Republika Hrvatska

Općinski sud u Čakovcu

[adresa], IĆ

Poslovni broj: P-361/2024-17

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V AT S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Čakovcu po sutkinji toga suda Jasni Vehtersbah-Stojan, u pravnoj stvari 1. tužitelja GĆ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i 2. tužitelja PĆ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], oboje zastupani po punomoćniku Borisu Raviću, odvjetniku u Novom Marofu, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, Petrinjska 59, OIB: 53056966535, zastupan po punomoćnicima iz OD Glamuzina & Grošeta u Zagrebu, radi isplate,nakon održane i dovršene glavne rasprave dana 21.srpnja 2025. u nazočnosti 1.tužiteljice uz punomoćnika tužitelja, te punomoćnika tuženika, dana 2.rujna 2025.,

p r e s u d i o  j e

I.Nalaže se tuženiku RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d., Zagreb, Petrinjska 59, OIB: 53056966535 da isplati tužiteljima GĆ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], ZĆ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 1.763,27 EUR zajedno s pripadajućom zateznom kamatom, tekućom na

iznos 7,98 EUR od 31. srpanj 2010.

iznos 21,85 EUR od 31. kolovoz 2010.

iznos 19,37 EUR od 30. rujan 2010.

iznos 15,21 EUR od 31. listopad 2010.

iznos 18,14 EUR od 30. studeni 2010.

iznos 20,39 EUR od 31. prosinac 2010.

iznos 26,60 EUR od 31. siječanj 2011.

iznos 19,62 EUR od 28. veljača 2011.

iznos 21,03 EUR od 31. ožujak 2011.

iznos 19,17 EUR od 30. travanj 2011.

iznos 16,57 EUR od 31. svibanj 2011.

iznos 27,30 EUR od 30. lipanj 2011.

iznos 26,80 EUR od 31. srpanj 2011.

iznos 33,43 EUR od 31. kolovoz 2011.

iznos 30,01 EUR od 30. rujan 2011.

iznos 23,42 EUR od 31. listopad 2011.

iznos 25,60 EUR od 30. studeni 2011.

iznos 22,83 EUR od 31. prosinac 2011.

iznos 27,16 EUR od 31. siječanj 2012.

iznos 28,31 EUR od 29. veljača 2012.

iznos 29,07 EUR od 31. ožujak 2012.

iznos 30,70 EUR od 30. travanj 2012.

iznos 28,71 EUR od 31. svibanj 2012.

iznos 26,56 EUR od 30. lipanj 2012.

iznos 28,24 EUR od 31. srpanj 2012.

iznos 25,99 EUR od 31. kolovoz 2012.

iznos 25,34 EUR od 30. rujan 2012.

iznos 26,68 EUR od 31. listopad 2012.

iznos 25,36 EUR od 30. studeni 2012.

iznos 28,81 EUR od 31. prosinac 2012.

iznos 27,64 EUR od 31. siječanj 2013.

iznos 25,45 EUR od 28. veljača 2013.

iznos 27,88 EUR od 31. ožujak 2013.

iznos 28,06 EUR od 30. travanj 2013.

iznos 27,14 EUR od 31. svibanj 2013.

iznos 24,24 EUR od 30. lipanj 2013.

iznos 24,11 EUR od 31. srpanj 2013.

iznos 24,86 EUR od 31. kolovoz 2013.

iznos 26,06 EUR od 30. rujan 2013.

iznos 27,64 EUR od 31. listopad 2013.

iznos 26,79 EUR od 30. studeni 2013.

iznos 26,76 EUR od 31. prosinac 2013.

iznos 27,97 EUR od 31. siječanj 2014.

iznos 18,91 EUR od 28. veljača 2014.

iznos 25,08 EUR od 31. ožujak 2014.

iznos 13,71 EUR od 30. travanj 2014.

iznos 18,52 EUR od 31. svibanj 2014.

iznos 18,51 EUR od 30. lipanj 2014.

iznos 18,74 EUR od 31. srpanj 2014.

iznos 19,42 EUR od 31. kolovoz 2014.

iznos 20,35 EUR od 30. rujan 2014.

iznos 20,11 EUR od 31. listopad 2014.

iznos 20,83 EUR od 30. studeni 2014.

iznos 21,29 EUR od 31. prosinac 2014.

iznos 21,07 EUR od 31. siječanj 2015.

iznos 21,37 EUR od 28. veljača 2015.

iznos 21,71 EUR od 31. ožujak 2015.

iznos 21,71 EUR od 30. travanj 2015.

iznos 21,45 EUR od 31. svibanj 2015.

iznos 20,82 EUR od 30. lipanj 2015.

iznos 21,43 EUR od 31. srpanj 2015.

iznos 21,43 EUR od 31. kolovoz 2015.

iznos 21,14 EUR od 30. rujan 2015.

iznos 284,82 EUR od 30. rujna 2015.god.

i to za razdoblje do 30.06.2011.god. po stopi od 14% godišnje, od 01.07.2011.god. pa do 31.07.2015.god. po stopi od 12% godišnje, od 01.08.2015. god. pa do 31.12.2015.god. po stopi od 8,14% godišnje, od 01.01.2016.god. pa do 30.06.2016.god. po stopi od 8,05% godišnje, od 01.07.2016.god. pa do 31.12.2016.god. po stopi od 7,88% godišnje, od 01.01.2017.god. pa do 30.06.2017.god. po stopi od 7,68% godišnje, od 01.07.2017.god. do 31.12.2017.god. po stopi od 7,41% godišnje, od 01.01.2018.god. do 30.06.2018.god. po stopi od 7,09% godišnje, od 01.07.2018.god. do 31.12.2018.god. po stopi od 6,82% godišnje, od 01.01.2019.god. do 30.06.2019.god. po stopi od 6,54% godišnje, od 01.07.2019.god. do 31.12.2019.god. po stopi od 6,30% godišnje, od 01.01.2020.god. do 30.06.2020.god. po stopi od 6,11% godišnje, od 01.07.2021.god. do 31.12.2020.god. po stopi od 5,89% godišnje, od 01.01.2021.god. do 30.06.2021.god., po stopi od 5,75% godišnje, od 01.07.2021.god. do 31.12.2021.god. po stopi od 5,61% godišnje, od 01.01.2022.god. do 30.06.2022.god. po stopi od 5,49% godišnje, od 01.07.2022.god. do 31.12.2022.god. po stopi od 5,31% godišnje, od 01.01.2023.god. do 30.06.2023.god. po stopi od 5,50% godišnje, od 01.07.2023.god. do 31.12.2023.god. po stopi od 7,00% godišnje, od 01.01.2024.god. do 30.06.2024.god. po stopi od 7,50% godišnje, od 01.07.2024.god. do 31.12.2024.god. po stopi od 7,25% godišnje, od 01.01.2025.god., pa do isplate, po stopi od 6,15% godišnje, a u slučaju promjene po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a sve u roku od 15 dana.

II. Tužitelj se odbija s dijelom tužbenog zahtjeva i to od dosuđenog iznosa od 1.763,27 eura do iznosa traženog u tužbi od 2.095,47 eura.

III. Odbija se prigovor prijeboja tuženika.

IV. Nalaže se tuženiku da tužiteljima plati prouzročeni parnični trošak u iznosu od 1.658,71 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja na taj iznos teče od dana donošenja presude pa sve do isplate, prema gore navedenoj stopi, sve to u roku od 15 dana

Obrazloženje

1.Tužitelji su podnijeli tužbu protiv tuženika radi isplate. U tužbi navode da je u prvoj polovici 2005.godine pokojni ĐĆ, pravni prednik tužitelja, a kojeg su tužitelji naslijedili temeljem Rješenja o nasljeđivanju, broj: O-1515/18 od 25.3.2019. i tuženik sklopili su Ugovor o kreditu prema kojem je tuženik kao kreditor predniku tužitelja kao korisniku kredita odobrio i stavio na raspolaganje kredit u iznosu od 22.500,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti s redovnom kamatom promjenjivom koju utvrđuje tuženik putem svoje odluke o kamatnim stopama, a koja je u trenutku sklapanja ugovora iznosila 4,95 % godišnje. Za vrijeme otplate kredita kamatna stopa je od strane tuženika u više navrata mijenjana na štetu tužitelja , a više puta se mijenjao i tečaj CHF prema HRK što je utjecalo na visinu obveze prednika tužitelja prema tuženiku na način da su pojedini mjesečni anuiteti značajno porasli u odnosu na one koji su bili ugovoreni. Predniku tužitelja je tuženik 2015.godine ponudio konverziju kredita iz valute CHF u EUR što je on zbog drastičnog povećanja rata prihvatio. Prema izračunu konverzije tužitelj je trebao uplatiti još iznos od 284,82 eura. Prema izračunu tužitelja od dana sklapanja Ugovora o kreditu do dana provođenja konverzije preplaćeni iznos je 13.614,52 kune. Tužitelji se pozivaju na pravomoćne presude VTS , broj: Pž-7129/13-4 od 13.6.2014. kojom presudom je u točci II. potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, broj: P- 1401/12 od 4.7.2013., revizijsku odluku Vrhovnog suda RH, broj: Revt-249/14-2 od 9.4.2015. , te na odluku broj: Rev.2245/17-2 od 20.3.2018., pravomoćnu presudu VTS broj: Pž-6632/17-10 od 14.6.2018. kojom je u točci I. potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu , broj: P-1401/12 od 4.7.2013. kao i na odluku VS RH broj: Rev-2868/18, na čl. 502.c. Zakona o parničnom postupku i čl. 138.a. Zakona o zaštiti potrošača ( NN 79/07 , 125/07, 79/09). Slijedom navedenog tužitelji su tražili da im tuženik isplati iznos od 15.788,31 kunu sa zakonskim zateznim kamatama kao i da im nadoknadi troškove ovog parničnog postupka. Podneskom od 21.5.2025. nakon provedenog vještačenja tužitelji su uskladili tužbeni zahtjev sa nalazom i mišljenjem vještaka, te su precizirali točku I. tužbenog zahtjeva tražeći da im tuženik isplati iznos od 1.763,27 eura sa zakonskim zateznim kamatama.

2. U podnesku od 18.12.2019. tuženik je istakao prigovor mjesne nenadležnosti Općinskog suda u Čakovcu navodeći da su parnične stranke odredbom čl. 13. ugovora ugovorile mjesnu nadležnost Općinskog suda u Zagrebu.

3. U odgovoru na tužbu tuženik ističe prigovor aktivne legitimacije tužitelja, navodi da je predmetni kredit konvertiran, da je konverzijom obuhvaćeno cjelokupno razdoblje trajanja predmetnog kredita na način da je predmetni ugovor izmijenjen kao da je 28.4.2005. zaključen ugovor s valutnom klauzulom u EUR i kamatnom stopom primjenjivom na kredite u EUR. Stoga su neosnovani tužbeni zahtjevi koji se temelje na ništetnosti ugovornih odredbi koje kao takve više ne postoje. Tuženik se poziva na odredbu VS RH , broj: Rev-2868/18, broj: Rev-1172/18. Opreza radi tuženik osporava visinu tužbenog zahtjeva, ističe da je kolektivna tužba podnijeta 4.4.2012., pa je navodno potraživanje tužitelja koje je dospjelo 4.4.2007. zastarjelo.

4. Ovosudnim rješenjem broj: P-417/2019-9 od 24.travnja 2020. odbijen je prigovor mjesne nenadležnosti Općinskog suda u Čakovcu, kao neosnovan. Na navedeno rješenje tuženik je izjavio žalbu, te je Županijski sud u Puli-Pola, poslovni broj: Gž-952/2020-2 dana 15.listopada 2020. donio rješenje kojim se odbija žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje rješenje Općinskog suda u Čakovcu.

5. U dokaznom postupku izvršen je uvid u rješenje o nasljeđivanju Općinskog suda u Čakovcu, broj. O-1515/18-10 od 25.ožujka 2019. ( list 5-8 spisa), pregled izvršenih uplata po predmetnom kreditu ( list 9-14 spisa), Dodatak predmetnom ugovoru o kreditu, broj: KONV-1/2016 od 20.2.2016. ( list 15-19 spisa), otplatni plan kredita ( list 20-21 spisa), novi otplatni plan kredita s klauzulom u EUR ( list 22-25 spisa), izjavu prednika tužitelja (list 26 spisa), izjavu o prihvatu izračuna konverzije (list 27 spisa), odgovor na tužbu s prilozima (list 31-77 spisa), očitovanje tužitelja na odgovor na tužbu (list 79-82 spisa), podnesak tuženika od 3.12.2020. (list 112-159 spisa), ovosudno rješenje o prekidu postupka od 26.travnja 2021.godine (list 160-162 spisa), rješenje o nastavku postupka (list 166-167 spisa), nalaz i mišljenje vještaka Natalije Jambrečić (list 184-189 spisa), podnesak tužitelja od 21.5.2025. (list 205-207 spisa), podnesak tuženika od 13.6.2025. (list 210-211 spisa), te je saslušana 1.tužiteljica GĆ u svrhu dokazivanja, dok je tuženik odustao od saslušanja predložene svjedokinje ĆĆ na ročištu dana 15.1.2025., te od saslušanja svjedoka javnog bilježnika Ivana Kvakana na ročištu dana 21.srpnja 2025.

6. 1.tužiteljica GĆ je izjavila da im je predmetni kredit trebao za renoviranje kuće, radilo se o kući njene bake, te je u vrijeme uzimanja kredita kuća stajala na baku TĆ. Kod kuće su razgovarali o kreditu, složili su se da uzmu kredit u maksimalnom iznosu koji njen suprug može dobiti i razgovarali su o kunskom iznosu kredita. Njen suprug je bio samo u Raiffeisenbanci s obzirom da su u istoj bili klijenti. Sve oko predmetnog kredita vodio je njen suprug i ona se ničeg oko kredita ne sjeća. Njen suprug je radio u Melcer Židov, Cirkovljan, kao radnik, i nije imao nikakav obrt niti trgovačko društvo. Ne sjeća se da li je ona u to vrijeme bila zaposlena ili ne, time da ona nije imala nikakav obrt niti firmu. U kući sada stanuju ona i zajednički sin, a kuća nikad nije služila kao poslovni prostor, niti se iznajmljivala. Koliko se sjeća prva rata kredita iznosila je 700,00 kuna, a porasla je 200,00 ili 300,00 kuna, do 900,00 ili 1.000,00 kuna mjesečno. Ne zna da li je njen suprug išao u banku pitati za razlog povećanja rate kredita. Zna da je njen suprug potpisao Aneks ugovora o konverziji, no ne zna koji je bio razlog radi čega je prihvatio konverziju. Ne zna da li mu je rata kredita nakon potpisa aneksa bila manja, veća ili je ostala ista. Tužbu je podnijela zbog preplate, jer zna da je bilo uplaćeno više od dogovorenoga koliko je trebalo biti uplaćeno na početku, s obzirom da je rata kredita rasla. Suprug je plaćao kredit putem plaće – administrativnom zabranom. Ne zna da li su kod obračuna konverzije nešto preplatili ili su još bili u minusu. Izjavila je da ne zna koliko je iznosila plaća njenog supruga u vrijeme kada su uzimali predmetni kredit.

7. Stalni sudski vještak Natalija Jambrečić u svom je nalazu i mišljenju navela da je predmet tužitelja tuženoj zbog promjene kamatne stope i promjene tečaja CHF u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan korištenja ( isplate) kredita od 30.9.2015. više platio 1.478,45 eura od čega po osnovi promjene kamatne stope je više plaćeno 57,22 eura, a po osnovi promjene tečaja CHF više je plaćeno 1.421,23 eura. Vještak je naveo da je kredit konvertiran u valutu EUR i po konverziji je utvrđen manjak uplata od 284,82 eura koji nije uključen u izračun jer se nadoknađivao nakon 30.9.2015. Vještak navodi da su tzv. negativne razlike uključene u obračun , a što je razvidno iz tabele II. vještačkog nalaza.

8. Analizom izvedenih dokaza u smislu odredbe čl. 8. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 111/99, 88/01, 117/03, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 –pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 – koji se primjenjuje s obzirom na vrijeme podnošenja tužbe) kao i rezultata cjelokupnog raspravljanja ovaj sud nalazi da je specificirani tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti osnovan (u konačnici specificiran podneskom od 19.7.2024..god. ), a kako je navedeno u izreci ove presude, s time da će se isto dalje obrazložiti.

9. U čl. 2 st. 1. Zakona o parničnom postupku određeno je da u parničnom postupku sud odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku. Odredbom čl. 7. Zakona o parničnom postupku, određeno je da su stranke dužne iznijeti činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve i predložiti dokaze kojima se utvrđuju te činjenice, a u čl. 219. istog Zakona da je u parnici svaka stranka dužna iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojim pobija navode i dokaze protivnika.

10. U čl. 221.a. Zakona o parničnom postupku određeno je da ako sud na temelju izvedenih dokaza (članak 8) ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu; o postojanju činjenice zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja.

11. Nije sporno da su prednik tužitelja kao korisnik kredita i tuženik kao banka sklopili Ugovor o kreditu, a kojim ugovorom je banka odobrila tužitelju kao korisniku kredita iznos od 25.500,00 CHF u protuvrijednosti u kunama obračunato po srednjem tečaju banke na dan korištenja kredita. Otplata kredita dogovorena je u jednakim mjesečnim anuitetima. Ugovorena je kamata, redovna od 4,95 %, godišnje promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora, s rokom otplate od 240 mjeseci, a namjena kredita bila je stambeni kredit.

12. Sporno je da li je nastupila zastara potraživanja tužitelja. Sporno je da li se radi o tzv. kolektivnoj tužbi.

13. Tužitelji u svojoj tužbi od tuženika traže isplatu, smatrajući da su tužitelji postupanjem tuženika (banke ) oštećeni, a pozivajući se na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu, broj: P-1401/12, presude Visokog trgovačkog suda RH, broj Pž- 7129/13 od 13.6.2014., Pž-6632/2017 od 14.6.2018., odluke VSRH broj: Rev- 2245/17, Rev-2868/18, te odredbu čl. 502.c. Zakona o parničnom postupku ( odredbe o tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava tzv. kolektivna tužba) i odredbu čl.138.a. ZZP, te odredbe čl. 1111. i 1115. Zakona o obveznim odnosima.

14. Naime, kolektivna presuda u slučaju Potrošač odnosi se na sve potrošačke kredite bilo da su stambeni krediti, nenamjenski krediti, auto krediti ili krediti za zatvaranje drugih kredita i bez obzira da li su krediti još uvijek u otplati ili su već otplaćeni.

15. U kolektivnoj tužbi, na koje pravomoćne sudske odluke se poziva tužitelj u svojoj tužbi, po kojoj kolektivnoj tužbi je odlučivao Visoki trgovački sud RH je kao jedan od tuženika naveden i ovdje tuženik.

16. Člankom 1045. Zakona o obveznim odnosima ( Narodne novine RH 35/05,41/08, 125/11, 78/15 sada i 29/18 126/21, 114/22, 156/22) - pretpostavke odgovornosti je u st. 1. određeno da tko drugome prouzroči štetu, dužan je naknaditi je ako ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivnje, u st.2. da se predmnijeva obična nepažnja, u st.3. da za štetu od stvari ili djelatnosti od kojih potječe povećana opasnost štete za okolinu odgovara se bez obzira na krivnju i u st. 4. da za štetu bez obzira na krivnju odgovara se i u drugim slučajevima predviđenim zakonom.

17. Člankom 1046. Zakona o obveznim odnosima je propisano da je šteta umanjenje nečije imovine (obična šteta ) i sprječavanje njezina povećanja ( izmakla korist ), a i nanošenje drugom fizičkog ili psihičkog bola ili straha ( neimovinska šteta ).

18. Prema općim pravilima Zakona o obveznim odnosima koja reguliraju odgovornost za štetu, da bi postojala odgovornost za štetu potrebno je ispunjenje nekoliko pretpostavaka i to da postoji osoba odgovorna za štetu (štetnik) i osoba koja potražuje odštetu (oštećenik), da je štetnik počinio štetnu radnju, da je na strani oštećenika nastala šteta, da postoji uzročna veza između izvršene štetne radnje kao uzroka i određene štete kao posljedice i da postoji protupravnost štetne radnje (protivna je nekom pravnom pravilu i štetna radnja je počinjenja krivnjom štetnika).

19. Prema čl. 146. Zakona o zaštiti potrošača objavljenog u Narodnim novinama RH broj 41/14 i 110/15 je određeno da će se postupci pokrenuti do dana stupanja na snagu ovog Zakona dovršiti prema odredbama ranijih Zakona o zaštiti potrošača, dakle postupci pokrenuti nakon stupanja na snagu toga Zakona o zaštiti potrošača ( u konkretnom slučaju i ova tužba ) voditi i dovršiti po odredbama aktualnog Zakona o zaštiti potrošača.

20. Stoga se primjenjuje i odredba čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača objavljenog u Narodnim novinama RH broj 41/14 i 110/15 koja propisuje obvezujuću snagu sudske odluke za ostale sudove ako je odluka suda donesena u postupku kolektivnih interesa potrošača u postupku koji potrošak osobno pokrene radi naknade štete koja joj je uzrokovana postupanjem tuženika.

21. U presudi Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-7129/13 kao pravni osnov navodi naknadu štete, a tu mogućnost predviđa i čl. 502. c. Zakona o parničnom postupku (odredbe koje se odnose na tzv. kolektivnu tužbu ).

22. Prema odredbi čl. 502.c Zakona o parničnom postupku, fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. Zakona o parničnom postupku, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan uz ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Samo u ovakvim parnicama, riječ je o specifičnom proširenju subjektivnih granica pravomoćnosti presuda kojima se prihvaćaju zahtjevi za zaštitu kolektivnih interesa i prava, naravno u slučaju ako pojedini zahtjevi za zaštitu budu prihvaćeni, kao što je u konkretnom slučaju.

23. Ovaj sud je u ovom parničnom postupku, s obzirom na navode iznesene u tužbi i s obzirom da se tužitelj poziva na pravna utvrđenje iz gore naznačenih presuda, sukladno čl. 502.c Zakona o parničnom postupku vezan pravnim stajalištima i utvrđenjima naznačenim u presudama Vrhovnog suda Republike Hrvatske, a koje odluke se dalje obrazlažu.

24. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012, od 04. srpnja 2013., koja je potvrđena presudom Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014. godine i presudom Vrhovnog suda RH broj Revt-249/2014 od 09. travnja 2015. godine, u dijelu vezanom za ugovaranje kamatne stope, utvrđeno je između ostalog da je tuženik konkretno u razdoblju od 10.9. 2003. godine do 31. prosinca 2008. godine, a koja povreda traje i dalje, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, zaključujući Ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe u Ugovorima o potrošačkom kreditiranju-Ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u Ugovorima o kreditu promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke i drugim internim aktima, a da prije i u vrijeme zaključenja Ugovora tužena kao trgovac i korisnik i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i Ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara, koji utječu na odluku tužene o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time tužena postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ( Narodne novine RH broj 96/03) u razdoblju od 01.studenog 2004. godine do 06. kolovoza 2007. godine i to čl. 81., čl. 82. i čl. 90. a od 07. kolovoza 2007. godine do 31. prosinca 2008.god. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine RH 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to čl. 96. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača, te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Ujedno navedenom presudom utvrđeno je da je tuženik u razdoblju od 1.6.2004. do 31.12.2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak , a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora tužena kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti , a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana čime je tužena postupila suprotno tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, te suprotno Zakonu o obveznim odnosima.

25. Stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odluci Rev-249/14-2 je da su banke kao visoko specijalizirane novčarske ustanove bile dužne maksimalno odgovorno pristupiti svakom pojedinom potrošaču i pomoći mu da se u okviru zakonom dopuštenih mogućnosti koristi njihovim uslugama, ali nikako na njihovu štetu. U odnosu na znanje i iskustvo banaka u kreditnom poslovanju iste su bile dužne svakog potrošača ozbiljno informirati o smislu i sadržaju odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i skrenuti mu pozornost na parametre o kojima ovisi kamatna stopa u budućem razdoblju trajanja kredita, a što iste nisu učinile na valjan način u spornom razdoblju zadovoljavajući se nedorečenim i nerazumljivim formulacijama o promjenjivoj kamatnoj stopi iz unaprijed formuliranog standardnog Ugovora koja je kao takva ostala nerazumljiva. Navedeno postupanje banke su kasnije otklonile kao i ovdje tuženik a nakon što je odredbom čl. 11. a. Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine RH broj 75/09 i 112/12) i formalno propisano sve što treba sadržavati Ugovorna odredba ako je ugovorena promjenjiva kamatna stopa.

26. Presudom istog suda broj Pž-6632/17-10 od 14. lipnja 2018. utvrđena je ništetnost ugovornih odredaba, između ostalih tuženika, kojima se ugovarala valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a to iz razloga što se o takvim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, niti je tuženik potrošače u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima bitnima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što pak je suprotno načelu savjesnosti i poštenja i prouzročilo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu isključivo potrošača.

27. Vrhovni sud Republike Hrvatske je u tijeku ovog parničnog postupka, donio Odluku broj Rev-2221/18 od 03. rujna 2019.god. kojom je u cijelosti potvrdio drugostupanjsku presudu Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu broj Pž-6632/17, a kojom je utvrđena i ništetnost ugovornih odredaba o promjenjivosti kamatne stope odlukom tuženika i ugovornih odredaba kojima glavnica vezana uz valutu CHF (švicarski franak).

28. Zatim je Ustavni sud RH svojom odlukom broj U-III-4150/2019 od 03. veljače 2021.god odbio ustavnu tužbu, između ostalog i ovdje tuženika u pogledu i kamate koja se mijenja odlukom banke i valute švicarski franak čime je potvrđeno utvrđenje nepoštenosti i ništetnosti odredbi o valuti švicarski franak i kamati koja se mijenja odlukom banke, ovdje tuženika.

29. Nadalje, i Presudom Europskog suda pravde broj C-26/13 od 30. travnja 2014.god. je određeno da se čl. 4. st. 2. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da "ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva ", već da se istome trebalo na precizan, razumljiv i transparentan način pojasniti uvjete i okolnosti sklapanja ugovora, metodiku promjene kamatne stope, te odnos te odredbe s drugim odredbama ugovora, tako da korisnik kredita može jasno predvidjeti ekonomske posljedice ugovora.

30. Prilikom odlučivanja o prigovoru zastare valja razlučiti iznos dijela tužbenog zahtjeva koji se odnosi na preplatu anuiteta s osnova ništetne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, te visinu preplate anuiteta s osnove otplate kredita zbog ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli kojom se otplata kredita veže uz tečaj CHF (švicarski franak ).

31. Prigovor zastare, koji je istaknuo tuženik, sud smatra neosnovanim, budući da se primjenjuje opći zastarni rok iz čl. 225. Zakona o obveznim odnosima od pet godina, a zastarijevanje počinje teći prvog dana nakon dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze.

32. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je u svojoj odluci između ostaloga odlučio i u dijelu vezanom za nedopuštenost odredbi o promjenjivim kamatnim stopama svojom odlukom od 14. lipnja 2014.god., a što je potvrđeno i odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odluci broj Rev-2245/17, to se ima smatrati da tužitelju pravo na isplatu teče od navedenog datuma. Zastara je prekinuta podnošenjem kolektivne tužbe Udruge Franak 04. travnja 2012.god., a ponovno je počela teći 14. lipnja 2014.god., a u vrijeme podnošenja kolektivne tužbe pred Trgovačkim sudom u Zagrebu 04. travnja 2012.god., tužitelj je još uvijek otplaćivao sporni kredit, te je za njega zastara prekinuta, podnošenjem ove kolektivne tužbe, te je ista počela ponovno teći po pravomoćnosti presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012.

33. Naime, tužba je i za potraživanje isplate s osnova razlike preplate po osnovi jednostrano promjenjive kamate podnesena prije nego je nastupila zastara prava na utuženje koje bi nastupilo sa danom 13. lipnja 2019.god., a tužba je podnesena prije nastupa zastare za to potraživanje dana 11.6. 2019.god.

34. Odluka Vrhovnog suda broj Rev-2245/2017 potvrđena je Odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-2922/2018. od dana 20. veljače 2020.god. a što je u skladu sa stajalištima izraženim u odlukama suda Europske unije u spojenim predmetima C-776/19 do C-782/19.

35. Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske je dana 30. siječnja 2020.god. donio pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Doneseno je i pravno shvaćanje VSRH dana 01. ožujka 2022.god. u kojem se ističe da ako je ništetnost ustanovljena u postupku kolektivne aštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača.

36. Osim toga, što se tiče pravnih stajališta Suda EU u spojenim predmetima broj C-698/18 i C-699/18 u istima je određeno da se nacionalnim propisom može predvidjeti rok zastare za tužbu radi povrata na temelju nepoštene odredbe iz ugovora sklopljenog između trgovca i potrošača, a taj rok ne smije biti nepovoljniji od roka koji je nacionalnim pravom predviđen za slična pravna sredstva i u praksi ne smije onemogućavati ili pretjerano otežavati ostvarivanje prava koja priznaje pravo Unije.

37. U odnosu na potraživanje tužitelja s osnova primljenog na temelju ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli zastara počinje teći od 14. lipnja 2018. (kada je donijeta presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. kojom je odlučeno o ništetnosti ugovornih odredaba otplate kredita vezanih uz valutnu klauzulu za tečaj CHF) pa stoga nije nastupila zastara potraživanja isplate preplaćenih anuiteta na ime otplate kredita vezane uz valutnu klauzulu, jer je tužba tužitelja podnesena unutar zastarnog roka od pet godina budući da je ovaj postupak pokrenut dana 11. lipnja 2019.god. podnošenjem tužbe ovome sudu.

38. Naime, odredbom čl. 241. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22; dalje u tekstu ZOO) propisano je da se zastara prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine, a odredbom čl. 225. ZOO-a propisano je da tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare. Dakle, podnošenjem kolektivne tužbe Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača došlo je do prekida zastare na temelju odredbe čl. 241. ZOO-a, zbog čega zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Dakle, u odnosu na valutnu klauzulu do prekida zastare došlo je podnošenjem kolektivne tužbe Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača Trgovačkom sudu u Zagrebu, u predmetu P-1401/12, dok je nastupanjem pravomoćnosti te presude u odnosu na valutnu klauzulu (14. lipnja 2018.god.) zastara počela teći iznova.

39. Dakle, tužba tužitelja je podnesena unutar zastarnog roka od pet godina budući da je ovaj postupak pokrenut dana 11. lipnja 2019.god. podnošenjem tužbe ovome sudu, te ovaj sud o istoj treba odlučiti.

40. Bitno je istači da je Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci Rev-3142/18 utvrdio da nije potrebno provoditi dokaze na okolnost ništetnosti ugovorne odredbe koja ništetnost je već utvrđena u kolektivnom sporu i sud u individualnoj parnici je vezan tim utvrđenjem. Odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III- 2233/2019 odbijena je ustavna tužba da bi presudom Vrhovnog suda RH bila povrijeđena ustavna prava podnositelja tj. banke.

41. 1.tužiteljica je u svom iskazu ostala kod navoda iznesenih tijekom postupka. Iskaz tužiteljice sud smatra vjerodostojnim jer je iskren, logičan i životno uvjerljiv.

42. Među parničnim strankama je sporno da li su ništetne odredbe predmetnog ugovora kojima je ugovorena redovna kamatna stopa, promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatama i naknadama tuženika i kojima je ugovorena valuta CHF ( švicarski franak) uz koju je vezana glavnica (valutna klauzula).

43. Analizirajući iskaz 1.tužiteljice sud je smatrao utvrđenim da je njen suprug sklopio predmetni Ugovor o kreditu u Raiffeisen banci za renoviranje kuće, da se radilo o stambenom ugovoru i da su kod kuće razgovarali o uzimanju kredita u kunama. Nesporno je da 1.tužiteljica nije bila nazočna ni pregovorima koji su prethodili sklapanju predmetnog ugovora, kao niti sklapanju samog ugovora. Međutim, uvidom u predmetni ugovor o kreditu sud je smatrao utvrđenim da se radi o tipskom ugovoru sastavljenom od strane tuženika, dakle da prednik tužitelja nije mogao utjecati niti na jednu odredbu ugovora odnosno mogao je pristati na ponuđeni ugovor ili odustati od sklapanja istog , a nesporno je da su im sredstva kredita bila potrebna kako bi riješili svoje stambeno pitanje. Isto tako iz predmetnog ugovora o kreditu razvidno je da je kamatna stopa promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora, dakle da u Ugovoru nisu navedeni nikakvi parametri koji utječu na promjenu kamatne stope, niti pak je razvidno da li je navedena odluka na koju se banka poziva bila uručena ili prezentirana i objašnjena predniku tužitelja s obzirom da to iz predmetnog ugovora o kreditu niti ne proizlazi. Iz otplatnog plana razvidno je da se anuitet smanjuje od dana sklapanja Ugovora o kreditu, pa nadalje, od iznosa od 149,68 CHF mjesečno do iznosa od 108,84 CHF mjesečno, a što za prosječnog potrošača kakav je bio i prednik tužitelja znači da će rate kredita u budućnosti biti niže, a ne da će se povećavati. Slijedom navedenog očito je da prednik tužitelja nije imao , a niti je od djelatnika banke dobio bilo kakve podatke o rizicima vezanim uz uzimanje kredita u valuti CHF već da se rukovodio onim što je prosječnom korisniku kredita bitno, dakle, da mu je bio važan iznos kredita koji može dobiti, rok otplate i mjesečna rata kredita. Iz iskaza 1.tužiteljice proizlazi da je sa svojim pokojnim suprugom razgovarala o kunskom kreditu, pa je očito da je prednik tužiteljice odlučio uzeti kredit u CHF uz pretpostavku da mu je bilo prezentirano da je isti kredit za njega povoljniji nego kunski kredit. Isto tako iz dokumentacije priložene spisu razvidno je da je Dodatak o konverziji sastavljala banka, da je izračune vezane uz konverziju vršila banka, te da je prednik tužitelja mogao ili prihvatiti takav izračun konverzije i sklopiti predmetni dodatak ili ne potpisati isti u kojem slučaju bi i nadalje plaćao znatno veće rate kredita po osnovnom ugovoru o kreditu, a logično je i životno da je prihvatio ponudu banke i iz razloga jer nije imao saznanja na koji će se način nadalje kretati tečaj CHF u budućnosti i kakva bi mu rata kredita bila da nije potpisao predmetni dodatak , pa je sklapanjem dodatka osigurao sebi i obitelji određenu sigurnost glede visine mjesečne rate kredita.

44. Sud smatra da se prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora, tužitelja moralo u cijelosti informirati o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, glede ugovaranja valute CHF uz koju je vezana glavnica.

45. Prema članku 84. Zakona o zaštiti potrošača nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive, iz čega proizlazi da su nepoštene one odredbe ugovora koje su nejasne, koje nisu lako razumljive i koje nisu uočljive.

46. Prema članku 295. Zakona o obveznim odnosima, opći uvjeti ugovora su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koji jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formalnom (tipskom) ugovoru bilo da se na njih ugovor poziva, opći uvjeti ugovora dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru i u pravilu obvezuju kao i ove.

47. S obzirom na navedeno, jasno je da se o odredbama Općih uvjeta poslovanja koji su sadržani u samom ugovoru, po prirodi stvari i ne može pojedinačno pregovarati.

48. Prema članku 59. Zakona o zaštiti potrošača, ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a poglavito odredbu o iznosu zajma, odredbu o godišnjoj kamatnoj stopi i pretpostavkama pod kojima se godišnja kamatna stopa može promijeniti, odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti, odredbu o realnim godišnjim kamatama na zajam (efektivnoj kamatnoj stopi), odredbu o pretpostavkama pod kojima realna godišnja kamata na zajam može biti promijenjena, odredbu o iznosu, broju i razdoblju ili datumu otplate pojedinih obroka zajma, odredbu o ukupnom trošku zajma, odredbu o obvezi i uvjetima štednje ili pologa novca, ako je to pretpostavka za odobrenje zajma, godišnji kamatnjak za zajam i kamatnjak za sredstvo pologa ako je polog pretpostavka za odobrenje zajma, odredbu o sredstvima osiguranja plaćanja odredbu o pretpostavkama i postupku raskida ugovora o zajmu.

49. Prema članku 26. st. 3. Zakona o obveznim odnosima, ako su kamate ugovorene, ali nije određena njihova stopa, između osoba od kojih barem jedna nije trgovac, vrijedi kamatna stopa u visini četvrtine stope zakonskih zateznih kamata, a između trgovaca polovina stope zakonskih zateznih kamata određene sukladno stavku 1. ovoga članka.

50. Prema članku 272. Zakona o obveznim odnosima činidba je odrediva ako ugovor sadrži podatke s pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavila trećoj osobi da je odredi, ako ta treća osoba neće ili ne može odrediti činidbu, ugovor je ništetan.

51. Predmetni ugovor ne sadrži referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, a niti precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope dok s druge strane tuženik nije dokazao da bi to bilo sadržano u Općim uvjetima tuženika.

52. Po ocjeni ovoga suda ugovorna odredba kojom se promjena kamatne stope čini ovisnom o odluci tuženika nije razumljiva, ovo, uz već navedeno da predmetni ugovor ne sadrži referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, slijedi i iz činjenice da predmetni ugovor ne sadrži precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope, već je samo općenito, paušalno i neprecizno.

53. Naime, očito je, da je promjena kamatne stope isključivo vezana uz jednostranu odluku tuženika bez sudjelovanja druge strane, odnosno tužitelja, bez pregovora o toj promjeni kao i bez određivanja koliko će tih promjena do kraja otplate kredita odnosno trajanja ugovora biti, kada će te promjene prestati, iz kojeg razloga itd., i da jasno definirana odnosno određena odrediva kamatna stopa, odnosno promjena iste, nisu precizirane ni u aktima tuženika na koje se tuženik poziva. Iz takvog ponašanja tuženika kao i iz odgovora na tužbu, proizlazi da je tuženik prilikom mijenjanja kamatnih stopa i prilikom promjene tečaja, postupao zbog promjene tržišnih uvjeta, ali uvijek jednostrano, bez pregovora s drugom stranom, dok je tuženik tužitelja, tek obavještavao da je došlo do promjene anuiteta zbog promjene kamatna stope i tečaja CHF, ne nudeći tužitelju, bilo kakvu drugu mogućnost, što je utvrđeno i na temelju iskaza tužitelja.

54. Točno je da je temeljem čl. 22. Zakona o obveznim odnosima dopušteno ugovarati valutnu klauzulu tj. isplatu vezanu uz tečaj strane valute, međutim u konkretnom ugovoru u kreditu je banka na prethodnom svom obrascu ugovora, na koji prvotni tužitelj kao korisnik kredita nije mogao staviti nikakve primjedbe, potpuno samovoljno odredila način isplata mjesečnih rata, te u osporenim člancima ugovora zaista nije jasno navedeno i naznačeno kolika je obveza korisnice kredita (prvotnog tužitelja ). Međutim, treba primijeniti i citirane odredbe Zakona o zaštiti potrošača.

55. Tuženik nije dokazao da je tužitelja upoznao s valutnim rizikom i rizikom promjene kamatne stope, budući da u ugovoru nije navedeno koji su to rizici i učinci koji mogu proizaći iz promjene kamatne stope i promjene tečajnih odnosa nastalih za vrijeme postojanja ugovora a nije niti dokazao da je tužitelja u samom ugovoru, a i prilikom odobravanja kredita, upozorio na sve poznate specifičnosti kredita s promjenjivom kamatnom stopom i valutnom klauzulom CHF u ponudi, budući da niti iz ugovora, a niti iz iskaza tužitelja tako što proizlazi.

56. Navedena odredba predmetnog ugovora, koja promjenu ugovorene kamate čini ovisnom isključivo o odluci jednog ugovaratelja, bez da istovremeno precizno odredi uvjete promjenjivosti i referentnu stopa za koju se veže promjena, uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika koji promjenu ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može ni provjeriti, jer nema nikakvih egzaktnih kriterija.

57. Tužitelju je trebalo ponuditi - objasniti, razloge promjene kamatne stope, pojedinačno o tome razgovarati i na taj način omogućiti tužitelju kao klijentu - potrošaču, da pristane na takve odredbe ( koje jasno definiraju uvjete i razloge zbog kojih se kamatna stopa može mijenjati) i iskoristiti neke od navedenih solucija, odnosno prigovoriti povećanju stope redovne kamate ili zatražiti okončanje ugovorenog odnosa.

58. Naprotiv, tuženik je primjenom navedene ugovorne odredbe, izbjegao utjecaj druge ugovorne strane, tužitelja, na cijenu, što je suprotno članku 247. Zakona o obveznim odnosima koji propisuje da je ugovor sklopljen kada su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora, a bitni sastojci su predmet i cijena (kamate također predstavlja cijenu).

59. Isto tako tuženik je bio dužan tužitelja kao potrošača u cijelosti informirati o riziku koji sa sobom povlači valutna klauzula kojom se glavnica kredita veže za valutu CHF i o svim potrebnim parametrima, bitnim za donošenje valjane odluke, utemeljene na potpunoj obavijesti, a što tuženik očito učinio nije, a što uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer dolazi do situacije da tužitelj ne može predvidjeti visinu svoje obveze.

60. Tuženik nije dokazao da je tužitelja upoznao sa rizikom ugovaranja kredita sa valutnom klauzulom, tj. da je tuženik kao kreditor objasnio taj rizik i da je tužitelj bio upoznat i svjestan činjenice da povećanje tečaja valute koja je određena valutnom klauzulom vodi ka povećanju glavnice duga, pripadajućih kamata i u konačnici povećanju anuiteta, koja odredba je nerazumljiva i nedorečena.

61. Takve jednostrano određene ugovorne odredbe protivne su i načelu savjesnosti i poštenja iz članka 4. Zakona o obveznim odnosima jer je neizvjestan i iznos glavnice kredita kojeg tužitelj ima obvezu vratiti banci i cijena.

62. Slijedom navedenoga utvrđena je nepoštenost, a time i ništetnost navedenih odredbi ugovora koji ugovor je sastavljen od strane tuženika bez pojedinačnog pregovaranja sa tužiteljem.

63. Nadalje, tijekom ovog parničnog postupka je Vrhovni sud Republike Hrvatske je rješenjem poslovni broj Gos-1/2019-36 od 4. ožujka 2020. odgovorio na postavljeno pravno pitanje Općinskog suda u Pazinu u predmetu poslovni broj P- 1413/2019-9 od 20. rujna 2019.god., glede ništetnosti ili nepostojanja sporazuma o konverziji, na način da je utvrdio kako takav sporazum ima pravne učinke te je valjan i u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu i promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, pri čemu je isti sud u obrazloženju svoje odluke naveo da: "…..bez obzira na naknadno sklapanje sporazuma o konverziji, treba reći da se u rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev-2868/2018-2 od 12. veljače 2019. Vrhovni sud Republike Hrvatske izjasnio da bez obzira na sklapanje dodatka ugovora o kreditu tužitelji imaju pravni interes i ovlašteni su tražiti ništetnost pojedinih ugovornih odredbi, kako bi na temelju toga mogli ostvariti neka eventualna prava koja im pripadaju, a mahom je riječ o kondemnatornim novčanim zahtjevima…".

64. Dakle, Vrhovni sud Republike Hrvatske se izjasnio da bez obzira na sklapanje dodatka ugovora o kreditu tužitelji imaju pravni interes i ovlašteni su tražiti ništetnost pojedinih ugovornih odredbi, kako bi na temelju toga mogli ostvariti neka eventualna prava koja im pripadaju, a mahom je riječ o kondemnatornim novčanim zahtjevima.

65. Odredbe nacionalnog zakonodavstva o zaštiti potrošača su u cijelosti preuzele zakonodavno rješenje propisano Direktivom o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, a sam sustav zaštite koji provodi ta Direktiva počiva na ideji da se potrošač nalazi u slabijem položaju u odnosu na prodavatelja ili pružatelja usluga što se tiče pregovaračke snage i razine informacija. Stoga provođenje kontrole nepoštenosti ugovornih odredbi u potrošačkim ugovorima, poput onoga koji je predmetom ovog postupka, u skladu sa Europskim pravom predstavlja obvezu nacionalnog suda po službenoj dužnosti.

66. Osim toga, tuženik predstavlja bankarsku instituciju kojoj sklapanje konkretnog ugovora predstavlja sastavni dio poslovanja, dok je položaj tužitelja u tom smislu "slabiji" uzimajući u obzir stupanj informiranosti te činjenicu prema kojoj je tuženik sklapao pravni posao unutar svoje djelatnosti. Stoga je tuženik raspolagao stručnim znanjem koje nije usporedivo sa znanjem i shvaćanjem tužitelja kao potrošača, i to poglavito u odnosu na same rizike ugovaranja spornih odredbi.

67. Posebno se ističe odluka Vrhovnog suda RH broj Rev 174/20 gdje isti potvrđuje pravo potrošača na obeštećenje zbog primjene ništetnih ugovornih odredbi o jednostranoj promjenjivosti kamatne stope i nakon prihvata konverzije, a ta odluka je potvrđena Odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-1995/23 od 28.06.2023.god.

68. Također je Vrhovni sud RH u odluci broj Rev 809/21 naveo da činjenica sklapanja dodatka ugovora o kreditu ne isključuje mogućnost utvrđenja ništetnim pojedinih odredbi istog tog ugovora.

69. Osim toga Ustavni sud RH je u odluci broj U-III-5853/20 od 05.04.2023.god. potvrdio pravo potrošača na utuženje i isplatu unatoč sklopljenom aneksu o prihvatu konverzije. Stoga je u svakom konkretnom slučaju potrebno utvrditi je li provođenje konverzije dovelo do pravične ravnoteže u ugovornim odnosima između stranaka, odnosno pitanja je li konverzija u cijelosti ispravila neravnotežu koja je nastala u slučaju utvrđenja nepoštenosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

70. Ovo iz razloga što sklapanjem Dodatka od 20.2.2016.. nije u cijelosti podmiren dug budući ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan ni kada uzrok ništetnosti naknadno nestane, osim u izuzetnim uvjetima koje propisuje članak 326. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima, a koji u predmetnom slučaju nisu ispunjeni.

71. Tuženik je ponudom konverzije postupio sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", broj 102/15.) koji je stupio na snagu 30. rujna 2015., a kojim je propisano načelo konverzije kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u valuti EUR na način da se položaj potrošača u valuti CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit u valuti EUR.

72. Kamatna stopa određena Dodatkom od 20.2.2016.. određena je onako kako je vrijedila za kredite koji su u navedenom razdoblju ostvarivani u valuti EUR, dakle i za te kamatne stope i promjenu istih nisu vođeni pojedinačni pregovori, već je kamatna stopa mijenjana prema odlukama tuženika (banke).

73. Ovaj sud smatra da u konkretnom slučaju konvertiranjem kredita nije postignut učinak zaštite tužitelja kao potrošača, jer Dodatkom od 20.2.2016.. nije otklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, već je za ubuduće definiran ugovorni odnos između stranaka.

74. Sklapanjem Dodatka ugovoru o kreditu nije došlo do konvalidacije sukladno čl. 326. Zakona o obveznim odnosima jer je za konvalidaciju trebala postojati suglasna volja obiju stranaka, što ovdje nije slučaj, te je tužitelj i nakon sklapanja Dodatka ugovora o kreditu konverzijom u valutu EUR također oštećen, samo ne toliko koliko je bilo prvotno oštećenje u valuti CHF.

75. Konverzija i njezin izračun nije polazila od nepoštenog ugovaranja navedenih ugovornih odredbi, već od toga da se jedan bankarski proizvod ( kredit ugovoren s valutnom klauzulom CHF ) konvertira tj. denominira u posve drugi bankarski proizvod (kredit denominiran u EUR ) a sve sa svrhom da bi se potrošači zaštitili od posljedica ugovornih odredbi koje su plaćanje vezale uz CHF.

76. To zato jer je intencija u čl. 19. b i čl. 19. c Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju/07 („Narodne novine“ broj 105/15) bila je izjednačavanje potrošača iz CHF kredita s potrošačima iz EUR kredita, no sporazumom o konverziji se riješilo samo pitanje kamatnih stopa od dana ugovaranja aneksa, ali se nije riješilo i pitanje preplaćenih ugovornih kamata i tečaja prije konverzije pa su konverzijom riješena isključivo pitanja ugovornih obveza, ali ne i obveza proizašle iz ništetnosti ugovornih odredaba

77. Nadalje prema mjerodavnoj praksi Europskog suda u predmetu C-186/16 navodi se da kod obveza banaka prema korisnicima kredita nije dovoljno da je odredba jasna i razumljivo sastavljena već je nužno potrošaču ponuditi dovoljno informacija kako bi mogli donijeti razborite odluke,a koje informacije tuženik nije pružio tužitelju niti je tuženik dokazao da bi tužitelju pružio dovoljno informacija kako bi mogao shvatiti ekonomske posljedice svoje odluke.

78. Nadalje je rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-18/2018 od 26. svibnja 2018. god. zauzeto stajalište da i nakon sklapanja sporazuma o konverziji kredita nema zapreke da se utvrđuje ništetnost odredbi ugovora o kreditu te da treba imati u vidu da je do sklapanja sporazuma o konverzije bio na snazi osnovni Ugovor o kreditu koji je proizvodio pravne učinke, a koji pravni učinci se upravo odnose na ispunjavanje obveza korisnika kredita temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

79. U presudi Europskog suda u predmetu broj C-118/17 od 14. ožujka 2019. zauzeto je pravno shvaćanje da okolnost što su određene ugovorne odredbe putem zakona bile proglašene ništetnim i nepoštenim te zamijenjene novim odredbama kako bi se održao predmetni ugovor, ne može proizvesti učinak smanjenja zajamčene zaštite potrošača. Sud EU presudom C-118/17 utvrdio je da se nakon zakonske intervencije mora utvrditi na nacionalnom sudu je li potrošač doveden u stanje kao da nikada nije ugovorio ništetne ugovorne odredbe.

80. U međuvremenu je donesena odluka od 09.07.2020. suda Europske unije broj C-452/18 koja potvrđuje da bi se potrošač mogao sklapanjem sporazuma kojim se zamjenjuje nevaljana ugovorna odredba drugom odredbom odreći zaštite koju mu pruža Direktiva 93/13 odnosno prava temeljem iste samo i isključivo kada bi dao slobodan i informiran pristanak na takvo odricanje i znao čime se takvim pristankom odriče.

81. Ovaj sud smatra da se tužitelji sklapanjem Dodatka nisu odrekli tih prava, niti su dali, niti su mogli dati slobodan i informirani pristanak na to, te se Dodatkom o konverziji nisu odrekli svojih prava na obeštećenje niti je takvo odricanje u istome sadržano, niti su pristali na isto, a čak da su i dali takav pristanak ne bi se radilo o slobodnom i informiranom pristanku obzirom da u vrijeme sklapanja Dodatka valutna klauzula u CHF nije bila utvrđena ništetnom (čak protivno u to je vrijeme bila utvrđena valjanom), te tužitelji nisu bili informirani niti su mogli znati čime bi se takvim odricanjem odrekli.

82. Nadalje, tim Dodatkom nije obuhvaćena niti se ne spominje ništetnost odredbi o promjeni kamatnih stopa (već su i kod same konverzije primijenjene ništetne kamatne stope za kredite u valuti EUR temeljene na jednostranim odlukama banke, a tužitelju tada nije bilo poznato da su promijene tih kamatnih stopa za EUR kredite ništetne), a niti se navodi koliko bi bio iznos pretplate kojeg bi se tužitelj sklapanjem aneksa odrekao, niti je on to mogao znati.

83. Dakle, tužitelji imaju prema stajalištu suda pravni interes za vođenje ovog postupka.

84. Što se tiče izvršene konverzije kredita sa valutnom klauzulom u CHF (švicarski franak ) u kredit sa valutnom klauzulom u EUR ( euro ) sklapanjem Sporazuma temeljem Zakon o izmjeni i dopuni zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15 – dalje ZID ZOPK) , valja reći da se radi se o aktu kojim se temeljem zakona nalaže bankama izmjena odredbi iz osnovnog ugovora, te eventualno do danas sklopljenih dodataka i to valuta kredita kamatna stopa i iznose ostale ne otplaćene glavnice kredita, te postiže sporazum iz čl. 19.c.t.6. ZIDZOPK na način kako to nalaže zakon.

85. Po stajalištu ovog suda konverzija odnosno potpisivanje tog Sporazuma između stranka ne utječe na osnovanost tužbenog zahtjeva jer se niti odredbama ZIDZOPK-a, a niti navedenim Sporazumom izrijekom ne spominje način rješavanja ugovornih odredbi kojima se u ugovorima o kreditima sa valutom u CHF ugovarala promjenjiva kamatna stopa, kao što se ne spominje niti na koji način bi se trebala riješiti eventualna ništetnost tih odredbi koje se tiču promjenjive kamatne stope, a koja ništetnost je nastupila zbog činjenice da je banka bez prethodnog pregovaranja s korisnikom kredita sama tj. nepošteno mijenjala kamatnu stopu u ugovoru o kreditu s valutnom klauzulom u CHF.

86. Razlog donošenja navedenog zakona bio je da se položaj korisnika kredita u CHF, kao potrošača, izjednači s položajem u kojem bi bili da su koristili kredit denominiran u valuti EUR. Dodatkom ugovora o kreditu uređuje se pitanje određivanja kamatne stope nakon sklapanja istih, odnosno njima se ne rješava pitanje preplaćenih kamata u kreditima u valuti CHF kroz ovdje utuženi period, a do koje preplate je došlo zbog nepoštenog postupanja banaka, koje je utvrđeno ništetnim.

87. Dakle, činjenica da su stranke sklopile Dodatak kojim je izvršena konverzija kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR i utvrđen iznos preplate kojom je podmiren kredit u EUR u cijelosti, sama za sebe ne upućuje na zaključak da je tužitelju vraćen novčani iznos koji predstavlja razliku između plaćenih ugovornih kamata na temelju ništetne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i početno ugovorenoj kamatnoj stopi.

88. Sukladno Zakonu o zaštiti potrošača (NN broj 96/03 i 46/07) jasno proizlazi da tužitelj ima svojstvo potrošača. Osim toga, kada je tuženik tužitelju ponudio sklapanje Dodatka i izvršio konverziju ugovora o kreditu temeljem odredbi ZIDZOPK- a, istome je priznao svojstvo potrošača.

89. Izračun konverzije sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN broj 102/15) sadrži podatak o zaduženjima u CHF uz promjene kamatnih stopa po odlukama banke, te da su uplate koje su izvršene u kunama preračunavane u CHF po tečaju za CHF na dan uplate o zaduženjima preračunatim iz CHF u EUR uz promjene kamatnih stopa za kredite u EUR po odlukama banke.

90. Naime, konverzija je proizvela pozitivan učinak za potrošača, ali prije svega na način da je izjednačila njegov položaj kao da je ugovorio kredit vezan uz valutu EUR, a što je uostalom i bila intencija zakonodavca.

91. Međutim, konverzija nije polazila od izračuna pod pretpostavkom nepoštenog ugovaranja valutne klauzule i promjenjive kamatne stope odnosno pitanja o kojem se raspravlja u ovom postupku, te nije uračunala iznose koje je tužitelj kao potrošač platio preko početno ugovorenih uvjeta u odnosu na nepoštene ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF i promjenjive kamatne stope.

92. Prema tome, kako zaštita potrošača omogućava ostvarivanje restitucije i uspostavu pravednog stanja u ugovornom odnosu koji sadrži nepoštenu odredbu, to tužitelj i u slučaju provođenja konverzije ima pravo na restitucijski zahtjev onda kada provedena konverzija nije dovela do ravnoteže u pravima i obvezama stranaka u odnosu na nepošteno ugovaranje po pitanju promjenjive kamatne stope i valutne klauzule, a što je u konkretnom postupku slučaj. Pri tome valja ponoviti da niti jedna od stranaka ne osporava zakonitost provedene konverzije niti ne osporava njezine učinke, već je riječ o tome da potrošač tvrdi kako učinci konverzije nisu u potpunosti anulirali posljedice onog što je do konverzije platio temeljem nepoštenih ugovornih odredbi.

93. Prema odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev-18/2018 ako tuženik ističe da tužitelj nije potrošač, tada i tuženik to treba dokazati.

94. S obzirom na provedeni postupak dokazivanja, uvida u cjelokupnu dokumentaciju i iskaz tužitelja sud utvrđuje da je prednik tužitelja potrošač, i u Ugovoru o kreditu je naveden kao fizička osoba, a i u Dodatku ugovora o kreditu koji je sklopljen radi konverzije ugovora o kreditu sam tuženik je tužitelju priznao svojstvo potrošača, stoga njegova prigovor nije osnovan.

95. Kako je dio koji se odnosi na ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope ništetan jer je nerazumljiv, to tužitelju pripada pravo da joj tuženik vrati ono što je na temelju takvog Ugovora, odnosno dijela konkretnog Ugovora o kreditu primio, i to je po mišljenju suda sukladno odredbi čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima ( stjecanje bez osnove ) u kojem članku Zakona je određeno u st. 1.) da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi.

96. Tužitelji su sukladno dopuni nalaza i mišljenja vještaka precizirali tužbeni zahtjev podneskom od 21.5.2025.

97. Sud u cijelosti prihvaća nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka Natalije Jambrečić jer je dan stručno i objektivno, u skladu sa zadacima koje je odredio sud u rješenju o određivanju vještačenja, te je u svojem nalazu vještak dao sve odgovore na postavljena pitanja.

98. Tužitelj nije imao primjedbi na nalaz i mišljenje vještaka, već je sukladno istom precizirao tužbeni zahtjev podneskom od 21.5.2025. Tuženik je u svom očitovanju na nalaz i mišljenje vještaka, kao i na sređeni tužbeni zahtjev, istaknuo da je predmetni vještački nalaz u cijelosti irelevantan za ovaj spor, da je izrađen prema otplatnom planu koji kao takav provedbom konverzije više ne postoji, da je konverzija na jednak način djelovala i unazad i unaprijed računajući od 30.9.2015. , te se protivio djelomičnom povlačenju tužbe.

99. Tuženik se protivo povlačenju dijela tužbenog zahtjeva navodeći da je tužitelj podneskom od 21.5.2025. djelomično povukao tužbu. Naime, tužbom je u točci I. tužbenog zahtjeva potraživana isplata od 15.788,31 kune ( 2.095,45 eura) a podneskom od 21.5.2025. tužitelji su specificirali tužbeni zahtjev za isplatu potražujući iznos od 1.763,27 eura. Dakle, tužitelji su smanjili tužbeni zahtjev nakon što se tuženik upustio u raspravljanje, pa navedeno sniženje predstavlja povlačenje dijela tužbenog zahtjeva, slijedom čega dolazi do primjene odredbe čl. 193. ZPP. S obzirom da se tuženik protivio povlačenju dijela tužbenog zahtjeva , to je sud odlučio o cijelom zahtjevu kako je postavljen u tužbi. Povlačenje tužbe kao procesna radnja nije apsolutna i ograničena je između ostalog zaštitom od šikaniranja tuženika, te kad se tuženik upustio u raspravljanje ima pravni interes da se postupak okonča donošenjem meritorne odluke. Stoga je sud povučeni dio tužbenog zahtjeva odbio.

100. Glede prigovora aktivne legitimacije ovaj sud smatra potrebnim napomenuti da je predmetni Ugovor o kreditu sklopio prednik tužitelja sa tuženikom, time da je isti umro **.**.2018. , a njegovi nasljednici su supruga i malodobni sin, ovdje 1. i 2. tužitelji. Između prednika tužitelja i 1.tužiteljice nije sklopljen bračni ugovor, dakle za života prednik tužitelja je predmetni kredit otplaćivao iz zajedničke imovine njega i supruge, ovdje 1.tužiteljice, a njegovom smrću sva njegova ostavina prešla je na njegove nasljednike. Slijedom navedenog ovaj sud smatra da su 1. i 2. tužitelji aktivno legitimirani u ovom postupku.

101. Što se tiče istaknutog prigovora prijeboja po tuženiku sukladno čl. 323. ZOO. u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je drugoj ugovornoj strani vratiti ono što je primila na temelju takvog ugovora. Sud je mišljenja da tražbina tuženika ne ispunjava zakonske pretpostavke iz čl. 323. ZOO. jer plaćanjem navedenih otplatnih obroka tužitelj nije ništa primio, odnosno stekao bez osnove jer je cijelu uplatu primio tuženik, pa ne postoji obveza vraćanja onoga što tužitelj nije primio. Osim toga tužitelj kao stranka ugovora nije odgovoran za ništetnost navedenih ugovornih odredbi već je upravo suprotno tuženik kao kreditor povrijedio kolektivne interese i prava potrošača zaključujući ugovore o kreditima korištenjem nepoštenih ugovornih odredbi. Da bi se radilo o procesno pravnom prigovoru radi prebijanja potrebno je da tuženik ima postojeću tražbinu prema tužitelju , a u ovom slučaju u naravi ne postoji nikakva tražbina tuženika prema tužitelju radi čega je sud odbio tuženikov zahtjev radi prebijanja.

102. Dakle, kako je dio koji se odnosi na ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope ništetan, jer je nerazumljiv, to tužitelju pripada pravo da mu tuženik vrati ono što je na temelju takvog Ugovora, odnosno dijela Ugovora u konkretnom slučaju primio, a sukladno odredbi čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima.

103. Tuženik je dužan temeljem odredbe čl. 1111. u vezi s čl. 323. st.1. Zakona o obveznim odnosima vratiti isplaćene iznose tužitelju u utuženom iznosu s kamatom od dana stjecanja u skladu s odredbom čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima, s tijekom zakonske zatezne kamate po datumima dospijeća tijekom otplate kredita za razdoblje dospijeća nadalje do isplate po stopi kamate sukladno odredbi čl.29. st.1. i 2. Zakona o obveznim odnosima.

104. Valja istači da se tuženik – banka ne može smatrati poštenim stjecateljem jer je upravo njegovo nepoštenje i razlog ništetnosti radi koje se i vodi ovaj postupak, pa stoga i zakonske zatezne kamate na utvrđene iznose pojedinih mjesečnih iznosa teku od dospijeća pojedinog iznosa do isplate, a ne od presuđenja.

105. Odluka o troškovima postupka temelji se na čl. 154. st. 1. Zakona o parničnom postupku, jer tužitelj u ovom postupku sa svojim konačno specificiranim tužbenim zahtjevom uspio u cijelosti, sukladno ranije obrazloženom.

106. Trošak tužitelja odnosi se na troškove zastupanja po punomoćniku - odvjetniku, a trošak je odmjeren prema vrijednosti predmeta spora. Sud tužitelju priznaje trošak sukladno čl. 164. Zakona o parničnom postupku kako je zatraženo u predanom troškovniku i s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine RH broj 138/23), dakle 2,00 EUR/bod, što je sukladno recentnoj sudskoj praksi i to za sastav tužbe u iznosu 220,00 EUR (tbr.7. toč.1. i Tbr. 36.1.), sastav podneska od 5.2.2020., 21.5.2025. u iznosu od 220,00 EUR za svaki podnesak (Tbr.8.t.1. i 36.1. ),zastupanje na ročištu dana 15.1.2025. ( tbr. 9.2. i 36.1. ) u iznosu od 110,00 eura, zastupanje na ročištu dana 21.7.2025. ( Tbr.9/1 i Tbr. 36.1.) u iznosu od 220,00 EUR za zastupanje na ročištu, zastupanje na ročištu za objavu presude ( Tbr.9.3. i 36.1.Tarife) u iznosu od 110,00 eura, a kojim iznosima treba pribrojiti i postojeći PDV, dok su nadalje tužitelju priznati troškovi sudske pristojbe za tužbu u iznosu od 33,71 euro, trošak predujma za financijsko vještačenje od 250,00 eura. Dakle, tuženik je dužan tužiteljima nadoknaditi troškove postupka u iznosu od 1.658,71 euro.

107. Temeljem svega gore iznijetog sud je odlučio kao u izreci.

Čakovec, 2.rujna  2025.

Sutkinja:

Jasna Vehtersbah-Stojan

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana, od dana primitka iste, putem ovog suda nenadležni Županijski sud sukladno čl. 4. Zakona o područjima i sjedištima sudova (Narodne novine RH broj 67/18 i 21/22 ), pismeno u tri istovjetna primjerka. Ako stranka nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu smatrat će se da je dostava presude obavljena onoga dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje (čl. 335 st. 9. Zakona o parničnom postupku).

O tome obavijest:

1. tužitelij po pun.

2. tuženik po pun.