je to naveo prilikom saslušanja. Nastavno na navedeno, za istaknuti je da je tužiteljica navela da je objekt koji sada predstavlja konobu ranije predstavljao skladište, a da ga je otac sagradio 1998. Nadstrešnica sa zapadne strane da je sagrađena oko 2003., a istočna ranije. Prema iskazu ĐĐ, cesta se širila 1968., a prema tužiteljici, dio sporne nekretnine koristio je njezin otac kao parking. Je li se tu parkiralo prije širenja ceste ili to nije bilo moguće, prema izvedenim dokazima, ne može se sa sigurnošću utvrditi. Dakle, uzevši u obzir godine izgradnje koje navodi tužiteljica prilikom svog iskaza, za zaključiti je da nije prije 2000. -ih godina navodni posjed tužiteljice u cjelini ograđen.

12. Da tužiteljica i njeni pravni prednici nisu bili posjednici ove nekretnine ukazuje i činjenice da je i u novoj katastarskoj izmjeri veći dio ove nekretnine upisan kao č. zem. [katastarska čestica] i to kao "javno dobro - putevi - Makarska".

13. U pogledu rješenja o utvrđenju građevne čestice klasa:UP/I-350-05/14-01/11; ur. broj:2147/05-05-04/1-15-09 od 12.rujna 2016.godine na koju se poziva tužiteljica (list 8 spisa), potrebno je istaknuti da se rješenjem o utvrđivanju građevne čestice ne stječe pravo vlasništva, pa tako ni u pogledu dijela č. zem. [katastarska čestica] K. O. [katastarska općina] - Makar, (koja se između ostalih č.zem. navodi u tom rješenju),a od koje je cijepanjem nastala č. zem. [katastarska čestica].

13.1. Naime, u tom slučaju, prema odredbi članka 176. Zakona o prostornom uređenju postojala bi obveza prodaje takvog zemljišta tužiteljici, ali samim rješenjem o utvrđivanju građevne čestice, tužiteljica, odnosno njen pravni prednik UĐ, nije stekao vlasništvo u pogledu nekretnine koja je predmet ovog postupka.

14. Naime, u odnosu na činjenični osnov stjecanja prava vlasništva dosjelošću, pored činjenice da je posjed neke osobe nad nekretninom neprekidno trajao zakonom određeno vrijeme, uz okolnosti sposobnosti subjekta za stjecanje, te da je stvar sposobna biti objektom stjecanja, od odlučnog značaja su i okolnosti; - da stjecatelj ima samostalan posjed stvari, te - da mu taj posjed ima onu kakvoću koja se traži za dosjelost. Kada je riječ o razdoblju u kojem su predmetne nekretnine posjedovali prednici tužitelja, za stjecanje prava vlasništva nad nekretninom dosjelošću, kako prema pravilima iz paragrafa 1460. i 1463. OGZ-a, tako i prema odredbi čl. 28. Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima ('Narodne novine' broj 53/91) u svezi s odredbom čl. 388. st. 2. i 3. ZV-a (kako to uređuje odredba čl. 159. st. 1. - 3. ZV-a), traži se da je samostalan posjed barem savjestan (pošten), a koja pretpostavka u konkretnom slučaju nije ispunjena.

15. Slijedom navedenog, tužbeni zahtjev odbijen je kao neosnovan.

Imotski, 2. rujna 2025.

S u d a c

Duje Karaman

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude nezadovoljna stranka može izjaviti žalbu u roku od 15 dana od dana prijema pisanog otpravka. Žalba se podnosi županijskom sudu, a putem ovog suda u tri primjerka.

DNA

1. pun. tužitelja

2. pun. tuženika