Poslovni broj: P-404/2018-121

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U NOVOM ZAGREBU

Novi Zagreb – Istok, Turinina 3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Novom Zagrebu po sucu Ivi Đuratoviću, u pravnoj stvari I- tužitelja HB iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj]; i II- tužiteljice PB iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koje zastupa punomoćnica Zorana Živković, odvjetnica u Zagrebu, te III-tužitelja LB iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj]; i IV-tužiteljice ĐB iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koje zastupa punomoćnik Antonio Volarević, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženice UB iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnik Vinko Knezović, odvjetnik u Zagrebu, radi utvrđenja prava vlasništva, nakon održane glavne rasprave zaključene 18.07.2025., dana 01. rujna 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da su I-tužitelj JB i II-tužiteljica PB, svako u po ½ dijela, vlasnici fizički određenog dijela zemljišnoknjižne čestice kčbr. [katastarska čestica] oranica 14. Trokut sa 753 m2 koja je upisana u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], a koji dio čestice je u skici nalaza i mišljenja vještaka Ivice Pendića od 12.12.2023. označen ispunom žute boje i omeđen spojnicom točaka 1-2-3-4-5-6-34-35-21-1 u površini 175 m2 te su III- tužitelj LB, IV-tužiteljica ĐB i tuženica UB dužni trpjeti da I-tužitelj JB i II-tužiteljica PB izrade parcelacijski elaborat kojim će se od tog dijela formirati zasebna čestica u zemljišnoj knjizi, kao i da se taj parcelacijski elaborat provede u zemljišnoj knjizi, a I-tužitelj JB i II-tužiteljica PB upišu kao suvlasnici novoformirane čestice svako u po ½ dijela.

II. Utvrđuje se da su I-tužitelj JB i II-tužiteljica PB, svako u po ½ dijela, vlasnici fizički određenog dijela zemljišnoknjižne čestice kčbr. [katastarska čestica] oranica 14. Trokut sa 753 m2 koja je upisana u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], a koji dio čestice je u skici nalaza i mišljenja vještaka Ivice Pendića od 12.12.2023. označen ispunom crvene boje i omeđen spojnicom točaka 21-27-28-29-30-33-6-34-35-21 u površini 40 m2 te su III-tužitelj LB, IV-tužiteljica ĐB i tuženica UB dužni trpjeti da I-tužitelj JB i II-tužiteljica PB izrade parcelacijski elaborat kojim će se od tog dijela formirati zasebna čestica u zemljišnoj knjizi, kao i da se taj parcelacijski elaborat provede u zemljišnoj knjizi, a I-tužitelj JB i II-tužiteljica PB upišu kao suvlasnici novoformirane čestice svako u po ½ dijela.

III. Utvrđuje se da su III-tužitelj LB i IV-tužiteljica ĐB, svako u po ½ dijela, vlasnici fizički određenog dijela nekretnine, i to južnog dijela zemljišnoknjižne čestice kčbr. [katastarska čestica] zemljište pod kućom, gaj i dvorište sa 343 m2 koja je upisana u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], te jugoistočnog dijela zemljišnoknjižne čestice kčbr. [katastarska čestica] oranica 14. Trokut sa 753 m2 koja je upisana u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], a koji dijelovi su u skici nalaza i mišljenja vještaka Ivice Pendića od 12.12.2023. označeni ispunom zelene boje i omeđen spojnicom točaka 7-8-9-10-11-12-13-14-22- 23-24-25-26-28-29-30-31-32-7 u površini 592 m2 te su I-tužitelj JB, II- tužiteljica PB i tuženica UB dužni trpjeti da III-tužitelj LB i IV-tužiteljica ĐB izrade parcelacijski elaborat kojim će se od tih dijelova formirati zasebna čestica u zemljišnoj knjizi, kao i da se taj parcelacijski elaborat provede u zemljišnoj knjizi, a III-tužitelj LB i IV-tužiteljica ĐB upišu kao suvlasnici novoformirane čestice svako u po ½ dijela.

IV. Utvrđuje se da su III-tužitelj LB i IV-tužiteljica ĐB, svako u po ½ dijela, vlasnici fizički određenog dijela zemljišnoknjižne čestice kčbr. [katastarska čestica] oranica 14. Trokut sa 753 m2 koja je upisana u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], a koji dio čestice je u skici nalaza i mišljenja vještaka Ivice Pendića od 12.12.2023. označen ispunom plave boje i omeđen spojnicom točaka 33-7-32-31-30-33 u površini 9 m2 te su I-tužitelj JB, II-tužiteljica PB i tuženica UB dužni trpjeti da III-tužitelj LB i IV-tužiteljica ĐB izrade parcelacijski elaborat kojim će se od tog dijela formirati zasebna čestica u zemljišnoj knjizi, kao i da se taj parcelacijski elaborat provede u zemljišnoj knjizi, a III-tužitelj LB i IV- tužiteljica ĐB upišu kao suvlasnici novoformirane čestice svako u po ½ dijela.

V. Nalaže se tuženici UB da I-tužitelju HB i II-tužiteljici PB naknadi trošak parničnog postupka u iznosu 4.734,75 EUR sa zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 01.09.2025. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za 3 postotna poena, u roku 15 dana.

VI. Nalaže se tuženici UB da III-tužitelju LB i IV-tužiteljici ĐB naknadi trošak parničnog postupka u iznosu 4.459,75 EUR sa zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 01.09.2025. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za 3 postotna poena, u roku 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužbom od 04.05.2018. tužitelji JB, PB, LB i ĐB zatražili su donošenje presude kojom bi utvrdilo da su I-tužitelj JB i II-tužiteljica PB vlasnici novoformirane kčbr. [katastarska čestica] površine 279 m2 i novoformirane kčbr. [katastarska čestica] površine 5 m2, a da su III-tužitelj LB i IV- tužiteljica ĐB vlasnici novoformirane kčbr. [katastarska čestica] površine 700 m2, sve prema prijavom listu RN-2190/2007, u bitnom navodeći da su u zakonitom, poštenom i istinitom posjedu tih nekretnina preko 20 godina.

2. Tuženica UB je u odgovoru na tužbu osporila osnovanost tužbenog zahtjeva, u bitnom navodeći da je ona vlasnica dijela tog zemljišta, da preko njega prolaze njene vodovodne i kanalizacijske cijevi te da preko njega dovozi lož ulje do svoje kotlovnice, a ujedno je osporila postojanje i kvalitetu posjeda tužitelja.

3. Tijekom postupka tužitelji su izmjenjivali postavljene tužbene zahtjeve, i to I. i II. tužitelji H podnescima od 15.02.2024. (str. 309-310 spisa) i 11.11.2024. (str. 413- 414 spisa), a III. i IV. tužitelji ĐB podneskom od 07.01.2025. (str. 424-426 spisa) i usmeno na raspravi od 11.06.2025. (str. 459 spisa), sve na način da više nisu zahtijevali utvrđenje vlasništva novoformiranih katastarskih čestica kčbr. [katastarska čestica], kčbr. [katastarska čestica] i kčbr. [katastarska čestica] prema prijavnom listu RN-2190/2007 (kako je to traženo tužbom), već su zatražili utvrđenje prava vlasništva točno određenih fizičkih dijelova nekretnine prema skici iz nalaza geodetskog vještaka od 12.12.2023.

3.1. Na taj način tužitelji ustvari traže manje od onoga što je prvotno traženo tužbom. Naime, I. i II. tužitelji H su tužbom zatražili utvrđenje prava vlasništva na novoformiranim katastarskim česticama kčbr. [katastarska čestica] i kčbr. [katastarska čestica] ukupne površine 284 m2, dok izmijenjenim tužbenim zahtjevom traže utvrđenje prava vlasništva na zemljištu ukupne površine 215 m2 (175 m2 + 40 m2). Također, III. i IV. tužitelji Oljače su tužbom zatražili utvrđenje prava vlasništva na novoformiranoj katastarskoj čestici kčbr. [katastarska čestica] površine 700 m2, dok izmijenjenim tužbenim zahtjevom traže utvrđenje prava vlasništva na zemljištu ukupne površine 601 m2 (592 m2 + 9 m2). Iz usporedbe između prijavnog lista RN-2190/2007 (prema kojem je postavljen prvotni zahtjev iz tužbe) i nalaza geodetskog vještaka od 12.12.2023. (prema kojem je postavljen izmijenjeni tužbeni zahtjev) jasno proizlazi da se obje navedene isprave odnose na jedno te isto zemljište, samo što prijavni list dodatno obuhvaća i nešto veću površinu zemljišta, koju tužitelji nakon izrade nalaza geodetskog vještaka više ne potražuju.

3.2. Prema tome, tužitelji izmijenjenim tužbenim zahtjevom ne traže nešto drugo, nego traže samo manje od onoga što je prvotno utuženo, a iako je tužbeni zahtjev u tužbi bio postavljen prema prijavnom listu RN-2190/2007, dok je izmijenjeni tužbeni zahtjev postavljen prema skici geodetskog vještaka iz nalaza od 12.12.2023., oba tužbena zahtjeva su upravljena na jedno te isto zemljište, samo što skica geodetskog vještaka zahvaća nešto manju površinu od prijavnog lista.

3.3. Slijedom navedenoga, kada su tužitelji podneskom od 15.02.2024. (I. i II. tužitelji H) odnosno podneskom od 07.01.2025. (III. i IV. tužitelji ĐB) na prethodno opisani način izmijenili tužbeni zahtjev, time nije došlo do preinake tužbe, već je time došlo do takve izmjene tužbenog zahtjeva koja se u skladu sa čl. 191. st. 3. ZPP ne smatra preinakom tužbe, jer se ustvari radi samo o smanjenju zahtjeva i o promjeni načina na koji je individualizirano jedno te isto zemljište (prijavni list odnosno skica vještaka).

3.4. Međutim bez obzira na navedeno sud je – radi usmjeravanja tijeka glavne rasprave k okončanju postupka i radi izbjegavanja bilo kakve dvojbe o dopuštenosti takvih procesnih dispozicija tužitelja – raspravnim rješenjem od 04.06.2024. (str. 367 spisa) i rješenjem od 28.02.2025. (str. 427 spisa) odredio da dopušta preinake tužbe iz podnesaka od 15.02.2024. i 07.01.2025. Pritom je sud imao u vidu da su tužitelji još u tužbi naveli da će tužbeni zahtjev urediti i grafički individualizirati prema nalazu geodetskog vještaka te da je geodetski vještak potom u nalazu od 05.03.2022. (str. 153 spisa) iznio mišljenje da je prijavni list RN-2190/2007 (po kojem je postavljen tužbeni zahtjev iz tužbe) neprovediv jer ne odgovara stvarnom stanju. Stoga sve i da se radi o preinaci tužbe ona bi u skladu sa čl. 190. st. 2. i st. 3. ZPP bila dopuštena jer je svrsishodna za konačno rješenje odnosa između stranaka, a do nje bi došlo nakon provedbe dokaza geodetskim vještačenjem i nakon što se geodetski vještak očitovao o neprovedivosti prijavnog lista RN-2190/2007 prema kojem je bila postavljena tužba.

3.5. U odnosu na preostale izmjene tužbenog zahtjeva koje su I. i II. tužitelji H izvršili podneskom od 11.11.2024., a III. i IV. tužitelji ĐB na raspravi od 11.06.2025., valja istaknuti da ni te izmjene sadržajno ne predstavljaju preinaku tužbe. Naime, tužitelji su u ranijim podnescima od 15.02.2024. i 07.01.2025. zatražili utvrđenje prava vlasništva na fizičkom dijelu zemljišta koje je u nalazu geodetskog vještaka od 12.12.2023. grafički individualizirano i označeno točno određenim bojama i brojevima, a podneskom od 11.11.2024. odnosno na raspravi od 11.06.2025. tužitelji uopće nisu izmijenili taj zahtjev, nego su samo naznačili točne površine tog zemljišta te su izvršili promjenu oznake katastarskih odnosno zemljišnoknjižnih čestica kojima odgovara taj grafički individualizirani dio zemljišta, i to sve nakon dodatnih očitovanja vještaka. Unatoč navedenim promjenama ne radi se o preinaci tužbe jer je zemljište iz tužbenog zahtjeva cijelo vrijeme grafički individualizirano na isti način istim bojama i brojevima iz iste skice vještaka, odnosno predmet zahtjeva je cijelo vrijeme bilo jedno te isto grafički individualizirano zemljište, pa se stoga ne radi o preinaci tužbe. Međutim, unatoč tome što se ne radi o preinakama tužbe, sud je iz istih razloga koji su navedeni pod točkom 3.4. ovog obrazloženja, rješenjima od 28.02.2025. (str. 427 spisa) i 11.06.2025. (str. 459 spisa) dopustio izmjene tužbe iz podneska od 11.11.2024. i sa rasprave od 11.06.2025. (kao preinaku), jer ako bi se i radilo o preinakama one bi bile dopuštene u skladu sa čl. 190. st. 2. i st. 3. ZPP jer su svrsishodne za konačno rješenje odnosa između stranaka, a do njih je došlo nakon naknadnih očitovanja geodetskog vještaka.

3.6. Stoga je sud ovom presudom odlučivao o tužbenom zahtjevu I. i II. tužitelja PB iz njihovog podneska od 11.11.2024. te o tužbenom zahtjevu III. i IV. tužitelja ĐB iz njihovog podneska od 07.01.2025., kako je on djelomično izmijenjen na raspravi od 11.06.2025.

4. U provedenom postupku pročitane su isprave u spisu, i to prijavni list RN- 2190/2007 (str. 8-11, 24-26 spisa), zk izvatci (str. 12, 17, 60-64, 102-109 spisa), Kupoprodajni ugovor od 15.08.1980. (str. 13-15 spisa), Specijalna punomoć od 08.08.1980. (str. 16 spisa), Ugovor o prodaji nekretnine od 20.08.2003. (str. 18-20 spisa), Ugovor od 25.03.2013. (str. 21-23 spisa), uvjerenja katastra od 24.09.2014. (str. 27-29 spisa), Ugovor o kupoprodaji od 26.10.2012. (str. 50-54 spisa), Ugovor o zamjeni od 16.01.1992. (str. 55-57 spisa), Porezno rješenje od 14.03.2018. (str. 58-59 spisa), rješenje o izvedenom stanju od 30.05.2014. (str. 65-67 spisa), Geodetski snimak izvedenog stanja od 26.10.2012. (str. 68-75 spisa), dopis od 22.01.2014. (str. 79-80 spisa), rješenje posl. br. R1-883/2014-6 od 11.01.2016. (str. 81 spisa), Prijedlog radi razvrgnuća suvlasničke zajednice od 12.12.2014. (str. 82-83 spisa), rješenje posl. br. Z-29799/2023 od 06.12.2023. (str. 318-331 spisa), provedeni su očevidi na licu mjesta (str. 141-143, 242 spisa), provedeno je geodetsko vještačenje (str. 148-178, 200-202, 255-277, 411-412, 457-459 spisa), te su saslušani svjedoci NB (str. 375-377 spisa), GB (str. 377 spisa), IB (str. 378 spisa), AB (str. 379 spisa), CB (str. 389-390 spisa), ŽB (str. 391 spisa), ĆB (str. 391-392 spisa), DB (str. 438-440 spisa) i stranke (str. 368-373 spisa).

5. Tužbeni zahtjevi su osnovani.

6. Predmet parnice su zahtjevi tužitelja za utvrđenje prava vlasništva na točno određenim fizičkim dijelovima zemljišnoknjižnih čestica kčbr. [katastarska čestica] i kčbr. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], s time da:

– I-tužitelj JB i II-tužiteljica PB zahtijevaju utvrđenje prava vlasništva na dijelu zemljišta u površini 175 m2 (označenog žutom bojom i točkama 1-2-3-4-5-6-34-35-21-1) te na dijelu zemljišta u površini 40 m2 (označenog crvenom bojom i točkama 21-27-28-29-30-33-6-34-35-21) – ukupno 215 m2;

– III-tužitelj LB i IV-tužiteljica ĐB zahtijevaju utvrđenje prava vlasništva na dijelu zemljišta u površini 592 m2 (označnog zelenom bojom i točkama 7-8-9-10-11-12-13-14-22-23-24-25-26-28-29-30-31-32-7) te na dijelu zemljišta u površini 9 m2 (označenog plavom bojom i točkama 33-7-32-31-30- 33) – ukupno 601 m2.

a koji dijelovi zemljišta su grafički individualizirani u nalazu i mišljenju geodetskog vještaka Ivice Pendića od 12.12.2023. (str. 261 spisa).

6.1. Tužitelji su svoje tužbene zahtjeve za utvrđenje prava vlasništva razdvojili na dva dijela očigledno iz razloga što im tuženica osporava vlasništvo prvenstveno onog dijela zemljišta površine 40 m2 označenog crvenom bojom (zahtjev I. i II. tužitelja PB) i dijela zemljišta površine 9 m2 označenog trokutom plave boje (zahtjev III. i IV. tužitelja ĐB), zbog čega je u ovom predmetu upravo na tom dijelu zemljišta bio fokus spora između stranaka (iako im tuženica nije izričito priznala vlasništvo ni na ostatku utuženog zemljišta).

7. Prije svega valja istaknuti da u zemljišnim knjigama i u katastru postoje čestice koje nose jednake brojčane oznake 1294/1 i 1294/2, međutim u zemljišnim knjigama te čestice imaju potpuno drugačiji položaj i oblik u odnosu na čestice istih brojčanih oznaka u katastru, kako je to vidljivo iz nalaza vještaka (katastarski plan na str. 262 spisa i zemljišnoknjižni plan na str. 264 spisa).

8. Radi identifikacije zemljišta koje je predmet parnice u tijeku postupka provedeno je geodetsko vještačenje po vještaku Ivici Pendiću koji je sačinio pisani nalaz od 12.12.2023. (str. 255-265 spisa), koji je potom dopunjen pisanim očitovanjem od 04.11.2024. (str. 411-412 spisa) i usmeno na raspravi od 11.06.2025. (str. 457-459 spisa).

8.1. Sud prihvaća taj nalaz vještaka jer je jasan i obrazložen, izrađen je na temelju geodetskih mjerenja prilikom sudskog uviđaja, a ni stranke na njega nisu imale primjedbi u geodetskom dijelu. Određene omaške u pisanju iz tog nalaza vještak je ispravio pisanim očitovanjem od 04.11.2024. (str. 411-412 spisa) i usmeno na raspravi od 11.06.2025. (str. 457-459 spisa).

8.2. Na temelju navedenog nalaza i mišljenja geodetskog vještaka te provedenog uviđaja na licu mjesta (str. 242-243 spisa) sud je utvrdio:

– utuženo zemljište nalazi na području koje je s prednje strane omeđeno [adresa], a sa bočne strane [adresa];

– u [adresa], jedna do druge, nalaze se kuća br. 28 u vlasništvu tuženice te kuća br. 30 u vlasništvu III. i IV. tužitelja ĐB;

– sa stražnje strane tih kuća nalazi se zemljište (livada) sa pomoćnom zgradom, a uz bočni rub tog zemljišta prolazi [adresa] s koje se pristupa na to zemljište;

sve kako je to prikazano na skici vještaka sa lista 261 spisa.

9. Zemljište koje je predmet zahtjeva III. i IV. tužitelja ĐB u stvarnosti predstavlja njihovu kuću sa pripadajućom pomoćnom zgradom i dvorištem na adresi [adresa] (na skici vještaka sa str. 261 spisa označeno zelenom bojom i trokutom plave boje), dok se zemljište koje je predmet zahtjeva I. i II. tužitelja PB nalazi sa stražnje strane obje kuće te u stvarnosti predstavlja livadu i drvenu pomoćnu građevinu (šupu) na koje se pristupa iz bočne [adresa] (na skici vještaka sa str. 261 spisa označeno žutom i crvenom bojom).

9.1. Tuženica s druge strane tvrdi da je ona vlasnica zemljišta sa stražnje strane njene kuće, jednako kao i sa stražnje strane kuće III. i IV. tužitelja ĐB, i to na način da ima spoj sa bočnom [adresa], čime tužiteljima osporava vlasništvo zemljišta koje je u skici vještaka označeno crvenom bojom i trokutom plave boje.

9.2. S tim u vezi, u potpunosti su neosnovani navodi tuženice iz podnesaka od 17.12.2024., 26.03.2025. i 26.06.2025. u kojima navodi da tužitelji potražuju dio zemljišta na kojem se nalazi dio njenog objekta odnosno drvarnica. Naime, tužbeni zahtjevi su postavljeni isključivo prema stvarnom stanju na terenu, a sukladno skici geodetskog vještaka od 12.12.2023. (str. 261 spisa) iz koje jasno proizlazi da niti jedan dio objekta tuženice (kuća sa pomoćnim zgradama) nije obuhvaćen zahtjevima tužitelja, jer su svi objekti tuženice na skici označeni pravokutnikom plave boje kojeg tužitelji uopće ne potražuju. Iz skice vještaka jasno proizlazi da I. i II. tužitelj H potražuju samo zemljište koje ide do vanjskog ruba objekata tuženice te je upravo na taj način postavljen tužbeni zahtjev. Dio objekata tuženice je bio obuhvaćen prvotnim tužbenim zahtjevom iz tužbe koji je bio postavljen prema prijavnom listu RN- 2190/2007, međutim upravo zbog toga što taj prijavni list nije odgovarao stvarnom stanju, izrađena je skica vještaka sukladno stvarnom stanju na terenu, a po kojoj su tužitelji onda postavili tužbeni zahtjev, zbog čega su u cijelosti netočni navodi tuženice da tužitelji zahtijevaju dio zemljišta na kojem se nalaze njeni objekti.

9.3. Nadalje, bez značaja su navodi tuženice o tome da je prijavni list RN-2190/2007 neprovediv te da je potrebno sačiniti novi prijavni list. Naime, tužitelji su u ovom predmetu izmijenili tužbeni zahtjev na način da više ne zahtijevaju utvrđenje prava vlasništva novoformiranih čestica prema navedenom prijavnom listu, već zahtijevaju utvrđenje prava vlasništva na realnom dijelu zemljišta koji je grafički individualiziran u skici geodetskog vještaka (a za što su još u tužbi najavili da će tako postaviti tužbeni zahtjev, ukoliko se tuženica bude protivila navedenom prijavnom listu), što predstavlja dopušten način ostvarivanja sudske zaštite (Rev-x 1075/2012 i Rev-x 995/2013, obje od 29.01.2014.). Ova presuda o utvrđenju vlasništva tužitelja, ukoliko postane pravomoćna, predstavljat će temelj za parcelaciju i izradu novog geodetskog elaborata u skladu sa čl. 161. st. 1. toč. 3. Zakona o prostornom uređenju (Narodne novine br. 153/2013 65/2017, 114/2018, 39/2019, 98/2019, 67/2023), s time da je geodetski vještak prilikom usmenog saslušanja pojasnio da je moguće provesti parcelaciju zemljišta prema točkama koje su prikazane na njegovoj skici od 12.12.2023. sa str. 261 spisa.

9.4. U odnosu na navode tuženice da po zemljišnoknjižnom stanju nije utvrđeno koju površinu tužitelji traže, valja ponoviti da je utuženo zemljište grafički individualizirano u skici vještaka, izračunata je njegova stvarna površina te se vještak očitovao kojim zemljišnoknjižnim česticama to zemljište odgovara, što je sasvim dovoljno za pružanje vlasničke zaštite tužiteljima u ovoj parnici. Koja površina tog zemljišta otpada na svaku od pojedinih zemljišnoknjižnih čestica stvar je geodetskog elaborata kojeg će tužitelji biti ovlašteni sačiniti na temelju pravomoćne presude (u svakom slučaju samo zemljište površine 592 m2 koje je označeno zelenom bojom odgovara dijelovima dvaju zemljišnoknjižnih čestica kčbr. [katastarska čestica] i kčbr. [katastarska čestica], dok svo ostalo utuženo zemljište odgovara isključivo dijelu zemljišnoknjižne čestice kčbr. [katastarska čestica]).

9.5. Protivno navodima tuženice, tužitelji bez obzira na upisano suvlasništvo imaju pravni interes za postavljene tužbene zahtjeve jer oni tvrde da su vlasnici realnog dijela zemljišta, što im tuženica osporava, pa stoga imaju pravni interes u smislu čl. 187. st. 2. ZPP.

10. Tužitelji su se u činjeničnim navodima tužbe kao temelj stjecanja vlasništva pozvali na zakonit, istinit i pošten posjed – dakle na dosjelost.

U odnosu na tužbeni zahtjev I-tužitelja HB i II-tužiteljice PB

11. Na temelju mišljenja geodetskog vještaka sa rasprave od 11.06.2025. sud utvrđuje da cjelokupno zemljište koje je predmet zahtjeva I. i II. tužitelja Rogića – na skici označeno žutom bojom površine 175 m2 i crvenom bojom površine 40 m2 – u odnosu na stanje zemljišne knjige odgovara isključivo dijelu zemljišnoknjižne čestice kčbr. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina].

12. Uvidom u zk izvadak (str. 17 spisa) utvrđeno je da su kao vlasnici zemljišnoknjižne čestice zkčbr. [katastarska čestica] uknjiženi I-tužitelj JB u 142/777 dijela, II-tužiteljica PB u 142/777 dijela, III-tužitelj LB u 162/777 dijela; IV-tužiteljica ĐB u 162/777 dijela te tuženica UB u 169/777 dijela.

12.1. Prema tome, tuženica je u zemljišnim knjigama uknjižena kao suvlasnica predmetnog zemljišta, dok svi ostali upisani suvlasnici imaju status tužitelja u ovoj parnici, pa su time ovom parnicom obuhvaćeni svi zemljišnoknjižni suvlasnici (bilo na tužiteljskoj bilo na tuženoj strani). Stoga je tuženica kao zemljišnoknjižna suvlasnica pasivno legitimirana za postavljene zahtjeve za utvrđenje prava vlasništva na realnom dijelu nekretnine.

13. I. i II. tužitelji H su prema vlastitim navodima u posjed utuženog zemljišta stupili 2003. godine (a posjed prednika im se ne uračunava – točka 27.1. obrazloženja), dok su u ovom predmetu tužbu podnijeli 2018. godine, pa imajući u vidu da pretpostavke dosjelosti moraju biti ispunjene u trenutku podnošenja tužbe (pravno shvaćanje VSRH od 14.02.2019.), kod I. i II. tužitelja PB bi se moglo raditi samo o redovnoj dosjelosti, a ne i o izvanrednoj dosjelosti.

14. Analizirajući iskaze stranaka i svjedoka, sud utvrđuje da se I-tužitelj JB i II-tužiteljica PB nalaze u neposrednom posjedu čitavog utuženog zemljišta od kraja kolovoza 2003. kada su ga kupili od ĆB na temelju Ugovora o prodaji od 20.08.2003. (str. 18-20 spisa).

14.1. Naime, II-tužiteljica PB je iskazivala na uvjerljiv način o tome da se pored tog zemljišta nalazi njena kuća pa da su ga nakon kupnje 2003. godine raščistili, uklonili staru nadstrešnicu, sagradili šupu u kojoj ostavljaju stvari (bave se građevinom), napravili prilaz od ulice do te šupe, na jednom dijelu napravili vrt, dok su pojas između šupe i tuženičine kuće koristili za odlaganje skela, šprajcera i sl. koje su naslanjali na šupu, kao što su čitavo zemljište kosili i održavali. Istinitost ovakvog iskaza II-tužiteljice potvrđena je i uvjerljivim iskazima III-tužitelja LB i IV- tužiteljice ĐB, koji su iskazivali o tome da su I. i II. tužitelji H nakon kupnje očistili predmetno zemljište te ga nastavili koristiti, a da su na pojas zemljišta između šupe i tuženičine kuće znali ostavljati razne materijale, skele, ljestve i slično. Da su istinite tvrdnje I. i II. tužitelja PB o izvršavanju neposrednog posjeda predmetnog zemljišta potvrđuje i iskaz svjedokinje AB (inače svjedokinja koju je predložila tuženica) koja je uvjerljivo iskazivala o tome da ih je viđala kako dolaze na predmetno zemljište, da su dolazili u šupu i oko šupe, a kada je 2022. godine na zamolbu tuženice išla otključati kotlovnicu sa stražnje strane tuženičine kuće, da se tada na pojasu između šupe i tuženičine kuće nalazila neka šuta, dok je tuženicu viđala da koristi sporni pojas zemljišta jedino za dovoz lož ulja. Konačno, istinitost ovih tvrdnji I. i II. tužitelja PB potvrđena je i uvjerljivim iskazom svjedoka CB koji je iskazao da ih je viđao na pojasu zemljišta između njihove šupe i tuženičine kuće, kao i uvjerljivim iskazom svjedoka ĆB koji je iskazao da im je prodao predmetno zemljište sve do kuće tuženice i kuće III. i IV. tužitelja ĐB te da su oni nakon kupnje ušli u posjed tog zemljišta. Navedenim dijelovima njihovih iskaza sud u potpunosti vjeruje jer su svi iskazivali na uvjerljiv način te su njihovi iskazi u tom dijelu u bitnom podudarni i međusobno nadopunjujući.

14.2. S druge strane, sud ne vjeruje iskazu svjedokinje NB o tome da I. i II. tužitelji H predmetno zemljište koriste samo do šupe, jer je ova svjedokinja najprije iskazala da ne zna tko koristi sporni pojas između šupe i tuženičine kuće, da bi potom iskazala da je na tom pojasu zemljišta viđala tuženicu, no ne zna što je tamo radila. Sud ovom dijelu njenog iskaza ne vjeruje jer je neuvjerljiv, nelogičan i suprotan prihvaćenim iskazima III. i VI. tužitelja ĐB te svjedoka CB i ĆB koji su svi iskazivali o tome su upravo I. i II. tužitelji H od kupnje iz 2003. godine u posjedu čitavog predmetnog zemljišta (uključujući i pojas između njihove šupe i tuženičine kuće), kao i prihvaćenom iskazu svjedokinje AB koja je posredno potvrdila istinitost svih navedenih iskaza jer je iskazala da je na spornom pojasu zemljišta 2022. godine vidjela šutu, a tuženica nije spominjala da je ona na tom zemljištu ikada ostavljala bilo kakvu šutu, dok iz gore citiranih iskaza tužitelja i svjedoka proizlazi da su I. i II. tužitelji H na spornom zemljištu ostavljali skele, ljestve i ostale materijale jer se inače bave građevinom. Sud smatra da je svjedokinja NB selektivnim iznošenjem činjenica svoj iskaz prilagođavala potrebama tuženice, jer je sa njom u dobrim odnosima, a sa tužiteljima nije, što jasno proizlazi iz njenog iskaza.

14.3. Nadalje, sud ne vjeruje ni iskazu tuženice da pojas zemljišta između šupe koju su napravili I. i II. tužitelji H i njene kuće ona kosi i održava, jer takvu njenu tvrdnju nije potvrdio niti jedan od saslušanih svjedoka, pa čak ni oni svjedoci koje je ona sama predložila. Naime, svjedokinja AB je iskazala da je tuženicu vidjela kako sporni pojas zemljišta koristi samo za dovoz lož ulja, a isto je iskazala i svjedokinja IB (da tuženica stražnji dio zemljišta iza kuće danas koristi samo za dovoz lož ulja), dok svjedokinja NB niti nije iskazivala o tome da je viđala tuženicu kako kosi i održava sporni dio zemljišta, nego samo da je tamo stajala i da ne zna što je pritom radila. Da se radilo o košnji i održavanju zemljišta kako to tvrdi tuženica, nije jasno zašto to svjedokinja NB ne bi primijetila, nego da bi vidjela tuženicu kako samo „stoji“ na tom pojasu zemljišta. Štoviše, svjedok GB, koji je od 1992. do 1996. živio u tuženičinoj kući kao izbjeglica, iskazao je da je u to vrijeme zemljište bilo zapušteno i da ga nitko nije održavao.

14.4. Konačno, na istinitost iskaza tužitelja i ostalih svjedoka o tome da su I. i II. tužitelji H u posjedu i pojasa zemljišta između njihove šupe i tuženičine kuće (u skici vještaka označenog crvenom bojom) upućuje i dio tuženičinog iskaza o tome da su joj oni u dva navrata probili kanalizaciju. Naime, upravo tuženica tvrdi da preko spornog pojasa zemljišta prolaze njene kanalizacijske cijevi, pa onda nije jasno kako bi joj I. i II. tužitelji Rogići probili te cijevi ako oni ne koriste sporni pojas zemljišta.

15. Po čl. 10. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (Narodne novine br. 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12, 152/14, 81/15, 94/17; dalje: ZVDSP) posjednik je osoba koja ima faktičnu vlast glede određene stvari (st. 1.), a tko svoju faktičnu vlast izvršava osobno neposredni je posjednik (st. 2.).

16. Budući da je na temelju prethodno izloženih dokaza sud utvrdio da I. i II. tužitelji H još od vremena kada su ga kupili koriste čitavo predmetno zemljište na način da ga kose, održavaju, ostavljaju svoje stvari u šupi te oko nje odlažu razne građevinske materijale, skele, ljestve i sl., sve ovo uključujući i pojas zemljišta između njihove šupe i tuženičine kuće, sud utvrđuje da su oni u neposrednom posjedu čitavog utuženog zemljišta cijelo vrijeme još od kraja kolovoza 2003. godine (u skici vještaka označeno žutom i crvenom bojom).

17. Na prethodni zaključak suda ne utječu tvrdnje tuženice o tome da preko dijela spornog zemljišta (u skici vještaka označenog crvenom bojom) prolaze njene kanalizacijske i vodovodne cijevi, kao i da tuda dovozi lož ulje do svoje kotlovnice.

17.1. U pogledu dovoza lož ulja, iz iskaza svjedoka GB i IB proizlazi da se tijekom 1990-ih tuženičina kuća grijala na drva, pa je grijanje na lož ulje očigledno uvedeno tek kasnije (tuženica niti nije precizirala kada je to točno bilo). Na temelju iskaza svjedoka AB, NB, IB i CB sud utvrđuje da tuženica preko dijela spornog zemljišta, jednom ili dva puta godišnje,

dovozi lož ulje do svoje kotlovnice, i to na način da cisterna bude parkirana na [adresa], dok se preko dijela spornog zemljišta samo rastegne crijevo do tuženičine

kuće (iako joj je II-tužiteljica jednom to zabranila, dok je tuženica 2 puta lož ulje dovodila i kroz dvorište drugog susjeda CB). Međutim, budući da su I. i II. tužitelji H inače u bili posjedu cjelokupnog utuženog zemljišta (ostvarivali faktičnu vlast nekretnine), a lož ulje se na taj način dovozilo 1-2 puta godišnje, sud ocjenjuje da je tuženica na taj način mogla izvršavati samo posjed stvarne služnosti u smislu čl. 16. st. 1. ZVDSP, a koja služnost bi se sastojala u dovozu lož ulja preko tog dijela zemljišta.

17.2. Isto se odnosi i na kanalizacijske cijevi koje su položene preko dijela spornog zemljišta, jer je provedenim dokazima utvrđeno da su faktičnu vlast nekretnine od 2003. godine izvršavali upravo I. i II. tužitelji H, zbog čega je tuženica mogla izvršavati samo posjed stvarne služnosti držanja kanalizacijskih cijevi. Na temelju prihvaćenih iskaza III-tužitelja LB i svjedoka CB utvrđeno je da je ČB (prednik tuženice) te kanalizacijske cijevi postavio uz odobrenje III-tužitelja LB, ali samo dok se kroz [adresa] ne provede kanalizacija, no kada se to ostvarilo cijevi ipak nisu izmještene kako je to bilo dogovoreno, a III-tužitelj LB zbog dobrosusjedskih odnosa više nije zahtijevao njihovo izmještanje. Upravo navedene okolnosti u kojima je došlo do postavljanja kanalizacijskih cijevi dodatno potvrđuju da bi se moglo raditi samo o izvršavanju posjeda prava stvarne služnosti držanja kanalizacijskih cijevi, a ne o posjedu stvari (nekretnine). Što se pak tiče vodovodnih cijevi, iz niti jednog dokaza se ne može utvrditi da preko navedenog dijela zemljišta, uz kanalizacijske cijevi, prolaze i vodovodne cijevi. Tuženica se u pogledu kanalizacijskih i vodovodnih cijevi u tijeku postupka pozivala na rješenje o izvedenom stanju od 30.05.2014. sa pripadajućom geodetskom snimkom izvedenog stanja (str. 65-75 spisa), međutim iz sadržaja tih isprava proizlazi da je njima samo legalizirana građevina tuženice, odnosno u tim ispravama se uopće ne spominju ni vodovodne ni kanalizacijske cijevi, pa stoga tuženica tim ispravama nije dokazala ništa što bi bilo relevantno za ovu parnicu.

17.3. U pogledu stabla oraha koje se nalaz između šupe I. i II. tužitelja PB te tuženičine kuće, na temelju uvjerljivog iskaza IV-tužiteljice ĐB utvrđeno je da je to stablo davno posadio njen otac (tuženica niti ne tvrdi da ga je ona posadila). U svakom slučaju, to što grane stabla oraha jednim dijelom prelaze na objekt tuženice pa ona sječe te grane, kao i to što tuženica eventualno bere plodove oraha, samo za sebe ne dokazuje njenu faktičnu vlast na nekretnini. Naime, tuženica nije posadila to stablo, a na temelju uvjerljivog iskaza II-tužiteljice PB je utvrđeno da i ona bere plodove oraha, koje stablo se uostalom nalazi na pojasu zemljišta između šupe I. i II. tužitelja PB i tuženičine kuće, a za koji pojas je prethodno utvrđeno da je cijelo vrijeme u posjedu I. i II. tužitelja PB (oni koriste i održavaju prostor oko šupe i na njega odlažu materijale, uključujući i sporni pojas na kojem se nalazi stablo oraha). Budući da se stablo nalazi u neposrednoj blizini njene kuće, životno je i logično da tuženica sječe grane koje zadiru u njen prostor te da povremeno bere njegove plodove, što radi i II-tužiteljica PB, međutim u izloženim okolnostima takvo korištenje oraha se ne može kvalificirati kao izvršavanje faktične vlasti na zemljištu, odnosno kao posjedovanje nekretnine.

18. Slijedom navedenoga, faktičnu vlast na utuženom zemljištu odnosno posjed nekretnine su od kolovoza 2003. izvršavali upravo I. i II. tužitelji H (na zemljištu koje je u skici vještaka označeno žutom i crvenom bojom), dok je tuženica eventualno mogla izvršavati samo posjed stvarne služnosti u pogledu dovoza lož ulja i držanja kanalizacijskih cijevi (i to samo na zemljištu koje je u skici vještaka označeno crvenom bojom).

19. Što se tiče kvalitete tog posjeda I. i II. tužitelja PB, sud je u provedenom postupku utvrdio da se radi o samostalnom, zakonitom, istinitom i poštenom posjedu.

20. Naime, iz gore analiziranih iskaza jasno proizlazi da su I. i II. tužitelji H u posjed predmetnog zemljišta ušli na temelju Ugovora o prodaji od 20.08.2003. kojeg su sklopili sa prodavateljem ĆB, dok iz povijesnog zk izvatka (str. 104- 109 spisa) proizlazi da je u tom trenutku kao vlasnik zemljišnoknjižne čestice kčbr. [katastarska čestica] u cijelosti bio uknjižen ĆB.

20.1. Iz Ugovora o prodaji nekretnine od 20.08.2003. (str. 18-20 spisa) proizlazi da je ĆB prodao I. i II. tužiteljima P fizički dio zemljišnoknjižne čestice kčbr. [katastarska čestica] u površini od 314 m2 (dok oni u ovoj parnici, nakon izmjere od strane geodetskog vještaka, zahtijevaju utvrđenje prava vlasništva na manjoj površini 215 m2), a iz uvjerljivih i suglasnih iskaza II-tužiteljice i svjedoka ĆB proizlazi da im je ĆB navedenim ugovorom prodao predmetno zemljište po viđenom stanju, sve do kuće tuženice te kuće III. i IV. tužitelja ĐB, kako im je i pokazao prilikom prodaje. Istinitost njihovih iskaza u tom dijelu potvrđena je uvjerljivim iskazom III-tužitelja LB, koji je iskazao da su mu se nakon kupnje I. i II. tužitelji H došli javiti, prilikom čega su mu rekli da su kupili zemljište sve do njegove parcele.

20.2. Budući da je u trenutku sklapanja Ugovora o prodaji od 20.08.2003. prodavatelj ĆB bio uknjižen kao vlasnik zemljišnoknjižne čestice kčbr. [katastarska čestica] u cijelosti, a čitavo zemljište koje su I. i II. tužitelji H utužili odgovara isključivo dijelu te zemljišnoknjižne čestice, s time da je prilikom prodaje pokazano i dogovoreno da se prodaje upravo ono što je ovdje utuženo (zemljište sve do kuće tuženice te kuće III. i IV. tužitelja LB), sud utvrđuje da je cjelokupni posjed I. i II. tužitelja PB zakonit, jer se temelji na pravnom poslu koji je sklopljen sa tadašnjim zemljišnoknjižnim vlasnikom tog zemljišta, zbog čega su I. i II. tužitelji Rogići imali pravo na posjed.

21. Iz navoda tuženice moglo bi se zaključiti kako ona smatra da ĆB u vrijeme prodaje I. i II. tužiteljima P nije bio vlasnik predmetnog zemljišta, međutim dokazima koji su provedeni u ovoj parnici nije se uspjela oboriti presumpcija da je tadašnji zemljišnoknjižni vlasnik ĆB ujedno bio i stvarni vlasnik tog zemljišta, jer se u skladu sa čl. 122. st. 1. ZVDSP smatra da zemljišna knjiga istinito i potpuno odražava činjenično i pravno stanje nekretnine.

21.1. S tim u vezi, iz iskaza III. i IV. tužitelja LB te većine svjedoka proizlazi da se ranije na predmetnom zemljištu još od 1970-ih godina nalazila jama koja se punila vodom i u koju je svatko bacao smeće, a koja je potom zatrpana, nakon čega su se na dio predmetnog zemljišta uz [adresa] počeli parkirati svi iz ulice, dok se na dijelu zemljišta sagradila nadstrešnica koju su koristili ČB (od kojeg je tuženica 1992. godine kupila svoju kuću) i brat III-tužitelja LB. O tim okolnostima su u bitnom podudarno i nadopunjujuće iskazivali III-tužitelj te svjedoci NB, CB, ŽB, ĆB i DB, dok nitko nije iskazivao suprotno, pa stoga sud njihove iskaze u tom dijelu prihvaća kao istinite.

21.2. III-tužitelj LB je uvjerljivo i spontano iskazao kako se u to vrijeme smatralo da je to zemljište ničije i da ne pripada nikome, a nakon poravnavanja da su to zemljište koristili svi, s time da se sjeća kako je tijekom 1980-ih godina ŠB dolazila 2 puta intervenirati jer je svatko koristio tu grabu, međutim da ju je ČB (od kojeg je tuženica kasnije kupila kuću) potjerao i rekao da je to državno zemljište.

21.3. U navedenim okolnostima činjenica da tadašnja zemljišnoknjižna vlasnica ŠB (prednica ĆB), s obzirom na stvarno stanje predmetnog zemljišta, nije izvršavala nikakve posjedovne radnje, sama po sebi ne znači da ona nije bila njegova vlasnica.

22. Na temelju iskaza svjedokinje DB utvrđeno je da je njen suprug KB od gospođe L i ŠB kupio prednji dio zemljišta (uz [adresa]), nakon čega je dio tog zemljišta prepustio svojem rođaku RB, pa su tako njih dvojica sagradili kuće jedan do drugog. Nakon toga je tijekom 1970-ih godina KB svoju kuću prodao III. i VI. tužiteljima Đ, a RB je svoju prodao ČB, koji ju je u konačnici 1992. godine prodao tuženici. Ovo se odnosi isključivo na prednji dio zemljišta uz [adresa], dok je u ovoj parnici sporan stražnji dio zemljišta iz tih kuća (na kojeg se pristupa iz [adresa]).

22.1 Tuženica se u tijeku postupka nije jasno i određeno očitovala na koji način je ŠB prestalo vlasništvo tog stražnjeg dijela zemljišta, no u svakom slučaju na temelju provedenih dokaza se ne može pouzdano utvrditi da je ŠB ikome prodala to zemljište, pa tako ni BB, RB ili ČB, kao što se ne može utvrditi ni da su na njihovoj strani bile ostvarene pretpostavke za stjecanje vlasništva na nekoj drugoj osnovi.

22.2. Naime, u odnosu na iskaz OB o tome da je ŠB, kada je prodavala prednji dio zemljišta njenom suprugu BB, za stražnje zemljište rekla da je „njena i ta graba pa da mu daje i to“, sud smatra da time ŠB nije prodala BB ovdje utuženo stražnje zemljište. Naime, sama svjedokinja DB je potom iskazala kako je ŠB njenom suprugu BB tada ustvari rekla da on može koristiti predmetno zemljište jer ga ona neće koristiti. Stoga sud zaključuje da se nije radilo o prodaji ovdje utuženog zemljišta, nego samo odobravanju korištenja, što je životno i logično jer se ono nalazilo odmah iza zemljišta kojeg je ŠB prodala BB, a ona sama u to vrijeme nije imala interesa za njegovo korištenje jer se radilo o grabi. Da je ŠB prodala BB stražnji dio zemljišta (koji je ovdje utužen), onda bi to bilo naznačeno u njihovom kupoprodajnom ugovoru – naime kada se već sačinjavala pisana isprava o kupoprodaji, onda je potpuno nelogično da bi se u toj ispravio spominjao samo jedan dio zemljišta koji je predmet kupoprodaje, a ne i drugi dio zemljišta. DB je iskazala da su ona i suprug KB od ŠB ustvari kupili bočni dio zemljišta prema [adresa] i [adresa], i to na inzistiranje ŠB, što im je tada bilo teško kupiti jer nisu imali novaca. Potpuno je neživotno i nelogično da bi ŠB inzistirala da KB kupi navedeno bočno zemljište (očito jer se nalazilo uz njegovu kuću), a da bi mu istovremeno "poklanjala" stražnje zemljište. Na temelju uvjerljivog iskaza III-tužitelja LB utvrđeno je da je ŠB u 2 navrata tijekom 1980-ih godina dolazila i bunila zbog toga što svi koriste njeno zemljište, što samo potvrđuje zaključak da ŠB to zemljište prethodno nije prodala BB niti ikome drugo. DB u svojem iskazu nije spominjala da su ona i njen suprug KB to stražnje zemljište ikada ikome otuđili, a III. i IV. tužitelji LB niti ne tvrde da su oni prilikom kupnje kuće od BB od njega kupili i stražnje zemljište, već upravo suprotno III. i IV. tužitelji LB priznaju da ono nije bilo predmet kupoprodaje. Iz prihvaćenog iskaza III-tužitelja LB proizlazi da mu je KB u jednom pismu nudio i prodaju stražnjeg zemljišta, na što III-tužitelj nije pristao jer KB nije imao nikakve papire za to zemljište, što potvrđuje da to stražnje zemljište nije bilo predmet kupoprodaje između BB i III. i IV. tužitelja LB. S tim u vezi valja istaknuti da iz iskaza DB proizlazi kako su se ona i njen suprug odselili 1977. godine (nakon prodaje kuće III. i IV. tužiteljima Đ) te da tamo više nisu dolazili do prije 5-6 godina. Budući da iz niti jednog iskaza i iz niti jedne isprave ne proizlazi da je KB to stražnje zemljište ikada ikome otuđio – potpuno je neživotno, nelogično i neuvjerljivo da on tijekom 40 godina niti jednom ne bi dolazio makar obići to zemljište, da ga je on zaista kupio od ŠB i da je bio njegovim vlasnikom (a nije ga prodao III. i IV. tužiteljima Đ). U svim prethodno izloženim okolnostima, pismo BB o kojem je iskazivao III. tužitelj LB, a u kojem mu je nudio kupnju stražnjeg zemljišta, ne može se smatrati pouzdanim dokazom da je KB to stražnje zemljište zaista kupio od ŠB istovremeno sa kupnjom prednjeg zemljišta za kuću. Iz prethodno izloženih razloga sud utvrđuje da ovdje utuženo stražnje zemljište nije bilo obuhvaćeno kupoprodajom između ŠB i BB te da on nije bio njegovim vlasnikom već ga je koristio samo na temelju odobrenja ŠB, jednako kao što ga je faktično mogao koristiti svatko (za parkiranje, bacanje smeća u grabu i sl.).

22.3. Što se tiče RB, kako je prethodno utvrđeno, zemljište na kojem se nalazi današnja kuća tuženice on nije stekao izravno od ŠB, nego od svojeg rođaka BB. Iz niti jednog dokaza, pa tako ni iz iskaza DB, ne može se utvrditi da bi RB od ŠB naknadno kupio stražnji dio zemljišta iza svoje kuće ili da bi mu taj stražnji dio zemljišta eventualno prepustio rođak KB, jer iz iskaza svjedokinje DB proizlazi da je KB prepustio RB zemljište na kojem je on onda sagradio kuću (današnju kuću tuženice), dok se iz njenog iskaza se ne može ustvrditi da je KB tada RB prepustio i stražnji dio zemljišta iza kuće, koji uostalom niti nije bilo u njegovom vlasništvu. Na temelju provedenih dokaza ne može se sa sigurnošću utvrditi je li RB uopće i u kojem opsegu vršio ikakve posjedovne radnje na spornom zemljištu.

22.4. U odnosu na iskaz svjedokinje NB o tome da je ona bila zainteresirana za kupnju predmetnog zemljišta, međutim da je onda došla do saznanja da je ono dva puta prodano, i to najprije 1960-1970-ih nekom SB, a potom da ga je nasljednik prvotne prodavateljice prodao I. i II. tužiteljima P, no da je čula da je ono prodano i BB koji ga je isplatio šivaćom mašinom – valja istaknuti da je ova svjedokinja navela da je tome tako „navodno“, čime je sama relativizirala svoj iskaz. Osim toga, iz isprava koje su priložene spisu (str. 395-397, 405-406 spisa) proizlazi da je Ugovor o kupoprodaji od 25.08.1993. između ŠB i SB sporazumno raskinut sudskom nagodbom, a što se tiče dijela njenog iskaza o BB valja istaknuti da DB, njegova supruga, nije potvrdila navod ove svjedokinje o tome da je on predmetno zemljište ŠB „isplatio šivaćom mašinom“, što bi DB zasigurno spomenula u svojem iskazu da je tome bilo tako. Stoga sud dio iskaza svjedokinje NB o tome da je KB zemljište isplatio šivaćom mašinom ocjenjuje pričom „rekla – kazala“, bez podloge u ostalim provedenim dokazima.

22.5. Nadalje, što se tiče ČB (koji je 1970-ih godina kupio kuću od RB, a potom ju 1992. prodao tuženici), iako iz provedenih dokaza proizlazi da je on koristio stražnji dio zemljišta (tamo je u nadstrešnici držao parkiran svoj „tamić“), sud utvrđuje da on nije bio njegovim vlasnikom. Naime, kako je već utvrđeno radilo se o zemljištu koje je u to vrijeme smatrano ničijim i kojeg su koristili svi (za bacanje smeća, parking i sl.), a nadstrešnicu koja se tamo u to vrijeme nalazila ČB je koristio zajedno sa bratom III-tužitelja LB, koji je i sagradio tu nadstrešnicu bez da je ikog pitao jer se smatralo da je zemljište ničije, kako to proizlazi iz uvjerljivog iskaza III-tužitelja LB. Budući da se njegova kuća nalazila odmah pored predmetnog zemljišta kojeg je mogao svatko koristiti, potpuno je logično da ga je onda koristio i ČB, međutim to samo po sebi ne dokazuje da je on bio njegov vlasnik. Tuženica nije činjenično obrazložila, niti se to može utvrditi iz bilo kojeg dokaza, na koji način je ČB uopće postao vlasnik tog stražnjeg zemljišta (a utvrđeno je da njegov vlasnik nije bio ni RB, od kojeg je FB kupio kuću). Kako to proizlazi iz uvjerljivog iskaza III-tužitelja LB, kada je ŠB tijekom 1980-ih godina jednom došla intervenirati na predmetno zemljište, ČB ju je potjerao uz navod da je to „državno zemljište“, što samo potvrđuje da je on bio svjestan činjenice kako on nije njegov vlasnik, pa se stoga njegovo korištenje tog zemljišta ne može kvalificirati kao samostalno i pošteno posjedovanje koje bi moglo eventualno rezultirati stjecanjem vlasništva dosjelošću.

22.6. Posebno valja istaknuti kako iz uvjerenja katastra (str. 27-28 spisa) proizlazi da se početkom 1990-ih provodila katastarska reambulacija, a iz iskaza III-tužitelja LB i IV-tužiteljice ĐB, kojima sud u potpunosti vjeruje jer su iskazivali spontano i uvjerljivo, sud utvrđuje da su i oni i ČB (imali su kuću do kuće) prilikom reambulacije kao granicu svojeg zemljišta pokazali ono što je danas ucrtano u katastru. Da je ČB bio stvarni vlasnik stražnjeg dijela zemljišta iza svoje kuće, onda bi to tako i pokazao prilikom reambulacije te bi se to ucrtalo u katastar, što dodatno govori u prilog zaključku da on sebe nije smatrao njegovim vlasnikom.

22.7. Sud ne vjeruje iskazu tuženice i svjedokinje IB, nećakinje njenog supruga, o tome da je predmet ugovora o zamjeni između tuženice i ČB, pored prednjeg dijela zemljišta na kojem se nalaze kuća i dvorište, bio i stražnji dio zemljišta iza kuće (koji je ovdje utužen). Naime, da je tome zaista bilo tako, nema razloga zašto to onda ne bi bilo koji način makar spomenuto u tekstu Ugovora o zamjeni od 16.01.1992., pogotovo kada se ima u vidu da je tuženici čak i kuća prenesena kao izvanknjižno vlasništvo (čl. 2. ugovora). Da su neistiniti takvi navodi posredno se može zaključiti i iz činjenice o kojoj je sama tuženica iskazala, a koju je potvrdio i dio svjedoka, a to je da je 1992. godine prilikom preseljenja u drugu državu ČB u nadstrešnici koja se nalazila na predmetnom zemljištu ostavio svoj pokvareni kamion („tamić“), koji je tamo stajao sve do 2003. godine kada su I. i II. tužitelji H kupili i ušli u posjed predmetnog zemljišta te uklonili nastrešnicu i „tamić“. Potpuno je neživotno, nelogično i neuvjerljivo da bi tuženica u nadstrešnici koju je navodno kupila preko 10 godina držala pokvareni kamion prodavatelja od kojeg je stekla kuću, a koji se odselio u drugu državu. Prethodno bez obzira na činjenicu što tuženica, kako to proizlazi iz njenog iskaza, prvih nekoliko godina nije živjela u navedenoj kući, koju je bila ustupila na korištenje izbjeglicama. Čak je i tuženičin svjedok GB, koji je kao izbjeglica živio u njenoj kući u razdoblju od 1992. - 1996. godine, iskazao da se u to vrijeme za šupu (nadstrešnicu) u kojoj je bio „tamić“ govorilo da je to „Slobodanova šupa“ te da nikada nije kosio to zemljište ni vidio da ga netko održava, zbog čega je ono bilo zapušteno.

22.8. Na neistinitost tvrdnji tuženice o tome da je ona od ČB prilikom kupnje kuće stekla i stražnje zemljište, posebno upućuje dio njenog iskaza iz kojeg proizlazi da ona 2003. godine, nakon što su I. i II. tužitelji H ušli u posjed predmetnog zemljišta (uklonili nadstrešnicu, sagradili šupu, počeli odlagati razne materijale i sl.), protiv njih nije poduzimala nikakve radnje da bi zaštitila svoje navodno vlasništvo i posjed predmetnog zemljišta. Naime, da je tuženica predmetno zemljište zaista stekla ugovorom o zamjeni od ČB, da ga je posjedovala i da je sebe smatrala njegovom vlasnicom, potpuno je neživotno, neuvjerljivo i nelogično da bi tek tako dopustila da netko drugi uđe u posjed tog zemljišta bez pokušaja zaštite svojeg posjeda i vlasništva, kako je postupila u konkretnom slučaju kada su I. i II. tužitelji Rogići 2003. godine ušli u posjed. Pritom sud ne vjeruje iskazu tuženice da je prvo pobacala stvari koje su postavili I. i II. tužitelji H (no da su ih oni tada opet vratili, nakon čega više nije ništa poduzimala) jer je iskazivala neuvjerljivo te navedeni dio njenog iskaza nije potvrđen niti jednim drugim dokazom.

22.9. Sud vjeruje da je tuženica povremeno koristila dio predmetnog zemljišta jednako kao što ga je koristio ČB i brat III-tužitelja LB, jer se godinama smatralo da je to zemljište ničije i da ga svatko može koristiti, a radilo se o zemljištu neposredno uz njenu kuću. O načinu na koji ga je tuženica koristila iskazivala je svjedokinja IB, nećakinja tuženice, koja je iskazala da su da stražnje strane normalno prolazili i da su se djeca tamo igrala, te svjedok GB koji je kao izbjeglica živio u tuženičinoj kući u razdoblju od 1992.-1996. godine, a iz čijeg iskaza proizlazi da su se u nadstrešnici na predmetnom zemljištu držala drva za ogrjev i da je tamo dolazio i kamion koji im je dovozio ta drva. Međutim, iz razloga koji su prethodno obrazloženi, sud utvrđuje da predmetno zemljište (stražnji dio iza kuće) nije bio predmet ugovora o zamjeni između tuženice i ČB, pa stoga tuženica nije imala razloga smatrati da je ona njegova vlasnica, odnosno nije se moglo raditi o samostalnom i poštenom posjedovanju koje bi moglo rezultirati stjecanju vlasništva dosjelošću. Kako je već obrazloženo pod točkom 14.3., tuženica niti nije kosila ni održavala predmetno zemljište, nego ga je koristila samo na prethodno opisani način.

22.10. No čak i ako bi se uzelo da je tuženica 1992. godine bila uvjerenja da uz kuću stječe i vlasništvo predmetnog (stražnjeg) zemljišta te da je ušla u njegov faktičan posjed, u tom slučaju se u njen posjed ne bi uračunavao posjed ČB u smislu čl. 160. st. 2. ZVDSP, budući da je na temelju provedenih dokaza utvrđeno da on nije bio ni samostalan ni pošten posjednik jer je bio svjestan da zemljište nije njegovo. Od 1992. godine kada je tuženica najranije mogla ući u posjed pa do 2003. godine kada su u posjed ušli I. i II. tužitelji Rogići proteklo je 11 godina, što nije dovoljno za stjecanje prava vlasništva izvanrednom dosjelošću, budući da bi se u toj varijanti posjed tuženice u najboljem slučaju mogao smatrati samo poštenim, a ne i zakonitim (jer bi bio stečen od nevlasnika ČB, sve kako je prethodno obrazloženo).

23. Slijedom svega navedenoga, postupajući u okviru činjeničnih navoda stranaka i predloženih dokaza, sud utvrđuje da iako ranija vlasnica ŠB nije ostvarivala faktičan posjed predmetnog zemljišta, nitko drugi nije stekao njegovo vlasništvo jer ga ŠB nije otuđila pravnim poslom ni BB ni RB ni ČB. Osim toga, iz razloga koji su već navedeni ni KB, ni RB, ni ČB, a ni tuženica s obzirom na kvalitetu svojeg posjeda vlasništvo nisu mogli steći niti dosjelošću.

23.1. Iz uvjerenja katastra (str. 28 spisa) proizlazi da je u katastru na predmetnom zemljištu od 1965. godine pa sve do 1994. godine bila upisana ŠB, a potom se upisao njen sin ĆB, pa i takvo katastarsko stanje podupire zaključak ovog suda da nitko drugi nije bio vlasnik predmetnog zemljišta.

23.2. Prema tome, bez obzira na to što nije izvršavala faktičan posjed, ŠB je čitavo vrijeme ostala vlasnica predmetnog zemljišta jer joj ono nije prestalo na niti jedan od zakonom predviđenih načina, bila je upisana u zemljišnoj knjizi, a potom ga je Ugovorom o darovanju od 18.03.1994. darovala sinu ĆB koji se uknjižio u zemljišnu knjigu i time postao njegovim vlasnikom.

23.3. Navedeno potvrđuje zaključak ovog suda da je posjed I-tužitelja HB i II-tužiteljice PB, u kojeg su ušli nakon kupnje 2003. godine, bio zakonit u smislu čl. 18. st. 1. ZVDSP, jer se temeljio na pravnom poslu koji je sklopljen sa tadašnjim zemljišnoknjižnim vlasnikom zemljišta ĆB, koji je ujedno bio i stvarni vlasnik.

24. Nadalje, s obzirom da su u posjed predmetnog zemljišta ušli na temelju kupoprodajnog ugovora, sud utvrđuje da su I. i II. tužitelji H bili samostalni posjednici u smislu čl. 11. st. 1. ZVDSP, odnosno da su ga posjedovali sa uvjerenjem da su njegovi vlasnici.

24.1. Sud također utvrđuje da je posjed I. i II. tužitelja PB bio pošten u smislu čl. 18. st. 3. ZVDSP, jer se temeljio na kupoprodajnom ugovoru sa stvarnim i zemljišnoknjižnim vlasnikom, pri čemu valja napomenuti da se u skladu sa čl. 18. st. 3. ZVDSP poštenje posjeda presumira, a iz niti jedne utvrđene činjenice ne proizlazi da su I. i II. tužitelji H prilikom stjecanja posjeda imali razloga posumnjati pripada li im pravo na posjed.

24.2. Konačno, sud utvrđuje da je posjed I. i II. tužitelja PB istinit u smislu čl. 18. st. 3. ZVDSP, jer iz provedenog dokaznog postupka proizlazi da su oni u posjed ušli uvođenjem od strane prodavatelja i tadašnjeg vlasnika ĆB. Na temelju prihvaćenih iskaza tužitelja te svjedoka GB i ĆB sud utvrđuje da je tijekom 1990-ih predmetno zemljište postalo prilično zapušteno i zaraslo, a sa vremenom je i nadstrešnica u kojoj se nalazio „tamić“ propala te su I-tužitelj i II- tužiteljica posjed preuzeli u takvom stanju, što samo potvrđuje zaključak suda da oni u posjed nisu ušli ni silom, ni potajno, ni prijevarom ni zloporabom povjerenja. Sud ne vjeruje iskazu svjedokinje NB da je II-tužiteljica PB u posjed ušla nasilno, da je postavila stupove i zaprijetila da će ubiti svakog tko dirne ogradu, jer to nije potvrđeno niti jednim drugim iskazom, pa čak ni iskazom same tuženice. S obzirom da se do tada uz rub zemljišta prema [adresa] svatko mogao parkirati, sud vjeruje da je moglo dođi do određenih negodovanja kada su I. i II. tužitelji H ušli u posjed, međutim to samo po sebi ne znači da su oni u posjed ušli silom, potajno, prijevarno ni zloporabom povjerenja, pa da njihov posjed ne bi bio istinit.

25. Spisu je priložen Kupoprodajni ugovor od 25.08.1993. (str. 395-397 spisa) iz kojeg proizlazi da je ŠB prodala SB dio zemljišnoknjižne čestice kčbr. [katastarska čestica] u površini 1246 m2, međutim iz niti jednog dokaza ne proizlazi da je SB temeljem tog ugovora ikada stupio u posjed predmetnog zemljišta, jer nitko od svjedoka koji su iskazivali o načinu korištenja predmetnog zemljišta nije spominjao da je SB ikada bio u posjedu, a on se nije upisao ni u zemljišnu knjigu te je taj Kupoprodajni ugovor raskinut sudskom nagodbom posl. br. R1-1316/04 od 07.09.2004. (str. 405-406 spisa). U svakom slučaju, ono što je ključno je to što iz niti jednog dokaza ne proizlazi da su I. i II. tužitelji H u trenutku sklapanja Ugovora o kupoprodaji od **.**.2003. sa ĆB i u trenutku ulaska u posjed bili svjesni postojanja tog ugovora između ŠB i SB (koji je naknadno raskinut), pa stoga taj ugovor nije utjecao niti mogao utjecati na kvalitetu posjeda I. i II. tužitelja PB, odnosno na ispunjenje pretpostavki za stjecanje vlasništva dosjelošću.

25.1. Nadalje, spisu je priložen i Ugovor o kupoprodaji nekretnine od 26.08.2003. (str. 399-400 spisa) kojim je SB prodao EB dio zemljišnoknjižne čestice kčbr. [katastarska čestica] u površini 341 m2. Taj ugovor je sklopljen 6 dana nakon što su I. i II. tužitelji H predmetno zemljište kupili od stvarnog i zemljišnoknjižnog vlasnika ĆB. Iz presude Županijskog suda u Bjelovaru posl. br. Gž-844/2010 od 14.10.2010. (str. 401-403 spisa) proizlazi da je njome pravomoćno odbijena tužba tužitelja EB protiv tuženika ĆB, HB i PB radi utvrđenja prava vlasništva na dijelu zemljišnoknjižne čestice kčbr. [katastarska čestica], radi predaje u posjed i radi utvrđenja ništavosti Ugovora o prodaji od 20.08.2003. Iz ničeg u spisu ne proizlazi da su I. i II. tužitelji H u trenutku stupanja u posjed predmetnog zemljišta bili svjesni postojanja tog ugovora između trećih osoba SB i EB (štoviše, taj ugovor je sklopljen 6 dana nakon njihovog ugovora). S obzirom da je EB pravomoćno izgubio sudski spor kojeg je vodio protiv ĆB te I. i II. tužitelja PB, to znači ni vođenje tog spora nije moglo naknadno dovesti do promjene kvalitete posjeda I. i II. tužitelja PB, jer u skladu sa čl. 18. st. 3. ZVDSP poštenje posjeda prestaje tek ako posjednik sazna da mu pravo na posjed ne pripada, a I. i II. tužitelji H su uspjeli u navedenoj parnici protiv EB, pa stoga u smislu citirane odredbe nije moglo doći do promjene kvalitete njihovog posjeda.

26. Po čl. 159. st. 1. i st. 2. ZVDSP dosjelošću se stječe vlasništvo samostalnim posjedovanjem stvari, a posjednik nekretnine čiji posjed je zakonit, istinit i pošten njeno vlasništvo stječe protekom 10 godina neprekidnog samostalnog posjedovanja.

27. Slijedom navedenoga, budući da je u provedenom postupku utvrđeno da su I. i II. tužitelji H nakon kupnje iz kolovoza 2003. godine bili u samostalnom, zakonitom, istinitom i poštenom posjedu cjelokupnog utuženog zemljišta, oni su na temelju čl. 159. ZVDSP protekom 10 godina (dakle, najkasnije do isteka kolovoza 2013.) stekli njegovo pravo vlasništva redovnom dosjelošću.

27.1. U vezi navedenog valja napomenuti da u konkretnom slučaju nema mjesta uračunavanju posjeda prednika I. i II. tužitelja PB u smislu čl. 160. ZVDSP, jer ŠB nije izvršavala faktičan posjed na predmetnom zemljištu (unatoč tome što je cijelo vrijeme ostala njegovom vlasnicom), a to nije činio ni njen sin ĆB koji ga je prodao I. i II. tužiteljima P (što je sam potvrdio u svojem iskazu), međutim I. i II. tužitelji H su i bez uračunavanja posjeda svojih prednika ĆB i ŠB kvalificiranim posjedovanjem od kolovoza 2003. godine pa nadalje ostvarili pretpostavke za stjecanje vlasništva redovnom dosjelošću.

28. Na prethodni zaključak suda o ispunjenju pretpostavki za redovnu dosjelost na strani I. i II. tužitelja ne utječe ni Ugovor o kupoprodaji od 26.10.2012. koji je sklopljen između ĆB i tuženice UB, a u kojem je navedeno da ona od njega kupuje 169/777 dijela zemljišnoknjižne čestice kčbr. [katastarska čestica]. Naime, na temelju prihvaćenih iskaza tužitelja i svjedoka ĆB sud utvrđuje da je navedeni ugovor sklopljen samo radi sređivanja zemljišnoknjižnog stanja jer se 169 m2 (od ukupnih 777 m2 koliko je čestica tada imala) nalazilo u sklopu tuženičine kuće, pa je stoga taj ugovor sklopljen isključivo za potrebe upisa u zemljišne knjige, a ne s ciljem da tuženica od ĆB stekne bilo koji dodatni dio zemljišta koji joj od ranije nije pripadao, a zbog čega u tom ugovoru niti nije navedena kupoprodajna cijena. I sama tuženica je u svojem stranačkom iskazu priznala da je njen ugovor sa ĆB bio samo formalni, samo što tuženica tvrdi da je to bilo zbog toga jer se odnosio na stražnje zemljište koje je prethodno prodano RB. Iako dakle tužitelji i tuženica imaju različito obrazloženje što je predmet navedenog Ugovora o kupoprodaji od 26.10.2012. (zemljište ispod tuženičine kuće ili stražnje zemljište), u svakoj od tih varijanti bi se radilo o prividnom ugovoru u smislu čl. 286. ZOO koji ne proizvodi nikakve učinke, jer se nije radilo o stvarnom odnosu kupoprodaje između tuženice i ĆB, što su u svojim iskazima potvrdili i tužitelji i tuženica. Posljedično je nevaljana i uknjižba tuženice kao suvlasnice u 169/777 dijela zemljišnoknjižne čestice kčbr. [katastarska čestica], a tuženica iz nevaljane uknjižbe koja je dopuštena na temelju prividnog ugovora ne može izvoditi nikakva prava niti se na njih pozivati.

28.1. Sud zaključuje da je i tuženica bila svjesna prividnosti ugovora, jer je do sklapanja tog ugovora došlo u vrijeme kada su svi tužitelji, zajedno sa tuženicom, postigli dogovor sa uknjiženim vlasnikom ĆB da će im on potpisati sve potrebne isprave koje su im potrebne za sređivanje zemljišnoknjižnog stanja. Naime, sama je tuženica priznala da su tužitelji pripremili ugovor za 169 m2 koji su se nalazili u sklopu njene kuće, a i u sadržaju samog ugovora je izričito naznačeno da se kupljeni dio odnosi na površinu koja se nalazi u sklopu tuženičine katastarske čestice kčbr. [katastarska čestica] na kojoj se nalazi njena kuća, pa je onda potpuno jasno da se taj ugovor ne odnosi na stražnje zemljište sa druge katastarske čestice (kčbr. [katastarska čestica]) kako to tuženica sada pokušava prikazati. Uostalom, da je tuženica bila uvjerenja da tada od ĆB stječe 169 m2 dodatnog zemljišta iza njene kuće, tuženica bi onda protiv I. i II. tužitelja PB već 2012. godine pokrenula postupke za zaštitu svojeg vlasništva, međutim tuženica to nije napravila što samo potvrđuje zaključak da je itekako bila svjesna da sklopljenim ugovorom nije stekla nikakvo dodatno zemljište izvan svoje čestice kčbr. [katastarska čestica] (koja nije predmet ovog postupka). S obzirom na sve okolnosti sklapanja tog ugovora, koje su I. i II. tužiteljima P bile poznate jer su zajedno sa tuženicom pokušavali od ĆB ishoditi sve potrebe isprave za sređivanje zemljišnoknjižnog stanja, sud utvrđuje da sklapanje tog ugovora tijekom 2012. godine nije dovelo niti moglo dovesti do promjene kvalitete posjeda I. i II. tužitelja PB, jer su oni bili svjesni fiktivnost tog ugovora odnosno činjenice da tuženica njime ne stječe stražnje zemljište iza kuće kako ona sada pokušava prikazati u ovoj parnici.

29.2. Iz stanja spisa proizlazi da su se nakon sklapanja navedenog fiktivnog Ugovora o kupoprodaji od 26.10.2012. narušili odnosi između stranaka jer je tuženica tada počela svojatati dodatni (ovdje sporni) dio zemljišta, međutim ni to nije utjecalo na kvalitetu posjeda I. i II. tužitelja PB, odnosno kvaliteta njihovog posjeda je od uvođenja u posjed iz kolovoza 2003. ostala cijelo vrijeme neizmijenjena jer I. i II. tužitelji PB u niti jednom trenutku nisu saznali da im pravo na posjed više ne bi pripadalo (čl. 18. st. 3. ZVDSP).

30. Konačno, posebno valja istaknuti da su čak i tuženičini svjedoci NB, GB i AB izričito potvrdili da oni nemaju nikakvih saznanja o tome da bi tuženičina kuća sa stražnje strane imala spoj na [adresa], odnosno da bi tuženica bila vlasnica stražnjeg dijela zemljišta iza kuće III. i IV. tužitelja LB sve do izlaska na [adresa]. O tome je iskazivala jedino svjedokinja IB, međutim ona je sa tuženicom rodbinski povezana (nećakinja njenog muža), pa sud smatra da ona u tom dijelu nije iskazivala objektivno, već pristrano tuženici. Stoga sud utvrđuje da sve tvrdnje tuženice da njena kuća sa stražnje strane ima spoj na [adresa] predstavljaju tek njenu konstrukciju, koju u ovoj parnici pokušava utemeljiti na fiktivnom Ugovoru o kupoprodaji od 26.10.2012., a za što nema nikakvog činjeničnog ni pravnog temelja.

31. Prema tome:

– I. i II. tužitelji H su u posjedu utuženog zemljišta od kraja kolovoza 2003.;

– u posjed su ušli na temelju Ugovora o kupoprodaji od 20.08.2003. kojeg su sklopili sa zemljišnoknjižnim vlasnikom ĆB;

– provedenim dokazima nije oborena presumpcija da je zemljišnoknjižni vlasnik ĆB ujedno bio i stvarni vlasnik;

– posjed I. i II. tužitelja PB je samostalan, zakonit, pošten i istinit;

– na kvalitetu posjeda tužitelja nisu utjecali ostali pravni poslovni koji su sklapani u pogledu predmetnog zemljišta;

– tuženica korištenjem dijela utuženog zemljišta za dovoz lož ulja i držanje kanalizacijskih cijeni nije izvršavala posjed nekretnine, nego eventualno samo posjed stvarne služnosti;

– Ugovor o kupoprodaji od 26.10.2012. između ĆB i tuženice je fiktivan i bez pravnog učinka,

slijedom čega su I. i II. tužitelji H protekom 10 godina posjedovanja (najkasnije do isteka kolovoza 2013.) pravo vlasništva stekli dosjelošću, zbog čega je njihov tužbeni zahtjev osnovan pa ga je valjalo prihvatiti i odlučiti kao pod točkama I. i II. izreke.

U odnosu na tužbeni zahtjev III-tužitelja LB i IV-tužiteljice ĐB

32. Na temelju mišljenja geodetskog vještaka sa rasprave od 11.06.2025. (str. 457- 458 spisa) sud utvrđuje da cjelokupno zemljište koje je predmet zahtjeva III. i IV. tužitelja ĐB – na skici označeno zelenom bojom površine 592 m2 i trokutom plave boje površine 9 m2 – u odnosu na stanje zemljišne knjige odgovara dijelu zemljišnoknjižne čestice kčbr. [katastarska čestica] i dijelu zemljišnoknjižne čestice kčbr. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina].

32.1. Kao vlasnici zemljišnoknjižne čestice kčbr. [katastarska čestica] uknjiženi su upravo III. i IV. tužitelji ĐB (str. 12 spisa), dok su kao suvlasnici zemljišnoknjižne čestice kčbr. [katastarska čestica] uknjiženi svi tužitelji i tuženica (točka 12. obrazloženja).

32.2. Iz Kupoprodajnog ugovora od 15.08.1980. (str. 13-15 spisa) proizlazi da su III. i IV. tužitelji ĐB od Murte Skopljaka kupili kuću na adresi [adresa] sa dvorištem ispred i desno od kuće.

32.3. Iz uvjerenja katastra (str. 27 spisa) proizlazi da je III-tužitelj LB od 1981. godine upisan u katastru.

33. Tuženica u ovom postupku niti jednim konkretnim činjeničnim navodom nije osporila III. i IV. tužiteljima Đ da su oni stvarni vlasnici zemljišta površine 592 m2 koje je u skici vještaka označeno zelenom bojom, na kojem je sagrađena njihova kuća sa pripadajućim dvorištem sa prednje i bočne strane.

33.1. Ono što je tuženica III. i IV. tužiteljima osporavala je stražnje zemljište površine 9 m2, koje je u skici vještaka označeni trokutom plave boje, za kojeg tuženica tvrdi da je u njenom vlasništvu jer da ona sa stražnje strane kuće ima spoj na [adresa] te da preko tog zemljišta dovozi lož ulje i ima položene kanalizacijske i vodovodne cijene.

34. Na temelju uvjerljivih iskaza III. i IV. tužitelja LB, koji su u bitnom potvrđeni iskazom svjedoka CB, utvrđeno je da III. i IV. tužitelji LB još od 1970- ih godina posjeduju cjelokupno utuženo zemljište na jednak način, osim što su u dogovoru sa I. i II. tužiteljima P izravnali stražnju granicu između njihovih čestica tako da više ne ide u koso.

34.1. Nadalje je na isti način utvrđeno da sporno zemljište površine 9 m2 koje je u skici vještaka označeno trokutom plave boje III. i IV. tužitelji Oljače jednim dijelom koriste kao cvjetnjak, a drugi dio koriste kao prolaz do stražnje prostorije u kojoj su im živjeli podstanari (a ranije je živio brat III-tužitelja LB).

35. Iz niti jednog dokaza se ne može utvrditi da je ČB (prednik tuženice) bio vlasnik spornog trokuta plave boje površine 9 m2, niti da je taj trokut bio obuhvaćen Ugovorom o zamjeni od 16.01.1992. između njega i tuženice. S tim u vezi čak su i tuženičini svjedoci AB, NB i GB potvrdili da tuženica sa stražnje strane nema spoj sa [adresa] (točka 30. obrazloženja), a što bi se odnosilo upravo na predmetni trokut plave boje površine 9 m2.

36. Također je u provedenom postupku utvrđeno da tuženica nikada nije kosila ni održavala stražnje zemljište (točka 14.3. obrazloženja), a posebno se iz niti jednog dokaza ne može utvrditi da je ona kosila i održavala upravo predmetni trokut plave boje u površini 9 m2.

37. Nadalje, iz provedenih dokaza proizlazi da su preko tog dijela zemljišta položene kanalizacijske cijeni tuženice (s time da ih je tuženičin prednik ČB položio uz odobrenje III-tužitelja LB) te da se tuženici 1-2 puta godišnje preko tog zemljišta dovodi lož ulje. Međutim, tuženica na taj način nije vršila posjed nekretnine, nego eventualno samo posjed stvarne služnosti (točke 17.1. i 17.2. obrazloženja).

38. Prema tome, na temelju provedenih dokaza utvrđeno je da su III. i IV. tužitelji Oljače već više desetljeća u posjedu cjelokupnog utuženog zemljišta, uključujući i sporni trokut plave boje površine 9 m2, te da su u dogovoru sa I. i II. tužiteljima P (kao stvarnim vlasnicima stražnjeg zemljišta) izravnali granicu sa stražnje strane svoje kuće, na način da više ne u koso kao u katastru.

39. Sud utvrđuje da su III. i IV. tužitelji Oljače pošteni posjednici jer se po čl. 18. st. 5. ZVDSP posjed presumira poštenim, a ničim nije dokazano da bi III. i IV. tužitelji Oljače bili nepošteni posjednici.

39.1. Sud ne prihvaća kao istinit iskaz svjedokinje DB da njen suprug KB nije prodao III. i IV. tužiteljima Đ prednji dio zemljišta prema [adresa] (a što bi eventualno moglo ukazivati na nepoštenje posjeda u tom dijelu), jer je neživotno, nelogično i neuvjerljivo da je KB ostao vlasnik dijela zemljišta ispred kuće III. i IV. tužitelja LB, a da od 1977. godine pa do prije nekoliko godina (dakle tijekom 40 godina) više nije dolazio na to zemljište niti glede njega poduzimao ikakve radnje, kako to proizlazi iz iskaza DB. Osim toga, tuženica u ovoj parnici III. i IV. tužiteljima Đ niti nije osporavala vlasništvo prednjeg dijela zemljišta prema [adresa], niti je uopće bilo kojim drugim dokazom dovedeno u pitanje da bi III. i IV. tužitelji Oljače bili pošteni posjednici i vlasnici tog zemljišta.

40. Po čl. 159. st. 1. i st. 3. ZVDSP dosjelošću se stječe vlasništvo samostalnim posjedovanjem stvari, a posjednik nekretnine čiji posjed je pošten njeno vlasništvo stječe protekom 20 godina neprekidnog samostalnog posjedovanja.

41. S obzirom na samostalni i pošteni posjed III. i IV. tužitelja LB koji traje još od 1970-ih godina, sud utvrđuje da su se na njihovoj strani u svakom slučaju ispunile zakonske pretpostavke za stjecanje vlasništva izvanrednom dosjelošću utuženog zemljišta.

42. Stoga je njihove tužbene zahtjeve za utvrđenje prava vlasništva valjalo prihvatiti i odlučiti kao pod točkama III. i IV. izreke.

43. Protivno navodima tuženice, za presuđenje u ovoj parnici nije od značaja to što su tužitelji prije podnošenja tužbe dopisom od 22.01.2014. tuženici nudili sklapanje ugovora o diobi (str. 79-80 spisa), a onda i vodili izvanparnični postupak razvrgnuća suvlasništva posl. br. R1-883/2014 koji je potom obustavljen rješenjem od 11.01.2016. (str. 81-83 spisa). Ovo stoga što se radilo samo o pokušajima sređivanja zemljišnoknjižnog stanja (o čemu su iskazivale i stranke), a na temelju provedenog dokaznog postupka u ovoj parnici utvrđeno je da na utuženom zemljištu suvlasništvo u stvarnosti ne postoji, već su tužitelji vlasnici realnih dijelova zemljišta.

44. U pogledu prvog očevida od 19.10.2021. (str. 141-143 spisa) te prvog nalaza vještaka od 07.03.2022. (str. 143-178 spisa) i njegove dopune od 12.12.2022. (str. 200-202 spisa), valja istaknuti da su stranke u toj fazi postupka još uvijek pokušavale postići dogovor o načinu rješenja spora, o čemu se može zaključiti iz sadržaja zapisnika o očevidu (I. i II. tužitelji su „voljni prepustiti“ dio čestice tuženici, a tuženica „traži pristup“ sa [adresa]) te iz pisanih očitovanja stranaka na prvi nalaz vještaka kada su međusobno predlagane različite linije razgraničenja (str. 187-189, 213-215, 216-218 spisa), ali u konačnici stranke nisu postigle dogovor. S obzirom na činjenicu da se u prvom nalazu od 07.03.2022. geodetski vještak očitovao o neprovedivosti prijavnog lista RN-2190/2007 po kojem je postavljen prvotni tužbeni zahtjev iz tužbe (jer taj prijavni list ne odgovara stvarnom stanju na terenu), a imajući u vidu da su tužitelji još u tužbi predložili provođenje geodetskog vještačenja radi grafičke individualizacije zemljišta koje je predmet spora (ukoliko se tuženica bude protivila prijavom listu RN-2190/2007, do čega je i došlo), sud je odredio provođenje novog vještačenja upravo na tu okolnost, u kojem smjeru su tužitelji i iznosili svoje prijedloge na pripremnom ročištu od 24.03.2021. i na ročištu od 20.04.2023.

44.1. U pogledu navoda tuženice da je u zemljišnim knjigama rješenjem posl. br. Z- 29799/2023 od 06.12.2023. (str. 318-331 spisa) proveden geodetski elaborat radi evidentiranja stvarnog stanja [adresa], valja istaknuti da iz nalaza i mišljenja geodetskog vještaka od 12.12.2023. jasno proizlazi da je prilikom izrade nalaza on uzeo u obzir i tu okolnost.

44.2. Što se tiče činjenice da je geodetski vještak na skici od 12.12.2023. (str. 261 spisa) dio zemljišta kojeg su utužili III. i IV. tužitelji Oljače u površini 9 m2 označio trokutom plave boje, kao da taj dio zemljišta pripada tuženici (jer je i njenu kuću označio plavom bojom), valja istaknuti sljedeće. Navedena skica vještaka izrađena je na temelju kazivanja tužitelja sa očevida od 07.06.2023. (str. 242 spisa), a u zapisniku sa očevida je izričito konstatirano da I. i II. tužitelji H s jedne strane te III. i IV. tužitelji Oljače s druge strane suglasno pokazuju granice zemljišta za kojeg tvrde da je njihovo vlasništvo i oko čega između njih nema nikakvog spora, i to na način da pokazana granica ide uz zid objekta tuženice, zid objekta III. i IV. tužitelja LB te se proteže „istom linijom“ sve do [adresa]. Iz navedenog je jasno da nitko od tužitelja na očevidu od 07.06.2023. navedeni trokut plave boje u površini 9 m2 nije pokazao kao posjed i vlasništvo tuženice. Vještak je prilikom usmenog saslušanja pojasnio da je on skicu sačinio na navedeni način jer je tako razumio navode stranaka, međutim kako je već obrazloženo to nije u skladu sa onim što su tužitelji pokazali na očevidu, a što je uostalom i evidentirano u zapisniku sa očevida. Iz ničeg u spisu, a posebno ne iz zapisnika o očevidu, ne proizlazi da su III. i IV. tužitelji LB tuženici ikada priznali da bi ona bila vlasnica spornog trokuta plave boje u površini 9 m2, već je upravo to cijelo vrijeme bilo predmet spora između III. i IV. tužitelja LB i tuženice. Navedeno postupanje geodetskog vještaka nije od utjecaja na donošenje odluke u ovom predmetu, jer je zadatak vještaka bio da sačini skicu sa grafičkom individualizacijom utuženog zemljišta, što je on i napravio, a što je sporno i nesporno između stranaka sud je utvrdio da na temelju navoda koje su stranke iznosile, dok je posjedovno stanje tog zemljišta sud utvrdio na temelju svih provedenih dokaza.

44.3. Sud je u skladu sa čl. 299. ZPP uzeo u obzir činjenice i dokaze koje su I. i II. tužitelji dostavili podnescima od 05.06.2024. (str. 382-388 spisa) i 11.06.2024. (str. 393-406 spisa), jer se isti odnose na okolnosti koje su postale relevantne tek nakon iskaza svjedokinje NB i iskaza svjedokinje IB. U svakom slučaju, tužbeni zahtjevi bi bili utvrđeni osnovanima i bez uzimanja u obzir tih činjenica i dokaza koje su dostavljene navedenim podnescima.

44.4. Sud nije proveo saslušanje svjedokinje VB jer je uvidom u podatke Jedinstvenog registra osoba MUP-a utvrđeno da je u međuvremenu preminula.

45. Tuženica je u cijelosti izgubila parnicu pa je u skladu sa čl. 154. st. 1. ZPP dužna tužiteljima naknaditi troškove postupka. Vrijednost predmeta spora iznosi 1.459,95 EUR (naznačena u tužbi, s time da je tuženica naknadno odustala od istaknutog prigovora na tu visinu), a tužitelje su zastupali punomoćnici odvjetnici, pa su im u skladu sa čl. 155. st. 1. ZPP i Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika

(Narodne novine br. 138/2023) priznati troškovi:

za I. i II. tužitelje U:

– sastav tužbe – 162,50 EUR (Tbr. 7/1);

– zastupanje na ročištu od 20.12.2018. – 81,25 EUR (Tbr. 9/2);

– zastupanje na ročištu od 24.03.2021. – 162,50 EUR (Tbr. 9/1);

– sastav podnesaka od 11.04.2022., 29.12.2022., 15.02.2024. i 11.11.2024. – 275,00 EUR (Tbr. 8/1);

– zastupanje na ročištima od 18.10.2021., 20.04.2023., 07.06.2023., 04.06.2024., 05.06.2024., 06.06.2024., 08.04.2025., 11.06.2025. i 18.07.2025. – po 275,00

EUR (Tbr. 9/1);

– zastupanje na ročištu od 14.05.2025. – 137,50 EUR (Tbr. 9/2);

– predujmovi za geodetsko vještačenje i sudske uviđaje – 562,92 EUR;

– plaćena sudska pristojba na tužbu 26,54 EUR i pristojba na presudu 26,54 EUR, što sveukupno iznosi 4.734,75 EUR, sa uračunatim PDV i pripadajućim uvećanjem za zastupanje više osoba.

za III. i IV. tužitelje LB

– sastav tužbe – 162,50 EUR (Tbr. 7/1);

– zastupanje na ročištu od 20.12.2018. – 81,25 EUR (Tbr. 9/2);

– zastupanje na ročištu od 24.03.2021. – 162,50 EUR (Tbr. 9/1);

– sastav podnesaka od 30.12.2022., 20.02.2024. i 07.01.2025. – 275,00 EUR (Tbr. 8/1);

– zastupanje na ročištima od 18.10.2021., 20.04.2023., 07.06.2023., 04.06.2024., 05.06.2024., 06.06.2024., 08.04.2025., 11.06.2025. i 18.07.2025. – po 275,00 EUR (Tbr. 9/1);

– zastupanje na ročištu od 14.05.2025. – 137,50 EUR (Tbr. 9/2);

– predujmovi za geodetsko vještačenje i sudske uviđaje – 562,92 EUR;

– plaćena sudska pristojba na tužbu 26,54 EUR i pristojba na presudu 26,54 EUR, što sveukupno iznosi 4.459,75 EUR, sa uračunatim PDV i pripadajućim uvećanjem za zastupanje više osoba.

45.1. Tužiteljima u skladu sa čl. 155. st. 1. ZPP nije priznat trošak sastava podneska od 06.06.2018. (jer je njime dostavljena samo uplatnica), podneska od 20.12.2018. (jer je predan na ročištu), podneska od 08.02.2021. (jer se radi o požurnici), podneska od 09.05.2023. (jer je njime dostavljena samo uplatnica), ni podnesaka od 05.06.2024. i 11.06.2024. (jer je njihov sadržaj mogao biti iznesen na ročištu od 06.06.2024.).

45.2. Stoga je odlučeno kao pod točkama V. i VI. izreke ove presude.

U Zagrebu 01. rujna 2025.

Sudac:

Ivo Đuratović

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude može se podnijeti žalba u roku 15 dana, a o njoj odlučuje nadležni županijski sud.

DNA:

1. odvjetnica Zorana Živković;

2. odvjetnik Antonio Volarević;

3. odvjetnik Vinko Knezović.