Republika Hrvatska

Općinski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

Poslovni broj  P-1137/2025-2

51000 Rijeka

(prije posl.br. P-5891/2000)

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Rijeci, po sucu Robertu Mihelju, u pravnoj stvari tužitelja Grada Rijeke, Rijeka, Korzo 16, OIB: 54382731928, zastupanog po odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Knežević i partneri j.t.d. u Rijeci, protiv tuženice CA iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po Hermini Baraković, odvjetnici u Rijeci, radi utvrđenja nedopuštenosti izvršenja, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 27. lipnja 2025., u prisutnosti punomoćnice tužitelja, odvjetnice Mare Bobanac u Rijeci, tuženice i njezine punomoćnice Hermine Baraković, odvjetnice u Rijeci, 2. rujna 2025.,

p r e s u d i o  j e

I Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

« Utvrđuje se da izvršenje u predmetu Općinskog suda u Rijeci, određeno rješenjem tog suda, posl.br. I-412/94 od 22. srpnja 1994. g., nije dopušteno.

Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi trošak ovog parničnog postupka u roku od 15 dana pod prijetnjom izvršenja. «

II Nalaže se tužitelju da tuženici naknadi parnični trošak u iznosu od 100,00 eura u roku od 15 dana, dok se u preostalom dijelu (iznad odmjerenih 100,00 eura, a do zatraženih 1.169,37 eura) zahtjev tuženice za naknadu troška odbija kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužitelj je 10. svibnja 1996. podnio tužbu (povodom koje je formiran sudski spis pod poslovnim brojem P-1599/96) u kojoj navodi da je rješenjem Općinskog suda u Rijeci pod posl.br.I-112/96 upućen da pokrene parnicu protiv tužene radi utvrđenja da je izvršenje određeno rješenjem naslovnog (prije posl.br. P-5891/2000)

suda posl.br.I- 412/94 nedopušteno, u smislu odredbe članka 54. ZIP-a, da je rješenje doneseno u izvršnom postupku koji je iniciran temeljem izvršnog naslova, presude Općinskog suda u Rijeci posl.br. P-1466/92, da je navedenom presudom, u pravnoj stvari tužiteljice (ovdje tužene) CA protiv tuženika Općine Rijeka, poništeno rješenje Općine Rijeka te je tuženiku naloženo da tužiteljicu vrati u radni odnos i rasporedi na poslove i zadatke koji odgovaraju njezinoj stručnoj spremi. Osim toga, da su stupanjem na snagu Zakona o lokalnoj upravi i samoupravi te Zakona o područjima županija, gradova i općina u RH, kod Općine Rijeka nastupile statusne promjene na način da je Općina Rijeka prestala postojati, a kao njeni pravni slijednici pojavljuju se 9 novoformiranih teritorijalno - političkih jedinica, između kojih je i Grad Rijeka (tužitelj). Kako tužitelj nije jedini pravni slijednik bivše Općine Rijeka, tužena nije doprinijela u spis podesnu ispravu, u smislu članka 22. ZIP-a koja bi upućivala na prelazak obveze u izvršnom postupku sa Općine Rijeka na Grad Rijeku kao eventualnog pravnog sukcesora, to tužitelj drži da izvršenje (ovrha) u navedenoj pravnoj stvari nije dopuštena. Tužitelj nadalje navodi da, čak i da je on jedini sukcesor bivše Općine Rijeka, izvršenje da je nedopušteno iz razloga što je tužena prije prestanka radnog odnosa obavljala poslove u odjelu za boračko-invalidsku zaštitu u sastavu tadašnjeg Sekretarijata za društvene djelatnosti Općine Rijeka, a nakon zakonskih promjena, ovi poslovi prenijeti su na Ured za rade, zdravstvo i socijalnu skrb u okviru Županije primorsko-goranske, kao poslovi državne uprave, koji Ured je ustrojen u skladu sa Uredbom o ustrojavanju županijskih ureda. Predlaže donošenje presude sadržajem kao u točki I dispozitiva.

2. Tuženica u odgovoru na tužbu ne spori da je tužitelj upućen na parnicu protiv tužene radi utvrđenja nedopustivosti izvršenja rješenja o vraćanju tužene na posao i njenog raspoređivanja na poslove i zadatke koji odgovaraju njezinoj stručnoj spremi. Tužena drži da je Grad Rijeka jedini pravni slijednik bivše Općine Rijeka, koje pitanje je već pravomoćno riješeno u dva postupka koja su se pred ovim sudom vodila radi isplate izgubljene zarade. Tužena drži da što se tiče njenoga statusa Grad Rijeka je pravni slijednik bivše Općine Rijeka, a nije nužno da tužena bude raspoređena u istom uredu u kojem je radila prije otkaza, već ju je Grad Rijeka trebao rasporediti na poslove koji odgovaraju njezinoj stručnoj spremi. Tužena je predložila odbijanje tužbenog zahtjeva.

3. U dosadašnjem tijeku ove parnice radi utvrđenja nedopuštenosti izvršenja prvostupanjski sud je 5. listopada 1999. donio presudu pod poslovnim brojem P-1599/96-17 (str. 31 do 35 spisa) kojom je tužiteljev tužbeni zahtjev odbijen. Povodom žalbe tužitelja, Županijski sud u Rijeci je 4. listopada 2000. donio rješenje pod poslovnim brojem Gž-2880/99 (str. 45 – 49 spisa) kojim je ukinuta pobijana presuda i predmet vraćen na ponovno suđenje. Općinski sud u Rijeci je 20. veljače 2001. donio presudu pod novim poslovnim brojem P-5891/00-30 (str. 82 – 86 spisa) kojom je tužiteljev tužbeni zahtjev prihvaćen. Povodom žalbe tuženice, Županijski sud u Rijeci je 19. studenog 2002. donio presudu pod poslovnim brojem Gž-1795/01-2 (str. 95 – 100 spisa) kojom je odbio žalbu tuženice i potvrdio presudu suda prvog stupnja. Tuženica je protiv presude Županijskog suda u Rijeci pod poslovnim brojem Gž-1795/01-2 podnijela reviziju koja je rješenjem Vrhovnog suda (prije posl.br. P-5891/2000)

Republike Hrvatske pod brojem Rev 371/03-2 od 23. ožujka 2025. (str. 126 – 127 spisa) odbačena kao nedopuštena. Tuženica je podnijela i ustavnu tužbu koja je odbijena Odlukom Ustavnog sud Republike Hrvatske pod brojem: U- III-3160/2005 od 3. lipnja 2005. (str. 131 – 135 spisa).

4. Nakon toga tuženica se obratila Europskom sudu za ljudska prava (zahtjevi brojevi 54115/15, 196/16 i 398/16). Taj Sud je 19. svibnja 2022. donio presudu u predmetu (podnositeljice) Žic protiv Republike Hrvatske (str. 156 – do 162 spisa), u kojim dijelovima relevantnim za ovaj postupak se navodi pod točkama te presude, citirano kako slijedi: « 5. Dana 8. rujna 1993. podnositeljica je zatražila izvršenje presude od 29. srpnja 1992. protiv Grada. Dana 22. srpnja 1994. rješenjem o izvršenju naloženo je Gradu da vrati podnositeljicu na posao. 6. Nakon parničnog postupka koji je pokrenuo Grad, 2002. sudovi su proglasili izvršenje nedopuštenim uz obrazloženje da je Županija, a ne Grad, naslijedila obvezu vraćanja podnositeljice na posao. « …. i dalje, citirano: « 21. Podnositeljica se žalila da je presuda od 29. srpnja 1992. protiv lokalnih vlasti ostala neizvršena. 22. …. presuda još uvijek nije izvršena… « …. i nadalje, citirano: « 26. Ako podnositeljica, dakle nije trebala pribjeći pokretanju izvršnog postupka, slijedi da ona ne može trpjeti negativne posljedice zbog toga što je uputila svoj zahtjev za izvršenje navodno pogrešnom tijelu. To vrijedi pogotovo u predmetnoj situaciji gdje nije bilo jasno koje tijelo lokalne vlasti je moralo vratiti podnositeljicu na posao i gdje su domaći sudovi donosili proturječne odluke o tom pitanju. U takvim situacijama nije zadatak podnositeljice prepoznati odgovarajuće tijelo …, već Država treba olakšati prepoznavanje istog. « i konačno u završnom dijelu presude, ESLJP, citirano: « 3. Utvrđuje povredu članka 6. st. 1. Konvencije u vidu neizvršenja presude u korist podnositeljice. «

5. U ovom postupku na ročištu održanom 13. ožujka 2023. rješenjem je prihvaćen prijedlog tuženice za povrat u prijašnje stanje, dok je rješenjem (posl.br. P-5891/2000-24) od 17. srpnja 2023. (str. 258 - 266 spisa) prihvaćen zahtjev tuženice i dopušteno je ponavljanje predmetnog postupka. To rješenje je povodom žalbe tužitelja potvrđeno rješenjem Županijskog suda u Varaždinu, od 11. prosinca 2024., pod poslovnim brojem Gž-28/2024-2.

6. U ponovljenom raspravljanju te provedenom dokaznom postupku provedeni su dokazi uvidom u materijalnu dokumentaciju (sve isprave) sadržane u spisu koje su pročitane. Izvršen je uvid u pribavljen parcijalni spis posl.br. I-112/1996 (ranije poslovnog broja I-412/1994). Saslušana je tužiteljica, dok je iskaz svjedokinje ĐA pročitan.

7. Ocjenom svih provedenih dokaza zajedno kao i svakog dokaza zasebno te temeljem rezultata cjelokupnog postupka, sukladno članku 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne Novine" broj 53/91 i dr. – dalje u tekstu: ZPP) ovaj sud zaključuje da tužiteljev tužbeni zahtjev nije osnovan.

8. Nesporno je da je rješenjem o izvršenju od 22. srpnja 1994., ovog suda, pod poslovnim brojem I-412/94, određeno izvršenje pravomoćne i izvršene presude pod poslovnim brojem P-1446/92-24 od 29. srpnja 1992. protiv tužitelja (kao dužnika). Protiv rješenja o izvršenju tužitelj je u tom (prije posl.br. P-5891/2000)

postupku (u procesnoj ulozi dužnika) izjavio prigovor, pa je izvršni sud rješenjem od 12. ožujka 1996. pod poslovnim brojem I-112/96 (str. 249 - 350 spisa) uputio tužitelja na pokretanje parnice radi proglašenja tog izvršenja nedopuštenim. Tužitelj je u smislu tog rješenja i postupio podnošenjem predmetne tužbe. Iz iznesene argumentacije tužitelja u izjavljenom prigovoru u izvršnom postupku proizlazi da se zapravo radi o razlogu koji je reguliran u članku 50. stavku 1. točki 12) Zakona o izvršnom postupku ("Narodne Novine" broj 53/91 i 91/92) i svodi se tvrdnju da obveza iz izvršne isprave nije prešla na njega.

9. Iz sadržaja provedenih dokaza proizlazi da je tuženica prije nego što je upućena na čekanje, a ubrzo nakon toga joj je rješenjem Općine Rijeke od 8. travnja 1991. prestao radni odnos (koje rješenje je poništeno točkom I. presude posl.br. P-1466/92 od 29. srpnja 1992.), obavljala poslove i zadatke u odjelu za boračko-invalidsku zaštitu u sastavu tadašnjeg Sekretarijata za društvene djelatnosti općine Rijeka. Među strankama nije sporno da je djelatnica ĐA, koja je bila zaposlena na istim poslovima i u istom odjelu kao tužena, preuzeta na rad u Županiju primorsko-goransku, Ured za rad, zdravstvo i socijalnu skrb.

10. Nadalje, utvrđeno je da je tuženica završila Ekonomsku školu, financijsko-knjigovodstveni smjer (IV stupanj stručne spreme) te da je položila stručni ispit za financijskog referenta, a nakon što je rješenjem Općinske uprave za boračka i invalidska pitanja od 3. veljače 1981. raspoređena na obavljanje poslova i zadataka "knjigovođa, likvidator-konter" te položajno zvanje financijski referent.

11. Također, sud je utvrdio da predmetna izvršna isprava - presuda pod poslovnim brojem P-1446/92-24 od 29. srpnja 1992. (str. 74 A – 76 spisa) jest pravomoćna s datumom 10. veljače 1993. i izvršna dana 18. ožujka 1993., te da nikada nije ukinuta, poništena, preinačena ili na drugi način stavljena izvan snage, odnosno da je na drugi način izgubila svoju djelotvornost, niti je utvrđeno da je bez učinka.

12. Tužitelj je, temeljem članka 87. stavka 1. Zakona o lokalnoj samoupravi i upravi ("Narodne Novine" broj 90/92, 94/93 i 117/93) jedan devet (9) od univerzalnih sukcesora (novoformiranih teritorijalno – političkih jedinica) bivše Općine Rijeka. U vrijeme kada je CA podnijela prijedloga za izvršenje presude broj P-1446/92-24 od 29. srpnja 1992. (8. rujna 1993.), ovdje citirani Zakon već je stupio na snaga, pa prema tome Općina Rijeka (kao tuženik i obveznik činidbe iz izvršnog naslova) u tom trenutku više nije postojala.

13. Točkom II. izreke predmetne izvršene presude (kondemnatorni dio u odnosu na koji je izvršenje predloženo) tuženica (Općina Rijeka) je dužna rasporediti tužiteljicu CA na obavljanje poslova i radnih zadataka radnog mjesta koje odgovara njenoj stručnoj osposobljenosti.

14. Iz prethodno citiranog sadržaja izvršne isprave jasno proizlazi da radno mjesto u smislu raspoređivanja tuženice (povratak na rad) nije definirano kao ono radno mjesto na kojem je ona radila do nezakonitog prestanka radnog (prije posl.br. P-5891/2000)

odnosa, niti da bi se radilo o dužnosti raspoređivanja, po presudi, na točno definirane poslove i radne zadatke koji bi svojim sadržajem, iako formalno ulazili u naziv određenog novog (drugog) radnog mjesta, esencijalno odgovarali upravo onim poslovima i zadacima koje je tuženica radila prije prestanka radnog odnosa, pa da bi bilo relevantno u smislu pravnog sljedništva (i detektiranja «pravog» subjekta – nositelja dužnosti ispunjenja obveze koju je odredio Sud) utvrditi u kojoj je od novoformiranih jedinica lokalne samouprave i uprave nastalih nakon Općine Rijeka ustrojen odjel (unutarnja organizacijska jedinica) s tim radnim mjestom na kojem je radila tuženica, odnosno radnim mjestom koje opisom poslova i radnih zadatka odgovora onom što je točno bio posao tuženice prije prestanka radnog odnosa. Dakle, za provedbu obveze iz izvršenog naslova ishodište je stručna osposobljenost tuženice kojoj moraju odgovarati i biti komplementarni odgovarajući poslovi i radni zadaci. Iz sadržaja izreke predmetne presude ne slijedi da tuženica mora svojom strukom ispunjavati uvjete određenog radnog mjesta, odnosno da bi bilo bitno, za raspoređivanje na posao, što je ona radila prije prestanka radnog odnosa, ili da bi se imalo analizirati, pod (negativnom) pretpostavkom da nije bila donesena nezakonita odluka o prestanku radnog odnosa tuženice (koja pretpostavka nije ostvarena jer je nezakonita odluka ipak donesena) na koga bi prešla obveza preuzimanja tuženice kao zaposlenika u općinskim organima uprave i službama dotadašnjih općina u smislu odredbe članka 87. stavci 3. 4. i 7. Zakona o lokalnoj samoupravi i upravi.

15. Osim toga, tuženica u vrijeme prestanka Općine Rijeka, upravo zato što joj je radni odnos već otprije bio okončan rješenjem tog poslodavca, nije bila u usporedivoj pravnoj situaciji te poziciji sa svim ostalim osobama koje su u tom času bile zaposlenici Općine Rijeka, pa tako niti s ĐA, i koji svi radnici su sukcesijom (bez ikakvog diskontinuiteta u trajanju svojih individualnih radnih odnosa) postali zaposlenici pojedinih novonastalih jedinica lokalne samouprave i uprave, kao pravnih sljednika. Dakle, s tim u vezi, radi se o pravima zaposlenika i obvezama pravnih sljednika koje proizlaze iz apstraktnih pravnih normi (Zakona o određivanju poslova iz samoupravnog djelokruga jedinica lokalne samouprave i uprave - "Narodne Novine" broj 75/93 i 109/93, kao i Uredbe o ustrojavanju županijskih ureda - "Narodne Novine" broj 116/93), za razliku od tuženice koja svoje pravo crpi iz izvršne sudske odluke, pa je prema tome bilo irelevantno, u kontekstu razjašnjenja odlučnih činjenica u ovom sporu, utvrđivati na koga bi od pravnih sljednika Općine Rijeka prešla obveza preuzimanja tuženice (kao zaposlenice) koja u vrijeme kada je došlo do stupanja na snagu i primjene navedenih propisa niti nije bila zaposlenica bivše Općine Rijeka.

16. Neprijeporno je da je tužitelj jedan od slijednika nekadašnje Općine Rijeka. Glede obveze određene u predmetnoj izvršnoj presudi radi se o solidarnoj odgovornosti među svim pravnim sljednicima, ali ne zbog pravne prirode činidbe (povratak na rad - nedjeljiva činidba s pozicije više dužnika, osobne naravi s aspekta vjerovnika), nego zato što je pravomoćna i izvršna presuda svojim pravnim učincima obvezivala pravnog prednika svih novonastalih pravnih subjekata, a svi oni nastali po sukcesiji su njegovi univerzalni sljednici, pa ako nije točno određeno koji sljednik preuzima obvezu (prije posl.br. P-5891/2000)

(u odnosu na činidbu iz predmetne presude), onda je njihova odgovornost solidarna. Drugim riječima, ako postoji više pravnih sljednika, a nije izrijekom utvrđeno koji preuzima konkretnu obvezu raspoređivanja tužiteljice na poslove i radne zadatke (vraćanje na rad), svi oni su solidarni dužnici te obveze. Ovdje se ne radi o općem pravilu o sukcesiji (npr. prijenos ugovora o radu prema propisima radno-pravnog zakonodavstva), nego o konkretnoj pravnoj obvezi iz presude koja je već individualizirana jer se točno zna što se ima izvršiti i ta obveza je već nastala (nastupila) jer je presuda i pravomoćna i izvršna. To znači da je ta obveza bila dio imovine i obaveza pravnog prednika u trenutku njegova prestanka. Sukladno tome, prenosi se na pravne sljednike. Dakle, ako nijedan sljednik nije identificiran kao konkretni izvršitelj, odnosno nijedan se jasno ne izdvaja kao subjekt koji će sam ispuniti obvezu iz konkretnog izvršnog / ovršnog naslova (u tom smislu, tužitelj u spis predmeta nije dostavio nikakav sporazum koji bi glede izvršenja obveze iz presude broj P- 1446/92-24 od 29. srpnja 1992. zaključio, bilo koji s bilo kojim od sljednika Općine Rijeka ili eventualno svi međusobno zajedno), pa je u tim okolnostima tuženica kao vjerovnica imala pravo zatražiti prisilno ispunjenje temeljem egzistirajuće izvršne presude od bilo kojeg od pravnih sljednika (ili više njih ili svih), ali se obveza (činidba) može izvršiti samo od jednog jer su svi pravni sljednici solidarno odgovorni za cijelu nedjeljivu obvezu koja je objekt provedbe izvršenja u izvršnom postupku pod poslovnim brojem, sada, I- 112/96.

17. Sumirajući sve navedeno, upravo stoga što se radi o presuđenoj stvari, res iudicatae (presuda poslovni broj P-1446/92-24 od 29. srpnja 1992.), isključeno je da bi apstraktne pravne norme regulirale (dale odgovor) tko je od više sljednika Općine Rijeka pojedinačni dužnik obveze određene od strane sudbene vlasti, već su u okolnostima postojanja res iudicatae svi pravni sljednici imali mogućnost međusobno riješiti pitanje konkretne solidarne obveze na drugačiji način u smislu odgovornosti za njeno ispunjenje i o tome obavijestiti tuženicu. Prema stanju stvari nitko od njih nije postupio na takav način.

18. Odredbom članka 435. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 53/91 i dr. – dalje u tekstu: ZOO) propisano je da se na nedjeljive obveze u kojima ima više dužnika na odgovarajući način primjenjuju propisi o solidarnim obvezama. Člankom 414. stavkom 1. ZOO-a normirano je da svaki dužnik solidarne obveze odgovara vjerovniku za cijeli dug i vjerovnik može zahtijevati njegovo ispunjenje od koga hoće sve dok ne bude potpuno ispunjen, ali kad jedan dužnik ispuni dug, obveza prestaje i svi se dužnici oslobađaju.

19. Prema članku 87. stavku 1. Zakona o lokalnoj samoupravi i upravi, općine, gradovi i županije utemeljene Zakonom o područjima županija, gradova i općina u Republici Hrvatskoj, preuzet će nekretnine, pokretnine, financijska sredstva, prava i obveze dosadašnjih općina kojih su sljednici u roku od šest mjeseci od dana od dana konstituiranja predstavničkog tijela tih jedinica. Kao univerzalni pravni sljednici oni odgovaraju solidarno za preuzete obveze i njihov međusobni odnos ne tiče se vjerovnika koji ima pravo temeljem čl. 414. st.1. ZOO-a zahtijevati ispunjenje obveze od bilo kojeg (prije posl.br. P-5891/2000)

solidarnog dužnika. (U tom smislu i Vrhovni sud Republike Hrvatske, Revr- 326/07 od 18. 6. 2008.). Ukazuje se i na sudsku praksu u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske, Revr-768/04 od 13. 10. 2005., citirano: « Nije osnovan prigovor tuženika da sud nije mogao obvezati isključivo njega da vrati tužitelja na prijašnje poslove jer je riječ o nedjeljivoj obvezi svih tuženika kao dužnika. Kao što ispravno smatra sud drugog stupnja, ispunjenje takve obveze može se po čl. 435. st.1., u vezi s čl. 414.st.1. ZOO-a zahtijevati od svakoga od njih. «.

20. Slijedom svega navedenog, na temelju utvrđenih i analiziranih relevantnih činjeničnih i pravnih pitanja, time što je tuženica podnijela prijedlog za izvršenje protiv tužitelja kao od jednog od univerzalnih pravnih sljednika dužnika (na kojeg je glasila obveza u izvršnoj presudi), te je izvršni sud rješenjem izvršenje protiv tužitelja i odredio, te je zato takvo izvršenje dopušteno, pa prema tome, a svakako uzimajući u obzir da je Europski sud za ljudska prava svojom konačnom presudom od 19. svibnja 2022. utvrdio na štetu tužiteljice počinjenu povredu članka 6. st. 1. Konvencije u vidu neizvršenja izvršne presude poslovni broj P-1446/92-24 od 29. srpnja 1992. u njezinu korist, predmetni tužbeni zahtjev (koji je činjenično argumentiran tužiteljevim kontinuiranim i eksplicitnim isticanjem točno dva razloga, a što je u cijelosti ponovio na ročištu 27. lipnja 2025., i koja argumentacija se svodi na tvrdnje da ne postoji pravno sljedinštvo između bivše Općine Rijeka i njega, te da poslovi radnog mjesta koje je tuženica obavljala u Općini Rijeka su se nastavili obavljati u Županiji Primorsko-goranskoj), jest odbijen, te je odlučeno kao u točki I izreke.

21. Ostale izvedene dokaze sud nije posebno analizirao obzirom njihovi sadržaji nisu bili od utjecaja za drugačiju odluku o meritumu od one koja je donesena.

22. Odluka o trošku (točka II izreke) temelji se na odredbi iz članka 154. stavka 1., u vezi s člankom 155. ZPP-a, uzimajući u obzir vrijednost predmeta spora tijekom trajanja čitavog postupka (u tužbi je naznačen iznos od 200,00 kuna, a što primjenom fiksnog tečaja konverzije, 7,53450 kuna za 1 euro, iznosi 26,54 eura), vrstu spora, ostvareni potpuni uspjeh tuženice, te odredbe Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" 138/2023, dalje u tekstu: Tarifa) koja je stupila na snagu 25. studenog 2023. Prema Tbr. 52. stavku 3. Tarife kada sud ili drugo tijelo odlučuje o nagradi troškova zastupanja na teret protivne strane, primjenjuje tarifu i vrijednost boda koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka. Sukladno Tbr. 54. Tarife vrijednost boda iznosi 2,00 eura. Konkretno, ne radi se o postupku iz radnih odnosa (prema Tbr. 7. toč. 2. Tarife, kakav je primjerice bio postupak u kojem je donesena izvršna presuda P-1446/92-24 od 29. srpnja 1992.), već je o riječ o sporu radi utvrđenja nedopuštenosti izvršenja (prema čl. 54. ZIP-a) na pokretanje kojeg je dužnik (tužitelj) bio upućen od strane drugog (ovršnog) suda i bez tog upućivanja (posebnim rješenjem) predmetna tužba bi bila nedopuštena, te je prilikom podnošenja tužbe označio vrijednost predmeta spora u svoti od 200,00 kuna čemu se tuženica ni u kojem trenutku nije protivila u smislu argumentacije da bi bila postavljena suviše nisko. Slijedom navedenog, glede odluke o trošku u ovoj (prije posl.br. P-5891/2000)

parnici u primjenu dolazi odredba Tbr. 7. toč. 9. Tarife, pa je tuženici odmjeren trošak u visini od 50 bodova, odnosno 100,00 eura. U preostalom dijelu troškovnikom (na stranici 356 spisa) zatraženi iznos po osnovi troška postupka tuženici nije priznat.

23. Budući je tužitelj spor izgubio u odnosu na njega nema osnove za primjenu odredaba čl. 154. i čl. 155. ZPP-a pa je zato njegov zahtjev odbijen i u tom dijelu (točka I izreke, drugi odlomak).

U Rijeci 2. rujna 2025.

Sudac:

Robert Mihelj

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 (petnaest) dana računajući od prvog idućeg dana od dana dostave iste. Žalba se podnosi ovom sudu. O žalbi odlučuje nadležni županijski sud (čl. 348. ZPP-a).

Dostaviti:

- tužitelju – po pun. (e.komunikacijom)

- tuženici – po pun. (e.komunikacijom)