Poslovni broj: P-854/2023-21

REPUBLIKA HRVATSKA

Općinski sud u Zlataru

Stalna služba u Zaboku

Zabok, Matije Gupca 22

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Zlataru, Stalna služba u Zaboku , po sucu Branku Hercegu u pravnoj stvari tužiteljice FE iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] , koju zastupa punomoćnik Mladen Klaić,odvjetnik iz Odvjetničkog društva Klaić & Klaić iz Kutine, Kolodvorska 24 protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. iz Zagreba,Magazinska cesta 69 , OIB: 53056966535, kojeg zastupaju punomoćnici Goran Gložinić i Barbara Knežević, odvjetnici iz Odvjetničkog društva Mađarić & Lui d.o.o. iz Zagreba, Zelinska 4 radi isplate, nakon glavne i javne rasprave održane i zaključene dana 12. studenog 2024. u nazočnosti tužiteljice i njezinog punomoćnika Mladena Klaića, odvjetnika iz Kutine i punomoćnice tuženika Barbare Knežević , odvjetnice iz Zagreba, dana 1. rujna 2025.

p r e s u d i o  j e

I.Tuženiku : Raiffeisenbank Austria d.d. iz Zagreba,Magazinska cesta 69 , OIB: 53056966535 se nalaže isplatiti tužiteljici: FE iz [adresa] , OIB: [osobni identifikacijski broj] iznos od 8.361,93 EUR s zakonskom zateznom kamatom tekućom :

- na iznos od 30,49 EUR od 1. studenog 2008. do isplate,

- na iznos od 9,87 EUR od 1. prosinca 2008. do isplate,

- na iznos od 36,08 EUR od 1. siječnja 2009. do isplate,

- na iznos od 40,11 EUR od 1. veljače 2009. do isplate,

- na iznos od 41,93 EUR od 1. ožujka 2009. do isplate,

- na iznos od 36,92 EUR od 1. travnja 2009. do isplate,

- na iznos od 37,88 EUR od 1. svibnja 2009. do isplate,

- na iznos od 30,20 EUR od 1. lipnja 2009. do isplate,

- na iznos od 24,55 EUR od 1. lipnja 2009. do isplate,

- na iznos od 26,05 EUR od 1. srpnja 2009. do isplate,

- na iznos od 29,03 EUR od 1. kolovoza 2009. do isplate,

- na iznos od 28,77 EUR od 1. listopada 2009. do isplate,

- na iznos od 25,76 EUR od 1. studenog 2009. do isplate,

- na iznos od 31,41 EUR od 1. studenog 2009. do isplate,

- na iznos od 35,94 EUR od 1. siječnja 2010. do isplate,

- na iznos od 42,38 EUR od 1. veljače 2010. do isplate,

- na iznos od 40,91 EUR od 1. ožujka 2010. do isplate,

- na iznos od 49,65 EUR od 1. travnja 2010. do isplate,

- na iznos od 47,99 EUR od 1. svibnja 2010. do isplate,

- na iznos od 51,22 EUR od 1. lipnja 2010. do isplate,

- na iznos od 79,21 EUR od 1. srpnja 2010. do isplate,

- na iznos od 73,45 EUR od 1. kolovoza 2010. do isplate,

- na iznos od 83,91 EUR od 1. rujna 2010. do isplate,

- na iznos od 78,31 EUR od 1. listopada 2010. do isplate,

- na iznos od 69,29 EUR od 1. studenog 2010. do isplate,

- na iznos od 88,31 EUR od 1. prosinca 2010. do isplate,

- na iznos od 112,51 EUR od 1. siječnja 2011. do isplate,

- na iznos od 95,37 EUR od 1. veljače 2011. do isplate,

- na iznos od 101,38 EUR od 1. ožujka 2011. do isplate,

- na iznos od 93,74 EUR od 1. travnja 2011. do isplate,

- na iznos od 95,11 EUR od 1. svibnja 2011. do isplate,

- na iznos od 127,55 EUR od 1. lipnja 2011. do isplate,

- na iznos od 127,95 EUR od 1. srpnja 2011. do isplate,

- na iznos od 154,28 EUR od 1. kolovoza 2011. do isplate,

- na iznos od 140,85 EUR od 1. rujna 2011. do isplate,

- na iznos od 125,94 EUR od 1. listopada 2011. do isplate,

- na iznos od 124,33 EUR od 1. studenog 2011. do isplate,

- na iznos od 123,19 EUR od 1. prosinca 2011. do isplate,

- na iznos od 130,30 EUR od 1. siječnja 2012. do isplate,

- na iznos od 136,50 EUR od 1. veljače 2012. do isplate,

- na iznos od 137,34 EUR od 1. ožujka 2012. do isplate,

- na iznos od 133,04 EUR od 1. travnja 2012. do isplate,

- na iznos od 135,94 EUR od 1. svibnja 2012. do isplate,

- na iznos od 137,92 EUR od 1. lipnja 2012. do isplate,

- na iznos od 134,59 EUR od 1. srpnja 2012. do isplate,

- na iznos od 135,46 EUR od 1. kolovoza 2012. do isplate,

- na iznos od 132,96 EUR od 1. rujna 2012. do isplate,

- na iznos od 127,56 EUR od 1. listopada 2012. do isplate,

- na iznos od 133,32 EUR od 1. studenog 2012. do isplate,

- na iznos od 136,08 EUR od 1. prosinca 2012. do isplate,

- na iznos od 134,15 EUR od 1. siječnja 2013. do isplate,

- na iznos od 123,28 EUR od 1. veljače 2013. do isplate,

- na iznos od 132,52 EUR od 1. ožujka 2013. do isplate,

- na iznos od 133,32 EUR od 1. travnja 2013. do isplate,

- na iznos od 129,70 EUR od 1. svibnja 2013. do isplate,

- na iznos od 118,45 EUR od 1. lipnja 2013. do isplate,

- na iznos od 118,16 EUR od 1. srpnja 2013. do isplate,

- na iznos od 120,93 EUR od 1.kolovoza 2013. do isplate,

- na iznos od 125,36 EUR od 1. rujna 2013. do isplate,

- na iznos od 131,50 EUR od 1.listopada 2013. do isplate,

- na iznos od 128,33 EUR od 1. studenog 2013. do isplate,

- na iznos od 130,58 EUR od 1. prosinca 2013. do isplate,

- na iznos od 133,11 EUR od 1. siječnja 2014. do isplate,

- na iznos od 119,54 EUR od 1. veljače 2014. do isplate,

- na iznos od 122,50 EUR od 1. ožujka 2014. do isplate,

- na iznos od 123,53 EUR od 1. travnja 2014. do isplate,

- na iznos od 118,25 EUR od 1. svibnja 2014. do isplate,

- na iznos od 117,20 EUR od 1. lipnja 2014. do isplate,

- na iznos od 117,67 EUR od 1. srpnja 2014. do isplate,

- na iznos od 121,40 EUR od 1. kolovoza 2014. do isplate,

- na iznos od 124,53 EUR od 1. rujna 2014. do isplate,

- na iznos od 123,88 EUR od 1. listopada 2014. do isplate,

- na iznos od 126,59 EUR od 1. studenog 2014. do isplate,

- na iznos od 128,43 EUR od 1. prosinca 2014. do isplate,

- na iznos od 127,35 EUR od 1. siječnja 2015. do isplate,

- na iznos od 128,83 EUR od 1. veljače 2015. do isplate,

- na iznos od 128,83 EUR od 1. ožujka 2015. do isplate,

- na iznos od 128,83 EUR od 1. travnja 2015. do isplate,

- na iznos od 128,83 EUR od 1. svibnja 2015. do isplate,

- na iznos od 128,83 EUR od 1. lipnja 2015. do isplate,

- na iznos od 128,83 EUR od 1. srpnja 2015. do isplate,

- na iznos od 128,83 EUR od 1. kolovoza 2015. do isplate te

- na iznos od 128,83 EUR od 1. rujna 2015. do isplate i to od 1. siječnja 2008. po stopi koju određuje čl. 29. st. 2. i 8. Zakona o obveznim odnosima uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke , koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena do 31. srpnja 2015., a od 1. kolovoza 2015. uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena do 31. prosinca 2022., od 1. siječnja 2023. pa do 31. prosinca 2023. po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. pa nadalje po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.

II. Utvrđuje se da ne postoji tražbina tuženika: Raiffeisenbank Austria d.d. iz Zagreba,Magazinska cesta 69 , OIB: 53056966535 radi prebijanja s tražbinom tužiteljice: FE iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] u iznosu od 1.910,20 EUR koji je tužiteljici priznat Dodatkom ugovora o konverziji.

III. Tuženiku: Raiffeisenbank Austria d.d. iz Zagreba,Magazinska cesta 69 , OIB: 53056966535 se nalaže da tužiteljici : FE iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.712,50 EUR s zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana 1. rujna 2025. pa do isplate prema čl. 29. st. 2. i 8. Zakona o obveznim odnosima po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa, koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke sve u roku od 15 dana.

IV. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika: Raiffeisenbank Austria d.d. iz Zagreba,Magazinska cesta 69 , OIB: 53056966535 za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 1.034,51 EUR s zakonskom zateznom kamatom.

Obrazloženje

1.Tužiteljica ČE u tužbi tvrdi da su ona i tuženik Raiffeisenbank Austria d.d. iz Zagreba dana 23. rujna 2008. zaključili Ugovor o kreditu broj 168-50-5082213 , koji ugovor je solemniziran kod Javnog bilježnika u Šibeniku Vojislava Vuletina dana 23. rujna 2008. pod brojem : OV-14166/2008 te je tuženik po gore navedenom kreditu tužiteljici odobrio i stavio na raspolaganje ukupan iznos od 95.500,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita sa rokom otplate istoga u 276 mjesečnih anuiteta te je isti iznos kredita tuženik isplatio tužiteljici i nadalje tužiteljica tvrdi da su ona i tuženik temeljem Zakona o izmjena i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (,,Narodne novine '' broj 102/15) dana 4. veljače 2006. zaključili Dodatak broj KONV-01/2016 Ugovoru o kreditu broj 168-50- 5082213, s time da tužiteljica ističe da je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj : Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. kojom je djelomično potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013. utvrđeno da je ovdje tuženik ,kao i ostale tužene banke povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u kojima su otplatu glavnice vezali uz švicarski franak i o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače, u konkretnom slučaju i tužiteljicu , u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti protivno načelu savjesnosti i poštenja, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana pa je time tuženik postupao protivno odredbama Zakona o zaštiti potrošača te Zakona o obveznim odnosima pa je tako isti sud u tom kolektivnom sudskom postupku, koji se odnosi i na ovaj pojedinačni spor utvrdio da su ugovorne odredbe kojima se glavnica veže za valutu švicarski franak prosječnom potrošaču nerazumljive, nepoštene pa prema tome ništetne, jer su banke prije i u vrijeme zaključivanja ugovora propustile informirati potrošače o četiri činjenice: o općem riziku vezanom uz svaku valutnu klauzulu, o činjenici da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj uz euro (jer se tečajna politika Hrvatske narodne banke temeljila na održavanju stabilnog nominalnog tečaja kune prema euru, dok tečaj svih ostalih valuta u odnosu na kune nije pod kontrolom Hrvatske narodne banke, a što proizlazi iz potvrde Hrvatske Narodne banke od 7. lipnja 2013. ), o tome da je rast tečaja švicarskog franka u kontekstu skorog uvođenja EURO zone gotovo potpuno izvjestan te o povećanom riziku koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope i nadalje tužiteljica tvrdi da je čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača (,,Narodne novine '' broj 96/03) propisano da se odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača te je istom odredbom propisano da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca te je u konkretnom slučaju tuženik trgovac i kako je zbog ništetnih ugovornih odredbi Ugovora o kreditu o promjenjivosti tečaja valute tuženik povrijedio odredbu čl. 3. ZOO- a ,koja propisuje ravnopravnost sudionika u obveznom odnosu, koje u konkretnom slučaju nije bilo, to je tuženik pored ostalog naplatio tužiteljici više od onoga što mu je tužiteljica bila dužna platiti i stoga je tuženik dužan tužiteljici vratiti sve što je primio na temelju takvih ništetenih odredbi Ugovora o kreditu, a tužiteljica ovom tužbom od tuženika potražuje razliku tečaja valute po svakom plaćenom anuitetu u odnosu na početni tečaj valute važeći na dan isplate kredita u iznosu od 8.914,48 EUR s zakonskom zateznom kamatom od dana dospijeća svake pojedine razlike pa do isplate, kao i naknadu troškova parničnog postupka s zakonskom zateznom od dana donošenja prvostupanjske presude.

2. Tužiteljica je podneskom od dana 19. rujna 2024. sukladno nalazu i mišljenju financijskog vještaka precizirala tužbeni zahtjev tako da od tuženika traži isplatu iznosa od 8.361,93 EUR s zakonskom zateznom kamatom tekućom od dospijeća svakog pojedinog iznosa , kao i naknadu troškova parničnog postupka s zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja prvostupanjske presude.

3. Tuženik Raiffeisenbank Austria d.d. iz Zagreba u odgovoru na tužbu tvrdi da nije sporno da su tužiteljica i tuženik dana 23. rujna 2008. zaključili Ugovor o kreditu broj 168-50-5082213 ,kojim je tuženik stavio tužiteljici na raspolaganje iznos kredita kunske protuvrijednosti CHF 95.500,00 a da je ugovorena redovna kamata 5,95 % godišnja, promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora i s kamatom po dospijeću u visini zakonske zatezne kamate koja je u trenutku sklapanja Ugovora iznosila 15% godišnje, također promjenjiva te nije sporno da su stranke dana 4. veljače 2016. sklopile Dodatak broj KONV-01/2016 Ugovoru o kreditu br. 168-50-5082213, kojim su ugovoreni uvjeti za provedbu konverzije kredita ugovorenog u kunama s valutnom klauzulom u CHF, u kunski kredit s valutnom klauzulom EUR te tuženik ističe da je Ugovor sklopljen sukladno čl. 1021. Zakona o obveznim odnosima koji je lex specialis i regulira ugovore o kreditu između banke i korisnika kredita, a istim je propisano da su bitni sastojci ugovora o kreditu obveza banke da korisniku kredita stavi na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene dok je obveza korisnika kredita banci platiti ugovorenu kamatu i dobiveni iznos novca vratiti u vrijeme i na način utvrđen ugovorom dok u odnosu na navode tužiteljice o ništetnosti i nepoštenosti ugovorene valutne klauzule tuženik tvrdi da tužiteljica neutemeljeno ističe da je ugovorena valutna klauzula nepoštena i nedopuštena, a kao takva i ništetna i ne navodi u čemu se sastoji propust tuženika da tužiteljicu upozori na mogućnost snošenja rizika uslijed rasta tečaja sukladno ugovorenoj valutnoj klauzuli u valuti CHF, a Zakonom o obveznim odnosima dopuštena je odredba ugovora kojom se vrijednost ugovorne obveze izračunava na temelju tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti iz čega proizlazi da je tuženik postupao isključivo u skladu sa zakonom pa tužiteljica neosnovano ističe da je tuženik ugovaranjem valutne klauzule CHF bio nepošten i tuženik je o svim okolnostima i rizicima valutne klauzule obavijestio tužiteljicu pri sklapanju Ugovora te je tužiteljica po vlastitom izboru, a nakon što je upoznata sa svim okolnostima i rizicima valutne klauzule, odabrala valutnu klauzulu CHF i takav odabir, između više predloženih ugovora, predstavlja pojedinačno pregovaranje o ugovornim odredbama budući da je tužiteljica samostalno i neovisno mogla birati ugovorne odredbe (ovdje valutnu klauzulu) , a tuženik ističe da promjena tečaja strane valute ni na koji način nije predvidiva niti je tuženik mogao procijeniti kretanje tečaja CHF pa ni bilo koje druge strane valute te protivno tvrdnjama tužiteljice , ugovaranjem valutne klauzule ona je također preuzela valutni rizik s obzirom da ugovaranje valutne klauzule utječe na financijski položaj korisnika kredita, jer se kunska protuvrijednost novčanog tijeka (anuiteti, rate ili mjesečni obroci po kreditu) mijenja u ovisnosti o kretanju tečaja valute u kojoj je ugovorena valutna klauzula i svaki korisnik bilo kojeg kredita u kojem je ugovorena valutna klauzula, neovisno o izboru valute, preuzima rizik moguće promjene tečaja i svojim potpisom preuzima prava i obveze, odnosno odgovornost za ispunjenje obveze sukladno ugovornim odredbama tako da nisu osnovani navodi tužiteljice da je tuženik postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja, jer da bi se odredba o potrošačkom ugovoru mogla smatrati nepoštenom kumulativno moraju biti ispunjeni sljedeći uvjeti (čl.81. Zakona o zaštiti potrošača -,,Narodne novine'' br. 96/03): da se o istoj nije pojedinačno pregovaralo i da se suprotno načelu savjesnosti i poštenja takvim uređenjem uzrokuje značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a s obzirom da je tužiteljica nakon što je upozorena o svim okolnostima i rizicima valutne klauzule, u zahtjevu za kredit, vlastoručno odabrala valutnu klauzulu CHF i nakon što je pristala na promjenjivu kamatnu stopu, razvidno je da je tuženik postupio u cijelosti u skladu s načelom savjesnosti i poštenja te također tuženik ističe prigovor zastare u odnosu na povrat dijela mjesečnih anuiteta na ime ništene valutne klauzule, jer je sukladno čl. 226. Zakona o obveznim odnosima propisano da takve tražbine zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja i nadalje tuženik osporava visinu tužbenog zahtjeva u cijelosti i protivi se pozivanju tužiteljice na odredbe Zakona o obveznim odnosima o stečenom bez osnove, jer konkretno nisu ispunjene pretpostavke za primjenu instituta stečenog bez osnove i takav institut bi došao u obzir samo kada prijelaz imovine neke osobe u imovinu druge osobe ne bi imao osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno odluci neke druge nadležne vlasti ili zakonu, a tužiteljica nije dokazala da je došlo do prijelaza njezine imovine u imovinu tuženika niti da pravne osnove nema ili da je otpala i sukladno Zakonu o obveznim odnosima o stjecanju bez osnove, tko izvrši isplatu znajući da nije dužan platiti, nema pravo zahtijevati vraćanje, a tužiteljica se ne može pozivati ni na jedno utvrđenje iz odluka u,,slučaju Franak“, jer se ne radi o odlukama koje djeluju erga omnes već iz tih odluka proizlazi da potrošači svoje navode o povredi njihovih prava imaju svaki zasebno dokazivati pa tužiteljica ne može smatrati da je osnova njezine tužbe dokazana samim postojanjem presuda drugih sudova o nepoštenosti i ništetnosti valutne klauzule već isto mora dokazati, a i tužiteljica nije bila stranka u postupku, koji se vodio povodom kolektivne tužbe pa se ne može pozivati na utvrđenja iz navedene presude dok u odnosu na provedenu konverziju čl. 9. Ugovora propisana je mogućnost konverzije obveze korisnika kredita izražene u CHF u EUR, primjenom srednjeg tečaja Kreditora na dan konverzije, a potpisom ugovora , tužiteljica je pristala da se valutna klauzula uglavljena u ugovoru veže uz EUR i tuženik nadalje ističe da su on i tužiteljica dana 4. veljače 2016. zaključili Dodatak broj KONV-01/2016 Ugovoru kojim je provedena konverzija Ugovora o kreditu sukladno odredbama Zakona o izmjeni i dopuni Zakona o potrošačkom kreditiranju ( ,,Narodne novine '' br. 102/2015; dalje u tekstu ZIDZPK/15) te su tom prilikom, uvažavajući stroge procedure i odredbe ZIDZPK/15, sve tužiteljičine uplate uzete u obzir na način da su uračunate u otplatu kredita konvertiranog u valutu EUR pa tako ZIDZPK/15 propisuje način na koji tuženik odobrenu glavnicu u valuti CHF konvertira u glavnicu valute EUR te zajedno sa ugovorenom kamatom u odnosu na valutu CHF zamjenjuje kamatom u odnosu na valutu EUR i stoga je tuženik poštujući odredbe ZIDZPK/15 izvršio konverziju, a tuženik je izradio izračun konverzije s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR tako što je početno odobrenu glavnicu kredita s valutnom klauzulom u CHF preračunao u protuvrijednost EUR prema srednjem tečaju na dan isplate kredita te je umjesto ugovorenih kamatnih stopa za kredit uz valutnu klauzulu CHF, obračunao kamatne stope koje je tuženik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja s valutnom klauzulom u EUR, uvažavajući smanjenja kamatnih stopa za primarne klijente i Dodatkom broj Konv -01/2016 ugovorne strane su suglasno utvrdile iznos duga, a potpisom Dodataka tužiteljica je priznala dug , dakle, Dodatak broj KONV-01/2016 je pravni posao utemeljeni isključivo na zakonu i volji tužiteljice, kojim je izvršena konverzija u odnosu na valutu i kamatnu stopu pa tužiteljica ne može tvrditi da je ništetan Ugovor o kreditu i provođenjem konverzije otklonjene su sve možebitne nepoštene i ništetne odredbe ranijeg Ugovora o kreditu s valutnom klauzulom CHF, a zamijenjene su, na zakonu osnovanim, novim i zakonitim odredbama, a Vrhovni sud Republike Hrvatske je u oglednom postupku utvrdio da ,,Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.” i o dosegu predmetnog sporazuma odlučivao je Vrhovni sud Republike Hrvatske u oglednom postupku poslovni broj: Gos 1/2019, a u kojem je zauzeo određena pravna stajališta primjenjiva i na konkretan slučaj i pritom Vrhovni sud Republike Hrvatske je zaključio da aneks, kao pravni posao , koji je sklopljen na temelju posebnog zakona ZIDZPK/15 i voljom stranaka, proizvodi pravne učinke od samoga početka i valjan je te je nadalje utvrdio da korisnik kredita u CHF (dakle, i ovdje tužiteljica) nema pravni interes utvrđivati ništetnim odredbe osnovnog ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli i s obzirom da je prihvatom konverzije, odnosno sklapanjem Dodatka ugovoru pristala biti korisnik kredita s valutnom klauzulom u EUR od početka ugovornog odnosa te ju stoga treba promatrati isključivo, kao korisnika kredita u EUR- ima, koji se ne može pozivati na odluke iz Kolektivnog postupka, a sve iz razloga što se Kolektivni postupak odnosi samo na korisnike CHF kredita te također Vrhovni sud Republike Hrvatske navodi i da je ZIDZPK/15 ustanovio posebna pravila temeljem kojih je tuženik, bio u zakonskoj obvezi ponuditi tužiteljici, sklapanje Dodatka, a tužiteljica je ta koja je odlučivala o tome želi li ili ne želi prihvatiti Dodatak, odnosno tužiteljica je imala pravo nastaviti otplatu kredita prema važećim ugovornim uvjetima pa je stoga sporazum o konverziji valjan i proizvodi pravne učinke od samog početka tako da je položaj tužiteljice izjednačen s položajem svih korisnika kredita, koji su izvorno sklopili ugovore vezane za EUR, a tuženik navodi da se o pitanju ništetnosti osnovnog ugovora u slučaju sklapanja aneksa upravo u svrhu izvršenja konverzije oglasio Vrhovni sud Republike Hrvatske , koji je u svojoj odluci poslovni broj: Rev 1172/2018-2 od 19. ožujka 2019. naglasio da: „Načelno promatrano izvor obveze može biti volja stranaka, zakon i odluka suda ili koje druge vlasti, pa se i ništetna odredba nekog ugovora također može nadomjestiti voljom stranaka (što je uobičajeni način izmjene i dopune ugovora), odlukom suda te izravnom primjenom prisilnog propisa koji na jasan način dopunjava ili mijenja odredbe ugovora.“ , dakle prema navedenom, ništetnost se može nadomjestiti voljom stranaka tako da slijedom svega navedenog tuženik predlaže da se tužbeni zahtjev tužiteljice odbije i traži naknadu troškova parničnog postupka s zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja prvostupanjske presude.

4. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid u Ugovor o kreditu broj : 168-50- 5082213 od 23. rujna 2008., uvid u potvrdu ( solemnizacija ) Javnog bilježnika u Šibeniku Vojislava Vuletina poslovni broj: OV-14166/08 od 23. rujna 2008., uvid u Dodatak broj Konv-01/2016 Ugovoru o kreditu br. 168-50-5082213 od 9. veljače 2016., uvid u Otplatni plan ( list 24 do 35 spisa ), uvid u Prijepis knjigovodstvene kartice ( uvid u list 35 do 46 spisa ), uvid u Preliminarni izračun ( list 47 do 51 spisa ), uvid u Izjavu o prihvatu izračuna konverzije od 4. prosinca 2015.( list 147 spisa ) , uvid u nalaz i mišljenje financijskog vještaka Petre Blašković iz Centra za financijska vještačenja d.o.o. iz Zagreba i saslušana je tužiteljica ČE.

5. Nesporno je da je dana 23. rujna 2008. tužiteljica s tuženikom zaključila Ugovor o kreditu broj : 168-50-5082213, kojim je tuženik odobrio kredit tužiteljici u iznosu od 95.500,00 CHF u protuvrijednosti u kunama obračunat po srednjem tečaju za CHF tuženika na dan korištenja kredita te se radilo o stambenom kreditu ,,za kupnju'' , s rokom otplate od 276 mjeseci , uz kamatnu stopu od 5,95 % , godišnju, promjenjivu u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora ( tuženika ) , a u čl. 7. Ugovora o kreditu obveza povrata kredita ugovorena je uz primjenu valutne klauzule u CHF na način da će se povrat obveza iz Ugovora o kreditu obračunavati u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora ( tuženika ) važeće na dan dospijeća.

6. Nesporno je da je predmetni Ugovor o kreditu solemniziran kod Javnog bilježnika u Šibeniku Vojislava Vuletina pod poslovnim brojem : OV-14166/08 od 23. rujna 2008.

7. Nesporno je da su tužiteljica i tuženik dana 4. veljače 2016. zaključili Dodatak broj :Konv -01/2016 Ugovoru o kreditu br. 168-50-5082213 kojim je tužiteljica , kao korisnik kredita prema navedenom Ugovoru o kreditu prihvatila konverziju kredita denominiranih u CHF i denominiranih u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredite denominirane u EUR, odnosno u kredite denominirane u kune s valutnom klauzulom u EUR te da neotplaćena glavnica na dan 30. rujna 2015. iznosi u kunskoj protuvrijednosti na dan dospijeća 50.011,02 EUR u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora na dan dospijeća, s time da ukupno uplaćeni iznos tužiteljice na dan 30. rujna 2015. iznosi u valutnoj klauzuli 37.161,33 EUR , a da razlika između preostale neotplaćene glavnice prije konverzije i izračuna utvrđene preostale neotplaćene glavnice nakon konverzije iznosi 19.741,67 EUR pa u tom iznosu i prestaje obveza korisnika kredita ( tužiteljice ) prema kreditoru ( tuženiku ) tako da bi tužiteljica bila dužna platiti preostalu glavnicu od 50.011,02 EUR u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora na dan dospijeća.

8. Sporno je u ovom predmetu da li su ništetne odredbe predmetnog Ugovora o kreditu , koje se odnose na valutnu klauzulu i to čl. 7. Ugovora o kreditu prema kojoj je obveza povrata kredita ugovorena uz primjenu valutne klauzule u CHF na način da će se povrat obveza iz Ugovora o kreditu obračunavati i otplaćivati u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tuženika na dan dospijeća i da li je nastupila zastara tražbine tužiteljice , da li postoje pretpostavke za prijeboj tražbina tuženika i tužiteljice i ako da u kojem iznosu , da li je nastupila zastara tražbine tuženika za koju traži prijeboj te je sporna pravna osnova i visina tužbenog zahtjeva tužiteljice.

9. Tužiteljica ČE je izjavila da je predmetni kredit uzela 2008. kod tuženika na iznos od 95.000,00 CHF s rokom otplate na 23 godine, ali nije još otplatila u cijelosti taj kredit. Tužiteljica navodi da je osobno otplaćivala predmetni kredit i uredno podmiruje mjesečne rate. Tužiteljica navodi da u vrijeme sklapanja kredita nije imala svoj obrt niti je bila vlasnica tvrtke. Nadalje tužiteljica tvrdi da joj je prilikom uzimanja kredita u banci rečeno da nije kreditno sposobna za uzimanje kredita u EUR već da može dobiti kredit u CHF dok u to vrijeme stambeni kredit u kunama nije bio uopće u ponudi. Tužiteljica navodi da je namjena kredita bila kupnje stana. Također tužiteljica tvrdi da se informirala i kod drugih banaka oko dobivanja kredita, ali u svim bankama ,što se tiče uvjeta za dobivanje kredita, je bilo jednako te je odlučila da uzme kredit kod tuženika gdje je i klijent. Tužiteljica tvrdi da nije imala nekih ,,specijalnih'' pitanja, ali je za nju bilo bitno, s obzirom da je bila podstanar da kupi stan u kojem će živjeti. Osim toga tužiteljica navodi da je ugovor bio u obliku „šprance“ . Tužiteljica tvrdi da nije ništa posebno ispitivala glede valutne klauzule, ali joj niti u banci nisu ništa posebno objašnjavali i to posebno glede stabilnosti tečaja CHF, a u vrijeme uzimanja kredita taj tečaj je bio vrlo stabilan i tri mjeseca nakon toga je počeo „divljati“ tako da je „normalno“ uplatila te dvije rate, ali joj nisu u banci ništa objašnjavali o stabilnosti tog tečaja. Tužiteljica tvrdi da joj nitko u banci nije rekao da Hrvatska narodna banka štiti tečaj kune u odnosu na EUR, ali ne i u odnosu na tečaj kune prema CHF. Tužiteljica tvrdi da je otišla u banku informirati se zašto je došlo do povećanja rate, a i problem je bio i taj što je u to vrijeme radila u „Lesnini“, ali se ona 2009. zatvorila. Tužiteljica tvrdi da je pročitala Ugovor o kreditu i koliko ga je razumjela nije uopće razmišljala da će tečaj CHF toliko rasti .Također tužiteljica navodi da je bila kod Javnog bilježnika i solemnizirala Ugovor o kreditu, ali joj Javni bilježnik nije ništa objašnjavao o tom ugovoru već je samo taj ugovor potpisala , ali ona nije ništa pitala Javnog bilježnika o tom Ugovoru . Tužiteljica navodi da je živjela u predmetnom stanu , a u [adresa] je otišla živjeti 2018./2019., s time da od prije dva do tri mjeseca iznajmljuje predmetni stan. Nadalje tužiteljica navodi da je zaključila s bankom i Dodatak Ugovora o kreditu, ali se sada točno ne sjeća godine i to je bilo u vrijeme kada su svi to masovno činili , koji su imali kredite . Tužiteljica navodi da je izvršena konverzija Ugovora o kreditu tako da je iz CHF ugovor konvertiran u valutu EUR pa joj je sada mjesečna rata stabilnija i ne može se uspoređivati s mjesečnom ratom u CHF.Tužiteljica tvrdi da je to bio njezin prvi kredit. Tužiteljica navodi da joj bankarska službenica nije objasnila i rekla kakav rizik preuzima uzimanjem kredita u CHF.Nadalje, tužiteljica navodi da je prilikom uzimanja kredita i prilikom preuzimanja Ugovora o kreditu znala što znači valuta i tečaj te dio ugovora da će se rata mijenjati , ali nije znala kako je došlo do toga da se mjesečno povećava rata. Tužiteljica tvrdi da nije imala opciju mijenjanja ugovora, međutim ističe da je tražila prvotno kredit u EUR, ali da za to nije bila kreditno sposobna, a bila je presretna kada su joj ponudili uzimanje kredit u valuti CHF s obzirom da je bila podstanar.Tužiteljica tvrdi da je pročitala Dodatak ugovora o kreditu i to ,,letimice'' i shvatila je da je smanjena glavnica kredita za otprilike 20.000,00 EUR , međutim zapravo je tim Dodatkom njezina glavnica bila veća od trenutka kada je uzimala kredit i navodi da je ona osobno išla u banku radi sklapanja Dodatka ugovora o kreditu, jer je to tada tako bilo, a i u medijima se pozivalo potrošače da mogu riješiti svoja pitanja sa konverzijom kredita.

10. Nesporno je da je presudom Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: Pž-6632/2017 od dana 14. lipnja 2018., u točki 1. potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/12 od dana 4. srpnja 2013., u dijelu točke 1.,2.,3.,4.,5.,6.. izreke , kojom se utvrđuje da je između ostalih i ovdje tuženik , ,,u razdoblju od 1. travnja 2004. do 23. prosinca 2008. , povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika zaključujući Ugovore o kreditima koristeći u istima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije potrošača u cijelosti informirao o bitnim parametrima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti. a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (,, Narodne novine '' br. 96/03), u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 6. kolovoza 2007., i to člancima 1. 82 i 90. a od 7. kolovoza 2007. pa do 31.prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (,,Narodne novine '' br. 79/07, 133/09) i to člancima 96 i 97 Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima", a zbog takve promjene tečaja švicarskog franka tužiteljica je tuženiku platila znatno veći iznos.

11. U konkretnom slučaju tužiteljici nisu bili pre ze ntirani mogući rizici n ekontroliranog rasta tečaja švic a rskog franka ,kao i uvečanje mjesečnog , anuiteta uslijed rasta tečaja već je ,pače, tužiteljici kako to i proizlazi iz njezinog uvjerljivog iskaza, ponuđen kredit vezan uz valutnu klauzulu CHF, kao najpovoljniji i najstabilniji kredit, s najnižom kamatnom stopom , a značaj neravnoteže zbog valutne kla u zule u švic a rskim fran cima je tim veći što pro sječni potrošač nije m oga o zn ati za rizik tečaja švicarskog franka. nego je mislio da je svaka strana sklapanjem ugovora prihv atila s a m o opći valutni rizik, koji je još veći zbog toga što s e i ugo v o r n a ka m ata n aplaćuje u ku n a m a pr e m a tečaja švic a r skog fr a nka . a k to m e je i pr o mje njiv a u skladu s jednostranom odlukom banke, a i razvidno je da u kreditu postoji ne samo jedan, nego čak dva promjenljiva elementa ( valutna klauzula vezana za švicarski franak ) , koji sami po sebi ukazuju da se u ovom slučaju radi o nepoštenim ugovornim odredbama temeljem kojih tužiteljica u trenutku sklapanja ugovora o kreditu nije znala niti je mogla znati koliko će uopće iznositi glavnica, a koliko kamata , odnosno nije znala koliko će iznositi njezina kreditna obveza.

12.

Dakle, tuženik nije na transparentan način informirao potrošača o riziku intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak , a koji je bio neusporedivo veći u odnosu na takav isti rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za EUR pa ugovornim odredbama , kojima se glavnica veže za CHF već samim ugovaranjem proizvode neravnotežu među strankama na teret potrošača , s time da tuženik prihvaća samo opći rizik valutne klauzule dok potrošač prihvaća osim tog rizika i dodatni rizik specifičan za CHF, kao valutno utočište , a ugovorima potrošačima nije dana mogućnost, koja bi kompenzirala takve rizike.

13. Prema tome , kako to proizlazi iz uvjerljivog i životnog iskaza tužiteljice, njoj od strane tuženika u vrijeme sklapanja ugovora nije objašnjen rizik , koji za sobom nosi ugovaranje kredita u švicarskim francima zbog mogućnosti rasta tečaja niti joj je objašnjeno da Hrvatska narodna banka ne štiti tečaj kune prema švicarskom franku , kao prema EUR-u već je naprotiv od strane tuženika takvo objašnjenje izostalo , a tuženik kao bankovna institucija , koja se bavi prodajom proizvoda ( kredita ) bila je dužna o tome izvijestiti tužiteljicu , jer takve okolnosti su banci bile poznate , odnosno nisu mogle ostati nepoznate tako da tuženik nije postupio u dobroj vjeri.

14. Osim toga ,kao što to u svom uvjerljivom iskazu tvrdi tužiteljica , radi se o ( ,,špranci '' ) , odnosno unaprijed formuliranom , o tipskom, standardiziranom obrascu ugovora, unaprijed sročenom i priređenom od strane tuženika , kao jače ugovorne strane u smislu načela ,,uzmi ili ostavi'' , a u kojem položaju se tuženik nalazi zbog nesporne okolnosti da je financijska institucija te profesionalno dioničko društvo.

15. Osim gore navedenog, valja reči da je sud Europske unije u presudi C-118/17 od 14. ožujka 2019. (predmet KE protiv Erste bank Hungary Zrt), a primjenjujući Direktivu 93/13/EZ o nepoštenim uvjetima o potrošačkim ugovorima utvrdio da se članak 6. stavak 1. Direktive mora tumačiti na način da se ugovorna odredba koja je proglašena nepoštenom mora smatrati, načelno, kao da nikada nije postojala tako da ne može imati učinak na potrošača s posljedicom ponovne uspostave pravne i činjenične situacije u kojoj se potrošač nalazio da navedena odredba ne postoji.

16. Pri tome treba uzeti u obzir utvrđenja Visokog trgovačkog suda u presudi poslovni broj: Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. gdje se navodi da su: „ugovorne odredbe kojima se glavnica veže za valutu švicarski franak prosječnom potrošaču nerazumljive, nepoštene pa prema tome ništetne , jer su banke prije i u vrijeme zaključenja ugovora propustile informirati potrošače o četiri činjenice:općem riziku vezanom uz svaku valutnu klauzulu,da je rizik intervalutamih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za euro, jer se tečajna politika HNB-a temelji na održavanju stabilnog nominalnog tečaja kune prema euru dok tečaj svih ostalih valuta u odnosu na kune nije pod kontrolom HNB-a.

17. Prema tome ništetne su odredbe predmetnog Ugovora koji se zapravo odnose na valutnu klauzulu i to dio odredbe sadržan u čl. 7. toč. 1. predmetnog Ugovora o kreditu prema kojoj je obveza povrata kredita ugovorena uz primjenu valutne klauzule u CHF na način da će se povrat obveza iz Ugovora o kreditu obračunavati i otplaćivati u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tuženika na dan dospijeća.

18. U ovoj pravnoj stvari primjenjuje se institut stjecanja bez osnove reguliran odredbom iz čl. 1111. st. 1. ZOO-a u kojoj stoji da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga pa u konkretnom slučaju kada je tuženik za sebe nepošteno ugovorio valutnu klauzulu i time tužiteljici obračunao viši anuitet od onoga koji je trebala platiti, uplatom takvih anuiteta tuženik je stekao bez osnove utuženi novčani iznos.

19. Osim toga, i prema čl. 323. st. 1. ZOO-a ( 35/05, 41/08- dalje ZOO ) propisano je da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora.

20. Što se tiče konverzije kredita , odnosno nesporno između stranaka sklopljenog dana 4. veljače 2016. Dodatka broj Konv -01/2016, Ugovora o kreditu br. 168-50-5082213 , kojim je tužiteljica , kao korisnik kredita prihvatila konverziju kredita denominiranih u CHF i denominiranih u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredite denominirane u EUR, odnosno u kredite denominirane u kune s valutnom klauzulom u EUR. valja reći da sklapanje tog Dodatka nije od utjecaja na rješavanje ovog spora, jer njime parnične stranke nisu sporazumno dogovorile način rješavanja ništetnosti odredbe o promjenjivim kamatnim stopama te odredbe o ništetnosti valutne klauzule, jer tuženik nije priznao niti je pregovarao o ništetnosti ugovornih odredbi te povratu svega što je stečeno bez osnove pa se ne može govoriti da bi takav Dodatak Ugovora o kreditu imao značenja za ovaj postupak.

21. Također razlog zbog kojeg spomenuti Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju i Dodatak , koji su parnične stranke sklopile nije u vezi sa predmetnim tužbenim zahtjevom tužiteljice je u tome da se konverzija odnosi isključivo na ugovorne obveze proizašle iz ugovora o kreditu, odnosno da niti jedna odredba toga zakona ne širi primjenu konverzije na druge izvanugovorne odnose medu strankama , dakle nije prestala izvanugovorna obveza tuženika na ime vraćanja stečenog bez osnove, odnosno da sklapanje Dodatka ne znači da je korisnik kredita u potpunosti obeštećen po osnovi kamatne stope i valutne klauzule pa da posljedično tome ne bi imao pravni interes za vođenje parnice.

22. Nadalje , u odnosu na konverziju presudom, Suda Europske unije u predmetu C-186/16 iz koje proizlazi da je sud Europske unije dao smjernice nacionalnim sudovima i to : nacionalni sudovi moraju utvrditi je li zakonodavnom intervencijom izvršena potpuna restituicija, je li ugovor s ništetnom valutnom klauzulom apsolutno ništetan i da potrošač ima pravo birati ostanak u ugovoru bez ništetnih ugovornih odredaba ili utvrditi ništetnost ugovora , a prema odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019. sama činjenica da su stranke sklopile Sporazum Ugovora o kreditu na temelju Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditu ne znači da je time korisnik kredita izgubio pravni interes za utvrđivanje da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne.

23.

Sud Europske unije je u presudi C-118/17 od 14. ožujka 2019., a primjenjujući Direktivu 93/13/EZ o nepoštenim uvjetima o potrošačkim ugovorima, utvrdio da se članak 6. stavak 1. Direktive mora tumačiti na način da se ugovorna odredba koja je proglašena nepoštenom mora smatrati, načelno kao da ,

nikada nije postojala tako da ne može imati učinak na potrošača s posljedicom ponovne uspostave pravne i činjenične situacije u kojoj se potrošač nalazio da navedena odredba ne postoji. Činjenice da su određene ugovorne odredbe bile proglašene nepoštenima i ništetnima i zamijenjene novim odredbama kako bi se održao predmetni ugovor ne može proizvesti učinak smanjenja zajamčene zaštite potrošača.

24. Prema tome, u konkretnom slučaju konvertiranjem kredita nije postignut učinak zaštite tužiteljice kao potrošača,jer Dodatkom nije otklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovorni strana te ništetnim odredbama o valutnoj klauzuli.

25. S obzirom da je tuženik osporio i visinu tužbenog zahtjeva tužiteljice , a da je tužiteljica osporila visinu tražbine tuženika čiji prijeboj tuženik traži provedeno je financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku Petri Blašković iz Centra za financijska vještačenja d.o.o. na okolnost: utvrđenja koliko je tužiteljica po mjesecima preplatila kredit na ime razlike tečaja CHF u odnosu na iznos koji je tužiteljica po osnovi valutne klauzule stvarno platila tuženiku i iznosa koje bi tužiteljica plaćala da je plaćala anuitet po tečaju CHF na dan korištenja kredita te na okolnost izračuna negativnih tečajnih razlika.

26.

Prema nalazu i mišljenju stalnog sudskog vještaka Petre Blašković pod pretpostavkom da se tijekom otplate kredita vezanog uz valutu CHF u razdoblju otplate do dana izračuna konverzije kredita nije mogao mijenjati tečaj ukupan iznos preplata, uzevši u obzir rast anuiteta zbog rasta tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita, u razdoblju otplate kredita do dana izračuna konverzije kredita iznose 8.361,93 EUR, a vještak navodi da tijekom otplate kredita tečaj nije bio niži od tečaja na dan isplate kredita tako da nema negativnih razlika

27. Tužiteljica nije imala primjedbi na nalaz i mišljenje financijskog vještaka dok tuženik nije imao primjedbi na matematički izračun vještaka, ali ističe da je vještak prilikom vještačenja koristio fiksni tečaj, međutim stranke nisu ugovorile takav tečaj već srednji tečaj kreditora po dospijeću pojedinog anuiteta, s time da je tuženik precizirao prigovor radi prijeboja podnijet na ročištu od 24. svibnja 2024. u iznosu od 1.910,20 EUR , a to je iznos koji je tužiteljici priznat Dodatkom o konverziji.

28. Tužiteljica se protivila takvom prigovoru tuženika radi prebijanja te je osim toga tijekom postupka stavila prigovor zastare tražbine tuženika,

29. Sud ocjenjuje stručnim i nepristranim nalaz i mišljenje financijskog vještaka Petre Blašković , koja je nalaz i mišljenje dala na temelju priložene dokumentacije te je nalaz i mišljenje jasan i određen bez kontradiktornosti, a kako i stranke nisu stavile primjedbe na matematički izračun vještaka, to sud u cijelosti prihvaća nalaz i mišljenje navedenog vještaka.

30. Što se tiče uračunavanja negativnih tečajnih razlika, valja reći da prema nalazu i mišljenju vještaka tijekom otplate kredita tečaj nije bio niži od tečaja na dan isplate kredita tako da nema negativnih razlika, ali također valja reći da tužiteljica nije nepošten stjecatelj te s obzirom na iskaz tužiteljice tijekom postupka i postupanje tuženika kod odobravanja kredita kako je gore navedeno , dakle bez uračanavanja negativnih iznosa, jer je za stjecanje bez osnove bitno uzeti u obzir iznose kada je tečaj švicarskog franka u odnosu na kune bio veči te je tada došlo do preplate kredita.

31. Tuženik je istaknuo prigovor radi prebijanja s tražbinom tužiteljice u iznosu od 1.910,20 EUR, koji iznos je tužiteljici priznat Dodatkom Ugovora o konverziji.

32. Takav prigovor tuženika nije osnovan , jer tuženik ne može steći korist iz ništetnosti potrošačkog ugovora u postupku u kojem je već utvrđeno da je povrijedio kolektivne interese potrošača pri čemu valja istaknuti i odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Revd 4393/2021-2 od 13. listopada 2021. u kojoj se navodi da tužitelj nije stekao ništa bez osnove, jer su sve uplate vršene isključivo tuženiku pa stoga ne postoji osnova za povrat bilo kakvog iznosa kojeg tužitelj nije niti primio .

33. Što se tiče prigovora tužiteljice o zastari tražbine tuženika , čiji prijeboj tuženik traži , valja reći da se radi o tražbini vezanoj za institut stjecanja bez osnove i da se sukladno čl. 225. ZOO-a primjenjuje opći zastarni rok od 5 godina , a kako je prigovor prijeboja podnesen tek na pripremnom ročištu od 24. svibnja 2024. , to je prošlo više od 5 godina od dospijeća prema Dodatku Ugovora o konverziji pa je nastupila zastara tražbine tuženika prema tužiteljici tako da je valjalo odlučiti , kao u toč. II. izreke presude.

34. Slijedom navedenog sud je prihvatio tužbeni zahtjev tužiteljice daj joj je tuženik s osnova ništetnosti odredbi o valutnoj klauzuli uz koju je vezana glavnica švicarski franak iz predmetnog Ugovora o kreditu dužan isplatiti iznos od 8.361,93 EUR tako da je valjalo odlučiti kao u toč. I. izreke presude.

35. Osim navedenog iznosa , tuženik je , kao nepošteni stjecatelj sukladno čl. 1115 ZOO-a dužan platiti tužiteljici i zakonske zatezne kamate od trenutka dospijeća svakog pojedinog iznosa kako je to navedeno u toč. I. izreke presude.

36. Prigovor tuženika o zastari tražbina tužiteljice nije osnovan.

37. Naime, odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 131. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača, obvezuje ovaj sud u skladu s čl. 138.a tog Zakona u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete, koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika pa se tužiteljica osnovano poziva na presudu u kolektivnom sporu.

38. Glede ništetnosti predmetnog Ugovora zbog promjene tečaja –valutna klauzula valja reći da je presudom Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: Pž- 6632/2017 od dana 14. lipnja 2018., u točki 1. potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/12 od dana 4. srpnja 2013., u dijelu točke 1.,2.,3.,4.,5.,6.. izreke , kojom se utvrđuje da je između ostalih i ovdje tuženik , ,,u razdoblju od 1. travnja 2004. do 23. prosinca 2008. , povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika zaključujući Ugovore o kreditima koristeći u istima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak te je presuda postala pravomoćna dana 14. lipnja 2018., a tužiteljica u ovom individualnom sporu podnijela je tužbu u roku kraćem od pet godina od dana pravomoćnosti presude odnosno dana 12. lipnja 2023. , kada je tužiteljica podneskom podnijela tužbu tako da nije proteklo 5 godina sukladno čl. 225. ZOO-a i nije nastupila zastara takve tražbine tužiteljice.

39. Tužiteljica je tijekom postupka dokazala da je potrošač u smislu čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača , jer je potrošač fizička osoba , koja sklapa pravni posao i djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne , obrtničke ili profesionalne djelatnosti.

40. Naime , predmetni kredit je bio namjenski ( stambeni kredit za kupnju stana ) , kako je navedeno u predmetnom ugovoru i kako je to u svom uvjerljivom i logičnom iskazu navela tužiteljica te je stan tužiteljica koristila za svoje stanovanje , a osim toga i tuženik u svojoj dokumentaciji kredit vodi kao potrošački kredit .

41. Osim toga , poslovni krediti se odobravaju po sasvim različitim kriterijima i kao takvi se vode u banci i za njih je potrebno dokazivati bonitet poslovnog subjekta te je potrebna i izrada poslovnog plana te isplativost poslovnog poduhvata , a ako se radi o projektnom kreditiranju , potrebno je odobrenje nadzornog odbora banke, što u konkretnoj situaciji nije slučaj tako da je tužiteljica potrošač budući da iz njezinog uvjerljivog iskaza proizlazi da u vrijeme i tijekom otplate kredita nije bila vlasnica obrta ili tvrtke.

42. Tuženik se protivi djelomičnom povlačenju tužbe tužiteljice u podnesku od 19. rujna 2024. , jer da je tužiteljica od tuženika prvotno potraživala iznos od 8.914,48 EUR dok u podnesku od 19. rujna 2024. potražuje 8.361,93 EUR.

43. Međutim , protivno navodima tuženika , tužiteljica je samo precizirala tužbeni zahtjev sukladno nalazu i mišljenju financijskog vještaka , a prije toga tužiteljica nije niti točno znala koliki iznos će tražiti od tuženika tako da se zapravo ne radi o djelomičnom povlačenju tužbe već o uređivanju tužbenog zahtjeva pa se protivljenje tuženika tome ne može prihvatiti.

44. Odluka o troškovima parničnog postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. Zakona o parničnom postupku ( ,,Narodne novine '' br. 53/91, 91/92,112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11 pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 , 70/19, 80/22,114/22 i 155/23) , a troškovi parničnog postupka odnose se na zastupanje tužiteljice po punomoćniku , koji je odvjetnik u skladu s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika i to :za sastav tužbe po tbr 7/1 100 bodova, za sastav podneska od dana 7. 3. 2024. po tbr 8/1 100 bodova,za sastav podneska od dana 29. 5. 2024. po tbr 8/4 25 bodova, za sastav podneska od dana 19. 9. 2024. po tbr 8/1 100 bodova , za zastupanje na raspravi dana 24. 5. 2024. po tbr 9/1 100 bodova , za zastupanje na raspravi dana 12. 11. 2024. po tbr 9/1 100 bodova i za zastupanje na raspravi dana 2. 12. 2024. po tbr 9/1 100 bodova , a kako je 1 bod 2,00 EUR , to iznosi 1.250,00 EUR te PDV od 25 % u iznosu od 312,50 EUR čemu valja pribrojiti troškove financijskog vještačenja u iznosu od 150,00 EUR tako da su tužiteljici dosuđeni troškovi parničnog postupka u iznosu od 1.712,50 EUR na koji iznos sukladno čl. 29. st. 2. i 8. ZOO-a teku zakonske zatezne kamate od dana donošenja prvostupanjske presude dana 1. rujna 2025.

45. Budući da tuženik nije uspio u parnici , to je odbijen njegov zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 1.034,51 EUR s zakonskom zateznom kamatom.

U Zaboku 1. rujna  2025.

S u d a c

Branko Herceg

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude može se izjaviti žalba u roku od 15 dana od dana dostave iste, pisano u tri primjerka , putem ovog suda , nadležnom Županijskom sudu

Dostaviti:

1. Odvjetničko društvo Klaić & Klaić iz Kutine, Kolodvorska 24

2. Odvjetničko društvo Mađarić & Lui d.o.o. iz Zagreba, Zelinska 4