REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U OSIJEKU

Poslovni broj: Us I-667/2024-18

Osijek, Vukovarska cesta 31

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Upravni sud u Osijeku, po sutkinji Blanki Sajter, uz sudjelovanje zapisničarke Anice Žigmundić, u upravnom sporu tužitelja GP, [adresa], broj putovnice: [broj putovnice], protiv tuženika Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Policijske uprave vukovarsko-srijemske, Postaje granične policije Bajakovo, OIB: 36162371878, kojeg zastupa LP, službena osoba, radi odbijanja ulaska u Republiku Hrvatsku, 1. rujna 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev za poništavanje rješenja Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Policijske uprave vukovarsko- srijemske, Postaje granične policije Bajakovo, Broj: UP/I-212-02/24-03/1, 511-15-16- 24-539 od 31. siječnja 2024.

II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadom troška upravnog spora.

i

r i j e š i o  j e

Odbija se prijedlog tužitelja za određivanje odgodnog učinka tužbe.

Obrazloženje

1. Osporavanim rješenjem tuženika, Broj: UP/I-212-02/24-03/1, 511-15-16-24-539 od 31. siječnja 2024., odbijen je ulazak tužitelju u Republiku Hrvatsku, na graničnom prijelazu Bajakovo jer se radi o osobi za koju je izdano upozorenje u svrhu zabrane ulaska u Schengenskom informacijskom sustavu (dalje: SIS), odnosno tužitelj ne ispunjava uvjete iz članka 6. Zakonika o schengenskim granicama - Uredba (EU) 2016/399 Europskog parlamenta i Vijeća od 9. ožujka 2016. o Zakoniku Unije o pravilima kojima se uređuje kretanje osoba preko granica (dalje: Zakonik o schengenskim granicama), iz razloga pod točkom H.

2. Tužitelj u tužbi navodi da je državljanin Republike Srbije, kojemu je osporavanom odlukom na graničnom prijelazu Bajakovo odbijen ulazak u Republiku Hrvatsku. Ističe da je osporavano rješenje nerazumljivo i nezakonito jer ne sadrži razloge zbog kojeg je tužitelju odbijen ulazak u Republiku Hrvatsku, nego je samo općenito navedeno da se radi o osobi za koju je izdano upozorenje u svrhu zabrane ulaska u SIS-u, zbog čega je arbitrarno i ne može se ispitati. Tvrdi da mu nije usmeno ni pismeno pojašnjeno iz kojih razloga mu je odbijen ulazak u Republiku Hrvatsku, niti da se takvo što može zaključiti iz osporavane odluke. Uz to, da se ne navodi ni do kojeg datuma tužitelj nema uvjete za ulazak u Republiku Hrvatsku. Prema stavu tužitelja, ne postoji na zakonu osnovan razlog za osporavanu odluku. Pojašnjava kako svaka osoba na koju se odnosi upozorenje o vraćanju ili odbijanju ulaska i boravka ima pravo biti pismeno obaviještena o upozorenju, što nije učinjeno. Smatra nejasnim po kojoj osnovi i iz kojeg razloga je tužitelju odbijen ulazak u Republiku Hrvatsku, pa da osporavana odluka predstavlja rezultat arbitrarnog i samovoljnog odlučivanja djelatnika granične policije, koji mu je bez ikakvog obrazloženja odbio ulazak u Republiku Hrvatsku.

2.1. Tužitelj navodi da su povrijeđena njegova prava zajamčena Ustavom Republike Hrvatske - pravo na slobodu, jednakost i poštivanje prava čovjeka, opća zabrana diskriminacije i pravo na jednakost pred zakonom, jamstvo ravnopravnosti pripadnicima nacionalnih manjina, pravo stranaca na jednakost s hrvatskim državljanima pred sudovima i drugim državnim tijelima te pravo na pravično suđenje, kao i članak 6. stavak 1. i članak 14. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Upućuje na članak 296. stavak 2. Ugovora o funkcioniranju Europske unije i članak 41. stavak 2. Povelje o temeljnim pravima Europske unije, ali i sekundarne propise prava Unije koji se primjenjuju u posebnim upravnim područjima. Upućuje na Rezoluciju Vijeća Europe (77)31 o zaštiti pojedinaca od akata upravnih vlasti, i Preporuku CM/REC (2007)7 o dobroj upravi i Europski kodeks dobrog upravnog postupanja. Navodi kako Zakon o općem upravnom postupku („Narodne novine“ br. 47/09., 110/21., - dalje: ZUP) člankom 98. propisuje sadržaj rješenja donesenog u pisanom obliku, a u stavku 5. tog članka propisuje što sve obrazloženje mora sadržavati. Ističe kako su obvezu obrazlaganja upravne odluke s više odluka potvrdili upravni sudovi i Ustavni sud.

2.2. Dalje pojašnjava kako je slobodno kretanje i boravak osoba u Europskoj uniji temeljno načelo na kojem počiva građanstvo Unije. Uz to je zabranjen bilo kakav oblik diskriminacije na temelju nacionalnosti, a osnovno načelo na kojem počiva sloboda kretanja osoba je načelo jednakog postupanja. Stoga, svi građani EU-a i članovi njihovih obitelji imaju pravo slobodno se kretati i boraviti unutar EU-a. Upućuje na Direktivu o slobodnom kretanju 2004/38/EZ prema kojoj članovi obitelji građana EU-a, bez obzira na to jesu li građani EU-a ili državljani trećih zemalja, imaju pravo pratiti građane EU-a ili im se pridružiti u drugoj državi članici EU-a. U vezi toga ističe da je otac maloljetnog TP rođenog **.**.2015. u Švicarskoj, kojega je dužan uzdržavati i koji trajno stanuje u [adresa] s majkom, dok tužitelju zbog osporavane odluke nije omogućen dolazak. Dijete je krenulo u školu, a otac nije u mogućnosti sudjelovati i biti prisutan s djetetom. Obzirom je tužitelj njegov otac, smatra da na temelju Direktive 2004/38/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 29. travnja 2004. o pravu građana Unije i članova njihovih obitelji na slobodno kretanje i boravište na području države članice, uživa jednaka prava kao i svi građani EU. Poziva se na praksu Suda Europske Unije u predmetu C-528/21, M. D. (zabrana ulaska u Mađarsku), presuda Suda (četvrto vijeće) od 27. travnja 2023. Vezano uz to navodi da kada je između državljanina treće zemlje i člana njegove obitelji, građanina Unije, uspostavljen odnos ovisnosti, država članica o kojoj je riječ tom državljaninu može zabraniti ulazak i boravak na području Unije zbog razloga javnog poretka ili nacionalne sigurnosti tek nakon što su uzete u obzir sve relevantne okolnosti, a posebno, ako je to slučaj, najbolji interes njegova maloljetnog djeteta, građanina Unije. Nadalje navodi da se članku 20. UFEU-a protivi to da država članica donese odluku o zabrani ulaska na područje Unije u odnosu na državljanina treće zemlje, člana obitelji građanina Unije, državljanina te države članice koji se nikad nije koristio svojom slobodom kretanja, a da prethodno nije ispitala postoji li između tih osoba odnos ovisnosti zbog kojeg bi taj građanin Unije zapravo bio prisiljen napustiti područje Unije u cijelosti kako bi pratio tog člana svoje obitelji te, ako postoji, dopušta li se razlozima zbog kojih je ta odluka donesena odstupanje od izvedenog prava boravka tog državljanina treće zemlje.

2.3. Također se poziva na članak 6. stavak 2. Direktive 2008/115, kao i članak 5. Direktive 2008/115 koji obvezuje države članice da uzmu o obzir najbolji interes djeteta, pravo na obiteljski život i zdravstveno stanje konkretnog državljanina treće zemlje. Države članice su prije donošenja odluke o zabrani ulaska obvezne uzeti u obzir najbolji interes djeteta, čak i ako ta odluka nije upućena maloljetniku, nego njegovu ocu, što tuženik nije uzeo u obzir. Tužitelj ne može doći u Švicarsku u kojoj stanuje njegova obitelj, a budući da je lošeg zdravstvenog stanja, ne može se podvrgnuti zdravstvenom pregledu. Dalje upućuje na načelo nadređenosti i navodi da kad se pojedinac pred nacionalnim sudom pozove na članak 5. Direktive 2008/115 protiv države članice koja ga je nepravilno prenijela, na tom je sudu da osigura punu učinkovitost te odredbe prava Unije koja ima izravan učinak. Smatra da ispunjava sve uvjete za ulazak i boravak na teritoriju Republike Hrvatske prema važećim zakonima i propisima. Navodi da je jedini član i direktor trgovačkog društva JON 2015 j.d.o.o. Poreč koje ima sjedište i posluje u Republici Hrvatskoj. Spomenuta prava osoba vlasnik je i nekretnina u Republici Hrvatskoj. Navodi kako posjeduje dokumentaciju koja dokazuje njegovo loše zdravstveno stanje. Odbijanje ulaska temelji se na pogrešnom i nezakonitom tumačenju nacionalnih propisa i prava EU. Predlaže da se poništi tuženikovo predmetno rješenje - odluka o odbijanju ulaska u Republiku Hrvatsku od 31. siječnja 2024., uz naknadu tužitelju troška upravnog spora.

3. Tuženik u odgovoru na tužbu navodi da je kao razlog odbijanja ulaska navedeno postojanje upozorenja u svrhu zabrane ulaska u SIS-u. Pojašnjava kako se odbijanje ulaska državljanima trećih zemalja određuje koristeći standardizirani obrazac propisan prilogom V., dijelom B, Zakonika o schengenskim granicama. Pojašnjava da navedeni obrazac rješenja taksativno sadrži razloge zbog kojega se državljaninu trećih zemalja može zabraniti ulazak u Republiku Hrvatsku (odnosno u EU). Potvrđuje kako se u navedenom rješenju ne navodi datum do kojega je navedena zabrana na snazi. Tvrdi da je osporavano rješenje dostavljeno tužitelju na dvojezičnom obrascu kod kojega je jedan jezik hrvatski, dok je drugi jezik engleski (tužitelj razumije hrvatski jezik i latinično pismo). Stoga smatra da je tužitelj obaviješten o razlozima odbijanja ulaska u Republiku Hrvatsku, a da je i po navodima policijske službenice ZP o istome obaviješten i usmeno, te da mu je razlog izdavanja rješenja i mjere obrazložen. Dodaje kako je Švicarska konfederacija odredila zabranu ulaska na područje EU i zabranu uvela u SIS. Kao razlog uvođenja se navodi zaobilaženje zakona Unije ili nacionalnog zakona o ulasku i boravku, a točne razloge i datum važenja zabrane je tužitelj morao dobiti u dokumentima izdanim od imigracijskih tijela Švicarske konfederacije. Smatra kako se Direktiva 2004/38/EZ Europskog parlamenta i Vijeća ne može primijeniti na tužitelja jer nije državljanin EU, a po dokumentima koje je dostavio u privitku tužbe nije razvidno jesu li osobe G i TP državljani EU, jer je u svakom dokumentu navedeno da su državljani Republike Srbije. Ističe kako status u SIS-u može promijeniti samo država članica koja je status i unijela (Švicarska konfederacija).

4. U podnesku od 18. srpnja 2024., tužitelj ističe kako tuženik u odgovoru na tužbu nije pojasnio razloge donošenja osporavane odluke, nije sudu dostavio spise koji se odnose na predmet spora niti je postupio sukladno pravnim shvaćanjima i primjedbama suda danim u presudi i rješenju Upravnog suda u Rijeci, posl. br. Us I- 2055/2023-3 od 16. siječnja 2024. Naglašava da je tužitelj u trenutku donošenja pobijanog rješenja imao i nadalje ima pravo prijeći granični prijelaz i ući u Republiku Hrvatsku, međutim, tuženik nije poštovao sudsku odluku, već mu je nezakonito zabranio prelazak državne granice, bez da tužitelj zna razloge o tome. Od donošenja odluke kojom je poništeno ranije rješenje do donošenja osporavanog rješenja nisu nastali novi razlozi niti nove činjenice pa tuženik nije imao osnove donijeti novo rješenje. U trenutku kada je Upravni sud u Rijeci donio presudu i rješenje, posl. br. Us I-2055/2023-3 od 16. siječnja 2024., raspolagao je činjeničnim supstratom koji se nije promijenio pa bi u slučaju odbijanja tužbenog zahtjeva postojale dvije različite sudske odluke glede istog činjeničnog stanja. Na tuženiku je teret dokaza da dokaže zašto je tužitelju odbio ulazak u Republiku Hrvatske. Tuženik u odgovoru na tužbu svoje razloge temelji na hipotetskim pretpostavkama koje sam tužitelj, ali ni sud ne može valjano ispitati.

4.1. Nadalje, ističe da maloljetni TP i njegova majka imaju odobren privremeni boravak u Njemačkoj, koji je odobren na osnovi školovanja djeteta, odnosno zaposlenja majke (mlt. TP je krenuo u školu). Smatra kako nije dovoljno da tuženik samo paušalno navede da je razlog odbijanja ulaska u Republiku Hrvatsku zaobilaženje zakona Unije ili nacionalnih zakona po ulasku i boravku, već da se tuženik morao jasno i nedvosmisleno izjasniti koje je konkretno povrede učinio tužitelj da bi mu bilo zabranjeno prelaziti granice, kako bi sud mogao ispitati da li je takva odluka osnovana i zakonita te da li je ista razmjerna težini povreda nacionalnog zakonodavstva ili zakona Unije. Također ističe kako je sloboda kretanja jedno od temeljnih ljudskih prava, pa ograničavanje takvog prava mora biti detaljno obrazloženo i opravdano. Svakom se jamči poštivanje i pravna zaštita njegova osobnog i obiteljskog života, a svako ograničenje slobode ili prava mora biti razmjerno naravi potrebe za ograničenjem u svakom pojedinom slučaju. Konvencija za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda izričito štiti slobodu kretanja. Ističe da je povrijeđen članak 9. Konvencije o pravima djeteta. Dodaje kako nema saznanja o datumu važenja zabrane. Zatim da je od imigracijskog ureda u Bernu zatražio pojašnjenje, međutim isto nije zaprimio. Smatra da je tuženik bio dužan od imigracijskog ureda Švicarske konfederacije zatražiti razloge zbog kojih je tužitelj uveden u SIS, vrijeme trajanja zabrane te ostale informacije na osnovi kojih sud može donijeti valjanu odluku o osnovanosti upisa mjere zabrane u SIS. Na tuženiku je bio teret dokaza da dokaže moguće razloge izricanja mjere zabrane ulaska u Republiku Hrvatsku, a što nije učinio.

Poziva se na primjenu načela učinkovitosti.

5. U podnesku, zaprimljenom na ovome Sudu 20. rujna 2024., tuženik ponavlja već iznesene navode. Dodatno, poziva se na primjenu članka 6. Zakonika o schengenskim granicama kojim su propisani uvjeti koje državljani trećih država moraju ispunjavati prilikom svakog ulaska na područje Schengena, pri čemu su policijski službenici dužni nad svakim državljaninom treće države pri svakom ulasku utvrditi ispunjavaju li propisane uvjete ulaska.

6. Tužitelj u podnesku od 29. listopada 2024. navodi kako je tuženik bio obvezan postupiti sukladno izreci presude te je bio vezan pravnim shvaćanjima i primjedbama suda, što nije učinio. Nadalje, Upravni sud u Rijeci donio je rješenje posl. br. Usi- 7/2024-4 od 7. listopada 2024. kojim je naložio obvezniku izvršenja (ovdje tuženiku) da u roku od 30 dana od dana dostave prijepisa predmetnog rješenja donese novu pojedinačnu odluku u izvršenju presude, posl. br. Us I-2055/2023-3 od 16. siječnja 2024. ili da u istom roku sudu dostavi dokaz da je navedenu presudu izvršio prije dostave rješenja. Naglašava da je tuženik za istu situaciju mijenjao razloge tj. obrazloženje odluke zbog kojeg je odbio ulazak tužitelja u Republiku Hrvatsku, pa je tako rješenjem Ministarstva unutarnjih poslova, Policijske uprave vukovarsko - srijemske, Postaje granične policije Bajakovo, broj: UP/I-212-02/23-03/2, 511-15-16- 23-1690 od 14. rujna 2023., tužitelju odbijen ulazak jer tužitelj Nema odgovarajuću dokumentaciju kojom bi opravdao svrhu i uvjete svog boravka - ostalo“. S druge strane, osporavanom odlukom tužitelju je odbijen ulazak jer se radi o osobi za koju je izdano upozorenje u svrhu zabrane ulaska u SIS-u.

7. Iako je Sud prethodno zakazao ročište na daljinu, koje je odgođeno na prijedlog tadašnje opunomoćenice tužitelja, Sud nije u daljnjem tijeku spora vezan za prethodnu odluku o potrebi održavanju rasprave. Stoga je spor, primjenom članka 98. točka 4. ZUS-a, riješen bez održavanja rasprave, jer odlučna činjenica za donošenje rješenja, dakle činjenica upisa zabrane ulaska u SIS-u nije sporna. Valja naglasiti i da tužitelj nije Sudu dostavio svoju elektroničku adresu, niti nakon otkazivanja punomoći (list 117 spisa), te da tužitelj nije u mogućnosti sudjelovati neposredno raspravi upravo s obzirom na zabranu ulaska na područje EU.

8. Sud je izveo dokaze uvidom u spis te u spis upravnog postupka te je na temelju razmatranja svih pravnih i činjeničnih pitanja u smislu odredbe članka 114. stavka 3. ZUS-a utvrdio da tužbeni zahtjev nije osnovan.

9. Iz podataka spisa proizlazi da je tužitelju odbijen ulazak u Republiku Hrvatsku, prilikom pokušaja ulaska 31. siječnja 2024., u 17,01 h, na graničnom prijelazu Bajakovo s obrazloženjem da se radi o osobi za koju je izdano upozorenje u svrhu zabrane ulaska u SIS-u.

10. Navedeno je odlučeno primjenom članka 50. stavka 1. Zakona o strancima ("Narodne novine" br. 133/20., 114/22., 151/22.), kojim je propisano da će se državljaninu treće zemlje koji ne ispunjava uvjete za ulazak propisane Zakonikom o schengenskim granicama ili Uredbom EU 2018/1240 odbiti ulazak u Republiku Hrvatsku o čemu Ministarstvo, putem policijske postaje nadležne za kontrolu prelaska državne granice, donosi rješenje.

11. Dakle, predmetni propis predviđa donošenje rješenja i to na obrascu predviđenom Pravilnikom o postupanju prema državljanima trećih zemalja ("Narodne novine", broj 136/21. i 145/23, dalje: Pravilnik). Prema članku 50. stavku 5. Zakona o strancima, Ministar pravilnikom propisuje način postupanja prema državljanima trećih zemalja te izgled i sadržaj obrasca rješenja o odbijanju ulaska i tehničkim uvjetima za boravak na graničnom prijelazu.

12. Budući da je člankom 12. stavkom 4. i 5. Pravilnika propisan Obrazac rješenja o odbijanju ulaska (Obrazac 2), koji je pravokutnog oblika, bijele boje, veličine 21×29,7 cm, koji se tiska na hrvatskom i engleskom jeziku i koji Obrazac 2 je sastavni dio Pravilnika, obveza je policijskog službenika ispuniti takav propisani i u sustavu generirani obrazac i predati ga stranci.

13. Također, ZUP u članku 97. stavku 1. propisuje da se rješenje može izdati na propisanom obrascu.

14. Člankom 12. stavkom 1. Pravilnika propisano je da državljaninu treće zemlje kojem je odbijen ulazak u Republiku Hrvatsku, policijski službenik koji obavlja graničnu kontrolu dostavlja rješenje o odbijanju ulaska u Republiku Hrvatsku.

15. Prema odredbi članka 50. stavka 2. Zakona o strancima, rješenje iz stavka 1. ovoga članka donosi se bez saslušanja državljanina treće zemlje, osim ako se radi o maloljetniku bez pratnje. Članak 30. stavak 2. ZUP-a propisuje da se bez prethodnog izjašnjavanja stranke postupak može provesti samo ako se usvaja zahtjev stranke ili ako odluka u postupku nema negativan učinak na pravne interese stranke ili kad je tako propisano zakonom. Kako je Zakon o strancima kao lex specialis isključio izjašnjavanje stranke u predmetnom postupku, sud ocjenjuje da je rješenje doneseno u skladu s pravilima postupka.

16. Sud zaključuje da je u postupku utvrđeno da je tužitelj nesporno državljanin treće zemlje (Republike Srbije) i da isti sadržajno ne osporava činjenicu postojanja upozorenja u SIS-u.

17. Zakonik o schengenskim granicama propisuje da nadzor državne granice nije samo u interesu države članice na čijim se vanjskim granicama on provodi, već je u interesu svih država članica koje su ukinule nadzor unutarnjih granica. Nadzor državne granice trebao bi pomoći u suzbijanju nezakonitog useljavanja i trgovanja ljudima te pri sprečavanju bilo kakve prijetnje unutarnjoj sigurnosti, javnom poretku, javnom zdravlju i međunarodnim odnosima država članica. Nadalje, nadzor državne granice ne uključuje samo kontrolu osoba na graničnim prijelazima i zaštitu državne granice između tih graničnih prijelaza, već i analizu rizika za unutarnju sigurnost te analizu mogućih prijetnji po sigurnost vanjskih granica. Stoga je potrebno odrediti uvjete, mjerila i podrobna pravila o kontrolama na graničnim prijelazima i zaštiti na granici, uključujući provjere podataka u Schengenskom informacijskom sustavu (SIS).

18. Odredbom članka 6. stavka 1. točke d. Zakonika o schengenskim granicama propisano je da za planirani boravak na državnom području država članica u trajanju od ne više od 90 dana u bilo kojem razdoblju od 180 dana, koje podrazumijeva uzimanje u obzir razdoblja od 180 dana koje prethodi svakom danu boravka, uvjeti ulaska za državljane trećih zemalja su sljedeći: da nisu osobe za koje je u SIS-u izdano upozorenje u svrhu zabrane ulaska.

19. Nadalje, odredba članka 24. Uredbe (EU) 2018/1861 Europskog parlamenta i vijeća od 28. studenoga 2018. o uspostavi, radu i upotrebi Schengenskog informacijskog sustava (SIS) u području granične kontrole i o izmjeni Konvencije o provedbi Schengenskog sporazuma te o izmjeni i stavljanju izvan snage Uredbe (EZ) br. 1987/2006, definira uvjete za unošenje upozorenja u svrhu odbijanja ulaska i boravka, te je stavkom 1. propisano da države članice nose upozorenje u svrhu odbijanja ulaska i boravka ako je ispunjen jedan od sljedećih uvjeta: (a) država članica zaključila je, na osnovi pojedinačne procjene koja uključuje procjenu osobnih okolnosti dotičnog državljanina treće zemlje i posljedica odbijanja njegova ulaska i boravka, da prisutnost tog državljanina treće zemlje na njezinu državnom području predstavlja prijetnju za javni poredak, javnu sigurnost ili nacionalnu sigurnost te je država članica slijedom toga donijela sudsku ili upravnu odluku u skladu sa svojim nacionalnim pravom o odbijanju ulaska i boravka te je izdala nacionalno upozorenje u svrhu odbijanja ulaska i boravka; ili (b) država članica izdala je zabranu ulaska u skladu s postupcima kojima se poštuje Direktiva 2008/115/EZ u odnosu na državljanina treće zemlje.

20. Odredba članka 25. Uredbe (EU) 2018/1861 definira uvjete za unošenje upozorenja o državljanima trećih zemalja na koje se primjenjuju mjere ograničavanja.

21. Odredba 8. stavak 3. točka a podtočka VI Zakonika o schengenskim granicama propisuje da državljani trećih zemalja prilikom ulaska i izlaska podliježu temeljitim kontrolama koje prilikom ulaska uključuju provjeru uvjeta ulaska utvrđenih člankom 6. stavkom 1. te, prema potrebi, provjeru isprava na temelju kojih se odobrava boravak i obavljanje profesionalne djelatnosti. To uključuje detaljnu provjeru koja obuhvaća sljedeće aspekte: provjera da dotični državljanin treće zemlje, njegova prijevozna sredstva i predmeti koje prevozi nisu takve naravi da predstavljaju opasnost za javni poredak, unutarnju sigurnost, javno zdravlje ili međunarodne odnose bilo koje od država članica. Takva provjera obuhvaća neposrednu provjeru podataka i upozorenja o osobama i, prema potrebi, predmetima u SIS-ovim i nacionalnim bazama podataka te mjera koje se moraju poduzeti, prema potrebi, kao rezultat upozorenja.

22. Uzimajući u obzir sve navedeno, Sud najprije ističe kako je osporavana odluka izdana na propisanom obrascu iz članka 12. stavka 4. i 5. Pravilnika, što je i u skladu s člankom 97. stavkom 1. ZUP-a. U takav propisani obrazac tuženik nije obvezan unositi nikakvo dodatno obrazloženje, već je iz propisanog obrasca jasan razlog za odbijanje ulaska u Republiku Hrvatsku, u konkretnom slučaju da se radi o osobi za koju je izdano upozorenje i svrhu zabrane ulaska (točka H). Stoga se ne mogu prihvatiti navodi tužitelja da osporavana odluka nije obrazložena, odnosno da nije jasno iz kojeg je razloga tužitelju odbijen ulazak u Republiku Hrvatsku. Prema navodima tuženika, tužitelj je o tome osim u pisanom obliku na jeziku koji razumije obaviješten i usmeno. Takva odluka ujedno ne predstavlja nezakonito ograničenje slobode kretanja tužitelja, s obzirom da se ulazak u državu odbija na temelju zakonske norme iz članka 50. stavka 1. Zakona o strancima državljaninu treće zemlje koji ne ispunjava uvjete za ulazak propisane Zakonikom o schengenskim granicama ili Uredbom EU 2018/1240.

23. U odnosu na prigovor tužitelja da tuženik nije postupio po presudi i rješenju Upravnog suda u Rijeci, posl. br. Us I-2055/2023-3 od 16. siječnja 2024., za istaknuti je kako je njome poništena odluka o odbijanju ulaska u Republiku Hrvatsku koju je donio tuženik, KLASA: UP/I-212-02/23-03/2, URBROJ: 511-15-16-23-1690 od 14. rujna 2023. kojom je tužitelju odbijen ulazak u Republiku Hrvatsku, prilikom pokušaja ulaska 14. rujna 2023., u 10,10 h, na graničnom prijelazu Bajakovo s obrazloženjem da nema odgovarajuću dokumentaciju kojom bi opravdao svrhu i uvjete svog boravka. Usporedbom navedene odluke s ovdje osporavanom odlukom tuženika jasno je razvidno kako je riječ o dva različita odbijanja ulaska u Republiku Hrvatsku, koji su se dogodili na različite dane, to jest 14. rujna 2023. i 31. siječnja 2024. Stoga je izvršenje navedene presude irelevantno za ocjenu zakonitosti odbijanja ulaska od 31. siječnja 2024., budući da se o tome nije ni odlučivalo navedenom presudom.

24.1. U vezi tužbenih navoda o odvajanju tužitelja od njegove obitelji ističe se kako se Direktiva 2004/38/EZ Europskog parlamenta i Vijeća ne može primijeniti na tužitelja jer nije državljanin EU, a po dokumentima koje je dostavio u privitku tužbe nije razvidno jesu li osobe G i TP državljani EU, jer je u svakom dokumentu navedeno da su državljani Republike Srbije. Štoviše, tužitelj sam navodi da maloljetni TP i njegova majka imaju odobren privremeni boravak u Njemačkoj, koji je odobren na osnovi školovanja djeteta, odnosno zaposlenja majke, pri čemu ni ne tvrdi da su državljani neke države članice EU. Za napomenuti je kako osporavanoj odluci nije smisao ni cilj odvajanje obitelji, već je to posljedica odluke o odbijanju ulaska tužitelju u Republiku Hrvatsku, a koja je rezultat ponašanja tužitelja zbog čega je i uneseno upozorenje u SIS. Uvažavajući najbolji interes djeteta, interes sigurnosti schengenskog prostora i schengenskih granica nalaže odbijanje ulaska tužitelju u Republiku Hrvatsku. Stoga nije povrijeđena ni Konvencija o pravima djeteta, koja i sama prepoznaje odvajanje kao posljedicu postupka što ga je pokrenula država stranka, primjerice pritvor, zatvor, progon, izručenje.

24.2. Nadalje, upravo citirana odredba članka 24. Uredbe (EU) 2018/1861 Europskog parlamenta i vijeća od 28. studenoga 2018. o uspostavi, radu i upotrebi Schengenskog informacijskog sustava (SIS) u području granične kontrole i o izmjeni Konvencije o provedbi Schengenskog sporazuma te o izmjeni i stavljanju izvan snage Uredbe (EZ) br. 1987/2006 propisuje da je preduvjet unošenju upozorenja u svrhu odbijanja ulaska i boravka prethodna procjena države članice koja uključuje, između ostaloga, procjenu osobnih okolnosti dotičnog državljanina treće zemlje, dakle prethodno je izvršen test razmjernosti činjenice da prisutnost tog državljanina treće zemlje na njezinu državnom području predstavlja prijetnju za javni poredak, javnu sigurnost ili nacionalnu sigurnost.

25. Sud ne nalazi povrede tužiteljevih prava zajamčenih Ustavom Republike Hrvatske, kao ni članka 6. stavka 1. i članka 14. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ni drugih međunarodnih izvora prava na koje se tužitelj poziva. Tuženik prilikom donošenja osporavanog rješenja nije postupao diskriminatorno u odnosu na tužitelja, već je postupao dosljedno odredbama Zakona o strancima u skladu s konkretnim činjeničnim okolnostima.

26. Stoga Sud zaključuje i da je u postupku pravilno utvrđeno činjenično stanje i pravilno primijenjeno materijalno pravo. Tužitelj iznesenim tužbenim prigovorima nije s uspjehom osporio zakonitost tuženikova rješenja.

27. Slijedom navedenoga, osporavano rješenje tuženika ocjenjuje se zakonitim, te je valjalo odlučiti kao u toč. I. izreke presude, primjenom odredbe članka 116. stavka 1. ZUS-a.

28. U odnosu na troškove spora odlučeno je primjenom odredbe članka 147. stavak 1. ZUS-a kojom je propisano da stranka koja izgubi spor u cijelosti snosi sve troškove spora, ako zakonom nije drugačije propisano. Budući da je tužitelj u ovom upravnom sporu zatražio troškove upravnog spora te cijeneći da je isti u cijelosti izgubio spor, to je odlučeno kao u toč. II. izreke presude.

29. Tužitelj je u tužbi predložio određivanje odgodnog učinka tužbe. Naime, prema članku 42. stavku 2. ZUS-a sud može odlučiti da tužba ima odgodni učinak ako bi se izvršenjem pojedinačne odluke ili upravnog ugovora tužitelju nanijela šteta koja bi se teško mogla popraviti, ako zakonom nije propisano da žalba ne odgađa izvršenje pojedinačne odluke, a odgoda nije protivna javnom interesu.

30. Tužitelj nije predložio dokaze iz kojih bi nedvojbeno proizlazilo da bi mu nastala šteta koja bi se teško mogla popraviti u smislu članka 42. ZUS-a. Osim toga, odredbe Zakona o strancima na kojima se temelji osporavano rješenje, imaju primarni cilj zaštititi javni interes sigurnosti schengenskih granica, i to smanjivanjem rizika nedopuštanjem ulaska osobama koje ugrožavaju tu sigurnost. U tom smislu odrediti odgodni učinak tužbe u konkretnom slučaju bilo bi protivno javnom interesu.

31. Stoga je Sud, na temelju članka 42. stavka 2. ZUS-a, riješio kao u izreci ovoga rješenja.

U Osijeku, 01. rujna 2025.

Sutkinja

Blanka Sajter

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude i rješenja dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog suda, u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave presude.

DNA:

1. Tužitelju - putem diplomatske dostave

2. Tuženiku