REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U RIJECI

[adresa] G 5

Poslovni broj: Us I-2269/2024-23

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Rijeci, po sutkinji Ani Sabljak, uz sudjelovanje zapisničarke Petre Horvat Delimehić, u upravnom sporu tužitelja GD iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa opunomoćenica Jelena Blagović Pleše, odvjetnica u Delnicama, Lujzinska cesta 22, protiv tuženika Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Središnje službe, Zagreb, A. Mihanovića 3, OIB: 84397956623, radi priznanja prava iz mirovinskog osiguranja na temelju smanjenja radne sposobnosti uz preostalu radnu sposobnost, djelomičnog ili potpunog gubitka radne sposobnosti, 2. rujna 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Poništava se rješenje tuženika KLASA: UP/II 141-02/24-03/03514132653, URBROJ: 341-99-06/2-24-3036 od 28. studenoga 2024. i rješenje Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Područne službe u Rijeci, KLASA: UP/I 141-02/23- 03/03514132653, URBROJ: 341-14-06/2-23-26888 od 23. travnja 2024. i predmet se vraća prvostupanjskom tijelu na ponovni postupak u kojem je obvezan postupiti u skladu s pravnim shvaćanjima i primjedbama suda izraženim u obrazloženju ove presude.

II. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju troškove ovog upravnog spora u iznosu od 3.511,30 EUR (tri tisuće petsto jedanaest eura i trideset centi), u roku od 60 dana od dana dostave pravomoćne odluke o troškovima ovog upravnog spora.

III. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova upravnoga spora u preostalom iznosu od 1.101,20 EUR (tisuću sto jedan euro i dvadeset centi).

Obrazloženje

1. Osporavanim rješenjem tuženika KLASA: UP/II 141-02/24-03/03514132653, URBROJ: 341-99-06/2-24-3036 od 28. studenoga 2024. odbijena je kao neosnovana žalba tužitelja izjavljena protiv rješenja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Područne službe u Rijeci, broj 316232 od 23. travnja 2024., a kojim rješenjem je odbijen zahtjev tužitelja za priznajem prava iz mirovinskog osiguranja na temelju smanjenja radne sposobnosti uz preostalu radnu sposobnost, djelomičnog ili potpunog gubitka radne sposobnosti.

2. Tužitelj pravodobno podnesenom tužbom osporava zakonitost osporavanog rješenja zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, pogrešne primjene materijalnog prava i povrede pravila postupka. Obrazlaže kako iz priložene medicinske dokumentacije proizlazi da je kod tužitelja radna sposobnost smanjena više od polovice prema tjelesno i psihički zdravom osiguraniku iste ili slične razine obrazovanja, te da dolazi do pogoršanja i novih dijagnoza bolesti. Ističe da je u provedenom institucionalnom vještačenju po Zavodu za vještačenje, profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje osoba s invaliditetom evidencijski broj 1144193 od 21. studenoga 2024. nije uzeta u obzir cjelokupna dokumentacija. Kako tužitelj nije sposoban za rad niti uz profesionalnu rehabilitaciju, predlaže sudu poništiti rješenje tuženika i sam riješiti upravnu stvar, podredno predmet vrati na ponovni postupak.

3. Tuženik u odgovoru na tužbu osporava tužbeni zahtjev i ostaje kod navoda iznijetih u osporavanom rješenju. Obzirom da su tijela stručnog vještačenja prvog i drugog stupnja suglasna da kod tužitelja ne postoji smanjenje radne sposobnosti uz preostalu radnu sposobnost, niti djelomičan ili potpuni gubitak radne sposobnosti, kod tužitelja da ne postoji uvjet za priznanje prava na invalidsku mirovinu iz članka 39. st. 3. i 4. ZOMO, te da da ne postoji ni uvjet za priznanje prava na invalidsku mirovinu prema navršenom mirovinskom stažu ostvarenom u Republici Hrvatskoj. Predlaže sudu odbiti tužbeni zahtjev.

4. U sporu je održana rasprava te je strankama, u skladu s odredbom čl. 6. Zakona o upravnim sporovima (Narodne novine broj 36/24., dalje: ZUS), dana mogućnost da se izjasne o zahtjevima i navodima druge strane te o svim činjenicama i pravnim pitanjima koja su predmet ovog upravnog spora.

5. Radi razjašnjenja činjenica važnih za donošenje odluke (čl. 49. st. 2. ZUS-a), sud je proveo dokazni postupak čitanjem dokumentacije koja se nalazi u spisu predmeta upravnog postupka u kojem je doneseno osporavano rješenje i u spisu ovog spora te je izveden dokaz vještačenjem po stalnom sudskom vještaku medicine rada prof. dr. sc. Hrvoju Laliću (pisani nalaz i mišljenje na str. 266-269 spisa). Dokazne prijedloge koje nije smatrao važnim za donošenje odluke, sud je odbio uz naznaku razloga za isto raspravnim rješenjem, sve kako to propisuje odredba čl. 93. st. 2. ZUS- a.

6. Na temelju razmatranja svih činjeničnih i pravnih pitanja, u skladu s odredbom čl. 114. st. 3. ZUS-a, sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan.

7. Odredbom čl. 39. st. 1. Zakona o mirovinskom osiguranju (Narodne novine broj 157/13., 151/14., 33/15., 93/15., 120/16., 18/18., 62/18., 115/18., 102/19., 84/21., 119/22.; dalje: ZOMO) propisano je da smanjenje radne sposobnosti prema tome Zakonu postoji kada se kod osiguranika, zbog trajnih promjena u zdravstvenom stanju koje se ne mogu otkloniti liječenjem, radna sposobnost smanji za više od polovice u odnosu na zdravog osiguranika iste ili slične razine obrazovanja. Poslovi prema kojima se ocjenjuje sposobnost za rad obuhvaćaju sve poslove koji odgovaraju njegovim tjelesnim i psihičkim sposobnostima, a smatraju se odgovarajućim njegovim dosadašnjim poslovima. U st. 2. navedenoga članka propisano je da preostala radna sposobnost postoji kada je kod osiguranika nastalo smanjenje radne sposobnosti iz st. 1. toga članka, ali se s obzirom na zdravstveno stanje, životnu dob, naobrazbu i sposobnost može profesionalnom rehabilitacijom osposobiti za rad s punim radnim vremenom na drugim poslovima. St. 3. istoga članka propisano je da djelomični gubitak radne sposobnosti postoji kada kod osiguranika postoji smanjenje radne sposobnosti iz st. 1. toga članka, a s obzirom na zdravstveno stanje, životnu dob, naobrazbu i sposobnost ne može se profesionalnom rehabilitacijom osposobiti za rad s punim radnim vremenom na drugim poslovima, ali može raditi najmanje 70% radnog vremena na prilagođenim poslovima iste ili slične razine obrazovanja koji odgovaraju njegovim dosadašnjim poslovima. Prema st. 4. navedenoga članka, potpuni gubitak radne sposobnosti postoji kada kod osiguranika u odnosu na zdravog osiguranika iste ili slične razine obrazovanja, zbog promjena u zdravstvenom stanju koje se ne mogu otkloniti liječenjem, nastane trajni gubitak radne sposobnosti bez preostale radne sposobnosti. Odredbom st. 5. navedenoga članka propisano je da su uzroci smanjenja radne sposobnosti uz preostalu radnu sposobnost te djelomičnog ili potpunog gubitka radne sposobnosti bolest, ozljeda izvan rada, ozljeda na radu ili profesionalna bolest.

8. Iz dokumentacije u spisu proizlazi da je predmetni upravni postupak pokrenut zahtjevom tužitelja od 24. svibnja 2023. radi priznavanja prava iz mirovinskog osiguranja na temelju smanjenja radne sposobnosti uz preostalu radnu sposobnost, djelomičnog ili potpunog gubitka radne sposobnosti. U postupku je nakon provedenog vještačenja (Nalaz i mišljenje Vijeća vještaka, ev. broj vještačenja 960458, od 6. studenoga 2023., na str. 59/6-62/6 spisa) doneseno prvostupanjsko rješenje, broj spisa 316232, od 23. travnja 2024. kojim je odbijen zahtjev. Nakon po žalbi provedenog drugostupanjskog vještačenja (Nalaz i mišljenje Vijeća viših vještaka, ev. broj vještačenja 1144193, od 21. studenoga 2024., na str. 54/5-58/5 spisa) tuženik je osporavanim drugostupanjskim rješenjem od 28. studenoga 2024. odbio tužiteljevu žalbu izjavljenu protiv prvostupanjskog rješenja kao neosnovanu. Iz svega navedenog je vidljivo da su i stručna medicinska tijela iz upravnog postupka, kao i sâma upravna tijela koja su rješavala o tužiteljevom zahtjevu, stava da kod tužitelja ne postoji smanjenje radne sposobnosti uz preostalu radnu sposobnost, djelomični ili potpuni gubitak radne sposobnosti jer njegova radna sposobnost nije smanjena za više od polovice prema tjelesno i psihički zdravoj osobi iste ili slične naobrazbe i sposobnosti, te da je potrebno nastaviti daljnje liječenje čime se stanje ne može cijeniti trajno, kao i da je potrebno obaviti profesionalnu rehabilitaciju jer radni proces strojobravara (zanimanje tužitelja) neće moći biti nastavljen, ali da će po prekvalifikaciji u jednostavnije zanimanje propadanje osobnosti biti znatno usporeniji.

9. Iz medicinske dokumentacije proizlazi da je tužitelju dijagnosticirana bolest po šifri dijagnoze MKB F23.2 (akutni psihotični poremećaj sličan shizofreniji) i divergentni strabizam (škiljavost) i keratokonus (nepravilnu zakrivljenost površine očiju). Iz nalaza MR mozga od 6. svibnja 2024. i neurološkog nalaza od 3. srpnja 2002. (str. 14/2-15/2 spisa) je vidljivo kako je kod tužitelja utvrđena kompletna agenezija (nepostojanje) korpus kalozuma. U nalazu specijalista psihijatra od 10. rujna 2024. (str. 24/2 spisa) je naznačeno kako je vjerojatno da kod tužitelja neće doći do stupnja oporavka koji bi omogućio radnu sposobnost.

10. Utjecaj pojedinih zdravstvenih stanja na radnu sposobnost je medicinsko pitanje, stoga je radi dokazivanja spornih činjenica u sporu izvedeno medicinsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku medicine rada prof. dr. sc. Hrvoju Laliću.

11. Iz Nalaza i mišljenja vještaka od 7. svibnja 2025. proizlazi da kod tužitelja postoji psihijatrijska bolest - psihoza s organskom podlogom nerazvijenosti i atrofije dijelova mozga. Ujedno i bolesti divergentni strabizam (škiljavost) i keratokonus (nepravilnu zakrivljenost površine očiju te posljedično slabovidnost). Pojašnjava kako postojanje strabizma znači da pacijent (tužitelj) nema dubinski vid što predstavlja kontraindikaciju za mnoga radna mjesta, a što dodatno argumentira primjerima iz radnog staža tužitelja da kada je obavljao jednostavnije poslove (na očitavanju brojila, skidanju boca (ambalaže) s pokretne frake, rad u pilani, rad na slaganju drva u redove), činio greške (nije dobro vidio, upisivao kriva stanja brojila, nije uspijevao pratiti fraku i vaditi sve nailazeće boce zbog slabe koordinacije i sporosti, kontraindikacije približavanju aparatima sa brzom vrtnjom). Poteškoće kod tužitelja su se javile još u osnovnoj školi, a vremenom (unazad 5 godina) se intenzivira bolest psihoze u smislu dodatnih halucinacija. Mišljenja je, kao i psihijatar od 10. rujna 2024., da se vjerojatno stanje tužitelja neće podignuti na nivo radne sposobnosti. Izlaže da je veliki uspjeh da se stanje tužitelja održava na razini gdje ne mora biti trajno hospitaliziran. Smatra da bi dodatni stresovi i razočaranja pokušaja i gubitka posla svakako jako pogoršala situaciju pacijenta/tužitelja te da je upitno koliko bi mogao raditi bilo kakav posao jer tužitelj nema dijela mozga odgovornog za emocije, memoriranje i koordinaciju čime da bi bio veliki rizik za svaku medicinu rada da mu potpiše radnu sposobnost. Tužitelj da je nesamostalan za život, odnosno ne bi bio sposoban preseliti se u drugu sredinu radi eventualno lakšeg posla jer ne može sam živjeti, platiti stanovanje, brinuti o sebi. Smatra da je kod tužitelja nastupila potpuna nesposobnost za rad.

12. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještaka ocijenivši da je isti jasan, sveobuhvatan, izrađen stručnom analizom raspoložive medicinske dokumentacije te po neposrednom pregledu tužitelja, da je sačinjen objektivno i u skladu s pravilima struke. Također, tužitelj je u podnesku naveo kako nema primjedbi na nalaz i mišljenje, dok se tuženik po pozivu suda o istome nije očitovao čime se smatra da nema primjedbi te stoga vještak nije saslušan na raspravi u skladu s odredbom čl. 82. st. 4. ZUS-a.

13. Kako iz nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka proizlazi da obzirom na dokazani nedostatak moždanih struktura koji postoji kod tužitelja te koji se ne može zadovoljavajuće nadomjestiti ni najsuvremenijim psihofarmacima (dakle, nema liječenja kojim bi se otklonio utvrđeni nedostatak mozga), sud ne može prihvatiti stav tuženika kako se kod tužitelja ne radi o trajnom stanju budući upravo suprotno proizlazi iz po sudu i strankama prihvaćenog mišljenja stalnog sudskog vještaka.

14. Nadalje, vještak je mišljenja kako je tužitelj još 23. travnja 2024., kada je vještačena radna sposobnost tužitelja pred vještacima u prvom stupnju, trebao dobiti rješenje o invalidskoj mirovini po čl. 39. t. 4. ZOMO, odnosno da je nastupila nesposobnost za rad, te sud iz toga zaključuje kako je najkasnije tada nastao potpuni gubitak radne sposobnosti.

15. Slijedom svega navedenog, ovaj sud smatra utvrđenim da kod tužitelja postoji potpuni gubitak radne sposobnosti nastao 23. travnja 2024. uzrokovan 100% bolešću.

16. Međutim, da bi tužitelj ostvario pravo na invalidsku mirovinu potrebno je i da ispunjava uvjete iz članka 56. ZOMO-a.

17. U upravnom postupku koji je prethodio ovom upravnom sporu tuženik samo paušalno navodi da kod tužitelja, uz uvjet iz čl. 39. ZOMO-a, ne postoji ni uvjet za priznanje prava na invalidsku mirovinu prema navršenom mirovinskom stažu ostvarenom u Republici Hrvatskoj. Iznošenje valjanih i obrazloženih razloga za odbijanje zahtjeva je nužno radi mogućnosti ocjene zakonitosti takve odluke, a konkretno tijela nisu obrazložila utvrđeni radni vijek, da li navršeni mirovinski staž (uključujući i onaj iz inozemstva jer se u obrazloženju drugostupanjskog rješenja spominje samo staž ostvaren u Republici Hrvatskoj) pokriva najmanje jednu trećinu radnog vijeka, ni da li su ostvareni uvjeti iz čl. 56. st. 4. ZOMO-a, te u spisu dostavljenog uz odgovor na tužbu nema dovoljno podataka u navedenom smislu.

18. Stoga osporavano rješenje tuženika ne sadrži određene, jasne i obrazložene razloge rješavanja konkretne upravne stvari u smislu odredbe čl. 98. st. 5. Zakona o općem upravnom postupku (Narodne novine br. 47/09., 110/21.; dalje: ZUP).

19. Kako su na naprijed opisani način povrijeđene odredbe čl. 8. i 47. ZUP-a iz razloga što u postupku koji je prethodio ovom upravnom sporu nije utvrđeno pravo stanje stvari, a ujedno je tuženik povrijedio i odredbu čl. 98. st. 5. ZUP-a u vezi s čl. 120. st. 2. ZUP- a jer rješenje nije dovoljno obrazloženo, osporavano rješenje se ne može ocijeniti zakonitim. Stoga je valjalo tužbeni zahtjev usvojiti i primjenom odredbe čl. 117. st. 1. ZUS-a osporavano rješenje tuženika i prvostupanjsko rješenje poništiti te predmet vratiti prvostupanjskom tijelu na ponovni postupak u kojem je isti dužan donijeti odluku u roku od 60 dana od dana dostave pravomoćne presude (čl. 151. st. 2. ZUS-a) pri čemu je obvezan postupiti u skladu s pravnim shvaćanjima i primjedbama suda (čl. 119. st. 4. ZUS-a), odnosno odlučeno je kao pod t. I. izreke presude. U ponovnom postupku prvostupanjsko tijelo će utvrditi ispunjava li tužitelj uvjete iz čl. 56. ZOMO-a, te ukoliko utvrdi da tužitelj ispunjava sve navedene uvjete, donijet će novo rješenje kojim će tužitelju priznati pravo na invalidsku mirovinu zbog potpunog gubitka radne sposobnosti uzrokovanog 100% bolešću nastale 23. travnja 2024. te odrediti iznos mirovine i početak isplate iste.

20. Odluku o troškovima spora (t. II. izreke presude) sud je donio na temelju odredbi čl. 144., čl. 147. st. 1. te čl. 148. st. 1. ZUS-a. Tužitelj je uspio u sporu u kojem je zastupan po opunomoćeniku koji je odvjetnik pa mu je priznat trošak prema Tbr. 27/1 i Tbr. 52/3 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 138/23.) za sljedeće radnje: sastav tužbe te zastupanje na ročištima od 4. travnja 2025. i 26. kolovoza 2025., svaka radnja u iznosu od po 1.000,00 eura, odnosno ukupno 3.000,00 eura. Priznat je i trošak vještačenja od 498,80 eura (prema računu sa str. 270/1 spisa) i pribave zdravstvenog kartona od 12,50 eura (prema računu sa str. 258/2 spisa) iz razloga jer je taj trošak bio opravdan i nužan radi utvrđivanja odlučnih činjenica u postupku. Rok za isplatu naknade troškova određen je sukladno članku 151. stavku 2. ZUS-a.

21. Tužitelj je pored navedenog troška zatražio i naknadu troška za sastav podneska od 10. lipnja 2025. Međutim, prema ocjeni ovog suda ne radi se o opravdanim izdacima u smislu čl. 144. st. 1. ZUS. Naime, iako je sud pozvao tužitelja očitovati se o nalazu i mišljenju vještaka, u navedenom podnesku tužitelj ponavlja navode iz nalaza vještaka te takav podnesak ne predstavlja podnesak koji sadrži činjenična i pravna razlaganja u smislu Tbr. 27. t. 1. Tarife i stoga ne može teretiti drugu stranu. Nadalje, zatraženi trošak vještačenja iznad onog priznatog se također ne može smatrati opravdanim izdatkom jer isti u tom dijelu nije ni nastao. Slijedom navedenog, u tom dijelu je odbijen zahtjev tužitelja za naknadu troška kao neosnovan, odnosno odlučeno je kao pod t. III. Izreke presude.

22. Obzirom da tužba nije odbačena, niti je tužbeni zahtjev odbijen, tužitelju nije nastala obveza plaćanja sudskih pristojbi sukladno čl. 22. st. 1. Zakona o sudskim pristojbama (Narodne novine broj 118/18., 51/23.; dalje: ZSP).

U Rijeci 2. rujna 2025.

Sutkinja

Ana Sabljak

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv t. I. izreke presude žalba nije dopuštena (čl. 127. st. 1. ZUS-a). Protiv t. II. i III. izreke presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog suda, u roku od 15 dana od dana primitka prijepisa ove presude.