Poslovni broj: Gž-756/2023-2

 

 

 

 

 

 

 

Poslovni broj: Gž-756/2023-2

 

 

 

U  I M E  R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

 

              Županijski sud u Puli-Pola u vijeću sastavljenom od sudaca Marije Sošić kao predsjednice vijeća, Helene Poropat kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te Igora Rakića kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja S. L., iz Z., I. OIB:..., kojeg zastupaju opunomoćenici N. Ć. i A. D., odvjetnici u Z., F. B., protiv tuženice A. H., iz Z., O., S.. I., OIB:..., koju zastupa opunomoćenica J. T., odvjetnica u Z., T. cesta, radi povrata i uračunavanja dara, odlučujući o žalbi tuženice protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovi broj: P-6328/2012-63 od 22. prosinca 2022., u sjednici vijeća održane 4. rujna 2023.,

 

 

p r e s u d i o  j e

 

 

              Djelomično se usvaja i djelomično odbija žalba tužene A. H. te se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovi broj: P-6328/2012-63 od 22. prosinca 2022.

              - preinačuje u točki I. izreke na način da se odbija tužbeni zahtjev tužitelja S. L. kojim traži da se u ostavinsku imovinu iza pok. I. L. vraća dar učinjen tuženici po osnovi Ugovora o darovanju od 21. listopada 2003. glede zk.č.br.466, oranica, površine 824 čm, upisane u zk.ul. 568 k.o.M., a radi namirenja tužitelja u nužnom dijelu;

              - potvrđuje u točki II. izreke, u kojem je odlučeno da se u nasljedstvo iza pok. I. L., nasljednici A. H. uračunava dar učinjen temeljem Ugovora o darovanju od 21. listopada 2003. glede zk.č.br.466, oranica, površine 824 čm, upisane u zk.ul.568 k.o. M.;

              -preinačuje u točki III. izreke na način da se sudi kako svaka stranka snosi svoj parnični trošak, uključujući i trošak ovog žalbenog dijela postupka.

 

 

Obrazloženje

 

 

1. Pobijanom presudom sud prvog stupnja odlučio je:

              " I. U ostavinsku imovinu iza pok. I. L., sina I., rođenog 21. listopada 1920., a preminulog 8. veljače 2006., iz Z., I., vraća se dar učinjen tuženici po osnovi Ugovora o darovanju od 21. listopada 2003. glede zk.č.br. 466, Oranica, površine 824 čm, upisane u zk. ul. 568 k.o. M., a radi namirenja tužitelja u nužnom dijelu.

II. U nasljedstvo iza pok. I. L., sina I., rođe...., a preminulog iz Z., I., nasljednici A. H., Z., O., S.. I., uračunava se dar učinjen temeljem Ugovora o darovanju od 21. listopada 2003. glede zk.č.br. 466, Oranica, površine 824 čm, upisane u zk. ul. 568 k.o. M..

III. Nalaže se tuženici naknaditi tužitelju parnične troškove u iznosu 10.000,00 kn / 1.327,23 eur, u roku 15 dana."

 

2. Zbog istaknutih žalbenih razloga bitne povrede parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pogrešne primjene materijalnog prava tu presudu pravomoćnom i dopuštenom žalbom u cijelosti pobija tužena A. H.. Žaliteljica ukazuje na apsolutno bitnu povredu parničnog postupka iz čl.354. st.2. toč.11. ZPP-a. Smatra da se sud prvog stupnja nije osvrnuo na osnovanost njenih navoda iz odgovora na tužbu jer da je, zaključio bi da je Ugovor o darovanju od 21. listopada 2003. bio samo formalne naravi, radi prijenosa vlasništva u zemljišnim knjigama, iako su već tada nekretnine bile u njenom vlasništvu. Njene navode tužitelj u postupku da nije osporio, odnosno nije osporio da je ostavitelj I. L. njoj i njenoj obitelji još 1970. prepustio posjed i vlasništvo nekretnine koje su označene u Ugovoru o darovanju od 21. listopada 2003. Na toj nekretnini je cijelo vrijeme vršila vlasnička ovlaštenja pa je tako u razdoblju od 1974. do 1980. na toj nekretnini sagradila kuću za odmor. Smatra da u ostavinsku imovinu ne može ući sagrađena kuća jer je to protivno odredbi čl. 153. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima. Tijekom parnice da je nesporno utvrđeno da se ostavitelj kao tadašnji vlasnik, nije protivio gradnji kuće za odmor kao ni ostalim vlasničkim pravima koje je zajedno s članovima svoje obitelji izvršavala na toj nekretnini. Ona da je stekla pravo vlasništva na spornoj nekretnini građenjem na tuđem zemljištu, a podredno i dosjelošću. Te njene prigovore da sudu nije valjano obrazložio. Stoga predmetna nekretnina nije mogla ući u ostavinu pok. ostavitelja I. L.. Dodaje kako je sud propustio uzeti u obzir da joj je u Ugovoru o darovanju od 21. listopada 2003. darovana predmetna nekretnina ali u površini od 412 m2, dok je u izreci pobijane presude navedena površina od 824 čm. Nepotrebnim i protuzakonitim smatra procjenu vrijednosti imovine ostavitelja jer da vrijednost kuće nije trebala biti obuhvaćena, obzirom je ista sagrađena njenim sredstvima i sredstvima njene obitelji. Protivi se odluci o parničnom trošku. Žalbeni je prijedlog da se njena žalba usvoji, a pobijana presuda ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

 

3. Sa žalbom je postupljeno sukladno čl. 359. st.1. Zakona o parničnom postupku ( „Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22 - dalje: ZPP).

 

4. Odgovor na žalbu nije podnesen.

 

5. Žalba tužene A. H. je djelomično osnovana.

 

6. Predmet spora su zahtjevi tužitelja za vraćanje dara kojeg je pokojni I. L. (ostavitelj) darovao tuženoj A. H. koja je njegova zakonska nasljednica, temeljem Ugovora o darovanju od 21. listopada 2003., a odnosi se na ½ dijela zk.č.br.466, oranica, površine 824 čm, upisane u zk.ul.568 k.o. M., a radi namirenja tužiteljeva nužnog dijela te za uračunavanje tog dara u nasljedni dio tužene.

 

7. Sud prvog stupnja usvojio je oba ta tužbena zahtjeva uz utvrđenje da je tužitelj aktivno legitimiran za podnošenje takvih zahtjeva jer je zakonski nasljednik iza pok. I. L., da je ostavitelj tuženici, koja je njegova kći, dopustio gradnju na predmetnom zemljištu, da je ona sa svojom obitelji tijekom više godina izgradila na toj nekretnini, zk.č.br. 466 k.o. M., vikend kućicu, da se tužena na temelju  Ugovora o darovanju od 21. listopada 2003., upisala vlasnicom na ½ dijela te nekretnine, da je to jedino darovanje koje je ostavitelj za života učinio, da vrijednost čiste ostavine iznosi 848.955,61 kunu, da vrijednost darovane nekretnine i to ½ dijela k.č.466 k.o. M. iznosi 163.209,68 kuna, da obračunska vrijednost ostavine iznosi 1.012.165,20 kuna, da vrijednost nužnog dijela svakog nasljednika ostavitelja (supruge i troje djece) iznosi 1/8 dijela ostavine odnosno 126.520,65 kuna. Temeljem tih utvrđenja zaključuje da je tužena zbog dobivenog dara povrh nužnog dijela dobila još i daljnju vrijednost ostavine u iznosu od 36.689,03 kune pa da stoga sukladno odredbi čl. 91. u svezi s odredbom članka 89. Zakona o nasljeđivanju ("Narodne novine" broj: 48/03., 163/03., 35/05., 127/13., 33/15. i 14/19 – dalje: ZN) valja prihvatiti tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti.

 

8. Obzirom na prigovore i tvrdnje tužene sporna je osnovanost takvih tužbenih zahtjeva. Tužena smatra da je predmetnu nekretninu stekla temeljem prava građenja i dosjelošću te da zbog toga ne mora istu vraćati u ostavinu, a niti se ona ima uračunati u njen nasljedni dio. Osim toga da ona nije od ostavitelja dobila cijelu zk.č.br.466 k.o. M. već samo polovicu njenog dijela.

 

9. Ispitujući pobijanu presudu u granicama istaknutih žalbenih razloga kao i onih na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti temeljem čl. 368. st.2. ZPP-a, ovaj sud je ocijenio da je zbog pogrešne primjene materijalnog prava i pogrešne ocjene dokaza sud prvog stupnja donio nezakonitu odluku u točki I. izreke, onu kojom je usvojio tužbeni zahtjev za vraćanje dara kojeg je tužena primila po osnovi Ugovora o darovanju od 21. listopada 2003. u ostavinu iza pok. I. L. radi namirenja tužiteljevog nužnog dijela, dok je u točki II. izreke na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo i nije počinio bitne povrede postupka koje bi utjecale na donošenje drugačije odluke.

 

10. Na temelju provedenih dokaza pravilno je utvrđeno:

              - da je tužitelj kao sin pok. I. L. njegov zakonski i nužni nasljednik i da je kao takav ovlašten tražiti vraćanje dara kojeg je ostavitelj dao zakonskom nasljedniku (ovdje tuženoj), zbog povrede njegovog nužnog dijela kao i za obračunavanje tog dara tuženoj prilikom diobe nasljedstva iza pok. I. L.;

              -da je ostavitelj pok. I. L. besplatno raspolagao svojim suvlasničkim dijelom nekretnine zk.č.br.466 k.o. M. na način da je taj suvlasnički dio (1/2) prenio u vlasništvo tuženoj besplatnim pravnim poslom;

              -da vrijednost ½ dijela te nekretnine iznosi 163.209,68 kuna;

              -da vrijednost imovine pok. I. L. kojom on nije raspolagao i koja čini njegovu ostavinsku imovinu, iznosi 863.955,61 kunu, od koje je valjalo odbiti trošak pogreba u iznosu od 15.000,00 kuna pa da čista ostavina iznosi 848.955,61 kunu;

              -da obračunska vrijednost ostavinske imovine pok. I. L. iznosi 1.012.165,20 kuna (čista ostavina + vrijednost darovane nekretnine);

              -da nužni dio svakog zakonskog nasljednika pok. I. L. iznosi 126.520,65 kuna (polovicu njegovog zakonskog dijela)

              - te da je tužena stekla besplatnim raspolaganjem od svog oca pok. I. L. predmetnu nekretninu čija vrijednost premašuje vrijednost njenog nužnog dijela i to za 36.689,03 kune.

 

11. Prije svega valja istaći da je sud prvog stupnja trebao raspraviti da li je tužitelju povrijeđen nužni dio predmetnim raspolaganjem te da li se tuženoj u njen nasljedni dio prilikom diobe ostavine pokojnog I. L., na zahtjev tužitelja ima obračunati vrijednost dara kojeg je dobio od ostavitelja – ½ dijela zk.č.br.466 k.o. M..

 

12. Sud prvog stupnja nije valjano obrazložio svoju odluku u usvajajućem dijelu točke I. presude jer je na temelju pravilno utvrđenog činjeničnog stanja, pravilnom primjenom materijalnog prava i pravilnom ocjenom posebno izvedenih dokaza ovaj sud utvrdio da taj zahtjev tužitelja nije osnovan.

 

13. Odredbom čl. 69. st.1. ZN propisano je da su nužni nasljedici ostaviteljevi potomci, dok je čl. 70. st.3. ZN propisano da nužni dio potomaka iznosi ½ od onog dijela koji bi svakom pojedinom potomku pripao po zakonskom redu nasljeđivanja.

 

14. Iz navedenih odredbi proizlazi da nužni dio tužitelja iznosi 1/8 dijela. Osim toga nužni nasljednik ima pravo na ime svog nužnog dijela dobiti onoliku vrijednost koja se dobije kada se obračunska vrijednost ostavine podijeli s veličinom njegova nužnog nasljednog prava (čl.70. st.5. ZN).

 

15. Prema odredbi čl. 77. ZN nužni dio je povrijeđen kada je ukupna vrijednost raspolaganja oporukom i/ili vrijednost darova tolika da zbog nje nužni nasljednik ne bi dobio punu vrijednost svog nužnog dijela (čl.70. st.5. ZN).

 

16. Nužni dio nasljedniku može biti povrijeđen samo besplatnim raspolaganjem ostavitelja, bilo među živima (darovanje) bilo za slučaj smrti (oporučnim raspolaganjem).

 

17. U konkretnom slučaju, prema utvrđenim činjenicama i navodima tužene koje iznosi i u svojoj žalbi, proizlazi da je ostavitelj pok. I. L. besplatno raspolagao suvlasničkim dijelom od ½ nekretnine k.č.br.466 k.o. M., neovisno da li je tu nekretninu tuženoj darovao ili je pristao da tužena na tom njegovom suvlasničkom dijelu izgradi vikend kućicu i ostvaruje vlasnička prava.

 

18. Niti njene tvrdnje da je ona građenjem ili dosjelošću stekla pravo vlasništva na toj nekretnini nije od značaja za donošenje odluke o povredi nužnog dijela. Relevantno je da li je ona taj suvlasnički dio stekla besplatnim raspolaganjem od ostavitelja. Nesporno je da je ostavitelj bio suvlasnik te nekretnine u ½ dijela te da je tužena od njega stekla tu nekretninu, a nesporno je da se kao suvlasnica te nekretnine u ½ dijela upisala temeljem Ugovora o darovanju od 21. listopada 2003.

 

19. Međutim, ocjena je ovoga suda, da taj dio tužbenog zahtjeva (onaj o kojem je odlučeno u točki I. izreke presude) nije osnovan iz razloga što tužitelju takvim raspolaganjem nije povrijeđen nužni dio.

 

20. Kada se imaju u vidu pravilna utvrđenja suda prvog stupnja o vrijednosti čiste ostavine, obračunske vrijednosti ostavine pok. I. L. i vrijednosti tužiteljeva nužnog nasljednog dijela, to po ocjeni ovoga suda predmetnim darovanjem nije povrijeđen nužni dio tužitelja. Vrijednost njegovog nužnog dijela iznosi 126.520,65 kuna a vrijednost čiste ostavine iznosi 848.955,61 kunu, što je sud prvog stupnja pravilno utvrdio. Stoga se zaključuje da čista vrijednost ostavine iznosi više od zbroja vrijednosti svih nužnih dijelova zakonskih nasljednika pok. I. L..

 

21. Znači tužiteljev nužni dio, predmetnim besplatnim raspolaganjem ostavitelja nije povrijeđen jer bi do te povrede došlo samo da je ukupna vrijednost dara takva da zbog njega tužitelj ne bi dobio punu vrijednost svog nužnog dijela, što u konkretnom slučaju nije.

 

22. Zbog navedenog je valjalo djelomično usvojiti žalbu tužene i u tom dijelu (u točki I. izreke) preinačiti presudu suda prvog stupnja na način da se taj dio tužbenog zahtjeva tužitelja odbije kao neosnovan (čl. 373. ZPP-a).

 

23. Tužena neosnovano pobija točku II. izreke, onu kojom je odlučeno da se u nasljedstvo iza pok. I. L. nasljednici A. H. uračunava dar učinjen temeljem Ugovora o darovanju od 21. listopada 2003.

 

24. Iz te odluke ne proizlazi da je vrijednost predmetnog dara utvrđena prema vrijednosti cijele nekretnine zk.č.466 k.o. M., već samo na njenu ½ dijela i to zemljišnog dijela, a što jasno proizlazi iz obračuna vrijednosti nekretnina (list 211) i obrazloženja pobijane presude.

 

24.1. Točno je da je u izreci svoje odluke sud prvog stupnja naveo da se "uračunava se dar učinjen temeljem Ugovora o darovanju od 21. listopada 2003. glede zk.č.br.466, oranice, površine 824 čm, upisane u zk.ul.568 k.o. M." ali time je samo naznačena točna identifikacija darovane nekretnine. Prema naznačenom "uračunava se dar učinjen temeljem Ugovora o darovanju od 21. listopada 2003." može se zaključiti da se ima obračunati samo vrijednost dara a to je prema utvrđenju suda prvog stupnja samo ½ dijela te nekretnine.

 

25. Odredbom čl. 89. ZN-a propisano je da se svakom zakonskom nasljedniku prilikom diobe na zahtjev uračunava u nasljedni dio vrijednost svega što je dobio na dar od ostavitelja ma na koji način. Vrijednost plodova i drugih koristi koje je nasljednik imao od darovane stvari sve do smrti ostaviteljeve ne uračunavaju se. Vrijednost dara ne uračunava se ako je ostavitelj izjavio u vrijeme darovanja ili kasnije ili u oporuci, da se dar ne uračunava u nasljedni dio, ili se iz okolnosti može zaključiti da je to bila volja ostavitelja. Pri uračunavanju vrijede odredbe o nužnom dijelu s time da se nužnom nasljedniku uvijek u vrijednost njegovog nužnog dijela uračunavaju darovi koje je dobio.

 

26. Temeljem navedene odredbe tužitelj je zahtijevao uračunavanje vrijednosti dara u nasljedni dio tužene, onog kojeg je ona stekla od ostavitelja besplatnim pravnim poslom.

 

27. Ocjena je ovog suda da su se stekli uvjeti za primjenu instituta uračunavanja dara u nasljedni dio.

 

27.1. Tako je utvrđeno da je tužitelj u tom pravcu podnio zahtjev u smislu čl. 89. st.1. ZN-a.

 

27.2. Iz provedenih dokaza ne proizlazi, a niti je tužena to tvrdila, da se vrijednost dara ne bi trebala uračunavati u njen nasljedni dio zbog toga što je ostavitelj izjavio da se to uračunavanje ne vrši (čl.89. st.3. ZN-a) odnosno da se iz okolnosti može zaključiti da je to bila njegova volja.

 

27.3. Na temelju pravilnog utvrđenja suda prvoga stupnja tužena je od ostavitelja kao njegova zakonska nasljednica primila na dar predmetnu nekretninu u vrijednosti od 163.209,68 kuna, a koji iznos djelomično premašuje nužni dio (za 36.689,03 kune) te da je iza ostavitelja ostala imovina koja se ima rasporediti na njegove zakonske nasljednike, a koja premašuje njihov nužni dio.

 

28. Stoga prilikom diobe te imovine ima se u nasljedni dio tužene obračunati vrijednost predmetnog dara.

 

29. Na taj način, što je zakonska intencija, vrši se međusobno izjednačavanje zakonskih nasljednika u stjecanju imovine iza zajedničkog ostavitelja, a koje je moguće ostvariti samo ako to omogućava vrijednost ostavine koja je predmetom zakonskog nasljeđivanja. Tako u slučaju da nema dovoljno imovine iz koje bi nasljednici dobili istu ili veću vrijednost od one vrijednosti kojom je ostavitelj besplatno otuđio svoju imovinu zakonskom nasljedniku, nasljednici koji nisu primili dar moraju se zadovoljiti razmjernom podjelom preostale imovine, a zakonski nasljednik koji je tu imovinu primio ne sudjeluje u toj diobi.

 

30. Institut obračunavanja predstavlja mjeru kojom se onemogućava da u podjeli ostavine sudjeluju oni nasljednici koji su od ostavitelja za života primili darove čija vrijednost odgovara njihovom nasljednom dijelu ili ga premašuje. Tek nakon što se od ostavine namire zakonski nasljednici ostavitelja koji nisu primili dar i to u vrijednosti dara, tada se preostali dio može rasporediti na sve zakonske nasljednike.

 

31. Način uračunavanja darova propisan je odredbom čl. 91. ZN-a dok je odredbom čl. 95. ZN-a propisano da se pri uračunavanju darova nasljednicima u nasljedni dio uzima vrijednost dara u času otvaranja nasljedstva a prema njezinom stanju u vrijeme darovanja.

 

32. Slijedom navedenog tužena neosnovano pobija točku II. izreke presude suda prvog stupnja, zbog čega je o njenoj žalbi odlučeno temeljem čl. 368. st.1. ZPP-a.

 

33. Obzirom da je pobijana presuda djelomično preinačena to je valjalo preinačiti i odluku o parničnom trošku. Sada su stranke djelomično uspjele u sporu i to u približno jednakim dijelovima, pa ovaj sud ocjenjuje da svaka stranka ima snositi svoje troškove postupka, uključujući i troškove ovog žalbenog dijela postupka (čl. 154. st.4. u svezi s čl. 166. st.2. ZPP-a).

 

 

U Puli-Pola 4. rujna 2023.

 

 

Predsjednik vijeća

 

Marija Sošić, v.r.