Republika Hrvatska

Općinski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

Poslovni broj Pn-98/2020-36

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A  I  R J E Š E NJ E

Općinski sud u Rijeci, po sucu Robertu Mihelju, u pravnoj stvari tužiteljice GJ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane punomoćnici Maji Buljan Gržetić, odvjetnici u Rijeci, protiv tuženika Uniqa osiguranje d.d. Zagreb, Planinska 13 A, Zagreb, OIB: 75665455333, zastupanog po punomoćniku Luki Vukasoviću, odvjetniku u Rijeci, radi naknade štete, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 1. srpnja 2025., u prisutnosti tužiteljičine punomoćnice Maje Buljan Gržetić, odvjetnice u Rijeci i tuženikova punomoćnika Luke Vukasovića, odvjetnika u Rijeci, 2. rujna 2025.,

p r e s u d i o  j e

I Nalaže se tuženiku, Uniqa osiguranje d.d. Zagreb, Planiniska 12A, OIB 75665455333, da na ime naknade štete isplati tužiteljici, GJ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], iznos od 13.594,00 EUR sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje na neimovinsku štetu u iznosu od 13.190,00 EUR teku počem od podnošenja izvansudskog odštetnog zahtjeva 16. listopada 2019. pa do isplate, a na imovinsku štetu u vidu tuđe pomoći i njege, troškova liječenja i troškova prijevoza u iznosu od 404,00 EUR teku počem od donošenja prvostupanjske presude pa do isplate, sve to po kamatnoj stopi koja se za razdoblje od 16. listopada 2019. do 31. prosinca 2022. određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita određenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, za razdoblje od 1. siječnja 2023. do isplate se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, pa do isplate, sve u roku od 15 dana.

II Odbija se tužbeni zahtjev, u dijelu iznad iznosa od 13.594,00 eura pa do svote od 14.861,78 eura (ukupno za 1.267,78 eura), s pripadajućim zateznim kamatama, kao neosnovan.

III Nalaže se tuženiku, Uniqa osiguranje d.d. Zagreb, Planiniska 12A, OIB 75665455333, da tužiteljici, GJ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], naknadi parnični trošak u iznosu od 3.984,15 eura, sa zateznom kamatom po kamatnoj stopi koja se određuju za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, tekućom od dana presuđenja (2. rujna 2025.) pa do isplate, sve u roku 15 dana, dok se u preostalom dijelu (iznad 3.984,15 eura, a do zatraženih 6.590,79 eura) tužiteljičin zahtjev za naknadu troška se odbija kao neosnovan.

i

r i j e š i o  j e

Dopušta se preinaka tužbe (sadržajem podneska tužiteljice od 10. veljače 2025.) povećanjem tužbenog zahtjeva, preciziranim u dijelu zateznih kamata podneskom od 9. lipnja 2025.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi podnesenoj 25. ožujka 2020., u bitnom, navodi da je zaposlenica trgovačkog društva Barrel Centar j.d.o.o. iz Rijeke, Ružićeva 5, OIB 00580282096, da je 27. lipnja 2016. na poslu doživjela tešku ozljedu kralježnice - lom kralješka L1, da se tog dana oko 14,00 sati u stočnoj luci Bršica u Raši, prilikom kontrole rada na Terminalu, poskliznula kod izlaska iz broda, pri čemu da je pala na leđa i teško se ozlijedila. Nadalje, da je na tlu je ležala 30-ak minuta zbog straha od pogoršanja stanja kralježnice, da je potom bila odvezena na kućnu njegu, ali da joj se stanje sve više pogoršavalo. Tvrdi da je uzimala tablete protiv bolova, da je drugi dan išla kod svoje dr. G koja da ju upućuje neurokirurgu, da slijedi niz pretraga ne slutivši da se radi o ozbiljnoj ozljedi kralježnice, da na pregledu u Polikliniku Medico u Rijeci utvrđuju lom L1 kralješka, da joj je taj lom znatno pogoršao ranije stanje kralježnice, da joj stavljaju tzv. Jewlet korzet (ortozu) kojeg da je nosila 18 mjeseci, da je slijedio niz kontrola a i toplice, prvo Varaždinske toplice (svibanj 2018. godine), a onda Topusko u svibnju 2019. godine dva tjedna, gdje da joj se stanje pogoršalo pa je otpuštena na daljnje liječenje u Rijeku. Također, da se povodom toga štetnog događaja 16. listopada 2019. obratila tuženiku kao osiguratelju opće odgovornosti poslodavca tužiteljice, Barrel Centar j.d.o.o., izvansudskim odštetnim zahtjevom, ali da je tuženik otklonio isplatu naknade uz odgovor da je do ozljede došlo uslijed nepažnje. Tužiteljica ističe da je iz predmetne ozljede na radu trpjela i da trpi štetu u vidu jakih fizičkih boli, da su joj nakon završenog liječenja zaostale određene trajne posljedice u vidu stalnih boli u lumbalnoj kralježnici i u nogama, da stalno pije tablete protiv bolova, da stalno nosi ortozu, da prima svakodnevno injekciju protiv boli, da se jako otežano kreće, na lijevu nogu da šepa, da joj je zaostalo nagrđenje u vidu šepanja na lijevu nogu, da je pretrpjela jaki strah pri saznanju za težinu ozljede i za ishod liječenja, da joj je dugo bila potrebna tuđa pomoć i njega, da je morala zaposliti i kućnu pomoćnicu (ŽJ, [adresa]), da je imala velike prijevozne troškove zbog niza kontrola i velike troškove liječenja. Sumirajući sve navedeno, tužiteljica potražuje radi povrede prava osobnosti na tjelesno i duševno zdravlje 38.000,00 kuna, na ime imovinske štete koja se potražuje s osnova tuđe pomoći i njege 10.000,00 kuna, na ime imovinske štete koja se potražuje s osnova troškova puta 3.000,00 kuna i troškova liječenja 5.000,00 kuna, ukupno 56.000,00 kuna. Predlaže donošenje kondemnatorne presude kojom zahtjeva od tuženika isplatu iznosa od 56.000,00 kuna zajedno sa zateznim kamatama. Potražuje i trošak parničnog postupka sa zateznim kamatama.

2. U odgovoru na tužbu od 21. svibnja 2020. tuženik, u bitnom, osporava osnov i visinu tužbe i tužbenog zahtjeva u cijelosti. Izjavljuje i prigovor zastare, obzirom da je prema navodima iz tužbe do poskliznuća i pada tužiteljice te posljedično povrede kralježnice došlo 27. lipnja 2016., a tužba da je podnesena 25. ožujka 2020., odnosno nakon 3 godine i 9 mjeseci. Također, osporava osnov odnosno odgovornost svojega osiguranika - poslodavca tužiteljice Barel centar j.d.o.o. za nastanak predmetnog štetnog događaja prilikom kojega da se tužiteljica poskliznula pri izlazu s broda i pala, da je do štetnog događaja odnosno do pada došlo isključivo uslijed nepažnje tužiteljice, da je do njenog pada došlo zbog spoticanja na zadnjoj stepenici prilikom silaska s broda, da nisu utvrđena nikakva oštećenja rukohvata kao ni oštećenja, ni zakrčenost površine kojom se kretala tužiteljica, a sama površina da je bila suha i da nisu utvrđeni nikakvi propusti osiguranika tuženika za predmetno poskliznuće, spoticanje i pad tužiteljice, da se osiguranik/poslodavac tužiteljice pridržavao svih mjera zaštite na radu, dok da je tužiteljica bila nesmotrena i nepažljiva radi čega da se spotaknula i pala, slijedom toga da ne postoji odgovornost za štetu njegova osiguranika. Ukazuje na sudsku prasku i dostavlja presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske, broj Revr-828/2017. Nadalje, u svezi visine potraživanja i navoda iz tužbe, tuženik ukazuje kako uopće nema prijave ozljede na radu niti posljedičnog bolovanja tužiteljice, da je tužiteljica od ranije imala bolesti u predjelu kralježnice, da je više puta je operirana, da posljedice pada nemaju nikakve veze sa ranijom bolesti niti su posljedice pada ostavile kod tužiteljice bilo kakve posljedice. Tuženik osporava u cijelosti i visinu potraživanja naknade neimovinske štete kao i paušalno potraživanje troškova puta i liječenja, te da tužiteljici tuđa pomoć nije bila potrebna niti da joj je istu pružala stručna osoba. Osporava u cijelosti i visinu i tijek potraživane kamate. Predlaže da se tužba i tužbeni zahtjev tužiteljice odbiju u cijelosti kao neosnovani. Potražuje trošak postupka sa zateznim kamatama.

3. Tijekom glavne rasprave tužiteljica je, nakon provedenog medicinskog vještačenja, povisila tužbeni zahtjev koji je izvorno postavila u tužbi. U tom smislu, podneskom od 10. veljače 2025. (stranice 97 i 98 spisa), ispravljenim u pogledu zatezne kamate podneskom od 9. lipnja 2025. (stranice 117 i 118 spisa), tužiteljičin konačni tužbeni zahtjev iznosi 14.861,78 eura (povišeno s prvotnih 56.000,00 kuna / 7.432,48 eura).

4. U odnosu na navedeno u prethodnom odlomku, radi se o preinaci tužbe koju je sud dopustio (donošenjem odluke sa sadržajem izreke rješenja) i to temeljem odredbe članka 190. st. 2. i st. 3. Zakona o parničnom postupku («Narodne novine» broj 53/1991, 91/1992, 112/1999, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 84/2008, 96/2008, 123/2008, 57/2011, 148/2011, 25/2013, 28/2013, 89/2014, 70/2019, 80/2022, 114/2022 i 155/2023; nastavku teksta: ZPP) smatrajući ju svrsishodnom za konačno rješenje odnosa među strankama, a imajući u vidu da je do promjene Orijentacijskih kriterija i iznosa za utvrđivanje visine pravične novčane naknade nematerijalne štete Vrhovnog suda Republike Hrvatske, 15. lipnja 2020., došlo nakon podnošenja tužbe 25. ožujka 2020. Točno je da je u Zaključku sa sastanka predsjednika građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanog 15. lipnja 2018. broj Su IV-148/2018 zaključeno da se preinaka tužbe povećanjem tužbenog zahtjeva, a nakon zaključenja prethodnog postupka jer su provedenim vještačenjem utvrđene nove činjenice od kojih ovisi visina tužbenog zahtjeva, ne može tražiti ni kao iznimka prema čl. 299. st. 2. ZPP-a. Međutim, valja ukazati da je člankom 39. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a («Narodne novine» broj 70/19, dalje: ZID ZPP) izmijenjena ranija odredba članka 190. ZPP-a na način da je dodan novi stavak 2. kojim je propisano da iznimno od odredbe st. 1. ovoga članka, tužitelj može preinačiti tužbu do zaključenja glavne rasprave ako je bez svoje krivnje nije mogao preinačiti do zaključenja prethodnog postupka, a koja izmjena se primjenjuje i u ovome postupku na temelju čl. 117. st. 2. ZID ZPP- a, pa je po shvaćanju ovoga suda preinaku valjalo dozvoliti, odnosno o osnovanosti tužbenog zahtjeva glede visine odlučiti prema konačno preciziranom tužbenom zahtjevu. Tužiteljica u vrijeme podnošenja tužbe nije raspolagala svim odlučnim činjenicama, niti stručnim znanjem potrebnim za postavljanje konačnog tužbenog zahtjeva pa bi se nedopuštanjem preinake tužbe, koja je uslijedila nakon izmjene orijentacijskih kriterija tužiteljici nametnulo ograničenje prava na pristup sudu i pravično suđenje zajamčeno odredbom čl. 6. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (Narodne novine Međunarodni ugovori broj: 18/97, 6/99, 8/99, 14/02, 1/06). Legitimni cilj zabrane preinake tužbe nakon zaključenja prethodnog postupka je onemogućavanje zlouporabe procesnih prava u cilju ubrzanja parničnog postupka, a iz provedenog postupka evidentno je da takve zlouporabe u konkretnom slučaju nije bilo te ovaj sud ocjenjuje da tužiteljica bez svoje krivnje nije mogla preinačiti tužbu do zaključenja prethodnog postupka (tako i Ustavni sud u odluci broj: U-III-4474/2019 od 29. ožujka 2022.) već nakon provedenog medicinskog vještačenja kada je uostalom u potpunosti spoznala opseg (obujam) stradavanja, odnosno štete. Zbog navedenih razloga nije prihvaćeno tuženikovo protivljenje preinaci tužbe (podnesak od 10. ožujka 2025. – stranica 110 spisa).

5. U kontekstu preinake tužbe tuženik je istim podneskom od 10. ožujka 2025. istaknuo i prigovor zastare glede preinačenog dijela tužbe (i tužbenog zahtjeva koji je sastavni dio tog podneska) uz navod da je tužba preinačena gotovo devet (9) godina od nastupa štetnog događaja. Takav tuženikov prigovor prvostupanjski sud nije prihvatio smatrajući da u okolnostima kada je dopuštena preinake tužbe povećanjem iznosa prvotnog tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove, do prekida zastare ne dolazi tek u času preinačenja tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva, nego se zastara prekida već trenutkom (danom) podnošenja tužbe, a to je konkretno bilo 25. ožujka 2020. U smislu navedenog pravnog stava ukazuje se na pravno shvaćanje sa sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske (2/2024) održane 27. svibnja 2024. Glede po tuženiku istaknutog prigovora zastare u odgovoru na tužbu argumentacija će uslijediti u daljnjem dijelu obrazloženja (pod točkom 36).

6. Radi pravilnog i potpunog utvrđenja činjeničnog stanja u dokaznom postupku provedeni su dokazi uvidom u svu materijalnu dokumentaciju sadržanu u spisu, a koje isprave su pročitane. Nadalje, na ročištu održanom 11. svibnja 2021. saslušani su svjedoci AJ (stranica 54 spisa), NJ (str. 54 i 55 spisa) i tužiteljica GJ (stranice od 56 do 58 spisa). Također, provedeno je i medicinsko vještačenje po doc.prim.dr.sc. Deanu Girottu, stalnom sudskom vještaku neurokirurgu, čiji nalaz i mišljenje od 23. prosinca 2024. prileže spisu na stranicama od 79 do 86 spisa. Vještak Girotto je i saslušan na ročištu održanom 1. srpnja 2025. (stranice 120 i 121 spisa).

7. Glede meritum spora, po osnovi savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno kao i svih dokaza zajedno, te na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sukladno odredbi članka 8. ZPP-a, sud zaključuje da je postavljeni tužbeni zahtjev parcijalno osnovan.

8. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za naknadu neimovinske i imovinske štete kao posljedice ozljede na radu 27. lipnja 2016. kod njenog poslodavca Barrel Centar j.d.o.o.

9. Iz sadržaja Ugovora o radu na neodređeno vrijeme od 4. kolovoza 2014. (list 4 spisa) jasno slijedi da je tužiteljica u vrijeme štetnog događaja 27. lipnja 2016. radila kod poslodavca Barrel Centar j.d.o.o. obavljajući poslove rukovoditelja (Članak 2.).

10. Pasivna legitimacija tuženika (koju uostalom tuženik niti nije osporavao u ovoj parnici) proizlazi iz odredbe članka 965. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima («Narodne novine» broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18; nastavku teksta: ZOO) prema kojoj u slučaju osiguranja od odgovornosti oštećena osoba može zahtijevati neposredno od osiguratelja naknadu štete koju je pretrpjela događajem za koji odgovara osiguranik, ali najviše do iznosa osigurateljeve obveze. Dakle, obveza osiguratelja za isplatu naknade po polici osiguranja od odgovornosti postoji ako postoji odgovornost osiguranika (poslodavca) i u opseg osiguranikove odgovornosti, ali najviše do ugovorene svote osigurateljeve obveze. U okolnostima ovog predmeta, iz odgovora / dopisa od 26. veljače 2020. (list 19 spisa) upućenog tužiteljici, kojom otklanja odgovornost za štetu tuženik potvrđuje postojanje ugovornog odnosa s tužiteljičinim poslodavcem Barrel Centar j.d.o.o. u kontekstu pozivanja na policu osiguranja od odgovornosti navedenog poslodavca prema vlastitim djelatnicima.

11. U postupku je sporno postoji li valjani pravni osnov temeljem kojeg bi tuženik bio u obvezi naknaditi tužiteljici nastalu štetu, odnosno postoje li okolnosti koje isključuju njegovu odgovornost. Uz to, tuženik osporava visinu tužiteljici nastale štete, odnosno iznos tužbenog zahtjeva.

12. Svjedok AJ, u iskazu navodi da je predmetnog dana zajedno s tužiteljicom i NJ išao u kontrolu utovara građe u Raši, da je na poslu koordinator na rasporedu, da je tužiteljica bila direktorica, a NJ da je isto bio koordinator, da su silazili s broda po strmim aluminijskim montažnim stepenicama prema obali kada je tužiteljica pala, da se radi o stepenicama visine oko 5 do 6 metara, da se montiraju na brod kako bi se moglo sići, da na tim stepenicama postoji rukohvat koji nije čvrst jer je od debelog špaga i kada se uhvati, on se ljulja, da je oko 2 cm promjera, da ima jedno 3 - 4 niza tih špaga jedan ispod drugoga i predviđen je kako za držanje tako i da se ne padne sa strane sa tih stepenica, da se ne sjeća je li se tužiteljica držala jer to nije gledao jer se «borio sa sobom». Nadalje, da je tužiteljica pala negdje na 2. ili 3. stepenici odozdola s visine oko 70 cm, da je on išao iza nje, da nije vidio točno što joj se desilo (svjedok iznosi tek pretpostavku, citirano: «valjda joj se poskliznula noga ili nešto») ali da je vidio kako pada bočno na pod – beton na obali i onda da je pala na leđa. Osim toga, da je na nogama imala radne cipele visoke sa zaštitnom kapicom i kacigu koja da je odletila pri padu, da su je on i NJ pokušalo podignuti međutim da to nije odmah dopustila, da su je nakon izvjesnog vremena ipak podigli, da se nije žalila da ju boli, da nije dala da zovu prvu pomoć niti je htjela ići kod doktora, da je kasnije čuo da je tužiteljici pukao kralježak, da su joj to tek kasnije dijagnosticirali, da je predmetni dan je bio normalan, da je bilo suho, da su stepenice bile čiste, da nije bilo nikakvog oštećenja te da su to stepenice po kojima prolazi jako puno ljudi za pristup za brod.

13. Svjedok NJ, u bitnom, ističe da je predmetnog dana došao u Rašu zajedno s tužiteljicom i AJ u obilazak broda i kontrole da li radnicima što fali, imaju li svi imaju šljemove, zaštitnu opremu i slično, da su silazili po stepenicama s broda koje su dosta strme na način da su bili pokrenuti leđima prema stepenicama koje su dugačke oko 6 metra, da te stepenice znaju biti sjajne i uglađene i izlizane jer se po njima puno hoda, da je u jednom trenutku vidio kako je tužiteljica pala pri dnu stepenica negdje na 2. ili 3., da je iza nje bio AJ, da su joj pristupili ali da nije odmah dopustila da ju podignu, već nakon nekog vremena, da nije bilo vidljivih ozljeda kod nje, ali da je bila sva u šoku, smušena. Osim toga, da je govorila kako joj je dobro, da su je posjeli u auto i obavili ono najosnovnije što su morali i zbog nje da su se odmah vratili u Rijeku, da joj je pri padu torba odletila oko pola metra od nje. Niti ovaj svjedok nije vidio (iznosi tek pretpostavku, u smislu «da mu se čini» kako je pri padu tužiteljica udarila leđima u zadnju skalu, i «da misli» da je na kraju pala na stražnjicu). Pored toga, da se tužiteljica htjela uhvatiti, ali da nije stigla jer su sa strane špage koje se ljuljaju kad ih se uhvatiti, da je pala s visine oko 70 cm na beton na obalu, da se ne sjeća točnog sata onog dana kada je tužiteljica nastradala.

14. Tužiteljica GJ, ističe u iskazu, u bitnom, da je posao obavljala oko 15 godina, da je na brodove znala ići po takvim stepenicama i po 3 – 4 puta dnevno, da joj je taj posao dobro poznat i stepenice isto tako, da po takvim stepenicama prođe i po 500 mornara svaki dan i da su sigurne. Tvrdi da joj nije jasno što se taj dan točno dogodilo, da je silazila kao i obično i negdje pri dnu (i tužiteljica iznosi tek pretpostavku) ili da su joj se saplele noge ili da se poskliznula, da je poletila dole, da se cijelo vrijeme pridržavala dok je silazila, ali kad je došla je do kraja stepenica da je pustila ogradu i u tom trenutku kada ju je pustila da je nekako pala, da stepenice konstrukcijom idu na obalu, da je prva stepenica podignuta 10 cm od obale i tu negdje na toj zadnjoj stepenici da je stala, spotakla se i pala, da je laktovima udarila u stepenice, a leđima da je udarila na beton, da je imala cjelokupnu zaštitnu opremu, kacigu, zaštitne rukavice i radne cipele, da nije bilo kiše, da je silazila kao i obično, da je kao i inače u jednoj ruci imala torbu i aparat kojim fotografira što se radi, da su stepenice bile propisne, ali su na mjestima izlizane kako već znaju biti metalne stepenice po kojima se puno hoda. Uz to, kad je pala da se jako prestrašila jer je već ranije imala problema s kičmom, da je tri puta je bila i operirana, da je neko vrijeme na podu ležala i čekala da vidi hoće li ju nešto početi boljeti, međutim da nije ništa boljelo pa je mislila da će biti uredu, da su ju kolege posjeli u auto gdje ih je ona sačekala da oni obave posao jedno 15 - 20 min nakon čega da su otišli u Rijeku. Nadalje, kad je došla doma odmarala se, ali da ju je preko preko noći sve počelo boljeti, da je idući dan otišla kod svoje doktorice opće prakse koja joj je dala uputnicu za neurokirurga te uputnice i za sve drugo pa je ona radila sve druge nalaze, da su svi drugi nalazi bili uredni, da joj je neurokirurg dao uputnicu za magnetnu rezonancu koju da je morala čekati 6 mjeseci pa da je otišla u Mediko napraviti magnetnu, a što je i učinjeno 30.9.2016. da joj je pukao kralježak L1, a kako je već ranije imala operirane kralješke L4 i L5 da se nije usudila ići na operaciju, da joj ni preporučili operaciju bi joj morali micati raniju armaturu na L4 i L5 kako bi se povezali s L1 nego su je stavili imobilizaciju, da je s tom ortozom bila 18 mjeseci, da je pila lijekove protiv bolova, da je čekala da joj kralježak zaraste, no i kada je zarastao da to nije bilo više isto jer joj je isti pritiskao živac i stalno da je imala bolove, da išla je na terapije ali joj od istih nije bilo puno bolje tako da stalno trpi bolove. Tvrdi da je imala troškove liječenja u vidu doplata za rehabilitacije u toplicama Varaždinu, Topuskom u kojem da je plaća dodatno 280,00 kn po danu, da je plaćala što su ju vozili na preglede i kontrole, da se vozila taksijem, da je plaćala i susjedima i prijateljima da je voze, NJ žene od NJ jer im je trebalo nadoknaditi benzin, stalno joj je trebao netko. Ona da nije mogla voziti jer su joj zabranili da vozi radi noge tako da je samo za te troškove puta potrošila sigurno 3.000,00 kuna, da je do Varaždinskih toplica išla autobusom kako bi mogla ići na rehabilitaciju, a u Topusko da ju je vozio AJ i za to da mu je platila i za benzin i za troškove, da je morala platiti gospođu FJ koja joj je u početku dolazila stalno radi pomoći oko robe i oko kuće jer se nije mogla niti obući sama, da je tada imala ortozu, da je nosi je i sada, da joj je kasnije počela dolaziti jednom tjedno kako bi joj obavila sve teže kućanske poslove jer ne može većinu sama. Osim toga, tužiteljica navodi da i sada šepa, da se to vidi kad hoda, da ne može obući svaku cipelu, da ne može u auto, da ide na terapije, da dvije godine nije mogla ništa sama, da joj je ta žena dolazila svaki dan jer ona da živi sama, a kasnije da joj je počela dolaziti nešto rjeđe i sada da joj dolazi samo nedjeljom. Nastavno, da je za terapije dobila uputnica, ali da je smještaj i hranu morala plaćati sama tako da je u Topuskom bila 2 tjedna i tamo da je bio smještaj 280,00 kn po danu, a u Varaždinskim toplicama 3 tjedna i bilo je 220,00 kn po danu. Navodi da nije napravljena prijava ozljede na radu jer nije bilo nikakve ozljede niti loma, za što da se inače radila ozljeda na radu, a ona da je mislila da je to sve njoj od njenih dijagnoza od prije pa zato da nije tražila da se napravi prijava ozljede na radu. Konačno, da ne zna ima li spremljene račune od Topuskog, Varaždinski toplica i Medika, da će te račune potražiti ili zatražiti od njih jer ih je platila i negdje moraju biti u evidenciji.

15. Na sadržaje iskaza svjedoka AJ i NJ nije bilo primjedbi stranaka. Njihovi iskazi su sukladni pa sud ono što su svjedoci govorili prihvaća točnim obzirom se i međusobno nadopunjuju. Iz suglasnih navoda oba svjedoka proizlazi da je tužiteljica nastradala tijekom radnog vremena na poslu obavljajući svoje uobičajene radne zadatke obilaska broda koji se tog dana nalazio u luci Raša (Istra) radi kontrola utovara / ukrcaja građe na brod, te korištenja od strane tamo prisutnih radnika zaštitne opreme i slično, na način da je prilikom silaska s broda po strmim, parcijalno izlizanim, aluminijskim montažnim stepenicama (visine / dužine pet do šest metara), u smjeru obale pala pri njihovom samom kraju. Nijedan od svjedoka nije vidio što se tužiteljici točno dogodilo, odnosno što je neposredni uzrok koji je rezultirao padom.

16. Kako je tuženik nesporno pasivno legitimiran (argumentirano u točki 10. obrazloženja), te se time nalazi se u istoj pravnoj poziciji kao i tužiteljičin poslodavac (Barrel Centar j.d.o.o.), to njegova odgovornost za štetu slijedi iz odredbe članka 111. stavka 1. Zakona o radu („Narodne novine“ broj 93/14., 127/17. i 98/19., nadalje u tekstu: ZR) kojim je regulirano da ako radnik pretrpi štetu na radu ili u vezi s radom, poslodavac je dužan radniku naknaditi štetu po općim propisima obveznog prava. S tim u vezi na temelju utvrđenog stanja stvari slijedi da je tužiteljici konkretno nastala šteta na radu (ne u vezi s radom). Ovo stoga što je istu pretrpjela tijekom obavljanja poslova svog radnog mjesta, unutar redovnog radnog vremena, o čemu su kazivali saslušani svjedoci AJ i NJ. Nadalje, člankom 25. stavci 1. i 2. Zakona o zaštiti na radu («Narodne novine» broj 59/96, 94/96, 114/03, 100/04, 86/08, 116/08, 75/09, 143/12, 71/14, 118/14, 154/14, 94/18 i 96/18 – nadalje u tekstu: ZZR) normirano je da se smatra da ozljeda na radu i profesionalna bolest koju je radnik pretrpio obavljajući poslove za poslodavca potječe od rada i poslodavac za nju odgovara po načelu objektivne odgovornosti. Poslodavac, odnosno osiguratelj (ako radnik neposredno od njega zahtjeva naknadu štete koju je pretrpio događajem za koji odgovara poslodavac kao osiguranik) može biti oslobođen odgovornosti ili se njegova odgovornost može umanjiti ako je šteta nastala zbog više sile, odnosno namjerom ili krajnjom nepažnjom radnika ili treće osobe, na koje poslodavac nije mogao utjecati niti je njihove posljedice mogao izbjeći, unatoč provedenoj zaštiti na radu. Dakle, tim odredbama materijalnog prava propisana je odgovornost poslodavca (isto i osiguratelja) za štetu koji radnik pretrpi na radu ili u vezi s radom po načelu uzročnosti, jednako kao i odgovornost imatelja opasne stvari, što supstancijalno znači da postoji oboriva presumpcija osigurateljeve krivnje i da teret dokazivanja suprotnog, u sporu, leži na njemu kao tuženiku. Pritom je nužno napomenuti budući je članak 25. ZZR-a poseban (specijalan) propis (u odnosu na Zakon o obveznim odnosima, kao lex generali), da se pravo poslodavca, odnosno osiguratelja na oslobađanje od objektivne odgovornosti mora prvenstveno prosuđivati kroz primjenu tog propisa.

17. Nadalje, člankom 19. stavci 1. i 2. ZOO-a određeno je da svaka fizička i pravna osoba ima pravo na zaštitu svojih prava osobnosti pod pretpostavkama utvrđenim zakonom. Pod pravima osobnosti u smislu ovoga Zakona razumijevaju se prava na život, tjelesno i duševno zdravlje, ugled, čast, dostojanstvo, ime, privatnost osobnog i obiteljskog života, slobodu i dr. Odredbom članka 1100. stavci 1. i 2. ZOO-a propisano je da će sud u slučaju povrede prava osobnosti, ako nađe da to težina povrede i okolnosti slučaja opravdavaju, dosuditi pravičnu novčanu naknadu, nezavisno od naknade imovinske štete, a i kad nje nema. Pri odlučivanju o visini pravične novčane naknade sud će voditi računa o jačini i trajanju povredom izazvanih fizičkih boli, duševnih boli i straha, cilju kojemu služi ta naknada, ali i o tome da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive sa njezinom naravi i društvenom svrhom. Zatim, člankom 1089. stavkom 1. ZOO-a normirano je da oštećenik ima pravo kako na naknadu obične štete, tako i na naknadu izmakle koristi. Prema članku 1046. ZOO-a šteta je umanjenje nečije imovine (obična šteta), sprječavanje njezina povećanja (izmakla korist) i povreda prava osobnosti (neimovinska šteta). Konačno, odredbom članka 1095. stavak 2. ZOO-a regulirana je naknada imovinske štete koja se odnosi na naknadu troškova liječenja od zadobivenih ozljeda, te drugih potrebnih troškova s tim u vezi.

18. Prema odredbi članka 7. stavka 1. i članka 219. stavka 1. ZPP-a svaka je stranka dužna iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojim pobija navode i dokaze protivnika. Članak 221.a ZZP-a određuje da ako sud na temelju izvedenih dokaza (članak 8.) ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu, o postojanju činjenice zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja.

19. Tuženik je taj na čijoj je strani, u ovom sporu, bio teret dokazivanja razloga ekskulpacije. Analizom cjelokupne dokazne građe zaključak je suda tuženik to nije postigao (dokazao). Prije svega, u odnosu na tuženikove tvrdnje da nije bila sastavljana prijava ozljede tužiteljice na radu, niti da je bilo posljedično njenog bolovanja, te da se osiguranik / poslodavac tužiteljice pridržavao svih mjera zaštite na radu, odnosno da na strani njegova osiguranika nisu utvrđeni nikakvi propusti, valja odgovoriti da iz sadržaja članka 25. stavka 2. ZZR-a ne slijedi da bi, nepostojanje prijave na radu, ili neodlazak radnika na bolovanje, odnosno utvrđenje da je poslodavac osigurao, bez popusta, radniku sve mjere zaštite na radu, bile odlučujuće okolnosti u smislu da bi samim time bila isključena primjena sadržaja pravne norme iz odredbe članka 25. stavka 1. ZZR-a. Osim toga, da se tužiteljica

1 0

doista ozlijedila upravo na radu proizlazi iz suglasnih iskaza svjedoka AJ i NJ, na čije sadržaje tuženik nije isticao nikakve primjedbe.

20. Iz argumentacije koju je u ovom sporu isticao tuženik zapravo slijedi njegova teza kako je do ozljede tužiteljice došlo zbog nje same, odnosno zbog njenog postupanja i propuštanja. Međutim, u smislu oslobođenja o odgovornosti tuženik tijekom čitavog postupka ni u jednom trenutku nije tvrdio da je šteta tužiteljici nastala njegom vlastitom ili namjerom ili krajnjom nepažnjom. Te pravne pojmove tuženik uopće nije isticao.

21. U parničnom postupku stranke prvo iznose određene tvrdnje koje potom dokazuju (u smislu njihove istinitosti, točnosti) predloženim odgovarajućim dokaznim sredstvima kojima se ne utvrđuju neke nove okolnosti različite od činjenica koje su već prije početka njihova izvođenja stranke, svaka za sebe, trebale prezentirati sudu.

22. Osim nepozivanja na pojmove iz zakonske terminologije članka 25. stavka 2. ZZR-a, tuženik nije isticao niti konkretne činjenične tvrdnje, niti je sadržajno opisao koju točno radnju ili radnje, odnosno propuste je tužiteljica napravila (propustila činiti) prilikom spuštanja stepenicama, neposredno prije nastanka štetnog događaja (pada), a što je rezultiralo njenim ozljeđivanjem. Tuženik je tijekom postupka tvrdio tek krajnje uopćeno (već u odgovoru na tužbu) da je štetni događaj nastao isključivo tužiteljičinom nepažnjom i nesmotrenošću. Ovakvim generaliziranim isticanjima tuženik nije konkretizirao koja je to bila radnja tužiteljice, koji je to njen neispravan postupak, odnosno što točno je tužiteljica pogrešno napravila (s tim da se prije stradavanja predmetnog dana, u obavljanju istih poslova već godinama kretala po aluminijskom montažnim stepenicama), dakle što je ona različito u učinila u odnosu na dugogodišnje istovrsne radnje silaženja s raznih brodova prilikom vršenja kontrola koja su u opisu poslova njenog radnog mjesta prije toga dana (svakako pritom uzimajući u obzir iskaz tužiteljice gdje je navela da svoj posao obavljala oko 15 godina, te da je u spornom trenutku silazila na isti način kao i obično), pa da bi se te (u jasnom jezično - izričajnom smislu) opisane radnje i / ili propusti pravilima logičkog zaključivanja mogli supsumirati pod pojam tužiteljičine nepažnje i nesmotrenosti, odnosno u konačnici da bi se mogao izvesti nedvojbeni zaključak o njenom, u krucijalnom trenutku, postupanju s krajnjom nepažnjom ili eventualno namjerom. Potom, da je tuženik istaknuo u tom smislu precizne tvrdnje (a što je izostalo), nakon toga je u postupku te iste navode (činjenične tvrdne) trebao i dokazati. Niti jedno od toga tuženik nije napravio.

23. Stav je suda da se uvijek radi o slučaju ili casusu u onim situacijama kada poslodavac (isto i osiguratelj, ako je tužen) ne dokaže da je konkretno ponašanje radnika / oštećenika moguće podvesti, s jedne strane, pod skrivljeno ponašanje (dolus, odnosno culpa lata ili culpa levis), odnosno s druge strane, ne dokaže da se radi o višoj sili (u ovom sporu tuženik višu silu nije isticao). Pri tom valja napomenuti da kod slučajnih šteta nije moguć doprinos oštećenika obzirom da je doprinos oštećenika vezan isključivo uz njegovo skrivljeno ponašanje.

1 1

24. U kontekstu pojašnjenja iznesenih argumenata prvostupanjski sud ističe samo neke apstraktne primjere što bi prilikom silaska s broda (kretanja strmim stepenicama) po njegovom shvaćanju predstavljalo činidbe zamišljenog radnika u istoj situaciji u kojoj je bila tužiteljica, a koje bi se mogle podvesti (prvo isticanjem tvrdnje kao takve, a potom i dokazivanjem) pod pojam radnikove krajnje nepažnje; tako primjerice, ako bi bilo utvrđeno / dokazano da je radnik istovremeno dok je silazio razgovarao na mobitel, ako nije gledao svaku stepenicu na koju zakoračuje, ako je u rukama nosio kakve predmete (npr. sredstva za rad) na način da mu predstavljaju prepreku za vidno polje, ako radi bilo kakvu drugu aktivnost osim silaženja (npr. ispunjava radnu papirologiju prilikom kretanja po stepenicama) i slično.

25. U ovom postupku na strani suda nije bilo utemeljenog razloga za zaključak da je tužiteljica u času dok se spuštala po strmim te parcijalno izlizanim aluminijskim montažnim stepenicama i potom doživjela nesreću (pad) postupala s krajnjom nepažnjom, a što je minimalni intenzitet skrivljenog ponašanja radnika, koji je zakonodavac propisao člankom 25. stavkom 2. ZZR-a potreban da bi tuženik bio oslobođen odgovornosti, niti je to tuženik dokazao.

26. Kod utvrđenog stanja stvari proizlazi da tuženik u postupku nije dokazao ekskulpacijske razloge (normirane u članku 25. st.2. ZZR-a, u vezi s člankom 965. stavka 1. ZOO-a) da bi šteta tužiteljici nastala njenom krajnjom nepažnjom ili namjerom. Posljedično svemu navedenom na strani suda nije bilo elemenata za konkluziju o egzistiranju bilo kakvog razloga da se tuženik oslobodi odgovornosti ili da se umanji njegova odgovornost za štetu nastalu tužitelju.

27. Po osnovi prethodno navedenog proizlazi tuženikova odgovornost za nastalu štetu tužitelju, a koja odgovornost se temelji na odredbama čl. 25. st.1. ZZR-a i čl. 111. st. 1. ZR-a, zatim čl. 19., čl. 1100., čl. 1089., čl. 1046. i čl. 1095. stavak 2. ZOO-a, u vezi s čl. 965. stavka 1. ZOO-a, s tim da konkretno nije bilo mjesta primjeni odredbe članka 25. stavak 2. ZZR-a, budući tuženik presumpciju svoje odgovornosti nije oborio.

28. U dokaznom postupku nije proveden po tuženiku predloženi dokaz očevida na licu mjesta i vještačenja po vještaku zaštite na radu jer se konkretno očito radilo o brodu koji je u lipnju 2016. u luci Raša bio u tranzitu (ukrcaj robe – građe), a ne brodu koji bi bio trajno vezan u luci, pa je samim time očito da se brod i stepenice više nisu nalaze na mjestu događaja, niti u vrijeme podnošenja tužbe (2020.), niti tijekom dokaznog postupka. Osim toga, tuženik u parnici nije istaknuo niti osnovni podatak - naziv broda s kojeg je tužiteljica silazila, a u odnosu na koji bi se imali obaviti predloženi očevid (očito u smislu uviđaja iz čl. 227. ZPP-a neposrednim opažanjem suda) i vještačenje.

29. Dok se za štetu nastalu ozljedom na radu presumira da potječe od rada, u preostalom je dijelu na radniku (tužiteljici) teret dokazivanja postojanja same štete, te njezinog opsega i visine.

1 2

30. U tom smislu proveden je dokazi medicinskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku neurokirurgu doc.prim.dr.sc. Deanu Girottu.

31. Vještak Girotto u svom nalazu i mišljenju od 23. prosinca 2024. (stranice od 79 do 86 spisa), u bitnom, navodi kako iz medicinske dokumentacije i nalaza specijalista koji su liječili postoji uzročno-posljedična veza ozljede i samog prijeloma L1 kralješka. Sve to da je potvrđeno po LOM iz medicinskog kartona te po naknadno učinjenom nalazu MRI slabinske kralježnice. Ističe da se radi o težoj tjelesnoj ozljedi, da je tužiteljica zatražila liječničku pomoć 28.6.2016. zbog progresije bolova u leđima (čime je potvrđen dio tužiteljičinog iskaza gdje je kazala da je pomoć zatražila idućeg dana nakon dana stradavanja). Uz to, vještak je utvrdio da je tužiteljica nosila ortozu Ž u terapiji liječenja prijeloma koja joj je postavljena 7.10.2016. (3 mjeseca nakon ozljede) da je ortozu nosila oko 3 mjeseca, da unatoč 3 operacije kralježnice do pada nije imala veće smetnje s slabinskom kralježnicom, ali su se smetnje pojačale nakon pada te unatoč konzervativnoj terapiji FT nije došlo do poboljšanja. Nadalje, da kod tužiteljice ne postoje bolovi jačeg intenziteta, da su bolovi srednjeg intenziteta trajali maksimalno do 3 mjeseca, te slabijeg intenziteta 6 mjeseci, dok su povremeni bolovi i dalje prisutni i uklopljeni su u smanjenje životnih aktivnosti (SOŽA-e). Što se tiče pretrpljenog straha da je primarnog karaktera bio jačeg intenziteta i kratkotrajan pri tjelesnom ozljeđivanju u predmetnoj ozljedi, ali bez trajnih posljedica, dok sekundarni strah (zbog tjelesne ozljede i njezinih posljedica) nije postojao jačeg intenziteta, dok je egzistirao srednjeg intenziteta do 3 mjeseca, te slabijeg intenziteta još 6 mjeseci kao tjeskoba i zabrinutost za ishod liječenja. Posljedice štetnog događaja umanjuju životne aktivnosti tužiteljice po ocjeni vještaka za 10 %. S tim u vezi stručna osoba pojašnjava da se SOŽA odnosi na slabiju postraumatsku pokretljivost LS segmenta, a smanjena je zbog već od prije djelomično ukočenog segmenta kao posljedice prethodnih operacija. Zatim, da kod tužiteljice nije bilo potrebe za pojačanom ishranom, dok je postojala potreba za tuđom /nestručnom/ pomoći od 1 sat tjedno prvih 4 tjedna nakon postavljanja ortoze zbog pomoći u osobnoj higijeni i pojedinim kućnim poslovima dok se nije sama osposobila da bez pomoći obavlja osnovne kućanske poslove i higijenu. Naruženosti da nije bilo osim ako se računa nošenje ortoze Ž 3 mjeseca povremeno vidljivo trećim osobama. U završnom dijelu mišljenja vještak ističe da je završetak liječenja kod ovakvih ozljeda godinu dana nakon ozljeđivanja kad se liječenje smatra završenim, a stanje trajno, te se može računati uz zadnji pregled neurokirurga od 17.5.2017., da su troškovi odlaska kod liječnika opravdani te ih je potrebno opravdati prema u nalazu navedenim slijedom pregleda i brojem pregleda; Kod tužiteljice da je zaostalo lako smanjenje funkcionalnih sposobnosti te će uz pojačane napore obavljati sve potrebne aktivnosti kao i prije ozljede.

32. U odnosu na nalaz i mišljenje primjedbe je istaknuo tuženik (podnesak od 29.1.2025. – str. 95 spisa) pa je vještak dr. Dean Girotto saslušan na ročištu 1. srpnja 2025.

33. U iskazu je vještak naveo da u cijelosti ostaje kod nalaza i mišljenja, te je dalje pojasnio da da se može se procijeniti završno stanje, odnosno završno trajno stanje do godine dana nakon ozljede, da je na osnovu

1 3

medicinske dokumentacije i nalaza neurokirurga i neurokirurga u Rijeci i neurokirurga u bolnici Medico utvrdio da je tužiteljica obavila svu prepisanu terapiju i liječenje te da nije potrebno daljnje aktivno neurokirurško liječenje gdje je zaostalo kronični bolni sindrom i s time s obzirom da je prošlo 11 mjeseci od ozljede, smatra da je liječenje završeno, da je procjenu straha sam napisao prema svom mišljenju, a detaljniji opis straha da bi se mogao očitovati eventualno vještak psihijatrijske struke, da je smanjenja životne aktivnosti utvrdio nakon sveukupne dokumentacije i samog pregleda tužiteljice, te ne mora biti definiran sa datumom definitivnog stanja same pacijentice, da je utvrđenje posljedica ozljede bazirano na vrsti ozljede njezinog klasifikaciji i dotadašnjem liječenju te kliničkom statusu u vrijeme načelnog završetka liječenja, da se kod predmetne ozljede utvrđuje završetka liječenja u okviru otprilike 12 mjeseci nakon ozljede kada se definitivno može utvrditi zaostale posljedice s kliničkim statusom.

34. Nakon što je vještak saslušan tuženik nije imao primjedbi na njegov iskaz, niti je više u bilo kojem dijelu osporavao nalaz i mišljenje.

35. Nalaz i mišljenje vještaka dr. Girotta sud je u cijelosti prihvatio kao stručan i objektivan, izrađen u skladu s postavljenim zadatkom vještaku, te medicinskom dokumentacijom sadržanom u spisu i nakon obavljenog pregleda tužiteljice. Tužiteljica primjedbi nije imala, dok su tuženikove primjedbe otklonjene iskazom vještaka, čiji sadržaj sud je također prihvatio kao i nalaz s mišljenjem.

36. U odnosu na po tuženiku u odgovoru na tužbu istaknuti prigovor zastare uz argument da je tužba podnesena nakon 3 godine i 9 mjeseci od ozljede, iz provedenog vještačenja slijedi da je tužiteljičino liječenje završeno zadnjim pregledom neurokirurga vještak odredio datumom 17. svibnja 2017., pa prema tome u smislu odredbe članka 230. stavka 1. ZOO-a nije došlo do zastare tužiteljičine tražbine naknade štete jer je za postojanje iste, a što u svakom slučaju obuhvaća i njezin obujam, doznala tek kada je njeno zdravstveno stanje bilo stabilizirano, odnosno liječenje okončano, dakle 17. svibnja 2017., dok je predmetnu tužbu podnijela 25. ožujka 2020., prema tome unutar trogodišnjeg zastarnog roka.

37. Vrhovni sud Republike Hrvatske je 5. ožujka 2020. i 15. lipnja 2020. donio pravno shvaćanje broj Su-IV-47/2020-5 koje glasi: „Mijenjaju se Orijentacijski kriteriji i iznosi za utvrđivanje visine pravične novčane naknade nematerijalne štete Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 29. studenog 2002., br. Su-1331-VI/02 i 1372-11/02, u primjeni Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 53/91., 73/91., 111/93., 3/94., 7/96., 91/96., 112/99. i 88/01.), na način da se tada prihvaćeni iznosi naznačeni u novčanim jedinicama (kune) povećavaju za 50%. Navedeni kriteriji i tako povećani iznosi (za 50%) u primjeni ZOO-a/05 kada sudovi odlučuju o visini pravične novčane naknade neimovinske štete u slučaju povrede prava osobnosti, primjenjivat će se i na obvezne odnose nastale nakon 1. siječnja 2006. i stupanja na snagu ZOO/05.“

1 4

38. Međutim, moraju se imati u vidu okolnosti konkretnog slučaja i ne smije se striktno držati bilo kakvih matematičkih kriterija jer se ne radi o isplati svote osiguranja prema ugovoru o osiguranju i tablicama invaliditeta već sud ocjenjuje sve okolnosti relevantne za ocjenu visine naknade štete. I u sentenci Vrhovnog suda Republike Hrvatske iz odluke broj Rev 1613/10-2 od 18. veljače 2015. jasno se navodi da Orijentacijski kriteriji ne predstavljaju matematičku formulu koja pukim automatizmom služi za izračunavanje pravične novčane naknade, već da sudovi svaki pojedini slučaj trebaju individualizirati prema okolnostima svakog konkretnog slučaja, zbog čega, ali samo u numeričkom smislu, može doći do razlika glede visine dosuđenih naknada.

39. Pri utvrđivanju visine naknade neimovinske štete sud je, dakle, uzeo u obzir Orijentacijske kriterije i iznose za utvrđivanje visine pravične novčane naknade nematerijalne štete Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 29. studenog 2002., te njegove izmjene od 5. ožujka 2020. i 15. lipnja 2020., ali i stopu inflacije prema javno dostupnim podacima Državnog zavoda za statistiku, koja je od srpnja 2020. do srpnja 2025., iznosila 31,9 % (https://web.dzs.hr/calcinfl.htm). Stoga je sud prilikom odmjeravanja visine štete nastale na strani tužitelja vodio računa o inflaciji posljednjih skoro pet godina, kao i povećanju potrošačkih cijena, te je sve uzeo u obzir prilikom procjene visine štete. Slično pravno shvaćanje je već zauzeo Županijski sud u Zagrebu, u odluci Gž-3137/2024-2 od 25. srpnja 2024. i u odluci Gž- 2045/2024-2 od 24. rujna 2024.

40. Kada se imaju u vidu činjenična utvrđenja u provedenom postupku, na temelju uvida u medicinsku dokumentaciju u spisu i provedenog medicinskog vještačenja iz čega slijedi da je tužiteljica u predmetnoj nesreći doživjela tešku tjelesnu ozljedu u vidu prijeloma L1 kralješka, dob tužiteljice (rođena **.**.1960. dakle u vrijeme stradavanja imala je 56 godina), neugodnosti kod liječenja (nošenje oko tri mjeseca ortozu Jewet, odlasci u razne medicinske ustanove), potom da je došlo do smanjenja njenih životnih aktivnosti od 10 %, da je tužiteljica trpjela fizičke bolove srednjeg intenziteta do 3 mjeseca, te slabijeg intenziteta dalje punih 6 mjeseci, da je kod nje bio prisutan strah primarnog karaktera jačeg intenziteta i kratkotrajan pri tjelesnom ozljeđivanju u predmetnoj ozljedi, ali bez trajnih posljedica, dok sekundarni strah (zbog tjelesne ozljede i njezinih posljedica) nije postojao jačeg intenziteta, ali je egzistirao srednjeg intenziteta do 3 mjeseca, te slabijeg intenziteta još punih 6 mjeseci kao tjeskoba i zabrinutost za ishod liječenja, dok je naruženost bila povremeno vidljiva trećim osobama tijekom tromjesečnog nošenja Jewet ortoze, za zaključiti je da obim svih opisanih posljedica koje je tužitelj pretrpio na svoje psihičko i fizičko zdravlje opravdava dosuđenje pravične mu novčane naknade zbog povrede prava osobnosti (neimovinske štete) u iznosu od 10.000,00 eura, te uvećanjem te svote i elementom (faktorom) inflacije od 31,9 % (točka 31. obrazloženja), ukupno 13.190,00 eura.

41. Prihvaćanjem mišljenja vještaka o potrebi tuđe pomoći (vještak Girotto navodi da je tužiteljici bila potrebna tuđa nestručna pomoći od 1 sat tjedno prvih 4 tjedna nakon postavljanja ortoze zbog pomoći u osobnoj higijeni i pojedinim kućnim poslovima dok se nije sama osposobila da bez pomoći

1 5

obavlja osnovne kućanske poslove i higijenu) te cijeneći sukladno odredbi čl. 223. ZPP-a da tužitelju za jedan sat nestručne pomoći pripada pravo na naknadu u iznosu od 6,00 eura. S tim u vezi uzeta je u obzir i općepoznata činjenica trajanja inflacije tijekom zadnjih godina, pa po ocjeni ovog suda u današnje vrijeme ta svota od 6,00 eura po satu predstavlja realan trošak tuđe pomoći, stoga je tužitelju odmjeren iznos od 24,00 eura za pretrpljenu imovinsku štetu po ovoj osnovi. Tužiteljici pripada i svota od 380,00 eura po osnovi troška puta i liječenja. S tim u vezi, vještak je konkretizirao da je opravdan bi trošak odlaska tužiteljice kod liječnika prema u vještakovom nalazu navedenim slijedom i brojem pregleda. Vještak u nalazu navodi ukupno 15 nalaza, od toga se 13 odnosi na medicinske ustanove u Rijeci (KBC Rijeka i Medico), jedan na Lječilište Topusko i jedan Specijalistički centar «Dr. Brkič» Doboj. Trošak puta s adrese stanovanja tužiteljice ([adresa]) do Rijeke (10-tak kilometara u jednom smjeru) po ocjeni suda realno je iznosio 10,00 eura po pregledu, ukupno 130,00 eura, zatim trošak puta do Topuskog 100,00 eura, te do Doboja, po ocjeni suda realno 150,00 eura, dakle ukupno 380,00 eura, uz 24,00 eura vezano uz tuđu pomoć iznosi sveukupno 404,00 eura.

42. U odnosu na račun dostavljen uz podnesak tužiteljice od 17. ožujka 2025. (str. 113 spisa), na ročištu 1. srpnja 2025. tuženik je osporio njegovu vjerodostojnost uz navod da je riječ o običnom ispisu, da ne postoje podaci o izdavatelju računa te da takav račun nije moguće prihvatiti kao vjerodostojnu ispravu o nekom trošku. Tužiteljica je tim navodima kontrirala, između ostalog, i argumentom da se način i izgled predmetnog računa koji joj je izdan ne može tumačiti na njenu štetu. Međutim, u parničnom postupku u okolnostima ako tuženik osporava autentičnosti isprave (konkretno računa dostavljenog u spis predmetna nakon pet godina od pokretanja postupka) u smislu tvrdnje da se radi o običnom ispisu (koji nema vidljive potvrde ili pečata, niti temeljnog podatka koji mora imati svaki račun - tko je njegov izdavatelj), teret dokaza činjenice (visine troška liječenja kao oblika imovinske štete) bio je na tužiteljici, ali ona to nije dokazala. Naime, u konkretnoj situaciji sud ne nalazi nikakav razlog da tužiteljica nije mogla (obzirom da bi iz dostavljene sporne isprave slijedilo da se radilo o plaćanju putem Diners club), dostaviti od banke (odnosno od izdavatelja te kartice) izvod izvršenih plaćanja po Diners club kreditnoj kartici (radi dokazivanja da je transakcija koja se navodi u ispravi doista i bila obavljena te nedvojbenog utvrđenja u korist kojeg pravnog subjekta je uplata izvršena) čime bi se otklonilo tuženikovo osporavanje autentičnosti računa, a sve ovo u neprijepornim okolnostima da je tužiteljica odmah nakon zaprimanja negativnog odgovora tuženika u veljači 2020. po njenom odštetnom zahtjevu iz listopada 2019., zastupana po profesionalnom punomoćniku - odvjetniku, tada već znala i mogla znati da će imovinsku štetu po osnovi troška liječenja morati dokazivati pred sudom. Tužiteljica je spominjala u iskazu, odnosno tijekom postupka počev od tužbe, da je imala i troškove liječenja u Varaždinskim toplicama te bolnici Mediko, međutim nikakve isprave (račune ili druge dokumente kao dokaze o obavljenom plaćanju npr. bankarske pisane izvode o prometu po svom računu i dr.) nije dostavila, pa prema tome ono što je u dijelu navoda oko trpljenju tog vida imovinske štete tvrdila, ona to nije i dokazala.

1 6

43. Odluka o zateznim kamatama na dosuđenu neimovinsku štetu donesena je primjenom odredbe članka 1103. ZOO-a kojim je normirano da obveza pravične novčane naknade dospijeva danom podnošenja pisanog zahtjeva ili tužbe, osim ako je šteta nastala nakon toga. Tužiteljica je pisani zahtjev tuženiku podnijela 16. listopada 2019. U odnosu na imovinsku štetu u konkretnom slučaju radi se o nenovčanoj imovinskoj šteti čija je visina utvrđena tek provedenim medicinskim vještačenjem po cijenama na dan presuđenja, tako da tužiteljici za ovaj vid štete pripada zatezna kamata od dana presuđenja pa do isplate u smislu odredbe članka 1089. stavka 2. ZOO- a (tako VSRH u Rev-3562/2019 od 29. studenog 2022., Rev-168/2017 od 26. siječnja 2021., Rev-638/2020 od 12. siječnja 2021.).

44. Članak 29. stavak 1. ZOO-a propisuje da dužnik koji zakasni s ispunjenjem novčane obveze duguje, pored glavnice, i zatezne kamate. Stopa zatezne kamate određena je prema članku 29. stavci 2. i 8. ZOO-a do 31. prosinca 2022., od 1. siječnja 2023. prema članku 2. Zakona o izmjenama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne Novine" 114/22) i članku 1. Uredbe Vlade Republike Hrvatske o izmjeni Zakona o obveznim odnosima ("Narodne Novine" 156/22) kojima je noveliran članak 29. stavci 2. i 8. ZOO-a, a od 30. prosinca 2023. sukladno članku 1. Zakona o izmjenama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne Novine" broj 155/23). Odlučivanje o zateznim kamata podrazumijeva primjenu materijalnog prava.

45. Slijedom navedenog odlučeno je kao u točki I dispozitiva.

46. U preostalom dijelu, iznad dosuđenih iznosa u točki I izreke tužbeni zahtjev nije osnovan pa je zato odlučeno sadržajem točke II presude.

47. Vezano uz odluku o trošku (točka III izreke) tužiteljica je zahtijevala konačni iznos glavnice od 14.861,78 eura, dok je uspjela s iznosom od 13.594,00 eura (91,46953 %), stoga sud zaključuje, u smislu članka 154. stavka 2. ZPP-a, kako je u ovoj parnici tužiteljica uspjela sa 95,734765 %, jer je u odnosu na osnovu potraživanja uspjela sa 100,00 %, dok je u odnosu na visinu potraživanja uspjela sa 91,47 % (100% + 91,46953 % = 191,46953 % : 2 = 95,734765 %). Prema tome, tuženik je ostvario uspjeh u omjeru od 4,265235 % (100% - 95,734765 % = 4,265235 %). Oduzimanjem 95,734765 % s 4,265235 % dolazi se do 91,46953 % (što jest postotak koji je preostao nakon obračuna postotaka u kojima su stranke uspjele u parnici).

48. Tužiteljici je priznat trošak (prema Troškovniku na stranici 123 spisa), prema vrijednosti predmeta spora u vrijeme poduzimanja pojedine radnje (prije 10. veljače 2025. – 100 bodova, a od podneska sastavljenog 10. veljače 2025. pa dalje – 250 bodova). Prilikom odmjeravanja troška u obzir su uzete i odredbe Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" 138/2023, dalje: Tarifa) koja je stupila na snagu 25. studenog 2023. Prema Tbr. 52. stavku 3. Tarife kada sud ili drugo tijelo odlučuje o nagradi troškova zastupanja na teret protivne strane, primjenjuje tarifu i vrijednost boda koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka. Sukladno Tbr. 54. Tarife vrijednost boda iznosi 2,00 eura. Tužiteljici je priznat trošak sastava izvansudskog odštetnog zahtjeva (taj trošak bio potreban jer

1 7

se vezano u taj podnesak računa tijek zatezne kamate na pravičnu novčanu naknadu neimovinske štete), tužbe, obrazloženog podneska od 17.11.2020., pristupa na ročišta 28.1.2021. i 11.5.2021, svaka od 5 radnji po 200,00 eura, ukupno (5 x 200,00 eura) = 1.000,00 eura (Tbr. 7. toč. 1. Tarife, Tbr. 8. toč. 1. Tarife i Tbr. 9. toč. 1. Tarife, u vezi s Tbr. 54. Tarife), sastav obrazloženih podnesaka od 10.2.2025. i 9.6.2025., pristupa na ročišta 9.6.2025. i 1.7.2025., svaka od 4 radnji po 500,00 eura, ukupno (4 x 500,00 eura) = 2.000,00 eura (Tbr. 8. toč. 1. Tarife i Tbr. 9. toč. 1. Tarife, u vezi s Tbr. 54. Tarife), sastav ostalog podneska od 17.3.2025. – 50,00 eura (Tbr. 8. toč. 4. Tarife), te pripadajući PDV od 25 % na sve prethodne stavke (762,50 eura - Tbr. 46. Tarife), dakle 3.812,50 eura, što pomnoženo s (postotkom) 91,46953 % (koji je preostao nakon obračuna postotaka u kojima su stranke uspjele u parnici) iznosi 3.487,28 eura. Tužiteljici je uz to priznat u cijelosti trošak medicinskog vještačenja 398,00 eura i preslike medicinskog kartona uplaćen Domu zdravlja PGŽ (str. 63 spisa) u iznosu od 62,50 kuna sada 8,30 eura (sav taj trošak bio je potreban za vođenje parnice obzirom je tuženik osporavao i osnov i visinu tužbenog zahtjeva – čl. 155. st. 1. ZPP-a), te iznos plaćene pristojbe za tužbu (30,19 eura) i pristojbe za presudu od 60,38 eura (Tar.br. 1. stavak 1. i Tar.br.2. stavak 1. Tarife sudskih pristojbi – «Narodne novine» broj 37/2023), dakle sveukupno 3.984,15 eura.

49. U preostalom zatraženom dijelu trošak nije priznat. S tim u vezi, sastav podneska od 28.6.2021. i 5.7.2021. nisu bili potrebni za vođenje parnice (čl. 155. st.1. ZPP-a) jer je dokaz o uplati predujma za vještačenje tužiteljica mogla dostaviti i bez pisanja posebnih podneska.

50. Na priznati parnični trošak dosuđena je zatezna kamata tekuća od presuđenja do isplate sukladno članku 151. stavak 3. ZPP-a, u visini određenoj čl. 29. st. 2. ZOO-a i člankom 1. Zakona o izmjenama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne Novine" broj 155/23).

51. Paricijski rok u ovom postupku iznosi 15 dana (čl. 328. st.2. ZPP-a).

U Rijeci 2. rujna 2025.

Sudac:

Robert Mihelj

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude i rješenja nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 (petnaest) dana računajući od prvog idućeg dana od dana dostave istih. Žalba se podnosi ovom sudu. O žalbi odlučuje nadležni županijski sud (čl. 348. ZPP-a).

1 8

Dostaviti:

- tužiteljici – po pun. - e.komunikacijom

- tuženiku – po pun. - e.komunikacijom