Poslovni broj P-931/2024

Republika Hrvatska

Općinski sud u Dubrovniku

Dr. Ante Starčevića 23

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Općinski sud u Dubrovniku, po sucu toga suda Marijani Milković Cosmai, u pravnoj stvari tužiteljice MG, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], koju zastupa punomoćnik Frano Bazina, odvjetnik u Zagrebu protiv tuženika HRVATSKA POŠTANSKA BANKA d.d., OIB: 87939104217, Jurišićeva ulica 4, Zagreb, kojeg zastupa punomoćnik Šime Petrić, odvjetnik u Zadru, radi utvrđenja i isplate, nakon održane glavne javne rasprave zaključene 28. kolovoza 2025. u nazočnosti zamjenika punomoćnika tužiteljice, punomoćnika tuženika i tužiteljice osobno, 1. rujna 2025. javno je objavio i

p r e s u d i o  j e

I. Odredba članka 6.1. Naknada za obradu zahtjeva i administraciju kredita, Ugovora o kreditu broj 330370 od 20.12.2004. godine zaključenog između tužitelja MARUŠKA [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kao korisnika kredita i pravnog prednika tuženika HRVATSKA POŠTANSKA BANKA d.d., Zagreb, Jurišićeva ulica 4, OIB: 87939104217 kao kreditora koja glasi „Jednokratno 1,50% (jedancijelihpet posto) od iznosa kredita, minimalno kn 500,00 (kn petsto) naplaćuje se prilikom puštanja kredita u tečaj.“, utvrđuje se ništetnom i ista ne proizvod pravne učinke.

II. Odredba članka 11.1. Prijevremena otplata kredita Ugovora o kreditu broj 330370 od 20.12.2004. godine zaključenog između tužitelja MARUŠKA [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kao korisnika kredita i pravnog prednika tuženika HRVATSKA POŠTANSKA BANKA d.d., Zagreb, Jurišićeva ulica 4, OIB: 87939104217 kao kreditora koja glasi „Prijevremena otplata kredita je moguća na pisani zahtjev Korisnika kredita, a sukladno uvjetima iz Odluke o kamatama i naknadama Kreditora.“, utvrđuje se ništetnom i ista ne proizvodi pravne učinke.

III. Nalaže se tuženiku HRVATSKA POŠTANSKA BANKA d.d., Zagreb, Jurišićeva ulica 4, OIB: 87939104217 da tužitelju MARUŠKA [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 546,78 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom:

- na iznos od 465,84 EUR od 23.12.2004. do isplate,

- na iznos od 80,94 EUR od 3.3.2011. do isplate,

po stopi koja se do 31.12.2007. obračunava u visini određenoj čl. 1. Uredbe o visini stope zakonske zatezne kamate, a od 01.01.2008. do 31.07.2015. godine u visini stope određene člankom 29. Zakona o obveznim odnosima i to prema eskontnoj stopi HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena, a od 01.08.2015. godine pa do 31.12.2022. godine po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, a od 01.01.2023. do 29.12.2023. godine po stopi u visini koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.12.2023. godine do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

i

r i j e š i o  j e

I. Odbija se kao neosnovan prigovor mjesne nenadležnosti Općinskog suda u Dubrovniku.

II. Nalaže se tuženiku naknaditi tužiteljici trošak postupka u iznosu od 428,08 EUR sa zateznim kamatama koje na taj iznos teku od dana donošenja ove presude pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana, dok se za više zatraženi iznos od 803,10 EUR na ime troškova postupka, zahtjev tužiteljice odbija kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi podnesenoj ovom sudu dana 7. studenog 2024. navodi da je s prednikom tuženika Volksbank d.d. dana 20. prosinca 2004. godine sklopila Ugovor o kreditu broj 330370 (dalje u tekstu: Ugovor) temeljem kojeg je prednik tuženika tužiteljici, kao korisniku kredita odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti od 18.059,00 CHF po srednjem tečaju za devize Kreditora, važećem na dan isplate. Člankom 6.1. Naknada za obradu zahtjeva i administraciju kredita predmetnog Ugovora tužiteljici je nametnuta/ugovorena naknada u visini od 1,50 % od iznosa kredita, jednokratna, koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita. Radi se o tzv. ulaznoj naknadi na koju je tužiteljica bila primorana pristati odnosno istu platiti kako bi mogla dobiti traženi kredit. Tužiteljici je na ime tzv. ulazne naknade (prilikom isplate kredita) tuženik naplatio iznos od 465,84 EUR (1,50% od iznosa kredita). Člankom 11.1 Prijevremena otplata kredita predmetnog Ugovora ugovoreno je da Korisnik kredita može izvršiti prijevremenu otplatu kredita samo na pisani zahtjev Korisnika kredita, a sukladno uvjetima iz Odluke o kamatama i naknadama Kreditora. Suštinski, navedenom odredbom Ugovora o kreditu, tužitelju je nametnuta obveza plaćanja naknade u slučaju prijevremene otplate kreditnog aranžmana. Zbog činjenice naglog rasta tečaja valute švicarski franak, kao i kontinuiranog povećanja kamatnih stopa od strane tuženika, plaćanje kredita tužitelju je postalo teško, a i neizvjesno jer nije znao gdje je granica rasta tečaja CHF, te je tužitelj dana 2.3.2011. godine predmetni kreditni aranžman prijevremeno otplatio, a za što mu je naplaćena predmetna naknada u iznosu od 80,94 EUR. Spornim člancima (točkama) 6.1. i 11.1. Ugovora o kreditu regulirana je obveza tužitelja na plaćanje naknade u slučaju dobivanja kredita odnosno u slučaju prijevremene otplate kreditnog aranžmana. Tužitelj ovdje prije svega ističe da se radi o tipskom ugovoru koji je otisnut na tipskom obrascu koji je unaprijed pripremljen od strane tuženika kao trgovca i o čijim se odredbama nije pojedinačno pregovaralo, a on kao takav uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a sve sukladno odredbi članka 81. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03), a koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja ugovora. Tim člankom Zakona o zaštiti potrošača propisano je da se Ugovorna odredba o kojoj se nije posebno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok je stavkom 2. istog članka propisano da se ima smatrati da se o pojedinoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Iz navedenog proizlazi da su ugovorne odredbe kojima je ugovoreno plaćanje tzv. ulazne naknade i odredbe kojom je ugovorena mogućnost potrošača da prijevremeno otplati kredit nepoštene, a slijedom toga i ništetne. O navedenim odredbama ugovora, uopće se nije pojedinačno pregovaralo. Također, sporna odredba kojom je ugovoreno plaćanje tzv. ulazne naknade umetnuta je u predmetni ugovor o kreditu, a da tuženik tužiteljicu uopće nije upoznao sa sadržajem te odredbe. Sve je tužiteljici bilo ponuđeno po principu „uzmi ili ostavi“, na način da je tužiteljica na potpis dobila unaprijed pripremljen ugovor. Tuženik tužiteljici uopće nije prezentirao koje on to posebne troškove ima u vezi s postupkom odobravanja kredita. Također, tuženik nije tužiteljici prikazao i naveo na što se konkretno odnosi ulazna naknada koja je uredno naplaćena. Dakle, polazeći od nesporne činjenice da je odredba koja se odnosi na naplatu tzv. ulazne naknade bila sastavni dio standardnog ugovora o kreditu unaprijed sastavljenog od strane tuženika, o kojim odredbama nije bilo pregovora između ugovornih strana, niti je tužiteljica imala mogućnost utjecaja na njihov sadržaj, a kojim odredbama je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja tužiteljici nametnuta prekomjerna i ekonomski potpuno neopravdana (osim želje za ekstraprofitom) obveza, nameće se zaključak kako takva ugovorna odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita – potrošača kao jedne ugovorne strane u odnosu na banku – trgovca kao drugu ugovornu stranu, a što je sve suprotno temeljnim načelima obveznog prava, uz ostalo načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima te načelu dužnosti suradnje i zabrane zlouporabe prava. Nadalje, člankom 1024. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima propisano je da korisnik kredita može vratiti kredit i prije roka određenog za vraćanje, ali je dužan o tome unaprijed obavijestiti banku. Stavkom 4. istog Zakona propisano je da u slučaju vraćanja kredita prije određenog roka banka ne može uračunati kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kada ga je po ugovor trebalo vratiti. Radi se o striktnoj zakonskoj normi (ius cogens), a sve suprotno tome je ništetno. Ugovorna odredba kojom je ugovorena naknada za prijevremenu otplatu kredita stoga je u izravnoj suprotnosti sa citiranom odredbom članka 1024. Zakona o obveznim odnosima. Takva odredba kojom se ugovara naknada za prijevremenu otplatu kredita, u svojoj suštini predstavlja ugovornu kaznu u slučaju prijevremene otplate, a ugovorna kazna ne može se ugovoriti za novčane obveze. Dapače, iz redakcije članka 1024. stavak 4. Zakona o obveznim odnosima može se zaključiti kako banka nema pravo na naknadu koja bi se sastojala u izmakloj dobiti radi gubitka kamata pa stoga nema ni štete na strani banke. U slučaju prijevremene otplate kredita ne postoji nikakva uzročno – posljedična veza između prijevremene otplate kredita i eventualno nastale štete na strani banke tuženika. Pravo na prijevremenu otplatu kredita ovlaštenje je korisnika kredita kojim on ne vrši bilo kakvu protupravnu radnju pa se ne može govoriti o obvezi naknade štete prema banci koja bi bila prouzročena povredom ugovorne obveze iz ugovora, a koja se sastoji u prijevremenoj otplati kredita. S druge strane, ističe se i kako banka tuženika prijevremenom otplatom kredita ni ne trpi bilo kakvu štetu budući da banka tuženika prijevremeno, osim iznosa glavnice kojeg može dalje ulagati i ostvarivati daljnji profit, dobiva i udio kamata, pa stoga, dakle ne trpi apsolutno nikakvu štetu prijevremenom otplatom kredita. Naplatom naknade za prijevremenu otplatu ide se ka neosnovanom bogaćenju banke tuženika. Naplata naknade za prijevremenu otplatu kredita suštinski predstavlja nadoknadu dijela iznosa kamata i ona je kao takva suprotna prisilnim propisima te je stoga i ništetna budući da je suprotna načelu zabrane zloupotrebe prava prema kojem se sudionici obveznog odnosa moraju suzdržavati od ponašanja kojima bi bilo otežano ispunjenje ugovorom preuzete obveze, a ugovaranjem opisane naknade, tužitelju kao korisniku kredita otežano je ispunjenje ugovorom, pa i zakonom, danog prava na prijevremenu otplatu kredita. Iz svega je potpuno razvidno da banka tuženika nije smjela, a ni imala pravo u predmetni ugovor uglaviti odredbu kojom se tužiteljici na bilo koji način onemogućava ili mu se otežava korištenje zakonom danog prava na prijevremenu otplatu kredita, a posebice tuženik nije imao pravo prijevremenu otplatu uvjetovati davanjem suglasnosti i plaćanjem tzv. izlazne naknade, a što je spornom odredbom Ugovora o kreditu tuženik protupravno učinio. Predlaže tužbeni zahtjev u cijelosti prihvatiti.

2. U odgovoru na tužbu podnesenom ovom sudu dana 8. siječnja 2025. tuženik osporava sve tužbene navode. Prije upuštanja u raspravljanje o biti ovog spora, tuženik prigovara mjesnoj nadležnosti Općinskog suda u Dubrovniku, zbog sporazumno ugovorene mjesne nadležnosti suda u Zagrebu. Utuženi ugovor o kreditu (Ugovor o kreditu sklopljen između tužitelja i tuženika broj: 330370, od 20.12.2004., dalje: „Ugovor o kreditu“) sadržava klauzulu kojom je izričito ugovorena nadležnost suda u Zagrebu za sve sporove iz tog ugovora. U odnosu na meritum, navodi da je potraživanje tužitelja u zastari, i to i ako se ovaj postupak promatra kao naknada štete, pri čemu je istekao i subjektivni i objektivni rok, i ako se ovaj postupak kvalificira kao postupak radi povrata mjesečnih anuiteta, i čak ako ga sud kvalificira kao stjecanje bez osnove, jer je prošlo pet godina od dana sklapanja pravnog posla koji je sklopljen još 2004. godine. Navodi se dalje da naknada za prijevremenu otplatu kredita nije ništetna jer je obveza banke korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novca, a korisnik kredita za to plaća određenu cijenu (kamatu). Ako je ugovoreno da će predmetni iznos novčanih sredstava korisniku kredita biti stavljen na raspolaganje u određeno vrijeme jasno je i da banka ima pravo računati s određenim novčanim priljevom od kamata tijekom tog razdoblja. Mora se uzeti u obzir da je tuženik financijska institucija banka zbog čega podliježe specifičnom pravnom režimu. Kao sredstvo zaštite tuženik je definirao naknadu od 2% preostalog nedospjelog iznosa glavnice koji iznos predstavlja mehanizam za brzo određenje naknade štete koja će mu u svakom slučaju biti prouzročena prijevremenom otplatom. Što se tiče naknade za obradu i administraciju kredita, navodi da je odredba jasna, lako uočljiva, da se o njoj pregovaralo i da se stoga ne radi o nepoštenoj, a time ni o ništetnoj odredbi. Ukazuje na praksu Europskog suda i na Direktivu Vijeća Europske unije 93/13/EEZ. Nadalje, tvrdnje tužiteljice da je tužitelj koristio nepoštenu poslovnu praksu potpuno su neosnovane i neutemeljene, dopušteno je ugovarati odredbu prema kojoj tuženik ima pravo na naknadu za obradu ugovora o kreditu. Navodi da je tužiteljica u svakom trenutku nakon što je pročitala ugovor mogla odustati od sklapanja istog. Predlaže tužbeni zahtjev u cijelosti odbiti kao neosnovan.

3. Radi donošenja odluke u ovoj pravnoj stvari, sud je pročitao cjelokupan spis, a posebice: Ugovor o kreditu broj: 330370, solemniziran od strane javnog bilježnika Lucije Carić, poslovni broj: OU-904/04 od 21. prosinca 2004. (list spisa 7-14), prometnu karticu (list spisa 15-21), dopis (list spisa 22), a saslušane su i parnične stranke, odnosno, tužiteljica, koja je pristupila na ročište radi saslušanja (list spisa 49-50).

4. Predmet ovog postupka je utvrđenje ništetnosti odredbe članka 6.1. i odredbe članka 11.1. Ugovora o kreditu broj 330370 od 20. prosinca 2004., kao i isplata iznosa od ukupno 546,78 EUR, i to iznosa od 465,84 EUR na ime naknade za obradu kredita kao i iznosa od 80,94 EUR na ime naknade za prijevremenu otplatu kredita s pripadajućim zateznim kamatama na ime neosnovano stečenog iznosa isplaćenog po osnovi ništetnih odredbi o naknadi za obradu kredita i naknadi za prijevremenu otplatu kredita (tzv. ulazna naknada i izlazna naknada).

5. Tužbeni zahtjev je osnovan.

6. Prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda koji tuženik ističe prethodno upuštanju u raspravljanje o predmetu spora, sud je ocijenio neosnovanim. Naime, odredbom članka 70. stavka 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91, 91/92, 122/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 dalje: ZPP) propisano je da se ako zakonom nije određena isključiva mjesna nadležnost suda stranke mogu sporazumjeti da im u prvom stupnju sudi sud koji nije mjesno nadležan, uz uvjet da je isti stvarno nadležan, dok je stavkom 3. tog članka propisano da sporazum važi samo ako je pismeno sastavljen i ako se tiče određenoga spora ili više sporova koji proistječu iz određenog pravnog odnosa, a stavak 5. da ispravu o sporazumu tužitelj mora priložiti uz tužbu. Iz isprava u spisu proizlazi da je tužitelj s tuženikom sklopio 20. prosinca 2004. Ugovor o kreditu, a člankom 11.3. kojeg je Ugovora ugovorena mjesna nadležnost suda u Zagrebu (sud sjedišta kreditora). Međutim, ocjena je ovog suda da takva prorogacijska klauzula predstavlja nepoštenu ugovoru odredbu. Naime, Direktiva 93/13 EEZ Vijeća od 5. travnja 1993. o nepoštenim odredbama potrošačkih ugovora (dalje: Direktiva 93/13) u cijelosti je implementirana u hrvatski pravni sustav pa tako čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03, dalje ZZP/03), koji je zakon bio važeći u vrijeme sklapanja označenog Ugovora o kreditu, propisuje da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, s time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Kako se u ovom slučaju prema utvrđenju suda nedvojbeno radi, kao prvo, o odredbi koja je unaprijed formulirana od strane trgovca ovdje tuženika na sadržaj koje potrošač ovdje tužiteljica nije imao stvarni utjecaj te o kojoj ugovornoj odredbi ugovorne strane nisu posebno pregovarale jer sud ne nalazi niti životnim niti logičnim da bi tužiteljica koja ugovor o kreditu sklapa u Dubrovniku za sporove koji proizađu u svezi tog ugovora odabrala mjesnu nadležnost suda u Zagrebu (koji je udaljen više stotina kilometara od mjesta sklapanja ugovora i mjesta prebivališta tužiteljice- [adresa]); te kao drugo, da takva ugovorna odredba nedvojbeno uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama budući za potrebe ostvarenja svojih prava i obveza u sporu koji proizađe iz Ugovora tužiteljica mora putovati pred sud u Zagreb što joj, obzirom da živi na otoku Šipanu koji je udaljen nekoliko stotina kilometara od Zagreba te obzirom na cijenu i vremensko trajanje putovanja na relaciji Dubrovnik-Zagreb-Dubrovnik uzrokuje značajne financijske troškove; tako sud utvrđuje da je prorogacijska klauzula sadržana u članku 11.3. Ugovora o kreditu nepoštena ugovorna odredba u smislu čl. 81. ZZP/03 i stoga sukladno čl. 87. ZZP/03 ništetna ugovorna odredba. S obzirom na ništetnost predmetne odredbe o mjesnoj nadležnosti, tužiteljica je, kao potrošač, tužbu podnijela pred sudom mjesta svoga prebivališta, a sve temeljem odredbe članka 19.l Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 75/09, 112/12, 143/13, 147/13, 09/15, 78/15, 102/15, 52/16, dalje ZPK – procesna odredba). Prvostupanjski sud svoju nadležnost temelji i na odredbi članka 59. ZPP-a (ugovor o kreditu sklopljen u poslovnoj jedinici tuženika u Dubrovniku). Slijedom iznesenog, odlučeno je kao pod I. izreke rješenja.

7. Među strankama u ovom postupku nije sporno da su sklopile Ugovor o kreditu broj 330370 solemniziran od javnog bilježnika Lucije Carić, pod poslovnim brojem OU 904/04 od 21. prosinca 2004., niti je sporna visina tužbenog zahtjeva (list spisa 55), no, sporna je osnova tužbenog zahtjeva, odnosno, sporno je pravo tužiteljice na isplatu iznosa u visini od 465,84 EUR sa zakonskim zateznim kamatama (tzv. ulazna naknada) i iznosa od 80,94 EUR sa zakonskim zateznim kamatama (tzv. izlazna naknada), a koja je naplata izvršena temeljem odredbi za koje tužiteljica u ovom postupku tvrdi da su ništetne odredbe. Sporno je i je li predmetni zahtjev tužiteljice u zastari.

7. Odredbom članka 103. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 53/91, 73/91, 3/1994, 111/93, 107/95, 7/97, 112/99, 88/01, 35/05), kao zakona važećeg na dan sklapanja ugovora o kreditu, propisano je da je ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima te moralu društva ništav ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu sankciju ili ako zakon o određenom slučaju ne propisuje što drugo pri čemu 105. ZOO-a propisuje da ništavost neke odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen, ali će ugovor ostati na snazi čak i ako je ništava odredba bila uvjet ili odlučujuća pobuda ugovora u slučaju kad je ništetnost ustanovljena upravo da bi ugovor bio oslobođen te odredbe i važio bez nje.

7.1. Odredbom članka 104. stavka 1. ZOO-a propisano je da je u slučaju ništavosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila po osnovi takvog ugovora, a ako to nije moguće ili ako se priroda onog što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

7.3. Odredba članka 210. stavka 1. ZOO-a propisuje da kad dio imovine jedne osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u pravnom poslu ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti tu imovinu, a ako vraćanje nije moguće, naknaditi vrijednost ostvarene koristi.

8. Tužiteljica, dakle, u ovom postupku tvrdi da je ništetna odredba članka 6.1. Ugovora o kreditu kojom je propisano da banka naplaćuje naknadu za obradu kredita i administraciju kredita, jednokratno, u visini od 1,50% od iznosa kredita, minimalno 500,00 kn, a naplaćuje se neposredno prije isplate kredita, sve iz razloga jer banka naknadu naplaćuje sukladno vlastitim uvjetima koji nisu potrošaču jasno prezentirani i objašnjeni, na način da potrošač (tužiteljica) nije mogao dati informirani pristanak na takvu odredbu. Tužiteljica smatra da je ništetna i odredba 11.1. Ugovora o kreditu kojom je propisano da je prijevremena otplata kredita moguća na pisani zahtjev korisnika kredita, a sukladno uvjetima iz Odluke o kamatama i naknadama kreditora. Kako tužiteljica smatra da su takve odredbe ništetne, tako smatra i da je tuženik dužan vratiti tužiteljici novčani iznos stečen temeljem spornih odredbi.

9. Predmetni Ugovor o kreditu je prema utvrđenju suda nedvojbeno potrošački ugovor o kreditu sklopljen među strankama 21. prosinca 2004., a činjenica potrošačkog karaktera predmetnog Ugovora o kreditu proizlazi iz činjenice da je tužiteljica kao Korisnik kredita potrošač u smislu odredbe čl. 3. ZZP/03 budući je predmetni Ugovor o kreditu sklopila na tržištu kao fizička osoba za potrebe kupnje osobnog automobila (list spisa 63).

10. Sud je proveo dokaz saslušanjem parničnih stranaka, odnosno, tužiteljice koja je pristupila na ročište radi saslušanja. Iz iskaza same tužiteljice, koja sudu iskazuje životno, uvjerljivo i logično, razvidno je da je ugovor o kreditu u cijelosti i unaprijed sastavila banka, a njoj je dan samo na potpis, da nije pregovarala s bankom niti je takva mogućnost uopće postojala, odnosno, da je kredit prezentiran tužiteljici po principu "uzmi ili ostavi". Navodi da joj ništa nije bilo pojašnjavano o pojedinim odredbama kredita, te da joj u banci ništa nije rečeno o ulaznoj naknadi niti o izlaznoj naknadi, na koje se troškove te naknade odnose i u kojoj se visini određuju (list spisa 63-64).

10.1. Tuženik, pak, nije predložio saslušanje osobe koja je od strane banke sudjelovala u sklapanju ugovora o kreditu (kreditni referent), a iz čijeg bi saslušanja proizlazilo suprotno

– da su predmetne odredbe ovdje konkretnom potrošaču (tužiteljici) objašnjene, da su prezentirani jasni parametri o kojima ovisi visina naknade za obradu kredita i za prijevremenu otplatu kredita ili da se o takvim odredbama pregovaralo ili uopće moglo pregovarati, a teret dokazivanja navedenog, kraj nesporne činjenice da se ovdje radi o standardiziranom obrascu ugovora kojeg je sastavila banka, nedvojbeno je na tuženiku.

11. Naime, odredba članka 81. stavka 1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03), kao zakona važećeg u trenutku sklapanja ugovora, propisuje da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača dok st. 2. tog članka propisuje da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Stavkom 4. te odredbe propisano je da ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Prema članku 87. stavku 1. ZZP-a nepoštena ugovorna odredba je ništava.

11.1. Tužiteljica tvrdi da se o odredbama Ugovora o kreditu, pa tako ni o odredbi članka 6.1. i 11.1. Ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo, a ovdje se nesumnjivo radi o tipskom ugovoru. Tuženik, na kojem je teret dokaza da se o odredbama zapravo pregovaralo, kako je gore već rečeno, nije predložio dokaz na okolnost da je postupanje banke u ovom konkretnom slučaju bilo savjesno, da je tužiteljici bilo objašnjeno na koje se točno troškove odnosi naknada za obradu kredita (članak 6.1. Ugovora), zašto je određena upravo u visini od 1,50% od iznosa kredita, da je o toj odredbi pregovarano ili da je takva mogućnost uopće postojala ili da je tužiteljica temeljem jasne i potpune obavijesti dala informiran pristanak na ovako formuliranu odredbu. Tuženik jednako tako nije predložio dokaz ni na okolnost da je o odredbi članka 11.1. Ugovora o kreditu, a koja se odnosi na prijevremenu otplatu kredita pregovarano, da je tužiteljici pojašnjeno na koje se troškove odnosi ta naknada i o čemu ovisi iznos u kojem će se ona odrediti, osim što je jasno da se određuje jednostrano, sukladno odluci banke.

12. Odredbama ZZP/03 uređuje se zaštita osnovnih prava potrošača pri kupnji proizvoda i usluga s posebnim osvrtom na djelotvorniju pravnu zaštitu potrošača koji se u ugovorima s trgovcima posebice u tzv. tipskim, unaprijed formuliranim standardiziranim ugovorima, a kakav je prema utvrđenju suda upravo predmetni Ugovor o kreditu, pojavljuju kao „slabija strana“, budući se u takvim ugovorima o svim ugovornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo već su one postavljene kao nužan sadržaj odnosno uvjet bez kojeg nije moguće sklapanje ugovora, što suprotno jednom od osnovnih načela obveznog prava - načelu savjesnosti i poštenja, može uzrokovati znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu potrošača.

12.1. Naime, stajališta Suda Europske unije u tumačenju i primjeni Direktive 93/13/EEZ, jasno naglašavaju važnost obavještavanja potrošača prije sklapanja ugovora o ugovornim uvjetima i njihovim posljedicama te da je takvo obavještavanje od bitne važnosti za potrošača jer će samo na temelju prethodne, potpune i razumljive obavijesti potrošač biti u situaciji razumno shvatiti i predvidjeti posljedice i ekonomske učinke koje za njega može imati sklapanje ugovora s takvim ugovornim odredbama. Pored navedenog, članak 4. stavak 2. Direktive 93/13/EEZ treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva, što u ovom konkretnom slučaju znači da u ugovoru moraju na transparentan način potrošaču biti objašnjeni razlozi i pojedinosti vezane za naplatu naknade za obradu kredita i naplatu naknade za prijevremenu otplatu kredita, tako da potrošač na temelju točnih i razumljivih kriterija može predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze.

13. Predmetne su odredbe suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovale znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao korisnika kredita, koja je platila ugovorene naknade bez da je u biti znala koju uslugu ili koji točno trošak tako plaćenim iznosima podmiruje, odnosno, bez da je na pravilan i sveobuhvatan način mogla sagledati puninu obveze koju preuzima tim ugovornim odredbama, a ovo posebice i jer iz sadržaja spornih odredbi nije jasno za što se točno plaćaju njima ugovorene naknade.

13.1. Čitajući samu spornu odredbu članka 6.1. Ugovora o kreditu, razvidno je da ista ne sadrži nikakve podatke iz kojih bi se moglo zaključiti o čemu ovisi visina naknade za obradu kredita i administraciju kredita, zašto je određena upravo u iznosu od 1,50% od ukupnog iznosa kredita, osim što je jasno da se određuje jednostrano, od strane banke.

13.2. Čitajući spornu odredbu članka 11.1. Ugovora o kreditu, razvidno je da je istom propisana mogućnost prijevremene otplate kredita na pisani zahtjev korisnika kredita, a bez da su tom odredbom jasno određeni parametri o kojima ovisi visina naknade, za što se točno ta naknada plaća, osim da ovisi isključivo o uvjetima koje je nametnula banka.

13.3. Pri tome sud ističe da se pitanje uzrokuje li se spornim ugovornim odredbama značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, ne ocjenjuje samo kvantitativnom ocjenom odnosa iznosa kredita i iznosa ugovorene naknade za obradu kredita već i ocjenom bi li neprihvaćanjem tih odredbi od strane potrošača, on bio ograničen u ostvarivanju svog prava - zahtjeva za kredit ili sadržaja ugovora o kreditu ili nametanjem neke druge dodatne obveze ili naknade (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi broj Rev-1051/2023-2 od 03. travnja 2024.), a iz iskaza same tužiteljice proizlazi upravo to, da je prihvaćanje ovih naknada bilo nužno da bi ostvarila kredit, koji je od strane banke unaprijed pripremljen, po principu "uzmi ili ostavi", bez mogućnosti promjena ili utjecaja na pojedine odredbe od strane tužiteljice.

14. U odnosu na navode tuženika istaknute još u odgovoru na tužbu kako je naknada za prijevremenu otplatu kredita nužna da bi bankarski sustav mogao funkcionirati i da prijevremenom otplatom kredita tuženiku nastaje šteta, treba reći da sud ovdje utvrđuje da je ništetna ugovorna odredba o prijevremenoj otplati kredita (članaka 11.1. Ugovora) jer se o toj odredbi nije pregovaralo, jer je predmetnu odredbu u ugovor unaprijed otisnutog sadržaja uglavio i nametnuo tuženik kao "jača" ugovorna strana, bez da je tužiteljici pojasnio ekonomske posljedice koje za nju nastaju prihvaćanjem te odredbe, odnosno, jer tužiteljica nije dala informiran pristanak na takvu odredbu. Stoga, sve ono što je tuženik temeljem takve ništetne ugovorne odredbe primio, mora i vratiti. Ako, pritom, tuženik smatra da je njemu postupanjem tužiteljice, koja je prijevremeno otplatila kredit, nastala šteta, radi se o potpuno drugoj osnovi i tuženik je ovlašten (u nekom drugom postupku) dokazivati pretpostavke za naknadu štete protiv tužiteljice.

15. Stoga, imajući u vidu sadržaj ovog spisa i rezultate provedenog dokaznog postupka, proizlazi da je odredba članka 6.1. i članka 11.1. Ugovora o kreditu sklopljenog između stranaka koji se odnosi na naknadu za obradu kredita i administraciju kredita, te naknadu za prijevremenu otplatu kredita, a koje su odredbe sadržane u tipskom, standardiziranom ugovoru sastavljenom od strane banke, o kojima stranke nisu pregovarale niti je tužiteljica dala informiran pristanak na iste, te koje su uzrokovale značajnu neravnotežu na štetu potrošača - nepoštene, a time i ništetne ugovorne odredbe, pa je tuženik kao trgovac dužan tužiteljici kao potrošaču, vratiti sve ono što je primio temeljem takvih ništetnih ugovornih odredbi.

16. Stranke su na pripremnom ročištu od 17. lipnja 2025. (list spisa 54-55), učinile nespornim da je tužiteljici naplaćena tzv. ulazna naknada na ime obrade kredita u iznosu 465,84 EUR dana 22. prosinca 2004., kao i tzv. izlazna naknada, odnosno, naknada za prijevremenu otplatu kredita, u iznosu od 80,94 EUR dana 2. ožujka 2011. Stoga, nije bilo potrebno u ovom postupku provoditi financijsko vještačenje na okolnost visine, jer je visina (kao i dan naplate predmetnih iznosa) učinjena nespornom.

17. Imajući tako u vidu da je temeljem odredbe članka 6.1. Ugovora o kreditu i temeljem odredbe članka 11.1. Ugovora o kreditu, za koje je ovaj sud temeljem rezultata provedenog postupka utvrdio da su nepoštene i ništetne odredbe, tužiteljici na ime naknade za obradu kredita naplaćen iznos od 465,84 EUR dana 22. prosinca 2004. i na ime prijevremene otplate kredita iznos od 80,94 EUR dana 2. ožujka 2011., valjalo je tuženika obvezati da tužiteljici vrati neosnovano stečene iznose, sa zateznim kamatama od dana stjecanja predmetnih iznosa.

17.1. Odluku o zakonskoj zateznoj kamati sud je utemeljio na članku 214. (sada 1115). ZOO koji propisuje da se kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju platiti zatezne kamate, i to ako je stjecatelj nesavjestan od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva, visinu zakonske zatezne kamate odredivši sukladno čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 123/21, 114/22, 156/22, 155/23). Kao dan početka tijeka zakonske zatezne kamate sud je uzeo dan kad je tužiteljici naplaćeno 465,84 EUR na ime “ulazne naknade“, a što je nesporno upravo dan 22. prosinca 2004., kao i dan kad je tužiteljici naplaćeno 80,94 EUR na ime "izlazne naknade", a što je nesporno 2. ožujka 2011. budući je tuženik koji je obračunao i tužiteljici naplatio te iznose nepošten od dana stjecanja. Tuženikova nepoštenost pri tome proizlazi iz činjenice da je upravo tuženik kao "jača" ugovorna strana, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, unaprijed sastavio Ugovor o kreditu i u tako pripremljenom sadržaju na koji tužiteljica kao druga ugovorna strana nije imala niti je mogla imati ikakav utjecaj (a u koji je inkorporirao i ništetne ugovorne odredbe o ulaznoj i izlaznoj naknadi) predložio tužiteljici sklapanje pod uvjetom „uzmi ili ostavi“.

18. U pogledu prigovora zastare, sud ističe da je predmet spora klasificirao kao zahtjev za vraćanje stečenog bez osnove konkretno kao povrat stečenog temeljem ništetnih ugovornih odredbi, slijedom čega je zastaru prava tužiteljice potraživati isplatu utuženog iznosa potrebno cijeniti primjenom općeg petogodišnjeg zastarnog roka. Tužiteljica ispravno tvrdi da je utuženi iznos tuženik stekao temeljem ništetnih ugovornih odredbi, dakle, bez valjane pravne osnove, a radi čega je pravo tužiteljice tražiti isplatu potrebno cijeniti primjenom petogodišnjeg zastarnog roka, koji zastarni rok vrijedi za povrat stečenog bez osnove odnosno za restitucijski zahtjev ugovorne stranke za povrat danog temeljem ništetne ugovorne odredbe. Sjednica Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020. zauzima pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju kad ugovorna strana traži povrat stečenog na temelju ništetne ugovorne odredbe, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovorne odredbe, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Stoga, rok zastare za ostvarenje utužene tražbine u trenutku podnošenja tužbe još nije niti počeo teći, ovo jer zastara počinje teći tek dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, a ta je ništetnost utvrđena tek ovom, za sada, nepravomoćnom presudom. Kako rok zastare dakle za ovu tražbinu nije još niti počeo teći, tako nije niti mogla nastupiti zastara za ovu tražbinu pa je stoga neosnovan i prigovor zastare istaknut po tuženiku spram ovog tužbenog zahtjeva (tako npr. i Županijski sud u Rijeci, Gž-1439/22).

19. Slijedom iznesenog, odlučeno je kao pod I., II. i III. izreke ove presude.

20. Odluka o zahtjevima stranaka za naknadu parničnog troška utemeljena je na članku 154. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91, 91/92, 122/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22) i Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 138/2023).

20.1. Pri tome valja reći da je tužiteljica kao vrijednost predmeta spora označila iznos od 1.579,40 EUR. Tuženik je na pripremnom ročištu prigovorio vrijednosti predmeta spora kao suviše visoko naznačenom, imajući u vidu da se u ovom postupku radi o isplati iznosa od 546,78 EUR. Sud je, pozivom na odredbu članka 40. stavka 3. ZPP-a odredio vrijednost predmeta spora u iznosu od 546,78 EUR. Uvažavajući argument tužiteljice da se u ovom postupku radi o dva različita zahtjeva (utvrđenje ništetnosti i isplata), valja reći da parnica nije i ne smije biti sama sebi svrhom. Kako je točka I. tužbenog zahtjeva (utvrđenje ništetnosti odredbi) zapravo prethodno pitanje da bi sud mogao donijeti odluku o točki II. i III. tužbenog zahtjeva (isplata iznosa od 465,84 EUR i 80,94 EUR), tako je sud utvrdio da je vrijednost predmeta spora u ovoj parnici upravo onaj iznos kojeg tužiteljica ovom tužbom potražuje – ukupno 546,78 EUR (uzimajući u obzir samo glavno potraživanje, u smislu odredbe članka 35. stavka 1. ZPP-a). Navodi se i to da utvrđenje ništetnosti odredbi i nije moralo biti navedeno kao zasebna točka tužbenog zahtjeva jer je sud o tome mogao odlučivati kao o prethodnom pitanju za odluku o pravu na isplatu. Deklaratorni zahtjev istaknut uz tužbeni zahtjev na isplatu koji treba poslužiti samo za ocjenu osnovanosti zahtjeva na isplatu ne uzima se u obzir pri utvrđivanju vrijednosti predmeta spora, pa se vrijednost predmeta spora računa tada samo prema vrijednosti zahtjeva na isplatu, odnosno, kondemnatornog zahtjeva (tako u istovjetnim pravnim situacijama i Županijski sud u Varaždinu u odluci Gž-216/2025 od 12. ožujka 2025., Županijski sud u Vukovaru, Gž-44/2024 od 27. ožujka 2025., kao i Vrhovni sud Republike Hrvatske u rješenjima broj Revr- 475/2008 od 27. listopada 2008. i Rev-1264/2007 od 29. listopada 2008.).

20.2. Tužiteljici, kao stranci koja je u cijelosti u parnici uspjela, pripada trošak ovog postupka. Pri tome, sud je kao opravdane i osnovane cijenio samo one troškove koji su bili potrebni za vođenje ove parnice ili su utjecali na tijek ovog postupka, u smislu odredbe članka 155. ZPP-a. Tužiteljici je priznat trošak sastava tužbe u iznosu od 100,00 EUR (Tbr. 7. točka 1. Tarife), trošak zastupanja na ročištima od 11. lipnja 2025. i 28. kolovoza 2025. (Tbr. 9. točka 1. Tarife), svaka radnja u iznosu od po 100,00 EUR, sveukupno dakle, 300,00 EUR. Tome valja pridodati i pripadajući i zatraženi PDV od 25%, temeljem Tbr. 46 Tarife, pa ukupan priznati i opravdani trošak tužiteljice iznosi 375,00 EUR, sukladno Tarifi. Tome valja pridodati i trošak sudske pristojbe na tužbu i presudu, svaka pristojba u iznosu od 26,54 EUR. Tužiteljici nije priznat trošak podneska od 30. travnja 2025., kojim se podneskom tužiteljica očituje na odgovor na tužbu, jer takav podnesak ni na jedan način nije utjecao na tijek ovog postupka, nije bio potreban niti je tužiteljica zatražila od suda dopuštenje da takav podnesak podnese, a što je dužna sukladno odredbi članka 299.a stavka 2. ZPP-a, te je sve navode iz tog podneska tužiteljica mogla istaknuti i na pripremnom ročištu za koje joj je naknada priznata. Sveukupno je tuženik dužan tužiteljici, dakle, naknaditi parnični trošak u iznosu od 428,08 EUR, dok je u preostalom dijelu (za više zatraženi iznos od 803,10 EUR), zahtjev tužiteljice valjalo odbiti kao neosnovan. Kamate koje su zatražene u smislu odredbe članka 151. stavka 3. ZPP-a, teku na dosuđeni trošak od dana donošenja ove odluke pa do isplate. Slijedom iznesenog, odlučeno je kao pod II. izreke rješenja.

U Dubrovniku 1. rujna 2025.

S u d a c

Marijana Milković Cosmai

Uputa o pravnom lijeku:

1. Stranci koja je pristupila na ročište za objavu, rok za žalbu teče od dana tog ročišta. Rok za žalbu je 15 (petnaest) dana. Žalba se dostavlja u dovoljnom broju primjeraka za sud i stranke ovom sudu za sud drugog stupnja.

2. Stranci koja nije pristupila na ročište za objavu presude, a o njemu je uredno obaviještena, rok za žalbu teče od dana tog ročišta. Rok za žalbu je 15 (petnaest) dana. Žalba se dostavlja u dovoljnom broju primjeraka za sud i stranke ovom sudu za sud drugog stupnja.

3. Stranci koja nije pristupila na ročište za objavu presude, a o njemu nije uredno obaviještena, rok za žalbu teče od dana dostave pisanog otpravka presude. Rok za žalbu je 15 (petnaest) dana. Žalba se dostavlja u dovoljnom broju primjeraka za sud i stranke ovom sudu za sud drugog stupnja.